Cijela Crna Gora već sedmicu dana sa bolom sluša da će poslije 22. avgusta sat parkinga na rivi grada Kotora plaćati 4.80 eura po satu. Cijela Crna Gora zaboravlja da je za svoju pokretnu silu većinski izabrala koncept liberalnog kapitalizma i da je taj vjetar na naše livade i kamenjare 1989. donio vijest da je naše samo ono što možemo kupiti. Tom računicom obuhvaćena je i kotorska riva.

Ta mala povlastica parkiranja auta na tom mjestu podsjeća me da istorija života u gradovima nije linearna. Tu se stvari pomjeraju sloj po sloj. To što sat parkinga na rivi košta 4.80 eura mali ja korak za Kotor. Veliki za mene koji prihvatam to poskupljenje jer me život naučio da je moje samo ono što mogu kupiti. I tu s životom nemam grke.

Tržište određuje vrijednosti i granice mogućnosti. Kao prošle sedmice oko nove cijene parkinga u Kotoru, javnost se ovog ljeta uskomešala na vijest da kilogram rajske smokve košta 12 eura.
Imamo na našem imanju tu smokvu koja prvi rod daje u junu. Umjesto očekivanih 50 na njoj smo ove sezone našli 3 kilograma. Krošnja te smokve pokriva 30 metara kvadratnih. Cijena metra kvadratnog zemljišta na lokaciji gdje raste je 60 eura za metar kvadratni.

Zato me cijena od 12 eura za kilogram smokava nije skandalizovala. Svaki Crnogorac čija je familija kupovala zemlju zna da je naša stara mjera za vrijednost zemljišta rod. Neko imanje vrijedi koliko se za 10 godina na njemu može nabrati smokve ili grožđa, sakupiti ječma ili raži.

Kada su prvi prodavci smokve odredili 12 eura za kilogram nijesu imali na umu stare računice njihovih đedova. To sam siguran. Ipak, odredili su cijenu po kojoj za deset godina s cijenom i rodom od ove sezone, kupuješ 30 metara kvadratnih zemljišta na kom raste smokva. Nepogrešivo!

Djeluje materijalistički ali sve u životu ima logično i praktično utemeljenje. Tržište postavlja jasne granice između snova i stvarnosti. Volim ja Njegoša i poruku “...neka bude što biti ne može...” ali držim svoja očekivanja u polju onoga što je zaista ostvarivo. Volio bih da nastavnici koji najavljuju štrajk našu djecu nauče kada kupuju ne razmjenjuju novac za predmet ili uslugu. Da je novac koji će steći dokaz da su uložili trud, rad, vrijeme. Da ih nauče da je kupovina rezultat njihovog rada i zalaganja. Da ih nauče da je samo to što kupimo zaista naše.

Novac je simbol discipline, upornosti i rada. Kotorani koji su sagradili Kotor tu su tvrđavu podigli kroz diciplinu, upornost i rad. Malo je među današnjim Kotoranima njihovih potomaka ali današnji Kotorani žive od toga đe žive i imaju pravo da odrede cijenu. Naše je pravo da to što nude uzmemo ili ostavimo. Od plandovanja na kotorskim pjacetama ne planiram načinjeti podvig. Crna Gora danas je zemlja po mjeri bogatih ljudi. Ne oslanjam se na iluzije. U Kotoru ne stojim u redu za paštu. Stojim pred Crkvom Svete Klare i mislim na sliku Ecce homo koju pripisuju Špancu poznatom kao El Divino.
Mislim na Ivana Kerna koji mi , uz barele točenoga piva koje ispijamo dok se u brdima hvata mrak, objašnjava sva blaga franjevačke biblioteke koju čuvaju unutar tih zidina.

Čitam da je Crna Gora zemlja sa najbrže rastućom stopom milionera na kugli zemaljskoj. To je jako dobra vijest. Revolucionarna pravda ne funkcioniše.Svi smo ravnopravni ali su ljudi s gomilama novca na računima nešto ravnopravniji.

Život jeste kratak ali je dovoljno dug da ga pravilno iskoristimo. Obožavanje vanjštine se plaća. Tih stvari se sjetio Švajcarac. Henri Frédéric Amiel.

Na prijateljskoj stranici jučer našao sam citat iz njegovih Dnevnika. Godina je 1871. Vrijedi pročitati.

“Mase će uvijek biti ispod prosjeka. Doba punoljetstva će se spustiti, barijera pola pasti i demokratija će doći do apsurda predajući odluku oko najvažnijih stvari onima koji su najnesposobniji. To će biti kazna njezinog vlastitog apstraktnog principa Jednakosti, koji oslobađa neznalicu obaveze da se obrazuje, imbecila da se prosudi, dječaka da postane čovjek i kriminalca da se popravi. Javno pravo utemeljeno na jednakosti raspast će se u komadiće zbog vlastitih posljedica. Jer ne prepoznaje „nejednakost vrednota“, zasluga, iskustva, i osobnog nastojanja: kulminirat će u trijumfu šljama i bezobličnosti.”

Sva ta čuda svijeta danas imamo pred očima. I sad ti meni kažeš da je 12 eura za kilogram smokava nagovještaj propasti svijeta, a 4.80 eura za sat parkinga na kotorskoj rivi pljačka. Ne, to je najmanje što smo za sva naša svaštočinstva dobili za uzvrat!

Imaš ruke. Imaš noge. Dišeš. Ustani. Hodaj i zgrabi svoj novac.

Dok su se vrata američke ambasade pod opsadom zatvarala, njemu su se otvorila druga. Kanadski ambasador u Iranu, Ken Taylor, pružio im je sklonište pod krovom ambasade. Taman kad su mislili da je kriza prošla, počela je druga. Kako napustiti kanadsku teritoriju u Iranu i stići u SAD? Dani su prolazili, a opasnost po živote kanadskih i američkih diplomata je rasla. Iranska obavještajna služba ubrzo je shvatila da nedostaje dio osoblja ambasade i počela je potragu za njima od vrata do vrata.

Skoro tri mjeseca trajala je ova drama, dok je za ostale diplomate, koje je oteo Homeinijev režim, trajala 444 dana talačka kriza. Za to vrijeme u Lengliju su se održavale konsultacije kako bi se šest diplomata dovelo bezbjedno u SAD. Od mnogih prijedloga prihvaćen je jedan neobičan, a pokazao se maestralan, koji je predložio operativac CIA Antonio Mendez. Diplomate će biti pod lažnim identitetom filmske ekipe, koja u Iranu planira da snima film pod imenom “Argo”.

Iako osporavana ideja od pojedinih Mendezovih kolega, odlukom direktora CIA Stansfielda Turnera misija je mogla početi. Mendez putuje u Teheran. Iako se radilo o snimanju nepostojećeg filma, ovo spašavanje bilo je životni film žanra drama. Prilikom izlaska iz iranskog vazdušnog prostora letom SR 363 Swissair, iza njih je ostala priča njihovih života, koja će za teheranske vlasti ostati tajna godinama kasnije.

Bilo je u istoriji više sličnih događaja koji su značili evakuaciju i spašavanje civila i diplomatskih predstavnika država. Tako su, u aprilu 2023. godine, iz ambasade SAD u Sudanu evakuisani američki diplomati uz pomoć specijalnih snaga američke vojske. Takođe, poznata je i operacija spašavanja Philipa Waltona iz Nigerije 2020. godine, koja predstavlja odličan primjer saradnje obavještajnog sektora i specijalnih snaga na terenu.

Savremene operacije spašavanja podrazumijevaju temeljnu pripremu i planiranje, kroz precizan obavještajni rad i saradnju između organa i službi u sistemu bezbjednosti. Važna je spremnost i opremljenost specijalnih snaga vojske i policije, čiji je zadatak suzbijanje terorističkog djelovanja i evakuacija.

Obavještajni rad mora se sprovoditi kroz komunikaciju i koordinaciju koja je zaštićena i šifrovana, uz adekvatan nadzor nad objektima i ljudima. Ključna je taktika između sile i iznenađenja, uz isključenje postojanja žrtava. „Argo“ i druge operacije primjer su brige i zalaganja države za bezbjednost svojih građana, gdje god se nalazili u svijetu. Predstavljaju pravi dokaz dobre saradnje i koordinacije između organa i službi. Konačni cilj treba da bude zaštita ljudske bezbjednost

Zar danas nije isti običaj u savremenom rimskom carstvu – u Sjedinjenim Američkim Državama? Koliko puta smo čuli da u Americi bogata klasa živi na farmama ili rančevima – a sirotinja u velikim gradovima, u velikim džunglama na asfaltu. Slično je i u francuskom stilu življenja, u bajkovitim zaseocima uz polja lavande u Provansi… Upravo je jedan Francuz Žan-Žak Ruso napisao: ‘Kada je čovjek prešao iz prirode (sa sela) u grad – postao je mračan, perverzan i bolestan’. U naprednom i kulturnom svijetu selo je oduvijek bilo, a i danas je, ishodište gospode i elite. Međutim, mi u Crnoj Gori gotovo uvijek smo se stidjeli sela koje nas je podsjećalo na navodnu zaostalost, na neprijatan miris štala, na živinu... na primitivizam. A u stvari to je najveće bogatstvo, i to uviđamo sve jasnije svakim danom.

Ali nismo svi imali taj degutantni odnos prema selu i prema kućama naših predaka. Sjetimo se Branka Kostića, koji je drmao ondašnjom saveznom državom. Ništa mu nije bilo milije no da sa najviše političke i društvene platforme utekne u rodne Rvaše u Riječkoj nahiji i da se udubi u seljačke rabote. I zaista, koliko je oko nas intelektualaca, profesora, političara, umjetnika, ali i srednjih službenika koji su se u drugom dijelu života vratili zavičaju: svom selu i u njemu nekom malom zanatu kojim mu se bavio djed. Taj drugi ili kasniji period čovjekovog života Jung opisuje kao introvertan – sve više smo zagledani u svoju unutrašnjost, a sve manje u svijet i spoljne predstave. Tada se polako zaklanjamo, odlazimo neprimjetno, tražimo pribježište – i to je najčešće stari kraj, uljuljkan pored potoka i jasenove šume.

Postoji jedan vrlo interesantan pojam u grčkoj filozofiji – ataraksija. On označava neuznemirenost i spokoj, ili bolje reći udaljenost od briga, životnih problema i stihija. To je bio ideal mudrih ljudi, pa i pomenutog Seneke i pomenutih stoika, i on se ne postiže intelektualnim pozama i prenemaganjima –postiže se radom na zemlji!

