Svako od nas imao je jednu svoju sobu kuma Saveljića. Ako ne u svojoj onda u kući nekog susjeda, tetke, strica...Prva koje je se ja sjećam je postojala u kući Mirka Keranovog Mijuškovića. U njoj je moj stari kad smo se vratili u Crnu Goru izajmio stan. To je bila “ruska kuća”. Dva sina Mirka Keranovog školovani su u Ženevi. Kao disidenti ekploatatorske klase, njihov otac je za crnogorske prilike bio bogat kao Krez, ukrcali su se na onaj voz s Trockim, Lenjinom i ekipom. Potuklli su se s carističkom ekipom u Rusiji i na kraju stvorili SSSR. Jedan od njih bio je u društvu djevojke, jedinice kćerke Norvežanina koji je imao svoje brodogradilište. Sinovi tajkuna. Tukli su se do posjednje kapi krvi. Nijesu izdali revoluciju. Sad kontam otkud ona dva stabla pred ruskom kućom.

U Crnoj Gori živjela je njihova sestre Ruža, školovana u Đevojačkom institutu, Dama. Poslije njene smrti kuća se je ostala prazna. Potomci ta dva gorska vuka koji su bogat život u Ženevi zamijenili za san o svjetskoj revoluciji iznajmljivali su je crnogorskom lumpenproleterijatu. Ako je istinita definicija da je proleter onaj ko nema niđe ništa, moj stari je tih sezona bio proleter. Pripadnost toj klasi prije pedest pet godina dovela nas je u poziciju da uživamo u prednostima života u kući koja je građena i održavana prihodima sa golemog imanja.

Uz besplatno obrazovanje, to je najveći dobitak kojeg sam kao dijete lumpenproletera koji se na kraju skrasio na južnom odobu Nikšićkog polja, na početku svog putovanja dobio.

KOSORKOVSKI I RADOJIČIĆ

U toj kući sam sreo sam jednog od unuka Mirka Keranovog koji je ponovio put svoga oca ali je putovao u suprotnom smjeru. S Crvenom armijom stigao je do Berlina. Od jednog od njih, Olega, prvi put sam čuo prezime Kosorkovski. Izgovarao s suzama u očima. Objašnjavao je ocu da je Žukov bio budala, a Konstantin Kosorkovski gospodin. Slava umrlima, Gojo Mijušković i moj stari su sumnjičavo kolutali očima i dosipali u čaše kavgonosnu lozovu rakiju. Ču` Žukov budala! Đe to ima!?

U toj ruskoj kući nijesu nam bili potrebni klima uređaji. Imala je hodnik i prostranu kuhinju s podovima od lamenih ploča dimenzika 1 x 1 metar. Zidovi su bili debljine 1.30 metara. a visina do stropa 5 metara. Palac!

Osim prijatne hladovinu u toj kući spoznao sam i radost sieste. Mislim na popodnevni odmor. U Straševini ljudi su izbjegavali najtopliji dio dana. Odlazili bi u hladovinu i drijemali. U zemljama poput Španije i Italije to zovu siesta. Nma su strane bile tuđice i nikad nijesmo usvojili to špansko ime za taj naš običaj. Da spavaš od 1 do 5 poelije podne. Ta pravila su nekad važila za svu okolinu Nikšića. Što sad u mom starom kraju ljeti rade poslije podne? Valjda spavaju.

Sjećate li se života prije nego što su izmislili klima uređaje? Ja sjećam. Kad stignu ljetnji dani imućniji bi oblačili laganu, široku odjeća od prirodnih materijala, poput lana i pamuka. U tom se obliku, pred mojim očima, jednog davnog ljeta pojavio Mihailo Radojičić. Novinar Mihailo Radojićić. Avgust mjesec, nekih sedmicu dana po Ilindanu. Kupovao je kod mog oca med. Izgledao je kao italijanski industrijalac. Bijeli panama šešir. Bijela lanela košulja. Bijele lanene pantalone. Kad kažem bijela mislim bijela košulja. Ne bež bijela. Ne prljavo bijela. Bijela.

Kad sam prvi put vidio tog čovjeka nijesam mogao znati da je stvoren po slici italijanskog industrijalca. Da je to ta priča shvatiću kasnije, kad naučim da čitam, u legendi uz jednu fotografiju koje sam vidio u nedjeljniku NiN i pratila je tekst o familiji Anjeli.

Mihailo Radojičić nije bio aristokrata. Bio je novinar. Posao novinara u komunističkoj Jugoslaviji mogao ti je omogućiti da kad dođeš u Straševinu izgledaš kao da si se u nju spustio s Trga Svetoga Marka. Taj posao nije podrazumijevao obmane i prevare radnog naroda. Podrazumijevao je rad. Podrazumijevao je radnu etiku. Radojičić je prvi novinar što sam ga vidio svojim očima. I prvi savršen džentlemen. Kod komunista novinarstvo je to podrazumijevalo. Ta savršena vanjština nije bila “gard”. To je bila njihova suština.

Prije nekoliko godina pričao sam tu priču Radojičiču. I on kaže: Sjećam se. Kad uđeš u Do, desno, pa malo uz glavicu, kuća s kamenom verandom i ispred nje dva velika stabla. Bio je i jedan kameni sto ispod kod one listre iznad puta...

On se sjeća i te kuće i meda iz našeg pčelinjaka. Ja se sjećam njega, paklene vrućine i zrikavaca koji zriču dok dijete sentimentalnog proletera ton u san iza škura u sobi sa sjeverne strane kuće Mirka Keranovog.

Dovoljno za priču..Znam zašto vam to kažem. Pročitao sam sve što se moglo pročitati o Konstantinu Kosorkovskom. I zaista vam kažem, kad nam je pričao o Žukovu, Oleg Mijušković je znao o čemu govori.

VODA

U mnogim kulturama, posebno u mediteranskim i islamskim zemljama, vrtovi s fontanama su se koristili za hlađenje vazduha oko kuće. Mi smo, čim su izgrađeni vodovodi, improvizovali i gumena crijeva su satiima izlivala vodu na verande. To su prvi naši uređaji za rashlađivanje. Ventilatori su predstavljali luksuz. To su sebi mogli priuštiti samo dobrostojeći ljudi. Kad su u kući jednog američkog emigranta ugradili luster s onim propelerima dugo smo zaobilazili njegovu sobu. Na način starinski govoreći, da nas kakav jad ne nađe...Uzgred da vam kažem, u tom sobi sam dodirnuo američko izdanje Arhipelaga Gulag i Šekspirove Sonete.

Poslije su tehničkim novotarijama put prokrčili jedan zidar koji je luster s ventolatorom postavio u spavaćoj sobi. Uz taj lustar dao je da mu postave i fototapet Crnog Jezera. Uskoro se zavrtio i u dnevnoj sobi komšije koji je imao prvi kolor tv na koji ste mogli natrčati kada se niz Paduricu spustine na nikšićku strane planine Budoš. Bilo je takvih televizora u gradu. U Straševini samo taj jedan. Na njemu sam gledao kako Jugoslavija Zairu trpa devet golova u mrežu. Tri potpisuje Dušan Bajević. Još pamtim prvi. Na centaršut s desne strane odrazio se s vrha petarca i glavom zakucao loptu pod prečku. Princ s Neretve.

Mnogo godina kasnije upoznaću selektora Zaira. Blagoje Vidnić. S njim udarim u priču i skontam da taj Zair nije bio loš. Najbolja afrička ekipa te 1974. Vidinića je italijanska štampa predstavljala kao Kristofera Kolumba afričkog fudbala.

U Crnu Goru je stigao s suprugom Ksenijom koja je pokušavala da riješi enigmu gubitka oca koji je pod nerazjašnjenim okolnosti nestao negdje uz Skadarsko jezero. Bio je rat a on Plamenac...

S probijanjem tunela Budoš klima se kod nas drastično mijenja. U Nikšiću je otoplilo. U Titogradu nije zahladilo. U gradovima ljudi su spavali na krovnim terasama. Lucidniji su našli način da provode vrijeme u podrumima gdje je bilo hladnije. U naseljina na obodu grada mi smo sebi mogli priuštiti da spavamo gdje nam je volja. Nekom lipa, nekom orah, nekom loza “amerikanka”, nekom brijest...Napredan i obrazovan ali samo proleterijat. Klima uređaji bili su rezervisani za buržoaziju. Izbjegavali smo stabla murve i džanje. Hrane nije bilo u izobilju i hrana se nije bacala pa su se komarci i muve hranili ljudima. Jeli smo lubenice, krastavac, paradajiz i mladi sir. Doduše, bili smo junački narod, ali kad se zadesimo ispod murve ili džanje, muve i komarci jeli su nas. Nije renesansno. Više je latinoamerički. Bili smo hitri. Koliko god život bio okrutan mi smo s veseljem bili uvijek bili korak ispred.

Poslije se omatorilo. Usporili smo korak. Prestali smo da zidamo one kuće s debelim zidovima, malim prozorima koji omogučavaju dotok svježeg vazduha i sprječavaju da sunce orgija u sobama. Sto godina nijesam vidio one dašćane, žute patose koji nijesu žuti jer ih zalivaju lanenim uljem, nego im tu notu daje tekstura drveta, obična jelovina. Sto godina je prošlo od jutra kada sam posljednji put išao na mobu da zidamo kuću. Danas nam kuće grade firme. Imamo demit fasade, imamo tešku hrastovinu, klima uređaje koji bjesomučno hlade, staklene površine na zidovima kroz koje zurimo u stakla na zidovima u susjedstvu. Licem u lice ne vide se lica. Stara pjesma. Ne sjećam se više čija. Pavle Goranović zna...

IZGORE SE

Posložih sinoć stvari. Komunizam - zrikavaci zriču dok dijete sentimentalnog proletera ton u san iza škura u sobi sa sjeverne strane kuće Mirka Keranovog. Libaralna demokratija - pod prozorom naše radne sobe dozivaju se Turci iz dvorišta vile iz susjedstvu koju su iznajmili. Trese turska rep muzika.

Nije to ton i ritam koji me osvajao u ljeto 1980. godine kad nam je Niko Backović, tako se zvao onaj emigrant, donio kasetu američke disko muzike a meni je omiljena stvar bila Go West sastava Village People.

Razmišljam nešto o životu koji sam živio prije nego što su do nas stigli klima uređaji. Ona nekad i ova današnja - dvije su to sasvim različite vrućine. U ovoj današnjoj izgore se...

Revoluciju su izdala djeca proletera. Sve drugo je čista propaganda. Sreća je lijepa samo dok se čeka...Zaista vam kažem!

Potpisivanjem Sjevernoatlanskog sporazuma država osnivača, počela je sa radom međunarodna organizacija vojno-političkog karaktera NATO. Ključni član ovog dokumenta je član 5, koji je postavio osnovu za kolektivni sistem bezbjednosti i odbrane. Njime je predviđeno da je napad na jednu članicu, napad na sve članice. Dinamika geopolitičkih dešavanja mijenjala je i njegovu ulogu i shvatanje principa kolektivne bezbjednosti. Hladni rat donio je strah od nukleranog rata i kontinuiranu napetost između dvije super sile. Odgovor je bio potenciranje prinicipa kolektivne odbrane i politika odvraćanja prema SSSR. Gašenje žarišta Hladnog rata, otvorilo je novo, na prostoru bivše SRFJ. NATO je uzeo učešće kroz operaciju kontrole zone zabrane letenja i intervencije tokom rata na Kosovu. Svijet je bio suočen sa stravičnim terorističkim napadom 9/11. Borba protiv terorizma postaje primarni zadatak NATO. Stari znanci iz doba Hladnog rata, susreli su se opet povodom rata u Ukrajni. Invazija Ruske Federacije na ovu državu, aktivirala je politike otvorenih vrata i odvraćanja. NATO je odgovorio novom geopolitičkom izazovu istorijskim prijemom novih članica, Švedske i Finske.

