Igor Lasić (Zagreb)  [ DW ]

12. 11. 2025. 08:29

Srbi kao kolateralna žrtva previranja na hrvatskoj desnici

Željeli bismo prije svega da nam se konačno jasno i zvanično odgovori na pitanje koliko je i kakvo tačno naše pravo na garantovanu kulturnu autonomiju, te kada i gdje – rekao nam je Nikola Vukobratović, predsjednik Srpskog kulturnog društva „Prosvjeta“ u Hrvatskoj. S njim smo razgovarali nakon do sada nezabilježenog talasa verbalnog i fizičkog nasilja prema Srbima, barem u ovom vijeku.

Podsjećamo, u više hrvatskih gradova proteklih dana organizovani su napadi na pripadnike najveće nacionalne manjine u Hrvatskoj i na njihove kulturne manifestacije. Počelo je opsadom prostora jednog gradskog kotara u Splitu gdje je trebalo da se održi priredba u sklopu tradicionalnih Dana srpske kulture, pri čemu su maskirani nasilnici bili uglavnom iz redova, kao što će se pokazati, Hajdukove navijačke grupe Torcida i hrvatskih udruženja ratnih veterana. Njih stotinak ultimativno je zahtijevalo prekid srpskoga folklornog okupljanja, u čemu su i uspjeli.

Huliganima su prethodili – političari

Nastavljeno je sličnim pokušajem ispred Srpskog kulturnog centra u Zagrebu, uoči izložbe posvećene srpskom akademiku Dejanu Medakoviću, ali tada je interventna policija rastjerala nekoliko desetina maskiranih bukača. I u tom slučaju zabilježeno je masovno izvikivanje ustaškog pokliča „Za dom – spremni!“, uz podizanje ruke na fašistički pozdrav i propratne uvrede i prijetnje. Potom je pored dvorane Zamet u Rijeci zaustavljen napad grupe huligana palicama na djecu iz Srbije koja su tamo učestvovala u jednom sportskom takmičenju.

Na kraju, iz hrvatsko-političkih krugova zatraženo je otkazivanje izložbe „Srpkinja“ u Vukovaru, predviđene za 11. novembar, a posvećene ulozi srpskih žena u Prvom svjetskom ratu. Odustajanje od te manifestacije zatražili su, između ostalih, vukovarski gradonačelnik Marijan Pavliček i ministarka kulture Nina Obuljen Koržinek koja je izjavila da izložba „nije sporna zbog sadržaja, nego zbog utiska“.

Naime, za nedjelju dana tamo bi trebalo da se obilježi godišnjica ratnog stradanja tog grada 1991. godine. I iako srpski predstavnici u Hrvatskoj ne osporavaju tadašnje pravo Hrvatske na odbranu, trebalo bi napomenuti da potezi hrvatskih političara u tom smjeru ne samo da su slijedili one huliganske, nego su im u velikoj mjeri i prethodili. Prvenstveno je riječ o svojevrsnoj normalizaciji ustaške ideologije kroz ozakonjenje spomenutog ustaškog pozdrava u najvišim državnim institucijama.

Kampanja sa širim implikacijama

Danas pak hrvatske vlasti za eskalaciju tenzija optužuju prije svega domaću hrvatsku ljevicu generalno, zatim Srbe, a onda dijelom i medije. Istovremeno, treba imati u vidu da je, neposredno prije ovih događaja, u Hrvatskom saboru održan jedan skup na kojem se drastično revidirao zločin u ustaškom koncentracionom logoru Jasenovac tokom Drugog svjetskog rata. S druge strane, Nikola Vukobratović procjenjuje da Srbi ovom prilikom nisu akter sukoba, nego forsirani objekt i kolateralna žrtva.

„Srbi u Hrvatskoj odavno nisu ni demografski ni politički dovoljno značajan faktor da bi bili istinski protagonisti sukoba, iako će njegov rasplet imati veliki uticaj na naš dalji status“, rekao je predsjednik SKD „Prosvjeta“ za DW. On smatra da će čitava ova kampanja imati mnogo šire implikacije među svima onima na koje naizgled nije direktno usmjerena dok se nastoji da se „disciplinuju“ Srbi. „Mnogi sad gledaju, ne samo desničari kako se ukrcati na taj voz, a nas da bace poda njega. Jer ove napade ili prećutkuju, ili relativizuju, ili im se priključuju.“

Slavljenje fašističkih zločinaca

Vukobratović nije htio da precizira o kome je sve riječ, ali tu se sigurno mogu prepoznati oni pripadnici tzv. lijevog centra koji paralelno osuđuju i napade na Srbe i srpske predstavnike. Primjer je navedena zagrebačka izložba o Dejanu Medakoviću zbog njegove srpsko-nacionalističke prošlosti koja baca sijenku na njegovu biografiju s nesumnjivim naučnim dostignućima. Ali uporedivih slučajeva među hrvatskim ličnostima kojima se iskazuju počasti ima napretek.