Dakle, Senekina Pisma prijatelju zavela su me najživotnijim poimanjem sela i poljoprivrede, iako je Senekina filozofska i prozna imaginacija dosljedno impresivna i zadivljujuća. Vratio me Seneka u mediteransko djetinjstvo, podsjetio na babu i djeda, na čuvanje krava i rad u baštini u Prijevoru pored Herceg Novog, gdje sam se podigao. Svi se u jednom trenutku vraćamo svojim izvorima...

Na nedavnom panelu u Beranama povodom Dana dijaspore, koji su prvi put održani u ovom sjevernom gradu, najbolje postavljeno pitanje bilo je - šta se dešava sa trećom i četvrtom generacijom naših ljudi koji žive u inostranstvu? Odgovor je bio vrlo surov. Te generacije više nisu dijaspora, oni postaju iseljenici. U grad odakle su njihovi očevi ili đedovi, skoro da ne dolaze. Još surovije je zazvučalo kada je panelista dodao - oni se više ovamo i ne sahranjuju.

Tamo završavaju škole, tamo izgrađuju profesionalne karijere, neki od njih su čak i vrlo visoko u državnoj hijerarhiji, uspješni političari. Da ne pričam o drugim profesijama i dometima koje ljudi porijeklom iz Crne Gore tamo postižu.

Naša država, sa druge strane, nema čak ni registar dijasporaca i iseljenika. Radi se na tome. Neko je glasno primijetio kako ne trebaju ta uspješna djeca po inostranstvu da traže Crnu Goru, već Crna Gora treba njih da traži, da smanjuje administrativne barijere bilo kakvim poslom da dolaze ovamo, gdje su im korijeni. Da se nešto radi na digitalizaciji i da za najkraće vrijeme završavaju to zbog čega su došli, a ne da ih na šalterskom službama dočekuju nervozni službenici. Pauza, dođite sjutra, aaa, ne može to takoo, za jedan dan, i tome slično. I to govore ljudima koji dolaze iz zemalja gdje se sve završava sa jednog mjesta za pet minuta. Ljudima na koje računamo da bi mogli da se vrate i da ovdje počnu neki biznis.

Ne samo da država Crna Gora nema preciznu evidenciju dijasporaca i iseljenika, nego sigurno nema evidenciju ni koliko je naših mladih ljudi, koji su završili fakultete u našoj državi, otišlo u potrazi za poslom u inostranstvo gdje su dočekani raširenih ruku. Crna Gora ih je iškolovala na državnom univerzitetu, a zapadnoevropske zemlje ih, što bi se reklo, prigrlile nagotovo. Stručnjake raznih profila. A i ne moraju biti stručnjaci, samo vrijedni konobari ili zanatlije.

Koliko visokoškolaca se u uvom trenutku nalazi na evidenciji biroa rada čekajući posao u Crnoj Gori, dok preko partija i raznih veza na fingiranim konkursima, mjesta zauzimaju neki sa diplomama iz Sokoca, Travnika, Tutina, Blaca. To je uzelo takvog maha, da se više u trag ne može ući.

Evropa nam obećava da će nas u svoje društvo primiti 2028. godine. Pitao sam jednog prijatelja iz Hrvatske, šta su dobili sa ulaskom u Evropsku uniju? Dobili smo to, kaže, da nam je sva omladina otišla tamo da traži posao sa boljim platama.

Da li takva sudbina i nas čeka? Kako onda da se nadamo da se neki iseljenik vrati, ako se već sada ne trudimo da zadržimo one koje su ovdje rođeni i ostali bi kada bi bilo posla.

Crna Gora svakodnevno gubi ono što je najvrednije, svoju najvažniju supstancu - školovanu mladost.

Prema polugodišnjem izvještaju ZZZCG, nezaposlenih, samo onih koji su prijavljeni, je 27.953, od čega u Beranama 3.434. Deset odsto njih je sa visokom spremom, mastera, magistara. Ko ima moralno pravo njima da kaže “Ostajte ovdje”?

Davno je to Šantić napisao - “Od svoje majke ko će naći bolju?! A vaša majka zemlja vam je ova; bacite pogled po kršu i polju, svuda su groblja vaših pradjedova”. Vremena su se od tada mnogo promijenila. Svijet je postao “globalno selo”.

Bliži se kraj ljeta, dijaspora se vraća. Iseljenici nisu ni dolazili. A mi još tjeramo našu omladinu, ili eufemisticki rečeno, ništa ne činimo da ih zadržimo. I onda se čudimo što je sve više praznih kuća i sve više ugašenih svjetala na sjeveru.

E moj dobri stari Aleksa, prevaziđeni smo ti i ja, pregazilo nas vrijeme. Iz nas govore emocije. Šta vrijedi što ja i dalje u trenucima opuštanja slušam tvoje ispjevane nezaboravne pjesme u izvedbama mnogih muzičara, kada je današnja omladina pragmatična i lako prihvata da je domovina tamo gdje se živi bolje.

Stare fotografije, dnevnici, audio i video zapisi, predmeti koji su naši bližnji koristili, sve su to poruke u boci koja nam doplovi iz prošlosti, dragocjeni tragovi njihovog prisustva.

Ali šta ako bismo mogli da odemo korak dalje, da osim predmeta i uspomena zamislimo i mogućnost razgovora – da naši bližnji još jednom budu preko puta nas pa da se zapričamo kao nekada.

Projekat “Memento Vitae”

Grupa srpskih stručnjaka za vještačku inteligenciju, IT stručnjaka i psihologa je upravo sa tom idejom pokrenula projekat “Memento Vitae”. Za razliku od globalnih pokušaja da se digitalno „ožive“ preminuli kroz avatare, holograme ili kompleksne modele vještačke inteligencije, ovdje je riječ o nečemu suptilnijem i manje podložnom zloupotrebi. Ovaj projekat ne stvara iluziju vječnog života niti narušava mir pokojnika. Naprotiv, čovjek za života ostavlja trag o sebi – kroz razgovore sa psiholozima i odgovore na niz pitanja. Od tih odgovora kreira se profil vještačke inteligencije koji će potomcima omogućiti da nastave dijalog sa vlasnikom profila i poslije njegove smrti. 

“Mi ne stvaramo osobu, niti zamjenu za nju. Stvaramo profil vještačke inteligencije koji će, na mnogo načina, nalikovati toj osobi u načinu na koji se izražava i kako razmišlja”, objašnjavaju tvorci projekta. Dakle, ne iluzija prisutnosti, već komunikacijski most između generacija.

Ovaj intiman odnos budućeg pokojnika i njegovih potomaka i bližnjih, ogleda se i u tome što vlasnik ovakvog profila unaprijed određuje ko može da mu pristupi.

Ni ova igra vještačke inteligencije nije bez dilema. Da li će potomci zaista razgovarati sa nama ili sa slikom koju smo sami izabrali da ostavimo o sebi? Ako biramo šta ćemo reći, možda ostavljamo idealizovanu verziju sebe, a ne punu istinu. Taj „ja-poslije-mene“ mogao bi postati gotovo literarni lik – ličnost u fragmentima, bez spontanosti i promjena koje nosi vrijeme. Takva komunikacija ne bi bila lažna, ali ni istinita u punom smislu – više dijalog sa onim što smo kreiranjem svojeg AI profila htjeli da prenesemo.

Možda bi se vremenom profili mogli dopunjavati svjedočanstvima drugih – članova porodice, prijatelja, ali i onih koji ne misle o nama sve najbolje. Jer je čovjek možda i više ono što drugi u njemu prepoznaju, vole ili osporavaju, nego što sam o sebi kaže. Tek iz svih ovih perspektiva može nastati cjelovitija, složenija slika jednog života.

Ako je “memento mori” podsjećanje da nas jednoga dana ovdje više neće biti, “memento vitae” nas podsjeća da ne možemo prevariti smrt ali da možemo, sada  zahvaljujući vještačkoj inteligenciji, ostaviti trag i postati, kako pjeva Stevan Raičković, “niti koje vežu nerođene sa mrtvima.”

Usput, ne treba puno mašte da bi se uporedio sa mnogim današnjim političarima. Ne po ubijanju, nego po promjenama strana u skladu sa potrebama. Istorija se u Crnoj Gori ne ponavlja, nego ne mrda.

Doduše, postoji trenutno snaga koja kaže: 'Braćo Srbi, ovo nije po zakonu i ne mere'. Pa takve ljude glavni pop proglasi za glavne krivce što je spomenik ratnom zločincu sakriven u crkvi.

Mitropolit koji je, koliko se da shvatiti, neka vrtsta polu-mitropolita, optužio je predsjednika Opštine Berane Đola Lutovca da je najodgovorniji za sve što se dešavalo na posjedu porodice Dobrašinović u Gornjem Zaostru u Beranama, gdje je bio podignut spomenik Pavlu Đurišiću ratnom zločincu poznatom po saradnji sa okupatorima i masakrima nad civilima.

Lutovac je odgovorio: "Sačuvao sam narod i ujedno postupio po zakonu. U srcu i duhu ostajem vjeran hrišćanskoj načelnosti - oslonjen na molitvu i istinu koju Hristos donosi. U duhu ljubavi i praštanja poštujem svakoga, vjerujući da pravda proizilazi iz iskrene vjere i ljubavi. Vjerujem i da će doći dan, kada će istina spajati ljude, jer samo kroz mir, koji smo kao odgovorno rukovodstvo sačuvali, možemo ići naprijed. A, vrijeme je majstorsko rešeto, sve će pokazati". Zvuči ispravno.

Popovi i ono malo naroda što je sa njima bilo kažu da je Pavle Đurišić branio svoj narod. Isto kaže i dio Albanaca zbog toga što je u Vusanju uklonjen spomenik Jusufu Čeliću, saradniku fašista u Drugom svjetskom ratu. Podignut za zemana DPS-a. Pa neka i to uđe u to rešeto.

Druga od deset božjih zapovijesti glasi: 'Ne pravi sebi idola niti kakva lika, nemoj im se klanjati niti im služiti'. Šta će Pavle u Crkvi? Kao idol ili kakav lik? Neka tumače bolji poznavaoci pravoslavne doktrine, ali laicima se ovo čini sumnjivo.

Da, tu postoji i priča o načinu na koji je i kad je bronzani Pavle stigao u Crnu Goru. Da to ustanove, za naše državne organe je pretežak posao. Ne bijaše lako 'ufatiti' te hiljade kila, ali, hajde, majčin sine, prenesi koju gajbu paradajza preko granice. Koliko se dosad moglo razumjeti iz raznih saopštenja, Pavle je stigao poodavno. Neđe kad je vladao DPS? Kako ga ne raskomadaše na licu mjesta, nikome nije jasno.

U međuvremenu, naduvani mediji su za skrivanje Pavla po crkvi okrivili Temeljni ugovor. Tu se razvila prepiska između beranskog Tužilaštva i popova uz malo mirođije određenih medija. Koji su zaboravili da crkva na Rumiji stoji od kad Temenjli ugovor nije bio ni u primisli nikome.

