"Plastile“. Bilo je i automobila koji bi usporili pa prošli jednom, a onda se okretali i više puta vraćali i vozili dionicom pored ove u to vrijeme nadaleko čuvene kafane. Mogla se tu i preko dana popiti kafa, ali zabava je počinjala u kasnim večernjim satima, kada se pola grada 'preseli' u Vinucku. Nikada više niko nije pravio tako dobu reklamu za svoj noćni bar, koji bi svake večeri nakon toga bio prepun muškaraca, kao u bioskopu kada bi se projektovala "Emanuela“.

Meni se scena plašćenja sijena, na vrelini i već od jare zamagljenoj atmosferi, hamiltonovski urezala u sjećanje. Da se razumijemo, u noćni bar nikada nisam otišao, ali sam mnogo puta gledao tu sliku na livadama pored magistrale.

Bio je to nevješt i grubo smišljen performans, ali skoro da je imao umjetnički doživljaj. Ne znam da li je tačno, tako se priča, da je noćni bar zatvoren jedne večeri, kada je u sitne sate upao tada čuveni beranski inspektor sa sve repetiranim "kalašnjikovim“ i zalegao čitavu kafanu. "Lezi dolje bando izdajnička“, ostalo je da se priča kako je izgovorio.

Ličio je  na Batu Stojkovića u filmu "Balkanski špijun“. Te noći su u policiji završili i vlasnik, i eskort dame, ali i skoro svi gosti koji su se zatekli u noćnom baru. Ne zove se Vinicka od tada "slatko selo“ već od mnogo ranije, ali mene taj drugi naziv definitivno podsjeća na to vrijeme i epizodu prvog noćnog striptiz bara, ne samo u Beranama, nego na čitavom sjeveru.

Nije se tome mogao svako dosjetiti, niti je smio to svako uraditi. I sijeno je tada imalo cijenu. Odavno više nema ni kafane u Vinickoj, ni "eskort dama“, a sve je manje i sijena i plašćenja. Livade zarastaju, a cijena sijena u Limskoj dolini ove godine pala je na najmanju moguću. Nema više naviljaka i sve se radi mašinama, kosi, prevrće i suši, i na kraju mašinski balira. Jedna bala teška od petnaest do dvadeset kilograma, prodaje se u oglasima za svega euro. Da li možete da vjerujete? Seljaci poklanjaju, samo da ne bi propadalo.

Kada je ovih dana jedan domaćin iz Donje Ržanice platio košenje i baliranje, a zatim pokušao da proda, odlučio je da je bolje da pokloni nego da uzima sitan novac, i da makar zna da je učinio dobro djelo. Cijena sijena ekvivalent je propasti sjevera, posebno sela. Mjesna zajednica Lubnice nekada je predstavljala najveći seoski centar na teritoriji opštine Berane.

Danas ima svega 52 domaćinstva koja su tu i ljeti i zimi. Ostali su kuće zatvorili, dođu ljeti da ih proluftiraju, i sve kraće ostaju.  Džaba novi put Berane – Kolašin, kada niko ne svraća. Prošle godine prvi put u istoriji dugoj sto trideset godina, osnovna škola u Lubnicama nije imala ni jednog prvaka. Možda neko i pokosi imanje na selu, ali livede po Bjelasici ostaće i ove godine, kao i nekoliko ranijih, od kada je cijena sijena počela da pada, nepokošene. Jedan mudri mještanin kaže da ovo nije problem Lubnica, niti drugih sela, nego problem države.

On pita zašto država ne organizuje otkup po tim cijenama i izveze tamo gdje se sijeno ovakvog kvaliteta kakvo je sa naših planina skupo plaća. Lagano izvodi računicu - košenje po aru do 1.50 eura. Baliranje, u balama deset ili dvadeset kilograma, 80 centi. Plašćenje i priprema za baliranje 40 centi, i na kraju troškovi transporta. A na kraju se bala prodaje za samo jedan euro. Kaže da je to sve zbog toga što više skoro da nema mladih ljudi na selu, ili su ranije obezbijedili socijale i nemaju motiva i želje da se bave poljoprivredom.

Zovem prijatelja koji živi na selu da vidim šta radi, on kaže – plasti, i umorno uzdiše. A sjećaš li se mrčane, pitam ga, kafane u Vinickoj. Čuš, sjećaš li se, bio sam tamo i to baš one noći kada je upala naoružana policija, prođe mi se nekako da me ne uhapse, odgovara. I šta misliš ti, šta bi mogla država da uradi da se ovakvo stanje promijeni, opet ja pitam.Ima načina i nade, kaže drugar.

Mogla bi država u svakom selu da otvori po jedan noćni bar kao onda u Vinickoj. Skočila bi cijena sijena. 

Šta je virtuelni identitet?

Virtuelni identitet čini skup informacija, ponašanja i prezentacija koje osoba koristi u digitalnom prostoru — od profilnih slika, nadimaka i načina pisanja, do avatara. Njegov oblik zavisi od toga da li želimo da stvorimo idealizovanu sliku o sebi kao što to činimo na Instagramu, da ostanemo anonimni kao na Redditu, ili da postanemo potpuno izmišljeni lik u video igrama i metaverzumu.

Kad se sjetim starih dobrih nadimaka (nickname) iz prvih chat soba na internetu s kraja devedesetih i početka dvehiljaditih, oni mi liče na daleke pretke sadašnjih virtuelnih identiteta. Bila su to nova mjesta susreta u kojima je anonimnost po prvi put omogućila korisnicima da budu ono što žele. Nadimak (nick) je zaklanjao lice korisnika, ali mu je otvarao mogućnost da saopšti svoju priču koja je često bila nepoznata stvarnom svijetu. U mjeri i obliku koje je sam birao, maska izmišljenog imena skrivala ga je ili razotkrivala.

Pseudonim – daleki predak virtuelnog identiteta

Vraćanjem u prošlost dolazimo do pseudonima kao pra pra pretka svih ovih novih identiteta koji nastanjuju svijet interneta.

Zašto bi neko bolje pisao, mislio ili živio pod tuđim imenom? Odgovor znaju oni koji su birali da stvaraju pod maskom izmišljenog imena. Nekada je to bio način zaobilaženja predrasuda prema ženama u muškom svijetu književnosti, kao što je slučaj sa čuvenim sestrama Bronte. U burnom svijetu politike, pseudonimi su bili način građenja mita i istorijskog narativa, poput Lenjina i Tita, ili zaštita identiteta političkih disidenata u autoritarnim režimima.

Pseudonim ni danas nije iščezao. Elena Ferante, autorka “Napuljske tetralogije” i drugih popularnih romana, nikada se nije pojavila u javnosti. Nismo sigurni ni da li iza njenih priča stoji pero ženskog pisca, a postoje izvjesne sumnje da su romani pisani u četiri ruke. Pišući pod pseudonimom, ova književnica se bori protiv samopromocije pisaca koja, po njenom mišljenju, umanjuje vrijednost samog umjetničkog djela.

O tome je razmišljao i Mišel Fuko pitajući se nije li autorstvo zapravo funkcija, a ne osoba. Pseudonim ne skriva pravog autora, već ga stvara, nekada da bi govorio ili pisao umjesto njega, nekada da bi svoju ličnost distancirao od svoje funkcije pisca.

Heteronimi koje je koristio Fernando Pesoa da bi izrazio sve “druge pisce” koje je očigledno pokušao da pomiri u sebi, prerasli su u potpuno odvojene ličnosti originalnog stila, biografije i filozofije. Među njima najpoznatiji su Alvaro de Kampuš, Rikardo Reiš i Alberto Kareiro, a njihove biografije i djelo iza kojeg su stali imenom, doveli su do nekih mišljenja da je Pesoa bio samo medijum za te druge pisce koji su se u njemu rađali.

Ilija Dimić i likovna fantazija

Kada se u likovnom svijetu devedesetih godina prošlog vijeka pojavio Ilija Dimić, trebalo je vremena da javnost shvati da iza identiteta ovog umjetnika stoji srpski slikar i akademik Dušan Otašević. Dajući mu autentičnu biografiju rođenja i smrti, jasan umjetnički pravac zaboravljenog avangardnog jugoslovenskog umjetnika rođenog na samom početku 20. vijeka koji nestaje 1938. kao učesnik Španskog građanskog rata, Otašević je kreirao umjetnika po svojoj mjeri, a po sopstvenim riječima, i svog duhovnog oca.

Danas svaki avatar, nadimak, profilna slika može postati identitet, dok nas algoritmi uče kako da postanemo neko drugi prateći stil, ton, čak i raspoloženje našeg virtuelnog “ja”. To bi mogao biti digitalni put ka nečemu što je Jung nazivao “individuacijom”, kada napuštanjem onoga što zovemo „sopstvenim imenom“ razvijamo svoju ličnost.

Pseudonimi i virtuelni identiteti nas često udaljavaju od onoga što u stvarnosti jesmo, dajući nam mogućnost da postanemo neko drugi koga nosimo u sebi. Upravo taj nikad završeni proces upoznavanja sebe kroz bezbrojne identitete koji su nam danas više nego ikada ranije na raspolaganju — najuzbudljiviji je dio čovjekovog životnog putovanja.

MI6 je osnovan 1909. godine kao jedna od dvije obavještajne službe, koja je kasnije samostalno nastavila rad. Danas je njeno zvanično ime Secret Intelligence Service (SIS). Njen zadatak je prikupljanje stranih obavještajnih podataka u cilju razumijevanja prijetnji po državne interese i građane Ujedinjenog Kraljevstva, kao i po interese države u inostranstvu. Konkretno, bavi se prikupljanjem obavještajnih podataka u inostranstvu koji se tiču špijunaže, subverzije, terorističkih, sajber prijetnji i prijetnji oružjem za masovno uništenje. Prati i analizira aktivnosti drugih država koje predstavljaju prijetnju po bezbjednost države. Agencija ostvaruje blisku saradnju sa drugim obavještajnim službama, kao što su MI5 i Vladina komunikaciona kancelarija (GCHQ). Zadužena je za održavanje i unapređenje saradnje kroz program „Five Eyes“, koji čine bezbjednosne službe Australije, Novog Zelanda, Kanade i SAD.

Fikcija britanskog pisca Ijana Fleminga iz filma „Dr. No“ (1962) o čuvenoj direktorki MI6 kodnog imena „M“ pretvorila se u stvarnost. Filmovi o tajnom agentu 007 dobili su svoj epilog u stvarnosti. U mjesecu kada se navršava 116 godina od osnivanja i rada ove obavještajne službe, prvi put na njenom čelu biće žena – Blejz Metrueli. Antropološkinja koja je svoja znanja stekla na koledžu Pembrouk Univerziteta u Kembridžu, nije slučajan izbor. Radila je u MI5, a od 1999. godine zaposlena je u SIS kao oficirka na terenu u Evropi i na Bliskom istoku. Prije imenovanja bila je generalna direktorka za tehnologiju i inovacije unutar SIS, sa kodnim imenom „Q“.