NATO se suočavao i sa krizama u svom radu. Dokaz da u Alijansi ne vlada potpuno saglasje, pokazalo se u Sueckoj krizi 1956. godine, kada se SAD i drugi saveznici nisu složili sa napadom Velike Britanije i Francuske na Egipat. Temelj NATO ozbiljno je uzdrmala odluka fnacuskog predsednika De Gola da 1966. godine napusti vojni dio saveza, potencirajući pravo na suvereno donošenje vojnih odluka. Bivši predsjednik SAD Donald Tramp, ozbiljno je zamislio danas odlazećeg generalnog sekretara Jensa Stoltenberga, kada je postavio pitanja izdvajanja sredstava za Alijansu, ističući pravo SAD da suvereno donosi odluke. Pred nama su nove bezbjednosne prijetnje globalnih razmjera. NATO ih je istakao u svojoj Agendi 2030, navodeći kao ozbiljne prijetnje klimatske promjene, zaštitu Arktičkog kruga i sajber prijetnje, uz tradicionalno postavljanje akcija Ruske Federacije kao prijetnje. U fokusu je i narastajući uticaj NR Kine.

Svijet se mijenja brzinom jednakoj broju i vrsti nastanka novih bezbjednosnih prijetnji. Izazovi za Alijansu će biti unutar politička stabilnost i brzina prilagođavanja novim bezbjednosnim izazovima. Mora će i dalje dokazivati svrhu i potrebu svog postojanja, suočavajući se sa vojnom i političkom snagom Ruske Federacije i NR Kine. Novi generalni sekretar Mark Rutte 75 godina kasnije, moraće da se suoči sa izazovima, posebno zagledan u svezničko dvorište preko Atlantika. Da li je NATO potreban svijetu, zavisiće od učinkovitosti i stabilnosti njegovog temelja, principa kolektivne bezbjednosti.

Autor je predavač i doktorand na Humanističkim studijama UDG na smjeru Međunarodna bezbjednost.

Imao sam ovih dana priliku da ostvarim uvid u elektronsku prepisku članova borda direktora preduzeća “Skijalista Crne Gore”.

Na inicijativu jednog člana upravljačkog tijela te kompanije koja planira razvoj Bjelasice, da se žičara koja je koštala pet i po miliona eura, i koja pet godina kupi prašinu na tri različite lokacije, stavi već ljetos od vrha Bjelasice, od Troglave i spusti na Jelovicu, predsjednica borda odgovara poslije godinu i po da ne bi bilo lijepo da se, kako se izrazila, ta žičara “otima” Mojkovcu i Bijelom Polju. Kao da je neko pričao o otimanju. To bi već bila posebna priča o propadanju žičare i propalim megalomanskim projektima nekadašnjih vlasti.

Druga članica se potpuno slaže, i dodaje da valorizaciju Jelovice treba kandidovati za kapitalni budžet za sljedeću godinu. Što znači još dvije godine čekanja da se bilo šta sa državnog nivoa i od državnih para za Jelovicu uradi. Da je prihvaćen predlog člana borda “Skijališta CG” iz Berana, da se žičara koja kupi prašinu i iz godine u godinu gubi vrijednost stavi u funkciju, Jelovica bi već na jesen bila za turiste pristupačna i na taj način. 

Da sam zlurad, mogao bih pomisliti kako se neko svim silama trudi da se ne izbriše ta granica između sjevera i juga i da ova kraj, od Jelovice, preko Cmiljevice, rožajske Hajle, pa sve do crnogorskih Alpa, odnosno Prokletija, ostane slijepo crijevo. A strani turisti baš ovamo navalili, dok ugostiteljska infrastruktura ne može da prati potražnju.

Ne bih želio da se pogrešno shvati to sto ću reći, ali predjeli s one strane tunela gdje su nekadašnji tajkuni izgradili risorte da bi njihovi pajtaši iz Podgorice autoputem lakše pobjegli sa užarenog asfalta, da se rashlade u ovim vrelim danima, obični narod bi nazvao “prkendaćem” u odnosu na Jelovicu.

To i oni uviđaju i rado preskaču tunelom ovamo i traže zadovoljstvo u netaknutoj prirodi sa ove strane, prema Beranama. Pa makar to bile i obične priganice u nekoj planinskoj krčmi, dobra domaća šljivovica ili medovača iz Polimlja, pivo ohlađeno u izvorskoj vodi.

Dok nesrćna kuvarica, koja nema ni mašinu, kaže da nikada nije vidjela toliku gomilu suđa.

Siguran sam da će ova granica morati biti izbrisana. Desiće se to prirodno, samo još dok autoput dođe do Andrijevice, pa se otkriju sve ljepote ove malene varoši i vrhova Komova iznad nje.

Meni će, kada jednom počne da se gradi, a gradiće se, biti žao jednog kamenitog uzvišenja koje sam prepoznao na Jelovici kod starog hotela i koje mi je nekada izgledalo mnogo veće. Tu sam kao dječak dolazio na izlete i porodična druženja  radnika kolektiva gdje su moji roditelji bili službenici i rukovodioci. Taman je na imanju starog hotela koji je kupila “Osmanagić kompani”. Kupili su i četiri hektara zemljišta gdje se nekada održavao tradicionalni Trinaestojulski sabor. Nešto se bojim da neće imati sluha da sačuvaju taj kamen, da će im zasmetati kada eventualno poruše stari i podignu hotel sa pet zvjezdica.

Meni će ubiti sjećanje na to vrijeme i ostaće samo crno bijela grupna fotografija sa tog mjesta.
Da se razumijemo, za razvoj jesam, ali ne za betonizaciju prirode. U tom slučaju ću potražiti neki drugi kutak na sjeveru kojih ima koliko hoćete gdje ljudska ruka nije ništa dotakla. Iz ranca izvaditi konzervu mesnog nareska, i crni luk obavezno, dok se magli flaša vode sa izvora.
Ležiš tako opušteno na planinarskoj vreći na travi, udišeš punim plućima mirise čajeva koji se nestvarno miješaju, dajući notu koja tako blagotvorno dopire do poslednje ćelije u organizmu. Gledaš u nebo, i u  “beskrajnom plavom krugu” Crnjanskog tražiš prvu zvijezdu nakon zalaska sunca.

Moždane vijuge nestvarno miruju, iako si potpuno budan, dok od nekuda iz daleka, iz prošlosti, sa nekog davnog sabora, sa onog kamena, prigušeno dopire pjesma “Jelovice ti jedina, najljepša si od planina”.

Priče sa te granice davno su zaboravljene. Rado ih priča moj prijatelj Cvetko Vukčević. Jezgrovite. Imaju jasan početak, sredinu i kraj. Ne traže objašnjenja.Najsličnije su biranim narodnim pričama u starim antologijama. A narod je mudar, ma što o njemu pričali.

JEDINAC

Priča koju ću vam ispričati nije slična onoj koju sam čuo od Cvetka Vukčevića. Fakti su identični. Ako se ne varam i atmosfera To je za ovu i sve druge priče presudno. Vjerujem da ima poentu.

Godina je 1858. Lješanski bataljon čuva granicu na na Sitnici. Turska vojska s leđa udara na Crnogorce koji su 7.500 vojnika s Vojvodom Mirkom na čelu poslali da se na Grahovcu da tuku u boju koji će biti majka svih crnogorskih bojeva u drugoj polovini 19. vijeka. Gine sin jedinac Todora Vukčevića. Vaso. Imao je 23 godine.

Po tadašnjoj priči iskopala se kuća Todora Vukčevića. Sina je ožalio po crnogorskim običajima. Jedino što je za njega bilo izvjesno je teška starost. I Todor odluči da se ženi. Tražio je nekoga ko je dostojan njegovog imena i ko bi ga “pod starost pridržao”. U selu je bila jedna udovica. Mlada. Neđe su se sreli i Todor je pita: Bili ti mene uzela. Žena pristane. Rodila mu je pet sinova. Tura, Joka, Mila, Sava i Anta. Prvjenac, Turo, umire. Joko, Milo, Savo i Anto ostavili su široko potomstvo koje životom i djelom služi na ponos cijeloj Crnoj Gori. Todor je živio 100 godina.

Izdanak te loze, bogate uglednim advokatima, pravnicima, prosvjetnim ljekarima, zdravstvenim radnicima je i velemajstor šahovske kompozicije Milan Radojev Vukčević. Dobio je nedavno je svoju ulicu u Podgorici. Priča o njemu i njegovom ocu je čudesna.

OTAC

Radoje Vukčević je bio čuveni advokat. Rođen je u Draževini. Najmlađi dobrovoljac u crnogorskoj vojsci na opsadi Skadra. Imao je 12 godina. Desno oko ostavio je na žici oko Bardanjolta. Uz svoje Vukčevića tukao se 1914. godina na Glasincu. Poslije je bio predsjednik studenstkog udruženja “Progres” koje je okupljalo mlade komuniste sa Beogradskog univerziteta. Završio je pravo na Kolumbija univerzitetu u SAD. Onda je počastvovan stipendijom Kraljevskog koledža u Londonu. Doktorirao je na Univezitetu Hajdelberg u Njermačkoj. Podgoričanke bi rekle: Da se smrzneš kad pomisliš što je taj čoek proša`.
No, to je tek početak...

Kao advokat, do 1938. godine branio je sve komunističke grupe pred sudovima. Puške, bombe, revolveri. Agenti provokatori. Režim koji njeguje drske i osorne. Režim koji insistira da se vlastima svi klanjaju. U takvoj atmosferi, na izborima u Crnoj Gori, 1927. godine, Radoje Vukčević bio je nosilac komunističke liste. Skrivao je Mustafu Golubića. Skrivao je funkcionera Kominterne Adolfa Muka. Zbog slanja dobrovoljaca iz Crne Gore u Španiju uhapšen je 1937. godine. Od komunista se, izuzimajući odbrane crnogorskih studenata pred sudovima, distancira 1938. godine. Zahvalio se na pozivu Kominterne da dođe u Moskvu i sačuvao glavu na ramenima. Kad je već u Draževinu donio sa Bardanjalta i Glasinca preskupa je bila da bi s zaglavio u sovjetskim kazamatima.

Za sve vrijeme aktivizma u komunističkom pokretu Radoje Vukčević bio je zastupnik ili pravni savjetnik njemačkih kompanija Simens, Krup, AEG, Šunker...Nakupio je golemo blago!

Tokom okupacije hapsio ga je Gestapo. Saslušavan je kao bivši komunista. Izvukao se. Čovjek s devet života!
Kao svi Crnogorci koji su se nagledali svijeta i Radoje Vukčević vidio je svoju Golgotu.

Amerikanci su ga angažovali da bude oficir za vezu sa Jugoslovenskom vojskom u otadžini. Dovoljno da mu komunisti poslije rata zabrane povratak u Jugoslaviju i konfiskuju svu njegovu, basnoslovno vrijednu imovinu.

Radoje je prvo bio emigrant u Kanadi. Izdržavao se radeći najteže fizičke poslove. Poslije je postao predavač na Univerzitetu u Alabami. Podržavao je srpsku emigraciju u SAD. Napisao je knjigu “Na strašnom sudu” u kojoj se bavi suđenjem pukovniku Dragoljubu Draži MIhailoviću.

Na kraju priče, godine 1960., našao se na listi ratnih zločinaca. Suđeno mu je u Beogradu. Umro je u San Francisku 1976. godine. Zaboravljen i svima tuđ. Nedavno je pominjan u serijalu priča o otimanju o milione iz ostavštine Stana Uskokovića. I to je sve.

SIN

Milan Vukčević je rođen je u Beogradu 1937. godine u nekoj od onih palata uz Ulicu Kneza Mihaila. Poslije Drugog svjetskog rata on i njegova mati nijesu mogli napustiti FNRJ. Gospođa Kristina Vukčević provela je 11 mjeseci u zarobljeništvu pod otužbom da je bila ratna profiterka. Nikad kao slobodna žena nije vidjela svijetla slobodnoga svijeta.