Naravno, prvooptuženi je Dritan Abazović. Pardon, ali nije Dritan kriv što su Amfilohija naslijedili manje dostojni.

Toliko manje dostojni da je izvjesni pop svoju potencijalnu pastvu u Beranama nazvao 'kriminalcima, kockarima i drogerašima'. I u crkvi računaju da su im Beranci to zaboravili. A da ljube bližnjega svog?
Prije nekoliko godina, precizno 2013., obilježeno je 800 godina postojanja manastira Đurđevi stupovi u Beranama. Državu Crnu Goru i njenu tadašnu vlast je za to baš boljelo uvo. Državna televizija nije se ni osvrnula na taj događaj iako je od riječi do riječi imala ispisano šta će se događati. Nekako su na proslavu dogurali tadašnjeg predsjednika Filipa Vujanovića, koji, standarno, nije znao ni đe je pošao ni đe je došao. Među onima koji su platili slavlje istakao se Ivica Dačić i sa njim država Srbija.

Nema spora oko toga da su manastir podigli Nemanjići, ali Đukanovićeva vlast nije ni htjela ni umjela da to prigrli kao svoje nasljeđe. Što je izrazito glupo. Kad vi nećete - ima ko hoće.

Bezbroj nepravdi ima prema beranskom kraju. To je uključivalo i mizerije poput one kad se snijeg čistio na putu od Bijelog Polja do granice beranske opštine. Jer nijesu glasali za DPS i eto im onda neka prte.

To su 'sitnice'. One život znače, ali nama je preče drugo. Ajmo po istoriji.

Ako ćemo pošteno, Mila Đukanovića je savladao Amfilohije Radović. Zato što je ovaj prvi ogrezao u zamisli o svevlašću i svačemu drugom, a ovaj drugi prepoznao sirotinju raju. To ovi novi popovi, po svemu sudeći, ne razumiju i uspješno uništavaju.

Crkva jeste postala važan politički faktor u Crnoj Gori. Ali, ovo što sada rade samo ih urušava. Što, realno, i nije neka šteta. I propisano je da treba da budu odvojeni od države.
A đe će s Pavlom - neka se vide.

Prije sedmicu dana stiglo je očišćenje vatrom. Neki ljudi izgubili su sve što su marljivim radom stvarali. Mlađi vodnik Dejan Božović izgubio je život a njegovo četvoro đece oca. Njegov kolega Marko Iković teško je povrijeđen. Vatrogasci su rizikovali sudarajući se s vatrom licem u lice. Stotine ljudi danima i noćima borili su se da sačuvaju krov nad glavom, maslinu, smokvu, grozd grožđa. Ovo je priča o nama koji ništa nijesmo učinili da im se pomogne.

INFEKCIJA

Otkako se se broda u Ulcinju ili Kotor u spustila zvjerčica s virusom kuge u sebi, vjerujem da ništa pogubnije nije došlo u Crnu Goru od uređaja koji ljudima pružaju mogućnost da sve što misle obznane cijelome svijetu. Na mišljenje imaju pravo. Problem je što postoje infektivni obrasci mišljenja. Nijesam fašist. Govorim s aspekta mentalne higijene.

Oganj u Piperima, Kučima, Dinoši, Buljarici, Banjanima, zavaljao je cio okean ludosti. Kao cunami ona pješćana ostrva u Pacifiku virtuelni prostor s crnogorskim adresama potopili su bestidni fantazisti, brzozborci, krvomutnice.

U Crnoj Gori vatra oplođava ludosti. Kao da je vatra koja se sručila na naša brda i doline demonskog je porijeklo. Oko porijekla te demonske igre mišljenja se razilaze. To su dva pravca, dvije psihološke konstelacije. Crna Gora sa svim njenim podvojenostima. S elementima crnog humora, evo sažetka, mišljenja, dva tipična misleća bića u tipičnim kordinantnim sistemima trajno podijeljenog društva.

KO TO TAMO PALI

Jedan tvrdi da vatre pale četnici, tradicionalna bića kazne i rata. Dimom guše građansku Crnu Goru a opušcima koje bacaju u suvu travu kraj carskoga druma prekađuju. Bog groma i neba je predsjednik Skupštine Crne Gore Andrija Mandić. Taj sve popali. S moćima koje mu pripisuju, najsličniji je sveslovenskom bogu Perunu. I jedan i drugi su zaštitnici vlasti i vladara. Mandić štiti Spajića. Četvrtak je u slovenskom svijetu bio Perunov dan. Požari su u Kučima i Piperima vrhunac dostigli u noći između srijede i četvrtka. I što sad tu još treba dokazivati? Spavaš li mirno, Vladimire Novoviću?

Druga strana stvar posmatra na način starinski, kao u pjesmi 'Djevojka sokolu zulum učinila'.

Djevojka je Demokratska partija soscijalista, soko Milojko Spajić a sokolići mali Šaranović, Krapović, Bečić. I naravno Ervin. Ibrahimović.

U toj priči potomci partizana su hrpe goruće žeravice a počasni predsjednik Demokratske partije socijalista Đukanović usijani serafin koji noću na noge navlači patike od braon iguana kože i preži đe bi moga` da podmetne požar i o jadu zabavi gašenjem požara iscrpljene direktore direktorata, ministre i potpredsjednike Vlade Crne Gore. Vatra je ognjeni produžetak Đukanovićeve pakosti, On spaljuje i unuištava dokaze. Plamen se u Piperima pojavio zbog varničenja izazvanog trljanjem dokaza o dokaz...Garant!

KANADERI ILI KAMOV

Zar nije lijepo imati susjeda koji će ti pomoći u zaštiti imovine i ljudskih života? Jeste. Crna Gora ih ima. Ali...

Neki misle da je lako ne raditi ništa. Zabluda. Da smo s naprtnjačama krenuli kroz krš i makiju, ko bi u virtuelnoj areni poveo raspravu čiji je doprinost gašenju požara u Crnoj Gori veći - ruskog svijeta eksponiranog u formi helikoptera Kamov MUP-a Srbije koji je dejstvovao u reonima Korita, Kuča, Smokovca, Bioča, Fundine, Meduna...ili utve zlatokrile, protivpožarnog aviona Kanader CL 415 Hrvatskog ratnog zrakoplovstva, koji je dejstvovao u reonu Ćanja i Buljarice.

U početku je ruski svijet imao blagu prednost. Ne treba ti posebna medijska pismenost da bi razumio u čemu je kvaka. Naslovi! Srpski Kamov treći dan gasi požar u Crnoj Gori! Avion za gašenje požara iz Hrvatske stigao u Crnu Goru.

Početna inicijativa srpsko-ruskog svijeta istopila se na piperskom ilinštaku kad su stvar u ruke uzeli “medijski profesionalci”. Rezime: Hrvatski heroji neba. Hvala braćo Hrvati! Hrvatski piloti su na višem nivou!

Jedan moj Nikšićanin poentira zapažajući da moćni avioni mogu sletjeti i na vodu i na kopno. Kaže: Za samo 12 sekundi napune rezervoare i lete pravo ka požaru!

Kao Liliputanac po pitanju gašenje požara s neba, bez polihistora iz mog starog kraja, umro bih vjerujući da hrvatski avioni za gašenje požara pokupe vodu i lete što dalje od požara...Naravno, crni humor.

Sve je ovo stvarnost. Potpuno gola. U životu prije društvenih mreža u najtežim okolnostima, svi zajedno kao jedan, radili za spas. Sjetite se tragedije s vozom koji je iz šina iskliznuo na Bioču. Sjetite se Rumuna čiji je autobus sletio u Moraču. Hiljade ljudi smjesta su odjurili na mjesto nesreće. Ove godine, kad vatra došla po svoje, vatrogasci i vojska su pošli u brda. Svi ostali pred nju smo stali kao niko i ništa.

Sva ta izgorjela zemlja narednog će se proljeća ogrnuti zelenilom. S Piperima, Kučima, Buljaricom, Banjanima, Dinošom, s livadama u sjaju majske zore i mlađim vodnikom Dejanom Božovićem s onu stranu trave. Kako mi je ga je žao, majko moja...

Nakon trinaest dana neizvjesnosti, između dvojice lidera preovladala je razumna odluka i želja da se uspostavi mir. Kubanska raketna kriza predstavljala je prve pregovore SAD i SSSR-a nakon Drugog svjetskog rata. Iako nije došlo do direktnog susreta dvojice predsjednika, vođeni su dinamični pregovori putem javnih i tajnih kanala. Dva predsjednika razmjenjivala su pisma, a ključna komunikacija obavljala se preko sovjetskog ambasadora u SAD Dobrinjina. Tajni kanal bio je „Doppler kanal“, neformalna komunikacija između američkog novinara ABC News Džona Scalija i sovjetskog obavještajca Aleksandra Feklisova, šefa KGB-a u sovjetskoj ambasadi u SAD-u.

U istoriji su ostali zabilježeni primjeri saradnje američke i sovjetske administracije koji su doveli do okončanja sukoba između trećih zemalja. Takvi primjeri su pregovori između Iraka i Irana (1980–1988), koji su doveli do kraja rata; mirovni pregovori poslije Zalivskog rata, koji su rezultirali primirjem i kasnijim povlačenjem iračkih vojnih snaga; te njihova saradnja koja je bila važna za potpisivanje Dejtonskog sporazuma 1995. godine. Oči svjetske javnosti sada su uprte u ponovni susret predsjednika SAD Trampa i predsjednika Ruske Federacije Putina, za čije je mjesto izabrana vojna baza Elmendorf-Richardson, u blizini Anchoragea, najvećeg grada Aljaske.

Sve podsjeća na doba detanta u Hladnom ratu, a ovoga puta cilj je okončanje rata u Ukrajini. Bez obzira na ishod razgovora, ovaj susret, i prije nego što je počeo, daje jasnu sliku međunarodnih odnosa. Pokazuje da danas dvije sile koje odlučuju o miru, kao nekada, ostaju samo SAD i Ruska Federacija. EU je koliko kilometrima, toliko i diplomatskim uticajem daleko od ovog dvojca. Ostaje sada i zvanično na margini trenutno ključnog događaja u međunarodnim odnosima. Paradokaslno, margina se nalazi u istorijskom dnevniku, čije stranice ispunjava rat na njenoj teritoriji.

Predsjednik Zelenski daleko je od mjesta na kojem se odlučuje o sudbini države čiji je predsjednik. Kineska diplomatija stoji po strani i posmatra ovaj događaj i njegov uticaj na dinamiku odnosa između dvije države. Od toga će zavisiti i njeni dalji potezi. Trenutni odnos snaga u međunarodnoj zajednici ne treba da iznenađuje. Moć u međunarodnim odnosima ima tendenciju da se širi.

