Nekadašnji ministri dijelili su ključeve državnih stanova kao poklon-vaučere. Sud je znao sve, ali je osuđujuća presuda izostala jer su u spisima bile kopije, ne originali rješenja. Specijalno državno tužilaštvo zahtijeva da se predmet “Stanovi” vrati u sudnicu.

Primjera je stotinu. Dva posljednja navodim ih jer su to dva baš freška simbola fenomena starog otkada ljudi za sebe traže pravdu - zakona koji postoje ali ne služe svrsi. Priča koja slijedi pisana je s elementima satire i književnoga jezika koji podrazumijeva artističku distancu. Nije ubojita. Od primjera važnije je kružno zatvaranje. Vjerujem i završni udarac.

STILSKA OBILJEŽJA

Slučajevi pravde. Nova sezona. Tražili ste - gledajte. Fotoreporteri, kamermani, novinarke i novinari,Viši sud, papiri, ozbiljna lica. Primjećujete li da naše sudstvo najbrže radi kad sudi samo sebi, a kad zakon samom sebi sudi, narod služi kaznu. Da li je zakon nije alat ili alibi? Od toga su u grobu ključevi. Da. Njegoš. Jedan od prvaka evropskog pokreta romantizma. I kad ga pominjem, romantizam, mislim da istorija prava i pravde u Crnoj Gori ima obilježja stilskih epoha.

Socijalizam je imao obilježja romantizma — pravdu na temeljima bogate usmene tradicije. Nije sud bio bez mane, ali su greške suda prvenstveno bile posljedica nagomilane emocionalne energije narodnooslobodilačkog rata. Zakon je bio kompas s jasnim otkucajima srca. Red je red.

Poslije nam se dogodilo sudstvo s elementima pokreta nadrealizma. Optužnice i presude kao da se donose djelovanjem misli bez kontrole za koju je zadužen razum. Kad smo već na terenu nadrealizma, svo naše zakonodavstvo, po posljedicama koje za sobom ostavlja, djeluje smisleno taman kao da je posljedica automatskog pisanja. Zaumne optužnice, zaumne presude.

U tom ludilu ima sistema.Pisci zakona se pretvaraju u graditelje zidova — svaki novi član, nova rupa. Zakon je lavirint, kao mitska zmija jede sopstveni rep. Tumačenja gutaju tumačenja. U mreži propisa vise i narod i zakonopisci.

U fizici, ravnoteža znači stabilnost. U stvarnosti tranzicione pravde, stabilnost podrazumijeva nedodirljivost pobjednika. Kad smo već na terenu stilskih figura - nije to cinizam, to je praksa. Teško pobijeđenima.

Taborijeva Istorija ljudske gluposti kao da je postala priručnik našeg pravosuđa.

Advokat koji je zastupao obje strane, žena koja je tužila samu sebe i pobijedila — zvuči kao vic. Te budalaštine kakve su viđali po svijetu ovdje nijesu moguće. Ipak, kod nas čovjek može završiti u zatvoru zbog neplaćenog parkinga, dok svi koji su “izgubili” milione istjerujući “pravdu” mirno spavaju. To je naš doprinos sveopštoj istoriji gluposti.

ZAVRŠNI UDARAC

Znam da zakon podrazumijeva savršenu proceduralnu nit. Znam da niko ne bi smio optužiti instituciju, niko ne može personalizovati krivicu, niko ne smije insinuirati korupciju. Da li je takva ravnoteža moguća? Nije. Nije ako znamo da sud ne može biti djelotvoran bez dokaza, a dokaza nema ako imate zakon koji je, umjesto da bude štit, postao ograda koja odvaja građane od moćnika, a ne moćnike od sklonosti da gaze pravdu. Pravnici pišu tumačenja, pravda postaje fusnota, a presude se gase kao neplaćeni računi. To je vrzino kolo.

Zakon će preživjeti. Uvijek preživi. Ne mora biti pravedan da bi trajao.To je tajna dugovječnosti nefunkcionalnog sistema.

I dok zakon preživljava sve — pravda umire tiho. Bez svjedoka, bez presude, bez obrazloženja.

Kad zakon sudi sam sebi, narod služi kaznu. Može li umrijeti pravda u društvu koje se kune u zakon? Može. Umire tiho.

Da živite u Francuskoj, za zamjenu patenta na pantalonama, flekicu na štikli ili otpalu dugmad na košulji dobili biste od države povraćaj od šest do dvadeset pet eura na ime troškova popravljanja obuće i odjeće kod krojača i obućara koji su se pridružili ovom programu francuske vlade. Cilj je, u ovom vremenu ubrzane potrošnje, smanjiti ogromne količine tekstilnog otpada koji u ovoj zemlji mode dostiže čak 700 hiljada tona godišnje. Nevjerovatan je i podatak da modna industrija proizvodi više štetnih isparenja od avio i pomorskog saobraćaja zajedno!

Ali, da li smo mi rješenje krize? Hoće li to što ugasimo sijalicu, ne bacimo stari hljeb ili, poput Francuza, popravimo flekicu na potpetici, zaista doprinijeti smanjenju opšteg otiska na planeti? Dejvid Mekej smatra da neće: „ako svako doprinese malo – onda ćemo i postići malo“. On upozorava da će apeli i kampanje za smanjenje našeg „malog otiska“ u drugi plan baciti potrebu za sistemskim i radikalnim promjenama tržišta i tehnologije onih najodgovornijih za klimatske promjene.

A oni se već decenijama igraju klimatske diplomatije. Prvo su u Kjotu, Sjedinjene Američke Države, najveći svjetski zagađivač, odbile da potpišu obavezujuće smanjenje štetnih emisija, pravdavajući se da bi to ugrozilo njihovu ekonomiju. Kada je 2015. godine u Parizu konačno postignut istorijski dogovor, SAD su ga ubrzo napustile, pa se ponovo vratile, ali bez suštinske promjene ponašanja. To poigravanje jedne supersile opstankom zajedničke nam planete, simbol je licemjerja globalne politike.

Države koje su se obogatile na industrijskoj revoluciji i kao kolonijalne sile iscrpile daleke zemlje i njihove resurse, danas drže motivacione govore o zajedničkoj brizi siromašnom jugu. A upravo ta područja najviše trpe posljedice poplava, suša, požara, gladi. Da li je onda odgovornost svih podjednaka i djeljiva između stanovnika SAD i Evrope koji emituje oko 14 tona CO₂ godišnje i onog u Africi koji jedva „dobaci“ do tone?

Nejednakost i nepravda nijesu ništa novo – one su, poput dubokih bora, utisnute u lice ove planete. Dok bogati novcem kupuju iluziju održivosti – solarne panele, električne automobile, „zelene“ brendove – siromašnima ostaje samo planeta iscrpljena i zagađena od ovih velikih koji danas u svemiru pokušavaju da nađu novo mjesto za život. Vjerujem, po istim surovim pravilima i kolonijalnim običajima. Upravo zato je suvišno jedno logično pitanje: zašto svoje bogatstvo ne ulože u popravku ove naše planete koja se već pokazala dobrom za život, umjesto što se utrkuju da sebi i drugima podjednako bogatima pronađu novu?

Planeta Zemlja danas liči na onaj zajednički pašnjak o kojem je pisao Garet Hardin — prostor u kojem svi tražimo još malo koristi, još malo rasta, još malo profita, ne pitajući se šta će ostati kada trava nestane. To je tragedija zajedničkog dobra: ako ja ne izgradim fabriku, izgradiće komšija. Ako ja ne crpim naftu, neko drugi hoće. I tako, u beskrajnoj trci za prednošću, nestaje ono što svima pripada – vazduh, voda, zemljište i povoljna klima.

Kad kažem svima, mislim i na generacije koje će nas upoznati upravo po otisku koji im ostavimo.

U ogromnoj većini bile su to uspješne žene, prošarane s nekoliko muškaraca – među kojima bih izdvojio savremenog aristokratu i predsjednika Asocijacije menadžera Crne Gore, Buda Raičkovića, iznijansiranog i ekspresivnog džentlmena kraj koga su se najljepše žene ovog grada osjećale uvažene i ispunjene decenijama unazad. Od žena na skupu, najviše pažnje izazvala je decentna i enigmatična predsjednica Borda direktora Zapad banke, Ukrajinka Lesia Vukhodtseva, i oko tog utiska, čini se, vlada opšte saglasje.

Asocijacija menadžera Crne Gore bila je pokrovitelj i podržavalac konferencije, koja je već na prvom izdanju pokazala zrelost, osmišljenost i ozbiljan koncept. Ljepota je bila gledati i slušati isječke sa hiltonske sesije crnogorskih liderki u televizijskim dnevnicima – svjedočiti danu koji slavi sposobnost i samopouzdanje suptilnijeg i ljepšeg pola, a da to nije formalizovani i već potrošeni Osmi mart.

Opšte je i već izlizano mjesto u našoj patrijarhalnoj kulturi – mit o privrženosti Crnogoraca ženi: majci, sestri, supruzi, kćerki. Ima tu istine, mada je ta čvrsta vezanost za ženu, pogotovo za majku, odlika čitavog mediteranskog arhajskog svijeta. Ipak, nigdje se ne kaže da su Crnogorci uglavnom voljeli žene za šporetom, s naramkom suve bukovine na leđima – žene koje se kreću ogradjenim stazama običajno-plemenskih stereotipa. Bojim se da je i danas, u značajnoj mjeri, vitalna takva i slična karakterologija.

Zbog toga je iznimno važna konferencija žena liderki o kojoj govorimo. Moćne žene koje su prisustvovale ovoj svečanosti na divan i ubjedljiv način oponiraju regresivnom mentalitetu polnih predrasuda. Njihovo prisustvo, njihova energija, njihovo držanje i diskurs – svjedočanstvo su da Crna Gora ima ženski potencijal koji može promijeniti društvo, ako mu se pruži prostor i povjerenje.

Međutim, kao što to obično biva, ono što je najbolje često u sebi sadrži i granitno parče opozitnog – neprikladnog, optužujućeg. Na konferenciji se, po mom utisku, pretjeralo s vladajućim glamurom, s establišmentom, s ljudima iz koncentričnih krugova političke, ekonomske i medijske moći. U tom obilju protokolarne ozbiljnosti i besprijekornih toaleta, pomalo se izgubila spontanost. Sve je, u pojedinim trenucima, ličilo na zatvorenu žurku prestižnih funkcija i dodvoravanja povezanih tankim, ali čvrstim, filom malograđanskih poriva. Previše je bilo situiranog, konformističkog, uhljebljenog, uvezanog, sigurnog, lagodnog, bezbrižnog – a premalo slobodnog duha i nesputanog stvaralaštva koje obično rađa promjene.

Nažalost, na skupu nijesam primijetio žene heroine – upravo one avangardne žene koje su, bez Hermès torbica i bez preporuka, pomjerale granice ne samo ženske emancipacije, već i društvene i institucionalne slobode. Tu prvenstveno mislim na žene poput Vanje Ćalović, sutkinje Ane Vuković, profesorice Mire Kuljak… To su žene koje su godinama, često bez podrške i priznanja, dokazivale da liderstvo nije u funkciji i biznisu, već u hrabrosti i integritetu.

Ne bih volio da mi neko zamjeri, ali po mom mišljenju upravo su to najveće liderke. Njihovo odsustvo osjećalo se kao tiha praznina u prostoriji punoj sjaja, i to je, možda, jedina falinka ovog inače odlično osmišljenog i vitalno potrebnog skupa. Jer, bez takvih žena, priča o liderstvu lako može ostati samo lijepa dekoracija – a ne stvarni pokret koji mijenja društvo.

Naravno, pri tome mnogi ne znaju da su te jabuke stajale u nekoj hladnjači i po više godina dok nisu plasirane na tržište u, za proizvođača, najpovoljnijem trenutku. Kada izađu iz hladnjače poslije godina i godina, izgledaju kao da su sa grane, tog trenutka ubrane. Ali, u razvijenom svijetu takvo voće, ko kod ima svijesti o njegovoj štetnosti, izbjegava u širokom luku. Kupuje ga srednja klasa i sirotinja, dok oni koji imaju novca i mogu priuštiti, kupuju po pola kilograma organskih natrulih jabuka.

