RAT I IGRA

Mi Argentinci

Ako bi birao da na tronu fudbalskog svijeta bira između sebe kao argentinskog golmana Emilijana Fernandeza ili sebe kao Mikelanđelovog Davida - što mislite da bi junak našeg doba izabrao?

Пише: Види све колумне

Piše: Vlatko Simunović

Svijet se igrao rata. Trijumfovala je Argentina. S štitom na sebi u Buenos Aires vratio se Lionel Mesi. Njega i njegove saborce dočekalo je pet miliona ljudi uvjerenih da su im kroz trijumf njihovih fudbalera nadoknađene sve izgubljene nade. Nema veze što kraj je po svojoj srži uvijek tragičan i stvari uređene po mjeri sretnog završetka s kojim profitira sistem a ne čovjek. Ovo je bilo vrijeme igre koja se igra po pravilima za njih skrojenih.

PRAVA STVAR I PRAVO MJESTO

Kad je rat koji se ove jeseni vodio uz obod pustinjskog pijeska u Kataru završen, golman fudbalske reprezentacije Argentine Emilijano Martinez je na ceremoniji uručenja pehara šampionima, pred milijardama ljudi, svijetu u lice upravio ukrućenu muškost u obliku statuete kojoj je nagrađen kao najbolji čuvar mreže na planeti.

Koncept fudbalske igre u centru svijeta darivao nam je Emilijana Martineza koji je trofej stavio na “ono mjesto”. Kako se to dogodilo?

Prvo smo hiljadama godina ratovali svi sa svima. I nama je to bilo OK.

Potom su nas dva vijeka učili u školama da rat je nastavak politike drugim sredstvima. I to je nama bilo OK.

Potom smo u 20-tom vijeku ušli u epohu masovne kulture i njen nam je instrumentarij anestezirao sistem hijerarhije vrijednosti do nivoa gdje je fudbal mjerilo vrijednosti etike i estetike naroda ali i kompenzacija za zadovoljstva koja je zaljubljenicima u igre mesa, moći i novca donosio rat kao nastavak politike drugim sredstvima.

Na početku, fudbal je narodima koji su zavisnici od rata a bolesti se oslobađaju na način starinski, puštanjam krvi, od najvažnije sporedne, postao najvažnija stvar na svijetu. Danas svi igraju fudbal. I to nam ga dođe nekakav “alternativni lijek”. I to je, valjda, OK.

JUNAK NAŠEG DOBA

Ovogodišnji “viteški” turnir u Kataru okončan je seksističkim gestom Emilijana Martineza. Argentina na krovu svijeta. Moramo li mi svo to ludilo i histeriju, zajedno s Martinesovom porukom, da “konzumiramo” kao melodramatski argentinski film koji “isijava energiju ustalasane sirotinje na Plaza de Mayo (Majski trg)”. Moramo. Producenti su zemlja domaćin šampionata Katar, FIFA i multinacionalne korporacije s planina keša u markentiškim fondovima. Nije to više stvar izbora. Gospodari rata/fudbala trijumfuju. Fudbal, za razliku od rata, nema alternativu. Igraju i izigrani.Moraju. Na kraju će nekoga od njih poslužiti sreća i taj će postaviti pehar na “ono mjesto” poručujući: Evo vam k...c svima.

Horhe Luis Borhes popularnost fudbala sagledavao je kroz fakat da kao opšti ljudski imenitelj glupost nikada ne izlazi iz mode. Valjda bi to trebao biti razlog što je igra kao kvalitativan pomak u životima ljudi popljuvana a kultura razvlašćena.

S čovjekom u centru svijeta imate Borhesa. S fudbalskom loptom na centru igrališta koje je centar svijeta imate Emilijana Martineza. Čudo Novog svijeta svijeta je u tome što to ne moraju dva svijeta. To je isti svijet. To je Argentina.