Izazovi sa kojima će se suočiti direktorka Metrueli su asimetrični, promjenjive bezbjednosne dinamike i dolaze iz različitih izvora. Tehnološki napredak Kine u vještačkoj inteligenciji, kvantnim komunikacijama i nadzoru stavlja ogroman pritisak na obavještajni rad SIS-a. Izazov je prikupiti obavještajne podatke u duboko zatvorenim društvima, poput kineskog, gdje je digitalni nadzor izuzetno razvijen. Izazov će biti i suočiti se sa dezinformacijama, sajber napadima, atentatima i političkim uplitanjem obavještajnih službi Ruske Federacije. Budućnost bezbjednosnih rizika, kao što su zloupotreba vještačke inteligencije, klimatske promjene, biotehnologija, biooružje i sajber ratovanje, neminovnost su u njenom radu.

Nova potpisnica čuvenog slova „C” i služba na čijem je čelu biće pred velikim ispitom. Uspjeh odgovora zavisiće od dalje reforme službe u susret novim bezbjednosnim izazovima. Iako u svom djelu Fleming nije predvidio sve, za odgovor je potrebna saradnja i pomoć. Ovoga puta ne agenta 007, već ozbiljnih partnerskih službi. Bezbjednost je nedjeljiva kategorija

Kao što znate povod je naizgled infantilan i banalan — ko je u kojem redu sjedio, ko je 'ispoštovan', a ko nije. Reklo bi se tipična crnogorska ili balkanska orgija kompleksa i taštine. Ali da li je to baš tako i ima li u tome mjesta negodovanju i frustraciji? Ipak, svečanosti ovakvog tipa, u kojoj god kulturi se organizovale, podrazumijevaju da red sjedjenja odražava respekt i uvažavanje prema zvanicama. U suprotnom, zašto postoje timovi koji vode računa o zvaničnim običajima i uzusima — o protokolu.

Ista je stvar i sa diplomatijom — svaki činovnik, gost ili domaćin ima svoje mjesto u koru, redu za rukovanje i za stolom za razgovore. Međutim, neodgovorno je i neubjedljivo kada vodeći ljudi glavnog grada peru ruke od propusta (da li skandala?), prebacujući krivicu na druge — u ovom slučaju na protokol i FK Budućnost. Ljude u protokolu odnosno rukovodeći kadar Budućnosti nije birao nitko drugi do sveti oci grada u partikularno-feudalnoj raspodjeli preduzeća i ustanova Podgorice.

Dakle, u svečano-oficijalnim predstavama oduvijek se vodilo računa gdje ko sjedi i to je u prirodi svakog kolektiva — čovjek kao biće stalno je u grču takmičenja, neutaživo željan priznanja i aplauza. Blaženopočivši patrijarh Pavle govorio je da ćemo i na onom svijetu ići u razrede i boraviti u redovima bližim ili daljim od Gospoda, u zavisnosti od vrlina koje smo stekli za života. I zaista, sramota je da su Tonko Miročević i Brano Milačić potisnuti u četvrti red, a da su političari i njihovi partijski epigoni zauzeli prvu liniju u izlogu ovog sportskog jubileja — i to treba da kaže neko poput mene, ko je glasno podržao garnituru koja danas vodi Podgoricu.

I za kraj biću krajnje ličan. Ovo me podsjetilo na otvaranje nove zgrade Crnogorskog narodnog pozorišta 1998, u doba Đage Mićunovića i Radmile Vojvodić, koji su dobili zadatak da partijsko-ideološki i ždanovski osmisle scenu nacionalnog teatra. Iako mi je otac bio dugi niz godina prvak CNP-a, iako je moj rođeni stric decenijama sakupljao ogromnu arhivsku građu vezanu za pozorišni život Crne Gore — niko iz moje porodice nije dobio pozivnicu za otvaranje pozorišta, makar to bio i posljednji red stolica. Naravno, kao što je to bivalo u Đaginim farsama i lakrdijama — u prvim redovima su sjedjeli nepismeni političari, tranzicioni biznismeni, ovdašnji kriminalci i mnoštvo režimskih konkubina. Moja porodica bila je ljuta i potištena. Sa pravom, čini mi se.

Ovi kratki filmovi bez naratora, rediteljske intervencije i muzike, prepuštaju nas igrama djece koja žive samo u tim tihim intermecima između dvije sirene za uzbunu, između dva raketiranja.

U ratu, djeca često igrom podražavaju i situacije koje su preživjela kako bi “preradila” nasilje i tragediju kroz koje prolaze, pa igra postaje njihova spontana autoterapija, pokušaj da izigraju svoje najveće strahove.

Alis takođe prikazuje i dječje igre zaboravljene u ovom našem vremenu, jer su ih zamijenile one digitalne, uz ekrane i robote. Kako i sam kaže: „Postoji generacija koja više neće znati što znači igrati se napolju. Htio sam da snimim svjedočanstvo prije nego što to nestane.“

To su one igre što smo ih igrali s vršnjacima, po dvorištima i ulicama bez nadzora odraslih, najčešće do kasno u noć.

Fransis Alis je inspiraciju našao u čuvenoj slici Pitera Brojgela, koja prikazuje više od 80 dječjih igara u flandrijskom gradiću sredinom 16. vijeka. Igračke, drveni konjići, klikeri, trule kobile, zmajevi, podsjećaju i na nama poznate igre kada su se djeca još uvijek igrala napolju. Zato Alis snima film i kao svojevrsno svjedočanstvo dječjeg svijeta koji zauvijek nestaje.

Jer, u toj tihoj borbi između digitalnog i stvarnog, između konzole i dvorišta – pobjeđuju ekrani.

O snazi igre u životnim okolnostima daleko od razigranosti, svjedoči i film Roberta Beninija „Život je lijep“.

Strahote koncentracionog logora Gvido predstavlja sinu kao igru. Otac je svjestan da je to jedini način da sin preživi, a dječak će iz logora izaći s osjećajem da je pobijedio u igri.

Mnogi će ovaj film pamtiti i po muzici – Barkaroli iz čuvene opere Žaka Ofenbaha, koju snalažljivi Gvido pušta na razglasu usred užasa nacističkog logora kako bi ohrabrio svoju ženu, podsjećajući je na vrijeme kada su je zajedno slušali.

Nije slučajno što jedna od glavnih uloga u ovoj operi pripada igrački – mehaničkoj lutki na navijanje u koju se zaljubljuje glavni junak.

Igračke – nežni i uznemirujući saputnici

U “Napuljskoj tetralogiji” Elene Ferante, priča o Eleni i Lili počinje i završava se sudbinom njihove dvije lutke koje su još kao djevojčice izgubile. Drugi roman iste autorke, „Mračna kći“, takođe zaplet gradi oko izgubljene lutke. Tako lutka postaje sjećanje na potisnute strahove, traume, promašaje, kako je Frojd zapažao – metafora naše sopstvene maske.

Igračke su nekada svoj život počinjale tek kada ih dijete uzme u ruke, udahne im život svojom maštom i pričama. Neko je rekao da su igračke nježne i uznemirujuće kao i samo djetinjstvo.

Današnje igračke govore same, one projektuju svoje programirane obrasce ponašanja, pamte što smo im govorili juče, dječja mašta polako postaje suvišna.

Rolan Bart je sredinom prošlog vijeka kritikovao zadatost igračke u smislu nametnutog podražavanja društvenih uloga odraslih koji “usađuju djetetu, i prije nego što je počelo da misli, izgovor da je priroda oduvijek stvarala vojnike, poštare i vespe“, upozoravajući da dijete u takvom svijetu raste u korisnika, a ne u stvaraoca. „Takve igračke umiru brzo, a kada jednom umru, one za dijete više nemaju posmrtni život.“

Slično je govorio i Žan Pijaže, zamjerajući odraslima tu zadatost koju nameću djeci, uskraćujući im mogućnost da sami otkrivaju i razumiju svijet oko sebe.

Šarl Bodler je pisao da dijete rasklapa igračku ne zato što je destruktivno, već iz metafizičke radoznalosti – jer želi da razumije predmet kome je udahnulo život.

Svako istinsko stvaranje je igra. U toj potrebi za razumijevanjem svijeta kroz igru krije se suština ljudske imaginacije. Zato i odrasli nastavljaju da se igraju – u umjetnosti, politici, ljubavi...

Kada se odrasli preigraju, zaborave na djecu, na njihove potrebe, strahove, traume, živote. Pobjeda im postaje važnija od same igre.

Dječji bespomoćni pokušaji da se sve vrati kao što je bilo, ogledaju se u igrama koje su jedino ostale iste i poslije svih užasa.

Jer igra je možda posljednji slobodan čin koji djetetu ostaje.

Oni kažu da samo treba pogledati nekadašnju kompaniju AD Hladnjača, najveću na sjeveru, koja je odavno preuređena u jedan trgovinski hipermarket, i stvari su potpuno očigledne. 　　　　

„Kako neko može biti akcionar ove kompanije i voditi se u registru vlasnika, a firma više ne postoji i tu je trgovinski lanac“ – kazao je Portalu RTCG jedan od bivših radnika ovog preduzeća.　　　　

Među tim kompanijama, koje odavno više ne postoje a i dalje se vode, što se može provjeriti jednostavnim uslaskom na sajt CDA, mogu se pronaći i Hotelsko turističko preduzeće Berane, Fabrika za protektiranje guma Gumig i nekadašnja Fabrika za preradu kože Polimka, ali i preduzeća iz Rožaja, Andrijevice ili Plava.　　　　

Manjinski akcionari ovih kompanija tom činjenicom nijesu iznenađeni, jer u većini tih preduzeća, kako objašnjavaju, ranije nijesu vođeni stečajevi niti procesi likvidacije. 　　　　

Novijeg datuma je primjer gašenje firme KIPS Polimka AD Berane, odnosno bivše Fabrike za preradu kože Polimka.　　　　

Podgorička kompanija KIPS, koja je privatizovala tu kompaniju, zatvorila fabriku i otvorila trgovinski centar, ugasila je svoju kćerku firmu u Beranama, i u ovom gradu nastavila da radi pod podgoričkim imenom. 

Nekadašnji sindikalni lider Dušan Veljić objašnjava da je akcionarsko društvo u procesu stečaja i ukazuje na mogućnost da najveći broj radnika i građana, koji su vlasnici akcija, za ovo i ne znaju.  Ovaj čovjek ističe kako je tražio da se država umiješa i ispita privatizaciju i sve što se nakon toga dešavalo, do gašenja firme u Beranama, ali da nije bilo rezultata. „Nijesam imao podršku. Sam ne mogu ništa“ – kaže Veljić. 　　　

On strahuje da se na ovaj način zatiru i tragovi nestanka milionski vrijednih mašina i opreme, koji su iz fabrike za preradu kože u nepoznatom pravcu odneseni nakon privatizacije.　　　

„Sada se u CDA naša firma vodi kao da je u stečaju. Ona odavno ne postoji, sve je rasprodato, mašine, oprema i robe sa zaliha, na koje su manjinski akcionari imali pravo“ – kaže ovaj bivši sindikalni lider. 

Hotelsko turističko preduzeće Berane temeljno je uništeno prije petnaest godina, ali manjinski akcionari se i u ovom slučaju još uvijek nadaju da to neće proći nekažnjeno. 　　　　

Nadu za to im upravo, kako kažu, daje činjenica da firma nije izbrisana iz registra Centralne depozitarne agencije. HTP „Berane“, nekada solventnu i bogatu kompaniju, bez gubitaka i sa zalihama robe u vrijednosti od makar 80 hiljada eura, u martu 2003. godine privatizovalo je do tada nepoznato preduzeće „Euroturist GMBH“.   Narednih godina rasprodati su svi vrijedni hoteli i kafane koje su pripadale beranskom HTP-u.