Dok majka robija, Milan Vukčević je samo dijete i ima 8 godina. Godinu dana kasnije objavio je prvu svoju kompoziciju problemskog šaha. Sa 15 godina je bez premca u Jugoslaviji. Osvojio je bronzanu medalju kao član reprezentacije Jugoslavije na Olimpijadi u Lajpcigu, 1963. Godine. Iste godine odlazi u SAD i započinje studije na Masačusetskom institutu za tehnologiju, privatnom istraživačkom univerzitetu iz Kembridža. Doktorirao je !967. na Kembridžu. Decenijama je radio kao istraživač u Dženeral elektriksu. Bio je jedan od četiri ključna čovjeka u naučnom lancu sa 120 hiljada zaposlenik. Jedini Crnogorac nominovan za Nobelovu nagradu u SAD i velemajstor šahovske kombinacije sa dvije zlatne medalje na ekipnim prvenstvima svijeta kao reprezentativac SAD. Umro je u Klivlendu od posljedica malignog tumora. Imao je 66 godine. Njegov sin je roker. Nikad nije bio u Draževini.

POENTA

Priča o dvojici Vukčevića, ocu i sinu, samo je u jedna od hiljadu priča kojima je slična. To je priča o sinovima crnogorskog krša koji su prešli dug put i nikad nijesu bili na strani neprijatelja koji su im razdirali zemlji a bilo im je suđeno. Radoju je presuđeno a Milanu suđeno da nosi teret strašne osude. Radoje je za sobom ostavio neke spise koji bi se mogli označiti kao književni pokušaj da sumira iskustvo svog života. U njima čitam da je za Crnom Gorom, bez obzira što je u njoj vidio, doživio, bez obzira na sve što je u njoj kazano o njemu, svo vrijeme čeznuo. Nikad se prema svom kršu odnosio podsmješljivo, drsko i odbojno, taj otmeni branilac crnogorskih komunista na sudu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca.
Nikad. Radoje, Milan i svo to široko potomstvo Todorovo. Nikad!

I da ne zaboravim da je početak cijele te priče pitanje koje je umoran i vremešan Crnogorac postavio mladoj udovici: Bili ti mene uzela?

Nema predaje. Kad su stvari od velike važnosti u pitanju nikad nije kasno.

Dok je hodao centrom Štokholma i sumirao utiske sa premijere, na njega je atentat izvršio Stig Engström. Dva hica iz pištolja učinila su da Švedska ostane bez jednog od najproduktivnih premijera, a međunarodna zajednica bez političke ličnosti snažnog formata. Oba mandata posvetio je ostvarivanju principa aktivne neutralnosti, smatrajući da će na taj način svojoj zemlji obezbijediti mir i svijetu pomoći da kroz međunarodno posredovanje, mirnim putem riješi sukobe. Svoj 14 godina dug mandat prvi posleratni kancelar Zapadne Njemačke Konrad Adenauer posvetio je ideji neutralnosti, ne propuštajući priliku da je iz svoje rezidencije u Bonu pošalje kao poruku mira i dobrosjusjedskih odnosa.

Da li je neutralnost danas moguća, pitanje je na koje treba odgovor potražiti u skladu sa kontekstom međunarodnih odnosa. Princip neutralnosti podrazumijeva da država ili drugi subjekti (poput organizacija ili entiteta) zauzimaju neutralan stav u odnosu na konflikte između drugih država ili grupa država. Ona se sastoji od 5 principa, čijom analizom se može utrditi da li ona suštinski postoji u međunarodnoj politici danas.

Neangažovanje u vojnim sukobima je prvi princip i on znači da se država ne uključuje u vojne operacije, konflikte ili ratove između drugih država ili strana, ne šalje vojne snage niti podržava bilo koju stranu u sukobu. U svijetu koji je tripolaran i u kojem bijesni „Novi Hladni rat”, princip neangažovanja je neodrživ. Neutralnost nije prošla test ratova u Ukrajni i Bliskom istoku.

Drugi princip nepristrasnost. On neutralnu državu obavezuje na nepristrasnost prema svim stranama u konfliktu, bez političkog vojnog i ekonomskog favorizovanja jedne od strana u skobu. Princip je donekle formalno održiv, ali suštinski ga demantuju geopolitički interesi velikih država, koje u međunarodnoj politici podržavaju svoje saveznike i proksi elemente. Suzdržanost od političkih blokova kao treći princip,  podrazumjeva suzdržavanje od pridruživanja političkim i vojnim savezima ili blokovima.

Neutralnost u skladu sa ovim principom formalno je ostvariva. Međutim, danas suštinski gledano međunarodni odnosi se zasnivaju na stvaranju blokova, od kojih je najopštija podjela na istočni i zapadni. Četvrti prinicip odnosi se na humanitarni rad i posredovanje države u međunarodnim odnosima.

Ovaj princip znači da neutralne države igraju ulogu posrednika ili posmatrača u međunarodnim sukobima, pomažući u humanitarnim naporima, kako bi se olakšalo rešavanje sukoba i postigao mir. Danas postoje države koje pružaju „dobre usluge” u posredovanju, ali to ne isključuje mogućnost da su one članice neke regionalne ili međunarodne organizacije, saveza ili unije. Primjer je posredovanje UAE u trenutnom ratu na Bliskog istoku, a monarhija je članica regionalne organizacije GCC. SAD su država koje je često bila posrednik u rješavanju sukoba, ali je članica NATO.

Konačno peti princip znači da neutralnost ima svoj međunarodno pravni okvir u vidu Haških konvencija. Formalno - pravno ovo je činjenica, ali suštinski države vrlo često krše norme upravo ovih konvencija, znajući da posledica u vidu sankcije nema.

Vrijeme koje danas živom je doba sukoba i nerazumijevanja, koji se šire putem globalizacije nezamislivom brzinom. Svijet nije mjesto u kojem države danas mogu biti neutralne. Velike države jer to ne žele, manje razvijene ili u razvoju zato što to sebi ne mogu da priušte. Neutralnost danas nije opcija.

Američki predsjednik Džon Kenedi tokom govora na GS UN u septembru 1961 godine rekao je: „Naša najosnovnija zajednička veza je da svi živimo na ovoj maloj planeti. Svi dišemo isti vazduh. Svi brinemo za budućnost naše djece. I svi smo smrtni." Zato moramo pronaći model za uspostavljanje i očuvanje svjetskog mira bez obzira kako se on zvao. Kao u naslovu Palmeovog filma, ipak smo svi jedni drugima braća.

mr Nikola Banićević

(predavač i doktorand na Humanističkim studijama, UDG na smjeru Međunarodna bezbjednost

Posebno i naglašeno mjesto romana zauzimaju djeca koja su nevina i bezgrešna stradala, djeca koja su ubijena u bestijalnom piru zločinačkog uma, a Dostojevski se kroz lik Ivana Karamazova pita - kakav je to Bog koji dozvoljava takvu žrtvu i da li se u ubijanju čedne i naivne djece urušava koncept Boga i hrišćanstva?

Dok iščitavam tu duboko poniruću i mučnu raspravu, na umu su mi dva divna dječaka sa Cetinja. Zamišljam scenu u kojoj ih monstrum satire pred očima majke... Ubija i majku u pokušaju da ih životom zaštiti. Čak ni u romanu, u kojem Fjodor opisuje najbrutalnije primjere stradanja djece u Rusiji 19. vijeka, nema ovakve nečovječne i demonske scene.

U smislu prirode Boga i čovjeka mi ne možemo ništa popraviti - možemo da promišljamo i spekulišemo, ili da na ličnoj ravni pokušamo živjeti plemenitije i saosjećajnije. Ali država je mogla mnogo više uraditi da porodice pobijenih Cetinjana osjete makar djelić solidarnosti i kap melema na grdnoj i otvorenoj rani, dok se godišnjica masakra približava. Nigdje se nova vlast i nova država nisu tako bestidno obrukale kao pred tim unesrećenim i osakaćenim familijama. Tu ne mislim samo na neshvatljivu i bezosjećajnu pasivnost - niko nije podnio ostavku u danima nakon cetinjske apokalipse, niti je bilo onih koji su se osjetili odgovornim i postiđenim... I u takvom trenutku, u tragediji i traumi koje su neuporedive sa bilo čim što iskrsava i što nas zaokuplja u kolotečini naših dana, 'ljudi' su mislili na fotelje i prinadležnosti. Ali to je opet čovjek pada i dekadencije, čovjek ništavila i nihilizma, o kojem je tako opsesivno razmišljao Dostojevski.

Jer mladi Mate (Slobodan Dimitrijević) tu na Viševici nije mogao učiniti mnogo, protiv njega bila je tvrda i zaostala sredina i ljudi koji su ga vukli unazad i koji nisu željeli prosperitet kakav je on želio i u njega vjerovao, bili su kao kamen o nogama. Tako je i napustio Viševicu i u gradu započeo novi život. To je dakle uzbudljiva biografija ovog Prometeja s otoka Viševice, koju je reditelj odlično prikazao, donoseći mnoge novosti i u temi i u estetskom obliku filma.

Za čime ustvari reditelj Vatroslav Mimica traga, šta želi otkriti u prošlosti koja svojom snagom sve dublje zadire u sadašnji život njegovog junaka? Ne priča li on o starom, prometejskom naporu čovjeka da se uzdigne nad stvarnost? Ne govori li njegovo djelo o jednom vidu iskonskog čovjeka? Jer biti čovjek, u pravom smislu te riječi — teško je do tragičnog, borba na tom planu ne dobija se pozama ni parolama. Mate Bakula je cijelim svojim bićem, kao trudbenik, vezan za ovu stvanost. Pa ipak, reditelj ga ne sukobljava sa njegovom sredinom na ustaljen i konvencionalan način. Svjedoci smo Bakulinog privatnog i poslovnog konfora, daje nam se do znanja da je on uvaženi rukovodilac poznatog preduzeća »Prometheus«, upozorava na rastrzanost i nervozu na licu i nemirni pogled pun zabrinutosti, ali se sve to skriva iza tamnih naočara. Mimica nijednog časa ne želi da se pomisli kako je Bakula izvan stvari u kojima bitiše i čak dopušta misao da je on možda izraz realnosti koja ga okružuje.

Sve je na izgled sasvim logično — njegovo interesovanje za poslove, briga oko porodice, niz sitnica i želja da na vrijeme ispuni i svoju društvenu obavezu, te da u pravi čas stigne na voz koji će ga iz gradske vreve prevesti na obale mora, bliže rodnom otoku Viševici. Hronologija se gubi i događaji ili emocije posmatrane iz današnje Bakuline pozicije dobijaju prostorne dimenzije.

Kakav stav zauzeti prema Ijudima koji su ga doveli na ivicu propasti i praktično onemogućili u njegovom djelovanju? Jesu li mu to prijatelji ili neprijatelji? Ko kome treba prvi da pruži ruku?

to ulaženje u podsvijest i u snove, omogućilo je Mimici da izgradi jaku nadrealističku konstrukciju, na kojoj je ostvario čitav film, obogaćujući ga nizom impresivnih detalja, od kojih svaki ima svoj smisao i svoju ulogu. Bio je to sasvim nov postupak u to vrijeme, ali bi teško bilo reći da je imao sljedbenike. Mimica je ostao jedini protagonista tog ekspresionističkog načina naracije, što će poslije nastavljati u još nekim svojim filmovima. Pitanje sažimanja u ovom slučaju mnogo je složenije nego što izgleda, i režija ga postavlja kao sinonim krize — čovjek mora da spozna svoju situaciju i da shvati da nije samo on potreban svijetu već da je stvanost, u svim svojim životnim tokovima, njemu još potrebnija.

Bilo bi banalno očekivati da se Bakula u grad vrati preporođen, rasterećen svih ili bar osnovnih sumnji. Jedina misao na koju se može osloniti jeste spoznaja da je u taj novi život Viševice ugrađen i njegov napor i da žrtve koje je podnio nisu bile uzaludne. Ali gledalac istovremeno ima priliku da njegovo lice i cijelu ličnost uporedi sa bjelinom mermera na spomeniku koji on upravo otkriva. Razlike su veoma male i asocijacija se javlja spontano. Zato i kadar koju vidimo na završetku filma nije do kraja objašnjen: Bakula hrabri mladića koji želi da učini još nešto više za prosperitet Viševice, ali nekako mlako, sa sjetom, kao da podstiče njegovo vjerovanje u ostvarljivost želja, a ne snagu i vjeru u otvorenu borbu.

