Slavili smo dan političkog rođenja SFRJ. Slavili smo rođenje države na čijim smo razvalinama napravili naše krvlju poprskane zemlje.

U mom prtljagu imam pjesmu Zabranjenog pušenja. Sliku starog partizana — oca koji zuri u ekran i u kavgonosnoj rakiji utapa sjećanja na drugove koji su stvarali državu, podnosili glad, studen i pogibije, a poslije živjeli posmatrajući kako ideali roditelja ne obavezuju djecu. Novembar, život bez smisla. I mi, mladi i obijesni, nešto slavimo uz tu pjesmu. Oko nas su noć i siva brda. Cijeli je Nikšić bio tako lak. Urlali smo: „Dragane, šuti, skrati jezik, mogu te čuti...”

Prošlost ne odlazi tiho. Tu je — sjenka koja šapuće i kada računamo da je daleko. Kad, kao sijed čovjek, mislim o istorijskoj pozadini 29. novembra, ta mi sjenka šapne da naši starci nijesu slavili dan rođenja države. Slavili su simbol epohe vjerovanja u mogućnost zajedničke budućnosti.

ODA RADOSTI

Imam svoju analitičku interpretaciju himne Evropske unije — komentar na Betovenovu temu i Šilerovu pjesmu, na simbolički luk između filozofskog nasljeđa Evrope i savremenog evropskog političkog projekta. Sva ta priča polazi od ideje da su svi ljudi braća, da su svi ljudi povezani zajedničkim dostojanstvom.

Integracija, a ne dominacija. Zajednice, a ne teritorije. Evropa tako šalje signal da svoj identitet gradi na kulturnom, filozofskom i umjetničkom nasljeđu. Estetika radosti kao politička izjava.

Isto je to činila SFRJ obilježavajući 29. novembar. To je bio jedini jugoslovenski praznik koji nije slavio moć. Slavili smo mogućnost boljeg života kroz saradnju. SFRJ nije bila politički ugovor — ona je bila vrijednosni projekat. Vrijednosne projekte trajnima ne čine ideologije i ceremonijali. Ključni element je ljudska stabilnost. Ona je krhka.

Pa mi ona sjenka veli: „Polako s tom Odom radosti!”

NOVEMBAR I DNEVNIK

Književnost precizno hvata vrijeme kada čovjek shvata da se svijet politički konstruisanih iluzija počinje rušiti. Flober je napisao roman Novembar. Tu se očitava proces gubitka iluzija: prva razočarenja, unutrašnje naprsline. Taj osjećaj da više ništa ne odgovara onome što si zamislio, blizak je svakom vremenu koje se mijenja brže nego što je čovjek u stanju da se prilagodi.

Identičan emocionalni mehanizam razotkriva Crnjanski u Dnevniku o Čarnojeviću. Tamo nije samo istorijski događaj, nego stanje svijesti. Junak, Petar Rajs, luta između fronta i sjećanja, između raspada imperije i pokušaja da zadrži unutrašnji oslonac.

Veliki istorijski lomovi uvijek su i privatni lomovi. Mnogo su manje uredni i mnogo dublje proživljeni od svega što postoji u političkim govorima ili školskim lekcijama.
Dan Republike, Novembar, Dnevnik o Čarnojeviću.

Tri emocionalna markera.

Tri loma.

Između nostalgije i traume, između ideala i neizbježne fragmentacije — šta je još ostalo od nas koji smo pjevali: „Dragane, šuti, skrati jezik, mogu te čuti...”
Ostali su jesen i život bez smisla (stari dobri Crnjanski) i 29. novembar kao uspomena koja s nama odlazi.

Svaki čovjek sa sobom nosi svoju verziju istorije. Sav svoj smiješan i lud život.

Šteta.

U osnovi, borili smo se za veću slobodu: onu unutrašnju, stvaralačku, koja prevazilazi puku tehničku mogućnost govora. Nakon dugog traganja, stigli smo do prostora javnosti koji je nekada bio nezamisliv. Društvene mreže otvorile su nam vrata javnog mnjenja nepovratno.

Besplatan nalog, napravljen za nekoliko minuta na jeftinom telefonu ili polovnom laptopu, postaje ulaz u jedan novi kosmos.

Onaj ko posjeduje nadahnuće, iskru, sposobnost da piše zavodljivo i opaža suštinu, danas ima mjesto na kojem ga neko zaista može čuti.

Talenat više ne spava u anonimnoj sobi niti kruži u uskom krugu prijatelja – svijet se otvorio svima, ravnopravno i gotovo demokratski. To je možda najveći kulturni potres našeg doba.

Moj prozor prema javnosti već je bio otvoren kroz kritičke tekstove objavljivane u najistaknutijim crnogorskim novinama, pa i u nekim srbijanskim.

Ipak, Fejsbuk – ta savremena agora, to razigrano polje spontanosti – ponudio mi je drugačiju, dublju vrstu slobode. Dok novine zahtijevaju disciplinu forme, Fejsbuk dopušta
ludi ritam i misao koja se rodi „između dva daha“. Upravo se u toj spontanosti često krije najviše artističkog i originalnog.

Volim taj medij i sve što mi pruža, ali mu nisam dopustio da me odvoji od Junga, darmičkih religija, filozofije, filmske teorije i književnosti.

Naprotiv, on je postao produžetak tih interesovanja, most između naučenog i izgovorenog. Nešto slično opisala je i Joko Ono kada su je pitali kako bi se Džon Lenon ponašao u doba društvenih mreža: bio bi oduševljen, objavljivao bi misli, stihove i stavove svakih petnaest minuta. To je možda najljepši prikaz dinamike savremenog duha.

Za političare i klasične medije – često tek produženu ruku nečije moći – društvene mreže predstavljaju snažan šamar.

One razbijaju propagandu, demagogiju i razne udružene poduhvate, a što je za njihove planove najopasnije, narušavaju monopol nad informacijama.

Mekluanova metafora, prema kojoj je javno mnjenje u rukama medijskih majstora poput tijesta u rukama vještog pekara, danas je dobrim dijelom prevaziđena. Digitalni prostor rasuo je to tijesto u hiljade malih komadića koje više niko ne može oblikovati po svojoj volji.

Znam za političku stranku koja je kupovala medije samo da bi ih gasila. Sve što nisu mogli kontrolisati – pokušali su zatrpati, utišati, izbrisati. Društvene mreže, međutim, ne povinuju se takvim mehanizmima.

One su atomizirale i rasule milione malih, srednjih i velikih glasova. Taj roj mišljenja više niko ne može u potpunosti usmjeriti, potkupiti niti zauzdati.

U tome leži njihov pravi smisao: u vraćanju glasa ljudima, u oslobađanju riječi iz svih zatvorenih sistema. U svijetu koji je predugo slušao samo odabrane – sada govorimo svi.

Premda ponekad znaju i da stanu.

Agencija za sprječavanje korupcije (ASK) konstatovala je ovih dana da je bivši predsjednik Crne Gore Milo Đukanović dostavio netačne i nepotpune podatke u svojim izvještajima o prihodima i imovini. Kažu da nije prijavio vrijednu kolekciju luksuznih ručnih satova čija ukupna tržišna vrijednost prelazi 200.000 eura.

O tim satovima odavno se priča. Agencija je odlučivala o inicijativi koju je prije sedam godina podnijela nevladina organizacija MANS. U njoj piše da  je bivši predsjednik u svojim izvještajima iz 2019. godine dostavio netačne podatke i da nije prijavio nekoliko luksuznih satova. Fotografije na kojima Đukanović luksuzno mjeri vrijeme objavljivane su u novinama u Crnoj Gori godinama.

Da ne zalazimo u pitanje zašto je Agenciji trebalo toliko vremena da izmjeri vrijednost inicijative jer svi znamo odgovor. Zato što su institucije prije promjene vlasti tri decenije radile po predsjednikovim pravilima. I satovima, recimo.

Bivši predsjednik oštro se pobunio. Optužio je ASK da njihova odluka "odiše istom zlom namjerom, sklonošću falsifikovanju činjenica i prećutkivanju presudno važnih informacija, kao i beznadežnim pravnim diletantizmom". U podugačkom saopštenju kazao je da zakon na koji se poziva ASK nije postojao u vrijeme podnošenja inicijative MANS-a, te da se on sada ne može primjenjivati. Pored toga, kaže, te satove i nema, a fotografije na kojima se oni vide na njegovoj ruci su falsifikati.

Ima u toj priči raznih još detalja. Na primjer, modeli satova o kojima govore ASK i Đukanović se ne slažu. Nešto su se pozbunjivali oko toga.

ASK kaže da su vještaci analizirali 'Breguet Classique Tourbillon Thermometer 3767BA/13/2VU' koji po podacima sa interneta košta oko 59.502 eura

Bivši predsjednik objašnjava: 'Breguet Tourbilion Perpetual Calendar 3795 pr/1e/9v6' posjedujem, još iz 90-tih godina 20. vijeka. Dakle, iz vremena ranijeg od donošenja ne samo tadašnjeg Zakona o sprečavanju korupcije, nego i prvobitnog Zakona o sprečavanju sukoba interesa, kojima se propisuje obaveza javnih funkcionera da podnosi izvještaje o prihodima i imovini.

Pretraživanjem po internetu nije moguće naći model koji se tačno ovako zove. Satovi te marke iz serije Breguet 'Tourbillon Perpetual Calendar 3795' koštaju od 237.800 do 320.700 € sa porezom. Zavisi da li je platina ili roze zlato.

Trebalo bi da imamo neku instituciju koja će utvrditi ko je u pravu.

Nego, postoji tu još jedna stvar. Bivši predsjednik, kako sam kaže, ima taj jedan sat - velike vrijednosti za smrtnike u Crnoj Gori - još iz devedesetih.

Sjećate se, vjerovatno, to su one godine kada su ovdje plate bile takve da, ako prenoće, nijesu mogle da posluže ni da platite kartu gradskog prevoza. Kad smo čekali u redovima za hljeb i mlijeko i sapun kupovali pomoću bonova. Kad smo ratovali za mir, a visokopozicionirani političari nam poručivali da zbog tog ratovanja, ako treba, možemo jesti i korijenje.

I dok je raja živjela tako tadašnji premijer je imao sat u vrijednosti nekog krova nad glavom. Za koji se tada nije mogao podići kredit. Sve i ako je ovaj jeftiniji - odakle? Istina je, može neko sat i da dobije kao poklon. Ali i u tom slučaju, može i da se drži u fioci, čisto iz obzira.

Satovi nekad znaju da stanu. Što ne znači da su zaustavili vrijeme, ali se i to vrijeme ponekad vuče, onako, samo za sebe i može nas ostaviti u barama iz kojih se teško izlazi ukoliko se iole ne snađemo u vrtlogu prava i pravde.

Iva Nenić, autorka knjige Guslarke i sviračice, podsjeća da se u Vukovoj prepisci sa Maksimom Rankovićem pominje i preporučuje slepica Ružica, koju Ranković laskavo naziva “Omirom (Homerom) srpskih šljepica”. Slavista Pavle Rovinski piše o „tetka Nagi“, slijepoj guslarki iz Crne Gore, koja je u prvoj polovini 19. vijeka putovala na konju i zarađivala guslanjem s takvom vještinom da joj, prema Rovinskom, “nikakav guslar nije mogao ruku turit“.

Ovih dana, kada slušamo mračne statistike i analize o nasilju nad ženama, ova uglavnom prećutkivana činjenica da je među ženama tog patrijarhalnog vremena bilo onih koje su se uhvatile gusala, frule i dvojnica djeluje kao podsjetnik na korijene jedne složene, vječne priče o ravnopravnosti i neravnopravnosti polova.
Slijepe žene, nefunkcionalne u surovom vremenu koje je cijenilo prije svega fizičku snagu, upravo zahvaljujući tom svom hendikepu, postajale su neka vrsta narodnih intelektualaca, talentovane za naraciju uz gusle koja se u usmenoj tradiciji naročito cijenila.

