O. Zogović

USPON NA BEZIMENI VRH

Kamene gromade Durmitora

Ljepote Durmitora su nadaleko poznate i teško je nešto novo reći o njemu, a uspon na Bobotov kuk (2523 mnv) magnet je za posjetioce iz cijeloga svijeta. Tako je i nas nedavno privukao, ali smo planirano uspjeli da mu se odupremo pred završni uspon i odemo do njegovog "brata" - Bezimenog vrha (2487 mnv), koji sa Bobotovim kukom i Djevojkom (2440 mnv) sačinjava masiv koji se naziva "Soa Nebeska", što u prevodu znači "Podupirač neba".

Krenuli smo od prevoja Sedlo, sa puta Žabljak - Trsa - Plužine, i na putu do vrha stala je sva ljepota dinarskog krša.

Dočekala nas je magla, koja je dala dozu mistike u prvom dijelu puta i podsjetila nas da je došlo vrijeme za zimske uspone. 

Čim nam se ukazalo plavo nebo, pojavili su se i durmitorski vrhovi Uvita greda i čudesni Zubci koji stoje iznad udoline koja se zove Surutka. 

Na putu ka vrhu "otvara" se pogled i na Šarene pasove (2248 mnv), a obavezna pauza je na periodičnom jezeru Zeleni vir (2028 mnv), nakon kojeg počinje pravi uspon.

Ispod same stijene Bobotovog kuka je raskrsnica, a mi smo krenuli desno i zaobišli ga kako bi došli do Bezimenog vrha. Ako bi pridužili dolje, bili bi na stazi koja vodi do Crnog jezera.

Taj dio staze do Bezimenog vrha nije markiran. Kako smo čuli, stijene su se obrušile pa je prolazak ispod sjevernih litica Bobotovog kuka bio izazovniji.

Susret sa Bezimenim vrhom potvrdio je raznolikost planinskog reljefa Durmitora. Jedinstvena formacija stijena (koja nas je dijelom ličila na čajnik) izazvala je uzbuđenje i dala dodatnu snagu za posljednji uspon.

Prva nagrada za trud za uspon na vrh bio je veličanstveni pogled na na Škrku i Škrčka jezera koja se nalaze u srcu nacionalnog parka. Druga nagrada bio je pogled na Bobotov kuk, kamenog diva koji se najviše isticao u stjenovitom grebenu nazvanom Soa nebeska.

Nakon odmora na vrhu i uživanja u pogledu, uz oprezno spuštanje sve do Zelenov vira, a potom "meidtiativnom" šetnjom skoro bez priče, vratili smo se do prevoja Sedlo.