Crna Gora je nedavno usvojila Strategiju ravoja organske proizvodnje od 2025. do 2029. godine u cilju unapredjenja i stimulisanja poljoprivrednika i voćara u ovoj grani. I taman kada pomislite kako smo kao ekološka država tu negdje u vrhu, onda izguglate podatak da registrovanih imamo tek petsto, eventualno šesto organskih proizvođača, što je mnogo manje od evropskog prosjeka u odnosu na broj stanovnika.

Zatim slijedi i informacija da je od tog ukupnog broja u Crnoj Gori, njih preko devedeset odsto na sjeveru. U Beranama je registrovanih proizvođača organske hrane čak četrdeset pet. Lako je zaključiti da naša država ni izbliza ne koristi svoje prirodne resurse da razvije tu vrstu proizvodnje koja je sve popularnija u savremenom svijetu. Imamo još uvijek u dobrom dijelu zdravu i hemijski nezatrovanu zemlju. Imamo fantastične klimatske uslove, i na jugu i na sjeveru, za uzgoj svih vrsta vrtlarskih, voćarskih kultura i žitarica. Da razvijamo i finalnu preradu i proizvodnju organske hrane.

Džaba, jabuke nam trunu po livadama, a mi trčimo u market da kupimo madjarske - žute, zelene i crvene, jednake kao iz kalupa. Hemijski toliko tretirane, da mogu da nam na stolu primaće sobe stoje kao ikebana mjesecima, neće se pokvariti. Nekada nije bilo tako. Svako veće selo imalo je svoj otkupni centar gdje su plasirani tržišni viškovi.

Sjećam se, i vidim po tome da sam ušao u ozbiljne godine, kada su nas kao osnovce organizovano iz škole vodili na radne izlete, da beremo jabuke u velikom voćnjaku Agropolimlja. Onda je ta najveća poljoprivredna kompanija na sjeveru u tranziciji propala, a voćnjak ostao na milost i nemilost svakome. Nikle su kuće na jednom dijelu, a dobar dio je, ne znam kako, došao u posjed beranakog “Generala” iz Lušca.

Napravio je čovjek hacijendu čiji kameni bedemi vrijede više nego sve kuće u blizini. Taman se mislilo da se smirio poslije godina robije u Brazilu, da se posvetio poljoprivredi, kada ga “digoše” i blokiraše mu svu imovinu zbog šverca narkotika. 

Onda mi nešto pade na pamet kako bi mogao tu da se napravi dobar i legalan biznis. Da kupimo trule jabuke i da ih prodajemo, ako ih nisi, generale, čime tretirao. Što su pjegavije, nepravilnijeg oblika i trulije, to su skuplje. Još ako iz neke  viri crv, takvoj je vrijednost neprocjenjiva.

Davno sam ja bio u Americi, u međuvremenu je cijena takvih jabuka mnogo skočila. Unosan posao, jes’ da nije kao sa “bijelim”, ali nema rizika. Pretpostavljam da neće biti zakonskih prepreka, osim ako se i jabuke, mislim na plodove, ne tretiraju kao blokirana pokretna imovina.

Ti bi time dao doprinos razvoju organske proizvodnje u državi, implementaciji Strategije, i možda bi ti to bila neka olakšavajuća okolnost. Šta veliš, hoćemo li ih skupljat? Ionako ti ih iju komšijske koze, generale.

U istoj raspravi problematizovano je pitanje ko i kako računa koliko košta potrošačka korpa. I bez sindikata i bez Uprave za statistiku, svako ko vodi domaćinstvo može da sračuna. Ako nemate svoj stan, kirija ili rata za kredit iznosi oko 400 eura. Struja, ako je ne koristite za grijanje, dođe do 50. Ako ste u Podgorici ili na primorju, zimi vam za grijanje treba između 100 i 150 eura, a ljeti za hlađenje oko 80.

Bezobrazno skupi internet paketi stigli su blizu 50 eura. Voda i komunalije – minimum 20. Kad se sve presabere, za plaćanje osnovnih potreba ode vam blizu dvije trećine prosječne plate, koja iznosi nešto preko 1.000 eura. Za hranu, odjeću, obuću, ne daj Bože neku knjigu ili odlazak u bioskop, ostaje vam 250 do 300 eura. Glavica kiselog kupusa na pijaci košta osam eura. Nešto su bolje prilike kod onih koji nemaju troškove stanarine ili kredita.

Istina, živjeli smo i gore. Ali nonšalanciju sa kojom predstavnici vlasti govore o životnom standardu ponekad je teško podnijeti. „Evropa sad“ jeste ozbiljno pomogla, ali ovo „sad“ je već postalo – poodavno.

U međuvremenu je formirana radna grupa koju čine predstavnici proizvođača, maloprodaje i veleprodaje, kao i Privredne komore Crne Gore, dok sve to koordinira Ministarstvo ekonomskog razvoja. Prave listu proizvoda čije će cijene biti limitirane.

"Zadatak radne grupe je da, kroz partnerski pristup i uz saglasnost učesnika, pripremi predlog odluke koji će već naredne nedjelje biti upućen Vladi Crne Gore na razmatranje", saopšteno je iz Ministarstva prošle sedmice.

Potpredsjednik Vlade za ekonomsku politiku i ministar ekonomskog razvoja, Nik Đeljošaj, objasnio je nakon sastanka sa predstavnicima privrede – proizvođačima, maloprodajom i veleprodajom iz prehrambene industrije – da su postigli dogovor o pripremi liste proizvoda čije će cijene biti limitirane, sa posebnim fokusom na domaću proizvodnju. Ulazi li u taj fokus ono mlijeko što se prosipa?

Đeljošaj je istakao da je najvažnija poruka sastanka da će se sva rješenja zasnivati na partnerstvu i dijalogu, a ne na jednostranom nametanju mjera. Dodao je da su svi učesnici saglasni da je neophodno obezbijediti dio osnovnih prehrambenih proizvoda sa ograničenom cijenom, kako bi se zaštitile najugroženije kategorije stanovništva i očuvala stabilnost tržišta.

Partnerstvo i dijalog su divne stvari. Za razliku od trgovačkih marži kod nas. Koliko puta smo do sada vidjeli tri puta jeftinije proizvode iz zemalja koje imaju tri puta veće plate? Odlično je ako imate koga da vam, na primjer, donese maslinovo ulje iz Italije. Ako nemate, na vama će naši trgovci najmanje duplo zaraditi. Nije moguće da Vlada tu baš ništa ne može da uradi, osim da čeka da se trgovci smiluju. Onoliko koliko neće ugroziti njihove ogromne profite.

Naravno, tačna je i ona priča da su u ovoj zemlji kafane stalno pune, da često izgleda kao da ovo nije zemlja u kojoj veliki broj ljudi prebrojava pare za kupovinu tri kila paprika. Tu je najčešće riječ o pozlatoj disciplini presipanja iz šupljeg u prazno. To je onaj dojč koji se pije po dva sata. Tu su i oni koji primaju znatno veće plate od prosječnih i „izvlače“ nam prosjek, i, naravno, oni koji nešto švercuju – od državnih dnevnica do kokaina i sličnih praškova.

Jer, ponovo, od prosječne plate u Crnoj Gori se teško živi.

A tamo gdje se teško živi – ljudi ne žele da žive. Ako ikako mogu, odlaze.

"U toku prošle godine zabilježili smo najmanji broj rađanja otkako pratimo podatke vitalne statistike", kazala je ovih dana medijima v. d. generalne direktorice u Direktoratu za demografiju, Mileva Brajušković Popović.

„Podatak koji zaista zabrinjava – negdje od 2018. godine naovamo, u svim istraživanjima od 30 do 50 odsto mladih izražava želju da ode iz naše države. Kao razloge, osim ekonomskih, navode i nepovjerenje u institucije, korupciju, stvaranje vjerskih, nacionalnih i političkih tenzija, te dubok jaz između bogatih i siromašnih“, kazala je Brajušković Popović.

Ako ćemo pošteno, i bogatije i pametnije zemlje teško rješavaju demografske probleme. Naš problem je što se ne vidi da ih uopšte pokušavamo riješiti. Mlade ljude koji žive na selu gledamo kao rijetku vrstu. U gradu su često konobari ili prodavačice u butiku – za male pare. Ako rade u nekom od trgovačkih lanaca sa kojima Vlada pregovara kao da gazi po pamuku, plate su još manje.

Sve je to lijepo sa kriptovalutama i informatičkim biznisima, ali ima nešto i u staroj dobroj proizvodnji. Pošto nemamo ni jedno ni drugo, nebo je naša jedina nada. Pašće kiša – pa ćemo imati struje za prodaju, ugrijaće – pa će doći turisti, pašće snijeg – pa ćemo imati zimski turizam.

Samo, odavno je napisano da nebo nema miljenike.

Ksenofobija? Tu kolektivnu sljepoću prvi put sam prepoznao u romanu Ubiti pticu rugalicu. Rulja želi linč crnog čovjeka, a između njih stoji Atikus Finč - junak u odijelu.

Godinu poslije u mom Nikšiću rulja je kamenovala radnje koje su držali Albanci. U poslastičarnici je ubijen momak ičitav se  grad se s kamenicama u dlanovima šaka iskupio ispred Proljeća i Fontane.

Štajnbekovi Plodovi gnjeva pokazali su mi kako glad pretvara zajednicu u rulju bez milosti, a Bredberijev Fahrenheit 451 da linč ne mora biti krvav - dovoljno je spaliti ideju.

Uništena kafeterija čiji je zakupac stranac. Auto s turskim tablicama zapaljen. Ljudi spuštaju roletne. Aerodrom pun žena i djece koji bježe prema Istanbulu. Masa brblja o „našim ženama“, o „našoj Podgorici“. Muž kao branič žene i djeteta! Nekome to možda djeluje muževno i odlučno. Meni je to izlizano -izlizano i kičasto. U Podgorici smo onomad imali generalnu probu.Zato paralela s Bredberijem...Pod đonovima muškaraca koji urlaju  „Turci napolje” počela se mrviti tanka skrama ideje otvorenog društva na teritoriji Crne Gore.

ŽRTVENI JARAC

Sad kad se krv na ranama osušila i smrde zgarišta, analiziram simboliku onoga što nas je snašlo. Rene Žirar je to odavno objasnio: kad zajednicu potrese strah, ona traži lice koje će ga utjeloviti — lice krivca, lice koje će ponijeti teret haosa.

U Crnoj Gori to lice danas ima taman, turski ten.

Priča o uličnoj tuči koja je jednog mladića mogla koštati glave nije samo priča o nasilju. Ovo je priča o potrebi da se pokušaj ubistva pretvori u ritual. Crnogorci, Srbi, Bošnjaci, muslimani, hrišćani - svi se zgražavaju i svi imaju svog jarca kojeg bi rado poveli na brdo. Žrtveni jarac. Nekad su ga spaljivali, danas ga „cancelujemo“, prebijemo, deportujemo - i osjećamo se čisti.

Čitajte novine, gledajte televiziju, skrolajte komentare ispod tekstova... i shvatićete. Mir kupljen tuđom mukom traje jedan dan. Do sljedeće mete. Sjutra to neće biti „stari dušmanin“ Turčin. Sjutra će biti neko drugi. Ja. Ti.

Dio Crne Gore nije ljut zato što je ranjen jedan mladić. Ranjene su stotine priča, slika i savjesti. Davljeni ljudi u crnim vrećama, kasapljeni, spaljivani na gomilama automobilskih guma, potapani u kiselinu, podmetane bombe pod auta... Sve su to bile vijesti za jedan dan - važne koliko i trač. Ova gužva na Zabjelu buknula je kao plamen u masliniku. Otkud ta buktinja? Sigurnosna politika ovdje ne garantuje provođenje istrage i donošenje presude. Mnogi slučajevi jednostavno budu zaboravljeni a ubice prođu nekažnjeno.

Ljutnja izvire iz prepoznavanja. U tom nožu dio Crne Gore vidi sopstvenu ruku. Da bi se osjećala sigurnom, neko drugi mora biti kriv za ruku koja se dohvatila noža. Nijesmo u toj priči od juče. U svakoj epohi imali smo koga treba spaliti na simboličkoj lomači. Nekad su to bile vještice, žene progonjene zbog vlastitih tijela, komunisti, četnici - danas migranti, političarke, mimeri.