Kapital akcionarskog društva u osnivanju je procijenjen na 5,2 miliona eura. Firma odavno ne postoji, ali se „Euroturist GMBH“ do danas, ipak, sa 50,14 procenata vodio kao vlasnik u registru Centralne depozitarne agencije.　　　　

Slična situacija je sa nekadašnjom fabrikom zaprotektiranje guma, a u CDA i dalje se vode firme iz ovog grada Maloprodaja AD Berane, Bepek AD Berane, Poljoprivreda i šumarstvo AD Berane, Ugostiteljsko preduzeće Stadion DD Berane, Uslužni servis AD Berane... Sve ove firme vode se uglavnom na fizička lica. 　　　

U Andrijevici odavno nema fabrike za preradu kamena, Andrimer AD, a u CDA se vodi na tri državljanina Grčke, od kojih jedan navodno ima adresu u tom gradu.　　

Iz Rožaja u registru Centralne depozitarne agencije još se provlače imena građana koji su vlasnici akcija, recimo, u Bisernici AD, zatim u Ibarmondu u stečaju, Ropletu AD, Servis transu AD, kao i Turjaku DD.　

U Plavu se hotel Plavsko jezero u stečaju i dalje u registru CDA vodi na podgoričku firmu Jastreb sa 87 odsto, a ostatak na fizička lica, odnosno građane Plava. 　　　　

Radnici ovoh i drugih kompanija sa sjevera zahtijevaju od državnih vlasti da riješe ovaj problem i da im se imena, među kojima ima i onih koji više nijesu među živima, brišu iz registra Cebtralne depozitarne agencije.　　　　                                                              　　　　　　　　                                 

Za reditelja Žan Lik Godara, Mišel - koga maestralno igra Žan Pol Belmondo postaje sinonim modernog heroja ili urbane legende. Godaru uopšte ne smetaju Mišelovi grijesi niti se on upušta u razloge koji su ga naveli na stramputicu.

Mišel krade automobil i prepušta se maštanjima i odlasku sa Patricijom u velike evropske gradove: Milano, Đenova, Roma u tom ukradenom automobilu pronalazi i pištolj i više nego nepotrebno, brzopleto, upucava policajca koji ga je želio legitimisati pored parkiranih kola u šumarku. Jureći preko polja u grad, bez prebijene pare u džepu dolazi kod svoje prijateljice, priča sa njom, ponaša se kao tinejdžer, igra se s plišanom lutkom majmuna. Lukavo joj krade novac iz novčanika , dok ova navlači suknju preko glave. Mišel mirno šeta ulicama uopšte ne želeći da se krije ili da pobjegne iz grada.

Razgleda izloge, iz jednog izloga se pojavljuje filmski plakat Hemfrija Bogarta, zastaje pred idolom, oslovljava ga sa Bogi, kao da su stari znanci.

Može se postaviti pitanje — zašto reditelji novog talasa toliko bježe od istine?

Nimalo slučajno — svi su oni, bez obzira na svoj talenat i senzibilitet, ipak ograničeni klasnim interesima i zato nastoje da se o čovjeku razgovara na besklasnom nivou.

Godar se odlučio da film snima kamerom iz ruke, i kao takav odgovara duševnom raspolženju i stanju našeg glavnog junaka kao psihološki profil i stanje svijesti.

Postignuto je vrlo izražajno kadriranje i pokreti kamere. Kasnije su ga kroz svjetsku filmsku produkciju dosta mladih reditelja prilično citirali.
Godar, međutim, bez obzira što o njemu mislili ili što u njegovim filmovima sve nalazili, ispoljava svuda vidno nespokojstvo. Stvarnost na njega djeluje emocionalno i on reaguje sasvim lično.

Mišelov način krađe automobila je vrlo originalan. Sačeka mušteriju da izađe iz kola, parti ga nekoliko koraka iza njega voze se čak zajedno i liftom, ovaj ode svojim poslom a Mišel pjevušeći se vrati nazad za kola. On nije anarhista, nije ubio zbog drugih, ili čvrstih uvjerenja u koja nepokolebljivo vjeruje.

Patricija i Mišel se ponašaju kao parvi nezreli adolescenti, pričaju, pričaju, puše, pogotovo Mišel pripaljuje cigaretu na cigaretu, dobije i pokoji šamar.

Ova sceni u hotelskoj sobi traje skoro dvadeset minuta.

Mišel priča o osvojim planovima, čini se da je više preokupiran cigaretama, palcom, glađenjem njegovih punih usana nego li samom Patricijom. Ipak, stiče se utisak da je to samo njegova poza, i da tako naprosto želi da fascinira Patriciju. I na kraju ove scene, kada su se naši akteri obukli za izlazak, slijedi, konačno – poljubac, na koji je gledalac čekao skoro dvadeset minuta!?

Godarov junak je sanjar ali nije sanjar o nekakvom drugom društvu. Svjestan je sasvim svojih postupaka ali to u njemu ne može da izazove nikakvo kajanje, bi da bude čovjek jedino kroz svoju slobodu.

Do poslednjeg daha je po svojoj kompoziciji klasičan film, na način kojim Godar komponuje film, same dijaloge a i ličnosti.

Na kraju, u predposlednjoj scenu filma u kojoj Mišel umjesto svojih omiljenih cigareta pije mlijeko iz boce i tom prilikom Patricija mu saopštava da ga je upravo odala policiji. On uopšte ne reaguje bučno, kako bi se uostalom i očekivalo u tom tenutku. U ovom filmu nema proizvoljnosti. Sve što se čini odabrao je Godar radi samog Mišela, radi sopstvenih shvatanja društva. Ostali bi voljeli da budu buntovnici, ali za to nemaju hrabrosti pa pristaju na konformizam i saučesništvo u ovom ubistvu. Nije li tu Godar našao i mjesta za svoju ličnu filozofiju?

Cijelim filmom se osjeća nespokojstvo što spasenja ne može biti.

Poslije provedene noći sa Mišelom, Patricija odlazi u obližnji bar i prijavljuje ga policiji, dok u tim trenucima Mišel sluša Mocarta. Izlazi nu ulicu, prijatelj mu pedaje torbu i pokušava mu ugurati pišolj u ruke, on ga odbacuje, ali zato mu policija puca u leđa.

Da je uzeo pištolj ponašao bi se kao svaki delikvent ili kriminalac, a Mišel ne osjeća u isebi da je takav. Zašto bi on prihvatio ovakav izazov? Ne bi li to bilo priznanje da su drugi u pravu? Više nije moguće u drugome naći čak ni ljubav a kamoli razumijevanje a kada je tako smrt nije samo sudbina nego i jedna druga sloboda. U svemu tome nema nikakve patetike posebno naglašenih pokreta, trivijalnosti, tako da Mišel ne očajava niti dozvoljava sebi da ga smrt odvoji od sopstvenih ubjeđenja i osjećanja.

Malo je, ipak, reći da je Godar stvorio jedno antikonvencionalno djelo, on je stvorio jedan apsolutno moderan film, pun neodoljive svježine, slobodnog nesputanog života. Godar tokom cijelog filma ne prestaje da nas šarmira. Ta stalna njegova potreba za tim facijalnim mizanscenom je upravo bila u toj namjeri šmekera koji želi da ostavi utisak , i ostaje dosljedan sve do posljednjeg daha, u toj završnoj sceni kada umire i šmeker i poza.

Patricija mu ne želi zlo, u to se uvjeravamo u posljednjoj sceni kada ona trči za smrtno ranjenim Mišelom niz ulicu.
Njeno lice je sažaljivo, međutim shativši da je to ipak surova činjenica i da je u tom posljednjem dahu Mišel je ne osuđuje niti grči svoje lice u prijetnu prema njenoj odluci i postupku; već je do kraja u svom elementu – šmekera.

Ipak, njena emocija pema njemu je nestalna i nije dokraja dokučiva... Mišel, onako smrtno ustrijeljen u nekom polu teturajućem trku dolazi do kraja ulice i do kraja svog mladog života. Pada na pločnik. Patricija dotrčava. Gleda ga. Cigareta iz usta pada.
Možda je nešto i želio da kaže, ali to više ni za Patriciju nije važno.

Osmjehuje se, zatvara sebi oči i svoj poslednji dah uputi njoj. Ona palcem pređe preko svojih usana, baš onako kako je to i on radio i, ode. Smrt je kraj ovog poraza. Reditelj ostavlja gledaocima da sami zaključe čiji je to poraz.

Ovaj Godarov film je izvan svih uobičajenih konvencija, ideja i automatizovanih navika.

(Autor je filmski i TV reditelj)

Zaštitnik ljudskih prava i sloboda Crne Gore ovih dana je utvrdio da 'jedna' Osnovna škola nije u potpunosti zaštitila učenicu od neprimjerenog postupanja vršnjaka, niti je ostvarila adekvatan odnos sa njenim roditeljima.

Roditelji učenice slučaj su prijavili Upravi škole i stručnoj službi u septembru 2024. godine, a zvaničnu, pisanu prijavu dostavili su 4. oktobra, na preporuku razredne starješine.

“Učenica tvrdi da je već dvije godine izložena različitim oblicima nasilja, zlostavljanja i prijetnji od strane vršnjaka, da se o njoj šire neistine u vršnjačkim grupama, da je učenici omalovažavaju i rugaju joj se, da nerijetko dolazi do fizičkog nasilja u vidu guranja, šutiranja i gaženja. Problemi u vršnjačkim odnosima postoje dugo ali su, kako tvrde roditelji djevojčice, kulminirali 30. septembra 2024. godine kada je djevojčica uplakana došla kući i rekla da ne može više”, piše, između ostalog u prijavi.

Kome nije teško može prethodni pasus da pročita ponovo i pokuša da zamisli kako to zaista izgleda. Kad vaš kaput nekako uvijek završi na podu. Kad za vas nema mjesta ni u jednoj podjeli sportskih ili drugih ekipa. Kad se kikoću svemu što vi izgovorite…

U pomenutoj školi su, kažu, organizovali radionice na teme „Vršnjačko nasilje među učenicima“ i „Vršnjački odnosi“, dok je sa grupom učenica sprovedena i metoda restitucije – koja je, prema ocjeni stručnih službi, uspješno završena. Takođe su organizovani i pojedinačni razgovori sa dječacima pomenutim u prijavi.

Na inicijativu roditelja, 10. oktobra održan je roditeljski sastanak kojem su prisustvovali i predstavnici Uprave i stručne službe.

"Sastanak je protekao u neprijatnoj atmosferi, obilježenoj međusobnim optužbama, bez konkretnih rješenja.”

Možete se kladiti da roditelji sastanak nijesu tražili zato što im je bilo stalo do zlostavljanog djeteta, niti u pokušaju da problem zaista bude riješen. Zaboljelo ih je samo to što je njihov jedvaček prijavljen. Zato 'neprijatna atmosfera'.

Tim za zaštitu djece od nasilja potom je ocijenio i zaključio da ponašanje učenika nema sve elemente vršnjačkog nasilja (kontinuitet, intenzitet, svjesna namjera da se nanese šteta), već se radi o neprihvatljivom ponašanju. Definisali su mjere za dalji rad s učenicima i odlučili da se fokusiraju na 'pozitivnu disciplinu, a ne na retroaktivno izricanje vaspitnih mjera'.