Što nam je poručila zvijezda koja živi izvan svakodnevne stvarnosti, pa trenutak kada je u fokusu pažnje, koristi da s ostatkom čovječanstva “dijaloški odnos” uspostavi gestom koji je karakteristična folklorna tema ratnika s dna kace?

Da li je to poruka potlačenog da je najteži i jedini nekažnjen zločin ubiti nadu, poruka pobjednika u ovogodišnjem izdanja igre rata da njemu i njegovim drugovima nema ravnih i za sve svoje dušmane ima poruku - Evo vam k...c!?Ili je Martinez podražavao stav konkvistadora koji su silovali i urinirali po ženama sa dvora nesretnog kralja Inka koji je vjerovao u riječ Franciska Pizara a konture njegovog tijela su replika konture jednog iz čopora mužjaka rimske legije koji su do smrti silovali Hanibalu ženu?

Martinezov gest, prije će izazvati saosjećanja s bolom poniženih. Ko poznaje istoriju argentinskog otpora snagama terora i mitologiju tvrdih predgrađa Buenos Airesa shvata da je to furiozni gest revolucionara. To što je infantilna igra s muškim međunožjem finale fudbala kao kosmopolitske teme na svom na vrhuncu problem je ostatka svijeta. Trijumfovala je Argentina.

Viteštvo i fer plej više ne stanuju tamo gdje je rat. A u Kataru se reatovalo i pobijedili su potomci ljudi na koje su, dok na Majskom trgu traže slobodu i hleb, zasipali bombama. Ratovali su i pobijedili unuci žena koje su svakog četvrtka, godinama, okupljene oko obeliska na Majskom trgu tražile cijelu istinu o svojoj djeci umorenoj u kazamatima vojne hunte.

Pobijedili su sinovi muškaraca i žena koji su na Majskom trgu otkazali poslušnost lihvarima koji su opustošili njihovu domovinu. Trijumfovala je sunčana strana svijeta čiji se korijen za zemlju uhvatio u tami odaja nesretnog kralja Inka kojemu su konkvistadori silovali konkubine.

POSLODAVCI I NAJAMNIK

Što je, žanrovski i po svojoj suštini, bila ta predstava Emilijana Martineza.

Nije on najamnik koji prenosi bizarnu poruku svojih poslodavaca (Katar, FIFA, multinacionalni koncerni). On je muškarac koji slavi pobjedu i odbranom penala zadovoljio je težnju za besmrtnošću. Jedna, ratnicima svojstvena vulgarnost, oprostiva zato što , u srži, ima element epskog.

Emilijano Martines je alter ego milionima gubitnika. Sve dustabanlije ovoga svijeta voljeli bi odbraniti šut u penal završnici utakmice sa Francuzima. Ta njegova parada lični je happy end bez kojeg nema lijepe melodrame.

Na tronu, u Kataru ubijena je kultura koja kao fundamentalni postament ima čovjekovu sposobnost da uočava kvalitativne razlike. Iz mitologije sreće skliznuli smo u ambis ideologije sreće. Tu je kraj pristojnosti. To je tragedija kojoj kliče demos. I ep, i melodrama i tragedija.I elegancija i neotesanost. To vam je Argentina na krovu svijeta.Ona prožima ljude, usmjerava emocije.

UBICE I ŽRTVE

Emilijano Martinez je junak svoje otadžbine. U očima miliona ljudskih jedinki ovaplotio je njene vrijednosti. Kao stvarna osoba na fudbalskom tronu u Kataru on je glasnik, lik iz jedne priče stare koliko i čovjek, priče o pobjedniku i pobijeđenima.

Te su priče,kao univerzalne činjenice, uvijek priče o ubici i žrtvi. Priče blizankinje. Svako juče u kom ste pristali na ubistvo kulture truje sjutra. I tako do ko zna kojeg koljena. Logika doslednosti i naslednosti, prostakluk plebsa i kultivirani humanizam? To vam je Argentina.

Fudbal je duboko realistična igra.