Slepice, kako su ih zvali, pominjem zato što iz svog mraka bacaju jedno posebno, drugačije svjetlo na položaj žene u izrazito patrijarhalnom društvu koje nije počivalo na ideologiji, već na strogoj podjeli muških i ženskih uloga. Zato su i slepice, uprkos društvenim barijerama, mogle da pjevaju uz gusle muškarcima, dok su im žene kod kuće držale porodicu.

Ti prvi koraci žene iz intimne atmosfere doma na javnu scenu rezervisanu za muškarce, nijesu prolazili bez osuda i uvreda sa kojima su se guslarke morale izboriti, praveći novu podjelu muško-ženskih uloga.
Moć muškarca toga vremena ogledala se u radikalnim situacijama – ratu, teškim fizičkim poslovima, zaštiti zajednice. Muškarac, koji je zbog takvih poslova često stradao, bio je cijenjen kao redak “resurs” kratkog trajanja.

Ako ulogu muškarca i žene sagledamo iz današnjeg ugla, jasno je da polovi nijesu jednaki po ideologiji, već po stvarnoj sposobnosti žene da obavlja sve što može i muškarac, često i više od njega. Zato je svako nametanje muške dominacije, naročito silom, nedopusitivo i potpuno neutemeljeno u realnim društvenim odnosima.

Podsjećajući da su žene nekada bile gospodarice svakodnevnog porodičnog života, što su najčešće i danas, sjetimo se da se kod nas i dalje u nekim porodicama pita najstarija ženska osoba – baba. O tome su duhovito govorili i neki naši političari, objašnjavajući da je njena riječ u kući posljednja.

Ako zagrebemo dublje u slovensku tradiciju, nailazimo na tezu da je patrijarhalni model možda došao kasnije, a da je najstarija slovenska civilizacija bila matricentrična, možda i matrijarhalna. Zanimljiva su neka antropološka stanovišta koja ukazuju da je majka bila centralna tačka porodične, kulturne ili simboličke organizacije, da je žena bila središte porodičnih odnosa. Čak i kada je politička moć bila u rukama muškarca, ženska figura bila je ključna za zajednicu u kojoj dominiraju ženski simboli, boginje i mitološki i religijski arhetipovi.

Iako pseudoistorijske, ove hipoteze ukazuju da je istorija odnosa između muškaraca i žena oduvijek bila složena. Uprkos tome, žene su i u najtvrđim vremenima, u sredinama gdje je muška moć bila dio opšteg poretka, uspijevale da za sebe pronađu prostor, glas, smisao i dostojanstvo. Slijepe guslarke nas podsjećaju da ženska snaga u našoj tradiciji nije uvijek bila vidljiva, ali je uvijek bila prisutna.

Psihološki je nemoguće da se u njima ne pojavi pitanje — šta znači mornar, čovjek, prijartelj i drug, kakva je njegova vrijednost i u čemu je smisao pobune? U totalu koji dolazi u trenutku neizvjesnosti i razočarenja vidimo dvije dugačke topovske cijevi kako iznad mučnog prizora štrče i izdvojene oficire — sve je pod znakom čelika, sile i diktature, pa ipak, nema te komande koja će natjerati druga da puca na druga! Započinje sukob sa oficirima i krvavo obračunavanje. »Vapaj mrtvog«, ili treći čin, je prenošenje drame sa broda na kopno. Koliko samo skrivenog bola prati iznošenje tijela mrtvog mornara na odesko pristanište: komemoracija se pretvara u  demonstracije i dizanje crvene zastave. To više nisu pokorni i bezlični mornari već sinovi radnika, seljaka, građana, sinovi svoje zemlje, pa je stapanje ljudi brzo i efektno; u osnovnim težnjama. U kulminaciji tog zajedničkog protesta dolazi čuvena scena »Odeske stepenice«. U  kolektivnom protestu, nečemu što je samo trenutak ranije izgledalo nemoguće ili samo potajni san, demonstranti osjećaju pobjedu i bratimljenje građana i mornara je potresno do suza.  To su međusobna priznanja hrabrosti, radost je beskrajna, mada nekako grčevita, te se instiktivno osjeća da smrt dolazi — vojničke čizme i poravnate puške na gotovs neumitnim ritmom prilaze stepenicama na kojima nastaje nezapamćeni pokolj (dječija kolica i plač kao vrhunac tragičnog). Sam epilog je komponovan tako da sukob još više potencira i naznačuje da povratka na staro ne može biti. Mnogi reditelji su na razne načine citirali ovu čuvenu scenu, posebno i bezuspješno, Kevin Kostner u fimu ’Nesalomivi’. Nikome od njih nije pošlo za rukom da na gledaoca prenesu onu emociju i snagu režijskog koncepta, čistog filmskog jezika koju je u remek-djelu Oklopnjače Potemkin veličanstveno, suvereno i nedostižno pokazao Ejzenštejn. Oklopnjača »Potemkin« izlazi iz luke, susrjeće se sa cnomorskom flotom čije posade odbijaju da pucaju na ovaj ponosni brod i propuštaju ga da kroz počasni špalir otplovi u nepoznatom pravcu. U svim procjenama vrijednosti ovog djela dominira ničim nepomućano ubjeđenje da je Ejzenštejn doslednije i potpunije nego iko prije njega u svijetu filma izrazio svoje vrijeme i stremljenja potlačenog čovjeka. Alarmirane su prvi put u istoriji kinematografije sve cenzure svijeta, upaljena su signalna svijetla za uzbunu, a policajci su sačekivali kopije na granicama, u pristaništima ili aerodromima. Hajka na film, u onim najdrastičnijim formama započela je u Americi. Sa velikim oduševljenjem film su, na svečanoj premijeri, publici predstavili popularni glumci Meri Pikford i Daglas Ferbanks. Službeno je traženo da se izbace mnogi kadrovi, posebno oni koji prikazuju mornare sa crvljivim mesom i naspram njih oficire kako uživaju u svojim specijalno pripremljenim obrocima, zatim odeske stepenice i same demonstracije. Nasilno je film razoren i posle drastične policijske cenzure nije pošteđen nijedan kadar a skoro svaki treći izbačen i spaljen. Tako je film dobio sasvim drugi smisao. Represalije su izgledale u ovoj cenzorskoj varijanti kao razuman i opravdan vojnički akt protiv samovoljnog narušavanija discipline. U Njemačkoj je cenzorski teror naišao na oštro protivljenje publike. Prve projekcije osigurale su filmu toliki uspjeh i populanost da se savjesni cenzori nisu usuđivali odmah da saopšte javnosti odluku o zabrani! Bili su prisiljeni da pregovaraju sa distributerom o uslovima pod kojima bi se eventualno kasnije dozvolilo prikazivanje filma. Došlo je do žučnih objašnjenja među političkim partijama, jakog pritiska desnice i generala na vladine organe, prijetilo se otvorenim represalijama sve dok nije izdejstvovana priviremena zabrana. Kao izuzetni  umjetnik filma, Ejzenštejn uspijeva da stvori veličanstven i dirljiv mit. Treba ipak imati na umu da je taj estetski senzibilitet podržan i uslijed političke važnosti: san o promjeni svijeta uz pomoć osviješćenih Ijudi, sanjan u to vrijeme, nosio je naziv „revolucija”. Najveću dozu dovitljivosti pokazali su švedski cenzori prebacujući jednostavno prvi dio na kraj filma pa tako kažnjavanje postaje logično i oportuno.  Slično je bilo i u Francuskoj, Španiji, Italiji i mnogim drugim zemljama u kojima je svaka nova projekcija značila pravi politički problem.

Ali, istina se nije mogla izbrisati i svaki kadar je pružao žilav otpor ispoljavajući u ovakvoj atmosferi još jače svoju fizičku prisutnost tempirane mašine koja samo čeka da se ugase svijetla u dvorani pa da počne sa sinhronizovanim detonacijama kao uvodom u čitanje i preživljavanje manifesta revolucije. U svjetu filma ne postoji ostvarenje koje je imalo toliko iskrenih i oduševljenih polemika ali i arogantih, netrpeljivih neprijatelja. U svojoj zemlji prihvaćen je sa aplauzom ali u njemu kritika i javnost nisu vidjeli odmah izuzetno i nepnovljivo  umjetničko djelo. Mnogo više poklonika našao je među stvaraocima u drugim sredinama. Za Čarla Čaplina bio je to najbolji film na svijetu. Za Daglasa Ferbenksa »najsnažnija filmska drama koju je ikada vidio«, za Alberta Kavalkantija »pojava Oklopnjače Potemkim označava početak novog perioda istine i života«.  Leon Musinak je pisao da je film »ušao u istoriju kinematografije u isto vrijeme kada je »Oklopnjača Potemkin« ušla u istoriju revolucije«. Njegova slava širila se i odolijevala svim progonima.  Otud je svijet bio zaprepašćen onim što se sa Sergejom Ejzenštejnom i njegovim filmom događalo u Sovjetskom Savezu tridesetih godina. Po povratku iz Sjedinjenih Američkih Država i Meksika, Ejzenštejn je bio okružen ćutanjem i nepovjerenjem. Djela avangardista rijetko su se spominjala, mnoga su definitivno bila sahranjena u mračne bunkere, a o njihovim rediteljima govorilo se prezrivo. Uništavanje vrijednosti ruskog revolucinarnog filma, tog najznačajnijeg stvaralačkog opusa u razvoju filma kao umjetnosti, okončano je zaista na dramatičan način. U okviru proslave petnaestogodišnjice sovjetskog filma devetsto trideset i pete, organizovano je i savjetovanje o budućem radu.  Uglednom skupu koji su sačinjavali svi poznatiji raditelji iz zemlje predsjedavao je lično Sergej Ejzenštejn, i, da ironija bude veća, sa govonice počeo obračun sa svim onim što je još vrijedjelo u filmu. Među prvima pokošen je sam Ejzenštejn.  

Ali se hajka nije završila na njemu — trebalo je poniziti svakog reditelja iz tog zlatnog doba, spaliti mu djelo, uništiti svaku tradiciju, posebno istinsku revolucionarnost njegovih ideja i pripremiti cjelokupnu kinematografiju za službu kultu ličosti. Zato je ista sudbina zadesila i Pudovkina, Dovženka, Kulješova, Jermlera i niz drugih slavnih i popularnih umjetnika filma. Nastao je jedan sumanuti trenutak u kome su svi napadali sve pa je, u strahovitoj depresiji i potpuno nekontrolisano, i sam Ejzenštejn digao glas protiv sebe i svoga filma! Kasnije, sve ovo je potonulo u zaborav, traženi su različiti načini i mogućnosti da se o ovom filmu govori sa poštovanjem i da se  reafirmišu njegove stvane vrijednosti. 

Ukazivano je  na istorijski značaj mnogih elemenata kompozicije i montaže za razvoj filmske umjetnosti i filmskog jezika uopšte. Pravljene su mnogobrojne svjetske ankete od kojih je jedna od najautoritativnijih bila ona na Berlinskom festivalu 1952. godine, kada su najugledniji kritičari i reditelji iz cijelog svijeta trebalo da odaberu deset najboljih filmova. Na prvom mjestu superiono se našla »Oklopnjača Potemkin«, a za nju su, pored ostalih glasali: Karl Drajer, Vitorio de Sika, Orson Vels, Elija Kazan, Luis Bunjuel, Lukino Viskonti, Bazil Rajt i mnogi drugi. Tako je ovaj film postao jedna od najvećih  umjetničkih  legendi.

