[ rtcg.me ]

D. MILIĆ

"Oduprimo se vremenu da nas ne bi potpuno pregazilo"

Dragiša Milić najstariji je spiker, a ujedno i radnik Radio-televizije Crne Gore. Počeo je spikersku karijeru 1953. godine i četiri decenije bio omiljeni glas slušalaca Radija Crne Gore. Autorski tekst Milića objavljujemo povodom 150 godina novinarstva u Crnoj Gori.

Пише: Види све колумне

Prvo bi riječ.
Riječ je čovjek.
Čovjek je riječ.
Kakav je čovjek, takva je i riječ.

Pjesnik Branko Miljković kaže: "Ubi me prejaka riječ", a Vladimir Majakovski: "Kako u debelo uvo zabosti nježnu riječ"-

Prvo bi radio. Televizija je izašla iz njegovog šinjela. Pred spravom što razgolićuje dušu zaradio sam penziju.

Toliko vremena na talasima Radio Titograda ulazio sam u crnogorske domove, živio i radio s uvjerenjem da sam rado priman.

Bezjovac Ratko Nikezić kaže mi: "Bezjovici su voljeli da te čuju".

Učesnik sam rata protiv fašizma. Najmračnije ideologije u istoriji ljudskog roda.

Najpoznatiji spiker Radio Moskve Levitan saopštavao je vijesti sa fronta. Samo je to radio i ništa drugo, ali na takav način da je Hitlera dovodio do ludila.

Važno je što se kaže, ali i kako se kaže. Interpretator može tekstu da doda ili oduzme.

Radio sam mjesec dana u Radio Sarajevu. Bili su zadovoljni mojim radom. Ponudili su mi da pređem kod njih, ali ja sam ostao ovdje.

Svaki je čovjek produkt određene sredine, sa svojim vrlinama i manama. Smješten u oređeni prostor i vrijeme. Dolazi na svijet da ispuni svoju dužnost i ode, prije ili kasnije, zavisno od toga kakva mu je sudbina.

Kako mi ispunjavamo svoje dužnosti nije na nama da sudimo, jer čovjek zapravo i nije ono što o sebi misli. Dakako, nije on ni to što drugi o njemu misle. Istina je negdje između toga. Sve je relativno.

Niko nije nepogriješiv. Niko nije nedostižan i niko nije toliko dobar da ne bi mogao biti još bolji.

Život po svojoj zakonomjernosti teče tako kako teče. Na žalost, za mnoge sve manje radost, a sve više velika muka. Životni problemi su da ih čovjek rješava, ako ne može, savladaće ga.

Po prirodi stvari mi se nalazimo u takvoj situaciji da ne znamo što nam sprema noć i donosi novi dan, ali znamo da ćemo ma kako bilo izdržati.

Naši su preci odoljeli mnogim iskušenjima i mi ćemo, a i naši potomci, i time ispuniti zavjet pjesnika: "Gdje ja stadoh, ti produži".

Svaki čovjek ima pravo na bilo koje osjećanje, pogotovu kada ima opravdanih razloga za to, ali je najplemenitije i najuzvišenije osjećanje ljubavi i zato - volite se, ljudi, jer od mržnje do zločina samo je jedan korak. Mržnja nagriza dušu kao kiselina. Medicinski je dokazano da mržnja sužava svijest.

Ljubav rađa ljubav, mržnja rađa mržnju.

Ogromna je mržnja oko nas. Zapljuskuje sa svih strana i teško se sačuvati od nje.

Jedan je pjesnik rekao: "Ljubav je upravo dobra pjesma koju je najteže napisati". To bi bila opšteljudska poruka za čovjekoljublje.

Vladika Rade kaže: "Kada sam mnogo razmišljava, vazda mi se poso povukova".

Pred nama je mnogo posla, a svako vrijeme nosi svoje breme.

Vrijeme gradi, ali još više razgrađuje.

Ovo je vrijeme u svom bremenu, pored ostalog, donijelo koronu, veliku ljudsku nevolju. Taj sićušni, nevidljivi, protivnik svakoga je stavio na probu.

Oduprimo se vremenu da nas ne bi potpuno pregazilo.

Vladika Rade još kaže: To je sreća dala al' nesreća".

Čovjek radi da stvori sebi sreću, ali na žalost sreća je za mnoge nedostižna i neostvariva, pa i oni koji su srećni ako su oravi i dorbi ljudi ne mogu biti srećni kada ima toliko nesrećnih u njihovoj blizini.

Nesreća je stalna pratilja života, ona čeka, vreba i dođe onda kada se najmanje očekuje.

Teško je živjeti posije tragedije, ali dok ima bilo kakvog života, izlaza ima i mora ga biti, a izlaz je u trpljenju, u podnošenju i u izdržljivosti.

Kada je meni majka umrla, imao sam pet godina. Dva brata mlađa od mene. Njoj je bilo 28 godina, otac stariji od nje 15 godina. Morao je da bude otac, majka, zemljoradnik i čobanin.

Čuvao je koze tamo daleko u gori. Bila je zima i nikoga nije bilo u blizini. Nalazi se na dnu jedne velike rupe. Koze su okolo brstile golo granje, a ja se, kaže, duboko zamislio što da radim i osjetih da izlazim iz svijesti, ali se brzo prekrstim.

Ćovjek traži spas u onome što vjeruje.

Moj otac je živio u uvjerenju da ga je krst spasio i do kraja života, uvijek bi se pred spavanje prekrstio.

Bio je barjaktar, dobitnik zlatne Obilića medalje, rođeni mu je ujak vojvoda Marko Miljanov.

Najradosniji dio mog života bio je kada su unučad bila tu. Rasla su, razvijala se. Dođu kod njih djeca iz komšiluka i ispred kuće igraju košarku, a iza kuće fudbal. I cio ovaj prostorse ispuni dječijim glasovima i njihovom igrom, a u pauzi dođu i posijedaju ispod lipe, Tu je blizu breza ljepotica i tada zapjevamo, a pjesma je kao ptica, pustiš je i ona odleti: "Sve mi želja želju stiže Orahovu da sam bliže".

 Dragiša Milić
Orahovo, 2020.