K. R. [ Mediabiro ]

Kabil: Biti racionalan na Balkanu nije nimalo lako

U sklopu Četvrtog festivala književnosti sinoć je u Narodnoj biblioteci „Radosav Ljumović“ upriličena promocija novog romana poznatog bosanskohercegovačkog pisca i scenariste Namika Kabila pod naslovom „Beskućnik“.

„Beskućnik“ je introspektivno i društveno angažovano djelo koje istražuje sudbine ljudi na marginama društva. Kabil kroz snažan narativ i emotivno oblikovane likove govori o gubitku, potrazi za identitetom i borbi za dostojanstvo. Roman se bavi univerzalnim pitanjima – šta znači imati dom, gdje se krije osjećaj pripadnosti i kako se nositi sa životom kada se sve čini izgubljenim.

Riječ je o posljednjem romanu Kabilove Trebinjske trilogije, koju uz „Beskućnika“ čine romani „Isijavanje“ i „Amarcord“.

„Mene uvijek zanimaju individualni slučajevi koji pokušavaju da naprave svoj put. U Beskućniku dolazi do stanja post-nostalgije, stanja povlačenja nekih crta i suočavanja sa gubitkom roditelja, kada shvatate da je taj neki prostor koji ste nazivali svojim domom veoma bio vezan za prisustvo nekih ljudi, a da bez tih ljudi taj prostor postaje upitan. U knjizi postoje različite dileme i momenti gdje ja racionalno pokušavam da promišljam, te kažem nešto što već u nekoliko mojih knjiga spominjem, a šta je važno za ove prostore, a to su ostavinske rasprave i ta zla krv koja padne, zle riječi koje padnu. Lično nisam imao ružnih iskustava, ali sam negdje anticipirao da se ona mogu desiti. Želio sam da se stvari raščiste i racionalizuju, a biti racionalan na Balkanu nije nimalo lako,“ ispričao je Kabil.

Autor u moto knjige stavlja stihove iz pjesme Vilijama Batlera Jejtsa „Ukradeno dijete“.

„Spominjem neisplakane suze u vezi smrti roditelja kada shvatam da je puno tih nekih osjećanja i da sam sebe negdje analiziram, radim autorefleksiju i govorim da imam osjećaj da bi mi bilo lakše kad bih sjeo i isplakao se kao čovjek pred svim tim stvarima, ljudskim, normalnim, potpuno očekivanim. Imao sam sreću da niko nije stradao u ratu, bez obzira na sve patnje koje nisu bile male. Suze su ostale neisplakane. Slučajno sam naletio na taj stih koji mi se odmah uklopio u knjigu koju sam u tom trenutku pisao. Nekako je korespondirao sa onim o čemu je knjiga,“ saopštio je pisac.

Kabil je kazao da je knjigu počeo da piše iz autoterapijskih razloga.

„Počeo sam da pišem priču da vidim da li se mogu uhvatiti u koštac sa demonima sa kojima sam se suočio rušeći porodičnu kuću u Trebinju. Pitao sam se hoću li preživjeti to, hoću li poludjeti. Onda su se otvorile stvari za koje nisam imao pojma, nisam planirao da ću pisati o njima. U ovom poslu se ništa ne može izmišljati, ali se može tražiti način kako da se stvari oblikuju, da im se da forma. To je proces koji nije lako formulisati i napraviti. Počeo sam od čina rušenja kuće i dilema u kojima sam se nalazio, što me natjeralo da pišem knjigu. Sedamdeset posto stvari koje su se u knjizi desile nisam inicijalno imao na pameti. One su bile arhivirane negdje u meni,“ kazao je Kabil.

Autor je istakao da mu je Ivo Andrić velika inspiracija, te da se pridržava njegovih pristupa pisanju. Na književnoj večeri je ukazao na zanimljivu poveznicu između Andrića i Kventina Tarantina.

„Obojica komuniciraju i sa akademskim nivoom i sa običnim ljudima. Potpuno imaju jedan spektar komunikacije koji je nevjerovatan. Andrić je čovjek kojeg može čitati i portir i akademik i u njegovim djelima nalaziti dimenzije koje su nevjerovatne,“ izjavio je Kabil.

Zanimljiv razgovor sa autorom vodila je Ljiljana Ćuković.