Da su na vrijeme radili, ne bi bilo retroaktivno, nego hajde. Zastarjevanje je u ovoj zemlji postalo nešto kao narodni običaj.

Još jedan detalj za vizuelizaciju: za učenicu koja je bila predmet prijave izrađen je individualni plan podrške, dok su za ostatak odjeljenja predviđene aktivnosti u manjim grupama, edukacije i kontinuirano praćenje međuvršnjačkih odnosa.

Praktično - ona će opet biti sama, a zlostavljači će se edukovati zajedno. A možda bi individualno trebalo raditi sa vođom ili vođama zlostavljača. Jer oni uvijek postoje, ostali se samo uklope u gomilu.

Zaštitnik ljudskih prava je zaključio da je nepravovremeno djelovanje nastavnog osoblja i razrednog starješine neprihvatljivo i nesaglasno s najboljim interesima djeteta i ciljevima obrazovno-vaspitnog rada. Podsjetio je da škole, osim obrazovne, imaju i snažnu vaspitnu funkciju.

E, tu ništa ne funkcioniše odavno, vaspitnu funkciju škole odavno niti imaju, niti se naročito trude da je uspostave. Odradi se plata, podijele se ocjene, i tako dan po dan…

A onda lagano vršnjačko nasilje počne da prerasta u krivična djela.

Pa se dođe do grupe mladih ljudi koji koji se, maskirani i naoružani palicama, kreću gradom. Iako naizgled bez direktnog nasilja, to podsjeća na brutalni napad iz januara, kada su u Bloku 5 troje tinejdžera pretučeni pesnicama i šipkama, javljaju mediji, a iz Udruženja Roditelji traže hitnu reakciju.

Stručnjaci i nestručnjaci uglas ponavljaju da sve kreće iz porodice i sa tim je sve u redu. Ali, i kad iz kuće nosiš gumicu, pa ti je neko stalno otima - zašto ti postaješ karika sa kojom prevashodno treba da se 'radi'. Neko od kuće ponese i vaspitanje i gumicu, ali, po pravilu baš takvi su prvorazredna meta malih velikih nasilnika.

Sa druge strane, zakonski okvir prema kojem je najozbiljnija kazna za one koji prave haos u školi premještanje u drugu školu, očigledno nije odgovarajući. Pitanje je i koliko se koristi jer, kao što znamo, onda druga škola neće da prihvati takvog učenika i tako… Zašto to može da se bira, još jedno je od trenutno uzaludnih pitanja.

Niko još nije iskorijenio vršnjačko nasilje. Niti će, jer je ono u skladu sa ljudskom prirodom. Nešto bi, ipak moglo da se uradi. Na primjer, da probate da zamislite da je vaše dijete na mjestu djeteta koje trpi i da iz te uloge vidite šta ćete sa svojim.

Odluka ovih zemalja je zasnovana na nekoliko mučnih izjava ove dvojice. Nije lepo, Becalele, što si rekao da Havaru treba zbrisati s lica zemlje. „Smrt Arapima“, Itamare? Na stranu ovo razlikovanje između nevaljale izraelske djece i dobre izraelske vlade. Ostali koji prijete sankcijama razlikuju izraelsku vladu od Izraelaca. Sve je to zbog Benjamina Netanjahua i njegove vlade, a ne zbog vas, dragi Izraelci. Sa vama želimo da nastavimo „hrabro prijateljstvo“ u ime „zajedničkih vrijednosti“. Ne srećemo svakog dana jedinu demokratiju na Bliskom istoku sa najmoralnijom vojskom na svijetu.

Pet država koje su preduzele ove male korake su se pridružile prethodnoj administraciji Sjedinjenih Država koja je uvela pojedinačne sankcije za dva i po agresivna naseljenika. To je bio doprinos prethodne Amerike ratu protiv aparthejda. To nije zaustavilo aparthejd koji je od tada ojačao, a sa njim i nasilje naseljenika.

Tako ispada da su Smotrič i Ben Gvir najveći grešnici na svijetu. Četiri države Komonvelta i Norveška sada lakše podnose ono što Izrael čini u Pojasu Gaze. Ali to se ne dešava zbog Ben Gvira i Smotriča. Oni čak nisu ni glavni krivci. Okriviti samo njih je licemjerno.

Potrebne su nam međunarodne sankcije koje će zaustaviti masakr u Gazi. Nema više čekanja ili zamuckivanja, kao u slučaju ovih pet zemalja. Masakr neće prestati bez sankcija, a ne smije se dopustiti da se on nastavi. Dovoljno je samo vidjeti prizore gužvi u redovima za hranu. Sankcije moraju biti usmjerene na cijelu vladu, do posljednjeg ministra, i na oficire i službenike koji sprovode pokolj u Gazi. Istraživanja javnog mnjenja pokazuju da većina građana Izraela podržava masakr i jedva čeka takozvanu zamjenu stanovništva. Zato pritisak i kazne moraju biti usmjerene na cijeli Izrael.

Za sada imamo komične ispade: vođa izraelskog „resistance“ Beni Ganc smatra da je uvođenje sankcija Smotriču i Ben Gviru „moralni sunovrat svijeta“. Diplomate i donosioci odluka, da li ste sada razumjeli? U Izraelu su sada svi Ben Gvir i Smotrič. Svi.

(Autor je izraelski novinar)

Mišljenja izrečena u komentaru ne odražavaju nužno stavove RTCG

RARITET

Zlato i dijatreta potamnili su sjaj jednog staklenog tanjira koji je s njima dijelio tamu kosturnice. Rađen je u Kelnu. Okrnje je ali otmeniji od čuvene Podgoričke čaše koju čuvaju u depou Ermitraža. Kad vidim Ivana Kerna pitaću ga zašto taj stakleni tanjir koji se zaglavio u tami ruskog muzeja zovu čaša...Toliko o tanjiru.

Ta luksuzna staklena čaša, dijatreta koju su sa njom spustili u grob, rijetka je stvar na kugli zemaljskoj. Ne pretjerujem kada kažem da ih je u grobnicama iz perioda Rimskog carstva nađeno svega 50. Ovih s motivom gladijatora koji se bori sa zvijerima a iskopan je na nekropoli antičke Duklje - 5.

Politički, Rim je vjekovima prostor od Baltičkog mora do afričkih stepa. Prostor od Londona do Indije.

Trenutak osnivanja Rima smještaju u 753, godinu prije rođenja Hrista. Do 4. vijeka nove ere u granicama tog imperija sahranjeni su milioni muškaraca i žena. Do danas, otvorene su hiljada grobnica.

Ovo je druga dijatreta koju su arheolozi našli na teritoriji današnje Crne Gore.
Milo mi je.

Imali smo ovdje jako bogate patricijske familije i nevješte pljačkaše grobnica? Ko to zna. Dokaz o bogatoj ženi plemenitog roda imamo. A priča o nevještim pljačkašima u Crnoj Gori vam je mit.

DIJATRETE

Čitao sam da je imperator Dioklecijan Duklju sagradio kao grad sa sjećanjem na njegovu majku. Grad memorijalni centar. Igralište i odmaralište za vlastelu. Djeluje poznato?

Dijatrete su karakteristične za 3. i 4. vijek poslije Hrista. Vrhunac su staklarskog umijeća tog doba. Staklarstvo vam je tada bilo nešto kao današnja haj tek arhitektura. Čitao sam nešto o dijatreti kao mjestu susreta tehnologije i umjetnosti.

Cijela čaša rezana je iz jednog komada stakla. U početku naprave kompaktan stakleni pehar, blok stakla, pa majstori majstori dube i dekor i posudu. Dekoracija se naknadno ne vezuje uz čašu. Pažljivim brušenjem majstor je dubi iz masivnog staklenog zida čaše. To vam je kamejski rez ili retikularno brušenje. Izuzetno precizan rad. Alat - brusni točak od bronze koji se poliva emulzijom od kvarcnog pijeska ili pečene cigle. Majstor na zidu prvo brusi okvir dekoracije. Potom dubi prostor oko te inicijalne rešetke, ostavljajući mostiće koji rešetku spajaju s tijelom čaše. To podrazumujeva apsolutnu preciznost. Jedan potez više i sav trud je upropašten.

Rad savršen kao enterijer superautomobila. To je dijatreta. Bez lasera, cnp strojeva itd... Oko, prsti i bonzani točak.

Detalji su oblikovani preciznim abrazivnim alatima. Bruse ih nečim što oblikom podsjeća na hemijsku olovku i ima ručni pogon.

Nijedna od tih alatki nije sačuvana do danas.

Na kraju ide poliranje. Cilj je visok sjaj i glatka površina. Tako se akcentuje kontrast između tijela i mreže.

Da neko od sve ovo pokuša? Da svi zajedno pokušamo?

VJEČNOST

Do Duklje je dijatreta stigla iz Kelna, Trira, Akvileje ili Ravene. Kao grobni prilog dokazuje bogatstvo i društveni položaj Dokleanke.

Ko god da je mladu ženu položio u grob smatrao je simbol luksuznog života prikladnim darom za njen život poslije smrti.
Posliije 1600 godina od tog dana gledam tu čašu.

Ne znam da li je žena koju su s njom poslali s drugu stranu modre rijeke bila omiljena u svom domu i rodu. Jesu li je poštovali zbog njene vrline ili su se pribojavali njene moći? Ko je tu čašu spustio u grobnicu? Otac, muž, sestra? Što se s njom mrtvom u svijetu

Duklje gasi a što se rađa? Da li s njom njen čovjek uzgubio polovinu ili cio svoj svijet? Je li bila crnka, blondina, riđokosa?

To niko ne može da zna. Znam da su su njom u grobnicu spustili nešto što vrijedi koliko Bugatti Chiron na današnji dan.

Zaista vam kažem da lažu kad govore da smo u smrti svi jednaki. Dijatreta i nakit od zlata jednu su Dokleanku učinili vječnom. Dva dana razmišljam o toj dijatreti koja mi je jedini trag ka toj ženi plemenitog roda koju su na susret s nama budućim poslali iz grobnice uz cestu koja se uz zlatno željezo zalazećeg Sunca spušta u ravnici na kojoj je stajao grad.

Ne podcjenjujem nikog od nas, ali zaista vam kažem, čak i da jesmo ravnopravni, bogati su nešto malo ravnopravniji od nas koji osim šake kostiju u zemlju sa sobom ne nosimo ništa. Niko i ništa. Jedino mi znamo kroz što smo prošli. A pare ne muče no buče.

Revolucija je uzela maha, a šah se spremao da napusti palatu Nijavaran sa suprugom, caricom Farah Diba, 16. januara 1979. godine. Tog dana, oko podne, ukrcao se u kraljevski avion Boeing 707, napuštajući Iran zauvijek. Sudbina će ga voditi kao nomada u egzilu, od Egipta do Sjedinjenih Američkih Država. Drugi let spremao se na pariskom aerodromu Šarl de Gol let kompanije Air France za Teheran. Sat na ulazu aerodroma Mehrabad pokazivao je 9 sati i 30 minuta trenutak kada se istorija Irana i Bliskog istoka promijenila. Homeini se vratio u Iran i revolucija je okončana. Jedan vladar je otišao da se odmori, drugi je neumorno radio na promjeni iranskog društva. Svijet tada nije shvatao koliki će biti opseg tih promjena.