Nasilje usmjeravamo prema jednom da bismo sačuvali mnoštvo. Radimo to nagonski. Žrtvene jarce danas stvaramo svakim klikom. Nekoliko viralnih objava i digitalna horda već zna ko je „kriv“. Kratkotrajan osjećaj čistoće brzo zamijeni praznina. I sutra imamo sljedeći skandal. Pomirili smo se s tim da ga trebamo. Umjesto da raskrinkamo mehanizam, mi ga recikliramo.

NE U MOJE IME

Kad god čitamo one podmukle komentare, čitamo ih jer nam treba neko ko će pasti da bismo se mi osjećali pravednima.

Pravi čin otpora danas je jednostavan: odbiti učestvovati.

Kod Ernesta Sabata postoji priča koja me je inspirisala. Namjeravao sam, s dozom ironije i molbe, da uputim pismo predsjedniku države, premijeru, predsjedniku skupštine, svim poslanicima, piscima i urednicima medija. Obraćenje s jednom jednostavnom molbom: kad pišete ili govorite o građanima Crne Gore, izuzmite Vlatka Simunovića.

Ako ste mu naumili nešto važno reči učinite to s nešto više razuma i mnogo manje pravedničke žurbe.

Iz iskustva koje nosi sa sobom taj čovjek zna - nijesmo toliko nevini koliko volimo misliti da jesmo.

Međunarodna energetska politika obuhvata skup strategija, dogovora i mjera koje države, međunarodne organizacije i energetske kompanije koriste kako bi osigurale snabdijevanje energentima, stabilnost cijena, tržišni pristup i energetsku tranziciju. Ona predstavlja spoj ekonomskih interesa i političke moći, a nafta i gas su njeni glavni mehanizmi u oblikovanju savremenih međunarodnih odnosa. Ova politika ima snažan uticaj na međunarodne odnose, a time i na globalne političke tokove. Stvara zavisnost među državama, jer zemlje koje proizvode ove energente imaju politički uticaj nad uvoznicima. Dovodi do savezništava i konflikata. Energetske rute i resursi često su razlog za diplomatske napetosti ili vojne intervencije. Takođe, utiče na globalnu ekonomiju — promjene cijena nafte i gasa dovode do inflacije i destabilizacije tržišta.

Najnoviji pokušaji predsjednika SAD da ekonomski oslabi rusku vojsku u ratu u Ukrajini, kroz uvođenje sveobuhvatnih sankcija protiv ruskog energetskog sektora, snažno su odjeknuli u Indiji i Narodnoj Republici Kini. Sankcije koje pogađaju najveće ruske naftne kompanije, poput Rosnjefta i Lukoila, natjerale su mnoge azijske kupce da privremeno obustave ili preispitaju planove uvoza. NR Kina je najvažniji energetski i strateški partner Rusije i nalazi se u delikatnoj poziciji. Njene državne kompanije počele su da otkazuju dio kupovina, ali bez jasnih naznaka o dugoročnom povlačenju. Peking neće potpuno ignorisati američke zahtjeve, ali ni napustiti saradnju sa Moskvom. Energetska zavisnost i strateški odnosi čine da NR Kina balansira između ekonomskih interesa te političke i ekonomske saradnje sa Rusijom.

Za Indiju, situacija je još složenija. Njena ekonomija snažno zavisi od uvoza jeftine ruske nafte, dok istovremeno gradi strateško partnerstvo sa SAD kroz bezbjednosni savez Quad. Odluka između ruskih energenata i očuvanja političke i ekonomske saradnje sa Vašingtonom postaje centralni izazov indijske spoljne politike. Najveća indijska rafinerija, Reliance, već je najavila da će se prilagoditi sankcijama. Države članice EU osjetiće efekte sankcija, posebno zemlje centralne Evrope poput Mađarske, Slovačke i Češke. Ostaje pitanje za nacionalne politike ovih država – da li su i koliko spremne da njihovi građani plate cijenu ovog modela sankcija. Evropske rafinerije koje su se ranije snabdijevale ruskom sirovom naftom moraće da se okrenu alternativnim izvorima, prije svega Bliskom istoku, Norveškoj i SAD. Međutim, transport iz udaljenijih regiona značajno povećava logističke troškove, što će se odraziti na cijene goriva širom EU.

Na vrijednosti i snazi crnog zlata iz Persije danas počiva razvoj svjetske ekonomije. Od njegove vrijednosti zavise životi mnogih ljudi na planeti. Radost majske zore te 1908. godine vremenom se pretvorila u brigu za opstanak čovječanstva.

Zato je projekat “Reasons to be Cheerful” (Razlozi da budeš veseo) koji je pokrenuo Dejvid Birn, muzičar i osnivač grupe “Talking Heads”, rijetka oaza dobrih priča i rješenja. Uostalom, i u njegovom novom albumu “Who is the Sky?” uživaće oni koji uspiju da u sebi rehabilituju tu radost življenja uprkos svoj gorčini svakodnevice.

Birn, koji je oduvijek bio više od muzičara, jer se bavi fotografijom, režijom, pisanjem, pokrenuo je platformu koja u svojim pričama nudi rješenja. Njegov sajt djeluje kao globalni mozaik optimizma — piše o gradovima koji su smanjili emisiju ugljenika, o zatvorima koji postaju mjesta rehabilitacije, o školama koje uče djecu empatiji umjesto kompeticiji.

„Prije nekoliko godina počeo sam da skupljam vijesti o stvarima koje su mi ulivale nadu… Pronašao sam male džepove nade širom svijeta”, kaže Birn.

I zaista, te priče nijesu banalno „pozitivne“ ni sentimentalne, već rezultat ozbiljnog novinarstva koje ne zatvara oči pred problemom, nego traži dokaze da rješenja postoje. Jer način na koji pričamo o svijetu, određuje kako u njemu djelujemo.

Ako svakodnevno slušamo samo loše vijesti, bez perspektive promjene, postajemo pasivni, rezignirani, naviknuti da „nema pomoći“. Ali ako čujemo da u Austriji izbjeglice i mještani zajedno sade vrtove, da u Bordou solarna energija pokreće čitave kvartove, ili da su bijeli poštanski sandučići u njemačkim školama omogućili djeci da anonimno prijavljuju zlostavljanje — tada počinjemo vjerovati da se promjena zaista može dogoditi.

Tu leži suština novinarstva rješenja (solutions journalism) — ne zatvarati oči pred problemom, već ih širom otvoriti prema mogućnostima.

Taj pristup se počeo sistematski razvijati u okviru mreže “Solutions Journalism Network” osnovane 2015. godine u Njujorku, koja uči novinare kako da pišu o uspješnim praksama i analiziraju zašto nešto funkcioniše.

To nije „pozitivno novinarstvo“, nego novinarstvo koje traži dokaz da je nešto dalo rezultate.

Dok istraživačko novinarstvo otkriva nepravdu, novinarstvo rješenja ispituje šta možemo da uradimo da se ta nepravda otkloni. Taj pristup se širi Evropom, od Danske i Njemačke do Ukrajine, kroz portale i aplikacije poput Positive News, Squirrel News, Rubryka, Goodnews...

Kod nas, međutim, to je i dalje novost. Možda zato što je na Balkanu uvijek bilo više loših nego dobrih vijesti, a možda i zato što mediji prave dramu i tamo gdje je nema.

Ali ako bismo željeli da promijenimo taj narativ, mogli bismo i sami pokrenuti nešto slično Birnovom projektu.

Da se zove jednostavno — „Dobra vijest“.

Ne kao suprotnost lošoj, nego kao prostor u kojem bismo sakupljali priče o dobrim primjerima, o uspjesima običnih ljudi koje mediji ne pominju, o zajedništvu i saosećanju. Jer i kod nas postoje „džepovi nade” za priče koje ne pale alarme, već iskru optimizma.

Birn je rekao da je projekat “Reasons to be Cheerful” pokrenuo kao ličnu terapiju, način da se odupre svakodnevnim lošim vijestima.

U tom smislu, novinarstvo rješenja nije samo novi žanr, to je odluka da ne odustaneš od svijeta.

I zato, ako postoji vijest koja vrijedi više od svih drugih, možda je to upravo ona koja nam vraća vjeru da nije sve izgubljeno.

A to je, u današnjem medijskom pejzažu, možda jedina istina koju čovjek želi da čuje.

Postoji i sasvim suprotna teza u kojoj se tvrdi da Crna Gora ima veoma rijetku gustinu naseljenosti po preciznim demografskim mjerilima. Po svjetskom prosjeku gustine stanovništa - na našoj državnoj teritoriji treba da živi najmanje dva miliona ljudi.

Mišljenja sam da sa stanovišta kulturološke i mentalitetske autentičnosti Crne Gore - nisu svi stranci jednako 'opasni'. Ne može Kurd ili Turčin biti isto što i Srbin i Bošnjak iz Srbije ili Bosne recimo, i to ne treba upoređivati (kao što se to radi ovih dana). Ljudi iz nekadašnje zajedničke države za mene nisu stranci, ne govorim o pravnoj dimenziji njihovog statusa u Crnoj Gori. 'Nacija, to je jezik', govorio je veliki Šeling.

Stanovništo koje živi u današnjih šest država bivše Jugoslavije u solidnom dijelu je amalgam koji se sastoji upravo od naroda iz tih šest nakadašnjih republika: od Crnogoraca, Hrvata, Srba, Bošnjaka, Albanaca..., kroz mnoštvo mješovitih brakova. Ali to je sad neka druga tema. Ili pak nije?

Što se tiče Turaka i Kurda čije se naprasno prisustvo u Crnoj Gori sve glasnije problematizuje posljednjih mjeseci, stvari izgledaju dosta složenije, čak su i kontrovorzne. S jedne strane tvrdi se da Kurdi i Turci gulenisti, kao politički emigranti, dolaze u Crnu Goru i u okruženje - bježeći od Erdoganovog apsolutizma i loših ekonomskih prilika.

S druge strane, još češće se može čuti da je aktuelna 'pohara' Turaka i Kurda na Crnu Goru dio Erdoganovog neoosmanističkog plana, kako bi moćna Turska opet zagospodarila ovim prostorima. Navodno, u tom naumu Erdogan se oslanja na odličnu knjigu Strategijska dubina (čitao sam je), a koju je napisao bivši premijer i ministar spoljnih poslova Turske Ahmet Davutoglu - veoma ozbiljan intelektualac i naučnik.

Za kraj komentara spustiću se iz visokoparnih geopolitičkih razrada na polje ličnog i praktičnog. Upravo sa tim famoznim Turcima i Kurdima radim oko tri godine (rentiram im porodični poslovni prostor u centru grada). Moje iskustvo sa njima je više nego odlično, iako čujem i za drugačije prakse. Prije dolaska Turaka prostori u centru grada su se teško izdavali i to za uvredljivo male pare, o mnoge porodice žive od rente poslovnih i stambenih objekata - i to je vitalan biznis za zemlju u kojoj su usluge osnova ekonomije.

Oglas za izdavanje stajao bi mjesecima, a da niko ne bi ni zvao da se interesuje. Dolaskom Turaka, isključivo Turaka, izdavanje poslovnih prostora je bukvalno procvjetalo, a renta je skočila skoro duplo. Što se tiče moje rente daleko je to i prije i sada od cifre dovoljne za život i obaveze, ali pripomogne u svakom slučaju.

Ogromna većina Turaka zakupaca, sa kojima sam poslovao, bili su odlični i dragi ljudi sa kojima sam se zbližio i u ljudskom smislu. Često bi mi nalazili i novog zakupca kada bi odlazili iz prostora. Iskreno rečeno, od kada su oni počeli da dolaze - nemam problema sa izdavanjem mog prostora, isto je sa većinom ostalih kolega-zakupodavaca.

Čujem i od prijatelja koji su građevinski poduzimači da je među novopridošlim Turcima mnogo odličnih keramičara, vodoinstalatera i majstora različitog profila - i oni su im od neprocijenjive koristi...

Prema tome, kada je u pitanju restriktivna politika prema Turcima koji dolaze u Crnu Goru, govorim o viznom režimu koji je inicirao premijer Spajić, država bi morala da vodi računa o interesima Crne Gore. Jer kao što rekoh - Turci su nam donijeli i mnogo toga dobrog i korisnog.

