150 GODINA NOVINARSTVA

Pod dičnim imenom “Crnogorac”

“Da bi dakle stvorili priliku, da bolje pozna Crnu Goru strani svijet, koji često grube neistine donosi o njoj, a i našemu svijetu, koji živo osjeća potrebu tu, izlaziće od novog ljeta na Cetinju nov i prvi list za politiku i književnost pod imenom ‘Crnogorac”.

Пише: Види све колумне

PIŠE: Branko Vojičić

Danas se navršava vijek i po od početka novinarstva u Crnoj Gori. Tada je, 23.januara 1871.godine, odštampan prvi broj, prvog crnogorskog lista “Crnogorac”.

Mala a slobodna Crna Gora (trećina današnje), opkoljena sa četiri strane austro-ugarskim i turskim carstvom, smogla je snage da, prije vijek i po, iznjedri svoju, državnu novinu, mada je glavni urednik deklarisao kao nezavisnu. Redakcija je smještena u hotelu Velika Lokanda, štampala Državna štamparija, uređivao novinar i književnik Sima Popović (iz Srema), dok je vlasnik i izdavač bio Jovan Sundečić( književnik iz Zadra), oba "izvanjci", koji su i pisali većinu tekstva, budući da je broj pismenih i saradnika u zemlji bio mali. Tek tada Crna Gora ulazi u red prosvijećenih zemalja, iako je, samo 39 godina poslije otkrića Gutembergove štamparije, u petnaestom vijeku, štampala ćirilični "Oktoih", prvi knjigu na slovenskom jugu.

Mala zemlja a velike ambicije: u svakom broju "Crnogorac" je pisao o teškim i komplikovanim prilikama na južnoslovenskim prostorima pod austrougarskom i turskom vlašću, pozivao na oslobođenje i ujedinjenje, podsticao nacionalni sentiment, i borbeni duh. Sprovodio ciljeve državne politike Crne Gore. Ali, i gajio iluzije,budući da knjaz Nikola, nakon 1867.glavni ruski balkanski saveznik, nije krio ambiciju da Crnoj Gori prisajedini Hercegovinu i dio stare Srbije. Krajnji cilj mu je bio da dođe na čelo ujedinjene srpske ili čak jugoslovenske države, što se vidi u listu, jer je u tekstovima oblik budućeg ujedinjenja uvijek ostajao nedorečen.

Ovaj „neđeljni politički list“, imao je četiri strane, formata 13x46 cm. Imao je i istoimeni književni dodatak, "Crnogorka" (izlazio od jula do kraja decembra 1871.godine). Bilo je najavljeno da će izlaziti pod imenom “Glas s Cetinja”, ali je ime u zadnji čas promijenjeno u “Crnogorac” (U pozivu na pretplatu, u prvom broju, stoji: “Evo u ime božje i prvog broja lista sa Cetinja, a ne kao što je javljeno ‘Glas s Cetinja, nego pod dičnijem imenom ‘Crnogorac’). Tokom 1871.godine izašlo je 48 brojeva, u 1872.godini 52, a 1873. izašlo je samo šest brojeva.

Utemeljivač lista, Simo Popović, u prvom broju objavio je program lista, sa motivom:”Da bi dakle stvorili priliku, da bolje pozna Crnu Goru strani svijet, koji često grube neistine donosi o njoj, a i našemu svijetu, koji živo osjeća potrebu tu, izlaziće od novog ljeta na Cetinju nov i prvi list za politiku i književnost pod imenom ‘Crnogorac’. Zarad duha slobode i nezavisnosti narodne, koji lebdi pred nama, a kojijem će i ‘Crnogorac’ služiti, zarad našega ujedinjenja narodnoga, od prijeke nam je potrebe danas međusobno poznavanje stanja i snage naše i bratska uzajamnost.- A da bi ‘Crnogorac’ doista bio vjeran tumač osjećanja i stanja našega naroda, donosiće mimo članaka o važnijim događajima svjetskijem i pitanja koja se tiču našega naroda još i uvijek pouzdane dopise iz sviju krajeva u kojima on živi, i to baš iz onijeh krajeva naše podjarmljene braće, iz kojijeh su naši listovi bili najmanje izvještavani”.