»Oklopnjača Potemkin«, bez obzira da li je najbolji ili jedan od najboljih filmova svih vremena, učinila je daleko više nego mnoga druga remek-djela jer je  usmjeravala generacije filmskih stvaralaca na privrženost životu, oslobađanju filmskog izraza od naših subjektivnih raspoloženja i interesa, ohrabrivala težnje ka univerzalnosti izraza, neprekidnom traganju za humanizmom u filmskoj slici, čežnji za ostvarivanjem naših životnih želja i stvaranju saznanja da film ovaploćuje svoje ideale u istini, životu i našoj budućnosti.  Tako obnovljen pristup bi vratio pravi smisao postojanja filmskim ikonama koje su postale poznate svima nama: lice mrtvog mornara ispod šatora na kraju mola, crvi u mesu, kožne čizme, puške uperene u tijela i lica, naočari slijepih političkih, vojnih i vjerskih moćnika koje čekaju u praznini.

A zatim, prije nego što se sve pretvori u ideološku interpretaciju, kameni lav oživi i bijesno rikne iz želje za životom, postavši tako metafora za cio film i za uzvišene ideje o samoj kinematografiji koje film zastupa - a to je da bježi od svog monumentalnog stava. Ponovo oživljen i svjež svaki put kada  se pogleda, prvi ili sedmi put. U Potemkinu ima niz vanrednih montažnih pronalazaka. Takav je čuveni »Oživjeli« kameni lav u finalu petog čina. Potemkin ispaljuje plotun na štab generala; usled eksplozije granate »ustaje« i »riče« kameni lav. To se postiglo pomoću montaže kratkih djelava sa postupnom slikom tri kamena lava (iz alupkunskog dvorca na Krimu): jedan lav stoji mirno (snimak dug jedan metar), drugi lav je digao njušku (pola metra), a treći se podigao na zadnje šape, i iskezio se (trećina metra).

Montirano to sve ostavlja utisak jedne oživjele skulpture. Još je značajniji montažni metod »produženja vremena« koji je primijenio Ejzenštejn u epizodi strijeljanja na palubi i u epizodi susreta sa eskadronom. U objema epizodama u momentima najoštrijeg konflikta Ejtzenštejn pomoću montaže produžuje u poređenju s fizičkim vremenom trajanje vremena na ekranu; i  time postiže izvanrednu napregnutost pažnje gledaoca. Mnoge ljubitelje filmske umjetnosti bi iznenadila izuzetna snaga ovoga filma kad bi ga pogledali cijelog, što bi značilo da mu pristupimo kao dramskoj i dirljivoj priči, a ne kao kutiji sa neprocjenjivim nakitom iz koje ćemo s vremena na vrijeme izvaditi po neki biser.

(Autor je filmski i TV reditelj)

Mržnja ubija grđe od promaje i vraća manitu čeljad na fabrička podešavanja. Slušali smo kroz cio novembar remiks starih plemenskih mantri. Hrvatski navijači urlali su “Ubij Srbina”. Desetak dana ranije naši braniči žene i đeteta predali su akreditive sa zahtjevom da se Turci izbace sa Zabjela. Skandirali su “Ubij Turčina”. Potom je na meni krvožedne gomile stavljen snimak maloljetnica koje se u napuštenoj zgradi tuku dok čopor sitnih zvijeri to snima i ponižava nesretnice.

Neka nevidljiva ruka instalira novu metu i ikonografiju, DNK profil stvorenja koje urla pod maskama je zamjenjiv, ali su kalibar i cijev kojoj gledamo u usta uvijek identični. Nije nikom potrebna prevelika pamet da bi razumjeli otkud atavizmi i izlivi mržnje dolaze. Neko lakomislen i površan to može pripisavati adrenalinskim groznicama žestokih momaka. Neko ko je bistar i načitan reći će vam da to puca gnojni čir i prosipa talog  pod pokožicom starih rana gdje se glib taloži.

Kad njegujete kulturu trpanja svog đubreta pod tepih život vam ga zna izmaći ćilim pod nogama. Mentalna okrutnost. To je praxis Crne Gore.

AJFON 5

Naši grupni identiteti su kao onaj Ajfon 5. Izdržljiva stvarčica ali uvijek se vezuje uz napukli ekran. Vreća političke histerije, šaka ekonomskih jada, bure baruta, fitilj, upaljač i dušmanin u komšiluku. S takvim “softverskim rješenjima”, što očekujete od hardverskog kompletića? Sva ukusno dizajnirana vanjštima lako se prospe u sitnu prašinu.

Sirot čovjek nema načina i volje da nabavi nov uređaj. S onom svojom starudijom vuca po svijetu i pažljivo sklanjaju od  pogleda “sokoćelo” koje sve rjeđe reaguje na dodir.

Sav inženjering s politički važnih adresa, sve prosvetiteljske misije medijskih kuća, građanskih aktivista, svi vapaji akademske zajednice, sve ambicije da se aktivira taj naš raskomadani identitet, efikasni su taman koliko i čišćenje od prljavštine, stavljanje zaštitnih folija i suve materije na ekran blaženopočivšeg Ajfona 5, čije aplikacije nijesu ažurirane i ne reaguju.

VIRUS

S maglom u sebi i bez sebe ljudi se sladostrastno definišu kroz ono što ne bi smjeli/htjeli biti. Stara škola.

Adrenalinski boost na tribinama ili društvena katarza na portalima gdje administratori tolerišu i podrižu mržnju nijesu kraj. To je početak priče. Nije mržnja slijepo kuče koja pokupiš u šumi kad kreneš da bereš trnjine, pa ga udomiš i hraniš a o Đurđevdanu shvatiš da si gajio hijenu.

Mržnja je podmukli virus. Ima nešto o tome u Anatomiji ljudske destruktivnosti, kod Eriha Froma. Mržnja se pojavi kad sve ostalo pukne. Najgore je kad se psihološka rana poklopi s tacnom na kojoj serviraju imenik krivaca. Da se vratim na virus. Upala i zapaljenje pojave se kad opada imunitet.

Agresija klija iz inferiornosti. Kad je duša u panici traži način da se zaštiti. Tamo gdje ima narcizma tu je fragilno.

MI I MRŽNJA

Zamislite onu pokretnu traku i na njoj torbe. U jednoj od njih je mržnja. Svi smo mi putnici na letu gdje se lista putnika godinama ne mijenja. Na izlasku neko drugi pokupi torbu i iz nje pitanje, osmjeh, gest. Tako svaki od putnika formira svoj instrumentarij mentalnog sadizma. Na sljedećem ukrcavanju vraća torbu sa ostatkom. Posada koja brine o prtljagu dopuni potrošeni sadržaj. Ljudi su solidno opremljeni da se tamane kao žuti mravi. Sve započne velikim riječima. U principu, brani se čast.

Do nanas, na ulici, na tribinama upotrijebljene su samo riječi. Ne zavaravajmo se! Riječi čovjek može koristiti kako hoće, ali kad čuješ “Ubij Turčina” a na stadionu “Ubij Srbina”, niko ne bi smio reći da ne zna što je čuo.

I nije poenta da se osude riječi. Poenta je da se bestijalnosti objasne, da razumijemo kako počinju, čime se hrane i zašto se vraćaju.

Ako čovjek krajnost smrti adresira drugom čovjeku na račun njegove etničke pripadnosti, ne bi smio računati da se poklič mržnje među nama može društveno ukorijeniti.

Kad budale na to smiju računati sistem liječi simptome a ne pobude.

Sjetite se priče o avionu u kom smo svi skupa na stalnom letu? Kad zadimi mržnja, to je znak da to u kabini nešto petljaju piloti.

Imamo sve elemente za kinematografiju — osim filma. Akademije, institucije, komisije, filmske centre, podsticaje, konkurse, armije festivalskih delegata…

Sve osim filma. On se, ako se i pojavi, rađa kao sitno napisana fusnota: nešto što se ne gleda, nego prelistava.

Kao po nekom perverznom pravilu — naši filmovi što su nagrađivaniji, to su nepodnošljiviji. Svaka treća nagrada stiže iz mjestâ čija imena zvuče kao lozinka za Wi-Fi. Na Zapadu svaka bolja kafana organizuje „festival“, zato je i opravdan strah kad čujem da je novi Vukčevićev film već pokupio desetak nagrada. Kod nas se nagrade ne broje kao uspjesi, nego kao upozorenja i udesi.

Decenije navodne produkcije, a filmova za publiku praktično nema. Naši reditelji skrivaju svoje radove kao što današnji političari kriju falsifikovane diplome — ako publika ne vidi film, ne može ni potvrditi njegovu katastrofu. Nekad je država bunkerisala filmove zato što su bili previše opasni. Sjećamo se Plastičnog Isusa Lazara Stojanovića iz 1971: zabranjen, zaključan, proklet, tragedija za autora, ali barem je postojao. Danas reditelji bunkerišu svoje filmove jer su previše loši.

A sve to ima svoje banalno objašnjenje — film je postao savršen poslovni model. Dobiješ novac od države, nešto od sponzora, privatnika; polovina budžeta misteriozno ispari, ostatak se pretvori u film koji liči na film jednako koliko sjenka liči na čovjeka. Zatim slijedi kupovina nagrada na „fast food festivalima" — i svi zadovoljni: reditelj jer je profitirao, festivali jer su prodali nagrade, država jer je glumila da ulaže u kulturu, a publika — publika ne postoji.

Za vrijeme DPS-a, navodno 70 odsto projekata uopšte nije realizovano, a pare su uredno legle. Umjesto filmova, snimali su se kvadrati stanova, poslovnih prostora i katalozi tropskih ljetovanja. I sve je to vlastima odgovaralo — ništa ne smiruje reditelja kao džep pun para, iako se projekat nikad nije desio. Treba ozbiljno propitati odnos između Filmskog centra Crne Gore i rediteljâ, producenatâ. Sumnja se da je to rodno mjesto korupcijske edicije.

Često se sjetim rečenice Miše Radivojevića, velikog autora našeg prostora, pogotovo u domenu intelektualnog i angažovanog filma:

"Ja sam dizao kredit na sopstveni stan da bih povećao budžet filma. Današnji reditelji rade suprotno: kradu sopstveni film“.

Tako i Crna Gora, kao i okruženje (da se ne lažemo), dobija kinematografiju kakvu i zaslužuje: nevidljivu, nedovršenu, samozadovoljnu i duboko zavučenu u anonimne fioke. A filmovi Miše Radivojevića i dalje su remek-djela...

Kod nas se više ne može govoriti o uticaju filma na društvo i kulturu — jer filma jednostavno nema. A suština filma upravo je u njegovom uticaju na društvo i širu kulturu, u sposobnosti da pokrene misao, da izazove osjećaj i oblikuje stvarnost oko sebe.

Kako je pravljen kolektor i takozvano postrojenje za prečišćavanje otpadnih voda u ovom sjevernom gardu moglo bi se pisati naširoko, ali kao slikovit podatak dovoljno je reći da u ovom trenutku u to postrojenje ulazi sto devedeset kubika fekalne ili druge prljave vode za samo jedan sat. Što bi značilo i do 4,5 hiljada kubika u toku 24 sata. Iz njega, nakon filtriranja u postrojenju i sekvencionim bazenima, u Lim otiče potpuno čista voda. Možda nekome djeluje nestvarno, ali ko god da sumnja, može slobodno doći u Berane da vidi kako to funkcioniše. 

To, naravno, znači da je toliko fekalnih i drugih otpadnih voda prije toga svakodnevno oticalo niz Lim. Smisao tog medjunarodnog projekta bio je između ostalog i u tome da se ne samo riješi problem Berana, već da se, u krajnjem, da i doprinos ukupnom smanjenju zagađenja crnomorskog sliva - Lim, Drina, Sava, Dunav. Nemam baš podatak koliko gradova u tom slivu je riješilo pitanje otpadnih voda kao što je to učinjeno u Beranama, ali sam kao građanin Berana ponosan.