Za SAD je važno da se susret odvija na njenoj teritoriji, koja je nekada pripadala SSSR-u. Važno je da pokaže vođstvo i da bude stožer i garant mira, te time, pored ekonomske moći, demonstrira i spoljno-političku dominaciju. Ruska strana mora pokazati međunarodnoj javnosti da SAD nisu jedina super sila, već da su i oni ključni akteri za očuvanje mira. Za postizanje mira potreban je kompromis, čija mjera zavisi od iskrene namjere obje strane da mir zavlada.

Predsjednik Kenedi je u pismu od 28. oktobra 1962. godine napisao predsjedniku Hruščovu: „Mislim da smo vi i ja, sa našom velikom odgovornošću za očuvanje mira, bili svjesni da bi situacija mogla postati neodrživa. Zato pozdravljam ovu poruku i smatram je važnim doprinosom miru.“

Ove riječi treba da budu svjetionik za oba lidera, kako bi njihov razgovor postao putokaz ka miru, prijeko potrebnom Evropi i svijetu.

Ono što sa sigurnošću mogu reći: za mojih pedeset i kusur godina nikada toliko dima u vazduhu usred grada kao u ponedjeljak veče, makar u mom prekomoračkom kvartu. Prosto smo se borili za svaki udah – i to je bio vrlo nelagodan i uznemirujući osjećaj koji je rađao paniku.

Međutim, sada je bitno da se izborimo sa stihijom. To je bitnije od pisanja i filozofiranja. Nažalost, vojnik Dejan Božović poginuo je dok je prilazio požaru u Kučima, i to je najtragičnija posljedica ove vatrene stihije. Tragična je, ali i opasna političko-šovinistička ujdurma koja dolazi iz marginalnog dijela društva – optužuju se crnogorski Srbi da organizovano podmeću požare kako bi nanijeli zlo državi koju 'ne mogu očima gledati' (iako je u najkraćem mogućem vremenu stigla pomoć iz bratske Srbije).

Šta čovjek jeste –kad ovakvu situaciju koristi za raspirivanje starih nacionalnih opsesija i omraza? Koji je to stepen izopačenja i nepatvorenog zla kada se nekontrolisano širenje vatre u prostoru pripisuje političkoj borbi jedne nacionalne zajednice, a da za to ne postoji nijedan dokaz?

Tačno je – požari najčešće dolaze direktno od ljudi i postoji osnovana sumnja da su ovi avgustovski, uglavnom, namjerno djelo ljudskih ruku. O tome je govorio i premijer Spajić, oslanjajući se na kredibilne informacije. Požari mogu biti jedna vrsta terorističkog akta i dešavalo se nekada i negdje da su požari imali političku pozadinu – ipak, najšeće su uzrokovani patološkim porivima pojedinaca.

Oni stariji poput mene sjećaju se legendarnog filma Dugo toplo ljeto (1958), u režiji Martina Rita. Taj film je proslavio u tom trenutku još uvijek zelenog Pol Njumena. Film se temelji na djelima Vilijama Foknera, a najviše na romanu Hamlet. Bio je u konkurenciji filmskog festivala u Kanu 1958. godine i tada je Njumen dobio nagradu za najboljeg glumca. To je film o piromaniji. Međutim, najčuveniji piroman starog ali i novog vijeka jeste svakako Herostrat, čak čuveniji i prokletiji od Nerona. Herostrat je bio mladić nepoznatog porijekla koji je 356. p. n. e. zapalio najznačajnije Artemidino svetilište, hram u Efesu (koji je bio jedno od sedam svjetskih čuda). Stanovnici Efesa zabranili su pominjanje njegovog imena...
Dakle, piromanstvo je stari fenomen, star koliko i sam čovjek.

Požari u Crnoj Gori još uvijek su u ekspanziji, a kišu i zahlađenje ne vidimo u prognozama za naredne dane… Vinston Čerčil je jednom rekao: 'Ako prolaziš kroz pakao, nastavi dalje'. Šta nam drugo preostaje usred ove vatrene nepogode nego to isto. Zato nastavimo ujedinjeni protiv pakla koji nas je snašao.

Marion u jednoj od prodavnica polovnih automobila mijenja  svoj auto i doplaćuje, od ukadenih para još 700 dolara za drugi auto. Sumnjiva je policajcu i prodavcu, požurivala prodavca da što prije obave kupo-prodaju. Vozi  kroz noć, a onada počinje jaka kiša od koje ni brisači na staklima nisu od pomoći. Prinuđena je da se skloni. Pored puta, malo uvučeno, pronalazi motel Bejts. Poviše motela, na brijegu je velika kuća starog baroknog stila, sa velikim stepenicama, čiji se krov gotovo miješa sa tamnim i olovnim oblacima  kiše. Kroz jedan od velikih prozora  ugledala je  siluetu koja se lagano kreće. Vlasnik motela, Norman Bejts, šarmantni mladi čovjek prijatnog  ali pomalo čudnog lica srdačno je dočekuje smještivši je u apartman 1, blizu njegove kancelarije. Predlaže joj da večera s njim, ništa posebno samo sendvič i mlijeko.  Gostoprimno joj donosi večeru, da bi je kasnije gledao kako se svlači kroz rupicu na zidu. U toj usamljenoj i čudnoj kući živjela je jedna nesrećna žena i majka, čije se razočarenje u život preobrazilo u sebičnost, Ijubomoru i patološku neobazrivost pred kojom je morao da bude zaustavljen razvoj njenog sina. On  djeluje veoma nježno i pristojno ima crne uznemirujuće oči i gest koji privlači, skriva neku svoju tajnu. Normana Bejtsa igra tako osoben glumac kakav je Entoni Perkins, osobenog  izraza što lako privuče pažnju mlade i lijepe Merion Krejn koju tumači Dženet Li.   Dok ona zatvara  prozor čuje glas starije žene koja grdi Bejtsa - to je  njegova majka koja mu viče da ne želi strance u kući, na želi da sluša sve te gadosti i da se drži podalje od njih.   Kad mlad i osjetljiv, a uz to i delikatan čovjek, pozove tako nesrećnu ženu u svoju kuću gdje živi sa majkom, očekuje se, sasvim prirodno, izvjesno dramsko smirenje. Naprotiv, Hičkok tek tu razvija pravu dramu, jer nailazi scena užasa u kojoj stara žena na brutalan način želi da usmrti gošću. Svaki pogled ili predmet tu dobija prijeteću simboliku a sadizam se pretvara u atmosferu koju čovjek ne može da svojim čulima savlada.  

Zato Merion reaguje na pogled, sjenku, šum, tuš u kupatilu (!), otvorene usne, šum haljine, dovodeći sve to u stravičan odnos, to je jedna od najuzbudljivijih i najkarakterističnijih scena u filmu. Međutim, slijedi čuvena scena koja je ušla u sve antologije svjetskog filma - u kupatilu sa bijelim pločicama, pod tušem gdje tuš i slivnik izgedaju kao moćno oružje sa vodom koja ovdje ne predstavlja život, nego njegovu suprotnost, njen vrisak i pokušaj da se odbrani od velikog kuhinjskog noža (koji je kasnije poprilično koriščen u gotovo svim filmovima ovoga žanra). Voda je u bijeloj kadi odnijela krv u tamni slivnik dok se u detalju pretapa sa  okom u kojem se gasi i otiče život. Merion je izbodena   od Normanove majke, lude  žene!? Dok čujemo kako Bejts ljut govori - majko, o bože krv! Strčava niz stepenice i grozničavo uklanja tragove ubistva,  na kraju i preklopljene novine u kojima je umotano 40 000dolara, baca u gepek od auta,  zajedno sa njenim lešom i koferom sve je gurnuo u močvaru iza  motela. Nikada ranije junak komercijalnog filma nije ubijen tako brutalno prije polovine filma!  Kako više ništa nije u domenu logike, sve to postaje do te mjere čudovišno, nestvarno i izobličeno u svijesti aktera da djeluje kao jedan monstruozni okvir. Oni koji to posmatraju na ekranu moraju da se zapitaju otkud sve to, zar je moguće da ta stara žena pokazuje toliko zlo, zagriženost i sebičnost? Da joj nije stalo do sreće sina? Zašto je devojka tako naivna? To je upravo ono što je Hičkok želio!  Merionin ljubavnik Sem od privatnog detektiva Arborgasta saznaje da je njegova ljubavnica ukrala novac i pobjegla.  Zatečen je i ne može da vjeruje da je to učinila. Sem i  njena sestra Lila angažuju se da je nađu i da vrate novac. Arborgast obilazi  pored puta sve hotele i konačno dolazi do motela Bejts. Norman je pokušao da ga izvrda ali se tako joj više spetljao i na kraju mu je priznao da je prije nekoliko nedelja neka djevojka bila kod njega u apartmanu 1, ali, samo je prespavala i ujutru, vrlo rano otišla. Detektiv je bio sumnjičav i odlučuje da neopaženo uđe u staru kuću. Primijetio je siluetu na prozoru za koju mu je Norman morao priznati da mu je bolesna majka. I, dok je detektiv lagano hodao kroz kuću iz sobe je izletjela žena i izbola ga nožem.   Skončao je svoj život iza motela, u močvari. Hičkoku se i ranije zamjerala izvjesna izolovanost aktera od realne situacije, ali on nikad nije podlegao tim posrednim tumačenjima unutrašnjih ljudskih stanja i raspoloženja, smatrajući da sve što želimo da saznamo o čovjeku možemo kroz film da dokučimo neposredno. Kako se detektiv Arbogast nije pojavio u dogovoreno vrijeme sestra Lila i Sem odlučuju da ga traže. Njih dvoje iznajmljuju apartman kao bračni par u motelu  kod čudnog Bejtsa. Od šefa policije Čembersa saznaju da je Normanova majka umrla prije deset godina!?  Ali, ko je onda ta žena na prozoru!? I ko je onda žena koju su zakopali prije deset godina!?  Lila moli šerifa da se policija još ne miješa. Tom Kasidi je obećao ako vrati novac neće je tužiti. Lila u apartmanu nalazi dokaz da je Merion bila tu,u kupatilu, pored wc šolje, komadić papira na kojem su bile napisane cifre. Odlučuje da uđe u sablasnu kuću na brijegu dok Sem bude zagovarao Normana. Lila sa velikim strahom korača i na svakom koraku nailazi na osobenjačke  sitnice da bi na kraju sišla u podrum. Konačno, tamo je ugledela staricu s leđa koja sjedi u stolici okrenuta prema zidu.Obratila joj se i dotakla je za rame; ali, u tom trenutku se stolica okrenula i ona je uz vrisak ugledala preparirani ljudski leš sa ženskom perikom!  Utrčava Norman sa isukanim nožem obučen u majkinu haljinu i s perikom na glavi! 