(Mišljenja izrečena u komentaru ne odražavaju nužno stavove RTCG)

Vladalo je veliko neslaganje između Kopole i studija, Paramount Pictures,  nekoliko puta umalo je bio zamijenjen.  Kopolin izbor glumaca nije bio u skladu sa željama šefova Paramaunta, posebno Marlon Brando kao Don Vito Korleone. Paramaunt je htio Lorensa Olivijea (koji je bio nedostupan zbog zdrastvenih problema), prvo je zabranio Kopoli da angažuje Branda, navodeći njegovo problematično ponašanje na snimanjima njegovih predhodnih filmova. U jednom trenutku, Kopoli je tadašnji predsjednik Paramaunta rekao da se ‘’Marlon Brando nikad neće pojaviti u ovom filmu’’  Nakon zauzimanja kod šefova studija, Kopoli je konačno dopušteno da angažuje Branda pod uslovom da ovaj prihvati manju platu nego na predhodnim filmovima, da uradi probno snimanje i da se obaveže kako neće prouzrokovati odgađanje u produkciji. Kopola je izabrao Branda umjesto Ernesta Borgnina.  Brando je za svoju ulogu osvojio nagradu Američke filmske akademije, koju je odbio da primi. Studio je htio Roberta Redforda ili Rajana O’Nila za ulogu Majkla Korleonea, ali Kopola je htio nepoznatog glumca koji izgleda kao italijanski Amerikanac, i našao ga je u Al Paćinu.  Za ulogu su konkurisali Džek Nikolson, Dastin Hofman, Voren Biti, Martin Šin i Džems Kan. Za ulogu je bio zainteresovan i Elvis Prisli, ali se nije pojavio na audiciji.   Tada nepoznati Robert De Niro se prijavio za ulogu Majkla, Sonija, Karla i Polija Gata.  Na njegovu veliku sreću izabran je za mladog Don Vita Korleonea. Sofija Kopola, tada novorođenče, nastupila je kao Majkl Fransis Rici, novorođeni sin Koni i Karla, u sceni krštenja na kraju filma. Nastupala je u druga dva nastavka. Kopola je angažovao i svoje sinove Frenka i Endrua Hejgena, dvojicu sinova Toma Hejgena. Mogu se vidjeti u uličnoj tučnjavi između Sonija i Krla i iza Al Paćina i Duvala u sceni sahrane Don Vita.

’I belive in America’- Ja vjejujem u Ameriku  –  poslije ove čuvene replike sve je moguće!  Prva replika u filmu ’Kum’, klasiku,  bez koga  se ne može zamisliti nijedan osvrt ili filmsko preispitivanje svjetske kinematografije. Film počinje pomenutom replikom i na vjenčanju kćerke Don Vita Korleonea, Koni ( Talija Šir) za Karla Ricija (Džijani Ruso) u Njujorku kasno ljeto 1945. Kako ‘nijedan Sicilijanac ne može odbiti uslugu na dan vjenčanja svoje kćerke’, Don Korleone, poznat među svojim prijateljima i saradnicima kao ‘Kum’ i Tom Hejgen (Robert Duval) zauzeti su saslušavanjem zahtejva prijatelja i saradnika.

Dok u međuvremenu, Don Vitov najmlađi sin Majkl (Al Paćino), koji se vratio iz drugog svjetskog rata kao odlikovani junak, priča svojoj djevojci Kej Adams (Diana Kition onomad preminula) anegdote o kriminalnom životu svog oca, uvjeravajući je da on nije kao njegova porodica. Majkl ostaje po strani familijarnog biznisa. Ali, kada izvrše atentat na njegovog oca Don Vita Korleonea, Majkal je primoran da izvrši osvetu, obavezan krvlju i „čašću" za nasilni put moći i opstanka. Među gostima na svečanosti je pjevač Džoni Fontejn (Al Martino), govorilo se da je inspiracija za ovaj lik bio glumac i slavni pjevač Frenk Sinatra, za koga su tvradili da je imao blisku relaciju sa italijanskom mafijom. Džoni Fontejn, je Korleonov kum, koji je došao iz Holivuda da zamoli Kuma da mu pomogne da dobije ulogu koja ću mu revitalizovati karijeru. Džek Volc (Džon Marli ), šef studija, ne da Fontejnu ulogu, ali Don Vito Korleone kaže Džoniju: ‘’- Daću mu ponudu koju neće moći da odbije.-’’ Mnoge stvari koje imaju logiku ili određena sociološka i ekonomska objašnjenja, ovdje su zamijenjena, jer Kopola  misli da on ima pravo na sopstvenu interpretaciju svijeta odnosno mafijaškog života i njihovog kodeksa, ali i  na dijalog sa drugima, a  prije svega sa samim sobom.

Izdvajam jednu od najšokantnijih scena u filmu, sa odsječenom konjskom glavom. Protestovala su udruženja za prava životinja. Kopola je kasnije rekao, kako je dobio konjsku glavu od preduzeća za proizvodnju pseće hrane; konj nije ubijen specijalno za potrebe filma. Hejgen po naredbi Don Vita odlazi u Kaliforniju kako bi riješio problem, ali mu Volc ljutito odvarati kako neće dati Fontejnu ulogu, koja je savršena za njega, jer je Fontejn ’uništio’ karijeru starlete koju je Volc favorizovao. Sledećeg jutra, Volc se budi u krvavom krevetu i pronalazi odsječenu glavu svog trofejnog konja Kartuma od 600.000 dolara. Po Hejgenovom povratku, porodica se sastaje s dilerom heroina Virdžilom ‘Turčinom’Solocom(Al Letijeri), koji je uticajan u protivničkoj porodici Tatalja. Soloco traži od Don Korleonea političku zaštitu i djelimično finasiranje kako bi se počeo masovni uvoz i distribucija heroina, ali uprkos velikoj količini novca koji bi zaradio Don Vito odbija ne želeći drogu među djecom i u školama.  Don Vitov najstariji sin , Santino Soni Korleone (Džems Kan), upada u razgovor i indirektno izražava interes za posao. Njegov otac, ljut je zbog Sonijeva upadice pred čovjekom koji nije član porodice, kasnije ga nasamo ukori. Ubrzo potom, na Don Korleonea je izvršen atentat na lokalnoj pijaci. Javno se ne zna da li je preživio. Soloco i njegovi ljudi zatim ubijaju Luku Bracija (Leni Montena) i otimaju Hejgena . Dijalozi i likovi Kuma u trenutku su ušli u kolektivnu svijest Ijubitelja filmova. Film je od Al Paćina i Džemsa Kana napravio velike filmske zvijezde. Veliki  Brando da bu ušao do kraja u lik Don Korleonea išao je do najsitnijih detalja, tako da bi izmjenio ‘facu’,  nije punio usta vatom nego je smolu lijepio na zube!  Međutim,  Brando se na dodjelu Oskara, da odbije svoju nagradu nije se pojavio, poslao je  Indijanca „Satcheen Malo Pero“u njegovo ime (!?)  Kopola je izgradio veći dio temelja za kinematografiju 70-ih svojom komandujućom tehnikom. Hrabre, dubinske i veličanstvene scene. Sonijevo ubistvo, miješanje suncem obasjane svadbe u dvorištu i Don Korleoneove dvorske audicije unutar kuće i završna scena ubistava koja se odvijaju za vrijeme krštenja novog člana porodice Korleone.  Majkl, kojeg druge mafijaške porodice smatraju „civilnim“(nije umiješan u mafijaške poslove) pa zato može živjeti normalanim životom, posjećuje oca u bolnici. Shvativši da mu je ocu opet namješteno, on zove Sonija, a nakon toga premješta oca u drugu sobu. Dolazi policija s korumpiranim kapetanom Maklaskijem (Sterling Hejden), koji udara Majkla u lice. Majkl ih uvjerava da je uklanjanje Soloca i korumpiranog policajca Maklaskija u interesu porodice, to da on, kao ‘’civil’’, neće izazivati sumnju kod Soloca. Sastanak između Majkla i Soloca, uz prisustvo Maklaskija, dogovoren je u restoranu, navodno da se dogovori mir među porodicama. Majkl poslije izvjesnog vremena odlazi do toaleta, uzima  pištolj koji je predhodno Klemenca sakrio iza vodokotlića, ubija Soloca i Maklaskija.

Porodica ga potom hitno šalje na Siciliju, dok se ostali članovi pripremaju za rat protiv pet ujedinjenih porodica.Na Siciliji, Majkl živi pod zaštitom Don Tomazina, starog prijatelja porodice Korelonovih. Majkl se ženi mještankom, ljepoticom Apolonijom, koja ubrzo gine u neuspjelom atentatu na Majkla. U međuvremenu, u Njujorku, Don Korleone se vraća kući iz bolnice. On je izvan sebe nakon što je čuo da je Majkl bio taj koji je ubio Soloca i Maklaskija. Vrhunski kvalitet filma otkriva Kopolino veliko  poznavanje klasika, kempa, noara i socijalnih drama, ali kritika koja sve ove godine opstaje jeste da Kum glorifikuje mafiju i razbojništva. Međutim, takođe čvrsto stoji i pitanje: da li u njihovom poslu ima više opravdanja za ono što rade, u odnosu na političare lažnog morala i časti, jer sve na kraju plaćaju sami, zatvorom ili najvećom cjenom, životom. Dok ovi drugi, političari,  propisuju pravila ponašanja, i sami ih ne poštuju, bogateći se na najkriminalnije, bezčasne načine bez kodesa i skurpula kukavički se krijući  iza svojih imuniteta i političkih uticaja!?  Stoji činjenica koja ide na ruku svim filmskim kritičarima koji ne smatraju da film glorifikuje mafiju,  da je prvobitno mafija, ili koza-nostra (naša stvar) bila zamišljena i funkcionisala je kao organizacija koja je štitila i podržavala ugnjetavani sloj  društva - otimala od bogatih i pomagala sirotinju. Tek kasnije ona dolazi do svog blijedog izopačeng surogata.

Nakon što  je Karlo još jednom pretukao Koni, Soni odlazi sam kako bi ga pronašao i ubio. Na putu upada u zasjedu na naplatnim kućicama gdje i gine.  Umjesto traženja osvete za Sonijevo ubistvo, Don Vito Korleone se sastaje sa šefovima pet porodica kako bi prekinuli rat.  Ne samo da im rat uzima  živote njihovih sinova, već im pogubno utiče na posao, uostalom prekid sukoba jedini je način da se Majkl može sigurno vratiti kući. Promijenivši svoju predhodnu odluku, Don Vito se dogovara da će njegova porodica pružiti političku zaštitu za prodaju heroina Filipu Tatalji (Viktor Rendina). Na sastanku, Don Korleone shvata da je Don Barzini (Ričard Konte), a ne Tatalja, odgovoran za mafijaški rat i za smrt njegovog sina Sonija. Kako je sigurnost osigurana, Majkl se vraća sa Sicilije, nakon više od godinu dana, vraća se svojoj bivšoj djevojci Kej, rekavši joj kako želi da je oženi. Stari Don Vito je od atentata slabog zdravlja, Soni mrtav, a srednji brat Fredo (Džon Kazale) se smatra nesposobnim da vodi porodični posao. Majkl postaje šef iznoseći svoju želju da će porodični posao ubrzo biti u potpunosti zakonit i legalan. Pit Klemenca (Ričard S. Kastelano) i Salvatore Tesio (Ejb Vigoda), dva ‘’kapetana’’ porodice Korleone, govore Majklu da ih Barzini omlovažava i traže dopuštenja da mu u punoj mjeri uzvrate, ali Majkl im za taj čin ne daje podršku.  On sa ocem kao konsiljereom, planira porodični posao preseliti u Nevadu. ‘Kum’ je jedan od najvećih i najslavnijih američkih filmova koji svi vole, ne samo oni koji vole da imitiraju Korleoneove već i biznismeni i političari, koji ga smatraju vrhunskom mudrošću. Takođe i razni umišljeni likovi sa margine i stranputice života. Don Vito upozorava Majkla da će neprijatelji porodice pokušati da ga ubiju,  koristeći poverljivog saradnika da dogovore sastanak kao izgovor za ubistvo. Ubrzo nakon toga, Don Vito umire od srčanog udara dok se igrao sa unukom. Tokom sprovoda, Tesio prenosi Majklu ponudu za sastanak s Barzinijem, što ga označava kao izdajnika kojeg je pokojni  Don anticipirao. Majkl dogovara ubistva Mo Grina, Filipa Tatalje, Emilija Barzinija, Antonija Straćija i Karminea Kunea, što se odvija za vrijeme krštenja Koninog i Karlovog drugog sina, kojem je Majkl kum. Nakon krštenja, Tesio vjeruje da će on i Majkl na sastanak s Barzinijem. Umjesto toga, odvodi ga Vili Ćići, dok on moli Hejgena da mu u ime  starih dobrih veremena pomogne. Majkl je razotkrio Karlovu zvjeru  u vezi Sonijeva ubistva, mudro ga navodi da prizna da je on namjestio zasjedu. ‘Danas’, kaže Majkl, ‘’ću srediti porodične poslove’’.  Koni se suprostavlja Majklu, optužuje ga za Karlovo ubistvo.  

