[ Objavila B.B. ]

TMUŠIĆ STEPANOV

Film o Milu Đukanoviću, misao ponuđena oku

Autor filma "Neprilagođeni filmski grof" Radoslav T. Stanišić, uspješno je i produhovljeno prikazao život i rad crnogorskog režisera Mila Đukanovića, smatra prof. Radojka Tmušić Stepanov.

Kako navodi Tmušić Stepanov, Stanišić niže misaone i vizuelne metafore i njima, i kod znalaca, i kod najobičnijih ljubitelja filma pomjera duševne talase i izaziva nehotične uzdahe.

"Snimiti dobar biografski film zavisi, ne samo od teme i pronađenog dokumentarnog materijala, zamisli režisera i majstorstva montažera. Dobre filmove snimaju režiseri umjetnici. Da je Radoslav T. Stanišić umjetnik potvrđuje i njegov najnoviji film "Neprilagođeni filmski grof" kojim obasjava i slika lik i djelo velikog filmskog režisera Mila Đukanovića. Autor filma je imao i zadovoljstvo i privilegiju, ali i veliku odgovornost da snimi priču o istaknutom velikanu intelektualne i duhovne aristokratije, koja je svojevremeno ponikla na Cetinju, a umjetnički se ostvarila u Beogradu" navodi Tmušić Stepanov.

Stanišić, smatra ona, duboko ponire u problematiku svog filma i osnovne karakterne crte svog junaka. On sam ga ne definiše direktno, ne procjenjuje njegov značaj i veličinu, ne mjeri, niti sudi, nego ga određuje posredno, na više načina, odlomcima iz filmova, kazivanjima savremenika, zapisima iz sjećanja njegovih prijatelja i od tih elemenata piše divnu filmsku životnu priču.

"U Stanišićev film se ulazi direktno, kao što se ulazi u Čehovljeve pripovijetke. Pred gledaocem su vrata filma širom otvorena, već u prvoj sceni i time se jasno ukazuje njegova njegova prva odrednica: svjetlost. Tako se svjetlošću ovog filma, veoma delikatno i nepogrješivo ukazuje na jednu od najbitnijih karakternih crta junaka o kome se priča, da je to bio veoma talentovan i inteligentan čovjek, dobre i čiste duše, svijetlih misli i svjetlih osjećanja. Sve to se u ovom filmu podvlači i ljepotom pejzaža iz kog je ponikao Đukanović, i pričama o jednostavnoj ljubavi prema ljudima, ljubavi koja se, kako kaže autor iznosi iz kuće na ulicu, ljubavi koja ne traži, nego daruje "do posljednjeg daha života".

Veoma jasno i jednostavno, na andrićevski način, pokazujući mjesta koja bilježe prve korake i prvu stazu životnog puta Mila Đukanovića, Stanišić se obraća Cetinju. Tamo 'đe je zrno klicu zametnulo' vidimo Đukanovića kako korača stazom, označenom pređom životnog klupka koje se od trenutka rođenja, ispred svakog od nas kraće, ili duže odmotava" ističe Tmušić Stepanov.

Slikajući portret filmskog režisera Mila Đukanovića, Radoslav T. Stanišić, kaže ona, se sam ostvaruje kao svojevrstan živopisac, jer su mnogi kadrovi ovog filma dostojni kičice velikih slikara.

"Gledaocu filma se na momente učini da je u galeriji likovnih umjetnosti i da stoji pred jesenjim pejzažima Ljevitana, da gleda purpurno – ljubičaste večernje poljupce pučine i neba Ajvazovskog, ili rascvjetale kamene zidove na platnima italijanskih majstora. Kadrovima iz urbane sredine, Stanišić se odužio i ljepoti Cetinja, Svetog Stefana, Beograda. Režiser svakim kadrom, svakim detaljem poštuje vrijeme i mjesta u kojima se kretao i gdje je radio Đukanović. Kamera bilježi prostor, objekte, enterijere, ali bilježi one i onakve kakvi su svojom formom i namjenom pripadali i vremenu Mila Đukanovića. Igru svjetlosti i sjenki, s vremena na vrijeme očaravajuću, potpisuju direktor fotografije Goran Tripunović i majstor svjetla Zoran Š. Kovačević i ujedno zaslužuju najvišu ocjenu" smatra profesorka.

