Vlado Perović

U KOMŠILUKU CRVENI ALARM

Borba za svlačionicu

"Ne trebaju mi fudbaleri, već ratnici..." nije rekao Đenaro Gatuzo ili neki drugi manji umjetnik fudbalske igre, nego Dragan Stojković Piksi, jedan od najvećih kojeg je imala bivša država. Dodao je prilikom okupljanja reprezentacije za duele protiv Mađarske i Crne Gore, da je to prvi put, otkako je selektor, da mu trebaju fajteri. Dovoljno da se pročita između redova da je stanje fudbalske borbene gotovosti u komšiluku udarilo do crvene zone alarma.

Пише: Vlado Perović Види све колумне

Piše: Vlado Perović

Bivši fudbaler Radničkog iz Niša, Crvene Zvezde, Marseja, Verone i Nagoje, ostavio je trajni pečat na mnoga djetinjstva uz majstorije na terenu, a dobio je ulogu mitske figure nakon utakmica protiv Milana i pogotovo minijaturama na SP u Italiji, kada je Vaskeza i drugove vezao u čvor, bacao na koljena, pogađao dalekometnom paljbom. Onda je svijet ustao, da ovacijama isprati majstora.

Teško da će se pronaći utakmica na nivou reda veličina svjetskog prvenstva, gdje je jedan igrač na sredini terena tako počistio sve rivale, kao kad je Španija pokušala da udari na već tada krhku Jugoslaviju. Ni devedesete nijesu bile tako loše kada se napravio miks italijanskog ljeta i lopte koja nam je strahove i dileme preusmjerila u nadu, vjeru, isčekivanje. Nakon melanholije poraza od Njemaca, euforije trijumfa nad Emiratima i Kolumbijom, tražili smo španskog vjetra, ne na tanjiru, nego u leđa, da nas pogura do velikana.

Kod Piksija je tog dana lopta bila dugo i često, makar 70 odsto posjeda bijelih. Golovi koje je postigao bili su dio vlažnog sna svakog pubertetlije zainteresovanog za fudbal. Vujović je onomad zagradio, pa ubacio u prostor koji predatorski obilježe uglavnom glomazni napadači tog doba, ali je Katanec "preglavao", omogućio Piksiju da uhvati Martina Vaskeza u neznanju.

Letjela je šestica Španaca, onako bolivudski, nikad i nikako da padne, kao dio pokazne vježbe u kung fu spektaklu, a Dragan je držao loptu pod stopalom, dočekao da se kruniše kao vitez od fudbala. U šansu je ušao kao kosac pred poslednjom opcijom, volej udarcem uz svu snagu datog momenta, završio kao precizni mehaničar, neuprljan uslijed viška klase i kvaliteta.

A tek onaj drugi, u produžetku, oko živog zida, načeo je Zubizaretu, sasvim dovoljno da ga nešto kasnije Dejo dovrši u tamo nekom finalu Lige Šampiona. Taj fudbalski esej u Veroni postao je validni dokument u kojem je jasno, masnim slovima pisalo, da nije baš tačno da ko igra za raju i zanemaruje taktiku, završava karijeru u nižerazrednom Vratniku. Nakon bajke, kako je to često bivalo u Draganovom životu, tresla se prečka. Argentina je otišla dalje, Piksi je sa penala pogodio okvir gola, Jugoslavije više nije bilo.

Piksijeva karijera u Japanu nije ispraćena kako treba, jer u to vrijeme, broj televizijskih programa brojali smo prstima, nije bilo ni interneta, ni pametnih telefona, ni klipova, a mi smo imali Deja. Kao trener je osvojio i neku titulu, kod njega je talenat trošio i Burzo Maradona, jednom smo ga vidjeli kako iz trenerskog prostora, u cipelama za matursko pogađa gol i opet se sjetili, klase i kvaliteta. A mi smo i dalje imali Deja, pa Peđu, pa Mirka.

Koliko god da mu je išlo dobro na terenu, van njega se Dragan još bolje snalazio, ulica u Japanu, počasti u Kini, što je Niš podigao, Beograd je nadogradio. Onda je ušao u pakao administracije, uz totalno nesnalaženje u foteljama predsjednika fudbalskog saveza Jugoslavije, pa predsjednika Fudbalskog kluba Crvena Zvezda. Niti plasman na veliko takmičenje, a tek onaj gol Kevina Gameira za Strazbur, koji još uvijek igra fudbal, on će nekako da se pamti, dok je Zvezde.

Nagoja, pa Kina, trenerski su uobličili Piksija, koji je bio spreman za najtežu funkciju u univerzumu, selektorsku reprezentacije Srbije. Sve je išlo kao po loju, bio je ikona u svlačionici, u njega se gledalo, Dragan se slušao dok govori, za njim je odzvanjalo. Izgledao je kao savršeni guru za generaciju srpskog fudbala kojem je trebao vođa. Onda se desila noć u Portugalu, kao što se desilo i popodne u Veroni. Piksiju su se spremali virtuelni fudbalski spomenici u svakom gradu u Srbiji.

Medeni mjesec trajao je do Katara. Kao balon je pukao balast iščekivanja i očekivanja da se desi nešto fudbalski veliko, da se narod raduje, sanjali su balkon, slomili se oko medijske afere, dva gola Kameruna. Prsti javnosti postali su dugi i previše konkretni, a Piksi do danas nije riješio problem sa odbranom, iako u Podgorici nije poklekao. Na talasu minulog rada, tu je još uvijek, uz samosvjesnost da se sledeći minus neće lako ispeglati.

Transformacija koja je Piksija dovela od, ne treba mi Luka Milivojević, fudbal je igra u kojoj se i trči, ali prije svega igra, do ne trebaju mi fudbaleri, nego ratnici, govori da je samopouzdanje nestalo, da se riječi koriste kao alibi, prije nego se loše i desi. Ne znam da li je njegovo vrijeme na klupi Srbije odbrojano, možda taj šmeker u rukavima ima kečeve i za Mađare i nas, ali pod kožu se uvukao neuspjeh kao lajtmotiv.

Od vođe i lidera, pred nama je čovjek koji je svjestan da ga poraz u duelu sa Crnom Gorom opet vodi u tamne dane groteskih intervjua, da li je moglo možda biti i drugačije. Da se razumijemo, individualni kvalitet reprezentativaca Srbije je fenomenalna sila koja može svakome da napravi problem, ali je pitanje da li je Piksijev oreol načet, okrnjen i bačen u katarsku sjenku.

Na nama je da provjerimo, probamo, demonstriramo da možemo da igramo fudbal, da pobijedimo jer smo spremili odličnu taktiku, da trijumfujemo jer smo spakovali više golova, da prodamo što više fudbalski vrijednih poteza. Ako mora bilo ko pred utakmicu reprezentacije da govori o borbenom moralu, stanju duha, ratničkom nagonu, taj je izgubio svlačionicu i prije nego je ušao u nju, a čini se da Piksi svoju jeste. Na nama je, da ga u to i uvjerimo.