Demistifikacija heroja dobila je željeni smisao tako da se i ne mora postaviti pitanje šta on predstavlja u našem svijetu. Odgovor je nedvosmislen — samo čovjeka. Elementari prirodni simboli: kamen, svjetlost sunca, beskrajnost pučine, usamljenost malih ribarskih brodića, nepokretnost atmosfere malog mjesta. U ovakvom konceptu otuđenja pesimizam nije način da se ličnost još više izoluje u svom intimnom svijetu već prirodni put ka organskam utapanju čovjeka u sopstvenu realnost.

Time je Mimica uvjerio sebe da film ne mora ostati u okvirima iluzionističke stvarnosti. Što se tiče režijske koncepcije filma, ona se ne može odvojiti od priče i njenog značenja. Mimica je režijski obradio ovu temu načinom koji se danas čini jedino mogućim, a već je to dokaz uspješnosti njegova postupka.

Posebno je ovdje značajan udio kamere, koju je u rukama imao Tomislav Pinter, jedan od najvećih jugoslovenskih snimatelja. Zbog toga, neke scene i mnogi pasaži ovog filma nisu ostali na nivou stereotipa i konstrukcije. Zar je onda sIučajno što im snaga dolazi iz onih fragmenata rađeniih od sjećanja i još neizblijedjelih fakata?

U dramaturškom smislu oni su tu da bi objasnili sadašnja raspoloženja, dileme i postupke umornog i opustošenog Mate Bakule. Mimica ih tako režira i montira da na njima može počivati cijela konstrukcija filma.

Na sve strane iz njih zrači dinamika, tako da djelo zadobija čvršći integritet. »Prometej s otoka Viševice« bio je cjelovito ostvarenje, koje mu ništa nije nedostajalo, a koje je svojim bogatstvom, i u temi i u formi, bilo izuzetno i sasvim originalno.

Kažem filmska priča, mada stvarna.

Od tajanstvenog otključavanja dokumenata kojim je porazio najviše tehnologije državnih tajni, objavljivanja u formi Wiki ciklona oko 700.000 dokumata, hajke na njega, njegovo pojavljivanje na balkonu ambasade Ekvadora u Londonu, zatim hapšenje s obrazlozenjem "odredjenih obaveza prema pravosuđu Švedske", do na kraju pregovora izmedju američke strane i Asanža po onoj latinskoj do ut des.

U međuvremnu, kako to biva u istoriji, zatvorenik je počeo da smeta goniteljima.

I prošle nedelje, najzad, poslije 14. godina, išli su naslovi po podijima u cijelom svijetu: ASSAGE IS FREE!

Fotografija desno je iz 2011, prepune sale u Podgrorici.

Bila je to javna tribina posvećena fenomenu Wikiliksa, i Asanžu tada već u prvim nevoljama.
Ponekada nam podje za rukom ovdje, da ne budemo provincijalni, zapravo da budemo moderni i demokratski, da tolerantno raspravimo aktuelne teme, u ovom slučaju jedne svjetske, s ciljem da sve bolje razumijemo.

Još sam tada živio u Rimu, ali za tu priliku, na poziv organizatora, skoknuo sam u Podgoricu i bio jedan od učesnika rasprave.

Uostalom Wikiliks je objavio i depeše iz Podgorice američkog ambasadora Mura. U jednoj 2009.g. Mur piše i o privatnim poslovima Svetozara Marovića i Mila Đukanovića.

Asanž vjerovatno nije anđeo istorije, ali jeste njen demistifikator, bar ove novije. Teško mu je poreći veliku hrabrost u borbi za istinu.

Hladni rat svijetu je donio bipolarnost u međunarodnim odnosima i blokovsku podjelu. Super sile toga doba SAD i SSSR imale su svoje interesne sfere. Države su odlučivale kojem će se od blokova prikloniti, a podjele su postajale sve dublje. Ovo je dovelo do brojnih incidenata između velikih sila, poput Berlinske blokade, Kubanske raketne krize, obaranja špijunskog aviona, ali i regionalne sukobe, poput Korejskog i Vjetnamskog rata i invazije SSSR na Čehoslovačku i Avganistan. Pokret Nevrstanih u međunarodnoj politici ponudio je novi koncept međudržavnih odnosa.

On je podrazumijevao da nema svrstavanja u blokove i koncepta kolektivne bezbjednosti u cilju služenja velikim silima. Imperativ je suprotstaviti se svakom vidu imperijalizma, a kroz saradnju u međunarodnim organizacijama boriti se za međunarodnu bezbjednost.

Promovisali su ideju mira, solidarnosti i ekonomskog razvoja, posebno nerazvijenih zemalja, od kojih su brojne i bile članice. Jedan o prvih saradnika predsjednika Tita, Edvard Kardelj, u autorskom tekstu iz 1977. godine pod nazivom „The Historical Roots of Non-Alignment” izdatog u časopisu „Bulletin of Peace Proposals”, imao je optimističku sliku budućnosti Nevrstanih, rekavši da je ova ideja „dugoročna perspektiva čovječanstva”. Da li je Kardelj zanesen idejom nesvrstanih vrijednost pokreta idealizovao ili je ona zaista takva? Da li bi pokret u vremenu koje živimo mogao imati značajnu ulogu u međunarodnim odnosima?

Odgovor na ova pitanja može se dati iz četiri ugla. Prvo, neosporno je da pokret podstiče razvoj neprolaznih ideja, te da one i danas imaju upotrebnu vrijednost. Drugo, upitan je njegov uticaj u tripolarnom svijetu, u kojem tri velike sile putem političkog, vojnog i ekonomskog uticaja apsolutno kontrolišu sve sfere interesovanja. Treće, neke od država koje su bile vodeće u pokretu danas ne postoje, a druge nemaju političku volju, snagu i interes da pokretu daju međunarodnu snagu. Četvrto, velikim državama nije u interesu da se manje razvijene zemlje organizuju u snažnu međunarodnu organizaciju i kroz modele multilateralne saradnje ostvaruju svoja prava.

Nesvrstavanje kao oblik međunarodnih odnosa izgubio je bitku sa novim odnosima imeđu aktera međunarodne politike. Nije na vrijeme reformisan i transformisan, pa iako je u oktobru 2021. godine u Beogradu održan poslednji samit, nema uticaja na pitanja od značaja za međunarodne odnose i bezbjednost. Ideja čije vrijeme je prošlo, ostaje kao duh prošlih vremena da podjseća da je politika „Trećeg puta” moguća. Ostaje otvoreno pitanje, da li će neki novi geopolitički odnosi aktivirati ideju nesvrstavanja ili će ona i dalje ostati u domenu „folklora” prošlih vremena?

Nebitna je više i ta firma, ali je bitno da ista kompanija dovozi već godinama mlade diplomate na otvaranje ljetnje škole u Berane. Ranije je to bio neki sivi i neugledni autobus. A ove godine, što bi se reklo, klasa A. Nenad mi nepogrešivo odgovara da je to jedan od dva najbolja i najskuplja autobusa koji je on ko zna koliko puta vozio na relaciji za Luksemburg. Jednom nedjeljno. Ako ima više interesovanja u sezoni, onda ide još jedan. Isti takav autobus, jedan za drugim. Postoji i treći, samo je četiri godine stariji, ali i dalje u odličnom stanju.

Kažem Nenadu, naravno da su u odličnom stanju kada su zakupljeni da voze mlade diplomate do Berana i po Crnoj Gori. On mi odgovara da vjerovatno ne postoji mnogo boljih autobusa u državi, a da je ovaj možda i najbolji. Uvezen je direktno iz sjedista firme u Luksemburgu i vrijednost mu se tada izražavala sa možda dvije ili tri stotine hiljade eura.

Onda se podsjetimo da je stecajna uprava “Simon vojaža” prodala devet najboljih autobusa toj podgoričkoj firmi za samo 34 hiljade eura.

To bi značilo da ovaj autobus koji vozi strane mlade diplomate nije koštao više od četiri hiljade eura.

Nije prvi put da o tome pišem. Sjećam se kada je počeo štrajk u “Simon vojazu”, u maju 2020. godine, kako mi je jedna koleginica rekla da previše forsiram tu “lokalnu” temu. Baš se tako nekako izrazila. Odgovorio sam joj da tema više ne samo da nije lokalna, već predstavlja klasičan primjer organizovanog kriminala, korupcije, i da ne samo da je po značaju među prvima na sjeveru, već da je tema “Simon vojaža” problem Crne Gore, ali da se, eto, dešava u Beranama, da nije u Podgorici ili Zeti, i da je zbog toga praktično nepostojeća.

Navikli smo na to da nam sa sjevera sve odnose, pa sam jednom prilikom napisao i da je sreća što ono mermerno kamenje koje okružuje Bogdanovićev spomenik na Jasikovcu, nema točkove, jer bi i to kamenje odgurali negdje dolje, odnosno da je sreća što je preteško.

Kaže mi Nenad da nema nikavu dilemu, da je zapamtio svaku šaru na tom autobusu sa kojeg je samo izbrisano “Simon vojaž” i dopisano “First travel Montenegro” (BLT).

Postoji trenutak kada u nešto sumnjate, ali niste sigurni do kraja, a onda vam jedna obična stvar otvori oči i potvrdi da ste u pravu.

Džaba radnicima “Simon vojaža” krivične prijave zbog prodaje autobusa. Sve će biti odbijene. Uzalud im sve, i najbolje su uradili onih trideset vozača ove firme koji su otišli da voze po inostranstvu gdje im je “Simon vojaž” bio najbolja preporuka. Ovdje niko neće mrdnuti prstom. Lokalne vlasti se ne miješaju, nije iz njihove ingerencije. Ćute i četiri vlade koliko ih se izmijenilo od početka štrajka u ovoj firmi. Od Duškove, do ove poslednje.

Iz resornih ministarstava sve četiri vlade ni jedna jedina riječ nije izgovorena u vezi sa “Simon vojažom” i kulminacijom u vidu kradje devet autobusa. Možda je riječ krađa prejaka, možda je sve uvedeno u zakonske okvire.

Onda se sjetim priče o onom čuvenom mirovnom vijeću u Rožajama koje je pokušavalo da ubijedi čovjeka da ne tuži sugrađanina zbog toga što ga je izbo nožem, a on tvrdoglav, hoće pa hoće. Glavni mirovnjak koristi poslednji adut i kaže - “da ti nešto rečem, razmisli dobro, ljudi mogu svašta da ‘načinu’, mogu da ‘načinu’ i da si ti ubo njega, a ne on tebe”.

Vidi Nenade, kako bi bilo da i ti razmisliš? Ako je prodaja autobusa aminovana od nekoga iz državnog aparata, sve je džaba. Nego, pogledaj još jednom dobro fotografije koje sam ti poslao. Možda ona mala ogrebotina nije od onda kada je odaskočio kamenčić kroz Moraču. Može li, ipak, biti da to nije taj autobus? Razmisli druže, kao što vidiš, ljudi mogu danas svašta da “načinu”. Mogu da “načinu” da smo krivi ti što pričaš, i ja i što pišem. Uhh, mogu da ‘načinu’ i da smo se ti i ja ugradili u prodaju autobusa.

U našoj Stubici danas stoji gomila kiklopskog kamenja za koje tvrde da su to “kuće starih Simunovića”. Od te gomile do Stabanjskih jezera, kroz stoljetenju bukovinu vodi staza na kojoj,kažum nikad nije niklo drvo ili paprat. To mi je tako vilinski. Često je sanjam ali se nikad nijesam usudio da njom hodam duže od tih stotinu koraka koje sam napravio u avgustu 1991. godine i vratio se u Nikšić bolestan na smrt.