Spašava je Sem sigurne smrti. Jasno je da je Hičkok kao  britanski reditelj našao način da uskoči direktno u kolektivnu svijest Amerikanaca. Čineći svog junaka tako normalnim, ubacujući erotiku, šizofreniju i ubistvo u jednu jezivu i ozbiljnu priču.  Psihijatar kaže da Norman više ne postoji, on je bio samo polovina , a sad i te polovine više nema , zauvijek. Njegova majka je bila polovina njegovog mozga.  Kad mu je umro otac on je opasno poremećen.  Vezan za majku koja je bila zahtjevna i precizna žena, živjela je skladno sa svojim sinom dok se nije pojavio njen ljubavnik.  Norman je tako gurnut u drugi plan, a to nije mogao da otrpi i prešao je granicu zbog ljubomore. Ubio ih je oboje u krevetu. Posle se kajao samo zbog majke. Da bi svoju savjest umirio uzeo je njeno tijelo i želio je biti sa pola mozga ona. Preparirao je da bi bila ubjedljivija, a onda je počeo razmišljati kao ona, govoriti kao ona. Dao joj je polovinu svoga života, da bi mogla govoriti. S vremenom je postao dvostruka ličnost tako da je govorio sam sa sobom i kada bi naišao na neku privlačnu ženu koju je želio imati, ta polovina, njegova mama, je tada pobjeđivala, i ta  polovina njega je izvržavala ubistva. Radio je sve kako bi održao iluziju da je  živa. Hodao je, oblačio, ponašao se, sve kao ona.To je bio zločin iz strasti ne iz dobitka. Na kraju; Norman Bejts kaže ; - neka me gledaju i vidjeće da ja ni mrava ne mogu zgaziti.  Zbog svega ovoga je Psiho  mnogo više od jednog trilera — ljudska drama koja vodi ne samo evoluciji ovog žanra već ga izjednačuje sa svim drugim oblicima filmskog izraza.

Autor je filmski i TV reditelj.

2. „Jalta na Aljasci“ ili tek geopolitička stanica?Pitanje koje se logično postavlja glasi: može li Aljaska postati nova Jalta – odnosno, mjesto dogovora koji će oblikovati budući svjetski poredak?

Uprkos nadama, realistična procjena je da Aljaska neće donijeti definitivan mir u Ukrajini. Ipak, mogla bi postati važan korak ka ublažavanju sukoba i otvaranju novih diplomatskih perspektiva. U tom smislu, analogije s Jaltom iz 1945. godine, gdje su saveznički lideri trasirali svjetski poredak nakon Drugog svjetskog rata, djeluju pretjerano. Ipak, ako bi ovaj samit otvorio put dogovoru, mogao bi se simbolički posmatrati kao Kazablanka 1943. – preteča Jalte 1945.Treba imati na umu da svijet danas ne funkcioniše na temeljima stabilnog međunarodnog sistema. Naprotiv, taj sistem je ozbiljno uzdrman, po ocjenama mnogih čak na ivici kolapsa. Teško da jedan sastanak, ma koliko važan, može odmah ponuditi novu viziju međunarodnog poretka. Ali ako otvori prostor za dalje pregovore, to će već biti značajan pomak.Predviđene teme samita su:- Ekonomski i politički odnosi SAD–Rusija- Ukrajina i mogući okvir za mirovni sporazum- Šira geopolitička i geoeekonomska pitanja od globalnog značaja  Samit će imati i diplomatske nastavke, u koje će biti uključeni i drugi ključni akteri – iz tzv. kolektivnog Zapada, kao i iz Globalnog Juga, pojmova sve prisutnijih u savremenom geopolitičkom vokabularu.

3. Bitka za interpretaciju rata  Bez obzira na to kako završi sastanak na Aljasci i šta će uslijediti, paralelno se vodi i nevidljiva, ali snažna “bitka za interpretaciju” rata u Ukrajini. Ko je pobijedio, a ko izgubio?

I kako to objasniti domaćoj i međunarodnoj javnosti?   

Od samog početka rata svjedočimo velikoj borbi propagande. U vremenu u kojem informacije i dezinformacije igraju presudnu ulogu jer je žestok rat vođen i na medijskom frontu. Nije slučajno što su sve strane angažovale brojne "komunikacijske specijalce" za oblikovanje javnog mnjenja, ponekad i po cijenu potpunog iskrivljavanja činjenica.  Čak i u demokratskim državama, određeni narativi su bili pažljivo konstruisani, iako je prostor za različita tumačenja ipak postojao.

U autoritarnim ili demokratski nekonsolidovanim sistemima, pluralizam u izvještavanju bio je gotovo nepostojeći.  Kao i u svakom ratu, i ovdje će neko biti pobjednik, a neko poražen – ne samo vojno, već i politički, strateški, ekonomski. Otuda već sada vidimo pripreme za ono što se u diplomatiji zove "spašavanje obraza" (eng. save face, fr. sauver la face) – pokušaji da se opravda ratno djelovanje, izbjegne poniženje i sačuva makar privid dostojanstva.  No, pravi sud o svemu tome moći će se dati tek kada se rat završi i kada budu poznata konačna mirovna rješenja. A prije toga – treba sačekati samit u petak na Aljasci.

Donald Tramp, dolazeći iz svijeta visokog i robusnog biznisa, i svoje novo-staro radno mjesto predsjednika SAD posmatra kroz prizmu svog životnog i poslovnog iskustva. Na vlast je došao sa narativom da Ameriku treba ponovo učiniti velikom – što znači da to više nije, ili nije u mjeri u kojoj on smatra da treba da bude. Za njega, Amerika je velika kompanija koja je počela da bilježi loše poslovne rezultate.

Kao lider sa iskustvom bankrota i povrataka na vrh, zaključio je: treba izvršiti restrukturiranje „SAD korporacije“ da bi ponovo bila velika i uspješna. To znači eliminisati „parazitske strukture“ koje ne doprinose dovoljno ekonomskom razvoju (otuda ukidanje djelatnosti u neprofitnom sektoru), smanjiti troškove i disciplinovati dobavljače.

U ovoj metafori, sve države koje izvoze u SAD postaju dobavljači korporacije „Sjedinjene Američke Države“. Oni koji isporučuju robu po uslovima nepovoljnim za američku „firmu“, dobijaju novi set pravila — i više cijene prolaza.
Naravno, Tramp na ovaj način, u svom maniru, šalje poruku „Urbi et Orbi“ da je „novi šerif u gradu“ i da su pravila igre sada drugačija.

Trampove carine su, u tom smislu, „pedagoška“ poruka svijetu: poslovanje ne smije biti na štetu SAD. Posmatrano imperijalno, one postaju svojevrsni danak — cijena naklonosti gospodara. Crna Gora je, sa stopom od 10%, dobro prošla; gospodar se, izgleda, nije mnogo naljutio.

Ali ovakva vrsta ekonomske dominacije nije ništa novo, datira još iz vremena kada je trgovina zavisila od vjetra u jedrima, kada su luke bile mjesto susreta zemalja i civilizacija u svakom, pa i trgovinskom smislu. Carina je bila i porez, i sredstvo kontrole, i politička poruka.

Još u antičkom Sredozemlju, luke su primjenjivale carinu kao izraz moći: roba se nije iskrcavala bez plaćanja poreza. U našim krajevima, Kotor i Dubrovnik su stoljećima živjeli od tranzitnih carina. Vino iz Dalmacije, so iz Stona, žito iz Albanije — sve je prolazilo kroz njihove carinarnice.

Boka Kotorska je još u doba Mletačke republike bila raskršće kroz koje je prolazilo sve - od bačvi maslinovog ulja do najnovijih vijesti iz čitavog svijeta. Carinarnice u Kotoru i Perastu nijesu služile samo naplati trgovinskih dažbina, već su bila središta ekonomske moći i uticajna mjesta političke kontrole. Kao, uostalom, i one u vrijeme Osmanskog carstva na crnogorsko-turskoj granici kod Grahova, koje su služile kao prave strateške osmatračnice.

Vremenom, carine će postati ovo što su danas - ozbiljno geopolitičko oružje. Velike sile koristile su ih da štite sebe i ucjenjuju rivale. Tramp je samo oživio stari recept protekcionizma.

Ali svaka carina ima dvostruki efekat. I dok su nekada visoke takse u Boki mogle odvratiti trgovce i usmjeriti ih ka Dubrovniku, američke carine danas mogu natjerati Kinu i druge zemlje na kontramjere – i evo nas u trgovinskom ratu. U oba slučaja, carina je više od ekonomskog poteza - ona je politička poruka: „Na mojoj granici, ja držim ključeve moći.“

Od antičkih luka do Trampovih uredbi, suština carine ostaje ista: ona je cijena prolaza. A ta cijena, kako istorija pokazuje, nikada nije samo u novcu.

Država je reagovala solidno.

Normalno, automatski je proradila druga strana: Pavle je bio Srbin, a šta je sa koljačima koji su bili muslimani ili Albanci, pa imaju ulice i spomenike u Crnoj Gori? Logično.

Prije nekoliko godina inspekcijske službe Crne Gore su, nakon intervencije zvaničnog Zagreba, uklonile spomenik Puniši Račiću na privatnom imanju njegovih potomaka u selu Slatina u opštini Andrijevica. Puniša Račić je 1928. u Skupštini Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca ubio Đura Basaričeka, Pavla Radića i, pokazaće se, smrtno ranio tadašnjeg političkog vođu Hrvata, Stjepana Radića. Takva nam je istorija i njeno ponavljanje.

Sa druge strane, uspomene na crnogorske, muslimanske i albanske saradnike okupatora zasad mirno stoje. Piše li zvanično negdje da Veliku nijesu pobili samo njemački zlačinci iz divizije ' Princ Eugen' nego da je još poneko od domaćih pripomogao? Ko plaća te istoričare u Crnoj Gori i za šta?

Valjda u Crnoj Gori zvanično postoji negdje nešto napisano o tome ko je, kako i na osnovu čega proglašen ratnim zločincem, saradnikom okupatora i tome slično. I onda je stvar jednostavna - to se ne slavi, ne dobija spomenike, biste, imena ulica, niti bilo kakvu počast. Po zakonu. Gotovo.

Takođe veoma je važno da se u svakom slučaju reaguje jednako, a ne da se Čelje ili Rastodera sjetimo kad iskrsne Đurišić.

Pa ko hoće da pjeva mladom majoru ili nekom vulentaru, neka pjeva u četiri zida. Koliko mu je volja, ali ne preglasno. Zbog komšija.

Nego, neuporedivo više ljudi je u Beranama, istoga dana kad je mlad major šetao od postamenta do crkve, pjevalo sa Šakom Polumentom u okviru Dana dijaspore. Svako ima pravo na izbor. To ne umanjuje obavezu države da bude dosljedna u poštovanju zakona i kažnjavanju onih koji ga krše.

