STAV

Ivanović: Mora da se mijenja paradigma političkog djelovanja

U svojoj knjizi vrlo indikativnoga naslova, Mutual Radicalization ("Međusobna radikalizacija“), Fatali Mogadam, profesor psihologije na Džordžtaun univerzitetu, ističe da ključnu ulogu u ekstremizaciji društveno-političkih grupa igra oblik vođstva koji te grupe predvodi, a koji svoj uspjeh vidi jedino u ekstremnoj polarizaciji. Dominacija takve vrste vođstva, piše Mogadam, nužno vodi dubljoj međusobnoj radikalizaciji, polarizaciji i, na kraju, iracionalizaciji društva.

Пише: Види све колумне

Piše: dr Filip Ivanović

Upravo, esktremizacija i iracionalizacija su savršeno podudarne pojave u tzv. podijeljenim društvima, u kojima različita mišljenja prestaju da budu proizvod zdrave, na razumu utemeljene, argumentacije, a postaju oružje koje, vođeno retoričkim plamenom, umije i može samo da stvara neprijatelje. Posmatrati drugoga kao neprijatelja nije samo instrument u simboličkom ratu stavova, već je način da se neistomišljenik depersonalizuje i, u krajnjem, dehumanizuje, odnosno da se liši svih ljudskih i ličnih svojstava, nakon čega jedino pravilo postaje da pravila nema, odnosno da je sve dozvoljeno.

U tako postavljenom okviru projektovane realnosti, sasvim je prosto i lako izvodljivo da borac za ljudska prava postaje izdajnik, protivnik korupcije biva označen kao fanatik, a zagovornik slobode govora strani agent.

Suštinski, dozvoljena je, čak i poželjna, svaka etiketa, koja političkog takmaca pretvara u fatalnu prijetnju stvarnim ili imaginarnim vrijednostima određene društvene grupe, čiji su samoproklamovani branitelji spremni da se beskompromisno bore do posljednjeg – neistomišljenika.

Istorija je puna primjera (zlo)upotrebe produkovanja neprijatelja u političke svrhe, no jedan od najupečatljivijih je svakako slučaj američkoga senatora Džozefa Makartija, s polovine prošlog vijeka. Njegovu političku karijeru obilježile su demagogija i neosnovane optužbe od samog početka, kada je 1946. godine ubjedljivo pobijedio svoga rivala La Foleta, optužujući ga za ratno profiterstvo berzanskim investicijama, iako je i sâm Makarti u istom periodu i na isti način zaradio skoro jednaku sumu novca.

Ono što će, međutim, učiniti Makartija svjetski poznatim je beskrupulozno eksploatisanje Hladnog rata, koje je započeo 1950. godine predstavljajući famozni spisak od preko 200 službenika Stejt Departmenta kao navodnih sovjetskih špijuna ili prikrivenih komunista. Strah od komunizma pogodovao je Makartijevoj taktici, te su njegove konstantne optužbe dobijale izuzetnu medijsku pažnju i uvećavale njegov politički rejting, što mu je i obezbijedilo još jedan mandat 1952.godine. 

"Otkrivanje“ špijuna u administraciji i etiketiranje svih političkih protivnika kao zaštitnika komunizma nije, međutim, dugo trajalo i već 1954.godine Senat je donio odluku da cenzuriše Makartija, što ga je učinilo jednim od svega nekoliko senatora koji su zavrijedili takvu kaznu, a njegovo ime ostalo je ovjekovječeno kroz pojam makartizma, kao pojave iznošenja ničim potkrijepljenih optužbi za izdaju i špijunažu u cilju diskreditacije protivnika.

Nažalost, poučnost Makartijevoga primjera se ne svodi na prosti istorijski kuriozitet političke prakse, već se sedam decenija kasnije vraća kao pravilo u sličnim uslovima. Naime, njegovo ponašanje bilo je uzrokovano prilično neupečatljivom senatorskom karijerom i padom popularnosti, a Hladni rat i strah od Sovjeta su poslužili kao savršeno sredstvo za rast rejtinga i još jednu izbornu pobjedu.

Ne treba biti previše maštovit u poređenjima, pa vrlo lako prepoznati kako se aktuelna geopolitička situacija, uzrokovana invazijom Rusije na Ukrajinu, intenzivno pretvara u savršeni primjer makartističkih metoda. Čitava armija političara, kvazi-intelektualaca, aktivista i analitičara čini sve da, na domaćem planu, instrumentalizuje jedan tragični rat, pokazujući pritom da Makartijev duh targetiranja i etiketiranja ne samo da se suštinski nije promijenio, već je i u svojim retoričkim oblicima ostao isti.

Tako se politički akteri karakterišu kao subverzivni elementi, čitave vlade se proglašavaju ruskim špijunima, a vjerske zajednice i cjelokupni narodi optužuju kao ruske ekspoziture, s ciljem alarmiranja međunarodne zajednice i polarizacije, političkom dinamikom iznurenog, društva. Takve taktike nemaju za cilj samo da, kao u Makartijevom slučaju, nadomjeste bezidejnost i nemogućnost rješavanja stvarnih problema, već, nažalost, da zaglušujućom bukom kamufliraju konačno pokretanje odgovornosti za tridesetogodišnje urušavanje pravosuđa, devastaciju prirodnih resursa, rasprostranjenu korupciju i poharu državne kase.

U pokušaju odbrane neodbranjivog i u potpunom odsustvu vizije razvoja zemlje, određena politička klasa, u stopu praćena svojim višedecenijskim sinekuristima, jedinu mogućnost opstanka vidi u iracionalizaciji javne scene, ekstremizaciji društveno-političkih polova i indukovanoj međusobnoj radikalizaciji, kao usavršenom mehanizmu obesmišljavanja bilo kakvog argumentovanog pozicioniranja i stvarnog dijaloga. Na sreću, ekstremizacija je uvijek stvar percepcije, u smislu da, uprkos dominantnom medijskom prisustvu ekstremističkog diskursa, ogromna većina ljudi odbija da bude utaborena u bilo kakvim partijsko-ideološkim ili vjersko-nacionalnim rovovima.

Ta činjenica nije samo utjeha za ljude koji samo žele da žive svoje normalne živote u sopstvenoj zemlji, već i garancija da, nakon formalne promjene tridesetogodišnje vlasti, mora doći i do promjene forme vođstva i paradigme političkog djelovanja, što će usloviti prestanak kontinuirane produkcije neprijatelja i omogućiti da konačno profesionalnost, sposobnost i posvećenost opštem dobru postanu jedine odrednice izbornog uspjeha. Što prije crnogorski makartiji to shvate, to će biti bolje za ovu državu i sve njene građane.

(Autor je doktor filozofskih nauka)