Iako “Crnogorac” po tvrdnji njegovog urednika izlazi kao nezavisni list, i nije nosio nikakav podnaslov, list je bio, u stvari, zvanični list crnogorskog dvora i jedan od organa Ujedinjene srpske omladine. U svakom broju "Crnogorca" na prvoj strani su najčešće objavljivani politički komentari, koji su se uglavnom odnosili na budućnost srpskog naroda Osmanskog carstva na Balkanu, te u Austro-ugarskoj i njegove političke zadatke, kao i na ciljeve državne politike Crne Gore. Tako se u "Crnogorcu" objašnjava da "osim Crne Gore i Srbije, sve ostale srpske pokrajine nalaze se u tuđinskim rukama. Bosna, Hercegovina, Stara Srbija, djelovi su turske carevine i ropkinje su turskog gospodstva. Dalmacija sa Dubrovnikom i Bokom Kotorskom, Lika sa Vojnom krajinom, Slavonija, Srem, Banat, Bačka, gdje živi oko milion Srba pravoslavne vjere, u granicama su austro-ugarske carevine".

Zaoštravao je tzv.istočno pitanje i podsticao potlačeni narod na ustanak. List je donosio vijesti iz neoslobođenih krajeva(iz Podgorice, Skadra, Hercegovine, Boke Kotorske, Karlovca, Prizrena, sa Une...). Pozivao je na oslobođenje i ujedinjenje. Njegove polazne ideološko-nacionalne karakteristike poklapale su se, kako navode istoričari, sa idejama Svetozara Miletića, na bazi Macinijevih ideja, a bio je pod jakim uticajem socijalista Svetozara Markovića, Vasa Pelagića, Ljubena Karavelova i dr. List je prenosio vijesti iz Markovićevog “Radenika” i revolucionarne bugarske štampe, kojom je rukovodio Karavelov.

Najveći broj članaka u listu napisao je Popović, mada većinu tih tekstova nije potpisao. Uvodnike i podlistke Popović je pisao o važnim i revolucionarnim promjenama u Evropi: ujedinjenju Njemačke, Italije, francusko-pruskom ratu, Pariskoj komuni, panslovizmu… List je, kako ističe dr Niko S.Martinović, s entuzijazmom pratio život pariske komune i svojim podliscima donosio svježe reportaže iz crvenog Pariza. Još je zanimljivije to što je sve do kraja 1871.godine, i poslije pada komune, pratio sudbinu njenih junaka, izražavajući solidarnost sa njima.

A u feljtonu objavljivane su pjesme (mahom Sundečićeve), pripovijetke i razne, većinom istorijske članke od Vuka Vrčevića, Milana Kostića, Vasa Pelagića i drugih. List je znatan broj pretplatnika imao je van Crne Gore: iz Vojvodine, Bosne i Hercegovine, Srbije, Dalmacije, Boke Kotorske Zbog oštrih stavova protiv Austrjie, Ugarske i Turske, vlade ovih država zabranile su crnogorsom listu ulazak na njihove teritorije, pa je “Crnogorac” prestao da izlazi nakon 28 mjeseci. Posljednji broj izašao je 15. februara 1873. godine. Izašlo je 106 brojeva. Prema sačuvanoj evidenciji, list je imao oko 700 pretplatnika.

U istoriji crnogorskog novinarstva ovaj list svojom pionirskom ulogom smatra se kamenom-temeljcem i izvorom prvog reda za proučavanje istorije crnogorskog naroda. Dva mjeseca nakon zabrane Crnogorca na Cetinju je 23. aprila 1873. preimenovan u „Glas Crnogorca”, ne odričući se podstrekavanja srpskog naroda na ustanak protiv Turske, niti antiaustro-ugarske propagande.

Do prisajedinjenja, u Crnoj Gori izlazi svega 11 novina, u tri crnogorska centra: Cetinje, Nikšić i Podgorici. Hronološkim redom:1) CRNOGORAC (Cetinje, 1871-1873); 2) GLAS CRNOGORCA (Cetinja, 1873-1915); 3)NEVESINJE (Nikšić, 1898), 4) ONOGOŠT (Nikšić,1899-1900); 5)USTAVNOST (Cetinje, 1906);6)NARODNA MISAO (Nikšić,1906-1907);7) SLOBODNA RIJEČ (Podgorica,1907); 8) CETINJSKI VJESNIK (docnije VJESNIK)(Cetinje,1908-1915); 9)DNEVNE NOVOSTI(Cetinje,1914); 10)DNEVNI LIST(Cetinje,1914) i 11)NOVO DOBA(Cetinje, 1914).

