ANA VRBAŠKI

Na balkanski melos "padaju" i Njemci

Publika, ne samo domaća, već i ona van granica Balkana voli balkanski melos, a tuga, strast, žudnja i želja osjete se čim odsviraju prvu notu. Publika ih voli, a oni su i privatno i na sceni partneri. To su Ana Vrbaški i Marko Dinjaški, koji čine grupu Alice in WonderBand.

Izuzetno vole crnogorsku pjesmu "Mlada Jela", koju izvode guslari u Crnoj Gori i Hercegovini. Obradio je Miladin Šobić krajem sedamdesetih, a oni su preradili u svom stilu, predstavljajući je publici širom regiona.

Crnogorskoj publici su itekako poznati. Nastupali su na festivalu Korifej u Kolašinu, dok će se barskoj publici, na Barskom ljetopisu, predstaviti večeras od 21 sat i 30 minuta.

"Bez lažne skromnosti, publika nas voli. Mi smo i uloge koje igramo i ono što jesmo u privatnom životu - na sceni - jer se najviše bavimo odnosom žene i muškarca, što smo definitivno apsolvirali, s obzirom da smo 22 godine zajedno. Djeca u nama gledaju roditelje, odrasli prepoznaju sopstvene relacije i konstelacije. Igramo iskreno, jer volimo to što radimo, i stoga dajemo puno. Publika to osjeća i uzvraća nam uvažavanjem i ljubavlju“, kaže u intervjuu za Portal RTCG Ana Vrbaški, napominjući da ljudi često ljudi dođu poslije nastupa i zamole ih da se zagrle.

Na osnovu dosadašnjeg iskustva, gdje publika ima najistančaniji ukus?

"Teško je reći. Cijenim publiku, ona je ugrožena vrsta danas. I radujem se kada donesemo nešto novo i vrijedno, i kada približimo kulturu i onima koji nemaju istančan ukus, jer nemaju prilike i dodira sa umjetnošću u svakodnevnom životu. Nastupali smo dosta i na otvorenom, na ulici, u okviru različitih festivala - nedavno smo imali nastup u Sokobanji sa predstavom Kiss, publika je bila najrazličitijih godišta i profila, turisti iz Srbije i regiona, ali se ponašala nevjerovatno kompaktno, muzikalno, zbilja smo imali orkestar koji je svirao sa nama. Svaki nastup je novo iznenađenje, posebno zbog toga što i Marko, moj partner na sceni i u životu, i ja volimo da improvizujemo. Mislim da je predstava uvijek drugačija, jer je publika drugačija. Zato ne pitajte kameleona koje su mu boje oči".

Koliko je teško u današnjim uslovima (vrijeme starleta, rijaliti zvijezda) ponuditi kvalitetan sadržaj i zadržati publiku do kraja nastupa?

"Uvijek je bilo teško - i biće - biti kvalitetan. No, kvalitet govori sam za sebe. Nema potrebe da se borite da zadržite nečiju pažnju, samo ste to što jeste. I nudite svakog sljedećeg trenutka nešto novo, zanimljivo, duhovito, igrate se i uživate u tom što radite. Vrlo jednostavno“.

Koliko često radite, kada i gdje najviše?

"Radim tj. radimo stalno. Od maja ove godine, na primjer, nastupali smo u Beogradu na sceni Kosmodrom, u Novom Sadu u Srpskom narodnom pozorištu, u Bečeju na Majskim igrama, na Popovici na festivalu Hajde, na Bodi Ritam festivalu u Hamburgu, na Nišvil Teatar festivalu, vodili radionice za djecu, mlade i odrasle u Beogradu, Novom Sadu, na Fruškoj gori u prirodi. Nastupili smo na Korifej festivalu, zatim putujemo za Bar da održimo koncert na Barskom ljetopisu, pa nas očekuju Nušićijada u Ivanjici, Grožđebal u Sremskim Karlovcima i Festival uličnh svirača u Niškiću. I još puno najavljenih nastupa na jesen, kao i novih projekata koji nas očekuju: prezentacija work in progress na Bitef Polifoniji i nova predstava za djecu u saradnji sa Gradskim pozorištem Bečej i Festivalom ekološkog pozorišta u Bačkoj Palanci. Puno smo radili u Njemačkoj, ovog ljeta smo puno u Crnoj Gori, dosta nastupa u Beogradu, na stalnom smo repertoaru Srpskog narodnog pozorišta u Novom Sadu sa predstavom Kiss. Mi smo nezavisna produkcija, udruženje građana 'Otvoreni krug Novi Sad' i mi živimo od toga što radimo. I stoga radimo stalno“!

Kako biste ocijenili muzičku i kulturnu scenu danas u Srbiji i regionu?