Na kraju, Kej traži od  Majkla, za koga ne možemo reći da je dobar momak, ali, ni da je zao, da joj prizna da li je tačno da je  odgovoran za sva ta ubistva, - on odbija odgovoriti.

Ipak, ona insistira, a Majkl upečatljivo konstatuje da nema nikakve veze sa Karlovom smrću.

Kej zadovoljna i naivno relaksirana odlazi da im pripremi piće. Gleda kroz otvorena vrata ka Majklu, dok mu prilaze  Klemenca i Roko, odaju počast ljubeći mu ruku i oslovljavajuću ga

- Don Korleone. Novi Majklov telohranitelj Al Niri (Ričard Brajt) zatvara vrata zatvarajući  i njen pogled. Kej u ternutku shvata da je njen Majkl postao novi - Godfather.

Kriminal, zloupotrebe, surovost i sebičnost je nešto što živi zajedno sa ljudima i na šta mno­gi iz straha, zadovoljstva, ali, i samoodržanja  i opstanka svoje porodice moraju da pristanu. Don Vito Korleone je samo želio da uspješno podigne i odgoji svoju familiju i da ne igrara kako drugi sviraju. Nije želio biti marioneta ni društvu ni glavešinama iz bilo koje svere života. Mitska eksploatacija familijarnih veza u filmu, pa makar one bile umivene krvlju i ambicijom, i dalje osvaja publiku idejom da je familija bolja od nemanja nikakve familije.

(Autor je filmski i TV reditelj)

Kad govorimo o nama odavno je to sve napisao Mihalilo Lalić.

"Ovđe smo đe smo, može čovjek da se odere sređujući poganštine ili može da umre učeći magarce, braneći budale kao neki blesavi svetac - sve mu na isto izađe. Svijet se od toga neće popraviti, niti se može pokvariti da bude gori nego što je bio, jer ovo je jedno zabačeno prkno od svijeta koje mora da se vuče za svijetom, bez obzira ide li taj posrani svijet nekud naprijed ili unazad". Eto tako.

Kad iz literature pređemo u današnji svijet znamo da su jednog mladića u Podgorici napali strani državljani i da su se stanovnici naselja u kojem se to dogodilo žestoko pobunili. S pravom. Svako želi da živi mirno i da mu se pred kućom ne bije i ne puca.

Samo, ne znamo da se neko pobunio kad se u njegovom kvartu desio obračun između Škaljaraca i Kavčana.

Tu sjedimo mirni kao bubice. Znamo se. I u vezi sa kriminalom i u vezi sa tučama. Znamo da se u ovoj državi desilo da jedan čovjek, nakon što je upucan u hotelu 'Crna Gora', bude dotučen ispred bolnice, a da to niko nije vidio. Takođe, nezaboravna je scena kad je jedna starica na pijaci, u trenutku kad je uhapšen jedan od najvažnijih narkodilera pitala - Kako ćemo sad primat penzije?

Je li se dovoljno u međuvremenu promijenilo?

Nije. Ne samo oko kriminalnih klanova, nego i oko naših problema s Turcima. Ako ćemo pošteno, da je neki Rus napravio nešto slično, ne bi bilo pobunjenih građana Zabjela. To nije činjenica za potcjenjivanje. Reakcije ljudi su u skladu sa kolektivnim pamćenjem, a većina nas je porasla na pjesmama o rastjerivanju Turaka na buljuke.

To ne može da se zanemari, ali nikako ne smije da utiče na primjenu zakona i viznu politiku.

Odavno Crna Gora vodi politiku da njeno državljanstvo može da se kupi. U vezi isa tim odavno su evropske institucije objavile razne opomene. Mi se dovijamo. Ako ne može državljanstvo, može neki boravak; privremeni ili stalni. Sve je na prodaju.

To smo mi. Realno, ispunjavamo sve što treba da Crna Gora bude zemlja lijenih ljudi. Probajte da nađete majtora za krečenje, postavljanje pločica i vidite koliko ćete to platiti. To vam je tržište - nema dovoljno majstora kod nas i njihov rad puno košta. Logično je da će se u današnjem svijetu naći neko sa drugog kraja svijeta da to radi za malo manje novca. Ako se pod firmom radnika provuče neki kriminalac ili marginalac sa nožem u rukama - šta da se radi…To je još jedna stvar koju smo usvojili iz stranskih zemalja. Keramičar je bolje plaćen od profesora - svijet je na koji treba da se naviknemo. Valjda.

Nego, da se vratimo na našu ksenofobiju. Po internetu su se pojavile informacije da su uhapšeni zbog incidenta na Zabjelu Kurdi, a ne Turci. Nama je to svejedno. O problemima između Turaka i Kurda većina nas ništa ne zna. Važno je da su 'Turci' i tu nam gram treba da ih postovjetimo sa našim sugrađanima muslimanima.

Onda tu krene sloboda tastature. Sve ih treba istjerati. Ne samo strance nego i 'poturice' i 'irvase'.

'Sve strance treba istjerati iz Crne Gore'. 'Prvo treba Podgoricu očistiti i ovako je pola Crne Gore sa sjevera preselilo u Podgoricu', zbore mudraci sa društvenih mreža. Kažu i da treba očistiti državu od ljudi sa sjevera. Naravno, našao se i način da je tu nešto uradio predsjednik Srbije. Aman.

Kakva je to imaginacija o Crnoj Gori bez brda i kakva je politika do toga dovela sa jedne strane je lagano jasno, sa druge bi se trebalo ozbiljno proučavati.

Dakle, osim što mjesecima svjedočimo da Drugi svjetski rat nikako nije završen, na Zabjelu se pokazalo da bismo lako mogli da stignemo do ivice Trećeg balkanskog rata. Da se više obračunamo sa svim vrstama Turaka. Čak i kad nam daju dovoljno para.

Usput, mimo priče o investitorima iz Turske, veoma su zanimljivi crnogorski stanodavci koji su događaj na Zabjelu iskoristili da se požale kako im podstanari iz Turske ostavljaju ruinirane stanove. A, jeste li, gospodo, napravili ugovor sa podstanarima, platili porez, bili uredne gazde? Jok, što bi rekli braća Turci, sve ste uradili mimo zakona da bi uzeli sve svoje parice i onda vam je đavo kriv. Ili Turci.

Definitivno, događaj na Zabjelu ogolio je našu sliku. Nijesmo uspjeli da naparavmo državu u kojoj ćemo kao ljudi živjeti mi - Crnogorci, mi - Srbi, mi Bošnjaci, mi - Albanci, mi - ostali. Samo lažemo.

Crna Gora, prema statističkim podacima, umire. Više nas se umire nego rađa. Ako se nešto ne promijeni neće nas biti. Laž je da je Crna Gora vječna, jer ništa nije vječno. Ni Rim nije propao za jedan dan. I da se opet vratimo na Lalića i njegovu Lelejsku goru 'gdje zvona ne zvone i pjetlovi ne pjevaju'.

Može li da se nešto uraditi - trenutno se ne zna, ali sluti na mrak.

Opljačkan je Luvr. Nikšić je postao Evropska prijestonica kulture 2030. Nepovezani događaji, reklo bi se. Ali istorija ne voli slučajnosti. Neko će ih jednom možda i povezati — avanturu lopova i avanturu Evrope.

Naš Nikšić, evropska prijestonica kulture. Velika i važna stvar — najveća od dana kad su trgovci i zanatlije počeli zidati prvu zgradu pozorišta.

Ne kvarim idilu, samo tražim tragove. Neke istorijski lako dokazive sklonosti zbog kojih je Evropa u Nikšiću, možda, prepoznala svoje lice.

Jer stara Evropa i svaka Crna Gora imaju nešto zajedničko. Svaka “kaznena ekspedicija” vraćala se kući s medaljama i bez griže savjesti.

PERIFERIJSKI ZMAJEVI

Secirati istoriju znači secirati sopstvenu dušu.

Idemo od juče.

U zemlji koja još uvijek sanja evropski san, po mimovima i Facebook stranicama junaka-dovitljivaca, bilježim delirijum podrške momcima koji su “pokorili” Luvr. I tada se sjetim — bjesnilo, pohlepa i ravnodušnost nijesu samo naslijeđe prošlosti. Bahatost i kolektivno očekivanje da će istraga dokazati da je neko iz našeg plemena ponizio sistem zaštite  Luvra, to je jasan simptom duboko ukorijenjene kulture nasilja i pohlepe, koju smo - ironično - naslijedili baš od te Evrope kojoj danas silno želimo pripadati.

Napraviću golem misaoni luk: od konkvistadora do crnogorskih “junaka” koji pljačkaju po Parizu. To je kontinuitet istog mentaliteta — kolonijalnog, predatorskog. Samo što se kod nas sve služi u manjem pakovanju i  u načinu na koji dio nas slavi ovu kalvariju u srcu francuske kulture, u riječima kojima ismijavamo nepravdu, ogleda  palanački instinkt: glad za tuđim, tišina nad tuđom patnjom.

To nije moralna sljepoća. To je nasljedna bolest.

Naša “javnost”, gladna i neduhovita, opsjednuta tuđim blagom, rođena je u krvi ranih susreta naših “žestokih momaka” s bogatstvima drugih zemalja. To smo u 19. Stočjeću opjevali kao kavge s Turcima i trgovcima. Prije nego što će umrijeti, Mirko Kovač mi je pričao da gomila materijal o 30 pustahija s crnogorskim korijenima od kojih je drhtala istočna obala Jadrana.

U 20. vijeku stigli pohodi na kockarnice, juvelirnice i domove imućnih Evropljana. Ti se zločini među nama i danas prepričavaju kao viteška predanja — sa elementima ponosa i časti, ali bez ijedne rečenice o sramoti.

Svaka pljačka i svako nasilje — mali su kolonijalizam.

Svako bjekstvo naših sociopata pred evropskih policija ima svoj pandan u staroj, predatorskoj Evropi. Evropi koja je stoljećima vjerovala da joj pripadaju zlato, zemlja, tijela i duše čitavih kontinenata.

Kad su španski, britanski i holandski brodovi pristajali na obale Azije, Afrike i Amerike, krv je natapala tlo, a zlato se slijevalo u Pariz, London i Madrid. U tim potocima nestajao je svaki trag stida. Ta stara evropska pohota za zlatom prelila se i na nas — kao civilizacijski kod.

MODERNA I OTPOR

Pretjerujem, ali ne fantaziram.

Španci su togama časti ogrtali konkvistadore, Englezi činovnike Istočnoindijske kompanije, a mi — državne najamnike koji su, u ime domovine, iza sebe ostavljali pepeo i prazne dlanove djece čijeg bi oca čašćavali metkom ili macolom po lobanji.

Portugalija i Španija slavile su konkvistadore pjesmama o vjeri, redu i časti. Ljubav prema tuđem zlatu, ravnodušnost prema tuđoj krvi. Kao otpor tom nasljeđu rođena je kultura moderne!

I mi smo ovdje sistematski njegovali respekt prema vitezovima ništavila koji, u ime domovine, poharaju tuđe svjetove. Moć i bogatstvo uvijek se slivaju na malo dlanova a iz beskrajne gladi onih koji ostanu praznih ruku rađa se - kultura.

Što sam htio reći? Nikšić danas nema ono što su prvi Nikšićani sagradili čim su "savili sebe u suvotu“ - nema stalnu zgradu pozorišta. A naš konkurent za titulu, Lavov, ima najljepše pozorište u Evropi.