Promjena režima putem revolucije u Iranu imala je snažan uticaj na unutrašnja, regionalna i međunarodna dešavanja. Tada su postavljeni temelji današnje iranske politike. Na unutrašnjem planu, teokratija je zamijenila monarhiju. Iran je postao Islamska Republika. Homeini je dobio titulu „Veliki vođa“ (Rahbar) i imao je apsolutnu moć, vršeći vlast iznad predsjednika i parlamenta. Bio je vrhovni zapovjednik vojske. Uvedeno je šerijatsko pravo, uvedene su odvojene škole za žene, a zabranjeno je prikazivanje zapadne kulture kroz film i muziku. Ukinuti su sekularni i ljevičarski pokreti. Vlast se surovo obračunavala s protivnicima – kroz egzekucije i dugogodišnje zatvorske kazne. Bezbijednosno-obavještajni sektor predstavlja produženu ruku vlasti, a čine ga Revolucionarna garda i Basidž milicije.

Društvo proživljava ekonomsko nazadovanje. Mnoge svjetski poznate kompanije ne posluju u Iranu, sankcije su prisutne, a privreda je pod apsolutnom državnom kontrolom. Regionalno gledano, Iran je bio i ostao država izvoznik revolucije i bunta protiv zapadnih zemalja, prije svega Sjedinjenih Američkih Država. Imaju uticaj na svrgavanje neislamskih i prozapadnih režima u regionu.

održavaju šiitske pokrete poput Hezbolaha u Libanu, Huta u Jemenu i milicije u Iraku i Siriji. Ideja Homeinija i njegovih sljedbenika jeste formiranje „šiitskog polumjeseca“ – prostora od Irana do Mediterana. Cilj vlasti jeste da Iran postane regionalni hegemon. Danas je Iran u otvorenom sukobu s Izraelom, a karakteriše ga tenzičan odnos sa Saudijskom Arabijom. Globalno posmatrano, postoje stalne tenzije sa SAD i ostalim zapadnim državama.

Bliski istok je ponovo u plamenu. Izrael je napao nuklearne i povezane strateške objekte u Natanzu – iranskom nuklearnom postrojenju. Uništen je dio PVO sistema. Ubijeno je najmanje 20 iranskih komandanata, među kojima i Amir Ali Hadžizadeh, šef raketnog programa Revolucionarne garde. Iran je uzvratio napadom dronovima, dok je Izrael u vanrednom stanju u tolikoj mjeri da izraelske avio-kompanije “El Al”, “Isrer” i “Arkija” izmještaju svoje avione van države. Jordan je proglasio vanredno stanje i podigao borbenu gotovost vazduhoplovstva i PVO sistema na najviši nivo, kao i Saudijska Arabija. Mogu se očekivati aktivnosti iranskih saveznika u regionu, kroz vazdušne napade na Izrael.

Ima li mira na Bliskom istoku? Ključ za uspostavljanje mirovnog procesa nalazi se u dvije ruke – jednoj regionalnoj i drugoj u rukama Sjedinjenih Američkih Država. Dok gore vatre i stradaju ljudski životi, politika se bori za regionalnog hegemona. Živimo u vremenu kada je mir na Bliskom istoku daleki san.

Često se srećemo sa istraživanjima koja tvrde da je moć naše koncentracije tolika – da smo kadri pročitati tek nekoliko pasusa sa razumijevanjem i interesovanjem. To su najčešće Fejsbuk ili X (Twiter) statusi ali i komentari ispod tekstova na portalima. Otprilike, to je dužina naše inicijacije u tekst koja je u dosluhu sa brzinom vremena u kojem živimo, kroz hiperinflaciji lažnih događaja koji se smjenjuju kao na pokretnoj traci.

Sve kratimo, olakšavamo i pojednostavljujemo, osim bivstvovanja pred ekranima pametnih telefona i fascinacije političarima koji su postali zamjena nekadašnjim pop zvijezdama iz muzike i filma. Tu smo pretjerali i prešli svaku mjeru prisutnosti u vještačkom i trivijalnom. „ Koliko puta smo u nekom mjestu ostali duže nego što je trebalo“? Dakle, prekraćujemo ono što je vrijedno – a produžavamo u nedogled ono štetno i pogubno.

S druge strane, nekadašnje književne i filmske sadržaje zamijenili su mimovi i skečevi u trajanju od najviše pet sekundi, koji se kroz mrežu hitrih aplikacija šire kao virus. I mi smo srećni – to nas ispunjava i slatko nasmije.

To je jedna vrsta zavisnosti ali i terapije u kojima se već odavno zagubio senzibilitet za intelektualno probijanje kroz lavirinte npr. Platonovih ili Tolstojevih rukopisa.

Mnogo je zgodnije i praktičnije pročitati Selimovićev citat na Fejsbuku nego se upustiti u smorno i dugo iščitavanje "Tvrđave".

Kakve će biti posljedice te kulture prekraćivanja? Na odgovor, čini mi se, ne treba da čekamo. On je već tu, baš na tim LCD ekranima kojima smo se okružili kao Brus Li sa ogledalima u sobi ogledala iz čuvene i traumatične scene fima 'U zmajevom gnezdu'. Neobrazovanje i opskuritanstvo kao posledica kratkih formi najsjanije se vide u elokvenciji i kulturnom zahvatu naših novinara, civilnih aktivista i pogotovo političara.

Prosto ih je neprijatno slušati. Najbolje ćeš ih kazniti ako ih dovedeš pred mikrofon i pustiš ih da pričaju. Jezik im je postao neprijateljska teritorija u kojoj se sapliću i gube. Njihove divlje diplome fakulteta, osim što su prevara i kriminal, zar nisu dio upravo te epohe skraćenih formi?

Ko će danas čitati Rat i Mir na 1.300 stranica – ko će danas studirati tolike godine?

Onda mi padne na pamet jedan poznati profesor sa studija u Sarajevu koji je, vrlo davno, još u socijalističko vrijeme, predavanja iz istorije kulture počinjao riječima i dubokim glasom - “drage kolege, svaku lijepu zgradu koju vidite u ovom gradu, napravili su Austrougari”.

Austrougari su bili okupatori, ali zamislite da je nekom palo na pamet da poslije Prvog svjetskog rata poruši ili pusti da propadne, recimo, zgrada Vijećnice, zgrada pozorišta, pošte, likovne akademije i mnoge druge. Ili da iščupa tramvajske šine i uništi tramvaj koji su Austrougari u Sarajevu napravili prije nego i u sjedištu imperije, u Beču.

Zanimljiva je i nije bez konteksta priča o Vijećnici i takozvanoj “Inat kući” u Sarajevu. Kada su Austrougari, naime, krenuli u izgradnju ove znamenite građevine, kada su joj odredili lokaciju, trebalo je porušiti jedan broj privatnih kuća. Svi vlasnici su pristali i bili dobro obeštećeni, samo je jedan rekao da njegova kuća nema cijenu i da je neće rušiti. Pregovarali su Austrougari sa čovjekom, nudili sve i svašta, ništa nije pomagalo, a kao uređeno carstvo, zakon su morali poštovati.

Pitali su ga na kraju, šta želi zauzvrat. Čovjek je rekao da ne želi pare, da ne vrijede zlatnici, samo da mu kuću prebace sa druge strane Miljacke, preko puta buduće Vijećnice. I Austrougari su ispoštovali njegovu molbu. Kamen po kamen, dio po dio, kuća je, potpuno identična, nikla na drugoj strani gdje se i danas nalazi. Od tada je poznata u narodu po nazivom “Inat kuća” u kojoj je sada neki od nasljednika otvorio restoran gdje navraćaju turisti da čuju iz prve ruke tu nevjerovatnu priču.

Neko je sračunao da je samo u novoj eri vođeno oko dvije i po hiljade ratova. U svakom ratu neko je bio okupiran i neko okupator. Ali su i okupatori za vrijeme dok su boravili na nekom prostoru znali nerijetko da ostave značajne kulturne tragove.

Meni je žao što u Beranama nije sačuvana katolička kapela koju su Italijani za vrijeme okupacije napravili u blizini današnje zgrade banke, preko puta Opštine. Žao mi je što nije sačuvan hotel Miladinovića na mjestu današnjeg Osnovnog suda, ili hotel Imperijal na mjestu gdje je sada Hipotekarna banka, kao i mnoga druga lijepa stara zdanja.

Srušeni su hanovi na dnu glavne ulice, srušena je Čarši-džamija preko puta hanova, gdje je prolaz pored čuvenog “Djerdana”. Uništen je Njegošev trg, nekadašnji Begluk, izgradnjom zanatskog centra. 

Moglo je mnogo toga da se sačuva u znak sjećanja na bilo koga ko je živio na ovim prostorima i ostavio neki kulturni trag. Kada bi svi imali razmišljanja kao “Ratomir Ruralni”, osim njegovog naciona u koji je zeljubljen, ne bi bilo više ničega. Ni Tumbarica gdje su arheolozi otkrili šest kulturnih slojeva još od doba eneolita.

Nije nikakav problem da krenemo od i od ameba i da dođemo do današnjeg vremena. Nema ništa sporno u tome da je neko ovovremeno većinski. Ali postoje i manjinski, kao što postoje i mnogi kulturni tragovi nekih drugih koji su Polimlje zvali svojim i ranije bili većinski. Heleni i Rimljani, recimo.

I zato me raduje mogućnost da Rizvan-begova kula možda može biti sačuvana, kao što me uvijek rastuži kada prodjem ulicom u kojoj sam porastao i danas živim, i gledam kako se prepušta propadanju kula Tomovića i njenog poslednjeg vlasnika, znamenitog crnogorskog filozofa Slobodana Tomovića.

Većinsko Berane svakim danom pokazuje da nije “Ratomir Ruralni”. I mora ostati multikonfesionalni i multikulturalnu grad. Što više tragova i što više spomenika raznih kultura, time je veće bogatstvo svake sredine, u svakom pogledu. Neko to zna oduvijek, nekom će trebati vremana da to shvati, a neko možda neće shvatiti nikada i ostaće zarobljenik sužene svijesti.

U Amsterdamu 17. vijeka, tada važnoj trgovinskoj luci, u kuće bogatih gospođa, uz najnježnije svilene tkanine, porcelansko posuđe, ukrase od slonovače, mirise muškatnog oraha, bibera i čajeva iz Kine, ušao je i jedan običaj rezervisan samo za najbogatije dame.

Kućica za lutke Petronele Ortman, najpoznatije među „graditeljkama“ ovih intimnih baroknih palata, smještena u kutiju od orahovine i ebenovine, bila je podijeljena u devet soba opremljenih porcelanom, srebrnim escajgom, tekstilom, pa čak i pravom tekućom vodom u kuhinji. Imala je i biblioteku sa 83 knjige u kožnom povezu i originalne slike tadašnjih umjetnika. Gosti su povremeno mogli da zavire u njenu unutrašnjost, ali je kućica uglavnom živjela svoj intimni život kojim je upravljala Petronela.

Čitavog života „kućila“ se mašta Petronele Ortman u ovoj jedinstvenoj drvenoj kutiji koja je na kraju vrijedila koliko i prava kuća u nekoj od najboljih amsterdamskih ulica! Toliko je koštao osjećaj supruge bogatog amsterdamskog trgovca da i ona može zagospodariti nad nekim – svojim porcelanskim lutkama.