ROĐENJE I OPREDJELJENJE

Ovih godina Crnogorci za svojim korijenima tragaju analizama stare DNK. Ispostavilo se da trećina Balkana ima isti korijen. To kažu analize. Teren ih ne prepoznaje. Ispade da sam okružen sve samim Keltima, Vikinzima i Sicilijancima (stari Crnogorci bi kazali sa sred Sirakuze). Nijesam radio te analize. Ja sam izabrao da budem Vlah. Dali su čovjeka koji je štampao prvu knjigu u Crnoj Gori. Zato, ako me pitaju što sam, tvrdim da sam Vlah. Na uže, kako kažu u staroj Crnoj Gori, Crnogorac.

Senad Karađuzović i ja s Turcima i Vlasima nemamo ni jednu grku. Kažem mu da se đavo krije u sitnicama. On dodaje da se ne krije nego leži. Saglasni smo da se krije i da leži u sitnicama. Preciznije u sitnim ljudima. U najsitnijem mogućem ljudskom sitnežu koji halabuči.

Žalim se Senadu na nerve i vid koji slabi pa se sve to skupa rapidno pogoršalo ovog proljeća.

On kaže: Kihmet orijentaliste.

Kihmet je sudbina. Sudbina je sudbina. Valjda je ljudska i nije mi strana. A orijentalista nijesam.

Kao mlad momak maštao sam o književnosti i imao sam tu klasičnu fazu - oduševljenje i studije. Živio sam književnost. Na pogrešan način. Na pravom mjestu i u pravo vrijeme umio sam da kažem ili uradim baš to ne bi trebao da kažem ili učinim. Tako smo rastali ja i književnosti a ugovorili susret ja i novinarstvo.

LUD I ZABAVAN

Iz svojih prethodnih života znam da književnost svijet za sebe, da biografsko nije referencijalno u svijetu proze i pjesništva, ali dajem ja sebi za pravo da Senada Karađuzovića, pisca koji me primorava da na današnjem žaropeku smišljam literarne marifetluke, označim sintagmama : Staloženo lud. Zabavno pametan.

Kad god mi se činilo da tog čovjeka, konkretnije njegovu umjetnost poznajem, on me demantuje. Uvijek se pojavi kao neko sasvim nov. Njegov iskaz je prepoznatljiv i nakon nekoliko rečenica znaš da je to on, ali je svaka nova pjesma i priča na svoj način neponovljiva. I potrebna.

Ka`etehoimta. Ćovjek bez prošlosti. To je značenje naslovne sintagme te knjige kpji je Senad ima dao koristeći leksik Jaki Indijanaca na sjeveru Meksika. Stariji će znati što to znači. Za mlađe me baš briga...Naučiće.

U toj knjizi su neke pjesme s naslovnim motivima ptice, ljubav, zvijezde...U njoj je poetizovani putopis iz Međimurja. Od davnina, od svog susreta s čudesnom knjigom Stevana Pešića Katmandu, nešto slično nijesam čitao. Naravno, obimom su to stvari koj se ne daju upoređivati. Senad je , kraćeg daha, ali su , vjerujte, Pešić Nepal a Karađuzović Međimurje, jednako duboko udahnuli...

Toliko o putopisu. A što se pjesama tiče, čitao sam i poznajem tek nešto više od nekolicine koji mogu dobaciti do visina, dubina i mirnoće Senadove pjesme. On je jedan od nostalgičara koji su trun i pjena propaloga jugoslovenskog svijeta i kojemu se lijepe svakakve prisvojne zamjenice. Prema nekoj skali procjene svako negdje pripada. Naši, njihovi, moji...Muškarci i žene uz koje se ne mogu održati prisvojne zamjenice najčešće su ludaci ili heroji. Ako svojatam Karađuzoviča to ćinim jer je on čovjek u vihoru pijanih devedesetih, prohujalih vremena. Koliko sjutra takvih više neće biti i takve kao on niko nigdje neće naći. Neka vremena ne opraštaju ljudima kroz čije tekstove i biografije provijavaju spoznaje na aramejskom, farsiju,blagoglagoljivom slovenskom, na latinskom, tibetanskom jeziku...Prilagodi se ili crkni. Senadu se ne odlazi..

S NAMA I U NAMA

Decenijama je Senad Karađuzović s nama i pred nama s književnim djelima koja su goli život i goli ručak. Neponovljiv za kulturu čitavog ovog prostora od Ulcinja pa do na kraj Boke i od Rumije do Durmitora, on ostavlja trag u vremenu. I s njim svi mi kojima je čovjek brat a ne vuk.

Njegovi su uz stijene pod Rumijom sa sobom donijeli uz knjigu koja počinje riječima Nema drugog Boga oslim Allaha i Muhamed je njegov prorok. S njom i stoljeća i milenijume meorije predaka koji su se klanjali velikom nebeskom svjetlu. On je neđe u sebi zadržao odsjaj te davne vjere. On je hodač za Suncem. Svoj hod za Suncem živi Gorke pjesme i gorke priče.

KUGLA U KUGLI

Moj drug Stojan Stamenić skrojio je jednu rečenicu koja zgodno paše uz Senada Karađuzovića. Velikih snova nema bez dugog lutanja u čoškovima od mraka.

Karađuzović je posljednja velika lutalica grada Bara i cijele Crne Gore. U tom malom tijelu koje su stisnule neuralgije i kostobolja smjestio se nesalomiv duh čovjeka koji diše gde on hoće. Ako postoji ljudsko biće koje bi moglo biti presjek vertikala i horizontala naroda koji su od Indoevropljana do jutros protutnjeli uz obalu Jadranskog mora taj bi neko trebao biti Senad Karađuzović.

Nije on jurodivi Vitmen. On je ubijeđeni budista rođen u tijelu muslimana i utrobi zemlje ortodoksnih hrišćana. Ako spojite niti svih ljudskih života dobija se dužina njegove mrve vječnosti. To je taj čovjek!
Svijet je nalik točku u točku ili kugli u kugli - tvrdi Nikola Kuzanski.

U svom tom haosu slučajnosti i prolaznosti nekog je zapalo da bude Vlah a nekog da bude Turčin. Guramo tako milenijumim pa se se u nekom ciklusu ponavljanja i obnove neki među nama rode sa sviješću o prethodnom životu i sahrane mačeve.

Sjedimo ja i Senad Karađuzović. Ja u dubokoj hladovini mog doma, na sred ravnog Lješkopolja. On u Podgradu, na onoj stijeni pod Rumijom. Zapali smo jedan drugoga. I na račun života tu nas dvojica nemamo “grke”.

Sjedimo nas dvojica. Tako treba. Jer, čemu svi ti snovi, toliko putovanja, toliko pada i sva ta uskrsnuća čovjekova, ako bi to što nas oblikuje bila prošlost, pa bi cijelu vječnost svaki Vlah morao imati svoj Turčina i svaki Turčin svog Vlaha.

Fudbalski je dan. Ne dotičemo se knjiga u koji mudre glave razglabaju grijeh i svetinje ljudske egzistencije. Uz svu svoju nesavršenost pijemo pivo. Ono najbolje. Nikšićko.

I baš me briga za svatove kojima bi do kraja vremena hvatanje za perčine i džamadane trebalo biti noblesse.

Vječnost obavezuje.

Rat će ipak dovesti do gubitka finske nezavisnosti. Švedski kralj Gustav V potezom iskusnog državnika, proglasio je neutralnost svoje kraljevine u Zimskom ratu, a taj status zadržala je i tokom Drugog svjetskog rata i Hladnog rata. Vizionarski potez monarha, zaštitiće Švedsku od realizacije imperijalnih namjera ruske države. Norveški premijer Gerhardsen 1949. godine koristio je toplije aprilske dane da donese ključnu odluku u modernoj istoriji ove države za njenu bezbjednost, čime je ona postala članica NATO. Sjeverna Evropa i Baltik bili su i ostali interesna sfera velikih država. Posebno interesovanje za ove regione tokom svoje istorije, pokazivala je ruska država.

Hladne dubine Sjevernog i Baltičkog mora, te ledena prostranstva na krajnjem sjeveru regiona, od posebnog su geostrateškog značaja. Navedeno region čini strateški važnim djelom svijeta i tačkom na kojoj se sudaraju interesi zapadnih sila i Ruske Federacije. Sjeverna Evropa je važan geostrateški region zbog svoje blizine prema ruskim teritorijama i Arktiku. Region je bogat naftom, gasom i željezom. Baltičko more ključno je za trgovinu i transport između evropskih zemalja.

Sjeverna Evropa obuhvata djelom i arktičke teritorije, koje postaju sve važnije zbog promjena u klimi i otvaranja novih pomorskih puteva. Ključna geostrateška tačka Ruske Federacije u ovom regionu je Kaljingrad, ruska teritorija smještena između Poljske i Litvanije. Na ovoj teritoriji nalazi se značajan vojni arsenal od pomorskih do vazduhoplovnih snaga, kao i balističke rakete kratkog i srednjeg dometa. On je matična luka ruske Baltičke flote. Na ovaj način Ruska Federacije ima učešće u kontroli plovidbe i sprovodi strategiju odvraćanja, te pokazuje svoje vojno i ekonomsko prisustvo u regionu.

Rat u Ukrajni bio je crveni alarm za Finsku i Švedsku, koje su postale članice NATO u cilju ostvarivanje sopstvene sigurnosti od moguće relaizacije slične ruske strategije. Ova činjenica promijenila je geostratešku sliku regiona. Nakon ove odluke Gotland postaje ključna geostrateška tačka regiona. Ovo švedsko ostrvo koje se nalazi usred Baltičkog mora, oko 60 milja udaljen od švedskog kopna, 81 milju od baltičkih država i 186 milja od Kaljingrada. Nalazi se u regionu koji je čvorište trgovačkih puteva, posebno za ruske isporuke nafte. Sada je ovo ostrvo postalo dio NATO kolektivnog sistema odbrane.

Stoga su ruski vojni manevri i pristup Kaljingradu morskim putem suženi i otežani. Na Gotlandu je primijećeno povećanje prisustva vojnih snaga, a vojska SAD zajedno sa švedskom i vojskama drugih zemljama regiona, izvele su veliku vojnu vježbu. Kontrola Gotlanda je i dominacija nad Baltičkim morem, uz mogućnost kontrole pomorskih i vazdušnih puteva. Zato ovo ostrvo predstavlja strateški važnu tačku za sistem kolektivne obrane, regionalnu i nacionalnu bezbjednost Švedske.

Prelamanje geostrateških interesa velikih država, NATO i Ruske Federacije u ovom regionu će se nastaviti. Posebno će dobiti na dinamici kako Arktički krug bude dobijao na značaju. Pojačavanje vojnih snaga u regionu Sjeverne Evrope i Baltika nekada miran i stabilan region, prijeti da pretvori u nestabilan. Sjeverna kapija je otvorena, ostaje pitanje ko je gost, a ko domaćin?

Glavni junak susrijeće starog novinara (Fabijan Šovagović), koji je postao teška pijanica, i s kojim po kafanama ispija čašice i vodi iskrene razgovore o novinarstvu. Poslije ga posjećuje u bolnici za antialkoholičare, gdje stari novinar i umire. Film je snimljen u tzv. "olovnim godinama", kada je nivo represije i gušenje slobode govora u tadašnjem jugoslovenskom društvu bilo primjetno više u odnosu na ranija razdoblja. Hadžić se u svojim djelima već i ranije bavio novinarskim temama, ali mu je upravo Novinar najpoznatiji film. Film je, usprkos eksplicitne kritike tadašnjeg sistema, prikazan u bioskopskim dvoranama gdje je doživio priličan uspjeh, a na pulskom festivalu je osvojio Zlatnu arenu za najbolju režiju.