Ne osporavam menadžment ni vrijednost dokumentacije koju su Nikšićani predali i na osnovu koje je Evropa gradu dodijelila titulu prijestonice kulture. Dobar posao!  Sad su Nikšić i Evropa - i formalno - saučesnici. Kultura uvijek nađe svoj put.

Mržnja neka legne i odspava. Tu bih rečenicu ispisao na svakom našem muzeju.

Kradljivci, u pažljivo isplaniranoj akciji, prvo gase lokalnu trafostanicu, smatrajući da neutralizuju alarmni sistem. Razbijaju prozor, ulaze u dvoranu muzeja, lome staklo na vitrinama sa dragocjenostima i u 05:05 časova daju se u bijeg, nestajući u maglovito drezdensko jutro. Grad, čuvar kulturnih vrijednosti Njemačke i Evrope, za trenutak ostaje bez dijamanata, mača iz 18. vijeka i zlatne medalje Ordena Zelenog orla. Muzej i svjetska kulturna baština ostali su bez ukupne vrijednosti od oko 113 miliona eura.

Istraga će pokazati da su kradljivci za bijeg koristili Audi A4 u kojem su podmetnuli požar kako bi uništili tragove. Međutim, gotovo idealan plan imao je jedan propust. Nisu računali da muzej ima autonoman sistem napajanja strujom, tako da sistem alarma i kamera nije bio isključen uništavanjem trafostanice. Pokazaće se u daljoj istrazi da će im ta činjenica biti otežavajuća okolnost, koja će Christianu Braueru, glavnom istražitelju na slučaju, biti od koristi.  Formiran je poseban istražni tim „Epaulette“, nazvan po jednom od ukradenih predmeta. Poređenjem i analizom DNK, istražitelje je trag vodio ka kriminalnoj grupi „Remmo klan“, libanskog porijekla. Obala Elbe krila je ključan dokaz, odbačenu rukavicu jednog od kradljivaca. Dio predmeta je vraćen. Vođa „kriminalne porodice“ Wassim Remmo dobio je kaznu od 6 godina i 4 mjeseca, dok su ostalih pet članova dobili kaznu od 4 do 5 godina zatvora. Time je okončan porodični posao Remmovih.

Krađa muzejskih eksponata visoke vrijednosti primjer je vrste kriminalne aktivnosti koja se sprovodi na organizovan način i transnacionalnog je karaktera. „Crno tržište“ za ovaj vid trgovine predstavljaju najčešće trgovci antikvitetima povezani sa kriminalnim grupama. Organizovane kriminalne aktivnosti traže isti takav odgovor, ne samo nacionalnih, već i međunarodnih organa. Prvi je INTERPOL, koji ima bazu podataka o ukradenim umjetninama i pomaže u praćenju predmeta širom svijeta. Europol i UNODC koordiniraju istrage o organizovanim grupama, koje trguju umjetninama. Neke države, poput Italije i Francuske, imaju posebne policijske timove.

Svjetska javnost zapanjena je poslednjom pljačkom u francuskom muzeju Luvr. Detalji su poznati laičkoj javnosti, ali je pitanje koliko je toga ostalo nepoznato organima i službama nacionalne bezbjednosti Francuske. Trenutno je jasno da postoje četiri osumnjičena, ali istražitelji ne isključuju mogućnost postojanja i drugih saučesnika. U istragu je uključen INTERPOL, dok mnoga pitanja ostaju otvorena. Da li u istrazi pomaže privatna izraelska kompanija CGI Group? Kako su pljačkaši dobili informacije o rasporedu muzeja, slabim mjestima u sigurnosti i rutini čuvara? Zašto jedan dio prostorija nije pokriven CCTV kamerama i da li je to bila ljudska greška, zastarjela oprema ili namjerna slabost? Da li postoje saučesnici iz redova zaposlenih u muzeju? Da li su pljačkaši povezani sa širim međunarodnim lancem crnog tržišta umjetnina? Postoji li realna opasnost da predmeti napuste Francusku?

Dok turisti čekaju otvaranje vrata muzeja, francusku i svjetsku javnost interesuju odgovori na brojna pitanja. Vrijeme nije saveznik istražitelja. Dok se ovaj tekst čita, možda zauvijek nestaju kraljevske tijare i broševi porodice Napoleona III. Istorija Francuske, kao da sama nudi odgovor. Njen neutuđivi dio, tijara kraljice Eugenije možda krije dokaze.

Privode ili zovu čovjeka danima zaredom u policiju po prijavama vladajućih političara i novinara zbog riječi koje u sebi nemaju čak ni dozvoljenu komponentu zlobe, poruge, zajedljivosti, a to jeste i oduvijek je bilo verbalno oružje onih koji stoje s onu stranu vlasti.

Novinari, mimeri, satiričari, aktivisti, influenseri... imaju pravo na svoje izvore, pa taj izvor bio lično i Mijajlović iz Bemaksa. U čemu je problem i šta u tom slučaju Radosava Vrbicu upliće u kriminalnu grupu? Sjedinjene Države su s tim raskrstile još od ranih sedamdesetih i Votergejt afere. Govorim o neprikosnovenosti novinarskih izvora - a mimeri i internet nomadi su rod visokotehnoloških i savremenih novinara-provokatora. Stari je to žanr zapravo, samo u novoj formi.

Država (policija i tužilaštvo) i ne bi smjeli da isljeđuju i propituju Radosava i Skočka da je sreće, modernosti i fleksibilnosti. Sijemo atmosferu sličnu onoj iz okoštalih i policijskih varšava raznih jaruzelskih, sa svakodnevnim privođenjem jednog ipak opozicionara! Brzo smo zaboravili igre parola i provokacija u trodecenijskom antirežimskom modu. Bolji smo bili kao opozicionari.

Svakim danom u 'slobodi' sve mi je jasnija paradoksalna rečenica Nikolaja Berđajeva, pred kojom sam se čudio godinama: 'Sloboda je teška stvar, lakše je ostati u ropstvu'. Radosav nas nije samo izbravio — on nas je pobijedio, čim reagujemo represivnim refleksom saslušanja. Napravismo od Vrbice disidenta i mučenika.

Za kraj poći ću u jednu slobodniju i smjeliju digresiju, ali mislim da je smislena. Je li neko u Sjedinjenim Državama svrstao Šona Pena u meksički Sinaloa kartel kada je godinu dana bio na telefonskoj vezi sa članovima kartela u pripremi intervjua sa najvećim narko šefom na planeti — zloglasnim El Čapo Guzmanom? Naravno da nije. El Čapo je uhapšen i osuđen, a Šon Pen je još veća legenda.

Takođe, niko ozbiljan u SAD-u nije Olivera Stouna, možda i najvećeg živog reditelja na svijetu, osudio i svrstao u neprijateljski i izdajnički tabor zbog otvorenih simpatija prema Putinu. Naprotiv, dokumentarac-intervju sa Putinom (sastoji se iz četiri jednočasovne epizode) premijerno je prikazan četiri večeri zaredom od 12. do 15. juna 2017. na američkom kablovskom kanalu Šoutajm.

Naravno, ne možemo porediti Radosava sa Šonom i Oliverom, još manje Putina sa El Čapom, ali akcenat je na slobodi u izboru kontakata, (anti)junaka i izvora. Akcenat je na principu i obrascu.

Učimo od Amerike.

Neke su se oprostile sa svojim grudima, neke sa jednom dojkom, a neke su ostale s obje — u vječnoj dilemi da li su ljekari donijeli pravu odluku kada su operisali tumor, a nijesu uradili mastektomiju.

Kada je sestra ostala bez kose, bio je to drugi simbol ženstvenosti s kojim je morala da se oprosti prolazeći kroz tretman hemioterapije. Nije mnogo marila — i kad je kosa počela da raste, složile smo se da joj kratka frizura dobro stoji, a da silikonski dodatak za dojku može da kupi i kod Kineza! Druga sestra se šalila da je  uradila rekonstruktivnu operaciju i da je konačno mogla da bira kakve grudi želi.

Između prvog saznanja da imaju rak i ovog smijeha koji danas zvoni u njihovim drugačijim tijelima koja su, u međuvremenu, ostala i bez reproduktivnih dijelova — bilo je svega: suza, straha, skrivanja od dječjih pogleda, mučnine, povraćanja, opekotina posle zračenja, lijekova koje će uzimati godinama.

Oktobar je mjesec kada sve te nevidljive žene, koje pune odjeljenja onkologije, postanu vidljive u kampanji protiv raka dojke, čiji je simbol ružičasta mašnica. Kao da su neke barbikine rođake ili razmažene lutke — potpuno neprikladan simbol za ove borce protiv bolesti zbog koje će do kraja života sa strepnjom odlaziti na kontrole i čekati rezultate.

U filmu „Grudi“, rediteljka Marija Perović okuplja tri srednjoškolske drugarice, već zakoračile u petu deceniju, na proslavi 25 godina mature - sa svim strahovima i strepnjama koje nose neminovne promjene ženskog tijela na pragu menopauze.

Ana će, baš pred tu proslavu mature, saznati dijagnozu karcinoma dojke. Jelena će otkriti tajnu koju je skrivala i od najbližih: da zapravo nije operisala rak, već je samo željela da ispuni davnašnju želju i smanji grudi. Zorka očajnički želi dijete, svjesna da vrijeme curi njoj i njenom tijelu.

To curenje vremena žene osjećaju dok gube onu nježnost lica i gracioznost koraka, dok dobijaju kilograme tamo gdje ih nikada nije bilo; dok nestaju oni dani u mjesecu kad su sebi u ogledalu bile kraljice — zavodljive i spremne na sve. Te promjene raspoloženja, od suza do histeričnog smijeha, naleti vrućine što obuzmu tijelo, noći što se oduže u nesanici i neizvjesnosti nove noći — sve su to znakovi tihe nadolazeće promjene.

U priči „Nevidljiva žena“ Slavenka Drakulić opisuje taj susret sa drugačijom sobom: „Kako bih vam to opisala...? Nekidan sam u svojem stanu susrela nepoznatu osobu. Krenula sam van i zastala. Preda mnom je stajala sjedokosa žena plavih očiju. Gledala me je zapanjeno, ne trepćući. Strana žena, a ipak nekako poznata, oko nje sivkasta izmaglica. Učinilo mi se da sam vidjela duha. Nisam se odmah prepoznala.“

Prvo se, iznenada, suočimo sa sobom u ogledalu.

Nevidljivost je drugo suočavanje.

“On je, recimo, srednjih godina, sljepoočnice su mu već sijede, ali ipak ti ne bi mogao biti sin, iako je mlađi. I tada ugledaš njegov pogled. Gleda te, a vidiš da te ne vidi. Gleda kroz tebe, baš kao da si od stakla.“

Tako žene u nekim godinama postanu previše vidljive sebi, a nevidljive drugima. To je još jedno iskušenje koje nosi ta „pauza“ kao predvorje neminovne starosti.

Dok je u zapadnoevropskim društvima menopauza dugo posmatrana kao bolest, u kulturama Istoka na nju se gleda kao na uspostavljanje ravnoteže. U Kini, jin i jang koncept tumači menopauzu kao prelazak iz aktivne u mirnu fazu života. Japanski izraz za menopauzu, “konenki”, označava “promjenu života“, a ne „kraj“. U mnogim afričkim i latinoameričkim zajednicama menopauza ima ritualni karakter: žena koja više ne može da rađa, postaje savjetnica i spona među generacijama.

Nas šest, kao i većina žena u ovim godinama, družimo se više nego ranije jer se razumijemo: u svojoj zaboravnosti, valunzima, nesanicama pa i u ovoj podmukloj bolesti o kojoj drugi pričaju u oktobru, a mi i svih drugih mjeseci u godini.

Bio sam mlad i bilo je ljeto. U vrbaku kraj rijeke gdje su znali da navrate studenti pronašao sam tri netaknute knjige iz Izabranih djela Miroslava Krleže: Djetinjstvo i drugi zapisi, Eseji VI i Hrvatski bog Mars.
Njegove rečenice — guste, misaono teške, ali ritmički jasne — obilježile su me.
Cijelu sam mladost pokušavao podražavati Krležin ton, nesvjestan da se od njega ne uči stil, nego stav. Do danas me prati njegova leksika i ambicija da balansiram između filozofije i književnosti. To sjeme sam, međutim, posadio u neplodnu zemlju. Znam pisati, ali sve manje znam zašto pišem. Svaka rečenica svjedoči koliko mislim, a ne kako mislim. Tu se ni formalno ni pravno ne može učiniti ništa.
Zamisliti se može samo ono što postoji — a mi sve rjeđe postojimo. Postoje informisani, ali površni. Svijetliti znači misliti. 