"Živim u prirodi, na Fruškoj gori, samim tim izdvojeno, bavim se vještinom, tim i posvećeno. To je život koji ne ostavlja previše vremena za kulturne događaje, posebno ne večernja dešavanja. Trudim se da budem u toku sa tendencijama u muzici i pozorištu koje me zanimaju, pa sam uživala gledajući predstave mladih ljudi iz Evrope na Hajde festivalu, koji se desio ovog juna na Popovici na Fruškoj gori, jer su oni unijeli dašak onog novog što mejn strim kulturnoj sceni ovdje nedostaje. Pozorište koje me zanima je više okrenuto fizičkom teatru, neverbalnom, pokretu, muzici, ono je kombinacija različitih tehnika. Stoga pratim predstave Novosadskog pozorišta, u Srpskom narodnom pozorištu je bilo vrlo zanimljivih koprodukcija, 'Krvave svadbe', na primjer. Gledala sam fantastičnu monodramu mlade Isidore Šikanić iz Banjaluke na Festivalu pantomime i monodrame u Beogradu. Uživam da slušam Vrooom Marka Grubića, i danas kao i prije 20 godina. Jelena Jovović je fantastična, i ima velikih uspjeha u inostranstvu. Maja Alvanović je autentičan stvaralac, jer se ne može svrstati ni u jedan žanr, volim da slušam Maja Misty Trio. Kosta Jevtić je kompozitor i interpretator sopstvenih preluda na klaviru. Ima zanimljivih projekata, zanimljivih ljudi, svi oni su borci, kao i ja, žive za to što rade, imaju strast koja ih vodi da se ispolje. Kritikovati je lako, time se ne bavim, već nalaženjem vrijednog u onome što je ponuđeno. A toga je danas više nego ikad, i sve nam je dostupno. Samo treba pružiti ruku!“ 

Jeste li do sada nastupali van granica Balkana, ako jeste gdje i kako tamo publika reaguje na ono što radite?

"Nastupali smo u Njemačkoj, Francuskoj, Italiji, Austriji, Turskoj. Francuzi su malo rezervisaniji, možda, no mi smo nastupali za Parižane. Italijani su bučniji i komunikativniji, njima je potrebno da im stalno okupiraš pažnju, ili će okrenuti glavu. Publika je drugačija i u okviru jedne zemlje, u Rozenhajmu, Minhenu i Hamburgu, ali to nam ne onemogućava da se razumijemo. A nastupali smo i za djecu, u Gazijantepu, na prvom festivalu socijalnog cirkusa, većinom za djecu iz Sirije, i oni itekako cijene umjetnost i toplinu koju im prenosimo; nastupali smo u legendarnom alternativnom Meta Teatru u Minhenu, gdje dolazi probrana, obrazovana publika, intelektualci. Svaki gledalac je, sigurna sam, imao drugačije asocijacije na ono što je vidio na sceni, u skladu sa godinama, obrazovanjem, širinom pogleda i visinom očekivanja, no za sve je bilo zajedničko to da su uživali u našim nastupima, velika većina je aktivno učestvovala, i svi su nas razumjeli, bez obzira na kulturu i jezik. Reakcije publike su uvijek pozitivne, a najčešće su oduševljeni. Mi iskreno volimo to što radimo, puno smo truda i energije uložili i to publika osjeti i cijeni. Osim toga, prenosimo im svoju ljubav, a to im treba, to ih čini srećnima - a i nas. Ta povratna sprega divno funkcioniše“.

Kako publika reaguje na tradicionalnu muziku iz Srbije koju izvodite? Posebno me zanima publika van granica Srbija. Gdje su najveće ovacije?

"Publika veoma voli balkanski melos. Emocija je tu, čim zapjevaš, mi smo to posisali sa majčinim mlijekom, i to je nešto zbog čega moramo biti zahvalni što smo Balkanci. Tuga, strast, žudnja, želja, nešto prokleto što ovdje stalno živi i opstojava - čuje se čim odsviramo prvu notu. Svi to prepoznaju. Najviše iskustva imamo sa njemačkom publikom. Oni su oduševljeni. Ponavljam se, ali tako je. Posebno zato što kombinujemo pjevanje sa tjelesnim perkusijama i pokretom, i svaka pjesma nosi neku svoju priču i atmosferu: neostvarena ljubav, ljubavna magija, protraćena mladost. Ovacije su najveće na kraju predstave“.

Koja vam je pjesma omiljena na repertoaru i zbog čega?

"Teško je reći, svu djecu roditelj voli podjednako; često ima grižu savjesti i voli i više one kojima nije posvetio dovoljno vremena! 'Jovano, Jovanke' je vjerovatno najkompletnija, i nju publika sigurno najviše voli. Obično je izvodimo na kraju nastupa. Radili smo je sa rediteljkom Višnjom Obradović, u vrijeme kada smo se takmičili na šou 'Ja imam talenat'. Pjesma koju izuzetno volimo je crnogorska 'Mlada Jela' i imala je svoju (crnogorsku) premijeru u Kolašinu na Korifej festivalu. To je, zapravo, narodna pjesma, uspjela sam da pronađem izvor uz pomoć etnomuzikološkinje Vesne Karin, 'Ko ti kose pomrsio, Jelo?'. Ovu pjesmu izvode guslari u Crnoj Gori i Hercegovini, a Miladin Šobić ju je obradio krajem sedamdesetih. Mi smo preuzeli njegovu obradu i obradili je u svom stilu. Osim nje, sigurno se izdvaja i 'Bratec i sestrica', hrvatska narodna pjesma, koja uvijek 'smrzne' publiku, zbog karakterističnog načina pjevanja iz grla, a i toga kako se slažu Markov i moj glas. Eto, 'sveto trojstvo'".

Koliko smo, kad je muzika u pitanju, svi ustvari slični/različiti?

"Slični, vrlo slični. Ja sam kosmopolita i ekolog i želim da vjerujem da svi možemo da živimo zajedno bez razmirica, bez obzira na različitosti, u skladu sa prirodom. A muzika i umjetnost, uopšte, su tu da nas podsjete na to“.

Igor PEJOVIĆ