Među jugoslovenskim novinarima film Novinar uživao izuzetan ugled ne samo zbog toga što je kao jedno od rijetkih ostvarenja koje se bavi njihovom profesijom, nego i zbog autentičnosti prikaza njihovog rada. Tema filma je itekako aktuelna i u postkomunističkom društvu. Uporedo sa tehnologijom posla, prikazana je atmosfera i cio sistem informacija, raznih nevidljivih uticaja, dogovaranja, instrukcija, određivanja šta se i u kojoj formi može da kaže, do načina na koji intervenišu uticajne ličnosti kada su nezadovoljne pojedinim vijestima i člancima. Istovremeno je to i analiza društvenih odnosa, karijerizma, veza između politike i pojedinih urednika, uz pokazivanje kako se stvaraju pojedine karijere. Glavni urednik neprekidno insistira na svojim stavovima i traži satisfakciju od mlađih novinara koji bi, po njemu, trebalo da osude Kovača, jer ga je nazvao staljinističkim mozgom.

Kovač nije od ljudi koji se plaše i brinu za svoju karijeru. Dugogodišnjim novinarskim radom nastojao je da prevaziđe sve ono što ga otuđuje u profesiji od njega samog, pa i od istine na koju se svi toliko pozivaju. U svojoj odbrani se ne pravda za pijanstvo, ali je vrlo čvrst kada su u pitanju njegovi novinarski stavovi, i zato i pita svoje kolege: da li novinari jednog društveno angažovanog lista moraju da se vladaju kao fratri u samostanu i poslušno odobravaju sve misli i kanone svojih redakcijskih glavara i misle jedino glavom svog glavnog urednika, ili je, ipak, poželjno da ponekad misle i svojom glavom? Zar je svaki kritički članak odmah dokaz opredjeljenja za anarhiju?

Glavni urednik ne želi nikakve afere oko lista i nastoji da sebi obezbijedi ugodnu karijeru. On ne može da oprosti Kovaču tekstove o rukovodiocima preduzeća »Mikros«, koje je proglasio korumpiranim pljačkašima. Vlada Kovača napušta žena.

No on je do te mjere obuzet svojim opsesijama i razoren iznutra, da nije u stanju da stvori novu vezu. Sve više propada, viđa se u društvu alkohoičara i bivših novinara i povlači u samoću. Film je u osnovi komponovan kao traganje za istinom, ali ne traganje lično već zajedničko. Šta je istina? Ko na nju ima pravo? Šta su to viši interesi, autocenzura, u kojoj mjeri smo zavisni od raznih moćnika? Da li javno zauzeti stavovi moraju biti u saglasnosti sa privatnim životom i niz drugih problema o kojima postoje različita mišijenja. Hadžić se veoma smjelo upušta u sve ove rasprave i ne ostaje samo u domenu principa. Neprekidno tokom filma dokazuje svoje teze, izbjegava svaku jednostranost i zato dopušta da i drugi iznesu svoje argumente. Hadžić je uporan, brani novinarsku etiku i pravo na javnu riječ i njenu nezavisnost od raznih uticaja i viših interesa. Ovo je film sasvim jasnog ubjeđenja, ali i snage koja prerasta u adekvatan filmski izraz.

Najlakše bi bilo utvrditi da je i ovo feljtonistika, koja u svojim svakodnevnim tokovima sadrži dovoljno istine da je smisao nadrasta i formira prostor u kome očigledne činjenice postaju veoma sadržajne i vrijednosti bez kojih bi teško bilo definisati ovaj angažovan film. Film ovakvog koncepta nije, naravno, i bez teškoća koje prate svaki ambiciozniji poduhvat u domenu aktuelne problematike. Reditelj je vodio računa o otporu koji možemo da imamo prema određenim riječima, frazama ili postupcima, ali je isto tako bio svjestan da se bez njihovog upućivanja u kompoziciju ne može postići puna aktuelnost i objektivnost u kadrovima.

Tako je nastao cio jedan sloj filma koji je upravo sračunat da svima koji ga posmatraju neprekidno nudi utiske o objektivnom iznošenju pojava i činjenica. S druge strane, neprestano gomila detalja iz privatnog života i ličnih istina svoga junaka, da bi zatim, kroz poređenja pa čak i suprotstavljanja argumenata, mogao da pruži potpuniju sliku o ličnosti novinara Vlada Kovača. Zato mu je izraz jasan, sa pravim zapažanjima, izvanredno komponovanim situacijama, potrebnim ritmom, vrhunskim kvalitetom kamere, sa dosta dugim kadrovima i intersantnim kompozicijama i rediteljskim rješenjima. Film ima i izvjesnog cinizma, distance, ali i analize onog bitnog što čini ličnu i opštu istinu.

Kroz našeg junaka Vlada Kovača se prelamaju više društvena nego socijalna objašnjenja, s etičkom tezom političkog usmjerenja. Film koji se u ime odbrane prava na istinu suprotstavlja licemjernoj odbrani ’viših interesa’. Hadžić je uzeo priču iz redakcijskih prostorija i u nju sugestivno upleo i istoriju o ličnom životu novinara Kovača i drugih novinara. Ispričao je nekoliko sudbina od kojih svaka nameće obavezu razmišljanja ne samo nad etikom novinarskog posla i zanata, nego prije svega nad pravom na pravednu javnu riječ koja možda neće uvijek svima biti pa volji, ali koja može ostati neokaljana jedino ako predanost društvenoj dužnosti i obavezi stavlja iznad ličnog interesa pojedinca.

PSEUDOKUČ
Pitao me te davne godine Arsen što znam o Dedićima iz Kuča. Osim Minje Dedića Arsen je bio jedini Dedić za kog sam do te noći čuo, ali sam bio jedan od Crnogorca koji znaju da su njegovi Dedići „iz Kuča“. Arsen mi je rekao da to nikad to nije dokazano, ali svejedno, svaki novi Crnogorac s jednakom ga je strašću ubjeđivao da je Kuč. Na kraju, dobio je jednu knjigu izabranih pjesama u toj svojoj imaginarnoj domovini. Dom bez domovine. Tako je nazvao. Dobio sam svoj primjerak. Što se naslova tiče, nije bio od onih kojima „nešto pane na pamet“.

"Da mi nešto ne bi „padalo na pamet“ volim sjesti da razmislim o nečemu što me tišti, pa sam se sjetio posljednjeg, nevoljnog rata, koji je nekima brat a nekima živi užas. Taj rat zovu domovinskim. Drugi kažu da je bio građanski...Kakvo god mu ime dali, puno je ljudi zbog njega moralo napustiti krajeve u kojima su živjeli i put ih je odveo u bespuća njihovih temeljnih domovina. Recimo, čovjek više nema svoj dom u Kninu, a ima domovinu u Srbiji u kojoj mu viču: Ustašo! Mnogo je ljudi na taj način izgubilo dom a dobilo uslovnu domovinu. Drugi su ostali tu gdje su, i imaju dom, ali nemaju više domovinu jer ih ona ne priznaje kao svoje. Iz domovine na njih motri podozrivo bratsko oko. Da poludiš", to je najvažnije što mi je o toj knjizi imao reći.

UTISAK I OTISAK
Život nije objašnjavao komplikovanim formulama. Ostavljao je utisak čovjeka koji je zahvalan životu. Takvi ostavljaju najdublje otiske.

"Ja i Gabi bili smo pošteni, vrijedni, nikada ništa nikome nijesmo oduzeli. Bili smo i daroviti u određenoj mjeri. Nikada ni od koga nijesmo tražili pomoć. Čovjek sam koji nikada u životu nije uzeo kredit. Nikada nijesam bio ničiji stipendist. Ništa meni ne nedostaje. Kada sam se na smrt razbolio Italija je platila moje liječenje. Direktor bolnice u Padovi vidio je u kakvom sam stanju i kazao: „Ako je Arsenu Dediću loše neka ga smjesta dovedu kod nas“. Stigao sam. Kazano je da sve troškove snosi regija Veneto. I tako su uradili. Jednu liru ja za to nijesam dao", to mi je govorio.

Kao na smrt bolestan čovjek u bolnici u Padovi napisao je svoju najbolju pjesničku knjigu. Kako? Prazno vrijeme. Pustoš. Nije mogao da drži olovku u rukama. Jedna ljekarka mu je kupila kasetofon u koji je kazivao stihove. Posvetio joj je pjesmu.
Kiša pada, vitar puše / Pokvaren sam iz dna duše / Vratila si me životu, na svoju sramotu /.
To su ta krajnje krizna stanja. Kad te život satjera u zamlu, generišeš novu snagu. Navodio me Arsen da razmislim o Oktobarskoj revoluciji, lenjinizmu, staljinizmu. Zar to vrijeme nije dalo fenomenalan teatar, slikarstvo, film. Maljevič. Ajzenšatjn. Šagal koji je bio komesar za kulturu u Vitebsku. Nevolje uslovljavaju veliku umjetnost.

Imali su i on negova moja poezija odnos sa politikom.

"Neće biti da sam joj se sklanjao. Zar nijesam napisao „Odlaze dječaci“, „Majka hrabrost“, „Ratni profiteri“? Prije pedeset godina, kada sam objavio u časopisu „Prisutnost“ ciklus pjesma „Čuda“ izbacili su me sa televizije gdje sam radio kao muzički urednik. Kazano mi je: „Nijesi napravio ništa loše, ali, znaš, ovo je ustanova državne propagande. Otiđi“. Naći ćemo neko malo mjesto u novinama za tebe. Rekao sam: „A što ćete reći njima zašto ste me otjerali. Zato što sam pominjao Isusa i Svetoga Nikolu. Hoćete li im to reći?“ Strahovao sam da mi ne zabrane da diplomiram. Pomišljao sam na emigraciju. Povukao sam se na selo, sjedio sam neko vrijeme u kući kod prijatelja koji je bio veterinar, čekajući da prođe bura i zaborave na mene. Prijateljica, Makedonka, čiji je brat bio taj veterinar bila je uz mene. Imao sam dvadeset godina i bio sam jedan od trojice, u tom naletu proskribovanih pisaca. Jedan je dobio nervni slom. Završio je na psihijatriji i više nikada nije stih napisao. Drugi je emigrirao i nestao u masi zemljaka rasutih po svijetu. Ja sam odlučio da sačuvam razum", rekao je Arsen.

PJESNIK U SAMOODBRANI
Pisali su o njemu najbolji. Tonko Maroević, Igor Mandić,Abdulah Sidran... I Krleža ga je pominjao.

"Moja je pozicija posebna. Nekad kažem da sam pjesnik u samoodbrani. Baš me briga jesam li pomoćni pjesnik. Nemam ja šta da tražim među stvorenjima koja proizvedu neku tanjušnu knjižicu i uobraze da bi trebalo oko nje napraviti veliku misu", tako je sve to on vidio.

Putovao je s Titom u Aleksandriju. Znao je maršal neke njegove stvari.
Da li je Tito svirao klavir? Kako da ne.

"Na „Galebu“, u sali za pušače, postojao je pianino. Zadesili smo se jednom tu nas dvojica. Svirao sam mu neke moje kompozicije. Onda je on meni svirao. Jednu malu Šopenovu etidu. Vjerujete mi da je znao šta radi. Odmjeren, galantan gospodin. Otišao je u Kairo. Mi mornari ostali smo u Aleksandriji. Po njegovom naređenju svaki dan smo dobijali nešto dolara. Da ne izlazimo u grad kao sirotinja", toga se te noći sjećao Dedić.

RAD OSLOBAĐA
Ni za čim nije žalio. Živio je vrlo intenzivno. Nije znao odmarati. Nije znao kada treba stati i poći na spavanje. Spavao je četiri ili pet sati dnevno. Morao je svaki dan proizvesti nešto. Muziku ili riječi. Svejedno. Čitav svoj život proveo je u školi ili na radu. Za nikakvu naknadu sa trinaest godina svirao je u šibenskoj limenoj muzici. U petnaestoj sam godini bio je profesionalni flautist. Radio je za platu u gradskoj opereti. Šibenik je tada imao operetu. Poslije je dugo nije bilo. Sada je opet imaju i na dobrom je glasu. Poslije je došla srednja škola. Pa je sve to razvalio i pošao u Zagreb. Maturirao je i upisao Pravni fakultet, skoro ga okončao i onda sve napustio jer je bio oženjen i imao kćerku. Kad već nije diplomirao na pravu, stigao je da to učini na Muzičkoj akademiji. Napisao je muziku za 140 pozorišnih predstava, snimao albume, putovao, sretao dobre i loše ljude...