Onda pokušam samo da zamislim kako Lim izgleda ljeti u Bijelom Polju, u vrijeme najnižih vodostaja, sa čak pet hiljada divljih kanalizacionih priključaka na teritoriji te opštine. Gledao sam neki prilog na televiziji gdje čovjek, koji ima kuću u centru grada i nad rijekom, priča kako ljeti zbog neprijatnih mirisa ne izlazi na terasu.

U Bijelom Polju je projekat izgradnje kolektora započet prije nego u Beranama, ali, nažalost, još nije završen, ne znam iz kojih sve razloga. Jedan od njih je i taj što građani ne mogu da se slože gdje da se gradi postrojenje za prečišćavanje otpadnih voda. Naravno da mora negdje na izlazu iz urbanog dijela grada, ne može nikako uzvodno.

U čemu je problem? Treba li i te stanovnike Bijelog Polja dovesti do Berane i pokazati im kako izgleda takvo postrojenje na dnu grada i koliko je od tada rijeka Lim čistija ispod Berana, koliko se obnovio riblji fond najplemenitijim ribljim vrstama. Šta da su stanovnici Berana tada bili protiv gradnje kolektora i fabričkog postrojenja za prečišćavanje otpadnih voda i da ono još nije izgradjeno?

Za one koji i dalje sumnjaju, dovoljno je reći da Uprava za vode redovno uzima uzorak koji iz tog postrojenja odlazi u Lim. I sve već pet godina funkcionise besprekorno.

Berane je, tako, ne samo jedini grad na Limu na njegovom toku kroz Crnu Goru koji ima kolektor i postrojenje, već i jedini na čitavom sjeveru.

Ali, ostanimo u limskoj dolini, u Polimlju. Nedavno su ekolozi iz Plava upozorili da je Plavsko jezero sve zagađenije. Ne mislim sada o dotoku mulja koji se iz rijeke Ljuče i okolnih manjih rječica i potoka taloži u jezeru smanjujući njegovu površinu, već na direktno ulivanje fekalnih voda. Ekolozi su ukazali da oko 350 domaćinstava samo u jednom dijelu Plava, bliže jezeru, još uvijek koristi septičke jame. I u tom naselju su nedavno izgradjene dvije stambene zgrade, bez kanalizacijskog priključka. Iz tih septičkih jama podzemnim vodotocima otpadne vode se cijede u jezeru.

Pitao sam prijatelja koji živi u tom dijelu garda, potvrdio mi je to i dodao kako se on odavno ne kupa u Plavskom jezeru, iako pije svako jutro kafu na terasi sa pogledom na najveće ledničko jezero na Balkanu. Niti da djeci da se kupaju. Iz takvog jezera izvire Lim i odnosi nizvodno zagađenu vodu. Plav još nema kolektor.

Neko bi pomislio kako je Andrijevica mala, ali ne bi bilo teško sračunati koliko domaćinstava uključi makar jednom dnevno mašinu za veš, i koliko se hemije, osim fekalija, putem raznih priključaka, ulije u Lim i stigne u Berane. Zato je potrebno da svaki grad na Limu ima izgrađen kolektor i fabriku za prečišćavanje otpadnih voda. 

Ne gajim iluziju da ću kao nekada piti vodu iz Lima, a bezbroj puta sam to činio kada bih ožednio pored tolike vode u ribolovu. Jednostavno pronađem mjesto u nekom kraju gdje voda kao da ključa od podzemnih izvora, zahvatim šakama i ugasim žeđ. I nikada nisam imao nikavih zdravstvenih problema zbog toga. 

Daleko je i nepovratno to vrijeme, ali moramo sve učiniti da na najmanju moguću mjeru smanjimo zagađenje rijeka. Svak u svom gradu. To je naš dug prema prirodi, čija je riječ uvijek posljednja i koja nas iznenadi nekim poremećajem za koji znamo reći kako se to nikada do sada nije desilo. Nikada do sada ni čovjek nije bio neodgovoran prema vodi kao najvažnijem prirodnom resursu koji je u nekim djelovima planete važniji i skuplji od nafte. Nismo svjesni bogatstva koje imamo i koje ne čuvamo.

Čudovište koje traga za tvorcem, u želji da mu se vrati jer jedino on može da objasni svrhu i smisao njegovog postojanja, postaje zastrašujuće tek kada ga tvorac napusti. Već taj 19. vijek, u kome se Frankenštajn „rodio“, postavio je pitanje odgovornosti naučnika: kreator je odgovoran prema onome što je stvorio, čak i ako stvori nešto što mu nije bila namjera.

Granice ljudske kontrole, koje su još tada postavile temu za razmišljanje, danas postaju imperativ jer su svi mitovi, strahovi, unutrašnja čudovišta, postali stvarniji nego ikad. Nekada je čudovište bilo čuvar nevidljive granice između dozvoljenog i nedozvoljenog. Viktorijanski Frankenštajn, kao tvorevina 19. vijeka, bio je graničar između naučnih poduhvata i etike.
U ovom našem vijeku, kada vještačka inteligencija ubrzano i nesagledivo napreduje, posthumanistički Frankenštajn bi konačno mogao da dobije dva vijeka čekanu srodnu dušu – kiborga. I sam Frankenštajn, kao arhetip tehnološkog čovjeka, sastavljen je od djelova, kreiran naučnim metodama koje prevazilaze biološka ograničenja.

Pametni udovi ili bioničke proteze, implanti, upravljanje računarom signalima iz mozga nesumnjivo predstavljaju napredak u nauci i medicini, ali pitanje gdje su granice i dalje ostaje. Čija je odgovornost za tako stvoreno tijelo? Koji su motivi takvih intervencija na ljudskom tijelu? Da li poboljšanje vodi slobodi ili kontroli? Da li tehničko tijelo pripada čovjeku ili industriji koja ga je proizvela? Kiborg, kao i Frankenštajn, ruši tu granicu između čovjeka i mašine, postavljajući ista pitanja kao i junak Del Torovog filma: Ko sam ja?

Novi filmski Frankenštajn, u besprekornom deltorovskom mizanscenu, plijeni svojom potrebom da postane ljudsko biće u punom smislu. U toj potrazi sriješće i ljude koji će ga ugledati drugačijim očima, poput slijepog starca kome oči nijesu bile smetnja da u njemu vidi tugu odbačenog “jer svi smo mi stvorenja izgubljena i pronađena”, kako reče reditelj.

Možda je ljudskoj vrsti koja se nagledala zla u prethodnom vijeku i već uveliko zakoračila u eru transhumanizma, bilo potrebno novo filmsko čitanje romana Meri Šeli. Baš ovakvo kako to čini Giljermo del Toro, autor filmova u kojima se lako zaljubimo u njegova čudovišta. Umjetnik koji “vjeruje u čovjeka i u čovječanstvo kao u nešto najgore i najbolje što se dogodilo ovom svijetu.”

.

Jedni ga i dalje vide kao “onog starog” ljekara kojem su žene dolazile kad im je trebala smirenost više nego terapija. Drugi tvrde da se „odavno znalo“ da nešto u njegovom ponašanju škripi.

A Podgorica kao Podgorica: godinama naduvamo autoritete, pa ih preko noći strpamo u kantu. Usput se prava pacijentkinja stalno guraju u prašinu. I naravno, opet taj muški dogovor o tome šta je dobro, šta nije, i ko radi šta kome. Žena se, po tradiciji, svodi na “svjedoka koji laže čim progovori”.

Istina je da su se godinama na račun P. J. javljale neke sitne, usputne primjedbe. Ništa zvanično. Bačene rečenice između dvije ture na terasi u Bokeškoj. I u isto vrijeme , gomila žena ga opisuje kao staloženog, pouzdanog, čovjeka kojem bi se vratile bez trunke dileme. I šta onda da radiš s te dvije slike koje se međusobno ne podnose? To je pitanje koje već neko vrijeme stoji u sredini kao neotvorena pošta.

Čitao sam šta stručnjaci pišu o etici u ginekologiji, i oni to uproste do boli: ginekološki pregled nije „običan pregled“. Žena dolazi ogoljena, i fizički i mentalno. To je ranjivost koju muškarci generalno ne poznaju, a odnos između ljekara i pacijentkinje je neravnopravan po samoj konstrukciji. Ako povjerenje tu pukne, sve ostalo se raspada.

Zbog toga ovakve optužbe nikad nijesu samo jedan slučaj. One otvaraju stare pukotine, poluprećutane sumnje, strahove koje ljudi nose godinama kao kamen u džepu. To što neka žena nije imala isto iskustvo kao druga ne znači da neko laže; često znači da šok svako doživi na svoj način. A kad se muškarcu spočitava krivica — on automatski postaje povlašćena žrtva. To tako kod nas funkcioniše, kao neka sistemaks greška koji odbijamo da popravimo.

Tijelo i glas

A stid… stid je nevidljiv, ali prisutan uvijek. To je ona reakcija tijela koja preduhitri glas. Ljudi se nekad ukoče, umjesto da reagiju u trenutku. Pa se onda mjesecima vraćaju na isti momenat, premotavaju ga, pitaju se gdje je granica između neprijatnosti i nečega što se mora prijaviti. Tu je moć najlakše zloupotrebljiva — u tim malim pukotinama.

Zato ona čuvena rečenica “A meni je bio super” lijepo zvuči u dosadi svakodnevnih razgovora, ali vrijedi manje nego što mislimo.

Većina može imati jedno iskustvo, manjina sasvim drugo — i nijedno ne briše ono drugo.

Ovakve optužbe za sekundu izazovu lavinu reakcija. Nekad opravdanih, nekad potpuno malicioznih, samo da se nešto kaže. I baš zato treba ponavljati najosnovnije: javno mišljenje nije presuda. Ako postoji optužba, mora postojati procedura. Istraga, činjenice, sve ono što inače glumimo da imamo.

Crnoj Gori treba ambijent u kojem institucije reaguju same od sebe; okruženje gdje žena može da ispriča iskustvo bez da se pretvara u predmet sprdnje; sistzem pravila gdje ljekari imaju zaštitu kad im treba, ali i odgovornost kad treba. Ništa epsko.

Ovo nije važna priča zato što P. J. ima veliko ime, nego zato što pokazuje gdje smo najosjetljiviji: na spoju moći i povjerenja. Mi se stalno krećemo iz krajnosti u krajnost — ili nekoga dižemo u nebesa, ili ga rušimo kao da to radimo iz hobija. A istina obično dođe tiho, bez ceremonije, i rijetko kome legne.

Negdje sam čitao da se laž može povući, a istina ne. E, tu se prelama sve. Ako je granica pređena — treba to reći bez okolišanja. Ako nije i to treba izgovoriti. Sve što stoji između samo tone još dublje: ljude, institucije, smisao.

I koliko god nam bilo neprijatno, ovaj slučaj mora biti doveden do kraja. Ne da bismo pronašli „krivca“, nego da bismo prestali da miješamo tišinu sa mirom.

Naravno, paralele sa „crvenom prijetnjom“ više su stilska figura nego realna politička činjenica. Zorana, levičara i demokratu, srpska ljevica doživljava s toplinom – kao svog, „Zorana“, dok ga američka desnica dočekuje s podozrenjem i starim refrenom o „prijetećem komunizmu“. Ali to plašenje komunizmom danas više zvuči kao eho davno završenog hladnog rata, kao šum starih filmskih traka.

Uostalom, ni Holivud više ne snima karikature o komunistima. Ironija i sarkazam, koji su decenijama hranili američku kulturnu mašinu, zamijenjeni su ravnodušnošću.

Jer čini se da se komunizam u Americi mogao živjeti samo u umjetnosti – u poeziji, na platnu, u filmu – ali nikako u realnosti politike??Ipak, kako bi rekao Karl Manhajm, politika je sama po sebi „iracionalni manevarski prostor“ – pa možda i u toj iracionalnosti ima mjesta za utopiju.