Uostalom, u Hrvatskoj već decenijama postoje ulice s imenom ustaškog ministra Mile Budaka, potpisnika rasnih zakona koji su u Jasenovac i na druga stratišta poslali desetine hiljada Srba, Jevreja i Roma, da spomenemo samo taj detalj. Niko pritom ne odgovara uvjerljivo na enigmu zašto u Hrvatskoj gotovo neometano mogu da se slave domaći fašistički zločinci, dok je Srbima često onemogućeno čak i obilježavanje zajedničke hrvatsko-srpske borbe protiv fašizma u Drugom svjetskom ratu, pa i održavanje folklornih manifestacija.

Tako je i prošle godine sinjski gradonačelnik Miro Bulj zabranio jednu likovnu izložbu, spornu samo zbog toga što joj je organizator bilo Srpsko narodno vijeće u Hrvatskoj. „Zato bismo htjeli da čujemo odgovor s najrelevantnijih instanci – koji je naš status i kako to država zapravo očekuje da se ponašamo? Zakonski je on jasan, ali stalno se suočavamo s arbitrarnim, proizvoljnim preprekama i tumačenjima. Danas nešto može, sjutra ne. Sad se tako odjednom pojavio zahtjev da tokom cijelog novembra ne održavamo baš ništa“, kaže Nikola Vukobratović.

Repozicioniranje snaga na desnici

Umjesto zaključka, on postavlja pitanje da li bi možda sve bilo lakše da su sve pomjerili na sljedeći mjesec – ali tog mjeseca je zakazana i koncertna turneja Marka Perkovića Tompsona, kantautora čiji su nastupi već zabranjeni u više zapadnoevropskih gradova zbog njegovih proustaških stavova. Ne treba pritom zaboraviti da revizionistički napori i pozicije krajnje desnice već godinama napreduju i širom tog dijela Evrope.

Ali, kada govori o Srbima kao kolateralnoj žrtvi, Vukobratović primjećuje da je u suštini riječ o repozicioniranju snaga na hrvatskoj desnici. Intenzivna borba za uticaj na tom dijelu političke scene već je zabilježena nakon prošlih parlamentarnih izbora i bila je svedena na to koliko će kontrole nad njim zadržati HDZ. Ta najveća hrvatska stranka u stvari pokriva sve – od desnog centra, do krajnje desnih pozicija.

Dugotrajna politizacija sjećanja

Sudeći po neobičnim i protivrječnim reakcijama iz te stranke na vlasti u Hrvatskoj, moglo bi se zaključiti da sada tamo vlada prilična nervoza. Ekstremno desničarskim gledištima se kalkulantski popuštalo, a nakon svega nije jasno ko i kako može da zaustavi ciljani rast nereda i pogromaških aktivnosti prema Srbima. O tome za DW govori i politikolog Nikola Baketa iz Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu, upućujući najprije na činjenicu da se Dani srpske kulture održavaju još od 2006. godine – bez incidenata sve do sada.

Ono što se promijenilo nije sadržaj događaja, nego društvena klima, ukazuje Baketa i dodaje da se zato dio aktera danas osjeća ohrabreno da prijeti i napada. To se otvoreno vidjelo i kod protesta oko šibenskog festivala ljevice FALIŠ ovog ljeta, gdje je poručeno da je „političko okruženje sada takvo da se može reagovati“, kao i u već čuvenom grafitu „Naša država, naša pravila“. Ta je poruka, da podsjetimo, ispisana u Zagrebu uz prijetnju književniku i novinaru Miljenku Jergoviću na fasadi zgrade u kojoj on stanuje.

„Zbog dugotrajne politizacije sjećanja i institucionalne tolerancije prema radikalnim akterima, ti isti akteri smatraju da je sada klima takva da oni diktiraju pravila i zakone koji će da važe za cijelo društvo", kaže Baketa, uz pojašnjenje da se vidjelo da nije srpska manjina jedina koja se našla na udaru, ali je to vjerovatno tačka oko koje je najlakše okupiti i kanalisati nacionalističke tendencije. Smjer je po njemu jasan – da se kritički i drugačiji glasovi povuku iz javne sfere.

Pritisak mimo ustava i zakona

Kao neko ko dolazi iz Vukovara, on kaže da dobro zna „koliko su mjesec novembar i tamošnje komemoracije i osjetljivi i važni“. Ali i da upravo zato država i lokalne vlasti moraju jasno da odvoje pijetet od zabrane javnog života čitavoj jednoj nacionalnoj grupi. Pritom zahtjevi da se Srbi „povuku“ iz javnosti čitav mjesec predstavljaju politički pritisak mimo zakona i suprotni su ustavnim garancijama jednakosti i slobode izražavanja.

„Trenutno vlast kalkuliše između osuda s ponekim ’ali’ i ostvarivanja političkih poena. Međutim, takav pristup samo pokazuje da se granica prihvatljivog samo pomjera, pa bi odgovorni političari trebalo da teže doslednoj primjeni zakona i da daju jasne izjave da je nasilje neprihvatljivo“, naglašava Nikola Baketa. Pred toga, one bi, prema njegovom uvjerenju, morale što prije i efikasnije da obezbijede sistematsku podršku manjinskim pravima i ozbiljnu politiku sjećanja, te obrazovanje koje gradi demokratsku kulturu, a ne strah.