Kabinet kurioziteta

I dok su žene poput Petronele imale potrebu da bjekstvo od stvarnosti traže u kućama za lutke, muškarci toga vremena opremali su svoje kabinete kurioziteta. Njima su željeli da pokažu svoju moć – koliko daleko su putovali, šta su doživjeli i vidjeli, čime su ovladali. Ove prostorije bile su prepune bizarnih i egzotičnih predmeta koje su donijeli sa svojih putovanja: kljova, starih novčića, školjki, prepariranih životinja, afričkih ogrlica, relikvija... Sve što je moglo da šokira i impresionira. Dok je Petronelina kućica za lutke bila savršeno uređeni svijet harmonije, kabineti su bili haotična mješavina znanja i moći – pravi dokaz da je njihov vlasnik zavladao ne samo kućom, već i svijetom.

Bogati trgovci i njihove žene imali su, ipak, nešto zajedničko – luksuz dokolice u kojem su mogli da uživaju, dok su siromašni svoj predah od svakodnevne borbe za preživljavanje teško hvatali.

Luksuz dokolice u virtuelnom svijetu

Danas ta čarolija dokolice nije više privilegija bogatih, već je dostupna mnogima. U bezbjednom virtuelnom okruženju svako može da postane graditelj novog svijeta, ratnik ili šta god mu kreator video igara ponudi. Potrebno je samo da zaplovi ovim paralelnim svijetom. Ljepota i luksuz dokolice postali su bagatelna svakodnevica.

Bogate danas odavno ne zadovoljavaju kurioziteti mračnih kabineta, jer šta bi u njima danas uopšte držali kada nema toga što nijesu iskusili, probali, vidjeli, osjetili. Njih uzbuđuje samo stvarna igra moći, stvarno poigravanje sa svjetovima, ovim poznatim i onim još neotkrivenim. Običnim smrtnicima zaglavljenim u lagumima gejminga i doživotne dokolice ostaje gospodarenje virtuelnim svijetom igara.

Naša gospodarica porcelanskih lutaka, Petronela, kao bogata udovica i supruga trgovca svilom, teško da bi danas trošila bogatstvo na doživotno opremanje kućice za lutke koju će kasnije naslijediti njena ćerka. Vjerovatno bi ona taj novac danas radije uložila u sebe, postala bi i sama lutka zahvaljujući plastičnoj hirurgiji, ili bar sestra vlastitoj ćerki.
Kuća za lutke koju su mnogi vidjeli kao simbol ženskog zatočeništva (sjetimo se Ib-zenove Nore), danas je dom svih nas.

Kako je Rolan Bart primjećivao: potrošačka društva su dokolicu pretvorila u oblik kontrole – kroz reklamiranu zabavu, turizam, hobi industriju.

Zaigrani u virtuelnom svijetu, ne vidimo da nas te moćne „petronele“ današnjice drže u mekom prostranstvu dokolice, izvan stvarnog života, dok prave rezervni svijet samo za odabrane.

Dakle, u najnovijoj epizodi suđenja Vesni Medenici zbog stvaranja kriminalne organizacije i ostaloga, ročište je prekinuto nakon što je Medenici pozlilo.

Prethodno je njen advokat Zdravko Begović ukazao da njegova branjenica ima ozbiljne probleme zbog dugog sjedjenja. "Neće ona da ometa ovaj postupak, samo da povedete računa da to bude u nekim granicama koje su prihvatljive za nju da ročišta ne traju pet sati", objasnio je Begović

"Ja znam da je moje prisustvo ovdje bitno, ali želim da se moja dokumentacija izvještači. Ne mogu da sjedim pet sati u sudnici i da dođem u situaciju da odem na još jednu operaciju", kazala je Medenica.

Onda se išlo na vještačenje - može li bivša sutkinja da sjedi ili ne može. U nalazu i mišljenju vještaka medicinske struke dr Nemanje Radojevića ustanovljeno je da je okrivljena Vesna Medenica sposobna da prati glavni pretres u sudskom postupku u kojem joj se sudi, ali uz pauze od 15 minuta koje treba da budu na svakih 45 minuta.

Vještak Radojević je napisao i da Medenici sud treba da obezbjedi bolje sjedište. Tokom obraćanja sudu, Medenica je pojasnila svoje zdravstveno stanje. "Ja ne tražim da budem pola sata i izađem. Ja ću da istrpim. Nego da ovo kraće traje. Vidjeli ste da su ušli diskusi u nerv. Ja nisam otišla na terpaije da bih ovdje bila. Meni je ovaj diskus nenajvaljen iskočio", pojasnila je Medenica.

Ona je sudskom razjasnila da joj je doktor, osim terapije, preporučio i poštedu od dugog sjedjenja i stajanja zbog dugogodišnjeg problema sa kičmom.

Krajnje je neobična baš ta dugogodišnja priča. Mediji su još 2013. pisali kako se Predsjednica Vrhovnog suda Crne Gore Vesna Medenica početkom te godine podvrgla hirurškoj intervenciji zbog diskus hernije u Švajcarskoj o trošku crnogorskih građana, iako na to nije imala pravo. Nije ispoštovala predviđene procedure.

Medeničina operacija u Švajcarskoj poreske obveznike koštala je oko 28.000 eura, dok se ta vrsta, najčešće rutinske intervencije mogla obaviti i u Crnoj Gori ili Srbiji po desetostruko nižoj cijeni.

Sudeći po onome što se kasnije moglo naći na društvenim mrežama operacija je bila sasvim uspješna. Ne tako davno mogli smo da vidimo kako je vrhovna sutkinja tancovala ka birana đevojka. A tu je i čuvena fotografija kojom je ovjekovječeno kako Medenica postojano jaše dorata koji se propeo na zadnje noge. Za kičmu nije bitno, ali je zanimljivo - u nekom vestern odijelu.

Nego, pad sa vlasti je, očito, traumatican kako za dušu tako i za tijelo. Pri padu se, logično, koščice lome, a ne bijaše mala visina na kojoj je stolovala Vesna Medenica.

Na velikoga se konja popela, kaže se narodski.

Iako je, tumačeći slobodno, imala i puno toga zbog čega je bilo preče da završi na sudu, Medenicu je zapala tamnica zbog poslovanja sa sopstvenim sinom. Miloš Medenica tereti se da je u 2019. godini stvorio kriminalnu organizaciju, čiji su pripadnici postali njegova majka Vesna i drugi okrivljeni, s ciljem šverca cigareta i protivzakonitog uticaja na sudsku vlast, radi sticanja nezakonite dobiti i moći.

Prema svjedočenjima raznih policajaca Milošu Medenici se nije smjela napisati niti kazna za saobraćajni prekršaj. Zapravo, ako se mali Medenica nepropisno parkira pa policija to prijavi - neko će biti smijenjen. Prosto. Rješenje za kamione sa duvanom ili za odgovarajuću presudu u ovom ili onom slučaju ležalo je u samo jednoj riječi - majka.

Da, advokat Zdravko Begović nije bio zadovoljan mišljenjem i nalazom vještaka vezi sa tim može li ili ne može da sjedi Vesna Medenica. I to je, naravno, u redu. Takav mu je posao. Samo se, i u tim okolnostima možda malo zanio. "To što je vještak napisao i primjena toga je nehumana. Vještak je rekao fizički da može da trpi bol.

Nalaz je jednostran. Ima i psihička komponenata. Bolovi iscrpljuju. Uopšte nema humanosti i elemenata etike. Napravili smo od jedne životne situacije protokol. Ovdje se niko nije dotakao njenog mentalnog stanja, odnosno koliko i kako može da trpi bol", kazao je Begović u obraćanju sudu.

I tu čovjeku dođe da umre.

Koliko godina uništavanja pravde, koliko kriminala, koliko sudbina je prošlo kroz ruke bivše predsjednice Vrhovnog suda. O krimilnalu će, valjda suditi sud. O ponečemu je već presuđeno.

Dirljivo upućivanje na probleme sa kičmom, humanost i etiku je, najumjerenije rečeno - neprimjereno.

Bijaše Vesna Medenica predsjednica Vrhovnog suda Crne Gore kad je Vujadin Dobrašinović osuđen na četiri godine robije zato što je, na nezakonit način, eksploatisao vlastitu šumu. Tadašnji predsjednik Crne Gore Filip Vujanović odbio da ga pomiluje.

Vujadin se sa suprugom i petoro djece vratio sa Kosova u zavičaj, na očevo imanje, u Gornjem Zaostru, kod Berana. Porodicu je izdržavao od sječe šume i prodaje drva sa svog imanja.

Vujadin nije dobio milost. Vesna će, skoro da je izvjesno, dobiti fotelju. Možda je humano, ali je i dosta gadno.

Mišljenja izrečena u komentaru ne odražavaju nužno stavove RTCG.

U Fedru, Platon iznosi kritiku pisanja. Kroz govor Sokratov opisuje kako egipatski bog znanja Tod nudi pismo kao dar ljudima. Bog vilinskoga svijeta Tamuz odbija dar. Tvrdi da će to ubiti pamćenje. Znao je ljudi neće više učiti iznutra. Osljanjaće se na spoljne znakove. Sve što znaju biće tuđe. Tuđa pamet. U ime borbe protiv zaborava knjige će ubiti pamćenje. A što je čovjek bez pamćenja? Čovjek kez sadržine. Čovjek bez svojstava. Usamnjeni marginalac. Mudri Tamuz.

Grk koji misli, Platon, prenoseći egipatski mit od helenskog svijeta stariji, ostavio je prvi, nama poznat, trag ljudske jadikovke nad pismom čijem postojanju mudraci pripisuju sve što našu vrstu ispunjava ponosom. Vrstu koja sebe nastoji uvjeriti da je zagospodarila prirodom. Kažem : Zagospodarila u svoju korist na dobrobit prirode. Vjerujem da u rečenici koju ste upravo pročitali prepoznajete ironiju. Kod god vjeruje da ljudi gospoodare prirodom predstavnik je ogranka umnih bića koja, svojim djelima, daju za pravo mizantropima da kažu kako osim kokoši planetom Zemljom na dvije noge ne hoda ništa od njih inferiornije.

Homo sapiens. Kad to na našu obalu donesem s latinske strane to će reći umni čovjek, čovjek razumni. Zvanično, naučno ime ljudske vrste.

Često pomišljam da je prvo bezumlje naše vrste pronalazak sredstva da jedan čovjek svim ljudima prenese to što osjeća i pamti. S pronalaskom pisma ne počinje uzlet. S tim otkrićem počinje sunovrat. Pismo i knjiga oslobodile su čovjeka potrebe da svojom mjerom mjeri svijet. Oslanjajući se na tuđe mjerne standarde, čovjek umnožava tuđe vjerovanje da svijet mjerimo ispravnom mjerom. Zaboravlja da misli svojom glavom. Gleda iz tuđe.

KNJIGA

Kord Mejer Junior bio je američki obavještajac i jedan od ključnih arhitekata kulturne strategije CIA-e tokom Hladnog rata. Njegova uloga u razvoju meke moći bila je pre-sudna u širenju američkog uticaja kroz umjetnost, književnost, univerzitete i medije – posebno preko paravan-organizacija poput Congress for Cultural Freedom (CCF).