Zoranova obećanja Njujorčanima – zamrzavanje stanarina, besplatan prevoz, briga o djeci, dostupno stanovanje, minimalna plata od trideset dolara po satu – nisu ništa drugo do pokušaj da se obnovi ono što je zapadna civilizacija već odavno institucionalizovala kroz socijalne programe, sindikate i tržišne korekcije.

U tom smislu, paradoksalno, komunizam je jedino i uspio – upravo na Zapadu. Herbert Markuze je to davno naslutio kada je 1964. u Čovjeku jedne dimenzije zapisao:

„Ako radnik i šef uživaju u istom televizijskom programu, ako daktilografkinja izgleda kao kći svog poslodavca, ako crnac vozi Kadilak, ako svi čitaju iste novine – gdje je onda revolucija?“

Možda je to pitanje i danas isto. Možda Zoran, u svojoj njujorškoj kampanji, nije govorio ni o čemu novom – samo o onome što je Zapad već davno osvojio, ali zaboravio da cijeni.

I za kraj jedno podsjećanje: Džon Lenon – antiglobalista s nježnim komunističkim zanosom – pao je jednog davnog decembra, u sjenovitom portunu „Dakote“, najljepše zgrade Menhetna. Napolju je Central Park disao u bojama okera i krvi; lišće je padalo kao da se svijet umorio od svojih snova.

Njegovom smrću, makar i deceniju kasnije, simbolično su završene šezdesete – i sve ono što su značile za obje obale Amerike: bunt, utopiju - da li i vjeru da se može promijeniti svijet?

Dok lišće polako pokriva staze divnog Central Parka, Lenonovo ime još lebdi u zraku... Zato, ne očekujmo previše od Zorana.

Ali, znamo li zaista šta je pravda? Sve ove definicije, iako tačne, nijesu dovoljne. Svako bi mogao da se zakune da zna ili osjeća šta je pravedno, ali čim pokušamo da to pretočimo u definiciju, pojavi se sumnja.

A kako se u toj magli snalazi digitalizovani svijet algoritama, u kojem čovjek, još uvijek, daje uputstva mašinama kako da skup činjenica o stvarnom svijetu pretvore u korisne informacije?

Algoritmi danas odlučuju o mnogo čemu: od zapošljavanja i kreditiranja, do medicinskih dijagnoza i sudskih presuda. Možemo li biti sigurni da ti algoritmi, kao i ljudi koji stoje iza njih, donose pravedne odluke bez diskriminacije ili favorizovanja?

Jedan od najpoznatijih takvih primjera je Amazonov algoritam za zapošljavanje koji je počeo da diskriminiše ženske kandidate jer je “učio” iz biografija koje su deceniju ranije većinom slali muškarci. Slično je i sa COMPAS programom u američkom pravosuđu koji je procjenjujući rizik od recidiva bio nepravedan prema etničkim manjinama.

Dakle, iako zamišljeni kao nepristrasni, algoritmi često samo oponašaju postojeće nepravde jer uče iz podataka punih ljudskih predrasuda.

Ali šta će biti ako jednog dana nepristrasnog programera zamijeni neki zlonamjerni nalogodavac ili neka superinteligencija? Pravda, ako ne bude dolazila iz „cipela čovjeka“, mogla bi postati univerzalnija, iznad humanističkog pojma univerzalnosti.

Zamislimo, na primjer, da takva inteligencija odluči da proceni koliko je pravedno da čovječanstvo upravlja resursima i budućnošću planete. Da li bi smatrala opravdanim opstanak vrste koja je uništila šume, zatrpala okeane plastikom, zagadila vazduh i izazvala klimatske promjene?

Iz ugla neke nove pravednosti, nezavisne od čovjekovog pogleda na pravdu, možda bi zaključila da bi za planetu bilo korisno da nas više nema. Uostalom, cijela industrija naučne fantastike i horora izgrađena je na toj pretpostavci.

Ali kad se vratimo svakodnevici, dobijamo nešto realnije algoritme koji već sada utiču na naše živote: odlučuju ko će dobiti kredit, čije će lice biti prepoznato, koje će navike sistem pratiti i kako će nas kategorizovati.

Evo jednog očitog primjera koji se često koristi u kontekstu dileme da li slijepo pratiti propise ili pravdu: ljudi koji su skrivali Anu Frank kršili su zakon, ljudi koji su je hapsili postupali su po zakonu. Problem je što je taj zakon donela nacistička Nemačka. Zakon nije uvijek jednak pravdi. A algoritam, ako slijepo slijedi pravila, to teško može da razlikuje.

Britanski filozof Nik Bostrom upozorio je da superinteligencija, iako stvorena s najboljim namjerama, može postati egzistencijalna prijetnja — ne zato što bi „htjela“ zlo, nego zato što ne bi razumjela dobro onako kako ga razumiju ljudi. Šta ako jednog dana takva inteligencija pokuša da „ispravi“ nepravdu i resetuje svijet na fabrička podešavanja?

Zamislite dan u kojem bi svijet postao istinski pravedan: svi centri moći bi nestali, bogatstvo bi se ravnomjerno raspodijelilo, imperije bi se urušile, a oni koji vladaju pali bi sa trona.

Takvo resetovanje svijeta najviše plaši upravo čovjeka. S razlogom, jer uprkos svim manama, ljudi jedino znaju da ovaj svijet nepravde nije slučajan i da je proizvod mnogobrojnih kompromisa koji su nam omogućili da milenijumima živimo jedni pored drugih, a da se ipak ne uništimo do kraja.

To iskustvo nema nijedna druga inteligencija. Još uvijek.

Ma koliko Felinijevi filmovi zajednički nosili sve odlike autorskog identiteta, svaki za sebe je i jedan poseban svijet, shvatanje umjetničkog čina, sumnja u ono postignuto, nastojanje da se trenutna osjećanja, razmišljanja ili utisci o životu pretvore u prečišćene i trajne slike.  Ponekad je u tome protivurječio drugima pa i sebi samom. To ovog velikog umjetnika nikad nije obeshrabrivalo, jer mu se činilo da je takva i priroda samog filma.     

Osam i po ima veličanstven crno-bijeli izgled, geometrijsko nerealistično kadriranje i sugestivnu upotrebi zvukova i slika. Bijele kojčije, crne siluete, kontrasti koje može da pruži samo crno-bijela fotografija.  Galerija likova sa puno lijepih detalja, krupnih planova i masovnih scena (masovki). Sve vri od života a svaki šešir nosi svoj život.

Felini je filmove i shvatio kao djelove svoga života, odnosno događaje kroz koje sam prolazi  tako da su svi oni — njegova duhovna autobiografija.

Ako je djelo izraz autorovog svijeta — njegova forma ne smije biti ničim unaprijed ograničena.

Sve ove slike, čak i kada su potpuno nepovezane objašnjavaju duševna stanja čovjeka za koga su vezane. Život mu razdire dušu, a to je ono što teško podnosi, pa se tako sa likovima iz filma miješaju porodični portreti, uspomene iz ranog djetinjstva, sopstvene predrasude, ali i tuđi životi. Izrazito dominantna je bijela boja u filmu, koja je osvijetljena i slikana perfektno: bijeli zidovi, bijeli kostimi, bijeli stolovi i stolice restorana; stiče se utisak da je uprvo tom bijelinom kao bojom koja prestavlja odsustvo svih boja u svojoj sadržini, Felini,  vjerovatno želio pokazati prazninu koja je u nekom životnom dobu, manje-više dominantna u našim životima. Možda je sve to ponekad heterogeno, ali to je namjerno kako bi se istaklo da život nije sastavljen samo od idealizovanih vrijednosti.

Osam i po predstavlja vrstu mosta između njegovog ranog perioda stvaranja i nove avanture. Ovaj period, iako je njegov najkreativniji, na kraju ispada samo druga od tri faze: uostalom, postoji i treća sjajna faza Felinijevih kasnijih radova. Nije li reditelj nepopravljivi romantik ili lakrdijiaš? U tom čekanju kao da svi gube strpljenje dok se konačno ne sazna da film neće biti nikad snimljen. Za producenta je to samo ekonomski neuspjeh, a za umjetnika? Kako ostati sa neostvarenim snovima? Kod Gvida ipak ne postoji strah od istine — on je traži, osjeća da postoji i da je ona prije u životu nego u iluzijama. Zato on okuplja sve te svoje junake na ovoj nedovršenoj konstrukciji, hrabri ih da se uhvate svi u kolo, da život shvate kao svečanost i da ga treba živjeti zajedno.

Stalno ih opominje da se drže te građevine, kao neke nejasne budućnosti kojoj bi oni svojim bićima trebalo da udahnu smisao. Felinijev film Osam i po upravo ovakvom svojom kompozicijom oduševljavao je teoretičare filma u trenutku svoje pojave. Vjerovalo se da on potpuno razbija konvencionalnost forme, da oslobađa vizije svake objektivnosti i da slikama obezbjeđuje ono potrebno unutarnje dejstvo.

Film je tu slično kao u slikarstvu izgubio čvrstu dramaturšku konstrukciju, utapajući i samu fabulu u nezavisne  scene i kadrove koji tek shvaćeni kao stanja ili elementi ovako dekomponovane strukture mogu da zadobiju svoju metaforičnost.

Prostor je scenografski obrađen impulsima i reakcijama uzetim iz samog života. Izvjesne svoje stavove Felini gotovo radikalizuje a posebno u odnosu na tradicionalnu kompoziciju, jer mu je stalo da sve ove slike zajedno budu izraz njegovog stava prema stvarnosti i samom životu. Ovaj umjetnik bi želio da se izrazi i svoje snove prihvata sasvim svjesno i kroz njih nastoji razmišljanjem da dođe ponovo do cjelovitosti. Naravno, nije išao u deformaciju likova, niti se posebno bavio stilizacijama, trebalo je odrediti i vrijednost.  Gvido je odrastao uz stroga pravila katoličkog odgoja. Likovi koje srijeće kao odrastao čovjek podsjećaju ga na likove iz djetinstva i prva voajerska, erotska iskustva, striptiz rasčupane,  debele žene sa zlatnim zubom na plaži.  Za ovaj kratki doživalja bio je kažnjen. Dobio je batine i strogo je  ukoren u  katoličkom internatu.

 Namakli su mu veliku kapu na glavi i stavili  tablu na leđima sa natpisom Sram! Ali, iako je dobio batine i bio izolžen surovim kritikama i javnom pokazivanju srama, opet se vratio na plaži da bi posmatrao svoju debelu, rasčupanu miljenicu. Felini neprekidno sebe ispituje — da li on može da se pomoću tih likova i stvari uzetih iz života i realnosti da u svemu subjektivno izrazi? Neće li to predstavljati obrnuti proces od dekomponovanja, kako bi opet bila naglašena cjelina? Osam i po je tako postao projekcija unutarnje subjektivne stvarnosti sa više slojeva. Oni mogu da postoje samo u filmu — i zato Felini ne insistira na njihovoj objektivizaciji. Sve ovo moguće je samo u mašti i umjetniku, tako da se on ne zaustavlja samo na običnim utiscima nego ide dalje za svojim mislima i osjećanjima. Kad se bavi i uopštavanjem, ono je drugačije nego u standardnim filmovima. Mnogo se pridaje značaja i senzibilitetu od kojeg zavisi i tumačenje suštine filma. Sve se ovdje otima konvencijama a razlike su naročito uočljive ako se film uporedi sa ostvarenjima drugih reditelja. Ma koliko sve ovo izgledalo neobično, Felini se ne zatvara u svom subjektivizmu, niti prekida veze sa realnim svijetom i omogućuje mu da on, makar i u fragmentima bude potpuno prisutan u svome djelu. I to zavisi od njegovog subjektivnog stava, sa kojim on ulazi u taj stvoreni svijet mašte.  Međutim, u Osam i po postoji još mnogo toga. Ovaj film je veliki iskorak u maršu kinematografije prema modernom. On je takođe jedan od najinventivnijih prikaza odraza u ogledalu samog stvaralčkog čina. Mentalni procesi u filmu kao i materijalne, psihološke, seksualne obaveze, postavljene su sa pirandelovskom ekstravagancijom. Bilo ko koga interesuje istraživanje mehanizma stvaranja i psihičkih lavirinata, obožavaće ovaj film. U kompoziciji kakva je ova nije, međutim, insistirano samo na tome da se stvori iluzija o nekakvom posebnom svijetu samog Felinija, već postoji i potreba da on svojim stanjima bude približen i samom gledalištu kako bi ga i ostali svijet doživio na isto tako osoben način. Zahvaljujući tome izbjegnut je svaki formalizam i nije potisnuta emocionalnost iz osnovnih sekvenci. Ovaj film ima i svoj intelektualni nivo koji mu pomaže da ne postane sam sebi svrha već da i humanizuje svoje vrijednosti.

