M.M.Lj. [ Bankar.me ]

Metaloprerađivačka industrija stagnira

Izvoz metala i metalnih proizvoda u 2024. godini smanjen za 39 odsto. 

Sektor koji je decenijama bio okosnica privrede danas se suočava s gašenjem proizvodnih kapaciteta, zastarjelom opremom i nedostatkom kvalifikovane radne snage. 

Predsjednik Odbora Udruženja za metalurgiju i metaloprerađivačku industriju pri Privrednoj komori Crne Gore, Slobodan Boban Stanić za Bankar kaže da je proizvodnja u toj grani danas svedena na simboličan nivo — bez čeličane, bez proizvodnje bakra i s manje od 1.500 zaposlenih. 

Iako su krajem prošle godine zabilježeni prividni pomaci u izvozu čelika i bakra, to, kaže Stanić, nije odraz oporavka već rezultat trgovinskih tokova i izvoza sekundarnih sirovina. 

„Crna Gora se i dalje suočava s velikim izazovima kada je u pitanju oživljavanje industrijske proizvodnje. Dugogodišnja orijentacija ka ekonomiji usluga nije dala očekivane rezultate, što potvrđuje i podatak da je pokrivenost uvoza izvozom pala na svega 13,6 odsto, najniži nivo ikad zabilježen“ upozorava Stanić.

Glavni razlog za ovakvo stanje, dodaje, je to što domaća industrija nema šansu da se razvije — favorizuju se uvoz i kratkoročni interesi, dok se sopstveni kapaciteti i znanje potiskuju u drugi plan. 

„Nemamo ni čeličanu ni proizvodnju bakra, pa se rast izvoza u tim kategorijama ne može tumačiti kao oporavak industrije, već kao posljedica nekih drugih faktora, uglavnom vezanih za trgovinu i sekundarne sirovine“ napominje predsjednik Odbora Udruženja za metalurgiju i metaloprerađivačku industriju. 

Od 60 hiljada radnika do jedva hiljadu i po 

Prema podacima Poreske uprave, na koje upućuje Stanić, tokom 2024. godine u Crnoj Gori je poslovalo 277 preduzeća koja se bave metalurgijom i preradom metala, sa oko 1.425 zaposlenih. Za poređenje, 1990. godine taj broj je iznosio gotovo 60 hiljada radnika. 

„Većina tih preduzeća danas je aktivna uglavnom na domaćem tržištu, gdje svoje proizvode i usluge plasiraju građevinskom, energetskom i mašinskom sektoru. Samo manji broj firmi uspijeva da izvozi, i to u ograničenom obimu i uglavnom u zemlje regiona,“ navodi Stanić. 

Metaloprerađivačka preduzeća najčešće se bave proizvodnjom konstrukcionih elemenata, bravarskih proizvoda, dijelova za mašine i rezervnih dijelova, dok je izvoz uglavnom sveden na jednostavnije poluproizvode. 

Izvoz u padu, a uvoz četiri puta veći 

„Izvoz metala i metalnih proizvoda u 2024. iznosio je 48,2 miliona eura, što je pad od 39 odsto u odnosu na prethodnu godinu, dok je uvoz bio čak 196,6 miliona eura“ precizira Stanić.

Pokazatelji, naglašava, jasno govore da metaloprerađivačka industrija stagnira, te da ni početak 2025. godine nije donio promjene.

„Prva stvar koju predlažemo je da se definiše jasna industrijska strategija i da se toga dosljedno držimo. Druga stvar je da shvatimo da ulaganje u znanje i proizvodnju nije trošak već resurs“ ističe predsjednik Odbora Udruženja za metalurgiju i metaloprerađivačku industriju u PKCG. 

Prema njegovim riječima, potrebna je dugoročna industrijska politika koja bi usmjerila razvoj metalurgije i prerade metala, uključujući modernizaciju postrojenja, podršku za nove tehnologije i primjenu koncepta Industry 4.0. 

„Podjednako je važno obezbijediti fer tržišnu konkurenciju i zaštitu domaće proizvodnje. Ne smijemo se ponašati kao da je sve strano unaprijed bolje, niti kao da je uvoz neprikosnoven“ opominje Stanić. 

Zastarjela oprema i manjak radnika — glavni kočničari razvoja 

Veliki broj preduzeća i dalje koristi opremu staru tri do četiri decenije, što onemogućava konkurentnost.

„Ako želimo stvarni iskorak, neophodno je ulagati u modernizaciju postrojenja, uvođenje CNC tehnologija, automatizaciju i digitalizaciju procesa“ ističe Stanić. 

A problem dodatno pogoršava nedostatak kvalifikovanih radnika.

„Od posljednjeg popisa bilježimo odlazak oko 100 hiljada ljudi iz Crne Gore i istovremeno orijentaciju privrede na usluge. Umjesto da jačamo kompanije koje bi trebalo da stvaraju kadar, mi ih šaljemo na trčanje sa zavezanim nogama“ kaže Stanić, naglašavajući da se ulaganje u ljude mora posmatrati kao investicija, a ne trošak. 

Bez partnerstva sa državom nema obnove industrije 

Odbor na čijem je čelu više puta je predlagao poreske olakšice i mjere za podsticanje proizvodnje, ali se, prema Stanićevim riječima, dijalog s Vladom često svodi na formalnost. 

„Krajem 2024. inicirali smo sastanak s ciljem da definišemo zajednički plan za 2025. godinu, ali umjesto otvorenog dijaloga, suočili smo se s odlukama koje su već bile donesene i predstavljene kao gotova rješenja“ kaže Stanić. 

Takav pristup, smatra on, pokazuje nedostatak strateškog partnerstva između institucija i realnog sektora.

„Ako želimo da industrija postane oslonac privrede, dijalog mora biti direktan, odluke zajednički oblikovane, a politika i privreda tretirane kao jedan sistem. Bez toga nema ni stvarnog razvoja ni održivih promjena“ poručuje Stanić.