Pitao sam ga: Što više naškodi čovjekovom zdravlju - iscrpljujući rad ili buran život?
"Djelimično, živio sam boemski. Nijesam se pazio. Nijesam se htio sklanjati od života i ljepote. Nijesam od onih čija je duša za raj stvorena. Poznate su moje bure. Tvrde da bi osrednju brodicu mogli porinuti u alkoholu što sam ga ja ispio. Pretjeruju. Mada nije da ga nije bilo...Mnoge naše slavne gospodične su me milovale dok nijesam zavolio Gabi Novak. Što u prijateljstvu, što u ljubavi, što u roditeljstvu, pedeset i tri godine sam uz svoju Gabi", tako je govorio Arsen.

Postoje ljubavi koje ne podnose ni jednu drugu riječ osim svoje. Njihova, srećom nije bila takva. Nikad se nije prepala ni jedne druge ljubavi. Kad već voliš moraš naučiti da lažeš za račun ljubavi.

Pitzao sam ga: Šta mislite o novinama i novinarima?

"Sve najgore. Mada, moguće da i među vama ima pravih ljudi. Sve je pitanje časti. Nemoj lagati. Nauči se da govoriš istinu. To je dovoljno da budeš dobar u tom poslu. Nažalost, više nego u drugim profesijama među novinarima imaš ljudi koji su stvoreni mrzitelji. Sviđaš se njegovoj ženi a on te mrzi u novinama".

Drske ljubavi. Dva braka, dvoje djece. Unuka. Sve je to postigao Arsen za kojim se šaputalo da je „čovik na zlu putu“. Ajde ti to probaj.

Poklonio mi je knjigu pjesama. Danima je ne mogu naći. Gdje li se je sakrila? Što sam naučio od Arsena?

Kraljica Elizabeta II majskog prijepodneva 1979. godine u formalnoj ceremoji „Kissing Hands” primila je mladu i ambicioznu političarku, ne znajući da će ona promijeniti poličku sliku Velike Britanije i Evrope. Toga dana, mandat za premijerku povjerila je Margaret Tačer, prvoj ženi na funkciji premijerke i prvoj ženi koja je vodila veliku zapadnu zemlju. Svojim radom, upornošću i beskompromisnim stavovima na toj poziciji ostala je 11 godina i time postala premijerka sa najdužim stažom u XX vijeku u Velikoj Britaniji. „Gvozdena dama” kako su je prozvali u SSSR, imala je izuzetan uticaj na geopolitička i geostrateška kretanja.

Snagu države i odlučnost liderke, pokazala je prilikom Foklandskog rata 1982. godine, ne dozvolivši Argentini da okupira tu prekomorsku britansku teritoriju. Učvrstila je savezništvo sa SAD i time usmjerila druge evropske države da jačaju partnerstva sa SAD. Bila je zagovornik jačanja odbrane i veliki kritičar poltike SSSR i time dala doprinos uspostavljanju ravnoteže snaga. Odlukom da se izvrši prenos britanske vlasti na kinesku nad Hong Kongom, izvršila je geopolitički uticaj na prostoru Azije. U Africi izmijenila je političku sliku na prostoru Zimbabvea (Rodezije) i tokom Aperthejda u Južnoj Africi.

Meksiko ponovo živi ljevičarski politički život. Početak juna donio je pobjedu na izborima liderki ljevičarske partije Moreni Claudiji Sheinbaum Pardo, koja je postala prva žena predsjednica ne samo u Meksiku, već i u Sjevernoj Americi. Doktorka fizike, sa ekspertizom u oblasti klimatskih promjena, Parado će se boriti za očuvanje životne sredine, podsticanje programa socijalne pomoći i podizanje nivoa bezbjednosti u Meksiku. Očekuje je politički burnih pola godine u uspostavljanju geopolitičkih i regionalnih odnosa na Globalnom jugu. Posebno u odnosu na ključna pitanja prema SAD, kao što su migracije i organizovani kriminal.

Liderke su davale i daveće ključan doprinos međunarodnoj politici. Istorija je više puta potvrdila da se na snažan, pragmatičan i vizinarski način nose sa svim izazovima koje sa sobom donose funkcije koje obavljaju. Kontinuitet njihovog političkog i društvenog uticaja će se nastaviti.

Ne mogu, zapravo da se sjetim kada sam prvi put ušao u tu zgradu gdje je moja majka bila službenica, ali su mi proradile emocije. Poznat mi je raspored svake kancelarije, možda čak i gdje je i ko od radnika za kojim stolom sjedio. Nebrojeno puta sam doručkovao u restoranu u suterenu gdje su radili najbolji kuvari. I sada gledam zgradu u ovakvom stanju. I hvata me osjećaj sramote. 

Ova banka, prije nego je pristupila „Atlas sistemu“, bila je preteča svih banaka u Beranama, i u njoj je čuvana sva dokumentacija svih bivših privrednih preduzeća još iz vremena SFRJ, koja su je izgradila.

Zgrada je pravljena i useljena 1974. godine od sredstava gradske privrede, koja je u to vrijeme bila treća u Crnoj Gori. Tada je postojala samo ova banka. Ta banka se poslije Drugog svjetskog rata rata zvala „Komunalna banka“ Ivangrad, Andrijevica i Plav. 

Zatim je mijenjala ime u „Osnovnu banku“, potom u „Montenegro banku“. 1992 godine se izdvojila iz sistema „Montenegro banke“ i tada je formirana „Beranska banka“. „Beranska banka“ je 2003. godine pripojena „Atlas banci“. Tako nekako i tim redom.

Kada sam jednom prilikom dobio video zapis i snimak kako neki ljudi, sa zadnje strane zgrade, ubacuju pakete u parkirani komunalni kamion, od stečajne uprave stigao mi je odgovor da je izbačen samo nepotrebni materijal i fascikle, a da je sve ostala dokumentacija od važnosti, na koju je Državni arhiv Crne Gore dao saglasnost, izmještena iz Berana i arhivirana kod ovlašćenog pravnog lica, društva sa ograničenom odgovornošću za špediciju, informatički inžinjering i usluge arhiviranja "Knjaz" Podgorica.

Prema nekim informacijama u jednom od sefova „Atlas banke“ u Beranama u trenutku uvođenja stečaja, nalazio se i kilogram zubarskog zlata koje je bilo vlasništvo Fonda zdravstva, čija se vrijednost procejenjivala na oko pedeset hiljada eura. Onda su iz stečajne uprave odgovorili da su “prema evidencijama Atlas banke AD Podgorica i zatečenom stanju prilikom uvođenja stečaja svi sefovi u ranijoj organizacionoj jedinici banke Berane bili slobodni, odnosno  oslobođeni od sadržaja“. Ko je „oslobodio“ kilogram zubarskog zlata, ostaće izgleda tajna. Tragova nema. 

Onih drugih, tranzicionih tragova o gašenju fabrika, pljačkanju i rasturanju fabričke imovine, urušavanju industrije i srozavanju ovog grada na dno ljestvice ravijenosti, ima na svakom koraku. Dovoljna je samo jedan pogled na nekadašnju industrijsku zonu Rudeš. Nekada desetak fabrika, danas kao da je prošao cunami. U tužilažkim i sudskim fiokama, ko zna koliko krivičnih prijava. Sa dobrim slojem prašine.   

Zdanje nekadašnjih banaka u ovom gradu koje su na kraju završile pod imenom „Atlas“, oglašavano je na prodaju. Ukupno hiljadu kvadrata na tri nivoa, od suterena, preko prizemlja do drugog sprata, i još dvije hiljade kvadrata zemljišta u centru Berana. 

Toliko još pripada Centralnoj banci. Nešto ne vjerujem da će nakon Duškovog povrataka biti protado, ali bi sa tom prodajom bila stavljena tačka na priču o gradu koji je imao deset hiljada radnika u privredi, aerodrom i avionsku vezu sa Podgoricom, Beogradom i Zagrebom. Generacijama rođenim krajem osamdesetih i poslije devedesetih godina u Beranama, ostaće da pamte samo bijedu.

Da ima pravde, kao što nema, Duško bi, kada mu se imovina vrati, svoj dio zgrade poklonio ili, bolje reći, vratio Beranama. Šta je to za njega? Sitnica. Mi ga zauzvrat ne bi pitali kako je, dok je bio Milov tajkun, došao u posjed polovine ove zgrade.

Isto bi trebalo da uradi i Centralna banka sa svojim dijelom. Kada su već sve fabrike porušene, neka Beranama za uspomenu na to zlatno doba, ostane makar ova zgrada. Naravno da znam da to nije moguće, ali bi bilo lijepo da na ovom zdanju u centru grada ponovo stoji blještavi natpis „Beranska banka“. 

Zar film mora uvijek nekome da služi ? Kakav je cilj priča u kojoj nema ničeg Ijudskog i umjetničkog? Takvoj slici realnosti niko ne vjeruje — pa ipak je mnogi podržavaju!

U filmu moraju biti slomljene konvencije, obezvrijeđeni apstraktni pojmovi, razgolićeni apriorni stavovi negirane deklarativne suštine i analiza opštih istina ukoliko u njemu želimo da vidimo autentičnu umjetničku formu. U osnovi umjetničkog čina leži težnja za destrukcijom, naglašava Pavlović prije svakog snimanja. Film se ne stvara samo posmatranjem. Potrebno je da se učestvuje, istražuje, saosjeća, suprotstavlja, da se bude prisutan svuda i samo ostvaruje u kreaciji. Pavlović ne prima stvari olako: uvijek je ozbijan, zabrinut, prepun nekakvih neprijatnih slutnji i otkrića, gotovo tragično raspoložen. Život mu se, bez obzira na ideološke iluzije, čini apsurdnim. Reditelj se stoga neprekidno i pita zašto su izvjesne situacije bezizlazne, teške i tragične. Možemo li biti ravnodušni prema patnjama onih koji žele da egzistiraju kao pravi Ijudi! Njegove ličnosti i kad maštaju o sreći ne rade to sa naglašenim zanosom. Pavlović za njima traga uvjeren da čovjek sveden na svoju unutarašnju subjektivnost ne može sam sebe da objasni, još manje da izmijeni, ukoliko sve ono što ga uslovljava ostaje isto. Usamljenost, otuđenje, svođenje čovjeka na nivo stvari, rezignacija i nemoć — nije li to dovoljno da bismo stali na stranu čovjeka i podržali njegove unutarašnje porive za slobodom i drugačijom realnošću. Njegovu pažnju podjednako privlače bore i neravnine na Ijudskom licu, patine na vlažnim zidovima, stvari u svom truležu i međuljudski odnosi. On nije nimalo sentimentalan prema svojim ličnostima, krajnje je skeptičan i ne zanosi se nemogućim. Cio Pavlovićev opus neki kritičari su proglasili za crni realizam. Bilo ih je koji su ga poredili sa romantičarima, neki sa naturalistima. Tvrdilo se dosta dugo da njegovi filmovi ne donose (!) ništa što već nije vidjeno ili opisano u literaturi. A čovjek? Pavlović upravo njime nastoji da defeniše situaciju. Njega ne interesuju iscrpni psihološki opisi sami po sebi, gdje god može kloni se meditacije i svoje emocije guši u ironiji, stvaranje mora da bude izvan te kontrole, ono je autentično jedino dok je sasvim neuslovljeno.

Za film granice ne postoje. Pavlović produbljuje i ovaploćuje svoj stvaralački postupak »Buđenjem pacova« . Izuzetnog događaja nema, a film je neobičan: gledano spolja, Velimir Bamberg čini veoma malo, pa je uporan u ubjeđivanju da je sve ovo sam izabrao i da u tom jadu i bijedi donekle uživa. Nekada je taj čovek nešto i predstavljao. Živio je daleko bolje, u drugačijem stanu i bez muke gdje će da nabavi novac. Uzroci njegovog pada su poznati (neslaganje sa oficijelnim načinom mišljenija), ali ne i motivi. Reditelj ni na jednom ni na drugom ne insistira, jer predmet njegovog interesovanja nije politički trenutak i implikacije, već sasvim određene životne prilike. Kriminal nije cijena koju je on spreman da prihvati.