U traganjima za novim putevima izraza, početkom šezdesetih godina, film Osam i po predstavljao je snažan impuls slobodnijoj, inventivnijoj i subjektivnijoj komunikaciji između čovjeka i stvarnosti. Otvoreni su novi prostori daleko širi nego što ih je psihologija filmskog stvaralaštva poznavala. Felini je artikulisao taj govor unutarnjih slika i ličnog posmatranja i doživljavanja, tako da je dobijena faktura koju ironija ne poništava već samo pročišćava, kako u domenu emocija tako i samog duha. Stvorio je slike kojima je apsolutno dominirao snagom svoga talenta pa tako ovdje nema nikakvih opsena, slučajnosti, lažnih iluzija. Individualizam je ovdje odbrana od svakog dogmatizma, zajedničkih i pomodnih kretnji i nastojanje da se dođe do platforme na kojoj će biti moguće brže, nadahnutije i sadržajnije opservirati novu stvarnost. Način na koji se završavaju filmovi Osam i po i Đulijeta i duhovi predstavlja kulminaciju istraživanja koje je započeo u Dangubama i nastavlja se, sa različitim uspjehom, likovima kao što su Dželzomina, Kabirija, Augusto i Marćelo. Svi oni moraju da uspostave ravnotežu između sebe i ljudi koji su im potrebni. Ženski likovi teže da se prepuste i okrenu ljudima od kojih žele ljubav dok muški likovi padaju u kompleks više vrijednosti na račun onih koje treba da vole. Felini obično ne krivi svoje likove za neugodnosti u koje zapadaju. On shvata da su oni predmet štetnih uticaja katoličke crkve, parohijalizma, i modernog društva, sve do osnovne ljudske osobine prijanja za sve što čovjek nalazi da je udobno. Ali on osjeća da odgovonost za prevazilaženje takvih ljudskih težnji leži upravo u jednom pojedinačnom čovjeku. Dželzomina umire u tranutku kad gubi sposobnost da komunicira i vjerovanje da sve što radi ima neku vrijednost. Po istom principu, Zampano omekša samo onda kada shvati vrijednost koju ona ima za nijega. Kabirija počinje da se smije kada vidi da je jedna od velikih tragedija njemog života kao srećni prolazni efekat promijenila njene prilike. Marćelo i Avgusto uništavaju sebe sa lažima koje samo njima služe. Jedino Gvido i Dulijeta se zaista približavaju svom spasenju onda kada  uspijevaju da prihvate sebe i svakog drugog koga poznaju bez ikakvih kompromisa i predrasuda. Ovim filmom Felini je otvorio vrata za klasike koji će doći kao sto su Amarkord, Roma, Satirikon, Grad žena, Kazanova i A brod plovi.

 Sa svojih prvih osam filmova, Felini je dobio sva priznanja koja jedan reditelj može da poželi da dobije (uključujući ogroman uspjeh, nagrade, priznanja, kritike, skandale i čak ekskomunikaciju za Slatki život). Posle toga, on je odao počast svojim majstorima Rosseliniju, Viscontiju, De Sici i odvojio se od njih. Osam i Po je testament jedne ikone evropskog baroka iz sredine XX vijeka.Ovo je jedan od najbrilijantnijih, najmaštovitijih najzabavnijih filmova u to vrijeme. Ali to nije sve. Ovaj film  je i prekretnica u karijeri jednog od najvećih filmskih stvaralaca svoga doba, koji je uspio da ličnu krizu pretvori u umjetničko djelo. Film Osam i po se završava u izrazito crno-bijelim tonovima u velikim totalima sa punoćom drugog i trećeg plana, uravnoteženom kompozicijom kadra u kontra svijetlu i,  zato, zaista ovaj film liči na san i na pozornicu naših života. Muzika Nina Rote je na samom početku  i tokom cijelog trajanja filma  domintno djelovala i prodžavala sliku u pravom smjeru.

(Autor je filmski i TV reditelj)

Pritom, učili smo u školi, a internet potvrđuje da je Crna Gora bogata vodom i da je po rezervama slatke vode po glavi stanovnika pri vrhu evropskih zemalja. Imamo preko dvije stotine manjih i većih rijeka, jezera, izvore… Zaludu.

Direktor Podgoričkog Vodovoda Aleksandar Nišavić objasnio je da je u glavnom gradu "do privremene neispravnosti" došlo uslijed pomjeranja tla, ali i da je na kvalitet Mareze u prethodnim godinama uticala neplanska izgradnja. Prema prvim procjenama, do zamućenja je došlo uslijed pomjeranja tla koje je najvjerovatnije izazvalo promjene u podzemnim tokovima. On je kazao da "do sada nijesu pronađeni uzroci zamućenja" i najavio da će se pratiti sve okolnosti, uključujući i mogućnost da je nedavni zemljotres kod Nikšića doprinio poremećaju u podzemnim slojevima.

Istakao je i da je ranija izgradnja objekata u zoni vodoizvorišta dodatno uticala na kvalitet Mareze, što je, kako kaže, dugoročan problem koji zahtijeva pažljivo planiranje i kontrolu izgradnje u tom području.

Jedan od sagovornika u anketi Radija Crne Gore je prokomentarisao: "Iskreno ne znam. Sve nam je u katastrofi, tako da po prirodi vidimo kako čuvamo naš grad i našu državu. Priroda nam je najbolji odgovor na to".

Potpuno su u pravu i direktor Vodovoda i građanin. Samo, procjene i konstatacije ne znače ništa. Doduše, Nišavić je najavio da će od nadležnih tražiti da se utvrdi "zona sanitarne zaštite", jer je izvorište "napadnuto" gradnjom, te da će "u mjeri u kojoj je moguće" djelovati preventivno kako bi broj dana sa mutnom vodom bio sveden na minimum.

Postoje stvari koje se, kad ih jednom uništiš, ne mogu popraviti. A mi uporno uništavamo. Tako je sa neplanskom gradnjom, tako je sa uništavanjem morske obale, tako je sa šumama, tako je sa rijekama koje nestaju u džepovima vlasnika mine elektrana, tako je sa vodom za piće.

Podzemnim vodama i zemljotresima ne možemo ništa, ali rezanju miliona kubika drveta i neplanskoj gradnji smo mogli. Samo, kumovima se ne bi isplatilo.

Da se napravi kuća ili zgrada tamo gdje joj mjesto nije, dovoljno je nekoliko mjeseci. Da se posadi ogroman hotel uz svaku nesrećnu plažicu, treba malo više vremena, ali - postižemo.

Izgradnja puta koji će prekinuti neku podzemnu vodu može biti gotova za pola godine, godinu.

Tačno je, podnegdje su u svijetu rušili turističke komplekse koji su prijetili da "pojedu" obalu, ali to će se kod nas teško desiti.

Da bi ozbiljno stablo izraslo, treba mu sto godina, kazu stručnjaci. Da bi odrasla, jela treba da raste 60 do 100 godina. Hrast će odrasti za 80 do 120, a bukva za 60 do 100 ljeta. Da se drvo posiječe dovoljno je petnaestak minuta. Da se siječe ovoliko koliko mi siječemo, potrebne su dobre motorne šege i nezajaživa želja da se u trci za novcem uništi sve što nam je priroda dala.

U svemu ovome mogao bi se, uz malo dobre volje, naći odgovor na pitanje zašto je ovdje tako teško nešto promijeniti, ali ne bi bilo loše da krenemo. Da li je nova vlast, koja više i nije tako nova, odlučila da spasi što se spasiti može ili da očopli ovo što je ostalo, nije sasvim jasno. Sudeći po nekim potezima, nažalost, moglo bi se osnovano posumnjati da je ovo drugo.

U ozbiljnim zemljama pišu se ozbiljne studije, recimo, o tome kako izgradnja vjetroelektrana utiče na život irvasa. Vjetroelektrane zauzimaju velike prostore, za njihov rad potrebne su turbine, dalekovodi i ostala infrastruktura. Turbine proizvode nizak, stalan šum i vibracije koje irvasi izbjegavaju. Sve skupa utiče na kretanje irvasa, a njihov uzgoj je važan za život opstanak lokalnog stanovništva i njihov identitet.

Svašta taj svijet izmišlja. Što bi se o tome jadu radilo kad možemo da uvezemo i pijemo vodu iz flaše. To što je glupo i što nemamo para, druga je priča.

U romanu "Svijet se kaže šuma" Ursula Le Gvin piše o planeti na kojoj su ljudi iscrpli resurse i generacijama unazad niko tamo nije vidio pravo, živo drvo. To je nekada bila naučna fantastika.

Nekadašnji ministri dijelili su ključeve državnih stanova kao poklon-vaučere. Sud je znao sve, ali je osuđujuća presuda izostala jer su u spisima bile kopije, ne originali rješenja. Specijalno državno tužilaštvo zahtijeva da se predmet “Stanovi” vrati u sudnicu.

Primjera je stotinu. Dva posljednja navodim ih jer su to dva baš freška simbola fenomena starog otkada ljudi za sebe traže pravdu - zakona koji postoje ali ne služe svrsi. Priča koja slijedi pisana je s elementima satire i književnoga jezika koji podrazumijeva artističku distancu. Nije ubojita. Od primjera važnije je kružno zatvaranje. Vjerujem i završni udarac.

STILSKA OBILJEŽJA

Slučajevi pravde. Nova sezona. Tražili ste - gledajte. Fotoreporteri, kamermani, novinarke i novinari,Viši sud, papiri, ozbiljna lica. Primjećujete li da naše sudstvo najbrže radi kad sudi samo sebi, a kad zakon samom sebi sudi, narod služi kaznu. Da li je zakon nije alat ili alibi? Od toga su u grobu ključevi. Da. Njegoš. Jedan od prvaka evropskog pokreta romantizma. I kad ga pominjem, romantizam, mislim da istorija prava i pravde u Crnoj Gori ima obilježja stilskih epoha.

Socijalizam je imao obilježja romantizma — pravdu na temeljima bogate usmene tradicije. Nije sud bio bez mane, ali su greške suda prvenstveno bile posljedica nagomilane emocionalne energije narodnooslobodilačkog rata. Zakon je bio kompas s jasnim otkucajima srca. Red je red.

Poslije nam se dogodilo sudstvo s elementima pokreta nadrealizma. Optužnice i presude kao da se donose djelovanjem misli bez kontrole za koju je zadužen razum. Kad smo već na terenu nadrealizma, svo naše zakonodavstvo, po posljedicama koje za sobom ostavlja, djeluje smisleno taman kao da je posljedica automatskog pisanja. Zaumne optužnice, zaumne presude.

U tom ludilu ima sistema.Pisci zakona se pretvaraju u graditelje zidova — svaki novi član, nova rupa. Zakon je lavirint, kao mitska zmija jede sopstveni rep. Tumačenja gutaju tumačenja. U mreži propisa vise i narod i zakonopisci.

