INTERVJU IZ 1972

Meša Selimović o tabuima, ljubavi, pisanju

Meni se sviđa deviza po kojoj zreo i odrastao čovjek ima pravo da uradi sve što hoće, a što ne nanosi štetu drugome. Zabrane stvaraju licemjernu ličnost dvostrukog morala.

Mislim da će čovjekovo oslobođenje ići tim putem oslobađanja od svih nepotrebnih zabrana, tu su i seksualne zabrane koje idu do apsurda.

Avgust 1972: "Dostojanstveno odmjeren, i u kretnjama, i u govoru, zavaljen u svoj nepomućeni mir poput derviša u tekiji, Meša Selimović nije se niti jednog  trenutka izlagao iskušenju da se ishitri, zaskoči ili zbuni. Njegove sentencije izvirale su stalno jednakim mlazom: on ih nije izgovarao, on ih je - pisao. Činilo se da vrijeme stoji, i valjda bi bilo tako da se kolutovi s magnetofonskom vrpcom nisu vrtjeli"... Ovako je novinar Starta opisao početak razgovora sa slavnim književnikom Mešom Selimovićem, koji se odvijao šest godina nakon objavljivanja knjige "Derviš i smrt" i samo dvije godine nakon što se u knjižarama pojavila "Tvrđava". Slijedi drugi deo tog intervjua, nastalog u vrijeme kada je 50 hiljada Jugoslovena pakovalo kofere, spremajući se za putovanje u Njemačku, na predstojeće Olimpijske igre, o čemu je Start takođe donosio izvještaj, sa sve prigodnom naslovnom stranicom, na kojoj se smješila 23-godišnja Ana Mildner, jedna od tada svojevoljno obnaženih građanki Minhena.

"Meni se sviđa deviza po kojoj zreo i odrastao čovjek ima pravo da uradi  sve što hoće, a što ne nanosi štetu drugome. Zabrane stvaraju licemjernu ličnost dvostrukog morala. Mislim da će čovjekovo oslobođenje ići tim putem oslobađanja od svih nepotrebnih zabrana, tu su i seksualne zabrane koje idu do apsurda", kazao je Selimović.

Selimović je govorio da nema poruke za čitaoce.

„Mislim da je to nedopustiva pretencioznost. Poruke imaju proroci, vođe naroda, a pisac ima svoje iskustvo. Ako neko iz toga izvuče za sebe neko iskustvo, dobro je. Ili ako postavi sebi neko pitanje na koje ne zna da odgovori.“

Selimović kaže da on nije izabrao literaturu, već ona njega.

Počeo je da piše prije rata, ali je sve što je tada napisao je, kako je rekao, na sreću propalo. Na pitanje novinara da li misli da je bilo loše to što je stvorio, veliki pisac odgovara:

„Sigurno, potpuno sigurno.“

Na svojim svakodnevnim dvosatnim šetnjama Sarajevom svakako uvijek ponešto otkrivate, uočavate neke promjene, na primjer žensku modu.

„ Ja mislim da je ženska moda uvijek bila u pravu. Recimo ta mini-suknja. Ja nisam protiv nje, a mislim da su svi mladi za nju. Čini mi se da je u psihologiji nove mode, sadašnje, današnje, otkrivanje vlastitog tijela. Bilo je čudno, baš strašno ono vrijeme, čini mi se gotovo smiješno, ne gotovo, nego sigurno licemjerno da se sakriva i članak na nozi.

Sad nema, brate, sad se otkriva sve što ima da se otkrije, i gotovo. Šta tu da se mistificira.“

Selimović nije volio tabue, a na pitanje ima li romantike u tabuima on odgovara:

„Jeste, ima romantike u tome, tačno. Ali zar je romantika ako se suknja vuče po zemlji, a tamo iza vrata odmah skida?! To je svejedno.“

Zabrane stvaraju licemjernu ličnost dvostrukog morala, kaže pisac 1972. godine.

„Mislim da će čovjekovo oslobođenje ići tim putem oslobađanja od svih nepotrebnih zabrana, tu su i seksualne zabrane koje idu do apsurda. Ja nisam za to da se promiskuitet odvija sasvim nekontrolirano, jer to ruši ljudsko dostojanstvo. Jedna normalna veza između dvoje ljudi koji se vole i koji se svjesno upuštaju u taj odnos znajući šta žele, najnormalnija je stvar koja uopće postoji.“

Selimović  nije volio psovku ni ružnu riječ. Smatrao je da iza psovke stoji ili komercijala ili prikrivanje netalenta.

„To buktanje prostote može se protumačiti i svojevrsnim revoltom. Kao da vam žele prosto baciti prostotu u lice kad već ne mogu nešto drugo.“

Pisac je volio brzu vožnju. U to vrijeme, vozio je Fiat 125.

„Volim brzine. Pojurio bih ja i sa stotinu i dvadeset na sat, ali ne da žena. Smetaju mi spora kola, volim startne automobile.“

Pisac kaže da je pisao izolovan u sobi u koju niko nije ulazio.

„Tih dana napravimo podjelu rada: žena mi ispriča političke događaje, a kćerke svu umjetničku kritiku i novosti iz te oblasti.“

„Vrlo teško zaspim kad pišem, jer u meni se sam od sebe nastavlja automatizam stvaranja određene slike, i to prelazi i u san koji postaje oskudan, nervozan, tako da moram uzimati sedative.“

On je pisanje zvao „treće stanje“.

„Čovjek postaje užasno dekoncentrisan za sve obične stvari, usredotočen je monomanski samo na ono svoje, tako da je rastresen, užasno rastresen, i jedva da može shvatiti ono što se oko njega dešava... Tako je sa mnom, ne znam kako drugi rade.“

Najviše je volio da piše o intelektualcima u prelomnim trenucima života. Smatrao je najvećom tragedijom svijeta čovjeka koji piše, a nema dara.

Kakve ljude najviše volite?

„U životu najviše volim dobre ljude, samo oni su meni sasvim nezanimljivi za književnost.“

U kakve sebe uvrštavate?

„Kako za koga! Nisam ja nikakav svetac, znam dosta oštro da repliciram kad sam izazvan, pa me neki izbjegavaju. Ali ja nikad ne počinjem. Uvijek odgovaram. Tako da mi je savjest mirna. Žao mi je da sam bio prezauzet pisanjem, pa su mnogi ostali pošteđeni. Šta ću, tako je ispalo. Inače, kad stignem obično se revanširam, barem verbalno.“

(preuzeto sa BUKA.COM)