Zamislite osobu koja svakog dana provodi sate na društvenim mrežama. Mozak joj se prilagođava kratkim formama i stalnoj promjeni. Pažnja se rastače, misao se skraćuje.
Informisan, ali površan — to je današnji čovjek. I ja sam taj čovjek.

Nedavno sam pročitao da je svako treće dijete u Crnoj Gori siromašno. Zadržao sam se na toj informaciji trideset sekundi. Zatim me prekrilo sjećanje na istraživanje iz perioda Veljega rata: 29 hiljada porodica u Crnoj Gori nije imalo svakodnevni pristup hrani. Danas svi imaju hranu. Ali jedna trećina nas nema više ništa. Nema vremena, nema pažnje. Siromaštvo je kulisa. 

ČUVARI BISTRINE

Stabilnost dubokog fokusa je rijetka. To je posljedica procea tupljenje oštrice. Ko to osjeća, taj razumije sječiva duha. Posljednji od onih koji su se borili za bistrinu, a znao sam ih lično, bio je akademik Tonko Marojević. Počelo je s jedniom razgovorom za novine a poslije smo na starinski način razmjenjivali dopisnice. Danas me one podsjećaju na godine kada sam čitao knjige, zapisivao ideje, šetao bez telefona. Otišao je u avgustu 2020. Zamolio je svoju gospođu da pusti muziku i pleše.
Ne tvrdim da je Marojević nužno bio pametniji od nekih koje znam. I slikom i pismom Dimitrije Popović materiju destilira do čistog pojma. S onim svojim oblacima pismonošama Dragan Karadžić je prorok. On mišljenje tretira kao moralni događaj. Ali Marojević je imao pečat čuvara prostora za razmišljanje. Možda i Pavle Goranović s tim stvarima dobro stoji.

Bistrina nije samo stvar lične discipline. Ona zavisi i od okruženja. Ako živite u buci i trci, među ljudima kojima su od familije bliže aplikacije — teško je misliti drugačije.Gradovi nas oblikuju, društvo gura, a kultura površnosti umiruje lažnom idejom da je znati sve isto što i sve razumjeti. Ego zauzima mjesto razuma.
Sve vidimo, ali rijetko gledamo. Pažnja se skraćuje. Misao se prekida. Primamo fragmente informacija i nijednu ne procesuiramo do kraja. Kao da svakog jutra započnemo čitati deset knjiga — i nijednu ne završimo. Rezultat?

Ima li među nama onih koji čitaju, uče, istražuju? Ko vježba um kao što drugi vježbaju tijelo?  Vjerujem da postoje tihi, neprimjetni čuvari bistrine — koji se ne boje tišine i ne plaše pitanja. Oni će sačuvati sposobnost da misle.

Mi ostali samo reagujemo. Polako se pretvaramo u profesionalne posmatrače sopstvenog života.

Danas sam tuplji nego što sam bio jučer? Možda. 
Ali, priznaćete — imam odličnu priču o tome.

Sa jedne strane, pregovaračkog stola je Sir Mortimer Durand, ministar spoljnih poslova Britanske Indije. Student prava sa Oksforda i pripadnik kolonijalne aristokratije. Bio je vješt pregovarač, dosljedan, disciplinovan i izuzetno taktičan. Poznat po pregovaračkom metodu „osmijeh i karta”. Nastojao je postići što više kroz miran ton, bez upuštanja u emotivne rasprave. Preko puta nalazio se „Železni emir” Abdur Rahman Khan, lider Avganistana. Čovjek izuzetne političke snalažljivosti i brutalne efikasnosti. Branio je osjećaj dostojanstva i nezavisnosti svoje zemlje. Emotivan u svojim istupima, sporazum o razgraničenju smatrao je nužnim zlom, znajući da time ostvaruje mir u svojoj zemlji, ali i trajno gubi kontrolu nad pashtunskim oblastima – dijelom Avganistana. Sporazum o Durandovoj liniji postaće ne granični kamen mira, već kamen spoticanja budućih odnosa u regionu.

Linija razgraničenja između dvije države, duga više od 2.600 kilometara, bila je u to vrijeme presudna za odnos Velike Britanije i Ruskog Carstva. Avganistan je tako postao tampon zona između interesa dvije velike sile. Britanci su, iz straha da se ruski interesi ne preliju na Avganistan, a potom poremete odnose u kolonijalizovanoj Indiji, zaboravili na status avganistanskog naroda Pashtuna, koji su razgraničenjem ostali razjedinjeni u dvije države. Tada stečena sigurnost od ruskog uticaja, postaće vijek kasnije izvor trajnih napetosti i oružanih incidenata između Kabula i Islamabada. Pakistan će 1947. godine postati nezavisna država, a Britanska Indija više neće postojati. Od tog trenutka do danas avganistanske vlasti smatraju sporazum o granici nevažećim, navodeći da mu je pravna snaga prestala nestankom Britanske Indije kao države. Ističu da nije bio trajnog karaktera. Međutim, Pakistan smatra da je Durandova linija naslijeđena međunarodna granica, prema pravilima sukcesije država.

Prije tri dana započeli su novi sukobi između dvije države. Islamabad je okrivio Kabul da iz vazduha projektilima gađa pakistansku teritoriju, te da skrivaju militante i terorističke grupe koje napadaju pakistansku teritoriju. Talibanska vlada u Avganistanu negira ove navode. Bezbjednosna dinamika se dodatno usložnjava. Nestabilnost regiona ne odgovara ekonomskim interesima NR Kine. Ona vidi Pakistan kao ključni čvor u svom infrastrukturnom projektu China-Pakistan Economic Corridor, koji je dio šire inicijative Pojas i Put. Projekat uključuje putnu, željezničku i lučku infrastrukturu, što daje NR Kini direktan pristup Indijskom okeanu. NR Kina želi da uključi Avganistan u regionalnu organizaciju BRI ili barem poveća regionalnu povezanost kroz projekte transporta i energetske resurse. Eskalacija sukoba mogla bi podstaći akcije militantnih grupa i ekstremističkih elemenata, što bi uticalo na bezbjednosnu situaciju u kineskoj provinciji Xinjiang.

Ruska Federacija Avganistan i Pakistan posmatra kroz prizmu šire regionalne bezbjednosti Centralne Azije. Mogući povratak ili infiltracija boraca ISIS-K, Al-Kaide i drugih grupa preko Avganistana u postsovjetski region stvara zabrinutost Moskve. Nestabilnost regiona za SAD postavlja brigu od jačanja terorističkih mreža. Američki interes je da region ostane stabilan, kako bi mogla da balansira između NR Kine, Ruske Federacije, Irana i Indije. Eskalacijom sukoba SAD bi izgubile posljednjeg saveznika u regionu, koji im omogućava prikupljanje informacija o militantnim grupama u Avganistanu i Iranu.

Dva lidera 1893. godine nisu slutila da će privremeno rješenje postati trajan izvor nestabilnosti regiona Centralne Azije. Ostaje pitanje da li će još jedan kratkoročni kompromis biti put ka miru ili predah pred nove sukobe? Možda u odgovoru pomognu riječi „Železnog emira”: „Dobro sam znao da će ta linija razdvojiti plemena iste krvi i vjere, ali da bih sačuvao prijateljstvo i sigurnost za svoju zemlju, prihvatio sam je.”

Međutim, upravo će genijalni Orson Vels zaprepastiti filmski svijet izjavom ― da sve što je snimio u životu dao bi za jednu ulogu u Kumu! A snimio je mnogo i mnogo je tu remek-djela, uključujući i veoma hvaljenu ekranizaciju Šekspirovog Otela.

Eto, i ove riječi kolosalnog i metodičnog Orsona Velsa potvrđuju vanvremensku veličinu filmova Kum, objašnjavajući nam ubjedljivo ― šta je zapravo za glumačku i umjetničku karijeru Dajane Kiton značila uloga u Kumu 1 i 2.

Njena uloga u Kumu nije ni sporednog ni osrednjeg značaja, naprotiv: to je lik-simbol kako je Mihail Bahtin nazivao stožerske protagoniste ramana. Kej Adams (Dajana Kiton) u svojoj složenoj roli, a koju je odigrala maestralno, nosi tu američku, neiskvarenu i protestantsko odgovornu dimenziju djevojke koja se suprostavlja mediteranskom konceptu mafijaške 'časti' ― a koja joj prijeti uništinjem braka sa Majklom ali i uništenjem porodice.

Neće uspjeti u tome, nažalost, ali neće ni dozvoliti da je ta jeziva inercija korleonovskih kodeksa uvuče u pasivnost i predaju, dok je sve vrijeme raspeta između iskrene ljubavi prema Majklu i svijeta kome se opire i kojem ne pripada.

Dakle, trebalo je glumački iznijeti tu slojevitu poziciju naivne i iskrene njujorške djevojke koja je dospjela u dubinu tragedijskog sicilijanskog brevijara. Baš će njena uloga podariti Kumu 1 i 2 ono što će ih podići visoko iznad granica kriminalističkog žanra.

Podsjetiću vas na scenu iz prvog dijela. Tu scenu kritičari i teoretičari filma izdvajaju kao najefektniji i najljepši primjer u kojem filmski dijalog tako jednostavno i domišljato ukazuje na mračnu prirodu politike, naravno - Kej (Dajana Kiton) je u središtu te minijature.

Ispod oker pokrova sačinjenog od jesenjih krošnji romantične listopadne ulice šetaju Kej i Majkl i razgovaraju zaljubljeni ali i zabrinuti. Kej je razočarana što je Majkl ipak postao dio očeve mafijaške porodice i to mu jasno nagovještava.

Majkl se vadi i ubjeđuje je kako je njegov otac isti kao i svi ostali moćnici - predsjednici, senatori, kongresmeni... Kej mu uzvraće replikom: 'Kako zvučiš naivno, Majkl — predsjednici i senatori ne naručuju ubistva' (kao Majklov otac). Majkl joj lagano uzvraća ubitačnim pitanjem: 'Ko je ovdje naivan, Kej?' (Sve je rečeno)

Primjetili ste, nisam Dajanin portret prikazao uobičajeno, enciklopedijski ili leksikonski, nabrajajući njene najpoularnije uloge i filmove, a svakako bi trebalo pomenuti njen izuzetno cijenjen film Eni Hol iz 1977, u režiji Vudi Alena, za koji je dobila Oskara.

Namjerno sam je predstavio kroz dva nastavka Kuma (takođe namjerno ne pominjem Kum 3), jer uluga u filmovima Kum i sami filmovi Kum vrijede više nego hiljade drugih uloga i hiljade drugih filmova. Tu je ključ njene uspješne karijere.

Lik Olma veoma dobro  i uvjerljivo iznio je Žerar Depardje. Alfreda, koji je takođe odrastao momak, igra Robert de Niro,  anticipirajući tako da se radi o veoma  talentovanom mladom glumcu i budućoj velikoj filmskoj zvijezdi. Uprvo te 1976. godine, pravi  sjajne uloge u dva  filma. U Bertolučijevom Dvadesetom vijeku i Scorsesevom  filmu Taksista. Pored ova dva aktera, važni likovi u filmu su i njihove žene. Olmo se ženi Anitom, učiteljicom koja dijeli njegove ideje, zabrinutost i angažovanost, stoga zajednički organizuju seljake da se odupru kraljevoj gardi.   Ta scena na nasipu;  - s jedne strane stoje goloruki seljaci i njihove žene leže po zemlji s motkama u rukama, prkose, ne dozvoljavajući gardistima, da na konjima prođu;  je svakako uzbudljiva, ali pomalo i stilizovana plakatom kako bi kontrasti bili što vidljiviji. Vlastela naziva seljake kriminalcima i boljševicima, stavljajući ih tako u istu ravan. Kuća gori, seljaci pokušavaju da je ugase;  optičkim trikom - pretapanjem, kadar sa starim ljudima iza kojih se u drugom planu vide srp i čekić, Marks i Lenjin,  to je  ideološki pamfletizam. Internacinala i crvene zastave,  jasno iskazan ideološki ljevičarski stav. Bertoluči preuzima nešto iz ruskog revolucinarnog filma, ali umjesto romantičarske zanesenosti i revolucinarne patetičnosti tu ima oporosti i posmatranja stvari u drugačijim relacijama.  Želio je da izbjegne ukalupljenost, ali su mu ipak izvjesni kadrovi, ma kako vizuelno fascinantni, ostali na ivici strasno konponovanog šablona i plakata.