U fizici, ravnoteža znači stabilnost. U stvarnosti tranzicione pravde, stabilnost podrazumijeva nedodirljivost pobjednika. Kad smo već na terenu stilskih figura - nije to cinizam, to je praksa. Teško pobijeđenima.

Taborijeva Istorija ljudske gluposti kao da je postala priručnik našeg pravosuđa.

Advokat koji je zastupao obje strane, žena koja je tužila samu sebe i pobijedila — zvuči kao vic. Te budalaštine kakve su viđali po svijetu ovdje nijesu moguće. Ipak, kod nas čovjek može završiti u zatvoru zbog neplaćenog parkinga, dok svi koji su “izgubili” milione istjerujući “pravdu” mirno spavaju. To je naš doprinos sveopštoj istoriji gluposti.

ZAVRŠNI UDARAC

Znam da zakon podrazumijeva savršenu proceduralnu nit. Znam da niko ne bi smio optužiti instituciju, niko ne može personalizovati krivicu, niko ne smije insinuirati korupciju. Da li je takva ravnoteža moguća? Nije. Nije ako znamo da sud ne može biti djelotvoran bez dokaza, a dokaza nema ako imate zakon koji je, umjesto da bude štit, postao ograda koja odvaja građane od moćnika, a ne moćnike od sklonosti da gaze pravdu. Pravnici pišu tumačenja, pravda postaje fusnota, a presude se gase kao neplaćeni računi. To je vrzino kolo.

Zakon će preživjeti. Uvijek preživi. Ne mora biti pravedan da bi trajao.To je tajna dugovječnosti nefunkcionalnog sistema.

I dok zakon preživljava sve — pravda umire tiho. Bez svjedoka, bez presude, bez obrazloženja.

Kad zakon sudi sam sebi, narod služi kaznu. Može li umrijeti pravda u društvu koje se kune u zakon? Može. Umire tiho.

Da živite u Francuskoj, za zamjenu patenta na pantalonama, flekicu na štikli ili otpalu dugmad na košulji dobili biste od države povraćaj od šest do dvadeset pet eura na ime troškova popravljanja obuće i odjeće kod krojača i obućara koji su se pridružili ovom programu francuske vlade. Cilj je, u ovom vremenu ubrzane potrošnje, smanjiti ogromne količine tekstilnog otpada koji u ovoj zemlji mode dostiže čak 700 hiljada tona godišnje. Nevjerovatan je i podatak da modna industrija proizvodi više štetnih isparenja od avio i pomorskog saobraćaja zajedno!

Ali, da li smo mi rješenje krize? Hoće li to što ugasimo sijalicu, ne bacimo stari hljeb ili, poput Francuza, popravimo flekicu na potpetici, zaista doprinijeti smanjenju opšteg otiska na planeti? Dejvid Mekej smatra da neće: „ako svako doprinese malo – onda ćemo i postići malo“. On upozorava da će apeli i kampanje za smanjenje našeg „malog otiska“ u drugi plan baciti potrebu za sistemskim i radikalnim promjenama tržišta i tehnologije onih najodgovornijih za klimatske promjene.

A oni se već decenijama igraju klimatske diplomatije. Prvo su u Kjotu, Sjedinjene Američke Države, najveći svjetski zagađivač, odbile da potpišu obavezujuće smanjenje štetnih emisija, pravdavajući se da bi to ugrozilo njihovu ekonomiju. Kada je 2015. godine u Parizu konačno postignut istorijski dogovor, SAD su ga ubrzo napustile, pa se ponovo vratile, ali bez suštinske promjene ponašanja. To poigravanje jedne supersile opstankom zajedničke nam planete, simbol je licemjerja globalne politike.

Države koje su se obogatile na industrijskoj revoluciji i kao kolonijalne sile iscrpile daleke zemlje i njihove resurse, danas drže motivacione govore o zajedničkoj brizi siromašnom jugu. A upravo ta područja najviše trpe posljedice poplava, suša, požara, gladi. Da li je onda odgovornost svih podjednaka i djeljiva između stanovnika SAD i Evrope koji emituje oko 14 tona CO₂ godišnje i onog u Africi koji jedva „dobaci“ do tone?

Nejednakost i nepravda nijesu ništa novo – one su, poput dubokih bora, utisnute u lice ove planete. Dok bogati novcem kupuju iluziju održivosti – solarne panele, električne automobile, „zelene“ brendove – siromašnima ostaje samo planeta iscrpljena i zagađena od ovih velikih koji danas u svemiru pokušavaju da nađu novo mjesto za život. Vjerujem, po istim surovim pravilima i kolonijalnim običajima. Upravo zato je suvišno jedno logično pitanje: zašto svoje bogatstvo ne ulože u popravku ove naše planete koja se već pokazala dobrom za život, umjesto što se utrkuju da sebi i drugima podjednako bogatima pronađu novu?

Planeta Zemlja danas liči na onaj zajednički pašnjak o kojem je pisao Garet Hardin — prostor u kojem svi tražimo još malo koristi, još malo rasta, još malo profita, ne pitajući se šta će ostati kada trava nestane. To je tragedija zajedničkog dobra: ako ja ne izgradim fabriku, izgradiće komšija. Ako ja ne crpim naftu, neko drugi hoće. I tako, u beskrajnoj trci za prednošću, nestaje ono što svima pripada – vazduh, voda, zemljište i povoljna klima.

Kad kažem svima, mislim i na generacije koje će nas upoznati upravo po otisku koji im ostavimo.

U ogromnoj većini bile su to uspješne žene, prošarane s nekoliko muškaraca – među kojima bih izdvojio savremenog aristokratu i predsjednika Asocijacije menadžera Crne Gore, Buda Raičkovića, iznijansiranog i ekspresivnog džentlmena kraj koga su se najljepše žene ovog grada osjećale uvažene i ispunjene decenijama unazad. Od žena na skupu, najviše pažnje izazvala je decentna i enigmatična predsjednica Borda direktora Zapad banke, Ukrajinka Lesia Vukhodtseva, i oko tog utiska, čini se, vlada opšte saglasje.

Asocijacija menadžera Crne Gore bila je pokrovitelj i podržavalac konferencije, koja je već na prvom izdanju pokazala zrelost, osmišljenost i ozbiljan koncept. Ljepota je bila gledati i slušati isječke sa hiltonske sesije crnogorskih liderki u televizijskim dnevnicima – svjedočiti danu koji slavi sposobnost i samopouzdanje suptilnijeg i ljepšeg pola, a da to nije formalizovani i već potrošeni Osmi mart.

Opšte je i već izlizano mjesto u našoj patrijarhalnoj kulturi – mit o privrženosti Crnogoraca ženi: majci, sestri, supruzi, kćerki. Ima tu istine, mada je ta čvrsta vezanost za ženu, pogotovo za majku, odlika čitavog mediteranskog arhajskog svijeta. Ipak, nigdje se ne kaže da su Crnogorci uglavnom voljeli žene za šporetom, s naramkom suve bukovine na leđima – žene koje se kreću ogradjenim stazama običajno-plemenskih stereotipa. Bojim se da je i danas, u značajnoj mjeri, vitalna takva i slična karakterologija.

Zbog toga je iznimno važna konferencija žena liderki o kojoj govorimo. Moćne žene koje su prisustvovale ovoj svečanosti na divan i ubjedljiv način oponiraju regresivnom mentalitetu polnih predrasuda. Njihovo prisustvo, njihova energija, njihovo držanje i diskurs – svjedočanstvo su da Crna Gora ima ženski potencijal koji može promijeniti društvo, ako mu se pruži prostor i povjerenje.

Međutim, kao što to obično biva, ono što je najbolje često u sebi sadrži i granitno parče opozitnog – neprikladnog, optužujućeg. Na konferenciji se, po mom utisku, pretjeralo s vladajućim glamurom, s establišmentom, s ljudima iz koncentričnih krugova političke, ekonomske i medijske moći. U tom obilju protokolarne ozbiljnosti i besprijekornih toaleta, pomalo se izgubila spontanost. Sve je, u pojedinim trenucima, ličilo na zatvorenu žurku prestižnih funkcija i dodvoravanja povezanih tankim, ali čvrstim, filom malograđanskih poriva. Previše je bilo situiranog, konformističkog, uhljebljenog, uvezanog, sigurnog, lagodnog, bezbrižnog – a premalo slobodnog duha i nesputanog stvaralaštva koje obično rađa promjene.

Nažalost, na skupu nijesam primijetio žene heroine – upravo one avangardne žene koje su, bez Hermès torbica i bez preporuka, pomjerale granice ne samo ženske emancipacije, već i društvene i institucionalne slobode. Tu prvenstveno mislim na žene poput Vanje Ćalović, sutkinje Ane Vuković, profesorice Mire Kuljak… To su žene koje su godinama, često bez podrške i priznanja, dokazivale da liderstvo nije u funkciji i biznisu, već u hrabrosti i integritetu.

Ne bih volio da mi neko zamjeri, ali po mom mišljenju upravo su to najveće liderke. Njihovo odsustvo osjećalo se kao tiha praznina u prostoriji punoj sjaja, i to je, možda, jedina falinka ovog inače odlično osmišljenog i vitalno potrebnog skupa. Jer, bez takvih žena, priča o liderstvu lako može ostati samo lijepa dekoracija – a ne stvarni pokret koji mijenja društvo.

Naravno, pri tome mnogi ne znaju da su te jabuke stajale u nekoj hladnjači i po više godina dok nisu plasirane na tržište u, za proizvođača, najpovoljnijem trenutku. Kada izađu iz hladnjače poslije godina i godina, izgledaju kao da su sa grane, tog trenutka ubrane. Ali, u razvijenom svijetu takvo voće, ko kod ima svijesti o njegovoj štetnosti, izbjegava u širokom luku. Kupuje ga srednja klasa i sirotinja, dok oni koji imaju novca i mogu priuštiti, kupuju po pola kilograma organskih natrulih jabuka.

Crna Gora je nedavno usvojila Strategiju ravoja organske proizvodnje od 2025. do 2029. godine u cilju unapredjenja i stimulisanja poljoprivrednika i voćara u ovoj grani. I taman kada pomislite kako smo kao ekološka država tu negdje u vrhu, onda izguglate podatak da registrovanih imamo tek petsto, eventualno šesto organskih proizvođača, što je mnogo manje od evropskog prosjeka u odnosu na broj stanovnika.

Zatim slijedi i informacija da je od tog ukupnog broja u Crnoj Gori, njih preko devedeset odsto na sjeveru. U Beranama je registrovanih proizvođača organske hrane čak četrdeset pet. Lako je zaključiti da naša država ni izbliza ne koristi svoje prirodne resurse da razvije tu vrstu proizvodnje koja je sve popularnija u savremenom svijetu. Imamo još uvijek u dobrom dijelu zdravu i hemijski nezatrovanu zemlju. Imamo fantastične klimatske uslove, i na jugu i na sjeveru, za uzgoj svih vrsta vrtlarskih, voćarskih kultura i žitarica. Da razvijamo i finalnu preradu i proizvodnju organske hrane.

Džaba, jabuke nam trunu po livadama, a mi trčimo u market da kupimo madjarske - žute, zelene i crvene, jednake kao iz kalupa. Hemijski toliko tretirane, da mogu da nam na stolu primaće sobe stoje kao ikebana mjesecima, neće se pokvariti. Nekada nije bilo tako. Svako veće selo imalo je svoj otkupni centar gdje su plasirani tržišni viškovi.

Sjećam se, i vidim po tome da sam ušao u ozbiljne godine, kada su nas kao osnovce organizovano iz škole vodili na radne izlete, da beremo jabuke u velikom voćnjaku Agropolimlja. Onda je ta najveća poljoprivredna kompanija na sjeveru u tranziciji propala, a voćnjak ostao na milost i nemilost svakome. Nikle su kuće na jednom dijelu, a dobar dio je, ne znam kako, došao u posjed beranakog “Generala” iz Lušca.