Samo - tako ide život.

Kad se ispričaju novinarske i kafanske priče, svakom 'prosječnom' građaninu Crne Gore ostaje pitanje - šta ćemo s drvima?

Svaka čast Evropi sad i poslije, ali sa prosječnom platom nije moguće održati porodicu da joj bude toplo i da ima šta da jede. Naravno, može se grijati sobičak u kojem svi ukućani spavaju posloženi kao ćepanice, može se jesti i ljeba i masti. Samo, to nije život dostojan čovjeka, niti, kako se to politički kaže - evropski standard.

Metar cijepanih drva ubrzano se kreće ka sto eura po metru. Zvanično prosječna plata je oko hiljadu eura. Za zimu na sjeveru treba vam minimum cijela prosječna plata, što će reći deset metara drva. A đeca će u školu. A valjalo bi napraviti koju papriku za zimnicu.

U okviru mladog majora, popovskih pridika i sličnih događaja naravno da je promakao Svjetski dan siromašnih. Kao i bezbroj puta ranije, jedina dosljedno posvećena ovom pitanju u Crnoj Gori, predsjednica Banke hrane Marina Medojević, upozorila je da siromaštvo u Crnoj Gori ostaje duboko ukorijenjen i višedecenijski problem, koji zahtijeva sistemski odgovor države.

Prema podacima Monstata za 2024. godinu, 20 odsto stanovnika ima dohodak ispod praga rizika od siromaštva, dok UNICEF kaže da se u toj zoni nalazi svako treće dijete. Prag rizika od siromaštva definisan je kao manje od 331 euro mjesečno po osobi, odnosno 695 eura za četvoročlanu porodicu.

Najugroženiji su nezaposleni, kod kojih stopa siromaštva iznosi 39 odsto, jednoroditeljske porodice sa 34 odsto, te domaćinstva sa troje i više djece (29 odsto). Medojević ističe da i zaposleni sa minimalnim platama, pa čak i prosječnim, teško pokrivaju minimalnu potrošačku korpu, koja prema podacima Unije slobodnih sindikata iznosi 2.000 eura.

Marina Medojević je zaključila da prosječna porodica u Crnoj Gori danas živi na ivici siromaštva.

Dakle - samo po redu. I po redu sa ratnim zločincima i po redu sa tim sa čim će se preživjeti. Svako za sebe, a vlada za sebe treba da odluče šta je preče.

Veze s vezom nema, ali je zanimljivo - eno je Vesna Medenica optužena bivša predsjednica Vrhovnog suda, sa popovima na 'trpezi ljubavi ' u Gornjem Lipovu. Sa srećom. Kad je bal - nek je bal.

Priliku da se nađem s njim iskoristio sam da razgovaramo o nacionalnom duhu Japana. Nijesmo baš dospjeli da se dotaknemo estetske i moralne dimenzije smrti, Mišimu ću otkriti poslije, ali jesmo porazgovarali o nacionalnom duhu, caru i nacionalnoj časti. Ispostavilo se da taj vremešni gospodin tradicionalne vrijednosti potčinjava poslijeratnom Japanu. Ne samo on. Cio Japan. Kazao mi je da bi Japanac koji tvrdi da je najbolja verzija Japana Japan koji se klanja svetom i nepovredivom caru, Japan koji ima vojsku van političke kontrole, Japan koji ima školu u kojoj buncaju o kolektivnoj harmoniji i državi za koju se vrijedi žrtvovati, Japan koji lojalnost porodici, klanu i državi tretira kao svoj životni plan - bez prava protesta završio kod psihijatra.

JAPAN I ZAOSTRO

U Japanu junak koji je naumio da u svom kvartu digne spomenik nekom ko je kao taisa (pukovnik) carske vojske negdje u Kini, dao zatući desetak hiljada ljudi nije moguć. Nije moguć jer Japan nije psihijatrijska klinika na otvorenom.

I mi u Crnoj Gori imamo svoj Japan. Negdje na Komovina, Uz granicu s Albanijom. Na dvadset pet kilometara od tog Japana imamo Zaostro i na sred njega ljude koji su dali da se u bronzi izlije kip ratnom zločincu, komandantu vojske Otadžinske pokreta u Crnoj Gori, majoru Pavlu Đurišiću. Tačno tim redoslijedom. Đurišić je u kolektivnoj svijesti ex Jugoslovena ratni zločinac.

Rođen sam u Foči a tamo je u februaru 1942. godine, vojska kojom je on komandovao masakrirala muslimanski živalj. Dok je moj stari živio tamo, bilo je preživjelih svjedoka koji su mu pričali kroz što su prošli. Kad bi. to što je čuo prepričavao nekom koga je to zanimalo u mom starom kraju, tražili su da pođem vani i nađem sebi društvo za igru.

ŠVAPSKA KUĆA

Moj đed je kupio kuću i imanje od Mirčete Vukićevića, čovjeka koji u njemačkom zarobljeništu proveo čitav Drugi svjetski rat. Kratko je bio u logoru a potom su ga poslali da radi na imanju staraca čijih su se pet sinova za račun Vermahta borili na Istočnom frontu. Po povratku u Straševinu, Mirčeta je sagradio kuću i imanje uredio “po švapski”. I danas tvrdim, sagradio je naljepšu kuću i postavio najbolje imanje na južnom obodu Nikšićkog polja. Zbog te kuće sam zavolio Njemce.

Kad sam pošao u školu, naučio sam što su Njemci učinili, stigli su filmovi Veljka Bulajića i strijeljanje đaka u Kragujevcu.

U djetinjstvu, imao sam sreću da pažljivo slušam ljude s iskustvom i znanjem. Dva Lalovića. Miloš i Pero. Jedan diplomata, Drugi general.U njihovoj smo rodnoj kući stanovali. Miloš me jednom, na proputovanju prema moru, zatekao dok sam pravio avion od dasaka koje je mom ocu, da gradi košnice za pčele , donosio Boško Đurović. Kazao sam mu što radim i da ću kad završim taj avion s Boškom otići u Australiju.

Njegovanu šaku ambasadora SFRJ u Libiji Lalović je spustio je na moje rame.

- Izabraćeš svoju kuću ili doživotnu tamnicu! Ti biraš - kazao je Lalović.

Iz dubokog džepa lanenih pantalona izvukao je svežanj petohiljdarki. Za mene je izdvojio jednu.

Namignuo mi je kao da sad nas svojica dijelimo neku tajnu. Vidio sam mu leđa. Imao je držanje Vojvode od Kenta kad se spusti na travu Vimbldona da preda šamšpionski pehar.

LENI RIFENŠTAl I BORBA

Kasnije sam, kad slavimo Dan pobjede, gledao stare filmske žurnale. Kad pokazuju odrede njemačke vojske spremne za smotru pojavljivao se jedan s podugačkim ukrasom muškog lica (nos) i nekom špicastom donjom vilicom. Djelovao mi je poznato.

Stara škola je znala da te nauči ko je što. Rasčistio sam s Njemcima. Osnovna, srednja škola. Rani jadi. Upisaću fakultet, smlatiti nekoliko godina na Filozofskom fakultetu i prekinuti agoniju odlaskom u JNA. Završio sam na Banjici. Pješadijsko rekreativni centar. Tako se to kolokvijalno zvalo. Bio sam traljav regrut s ambicijom da se doma vratim prije proljeća. Ispričaću vam kako se stvar zakomplikovala. Polaganje vojničke zakletve. Fotografisali su nas u stroju. Završio sam na naslovnoj strani dnevnog lista Borba i nedjeljnika Front. S fotografijom profila na naslovnim strane izgurao sam to s vojskom do kraja baš lagano. Sinoć sam gledao te slike. Zapanjuća sličnost s vojnikom koji je završio u kadru Leni Rifeštal. Nijesu sve vojske iste ali čeljad u stroju ima istu biološku i nagonsku strukturu.

Moji vršnjaci imaju puške i nasmijana čela. Nijesmo bili podvrgnuti torturama i likvidacijama. Sami smo sebe rastrgli. Iz dosade. Neprimjerenim, niskim, prljavim, ponižavajućim, nehumanim, podlim, nasilničkim, zvjerskim i osvetničkim postupcima, ugrizima za dušu i restrikcijama slobode , upropastili smo sebi budućnost.

Mračni Šopenhauer tvrdi da je najnesrećniji trenutak najnesrećnijih trenutak kada se probude. Nekad posmislim da smo se probudili u najbeznadežnijem paklu. Ljudska zajednica u kojoj je spomenik Pavlu Đurišiću moguć, ne kao fizički objekat, kao sama ideja. Zbrka, kriza mišljenja. To je Crna Gora jučer, danas, sjutra. To je užas. Humana pukotina.

Nerazvijen, neupotrijebljen, neostvaren čovjek koji se spomenikom Pavla Đurišića vraća u svoju osnovu i jarani koji mu pod crnim barjacima terciraju - Sloboda ili smrt i tuku reportere. I svi mi, šetači bez granica, od komunizma do liberalnog kapitalizma, od Crvene armije do Američke ratne mornarice, svi graditelji spomenika Jusufu Čeliću, Ded Đin Ljuljuju, Puniši Račiću...sve grupe građana i sva bratsva, skupa s njima. Zaista smo se imali rašta rađat`. Ovaj eho Njegoševog stiha tretirajte kao stilsku figuru - sarkazam.

Volim ove priče nedjeljom. Da današnje nije bilo, nikad ne bih pomislio na plan da odletim u Australiju i starog Lalovića. I malo me sram što sam za sebe izabrao.

Prepirka oko zemljišta i prolaza za stoku brzo je prerasla u sukob. Naoružani mještani iz oba sela, neki u civilnim jaknama, neki još u sovjetskim uniformama iz avganistanskog rata, zauzeli su brežuljke i puteve. Do podneva, vijest se proširila po čitavom regionu, a kamioni puni dobrovoljaca počeli su da pristižu u Nagorno Karabah. Februarska hladna noć 1988. godine bila je uvertira za Prvi karabaški rat.

Poslije septembarske ofanzive 2023. godine Azerbejdžan je zauzeo Nagorno Karabah. Diplomatski procesi rezultirali su u martu 2025. godine potpisivanjem okvirnog mirovnog sporazuma, kojim je Jermenija priznala suverenitet Azerbejdžana nad Nagorno Karabahom. Obje strane su se dogovorile o potpisivanju ugovora i otvaranju granica. Ostalo je sporno pitanje tranzitnih koridora, koji ne povezuju samo dvije države, već su od geostrateškog značaja za region cijelog Kavkaza, uz interesovanje velikih sila.

