Rada Brajović

KAKO PREVAZIĆI HIDROFOBIJU

Plivanje se uči i sa 50 godina: Volja mora pobijediti strah

Traume, strah od vode i grč tijela glavni su "neprijatelji" plivanja. Što je osoba mlađa, brže se opusti i nauči da pliva. Za nešto starije, potrebna je stručna pomoć u bazenu, jaka volja i upornost. To za Portal RTCG kaže instruktor plivanja Mihajlo Pajović, čiji su su svi polaznici, neki i sa preko 50 godina, naučili da plivaju. Psihološkinja Adriana Pejaković roditeljima savjetuje da plivanje sa djecom uče nježno i strpljivo, te da ih ne stavljaju u situacije straha "da bi ih ojačali".

Da godine nijesu prepreka da se plivanje savlada, svjedok je Mihajlo. Priznaje da cijeli proces traje duže nego kod djece i mladih, ali uz specijalne vježbe i poslije određenog broja časova, svi samostalno počnu da plivaju.

"Najstariji polaznici su navršili 50 godina. Dosta faktora utiče na samo učenje - da li se osoba ranije bavila nekim sportom, kondicija, nivo straha... Trener je glavni faktor sa kojim neplivač radi na vježbama oslobađanja, disanja... Ipak, svako ko je došao, naučio sam ga da pliva", ističe instruktor.

Iz iskustva kaže da strah obično "blokira" one koji su u djetinjstvu imali neko traumatično iskustvo - davili se, učili da plivaju na silu. Ipak, poručuje da za sve postoji rješenje u bazenu.

"Postoje razne vježbe za oslobađanje straha u vodi, najbitnije je savladati pravilan rad nogu - kraul i prsnu tehniku, sve je do položaja tijela. Za početak, samo se radi disanje i pravilan rad nogu. Kasnije dolaze zaveslaji i polako se uči 'klizanje' kroz vodu", dodaje on.

Što je neplivač mlađi, to je, kaže sagovornik Portala RTCG, lakši posao za instruktora.

"Djeca dolaze u raznim uzrastima, a najpoželjnije je da počnu što ranije - sa četiri i po, pet godina. Što su mlađi, to brže uče plivanje jer su oslobođeni straha. Što se kasnije počne, sa tom osobom je teže raditi i treba više vremena da se 'sjedini sa vodom'", priča Mihajlo.

A, kada se osnove plivanje savladaju, slijedi najljepši dio - tehnika.

"Najljepše je vidjeti tehnički ispravno plivanje, u vodi se tada manje umara i, naravno, uživa", naglašava instruktor i podsjeća da su četiri osnovne tehnike: kraul, prsno, leđno i delfin.

Kad je strah "jači"...

Iracionalni i pretjeran strah od vode i utapanja, koji je kod većine neplivača glavna "kočnica", naziva se hidrofobija. Psihološkinja Adriana Pejaković za Portal Javnog servisa kaže da se ta fobija rijetko srijeće kao bojazan od pijenja vode.

Osoba koja pati od hidrofobije izbjegava da ide na more, rijeke, bazene i često bude uznemirena i na samu pomisao o kupanju u vodi. U odnosu na ostale fobije (strah od mraka, paukova, zmija, visine...), psihološkinja ističe da je hidrofobija nešto rjeđa.

Kao i svi drugi, i ovaj strah ima svoje korjene.

"Smatra se da u nastanku fobija učestvuju genetski faktori (anksiozni poremećaji u porodici na primjer), sredinski faktori (traumatsko iskustvo), prezaštitujući roditeljski stil vaspitanja ili pak zanemarivanje. Mehanizam nastanka fobije može biti dvojak: osoba je imala traumatsko iskustvo sa objektom koji je vezan za fobiju ili objekat ima simbolički značaj za nju. Na primjeru hidrofobije to bi značilo da je osoba, na primjer, u djetinjstvu imala traumatsko iskustvo sa vodom, poput: roditelji su je prisiljavali da što prije uđe u more, bacali su je u vodu, čula je price o ajkulama ili utapanju, a da nije dobila jasne informacije ili utjehu, imala je kao dijete iskustvo zamalo utapanja ili je izgubila dragu osobu na ovaj način", priča Pejaković.

Kada se zbog hidrofobije potraži stručna pomoć, psihološkinja navodi da tada pomaže nekoliko tehnika: postepeno i kontrolisano izlaganje objektima fobija, istraživanje nesvjesnih uzroka fobija, mogućih traumatskih iskustava osobe, kao i jačanje kapaciteta osobe da se sa ovim strahovima nosi.

"Osoba u blizini vode može biti uznemirena, dobiti panični napad, mogu joj se znojiti dlanovi, dobiti vrtoglavicu, a sve to nekad i na samu pomisao o vodi. Na psihoterapiji se istražuju i jačaju kapaciteti osobe da upozna svoje strahove, otkrije njihovu logiku i nauči da se nosi sa njima. Nekada se psihoterapija preporučuje u kombinaciji sa medikamentima koje ordinira psihijatar. Svakako da psihoterapija pomaže i, uz strpljenje i saradnju sa terapeutom, osoba moze uspješno prevazići fobije i živjeti kvalitetnije", poručuje Pejaković.