A i čemu? Čovjek kako ga shvata Bamberg, ne smije da se svede samo na zadovoljenje svojih fizičkih potreba. Opsjednut je željom da bolesnu sestru pošalje na more, gotovo zagušen bijedom i unižen u svojoj čamotinji ? Reditelj, međutim, ni njemu sve ne vjeruje na riječ, pa ga okružuje mnogobrojnim iskušenjima, ubijeđen da se svaki stav mora dokazati u neposrednim životnim zbivanjima. »Buđenje pacova« posjeduje neobičnu gorčinu u atmosferi kojom se okružuje glavna ličnost, izvanredno efektne i sadržajne epizode.

Pavlović svoga junaka rijetko posmatra van njegovog ambijenta. On svoju stvaralačku pažnju koncentriše na unutarašnje reakcije, ispituje odnos Velimira prema ostalima, ali i ostalih prema njemu. Svoj život Velimir je sveo na iluziju, ona je vidljiva čak i u onim najdrastičnijim scenama snimljenim na krajnjoj periferiji, u naturalističkom ambijentu punom gliba, bijede i bola skoro nemogućeg za život. Novac nije problem, do nijega se uvijek nekako dođe, ali je neizvjesno da li će oni otići tamo gdje su naumili. Zato se i pojavljuje lijepa, zavodljiva i nepoznata djevojka. Kada mu ona odnese sav novac — film se neće preobraziti u sentimentalnu suzu. Naprotiv, tek tada postaje gorak. Da su kojim slučajem scenaristi Gordan Mihić i Ljubiša Kozomara reditelju predložili srećniji obrt — sasvim je neizvjesno da li bi se bitnije izmjenio položaj ovog čovjeka. Rediteljski postupak je krajnje suzdržan i bez vidne spektakularnosti, ali u svakom času potpuno arbitraran. U tome je njegova efikasnost. Ako se istina osvjetljava sa one tamne strane, realnost sagledava iznutra, a čovjek iskazuje kroz sveukupnost svojih postupaka, spoljni okvir zbivanja ne može da se poistovjeti sa onim što Pavlović podrazumijeva pod formom ekspresije. Otud ovaj, kao ni drugi njegovi filmovi, ne privlači pažnju svojim formalnim izgledom. Ponekad se čini da je pred nama neorganizovani materijal, stihijnost koja se graniči sa improvizacijama unutar poznatih dramaturških konvencija. Zato sloboda nije, niti može biti vrlina slabih i očajnih već akcija pravih! Sve ostalo je apstrakcija, ukoliko čovjek ne nađe u sebi snage da svojim životom i akcijom preobrazi svijet, da ga pervaziđe, osmisli i obogati Ijudskim kvalitetima.

Prošle godina kad su maturanti na ispit došli s pripremljenim odgovorima s peticama je prošlo njih 8.63 odsto. Kad uporedite rezultate, zdrav razum kaže da su prošle godine 3/4 maturanata s ocjenom 5 iz tog predmeta s frankeštajnovskim imenom Crnogorski-srpski, bosanski, hrvatski jezik i književnost varali na ispitu. Bilo je, 1809 Lučonoša. Pa vi računajte.

Dodatno katastrofalan utisak pojačali su rezultati iz predmeta Matematika. Hiljadu jedinica od kojih će se svaka, za sedmicu dana, u zdravlje naših plemenika i dogovornika, za sedmicu dana pretvoriti u blistave dvojke, trojke i četvorke.

To s provjerom znanja naših srednjoškolaca na muturskim ispotima klasično je ništavilo. I traje već cijelu jednu vječnost, a naši glavari, nikome se ne molili no svakome junački odgovorili, ne misle tu ništa mijenjati. Prosvjeta nikad nije njima motiv za djelanje i misao. Ne mogu se oteti utisku da je reformatore crnogorske prosvjete neznanje je nepovrjedivo.

Indijac, mistik Ošo, rođen je u Kučuandi, 11, decembra 1931. Nastojao da sam doživi istinu, umjesto da stiče znanja i vjeruje u ono što su drugi iskusili. Po efektima i rezultatima s testiranj naših đaka crnogorska prosvjeta koncipirana je po slici njegovog učenja.

"Neznanje ima svojih čari, čistotu. Liči na ogledalo bez ijedne mrljice, na mirno jezero u kome se ogledaju zvezde i drveće sa obale. Stanje neznanja je najviši stepen ljudske evolucije", tvrdi Ošo.

Možda naši prosvjetni radnici i đaci vjeruju u misiji neznanja! Krvava je to snaga.

ŠTO DA SE RADI

Nijesam Černiševski ali mislim: Što da se radi?

Pa se sjetih jedne besjede Episkopa Inokentija na Veliku petak. Podsjeća da je jedan pobožan isposnik trebao da kaže nešto monasima koji su čekali njegovu poruku. Prožet dubokim osjećanjem prolaznosti i ništavnosti svega ljudskog, pustinjak je, bez besjede, izviknuo: Braćo moja da plačemo. I svi su pali na zemlju i plakali su.
Crnogorska prosvjeta je u kovčegu.

Mi smo krivi. Kad je u starinarnicu smještana socijalistička epoha, nijesmo stali i pomislili kome povjeravamo vaspitanje mladih. I nikad poslije nijesmo razgovarali o tome kome povjeravamo duše naše djece. Hvatali smo se za džamadane oko imena jezika i kud se iz čitanke đedoše Desanka Maksimović i Jovan Jova Jovanović zmaj a nikad nijesmo pokrenuli društveni debati i pitali: Ko su kod nas gospodari nastave? Čitam što je slobodi nastave, na Ustavotvornoj skupštini 1815. godine govorio Viktor Igo povodom Faluovog zakon. Obraća se onima koji su nadahnuli nacrt tog zakona.

To je nekakva katolička stranka. Igo im poručuje: Prosvjećivati znači graditi. Ja nemam povjerenja u ono što vi gradite... razvoj novih pokoljenja to je budućnost Francuske. Ne želim da vam povjerim budućnost Francuske pošto, povjeriti vam je, značilo bi izdati je. Nije mi dovoljno da nova pokoljenja poslije nas dođu, važno mi je da nas ona nastave. Eto zašto ne želim vašu ruku ni vaš duh na njima. Ja ne želim da ono što su naši očevi stvorili bude s vaše strane razgrađeno. Posle te slave ne želim tu sramotu. Vaš zakon je zakon koji nosi masku. On kaže jedno a uradiće drugo. To je misao ropstva koja navlači ruho slobode. To je zapljena nazvana poklonom. Ja to ne želim”.

Nikog sličnog mi nijesmo imali. Nikad. Zato su decenijama naši ministri prosvjete, naši univerzitetski profesori i akademici, kao u zdravici starome svatu ”iz doma hodili i kolo vodili obraza svijetla i glasa poštena”. Na poslijetku, ti plemenitaši koji su krojili naše zakone, kakvom god da su se Bogu molili nijesu ga umolili i čedo odgojili. Naša, prosvjeta je na samrtno odru.

A prosvjeta igra ključnu ulogu u razvoju pojedinca i društva. Ona je temelj za izgradnju boljeg i pravednijeg društva, ona je alat za lični i kolektivni napredak. Evo ključnih tačaka.

Prosvjeta omogućava sticanje znanja, vještina i vrijednosti koje pomažu pojedincima da postanu odgovorni i informisani građani. Omogućava kritičko razmišljanje i samostalno donošenje odluka. Kvalitetna prosvjeta povezana je s ekonomskim napretkom. Obrazovani pojedinci imaju veće šanse za zapošljavanje i doprinose razvoju inovacija i tehnologije. Prosvjeta može smanjiti društvene nejednakosti pružajući svima jednake prilike za uspjeh, bez obzira na njihov socijalni ili ekonomski status. Obrazovani ljudi obično imaju bolje razumijevanje zdravlja i zdravih životnih stilova, što vodi ka dugovječnijem i zdravijem životu. Obrazovani građani bolje razumiju svoje političke i građanske odgovornosti, što doprinosi stabilnijem i mirnijem društvu.

Lažna prosvijećenost u mnogome liči na pravu, ali, u deficitu s umovima svake vrste, naša prosvjeta je u mrtvačkom kovčegu. I sve zajedno s njom.

Molimo se i plačimo.

Evocirao je neke uspomene iz doba Hladnog rata, ukazujući da su međunarodni odnosi promjenjiva kategorija u smislu definisanja ciljeva, ali konstanta u odnosima između velikih država. Trijangl diplomatija započela je svoj novi krug.

Predsjednik SAD Nikson 1972. godine posjetio je NR Kinu, što je bio revolucionarni potez u periodu hladnoratovskih odnosa. Zajedno sa savjetnikom za nacionalnu bezbjednost Henrijem Kisindžerom, postavio je američku diplomatiju u dva pravca, prema SSSR i NR Kini na principu balansa.

Navedeni model diplomatije bio je od koristi za smanjenje napetosti i doveo je do detanta. Nekada korišćena za smirivanje tenzija među super silama, danas je trijangl diplomatija sredstvo za ostvarivanje dominacije i pokazivanje snage spoljnih politika velikih država. U tom smislu treba shvatiti diplomatsku rolu predsjednika Putina.

Saveznici su razgovarali o mnogim temama, ali se posebno ističu dvije, koje će imati uticaja i na njihov odnos prema SAD i međunarodnu politiku. Prvi je zajednička ambicija za slabljenje moći i uticaja SAD u međunarodnim odnosima. U ovom pravcu važan adut je ponuditi alternativu za američku moć, posebno ekonomsku. Njihov krug bilateralnih odnosa ima dva spoljna faktora uticaja, Iran i Sjevernu Koreju. Obje države ostvaruju značajnu ekonomsku saradnju sa Ruskom Federacijom i NR Kinom, što dovodi do rasta ekonomske moći posebno Irana. U trouglu odnosa SAD ne gledaju blagonaklono na ovu saradnju, iznoseći stav da Iran i Sjeverna Koreja učestvuju u naoružavanju Ruske Federacije.

Drugi se odnosi na formiranje strateških veza između dvije države u cilju očuvanja nacionalnih ekonomija u odnosu na krizna kretanja na svijetskim tržištima, posebno energenata. Predsjednik Putin od „partnerstva bez ograničenja“ želi od kineske administracije izgradnju gasovoda „Snaga Sibira 2“, čime bi ruski energenti mogli stizati na tržišta aziskih zemalja, kao alternativa za izgubljena zapadna tržišta. Ruskoj ekonomiji od značaja bio bi pristup kineskim finansijskim tržištima. Kineskoj strani navedena diplomatska posjeta ne ide na ruku kada su u pitanju bileteralni odnosi sa SAD.

Američka administracija najavila je paket sankcija protiv banaka i kompanija sa sjedištem u Pekingu i Hong Kongu koje sarađuju sa Moskvom, čime kako smatraju pomažu da ruska strana izbjegne sankcije. Odnos dvije velike države dodatno usložnjava sumnja Washingtona da kineska industrija izvozi tehnologiju i komponente Moskvi. Stoga postoji realna mogućnost da rusko tržište roba bude od posebnog značaja za kinesku industriju.

Trijangl diplomatija promjenila je svoje lice. Na putu moći ona je danas putokaz u kom pravcu treba da ide spoljna politika velikih država u cilju ostvarivanja moći. Bezbjednosni i ekonomski interesi velikih država učinili su da diplomatija postaje sve više mehanizam za stvaranje dominacije, a sve manje princip za postizanje i održavanje svijetskog mira i bezbjednosti. Važno je da mir ne bude put kojim se ređe ide.

mr Nikola Banićević
(predavač i doktorand na Humanističkim studijama, UDG na smjeru Međunarodna bezbjednost