U središtu problema je Zangezurski koridor. On je važna geostrateška i ekonomska tačka povezivanja dvije države i regionalnih aktera. Aktiviranje ovog kopnenog koridora promijenilo bi povezanost Azije sa Evropom, smanjujući vrijeme putovanja Sjevernom rutom, koja je ugrožena ratom u Ukrajini. Nesmetan prolaz kroz koridor bio bi od koristi Srednjoj Aziji i Južnom Kavkazu. Koridor povezuje Azerbejdžan sa njegovom teritorijom Nahčivanom i Turskom, svojim partnerom. Jermenija se protivi prisvajanju koridora od strane Azerbejdžana i njegovim planovima. Baku traži od Jerevana da hitno otvori kopneni prostor koridora, što Jerevan smatra neprihvatljivim, ukazujući da se time krši suverenitet i negativno utiče na regionalnu bezbjednost. Međutim, vlast u Jerevanu se još zvanično ne izjašnjava po pitanju američkog plana.

Svoj geostrateški i ekonomski interes SAD vidi u ponuđenom mirovnom rješenju. Kako saopštava Rojters, ono bi značilo da SAD imaju ekskluzivno pravo na tranzitni koridor kroz Južni Kavkaz. Na ovaj način SAD bi se pozicionirale kao značajan regionalni faktor, na vratima Ruske Federacije, uz uticaj na realizaciju kineskih ekonomskih aktivnosti u ovom regionu. Ovo bi bila najbliža kopnena tačka na kojoj bi SAD bile na granici Irana. Teheran se snažno protivi američkom planu. Njegovom realizacijom poremetio bi se iranski pristup Jermeniji i uticaj na Južni Kavkaz. Moć koju bi Azerbejdžan stekao ovim projektom, za Teheran rađa strah od porasta separatizma među azerbejdžanskom manjinom. Ruska Federacija prati dešavanja u ovom regionu, koji smatra svojom ekskluzivnom interesnom sferom. Ekonomski i strateški važan region pokušaće da sačuva od uticaja američke spoljne politike. Takođe, zamrznuti konflikt između dvije države odgovara ruskoj regionalnoj politici, kako bi se postavila kao potencijalni hegemon, pokazujući„Pojas i put”, vidi ekonomski značaj koridora. Međutim, mora zauzeti i oprezan stav, uzimajući u obzir stavove Irana i Ruske Federacije zbog strateških odnosa sa ovim državama. Ovo pitanje bilo je i tema u bilateralnim odnosima na sastanku između zvaničnika Bakua i Pekinga.

Svaki kilometar od ukupno 45, koliko iznosi dužina spornog koridora, značajan je za regionalnu i politiku velikih sila. Put vodi u pravcu razrješenja ili produbljivanja zamrznutog konflikta. Važno je da sivi soko sa Kavkaza bude u letu sa grančicom masline.

Piše: Nikola Banićević, doktor političkih nauka i predavač na Humanističkim studijama, UDG na smjeru Bezbjednost

I zato, evo upravo jedne priče koju sam otprilike prije dvije godine prezentovao na svom Fejsbuk nalogu. Šteta bi bila da ostane zaturena unutar virtualne istorije –mislim da je aktualna pogotovo danas.

Jutros sam se u jednoj lijepoj šetnji, uz zanimljiv razgovor, družio sa Vladom Kekovićem, mojim dragim prijateljem. On se od 1982. do 1989. godine nalazio na dužnosti rukovodioca Službe državne bezbjednosti Socijalističke Republike Crne Gore.

Šetnja kao u američkim špijunskim filmovima – kada se istraživački novinar sretne sa penzionisanim i nekad moćnim šefom tajne državne agencije, koji mnogo zna o nezgodnim i delikatnim stvarima... Taj "slučajni" susret nikada se ne odvija u ofisu ili kafeu, nego uvijek i po pravilu u gradskom parku, na bulevaru sa drvoredom ili na klupi skrovitog dvorišta. Sigurno ste čuli za film "Sedam dana kondora" sa Robertom Redfordom.

Vlado Keković je bio posljednji šef komunističke ili socijalističke Udbe u Crnoj Gori i malo smo se dotakli osjetljivih događaja iz perioda kada je bio najmoćniji čovjek tadašnje Republike Crne Gore – suvereni gospodar ljudskih sudbina. Iako su famozni šefovi tajnih i političkih policija u totalitarnim režimima bili ozloglašeni i bezdušni, kao i sama Udba, iz koje je se protezala trauma koja i dan-danas živi u kolektivnom refleksu, Vlado je ostao zapamćen kao mek i razuman načelnik Udbe (Službe državne bezbjednosti).

Nije zloupotrebljavao svoj visoki i omnipotentni položaj, nije se iživljavao, nije ljudima stajao na muku, nije nikoga progonio ni mučio, ako izuzmemo srpskog novinara Milovana Brkića. On je bio blaži i humaniji, čak i demokratičniji,
nego mnogi koji su došli na njegovo mjesto u vremenu navodne demokratije i višepartizma. Iz te postkomunističke obavještajne sfere krenuli su šverc, mafija, droga, politički pritisci i političke i svake druge likvidacije. Sa Vladovim padom u danima varljive AB revolucije – zauvijek je nestalo to lijepo i bezbrižno doba kasnog socijalizma. U posljednjoj dekadi i labudovoj pjesmi socijalizma gotovo da je sve bilo uljuljkano, suptilno, tanano, diskretno. Takvo je bilo i djelovanje šefa tajne policije.

Vlado mi je ispričao kako je
Crnogorskom narodnom pozorištu uvijek davao rekvizite za predstave: puške, pištolje i ostalu specifičnu opremu. U ime zahvalnosti tadašnji direktor pozorišta Milorad Stojović poklonio mu je godišnju kartu za predstave koje su igrale u CNP-u. To je šarmantni detalj saradnje jednog šefa bezbjednosnog aparata sa nacionalnom kulturom. Kroz ovaj primjer najbolje možemo uvidjeti koliko je to bilo baršunasto i bezazleno doba. Možemo samo zamišljati šta su kasniji udbaši određenim krugovima nudili kao uslugu i šta su dobijali zauzvrat.

Međutim, Vlado u priči nikad ne ide u ono najintrigantnije i mitologemsko. On neće puno reći, uz svu predusretljivost, otvorenost i druželjubljivost. Ono što bismo željeli čuti, ono konspirativno i trilersko, možda nikada nije ni postojalo. Pitanje je – da li je to plod naše mistifikacije? Ipak, čini mi se da se on drži onog zapadnog i džentlmenskog kodeksa – da veliki i značajni ljudi svoje tajne nose sa sobom u grob. Vlado je pošten i dobar čovjek koji je umio ostariti, i ja mu želim još puno zdravih godina.

Državna revizorska institucija (DRI) objavila je, naime, izvještaj o reviziji sprovođenja politike zaštite životne sredine, s fokusom na bespravnu sječu šuma, a nalazi pokazuju da je sistem borbe protiv bespravne sječe u Crnoj Gori neefikasan, fragmentiran i bez adekvatne kontrole.

Oni tvrde da je analizom zvaničnih podataka o sječama šuma u Crnoj Gori za period samo tri do četiri godine, odnosno od 2021 do 2024. godine, koji su dostavljeni od strane Uprave za gazdovanje šumama i lovištima, utvrđeno je da se ti podaci ne mogu uzeti kao tačni jer nedostaje pouzdan i nezavisan nadzor, pa se zvanični podaci o količini sječe šume ne mogu uzeti kao pouzdani.

Smatraju takođe da Uprava za gazdovanje šumama i lovištima nema odgovarajući monitoring i digitalne alate za praćenje, pa je stoga teško potvrditi da je trenutni nivo iskorišćenja stvarno održiv.

Za one koji ne prate ovu obalast zvuči nevjerovatno toliko neslaganje između zvaničnih podataka Uprave za šume i satelitskih snimanja najrenomiranije evropske institucije.
Prema satelitskoj analizi koju je za potrebe DRI uradila Evropska svemirska agencija, u periodu 2021–2024. šumske površine u Crnoj Gori smanjene su za 587,1 km², što odgovara količini od oko 9,4 miliona kubika drvne mase. Sa druge strane zvanični podaci Uprave za gazdovanje šumama bilježe tek 2,1 milion kubika, a razlika ukazuje na moguću bespravnu sječu, slabosti u nadzoru i netačne evidencije.

Iz DRI konstatuju da iako se podaci dobijeni procjenom ne mogu tretirati kao potpuno precizni i konačni, razlika između ovih procjena i zvanično prijavljenih podataka ukazuje na značajnu nepodudarnost.

Ovolika odstupanja, kažu, ukazuju na potrebu za detaljnijom analizom uzroka, uključujući mogućnost postojanja dodatno neregistrovanih sječa, metodološke razlike u prikupljanju podataka, prirodne poremećaje koji nijesu evidentirani kao sječe, kao i moguće nedostatke u sistemu evidentiranja i praćenja šumskih resursa.

DRI je ocijenila da institucije nijesu uspješno odgovorile na problem, te da nema dovoljno nadzora, koordinacije ni efikasnog sankcionisanja. Uočeni su ozbiljni propusti u sprovođenju akcionih planova, kao i nedostatak strateškog okvira nakon 2021. godine.

Revizija je rezultirala sa 20 preporuka, uključujući donošenje nove Nacionalne šumarske politike, jačanje inspekcija i digitalnog nadzora, osnivanje državnog preduzeća za gazdovanje šumama, pa čak i razmatranje moratorijuma na sječu u najugroženijim zonama.

Kada su u NVO Drvoprerađivači Plav još prije dvije godine ukazivali na činjenicu prekomjerne sječe, ili mnogostruko veće od one koja se prikazuje, bili su stavljeni na stub srama.

Oni su još tada javno govorili da se posječe godišnje i do milion kubika drveta, a onda su im zvanične institucije odgovorile da pretjeruju, da govore neistinu. Sada zvanični podaci DRI govore u prilog tome da je i to čak mnogostruko više nego što su drvoprerađivači iz Plava računali.

Prema njihovim računicama gašenjem nekadašnjih državnih šumskih preduzeća i prelaskom na koncesiono gazdovanje šumama, država je izgubila samo do 2020. godine oko dvadeset milijardi eura. To je istovremeno značilo da je toliku dobit ostvarilo nekoliko koncesionara koji su se mogli prebrojati na prstima jedne ruke za dvadeset godina, i taj novac je, uglavnom, izašao iz Crne Gore.

Crna Gora nije razvijala finalnu proizvodnju, ali su zato države iz okruženja svoju finalnu proizvodnju zasnivale na sirovini iz naše države i ostvarivale najveću dobit.
Plavski drvoprerađivači kažu da podržavaju mjere koje predlaže Državna revizorska institucija, ali da smatraju da prije toga treba hitno očistiti crnogorske šume od bolesnih stabala, bilo da su opožarena, kao što je to u Rožajama, ili napadnuta zaraznom bolesti koju prenosi parazit poznat pod nazivom potkornjak.