Kako dodaje, sekvenca u kojoj se slika tačka projektora nastavlja tačkom ruleta je moćna i majstorski urađena metafora, koja podvlači da je za Mila Đukanovića i film i život igra i da je on u potpunosti predao svoj život igri, pa bila ona filmska, ili životna – kockarska.

"Stanišić ovom metaforom potvrđuje da je takva sudbina mnogih umjetnika, koji su se sasvim predali svome djelu. Oni malo mare za norme i propisane regule po kojima uglavnom živi velika većina ljudi, a za vrijeme svog ovozemaljskog života su samo povremeno u realnosti svojih prijatelja, rodbine, saradnika. Metafora s liftom je veoma upečatljiva i mnogoznačna. Ta sekvenca takođe tjera na razmišljanje i o junaku filma, i o svim segmentima stvarnosti u kojima je junak prošao svoj stvaralački put i o stvarnosti u kojoj se danas živi. Kada se životna staza Mila Đukanovića počela završavati, kada se klupko odmotalo, režiser Stanišić svom junaku stazu zamjenjuje liftom. Međutim, on svog junaka ne spušta u tamno carstvo beznađa, nego navodi riječi Danila Kiša koje naglašavaju da je u svom 'kratkom i bogatom životu Đukanović imao jedan jedini prtljag – svoje duhovno bogatstvo' i završnim kadrom kojim je praćen ovaj citat, kadrom na kome je u krupnom planu Đukanović okružen ne suvim granama i crno – sivim ambijentom jeseni i zime, nego zlatnim krošnjama i azurnim nebesima, Stanišić dovodi svog junaka do platoa koji vodi u Vječnu i Jedinu pravu Istinu, ka azurnim Nebesima i Carstvu Božijem. Glumac Miroslav Radulović je bravurozno ušao u ulogu i dočarao dostojanstveno držanje filmskog maga Đukanovića i sasvim zasluženo dobio priznanje na ovom festivalu.

I ovdje autor ostaje vjeran svojoj estetici i ne dozvoljava da lift bude bilo kakav lift, niti su ulazna vrata stana koja se vide, serijska proizvodnja. I lift i ulazna vrata su iz vremena, kada su se i zgrade, i liftovi, i vrata gradili sa ukusom, sa obaveznim elementima lijepog, riječju: po mjeri čovjeka.
Stanišić u ovom filmu ljubomorno čuva uspomenu na režisera Đukanovića i prosto ne dozvoljava da se i jednim kadrom naruši sva ona ljepota i dobrota, koju nam je u svojim djelima pružio taj velikan naše konematografije.
U filmu o Đukanoviću govore i njegovi savremenici.
Gordan Mihić, čiju je seriju 'Kamiondžije' Đukanović režirao, je, osim drugih ljepih riječi, podvukao da je srce Mila Đukanovića kucalo svom svojom toplinom za njegove junake.

Svojim filmom Radoslav Stanišić na isti način, svom toplinom svoga srca piše priču o Milu Đukanoviću i ujedno potvrđuje da prosto ne može da govori drugim jezikom, osim jezikom ljepote. Iako samo zvučno prisutan, Miodrag Krstović svojim atoritativnim glasom, sjajnom dikcijom i neskrivenim dobrim emocijama daje filmu novu, dodatnu vrijednost. Njegov glas specifičnog tembra i emocije, se sasvim prirodno sjedinjuje sa divnom muzikom Zorana Kraljevskog i spoj te dvije muzike obavija čitav film i daje mu prepoznatljivu 'našu' toplinu. Naravno da sve pohvale" zaključuje profesorka Tmušić Stepanov.