Napravio je čovjek hacijendu čiji kameni bedemi vrijede više nego sve kuće u blizini. Taman se mislilo da se smirio poslije godina robije u Brazilu, da se posvetio poljoprivredi, kada ga “digoše” i blokiraše mu svu imovinu zbog šverca narkotika. 

Onda mi nešto pade na pamet kako bi mogao tu da se napravi dobar i legalan biznis. Da kupimo trule jabuke i da ih prodajemo, ako ih nisi, generale, čime tretirao. Što su pjegavije, nepravilnijeg oblika i trulije, to su skuplje. Još ako iz neke  viri crv, takvoj je vrijednost neprocjenjiva.

Davno sam ja bio u Americi, u međuvremenu je cijena takvih jabuka mnogo skočila. Unosan posao, jes’ da nije kao sa “bijelim”, ali nema rizika. Pretpostavljam da neće biti zakonskih prepreka, osim ako se i jabuke, mislim na plodove, ne tretiraju kao blokirana pokretna imovina.

Ti bi time dao doprinos razvoju organske proizvodnje u državi, implementaciji Strategije, i možda bi ti to bila neka olakšavajuća okolnost. Šta veliš, hoćemo li ih skupljat? Ionako ti ih iju komšijske koze, generale.

U istoj raspravi problematizovano je pitanje ko i kako računa koliko košta potrošačka korpa. I bez sindikata i bez Uprave za statistiku, svako ko vodi domaćinstvo može da sračuna. Ako nemate svoj stan, kirija ili rata za kredit iznosi oko 400 eura. Struja, ako je ne koristite za grijanje, dođe do 50. Ako ste u Podgorici ili na primorju, zimi vam za grijanje treba između 100 i 150 eura, a ljeti za hlađenje oko 80.

Bezobrazno skupi internet paketi stigli su blizu 50 eura. Voda i komunalije – minimum 20. Kad se sve presabere, za plaćanje osnovnih potreba ode vam blizu dvije trećine prosječne plate, koja iznosi nešto preko 1.000 eura. Za hranu, odjeću, obuću, ne daj Bože neku knjigu ili odlazak u bioskop, ostaje vam 250 do 300 eura. Glavica kiselog kupusa na pijaci košta osam eura. Nešto su bolje prilike kod onih koji nemaju troškove stanarine ili kredita.

Istina, živjeli smo i gore. Ali nonšalanciju sa kojom predstavnici vlasti govore o životnom standardu ponekad je teško podnijeti. „Evropa sad“ jeste ozbiljno pomogla, ali ovo „sad“ je već postalo – poodavno.

U međuvremenu je formirana radna grupa koju čine predstavnici proizvođača, maloprodaje i veleprodaje, kao i Privredne komore Crne Gore, dok sve to koordinira Ministarstvo ekonomskog razvoja. Prave listu proizvoda čije će cijene biti limitirane.

"Zadatak radne grupe je da, kroz partnerski pristup i uz saglasnost učesnika, pripremi predlog odluke koji će već naredne nedjelje biti upućen Vladi Crne Gore na razmatranje", saopšteno je iz Ministarstva prošle sedmice.

Potpredsjednik Vlade za ekonomsku politiku i ministar ekonomskog razvoja, Nik Đeljošaj, objasnio je nakon sastanka sa predstavnicima privrede – proizvođačima, maloprodajom i veleprodajom iz prehrambene industrije – da su postigli dogovor o pripremi liste proizvoda čije će cijene biti limitirane, sa posebnim fokusom na domaću proizvodnju. Ulazi li u taj fokus ono mlijeko što se prosipa?

Đeljošaj je istakao da je najvažnija poruka sastanka da će se sva rješenja zasnivati na partnerstvu i dijalogu, a ne na jednostranom nametanju mjera. Dodao je da su svi učesnici saglasni da je neophodno obezbijediti dio osnovnih prehrambenih proizvoda sa ograničenom cijenom, kako bi se zaštitile najugroženije kategorije stanovništva i očuvala stabilnost tržišta.

Partnerstvo i dijalog su divne stvari. Za razliku od trgovačkih marži kod nas. Koliko puta smo do sada vidjeli tri puta jeftinije proizvode iz zemalja koje imaju tri puta veće plate? Odlično je ako imate koga da vam, na primjer, donese maslinovo ulje iz Italije. Ako nemate, na vama će naši trgovci najmanje duplo zaraditi. Nije moguće da Vlada tu baš ništa ne može da uradi, osim da čeka da se trgovci smiluju. Onoliko koliko neće ugroziti njihove ogromne profite.

Naravno, tačna je i ona priča da su u ovoj zemlji kafane stalno pune, da često izgleda kao da ovo nije zemlja u kojoj veliki broj ljudi prebrojava pare za kupovinu tri kila paprika. Tu je najčešće riječ o pozlatoj disciplini presipanja iz šupljeg u prazno. To je onaj dojč koji se pije po dva sata. Tu su i oni koji primaju znatno veće plate od prosječnih i „izvlače“ nam prosjek, i, naravno, oni koji nešto švercuju – od državnih dnevnica do kokaina i sličnih praškova.

Jer, ponovo, od prosječne plate u Crnoj Gori se teško živi.

A tamo gdje se teško živi – ljudi ne žele da žive. Ako ikako mogu, odlaze.

"U toku prošle godine zabilježili smo najmanji broj rađanja otkako pratimo podatke vitalne statistike", kazala je ovih dana medijima v. d. generalne direktorice u Direktoratu za demografiju, Mileva Brajušković Popović.

„Podatak koji zaista zabrinjava – negdje od 2018. godine naovamo, u svim istraživanjima od 30 do 50 odsto mladih izražava želju da ode iz naše države. Kao razloge, osim ekonomskih, navode i nepovjerenje u institucije, korupciju, stvaranje vjerskih, nacionalnih i političkih tenzija, te dubok jaz između bogatih i siromašnih“, kazala je Brajušković Popović.

Ako ćemo pošteno, i bogatije i pametnije zemlje teško rješavaju demografske probleme. Naš problem je što se ne vidi da ih uopšte pokušavamo riješiti. Mlade ljude koji žive na selu gledamo kao rijetku vrstu. U gradu su često konobari ili prodavačice u butiku – za male pare. Ako rade u nekom od trgovačkih lanaca sa kojima Vlada pregovara kao da gazi po pamuku, plate su još manje.

Sve je to lijepo sa kriptovalutama i informatičkim biznisima, ali ima nešto i u staroj dobroj proizvodnji. Pošto nemamo ni jedno ni drugo, nebo je naša jedina nada. Pašće kiša – pa ćemo imati struje za prodaju, ugrijaće – pa će doći turisti, pašće snijeg – pa ćemo imati zimski turizam.

Samo, odavno je napisano da nebo nema miljenike.

Ksenofobija? Tu kolektivnu sljepoću prvi put sam prepoznao u romanu Ubiti pticu rugalicu. Rulja želi linč crnog čovjeka, a između njih stoji Atikus Finč - junak u odijelu.

Godinu poslije u mom Nikšiću rulja je kamenovala radnje koje su držali Albanci. U poslastičarnici je ubijen momak ičitav se  grad se s kamenicama u dlanovima šaka iskupio ispred Proljeća i Fontane.

Štajnbekovi Plodovi gnjeva pokazali su mi kako glad pretvara zajednicu u rulju bez milosti, a Bredberijev Fahrenheit 451 da linč ne mora biti krvav - dovoljno je spaliti ideju.

Uništena kafeterija čiji je zakupac stranac. Auto s turskim tablicama zapaljen. Ljudi spuštaju roletne. Aerodrom pun žena i djece koji bježe prema Istanbulu. Masa brblja o „našim ženama“, o „našoj Podgorici“. Muž kao branič žene i djeteta! Nekome to možda djeluje muževno i odlučno. Meni je to izlizano -izlizano i kičasto. U Podgorici smo onomad imali generalnu probu.Zato paralela s Bredberijem...Pod đonovima muškaraca koji urlaju  „Turci napolje” počela se mrviti tanka skrama ideje otvorenog društva na teritoriji Crne Gore.

ŽRTVENI JARAC

Sad kad se krv na ranama osušila i smrde zgarišta, analiziram simboliku onoga što nas je snašlo. Rene Žirar je to odavno objasnio: kad zajednicu potrese strah, ona traži lice koje će ga utjeloviti — lice krivca, lice koje će ponijeti teret haosa.

U Crnoj Gori to lice danas ima taman, turski ten.

Priča o uličnoj tuči koja je jednog mladića mogla koštati glave nije samo priča o nasilju. Ovo je priča o potrebi da se pokušaj ubistva pretvori u ritual. Crnogorci, Srbi, Bošnjaci, muslimani, hrišćani - svi se zgražavaju i svi imaju svog jarca kojeg bi rado poveli na brdo. Žrtveni jarac. Nekad su ga spaljivali, danas ga „cancelujemo“, prebijemo, deportujemo - i osjećamo se čisti.

Čitajte novine, gledajte televiziju, skrolajte komentare ispod tekstova... i shvatićete. Mir kupljen tuđom mukom traje jedan dan. Do sljedeće mete. Sjutra to neće biti „stari dušmanin“ Turčin. Sjutra će biti neko drugi. Ja. Ti.

Dio Crne Gore nije ljut zato što je ranjen jedan mladić. Ranjene su stotine priča, slika i savjesti. Davljeni ljudi u crnim vrećama, kasapljeni, spaljivani na gomilama automobilskih guma, potapani u kiselinu, podmetane bombe pod auta... Sve su to bile vijesti za jedan dan - važne koliko i trač. Ova gužva na Zabjelu buknula je kao plamen u masliniku. Otkud ta buktinja? Sigurnosna politika ovdje ne garantuje provođenje istrage i donošenje presude. Mnogi slučajevi jednostavno budu zaboravljeni a ubice prođu nekažnjeno.

Ljutnja izvire iz prepoznavanja. U tom nožu dio Crne Gore vidi sopstvenu ruku. Da bi se osjećala sigurnom, neko drugi mora biti kriv za ruku koja se dohvatila noža. Nijesmo u toj priči od juče. U svakoj epohi imali smo koga treba spaliti na simboličkoj lomači. Nekad su to bile vještice, žene progonjene zbog vlastitih tijela, komunisti, četnici - danas migranti, političarke, mimeri.

Nasilje usmjeravamo prema jednom da bismo sačuvali mnoštvo. Radimo to nagonski. Žrtvene jarce danas stvaramo svakim klikom. Nekoliko viralnih objava i digitalna horda već zna ko je „kriv“. Kratkotrajan osjećaj čistoće brzo zamijeni praznina. I sutra imamo sljedeći skandal. Pomirili smo se s tim da ga trebamo. Umjesto da raskrinkamo mehanizam, mi ga recikliramo.

NE U MOJE IME

Kad god čitamo one podmukle komentare, čitamo ih jer nam treba neko ko će pasti da bismo se mi osjećali pravednima.

Pravi čin otpora danas je jednostavan: odbiti učestvovati.

Kod Ernesta Sabata postoji priča koja me je inspirisala. Namjeravao sam, s dozom ironije i molbe, da uputim pismo predsjedniku države, premijeru, predsjedniku skupštine, svim poslanicima, piscima i urednicima medija. Obraćenje s jednom jednostavnom molbom: kad pišete ili govorite o građanima Crne Gore, izuzmite Vlatka Simunovića.

Ako ste mu naumili nešto važno reči učinite to s nešto više razuma i mnogo manje pravedničke žurbe.

Iz iskustva koje nosi sa sobom taj čovjek zna - nijesmo toliko nevini koliko volimo misliti da jesmo.