Pripisuje mu se rečenica: Knjige se razlikuju od svih ostalih medija propagande u prvom redu zato što jedna knjiga može znatno promijeniti stav i djelovanje čitaoca do mjere koju ne može postići nijedan drugi pojedinačno uzet propagandni medij.
Knjige imaju moć. Talmud. Biblija. Kuran. Neke su je imale. Kapital. Mein Kampf. Neke su donosile slobodu. Nova klasa. Zarobljeni um. Neke su sačuvale priče o rezultatima tiranija kokje su utemeljili đavoli kada svijet mjere mjerama knjige. Arhipelag Gulag. Četvrta Vologda.

Kad saberem stvari, imale je knjiga svoju draž. Makar kao opravdanje svijeta za njegovu nakaznost. Knjiga je proširila granice slobodnoga svijeta.

Što je danas najvažnije oružje strateške i dugoročne propagande? Konkretno ideološke manipulacije? Ne znam. Znam sredstvo. Ekran!

EKRAN

Ko danas oblikuje temeljna uvjerenja i identitet?

Digitalni mediji i društvene mreže, kroz algoritme koji personalizuju sadržaj oblikuju naše mišljenje, navike, emocije, ponašanje. Lajkovanje, šerovanje, viralni sadržaj, in-fluencer marketing, echo chambers...To su mehanizmi.

Manipulišu našom pažnjom. Guraju nas da donosimo odluke. Spoznaje do kojih su došli psiholozi i neurolozi koriste se da bi trgovci i politika manipulisali ljudskom pažnjom i usmjeravali odluke koje čovjek donosi. Sve što čulima možemo iskusiti ciljno pobuđuje emocije.

Psihološki fenomen poznat kao strah od propuštanja odnosi se na nelagodu koju čovjek osjeća ako misli da propušta nešto važno, zabavno ili korisno što drugi rade. Kad je knjiga uređivala svijet u Parizu je svjetina demolirala knjižare da bi se ljudi dokopali svog primjerka freško odštampanog svezka Igoovog romana Jadnici. Kada svijet uređuju portali milioni ljudskih bića lajkuju priču da je jedan čovjek u Minesoti sinuse tretirao morskim krastavcima i unio u organizam amebu koja jede mozak. Ljudi bi htjeli biti sigurni da ne propuštaju događaje i vijesti. Jednom su događaj koji se ne propušta avantura Žana Valžana. Drugi put su to amebe koje jedu mozak.

U posljednjoj diobi karata. nas koji smo odrastali na knjigama zapalo je da dijelimo svijet sa umnim bićima koje uzbuđuju vijesti o amebama i zlokobnom nebeskom tijelu koje će čim započne sezona godišnjih odmora zaposlenih na portalima ući u Sunčev sistem a teleskopima ga ne možemo dosegnuti. Od pogleda s trećeg kamena od sunca zaklanja ga planeta Merkur.

Knjiga je potisnula pamćenje. Knjigu je potisnuo ekran. Danas “Mediteran” Fernanda Brodela u natjecanju za kredibilitet i institucionalnu moć kao konkurenciju ima stranicu turskog kuvara iz pakla na platformi X. Nusret Gokče. Tog lava imam na umu.
Fernard Brodel i Nusret Gokče. Bizarno je strpati ih u istu rečenicu. Ipak, ko od njih dvojice značajnije utiče na identitet ljudi mlađih od 50 godina? Kroz dominantne rezone, čiji je uticaj veći?

Fernard Brodela ili Nusret Gokče. Kroz vrijednosti, čiji će uticaj biti dugoročniji. Srce kaže Brodel, pamet me uči Nusret Gokče.

Ljudi više vjeruju poznatim ljudskim licima. Van akademskih kvartova Brodel je čovjek bez lica.

Suludo je ali ima dana kada na račun ljudske vrste poželim da napišem rečenicu : Proklet bio onaj ko nas je naučio da pišemo.

Zašto? 

Čovjek koji pamti zapamtio je Ilijadu i Kolhidu. Čovjek bez pamćenja najdublje pamti sočan odrezak s leđa po strogim sanitarnim mjerama ubijenog govečeta. Ni to ne pamti. Pamti kako ga Nusret Gokče dosoljava.

Jes' razlika. Drastična.

Američki vojnik iz 116. puka 29. pješadijske divizije, narednik Bob Slaughter, sa 19 godina u prvim minutima iskrcavanja na Omaha plažu iskusio je sve strahote rata. Voda od talasa i mitraljeskih metaka zasipala mu je lice. More je postajalo sve crvenije, dok su njegove kolege gubile živote. Pijesak sa normandijskih plaža klizio im je kroz prste, kao u pješčanom satu. Narednik će kasnije izjaviti: „Nismo se borili za slavu. Borili smo se za onog momka pored nas. A mnogi od njih su ostali tamo zauvijek.“

Vojna operacija poznata kao Dan D, kodnog imena „Overlord“, značila je jednu od prekretnica u okončanju Drugog svjetskog rata. U istoriji ratovanja dvadesetog vijeka izdvajaju se neke od značajnih vojnih operacija, kao što su: operacija „Barbarosa“ – bezuspješan pokušaj Njemačke da osvoji SSSR, zatim bitka za Staljingrad, karakteristična po kontraofanzivi vojske SSSR-a, i bitka za Midvej. Dvadeset prvi vijek obilježiće operacija Mosul, kojom je Irak oslobođen od uticaja ISIL-a.

Vojne operacije karakterišu se značajnim obimom i razmjerama, korišćenjem ljudstva, opreme i tehnologije. Zahtijevaju detaljno i pažljivo pripremanje kroz analize podataka dobijenih obavještajnim radom. Ciljevi su od visokog značaja i najčešće su prelomni događaji u ratovima. Ostavljaju snažan psihološki efekat korišćenjem politike i širenjem dezinformacija. Zahtijevaju složenu i efikasnu logističku podršku, jer iziskuju pravovremeno dostavljanje municije, hrane, goriva i medicinske pomoći.

Danas se vojne operacije sprovode u skladu sa novim tehnologijama i tehnikama ratovanja, a njihov temelj upravo su gore navedene karakteristike. One danas podrazumijevaju upotrebu tehnologije, digitalizacije i multidimenzionalnost, korišćenjem sajber i svemirskog prostora. Brza reakcija i fleksibilnost učesnika je od presudne važnosti za konačan ishod operacija. Asimetrično ratovanje je njihova karakteristika.

Šta je pokazala operacija ukrajinske vojske „Paukova mreža”? Sprovedena je u pet regiona duž cijele teritorije Ruske Federacije – od dalekog sjevera do dalekog istoka. Najudaljenija tačka udara od Ukrajine bila je na 8.000 km. Napad je izveden neometano sa ruske teritorije dronovima posljednje generacije. Operacija je pokazatelj četiri fenomena. Prvo, da je Ukrajina spremna da samostalno proizvodi vojnu opremu – dronove, i to veoma uspješno. Drugo, pokazana je dobra i efikasna saradnja između obavještajnog i vojnog sektora, jer je operacija izvedena na bazi podataka i aktivnosti ukrajinske obavještajne službe i partnerskih zemalja, uz izuzetnu realizaciju vazduhoplovnih snaga. Treće, radijus napada bio je izuzetno širok. Četvrto, napad je pokazao ranjivost protivvazdušnog sistema vojske Ruske Federacije i rada obavještajnih službi, jer nisu došle do informacija da se operacija sprema. Da li će ona dovesti do promjene dinamike u ovom ratu, ostaje da se vidi.

U sedmici kada se navršava 81 godina od operacije „Overlord“, vojni stratezi dugo će izučavati operaciju „Paukova mreža“ sa taktičkog i operativnog stanovišta. Bez obzira na njihovu uspješnost, ostaje pitanje – da li su vojne operacije vrijedne gubitaka ljudskih života? Odgovor je odričan. Ostaje nada da će svijet sukobe rješavati mirnim putem, a da će mreže mirovati.

Nije ni Dostojevski uvijek bio tako cijenjen i čitan, iako je čuveni književni kritičar Bjelinski bio očaran njegovim prvim romanom – Bijedni ljudi, proglasivši Dostojevskog novim Gogoljem. Kasnije, kroz Bahtina, formaliste, rusku religioznu misao, a zatim i usponom psihoanalize – Fjodor postaje jedan od najvećih romanopisaca u svjetskoj književnosti.

Tek kada je veoma uspješni i cijenjeni beogradski pisac Svetislav Basara u romanu Kontraendrofin (za koji je dobio NIN-ovu nagradu 2020) na sva usta ishvalio pisanje Brkice Vukovića, kada ga je postavio u unutrašnjost jedne zaslužene glorifikacije (kao što to zna prozaista), počeli smo da se upoznajemo sa našim obdarenim piscem. Štaviše, nekoliko godina ranije, Basara je novinskom tekstu, povodom
Vukovićeve smrti, smjelo ustvrdio da je riječ o jednom od najboljih pisaca našeg jezika.

Pokušao sam da nađem nešto o Brkici na internetu i rezultat potrage bio je krajnje škrt, svega dva-tri dobra teksta. Mada, ima nešto neobično lijepo u samom činu traženja, otkrivanja..., nešto enigmatično, djetinje, opsjenarsko, pogotovo kada tragamo za neobičnim piscima, a Brkica je to svakako bio.

Pozvao sam telefonom dva meni draga sugrađanina – pisce Balšu Brkovića i Vlatka Simonovića, sa molbom da mi malo približe ličnost i stil pisanja Brkice Vukovića, a znam da su obojica nadahnuto pisali o njemu u malo navrata, dok bih izdvojio i tekst Miomira Abovića. Kada sam ih pitao – zašto se tako malo zna o tom jedinstvenom i specifičnom piscu (koga u poslednje vrijeme uzdižu čak i najbolji pisci u regionu), dali su mi sličan odgovor: ovdje političke stranke određuju i vrednuju sve, pa i ko je dobar pisac i koga je poželjno čitati i nagraditi. S druge strane, knjiga je danas (da li samo danas?) proizvod koji traži marketinško-medijsko angažovanje, a Brkica je ostavio mali opus u zemlji gdje se slavi nepismenost i gdje se tragično malo čita.

Interesantna je još jedna stvar vezana za ovog osebujnog pisca i dugogodišnjeg kolumnistu Pobjede: iako Srbin u svom identitetskom sižeu – upravo će ga pisci novog talasa u crnogorskoj književnosti, okupljeni oko Balše Brkovića, promovisati i zvati na književne večeri, naravno, u mjeri mogućeg.

Kao što mi reče Vlatko – Brkičine kolumne u Pobjedi bile su ono usamljeno ali i najbolje što je taj stari državni list ponudio prostorima bivše Jugoslavije. A možete misliti uz kakve je ideloško-političke, pa i estetske ograde pisao kolumne u tim vremenima oktroisanosti i cenzure? Doduše, Pobjeda mu je objedinila najbolje tekstove u zbirci koja je fascinirala, kao što već rekoh, i jednog Basaru.

Ali možda su upravo u represiji i neslobodi pisanja leškarile snaga i imaginacija mnogih pisaca, pa i našeg Brkice Vukovića. Kao što je to jednom rekao možda i najveći dramski pisac na našim prostorima Dušan Kovačević – kreativnost i ljepota pisanja počivala je u opasnoj igri oko granice partijski dozvoljenog! Kao da pisci na jedan zlokoban način vole prostor i vrijeme stradanja, iskušenja, uzmicanja, straha... To im otvara udaljene utrine identifikacije i izražajnosti.