Dakle, sve do uvođenja ustavnosti (1905) u Crnoj Gori dominira jedan jedan ištampani medij - "Glas Crnogorca" - a počeo je da izlazi 1873, dva mjeseca nakon što je Austro-ugarska (ranije Turska) zabranila rasturanje "Crnogorca". Trebalo je čekati, čak 35 godina, da se 1906, pojavi prvi opozicioni list, i to u Nikšiću, "Narodna misao", a pola godine kasnije, "Slobodna riječ", u Podgorici. Nikšićki list je počeo da izlazi neposredno prije prvih parlamentarnih izbora u Crnoj Gori, a tada nije bilo političkih stranaka. Vlasnici su bili akcionari nikšićke štamparije, odnosno grupa imućnih ljudi iz trgovačko-bankarskog sloja. No, poslije formiranja prve opozicione grupacije u Crnogorskoj narodnoj skupštini, odnosno, formiranja Narodne stranke, i opozicije prema dvoru, list postaje njeno nezvanično glasilo, sve do zapljene 39 broja lista, kada je redakcija prinuđena da obustavi dalje štampanje. Dvor je smatrao da "Narodna misao" djeluje destruktivno, pa su upadom u prostorije redakcije i uništavanjem štamparije, riješili problem nezavisnog glasa iz Nikšića. I osnivači "Slobodne riječi" u Podgorici bili su ljudi iz trgovačko-bankarskog sloja, bliski opoziciji. Smatrajući da su za političku stabilnost u zemlji prevelika opasnost dva opoziciona lista, crnogorska vlada potrudila se da list dobije provladin smjer.

Inače, može biti indikativan podatak, koji je saopštio istoričar dr Niko S. Martinović, da su "Crnogorac" i "Glas Crnogorca" za pedeset godina izlaženja, imali svega tri glavna urednika iz Crne Gore, a svi ostali su bili iz raznih krajeva srpskih i hrvatskih zemalja, dakle "izvanjci".

Dodatak, dopis iz Hercegovine ( Nikšić tada još nije bio oslobođen).
“CRNOGORAC” 1871-1872:
 
"Vaše je cuvato ovco"

Glas iz Hercegovine - “jedan pozdrav uoči Božića”: Eto, to su vam naši jadi. Vidite, da nas ne gjave samo Turci, i da su nam naše vladike s jedne strane gore krvopije od njih, jer možete biti uvjereni, da su mnogome turskome nasilju koje trpimo, uzrok naše grčke vladike. Turci su gotovi na svako zlo, a vladike ih navode na to opadajući i klevetajući ljude i narod. Oni se više boje da ne izgube milost u svoga paše, nego da je dobiju u Boga. Oni i ne znaju za Boga, jer je Bog njima novac.

"Ko god od čitalaca vašega plemenitog “Crnogorca” baci pogled na ovi naslov, on će odmah znati, što sljeduje, t.j. ona vazdašnja crna pjesma: “Kuku lele!” ili:”Aoh mene!”, koju od Kosova neprekidamo. Ali kad smo doživjeli nekadašnju želju neumrlog vladike Danila:
            “Da je igđe brata u svijetu
            “Da požali kao da pomože”...

Evo me da vam o jednoj glavnoj našoj pogibiji progovorim, i to pred Božić, kojemu se svak, osim nas veseli, a nama kako tako crnji dolazi.

Nemojte me ukoriti sa “ljudi trpe, a žene nariču”, jer mi to bolje od ikoga znamo, ali đe će suza do na svoje oko? Tako eto i nas k vašemu “Crnogorcu”, melemu naši grdni rana, i čitajući u njemu naše nesereće, nešto nam se lakše čini, i premda je zabranjen njegov ulazak među nama, opet ga mi nekako kradimice nabavljamo te se oko njega grabimo, ko će ga prije pročitati. Mi smo se poodavno dosjetili šajntanluku t.j.ko turskoj vladi napuni glavu, te zabrani vašim novinarima u ove krajeve, jer vele, da je nekoji Crnogorac rekao:”Ako si ti lukav, ano sam ja domišljat.” Nek naša udaljena braća ne misle, da je to izniklo baš iz glave turske vlade. Ona se jadna nema kada baviti ni o svojim najprečim zvaničnim poslovima, pazeći kako će svaki svoju ćesu napuniti, nego sve novine nazivlje “vlaška bezposlica”.

Naše ljute guje, grčki vladike (bosanski i hercegovački) našega krsta od tri prsta, oni su tome prvijenci, oni nam krv popiše, po mozgu ubiše i nedaju oči otvoriti. Nama su do sada Turci dajbudi dopuštali plakati a vladike i to nam zabraniše propovijedajući nama:

“Vase je cuvato ovco, kopate i orate, a ne politiko”! Je li tako?!!