Vlada Crne Gore je najavila ranije da će krenuti u obračun protiv takozvane šumarske mafije i formirati jedno državno preduzeće koje će gazdovati šumama, ali se primjena uporno odlaže iz godine u godinu. Plavski droprerađivači su računicu izveli da bi, kako kažu, običnim građanima, koji nemaju predstavu o kakvim razmjerama štete se radi, predstavili sliku izgubljene vrijednosti za dvadeset godina, koja bi, pretvorena u autoput, iznosila oko 800 kilometara.

I danas poručuju – ako neko sumnja u njihove računice i dalje misli da griješe i obmanjuju javnost, neka samo dobro pročita i prouči izvještaj DRI i pogleda rezulrtate satelitskih snimaka za samo tri godine, od 2021. do 2024. godine.

Najslikovitije je to još prije mnogo godina kazao jedan drvoprerađivač kada je rekao da će naša djeca, ako se nastavi ovim tempom sa uništavanjem crnogorskih šuma na sjeveru, vrlo brzo drvnu građu za krovnu konstrukciju uvoziti iz inostranstva. Koje i dalje svoju finalnu proizvodnju razvija na račun sirovine iz Crne Gore, dok svoje šume strogo čuva.

Karš (Vensan Kasel) stvara kontroverzni i inovatni sistem GrejvTeh (GraveTech) koji živima omogućuje da se pomoću specijalne aplikacije povežu sa svojim pokojnicima, prateći sve promjene kroz koje prolaze njihova tijela. Na ovom visokotehnološkom groblju, tijela se sahranjuju u specijalnim pokrovima opremljenim malim kamerama povezanim sa ekranima ugrađenim u nadgrobne spomenike.

Kronenberg nas je navikao na svoj uznemirujući filmski jezik, a“Pokrov” pokazuje kako izgleda smrt kada nije ni kraj, ni prelaz ka metafizičkoj vječnosti. Digitalne veze pridržavaju mrtve za žive koji prate oticanje svega tjelesnog iz pokojnika, ne puštajući ga da zaista i zauvijek ode. Taj svojevrsni posmrtni panoptikon pretvara nadzor tijela umrlog u trajno stanje. Pokrov, koji je u mnogim civilizacijama služio upravo da zaštiti dostojanstvo pokojnika prekrivajući njegovo tijelo nakon smrti, sada postaje suprotnost – sredstvo kojim je tijelo neprestano izloženo pogledu.

Zato ovaj film pokreće dublje pitanje: šta se dogodilo sa smrću u našem svijetu?

“Dok su ljudi zaista vjerovali u uskrsnuće tijela i besmrtnost duše”, piše Mišel Fuko, “bilo je prirodno da se zemnim ostacima ne pridaje veliki značaj. Od trenutka kad ljudi više nisu bili tako sigurni u zagrobni život, postalo je logično da se veća pažnja poklanja posmrtnim ostacima koji su jedini trag našeg postojanja u svijetu i u riječima.”

Od rituala do panoptikona

Nekada grob nije bio obično počivalište, već kapija ka drugom svijetu, mjesto susreta ovozemaljskog i vječnog. Otuda su sahranjivanje oduvijek pratili brojni pogrebni rituali kako bi se pokojniku olakšao trenutak prelaska.

Ti rituali, kako kaže Robert Herc, nisu bili samo čin rastanka, već potreba da zajednica priustvuje tom prelasku iz života ka vječnosti. Nije se samo tijelo spremalo za odlazak, već se ispraćala i duša. Smrt je imala svoj dublji smisao.

U međuvremenu, smrt smo protjerali iz svakodnevice. Prestala je da bude javna. Gubitak vjere u zagrobni život obesmislio je i rituale koji su je pratili, a što je još važnije, ostavio nas je bez smisla koji je smrt nekada imala – nade u onostrani život pokojnika. U hrišćanstvu i islamu to je zagrobni život, u budizmu i hinduizmu vjerovanje u reinkarnaciju, dok neke narode “tamo” čeka duhovni svijet predaka.

Zato je priča o Karšu i njegovoj potrebi da se od ženinog tijela nikada ne razdvoji digitalizujući njegovo propadanje, priča ateiste, što Kronenberg jeste, koji ne vjeruje da nakon smrti postoji išta osim propadljivog tijela. Njegov junak zato ostaje zaglavljen u ponavljajućem trenutku gubitka voljene osobe.

Virtuelna vječnost

Ako potrebu glavnog junaka filma da nastavi vizuelni kontakt sa tijelom preminule supruge vidimo kao neku vrstu utjehe, onda nije čudno što mnogi danas u virtuelnom svijetu traže načine da ponovo stupe u kontakta sa preminulima.

Platforme poput “Project December” omogućavaju da putem korisnički unetih podataka razgovarate s četbot verzijom umrle osobe. Slični algoritmi nude podsjetnike i uspomene, čuvaju slike, glasove, digitalne dnevnike, stvarajući virtuelne grobnice.

Jedan od novijih fenomena su i QR kodovi na spomenicima koji sadrže mnogo više podataka o pokojniku od imena i datuma. Skeniranjem koda otvaraju se stranice sa pokojnikovom biografijom, fotografijama, video zapisima, govorima, digitalnom knjigom žalosti, pa čak i linkovima ka društvenim mrežama pokojnika.

Kao ni život, ni smrt nije ista otkada se tehnologija umiješala između živih i mrtvih – ona više nije ni put ka vječnosti, ni ka zaboravu.

Možda je najveća iluzija našeg vremena nada da ćemo tehnologijom prevariti ovozemaljski kraj. U želji da zadržimo one koje volimo, oduzimamo im spokoj vječnog počinka. Riječi epitafa na nadgrobnom spomeniku danas je zamjenio svjetleći ekran. Nemirenje sa smrću ni životu ne daje priliku da krene dalje.

U dvorani muzeja u Tel Avivu, na adresi Rothschild Boulevard 16, osam sati prije isteka britanske mandatne uprave, David Ben-Gurion proglasio je nezavisnost Izraela. U trenutku nastanka Izraela kao države, Palestina nije imala formalnu vlast, već je nju obavljao Arapski visoki komitet, koji je saopštio da odbacuje proglašenje Izraela državom kao „nelegalan čin protiv arapskog prava.“ Pozvali su arapske države da vojno intervenišu i zaštite arapsko stanovništvo Palestine. Reakcije međunarodne zajednice bile su različite. UN su pokušale da spriječe ovakav scenario još 1947. godine donošenjem Rezolucije br. 181, kojom bi se teritorija britanske mandatne uprave podijelila prema procentima.

Jevrejska država zauzimala bi oko 55% teritorije, uglavnom priobalni pojas, Galileju i deo Negeva. Arapska država imala bi oko 45% teritorije, koju bi činili Zapadna obala, Gaza i sjeverni delovi Galileje. Jerusalim i Vitlejem bili bi međunarodna zona pod upravom UN. SAD, Velika Britanija, neke evropske i afričke države glasale su za Rezoluciju, dok su arapske države, zajedno sa Grčkom, Kubom i Indijom, bile protiv. Rezolucija je usvojena većinom glasova.

Prošlo je 77 godina od proglašenja Izraela državom, koje su tada podržale SAD, SSSR, Kanada i mnoge evropske države, među kojima Velika Britanija i Francuska. Ponovo je Bliski istok prostor za susret međunarodnih politika i interesa. Istorija je okrenula svoj točak. Treba vidjeti kakav će odnos između saveznika SAD i Velike Britanije izazvati stav Britanaca da priznaju Palestinu za državu. SAD se protive i kanadskom priznanju. Francuska ima istu namjeru, uz obavezu demilitarizacije Hamasa. Ovim tempom treba očekivati da se njima pridruže još neke od država EU. Ovakav spoljno-politički stav nekih država EU može dovesti do dodatnog ugrožavanja transatlantskih odnosa. SAD imaju značajnu moć kroz formiranje carinskih stopa, što može usporiti talas priznanja.

Priznanje od strane Francuske i Velike Britanije ostavlja SAD kao jedinu stalnu članicu Savjeta bezbjednosti koja ne priznaje Palestinu kao državu. Odnosi u međunarodnoj politici idu na stranu Palestine. Međutim, formalno priznanje je znatno lakši proces od pomoći tih država da se uspostavi mir, funkcionalna i otporna zajednica. Danas niko od ovih država ne nudi konkretna i učinkovita rješenja. Čak i da ih ima, morala bi zadovoljiti dvije strane, koje već 77 godina različito gledaju na sva pitanja vezana za njihov odnos.
Danas Bliskom istoku treba više od riječi kako bi se ovaj rat okončao. Deklarativna priznanja su samo početak. Dva faktora je potrebno ispuniti kako bi se sukob riješio. Prvi je međunarodni, a drugi unutarregionalni, kroz saglasnost suprotstavljenih strana. Jedna je brava, a dva su ključa za otvaranje kapije, čiji put vodi ka miru.

Ovo kažem hiperbolično – da bih možda stilski ojačao proznu ideju, ili makar pokušao da budem duhovit. Naravno da se javljam mojim dragim prijateljicama i prijateljima, koje izuzetno volim, iako su mnogi od njih teški i naporni sagovornici. Ali iz perspektive etnogeneze to je violentni dinarski svijet, čije osobine i sam nosim.

Kao što rekoh, sa posebnim zadovoljstvom volim da se javim baš na nepoznat broj. Možda je neka stara i davno izgubljena ljubav, simpatija sa kojom je stalo na pola puta..., ili pak nešto novo i aktuelno – što će nositi njeno ime i što će doći sa septembrom... Možda je prijatelj iz djetinstva, ili iz inozemstva? A može biti ponuda za posao... ili neki poznanik koji me je svojevremeno 'izgorio' za par stotina eura, koje bi me danas preporodile? Iza nepoznatog broja može biti i DHL servis, koji će me obavijestiti da su mi pronašli zagubljene patike, naručene iz Engleske, a koje su me koštale kao Svetog Petra kajgana.

Nepoznati broj na displeju uvijek je u dosluhu sa željom, projekcijom, pa i fantazmagorijom. On ima nešto zajedničko sa dalekim horizontom, sa razotkrivajućim i avanturističkim porivom u nama. Saglasje koje vlada među najvećim psiholozima, vjerovatno i antropolozima (Frojd, Jung, From, Adler, Maslov, Jaspers...) definiše tri osnovne čovjekove tendencije ili preokupacije: 'Bježanje od opasnosti, želja za priznanjem i traženje novog'. Nepoznat broj upravo jeste zov novog.