Bertoluči se ponekad i oslobađa pretjerane emocionalnosti, možda je to i bio strah od patetike, koja uvjek vreba u takvim scenama.  Svako lice koje se tu pojavljuje, bilo da su predstavnici vlasti ili veleposjednika, s jedne, a seljaka s druge strane, jasno su portretirani pa i svedeni na ono golo tipiziranje. Olmu je dato mnogo prostora ali nije zapostavljen ni Alfredo. On nema snage da se odupre predrasudama svoje klase. Ženi se Adom Polan, ali nema sreće, osjeća se izgubljenim, van vremena i generacije sa kojom se rastao. Socijalni položaj ga tjera na drugu stranu, ali on ne pokazuje želju za suprostavljanjem i zato sve dublje tone u sopstveno razočarenje. Alfredova žena Ada voli djecu. Adu Polan tumači mlada i talentovana, Dominik Sanda, sex heroina toga doba. Olmovu kćerku uči da čita i hrani je kolačima.Ada ne može više da izdrži pritisak i takav  život. Odaje se piću, pokazujući tako njen usamljenički i nesrećni život, odlazi i napušta Afreda. Uprkos velikoj, ne samo klasnoj razlici, Alfredo i Olmo su tokom cijelog njihovog života upućeni bili jedan na drugoga  i čini se da su  se njih dvojica kao drugovi ipak, voljeli. Sticali su zajedno skoro sva iskustva koje život nosi, odrastanje, ljubav, gubitke, razočarenja. Dvije krajnosti su kao takve teško pomirljive,  tako i ostaje,  Alfredo na jednoj,  Olmo na drugoj. Alfredo je mimo svoje volje uvučen u društvo fašista, iako on sa jakim emocionalnim nabojem  negira da je  fašista, ipak trpi posljedice, nije imao snage da se odupre,  on je ipak, vlastelinski sin, ili kako mu je to komunizam ’govorio’ pripadao je starom svijetu. On je neodlučan i indiferentan prema bilo kojem društvenom poretku, naprosto  je  čovjek iz neke druge priče. Alfredo traži utjehe i distancu od  fašističkog ludila u zabavama i u  odlascima sa svojom ženom Adom  na more, pokašavajući da se izdigne iznad svega  što ga okružuje. Ne želi ništa da propusti što mu život nudi , pa tako zajedno sa svojim ženom konzumira  i tešku drogu - kokain. Ipak, Alfredo spašava Olma da ga Atila i i njegovi crnokošuljaši ne prebiju na smrt.

U centralnim djelovima filma opisan je veoma podrobno Alfredov  poslovođa Atila, okoreli fašista jedan od vođa crnokošuljaša. Organizuje paljevine, batinjanja, progone, pljačku i koji se gramzljivo bogati ne prezajući ni od ubistava.  Atilu  igra Donald Saterlend. Saterlend je ostvario veoma jaku i vrlo upečatljivu ulogu. Komunizam naziva zaraznom epidemijom, pokazujući njegovo stanje svijesti i duše, udrajući glavom mačku koja je zavezana, na gnusan način iskazuje sebe i njegov životinjski instikt.  Iza Atile ostaje samo krv, žrtve i zlo. Ubijajući besomučno seljake koji mu prkose pjevajući Bandjera Rosa  pokazuju karakter i snagu u odnosu na   bezumlje, dok  Atila puca u njih. Svaka scena u tom opisu zaslužuje posebnu analizu. Svako tu ima svoju sudbinu, ništa se ne skriva i Bertoluči u nizu opisa ide sasvim do kraja.Te prodore čini ne samo u oblasti psihologije nego još više politike i posebno erotike.Vrtlog je sve dublji pa su i udarci žešći, a od toga zavise i pravci kojim se kreće ovaj film. Odnosi između klasa i ljudi kakvi su i Olmo i Alfredo rijetko gdje su i u literaturi tako podrobno opisani kao što je u ovom filmu. U njega  je Bertoluči unio sve što je u sebi nosio, valjda to i rade svi pravi reditelji, ili gotovo svi.

U filmu imamo i prestavljen jedan cijeli proces klanja svinja i nihovo sortiranje , poeziju sela. A onda slijedi efektan rez i prelazak sa kobasica, na bilijarski stol i  šampanjac,  druga krajnost - boržuazija. Muziku je konponovao Enio Morikone, značajno je podržavala, nenametljivo ali i funkcionalno vizuelne partije filma.  Slikom je pokazao ono što je mislio kada je govorio da ubiti svinju predstavlja veličanstveni  ritual, pravu radost i slavlje, i svoju zanesenost kobasicama, nalazi prostora da u filmu pokaže kako se to radi na imanju Berlingijerijevih  kroz sve faze, od samog klanja i pravljenja onih finih kobasica koje im  pričinjavaju toliko zadovoljstvo.  Zanosio se Ejzenštejnom i Dovženkom, ali je on u suštini vezan za italijansko kulturno i političko iskustvo i uzalud se trudi da ga ponekad negira.

Ako ima idealizacija prisutne su i mračne sile razornih strasti, pa se stalno miješaju elementi epopeje sa baladama,  poezijom, tragedijom, političkim demonstracijama, u kome ideje imaju isto tako važnu ulogu koliko i oni koji ih predstavljaju. Ako su đedovi činili jedan krug, Olmo sa Anitom, a Alfredo sa Adom – drugi, isto tako Atila i njegova žena Redžina su takođe svijet za sebe  i koji ovdje traži prostora za sebe i predstavlja fenomen koji u svojoj bezočnosti djeluje zastrašujuće i poražavajuće. Svaki lik sagledan je kroz njegovo životno trajanje i promjene koje se vrše u vremenu.

Dužinom scena i sekvenci film u drugoj polovina  pada u ritmu. No, s obzirom da je reditelj želio dosta toga da nam ispriča vezano za taj istorijski  period, vjerovatno   se  tu  nalazi odgovor, što je u nekim scenama bilo previše dijaloga u odnosu na filmski jezik. Ako se opisuju ponekad samo osnovna objeležja – ipak Bertoluči ne skriva ni razočarenja ni zablude, čak i kod onih na čijoj je, strani, otvoreno. Olmo i sam doživljava izvjesna razočarenja, kao i njegova klasa, pa mu je zato i prikazan put kojim se približava komunistima. Kraj filma djeluje istovremeno kao epilog, ali i novo otvoreno pitanje – to su oni aprilski dani četrdeset i pete, kada je došao kraj i Musolinijevoj republici i kada su se pobunili seljaci zauzimajući i rušeći sve pred sobom , osvajajući deltu Poa,  i  velika imanja. Oni čine sve kako bi nestalo tragova fašizma, ali je pitanje pred kojim Bertoluči staje – da li je oslobođenjem završena još jedna epoha? Šta će biti sa gazdama ako prežive sve ovo? Da li će se u budućnosti ponoviti prošlost i ne zanose li se već tako dugo seljaci samo idealima, dok zemlju drže drugi u svojim rukama?  

Bertolučijev film ipak je hronika dviju porodica, dviju klasa, različitih ideja, shvatanja življenja, pa i samog postojanja i trajanja. Iskren je, maštovit, ličan, gorak, operski razmetljiv, pun uznemirenosti, najrazličitijih pojmova, slika ali i esencijalnosti na osnovu koje uz sve ideje o socijalnim konfliktima i političkoj demgogiji dolazimo do onog suštinskog – do osjećanja realnosti i zabrinutosti za čovjeka i njegovu sudbinu.  Sve te oznake ga čine neobičnim u savremenom filmskom stvaralaštvu. Uopšte  ne smeta, to što su i Žeraž Depardje i Robert de Niro u ovom filmu nahsinhronizovani na italijanski jezik. Olmo i  njegova ćerka na kraju filma se pobjednički vraćaju i zajedno sa narodom  okončavaju  bezumni Atilin život, na groblju,  po kojem su procvjetale voćke.  Na trgu  imanja Olmo i seljani  sude Alfredu.  Pucajući  u vazduh simbolički označavajući kraj starog načina života. Za seljake  dolazi  novo vrijeme , za njih je Padron ( gazda) mrtav, iako je Afredo fizički, još uvujek živ.  Na kraju filma Afredo kaže 

Olmu: Gazda je živ!  Kamera se izvlači sa imanja na kojem samo ostaju Olmo i Alfrdo koji se opet svađaju, i, tako kroz čitavi Dvadeseti vijek njihovog života.

(Autor je filmski i TV reditelj)

MJESTO NA GRANICI

Kuće su kamene, bijele, visoke i ozbiljne. Ovo više nije njihovo vrijeme. Naši spomenici su skromni, kameni sanduci i krstovi, bez ordenja, bez portreta, bez velikih riječi o slavi i besmrtnosti. Moji su preci, očigledno, prema smrti bili uzdržani. Trava je progutala rubove ploča, ali dostojanstvo onih koji počivaju pod njima ostalo je netaknuto. Ti kamenovi bez ordenja meni dokazuju da njihova hrabrost nije tražila aplauz, a da im ni defanzivna agresija nije bila strana. Ne pamtimo pohare.

Gledam pramenove jesenje magle kako se dižu iz drveća. Planina šuti kao da zna sve odgovore, ali ih ne daje nikome. Na spomenicima ista imena, različite godine: Maksim, Antonije, Sava, Vukašin, Milun, Vuksan, Milan, Radomir. Tišina je jezik koji mrtvi govore bez greške. Pretpostavljam da se ni za života oko njih nije dizalo mnogo buke. Nisu bili od priče , više su bili od reda i rada. U njihovim koševima nikad se nije savila gladna godina. Stara Piva i njena sela nikad nijesu bila vesela, ali su bila postojana. Malo li je.

STUBICA I ÖSTERREICH

Početkom 20. vijeka jedna kaznena ekspedicija, siguran sam ne isključivo zato što je vojnicima tih dana bilo dosadno na karauli, stigla je u našu planinu s austrougarske strane granice , Brštevac. U potjeri su stigli do mog prađeda Gligora. On je bio desperado, nepopravljiv bastadur. Negdje sam kod Mickjeviča naletio na stih: “Sreću nije upoznao, jer je u otadžbini nije bilo.” Taj stih kao da mu pripada. Platio je glavom hajdučiju. Jedan od stotinu njemu sličnih sa crnogorske strane na međi između nas i Hercegovine. Svakom spomenik i svakom isti kamen. Vrijeme je imalo dovoljno vremena da sve nesuglasice poravna.

Prije sedmicu dana u Crnu Goru je stigao nadvojvoda Karlo fon Habsburg, poglavar kuće Habsburg-Lorraine. Sa njim sam namjeravao, u ime naše firme, razgovarati u Kotoru o zaštiti kulturne baštine. Lijepa tema , civilizovana, evropska. Njegovo zakonsko ime je Karl Habsburg-Lothringen. Poznat je po dobroti i kao zagovornik panevropskog pokreta. Radovao sam se šansi koja mi se otvarala.

Ali život se ne drži protokola. Jedna smrt u familiji promijenila je sve planove. Starica koja je vijek provela kao pastirica na našoj planini otišla je, tiho. Ja sam, umjesto u Kotor da molim za taj intervju, stigao na staro groblje pod planinom.

Pribran, razuman, na tom sam mjestu shvatio ono što često zaboravljam: sve jurnjave, mejlovi, “urgent” poruke i brzi životi imaju isti kraj.

Svi žurimo istim putem. A tamo gdje idemo, niko još nije zakasnio.

Ni car Franjo Josif, ni Živana Maksimova Simunović.

Ne zaboravite, nije tragedija ako usporimo. Tragedija je kad zaboravimo zašto idemo.

Ako bih trebao da navedem sve razloge, trebala bi mi tri ljudska života.

Na to nijesam prinuđen, pa ću na ovom mjestu, umjesto ljupke riječi “kraj”, postaviti jednu počađalu tačku.