Oni su naši od starine trajni krvopije, i prosta po sto puta turska sablja, ali ne prosto njihovo podlo ulagivanje vladi turskoj. Oni nam opanjkaše čitavo učeno sveštenstvo a s glave rodoljube, od kojih se mi s vremenom nešto veliko nadasmo, tako da danas u svu Bosnu i Hercegovinu ni jednoga cigloga Arhimandrata nemamo. A da me počem ne bi svaki razumio zašto je to, evo neka me bolje razumije.

Ovi naši Arhimandriti, kaluđerei i rodoljubi, danas nalazeći se negde u Aziji, u surgunluku, bijahu počeli javno govoriti turskim zabitima: “Efendija, ne piše tako u carskom kanunu”; a vladikama:”Vaše Visokopreosveštenstvo, nije tako po Hristovom Evangeliju.” Oni su mislili, da su po čistoj savjesti na to opunomoćeni ali se docni sjetiše, da se ne smije pravo zboriti, a čuli su kukala im majka! Đe grčki vladike ne blagosilju nikad mudre i otlične ljude, nego: “Spasa Bogo lude tvoja!” i t.d. Bosanski i hercegovački vladike odavna su nanjušili kao bizin zeca našu duševnu, ali zaludnu želju i namjeru naše novorođene samosvjesti, a ta je, da bi se kadgod kurtalisali tuđi, a imali svoji domaći vladika, te imali pravog pastira, a ne najamnika, koji kupuju kod carigradskog patrijarha Eparhije kao carsku desetinu - “ko da više!”. Oni, velim bojeći se, da im se ove dvije pregile kesimače iz ruku i vlasti ne otmu, kao, što učiniše Bugari carigradskom patrijarhu, lako im bilo doskočiti našim rodoljubima, tajno dostavljajući valiji i Mutesarif paši, da se svi naši naučenjaci dopisuju sa tri dinu dušmanina Srbijom, Crnom Gorom i Moskvom, od kojih grću dukate, da upropaste tursko carstvo.

Naravno turska vlada nije pražila boljega ni duševnijega roba kao despot Efendiju, koji se zakleo, da će caru i svome tobocu vjeran biti. A za crkve, sveštenstvo i narod zakleše li se čestitome sultanu?Jok oni! Jer dava devletu i patrijarhu pogođene pare, a ovi ga ovlašćuju, da naplaćuje i guli nesretnu raju kako god hoće, a vlada im najradije onda dava svoje zaptije, da rubari i opustošava one siromašne domaćine, koji nemaju da vladici prebroje godišnji arač od 8 groša. Kakvoj ćemo se sreći ili napredku, braćo! Nadati od grčki vladika, kad oni ni sveca našega ni jednoga ne pripoznaju, kamo li će nas paziti?

Ako dakle imamo još kojega među nama sveštenika i slična Vukaloviću svakome su danas ruke vezane, a smrzao se jezik u vilice, od turskoga zuluma ne toliko, koliko od mitronosni krvopija, pa i tako stoje svaki čas na oprezu bojeći se nenadne tajnotirjanske politike ovdašnje. I štaviše, zatvoriše nam sve nekadašnje škole, osim sarajevske i mostarske, za to, što vele, da se njihovi učitelji usuđuju po novinama pisati, a vladika svuda propovjeda, da za hercegovakčkoga sveštenika dosta je kad zna u časlovcu čitati i svoje ime zapisati, naravno za to, što njima u pravi interes spada.

Eto, to su vam naši jadi. Vidite, da nas ne gjave samo Turci, i da su nam naše vladike s jedne strane gore krvopije od njih, jer možete biti uvjereni, da su mnogome turskome nasilju koje trpimo, uzrok naše grčke vladike. Turci su gotovi na svako zlo, a vladike ih navode na to opadajući i klevetajući ljude i narod.Oni se više boje da ne izgube milost u svoga paše, nego da je dobiju u Boga. Oni i ne znaju za Boga, jer je Bog njima novac.

Ja vam ovom prilikom ne htjedoh pisati o mnogim i neprestanim zulumima turskim o ubistvu i pljačkanju njihovom kukavne raje, nego vam eto opisah u kratko kakve su nam vladike, našljednici Hristovi, koga oni hule. To vam je od nas jadnijeh pozdrav u oči Božića."

/Crnogorac, br.48, na Cetinju, 23. decembra (4.siječnja) 1872./