I zaista čini se da je tako. Pred slobodom i demokratijom kao da su ustukli pisci najvišeg formata – čast izuzecima.

Ovih dana veliku buru u javnosti izazvao je osnivač aplikacije za razmjenu poruka Telegram, Pavel Durov, optuživši šefa francuske obavještajne službe da je od njega tražio da blokira kanale ove aplikacije koji podržavaju opoziciju u Rumuniji, tvrdeći da je interes Pariza kontrola političkih procesa u Moldaviji, Rumuniji i Ukrajini.

Istina ili ne, ova mogućnost uticaja na izbornu volju građana je sama po sebi upozorenje, dok mi i dalje vjerujemo da pravimo sopstvene izbore. Zato bi bilo vickasto, da nije zastrašujuće, ono što je Asanž rekao: “Mobilni telefon je u stvari sprava za praćenje pomoću koje možemo i da zovemo ljude”.

Manipulacija i propaganda koju su koristili tradicionalni masovni mediji, iz perspektive uticaja današnjih savremenih tehnologija, izgledaju kao naivna dječja igra. Društvene mreže kao nastavak tradicionalnih medija, preskočile su barijeru koja ih je dijelila od gledalaca i slušalaca, pretvorivši korisnike u neposredne učesnike, a nerijetko i u same kreatore sadržaja. Algoritmi će različitim ljudima nuditi prilagođene sadržaje, ali i uspješno manipulisati njihovim emocijama u cilju ostvarenja komercijalnih, političkih ili drugih interesa.

Komercijalni interesi zavise od angažmana korisnika na mrežama. Korišćenjem algoritama koji utiču na njihove reakcije i njihove klikove od čega zavisi zarada, stvara se novi tip ekonomske moći. Naši podaci koje pri tom ostavljamo u nepreglednim lagumima interneta, postaju sirovina novog kapitalizma koji Šošana Zubof naziva nadzornim. “Gubitak privatnosti je cijena izobilja informacija i drugih digitalnih dobara koja su nam na raspolaganju kad, gdje i kako hoćemo.”

Politički interesi imaju svoje ciljeve – da oblikuju javno mnjenje. Botovi, farme trolova, plaćeni influenseri usklađuju narative, targetiraju javnost i oblikuju svijest često istovremeno na više jezika, tržišta i platformi.

U današnjem globalnom svijetu nema više lokalnih tema, a globalni uticaji traže globalne bitke. Njih biju najjači da bi postali još jači, njima su društvene mreže novo bojno polje za uticaj mekom moći.

Tu “meku” manipulaciju algoritmima koji oblikuju ponašanje korisnika bez njihove svjesne spoznaje o tome, profesorka sa Harvarda, Rebeka Lemov naziva inženjeringom emocija.

Zato algoritmi u digitalnom svijetu ne biraju istinu, jer su stručnjaci na polju manipulacija odavno utvrdili da ljude na internetu mogu da uvjere u bilo šta. Umjesto istine, algoritmi osluškuju reakcije korisnika, opipavajući im puls koji po potrebi ubrzavaju ili usporavaju.

„Ono što je nekad bilo laboratorijsko ispiranje mozga, danas je integrisano u vaš telefon”, kaže profesorka Lemov upoređujući eksperimente nad američkim vojnicima u Korejskom ratu (gdje su ispitivani načini da se oblikuje volja čovjeka), i današnje digitalne platforme koje „ispituju“ milione korisnika u stvarnom vremenu. Fejsbukov eksperiment nad blizu 700 hiljada korisnika koji o tome nijesu imali pojma, potvrda je ove grube zloupotrebe.

Na kraju, šta nam poručuju pomenuti autori ovog našeg digitalnog doba?

Šošana Zubof:

Da bi digitalna budućnost bila naš pravi dom, mi moramo da je uredimo. Mi moramo da znamo. Mi moramo da odlučimo o tome ko odlučuje. Ovo je naša borba za budućnost po mjeri čovjeka.

Rebeka Lemov:

Više nije pitanje da li se nama manipuliše, već da li još možemo da prepoznamo što mislimo sami, a što nam je servirano da mislimo? Borba za istinu postaje borba za lični integritet.

Džulijan Asanž:

Mislim da će jedini ljudi koji će biti u mogućnosti da zadrže slobodu kakvu smo imali prije recimo 20 godina – jer je država nadzora do sada dosta stvari eliminisala iako mi toga nijesmo svjesni – oni koji su visoko obrazovani kad je u pitanju unutrašnjost sistema. To će biti samo ona visokotehnološka pobunjenička elita koja je slobodna.

»U  šumarku« Rjunosuke Akutagave, smještene u vrijeme osmog vijeka.  Kurosava se potrudio da izbjegne svaku predvidljivost tokom naracije i da dramaturškim obrtom zamrsi priču do kraja tako  ostavljajući otvoren kraj, prepuštajući gledaocu da izvede svoj zaključak i da prihvati neku od ovih četiri istine.

Masako, lijepa žena izuzetne nježnosti, blagog pokreta i zagonetnog pogleda, pokušava da uvjeri kako je bila srećna sa svojim samurajem, kako su tiho i nenametljivo putovali, bili presretnuti u šumi i stravično poniženi — razbojnik je uspio da savlada njenog muža, da ga veže i da je na njegove oči siluje. Kome povjerovati i gdje tražiti stvarnost?

 Kurosava ne žuri sa zaključkom i svakoj priči dodaje ponešto od mašte onog koji je izmišlja, kako bi ona bila što plastičnija. Žena svjedoči da je  njen muž na prevaru zavezan i da se na junački način borio da se odveže usijecajući tako konopce kojima je bio vezan u svoje tijelo ali bezuspješno, prestavlja ga kao velikog čovjeka i junaka zato i nije mogao da podnese nanesenu sramotu.  Ona plače i preklinje ga da odustane, ali bezuspješno, samuraj harakirijem spira nanešenu uvredu časti!  Scena  koja na kratko prekida priču iz fleš-beka i vraće je u razrušeni hram, gdje skitnica filozofski postavlja svešteniku pitanje, ali zašto žene tako koriste suze da bi slagale cio svijet!? Razbojnik Tajomara (Toshiro Mifune)  priča svoju verziju da je toga dana drijemao ispod drveta kada su naišli samuraj i negova žena, i  vjetar je kriv za sve! Kaže da mu je donio miris žene, otkrivajući  veo sa njenog lica.  Bila je to kap u prepunoj čaši koja je izazvala Tajamorinu emotivnu erupciju.Taj trenutak on opisuje kao da je vidio boginju. Zato ih napada, želi da ima samo ženu, ali bez namjere da ubije muža ako ne bude primoran. Požuda pomračuje mozak. Uspio je da na prevaru savlada muža i da ga tako ponizi pred njegovom ženom.  Mjeđutim, žena vadi bodež i u bijesu i plaču bezuspješno juri da ga probode.Tajamora je hvata i strasno poljubi, bodež ispada iz ruke zabadajući se u zemlju. Tako je po njegovoj verziji priče pristala da sa njim vodi ljubav. Žena je tražila za muža šansu da se bori s njim, jer mu jer nanio veliku sramotu.

Tajamora pristaje i junački ukrštavaju mačeve 23 puta, prije nego što ga  ubije, ponosno ističe da s njim dosada niko u borbi nije ukrstio mač više od dvadeset puta i tako samuraju odaje počast za junačku borbu.  Po razbojnikovoj priči samurajev  mač je trampio za alkohol i napio se.  Svešetnik kaže da muž ima svoju istinu priče.

Govorio je kroz duha-posrednika. Takehiro, koji se obraća putem medijatora, kaže da je njegova žena uzvratila na Tajamoruovu strast prije nego što je tražila od razbojnika  da ubije Takehira.  Ona nije mogla da podnese muževljevu pasivnost pa je nagovorila razbojnika da to učini.

Ne nalazeći rješenje u ubistvu, Tajamora bježi, a potom i Masako. Ostavljajući samuraja da počini harakiri. Samuraj proklinje onog koji ga baci u tamu i pakao.

Po njegovoj verziji, žena je svojim lukavstvom omamila razbojnika i tražila je od njega da ga ubije i  baci u tamne dubine. Tajamora pita samuraja šta da radi s njom, njemu nije  važno. Dok se oni raspravljaju žena uspijeva da pobjegne. Tajamora odustaje i odlazi. Samuraj ostaje sam i ženinim bodežom  koji je ostao zaboden u zemji izvršava haraki. Drvosječa u čuđenju ističe kukavičluk i histeriju koja je podjednako zahvatila samuraja, njegovu ženu i razbojnika. Skitnica i tu priču dovodi u sumnju, jer podsjeća da je duh mrtvog samuraja svjedočio da je neko izvukao sablju iz njegovih grudi.

Zar ona nije kod razbojnika? Time se krug ovih varijacija zatvara, a sama fabula gubi za Kurosavu svaku važnost — ona je potpuno nemoćna da ovakvom filmu obezbijedi punu vjerodostojnost.  Ovaj dramatičan i istovremeno lijep i izbudljiv film prenosi nas u svijet iluzija i sugeriše potrebu da u njenim okvirima nađemo tu apsurdnost smisla,  na taj način dajući filmu novu dramaturšku svježinu. I dok troje putnika namjernika  dovršavaju svoja sjećanja i u isčekivanju zatečena u razrušenom hramu čekajući da konačno stane pljusak, iz susjedne prostorije  čuje se tanušni plač novorođenčeta. Sva trojica potrče  i tamo zatiču napušteno bebu.  Skitnica prvi dotrčava, pljačka je skidajući kimono sa nje, pravdajući svoju sramnu namjeru primjedbom: »Danas je nemoguće da čovjek opstane, ako ne pastupa sebično«. Drvosječa ga odgune i kaže mu da je to veliko zlo da tako pljačka bespomoćne.  Ali ovaj ne odustaje dobacujući; ‘’Psima je bolje u ovom svijetu i ako nijesi sebičan ne možeš ni da preživiš!  Ti si možda prevario sud ali mene nećeš’’. Previjani skitnica i lupež pita ga a gdje je onaj pozlaćeni ženin bodež, koji nijesi prijavio, prodao si ga sebično..?

U tom prestaje i oluja  i sva trojica  odlaze svojim putem .

»Prirodno je što danas sumnjamo u ljude«, kaže skitnica, a  Sveštenik zaključuje, ako ljudi ne vjeruju jedan drugome onda je ovaj naš svijet pakao! Očigledno je da je Kurosava želio da ovim filmom izrazi svoje filozofsko priznanje i saosjećanje upućeno slabosti čovjeka, kao što je želio i da potvrdi poimanje da je stvarnost samo ono što svaki pojedinac, čovjek vidi u njoj.  Kurosava završava ovu mračnu priču idejom ljudske dobrote. Drvosječa potišten odustaje od svađe i traži od sveštenika dijete, kaže da će preuzeti bebu i starati se o njoj, premda  kod kuće ima još šestoro sedmo neće praviti veliku razliku. Sveštenik mu ozaren kaže, zahvaljujući tebi zadržavam svoju vjeru u ljude. Drvosječa odlazi sa bebom u naručju dok se zračak sunca i nade pojavljuje na nebu, ostavljajući iza sebe turobno i tmurno vrijeme i porušeni hram.  

 (Autor je filmski i TV reditelj)