Međutim, postavlja se pitanje – da li tako žive 'migracije' upravo brišu liniju razdvajanja dva osnovna politička stanja (opozicionog i vladajućeg)? Ovaj čudesno lukrativni proces kao da nam iscrtava konture posebne konspiracije u kojoj postoji jedinstven stalež politačara, i taj stalež opstaje kroz sve mijene i traume. Njemački filozof i teoretičar kulture Peter Sloterdik govori je da u dugim autokratijama vlast i njeprijatelji vlasti asimiliraju jedni druge, a ja često ponavljam ovaj citat – sa dobrim razlogom, čini mi se.

Političke stranke kao da su podsistem jednog starijeg i opsežnijeg kruga – visokog političkog društva, i ta hijerarhija odavno je uspostavljena, vjerovatno kada i sama politika. Pogledajmo Vučićevu Srbiju, koja se poput hidre valja još od 2012. Iako je Vučićeva vlast apsolutistička, sa prenglašenim kultom partije – pogotovo vođe, ipak je ona prepuna bivših Đinđićevih demokrata. Dok mi lamentiramo nad novom sinekurom Ranka Krivokapića u Ministarstvu vanjskih poslova, Vučić je postavio Dragana Šutanovca za ambasadora Srbije u Sjedinjenim Državama, iako je bio potpredsjednik i predsjednik "žutih“ (Demokratske stranke), kao i ministar odbrane za vrijeme vlasti Borisa Tadića. Otkud sada on, svi se pitaju?

Da ne povjeruje čovjek koliko su žilavi i kakav su nedoder ti ambiciozni političari, koje zanoće u jednoj stranci, probude se u drugoj, a sjutra vaskrsnu u trećoj... A onda svoj partijsko-ideološki promiskuitet pravdaju čuvenim meandriranjem Fransoa Miterana, koji se na svom političkom putu kretao od krajnje desnice do ljevice (socijalista).

Dakle, vlast i samo vlast po svaku cijenu – to je ljudska težnja koja izvire iz naše prirode, pa je 'Volja za moći' istaknuti koncept u filozofiji Fridriha Ničea. Da li je to baš tako? Naizgled jeste, jer živimo u pop-kulturi politikom opčinjenih ljudi, u kojoj su svi rituali odavno mrtvi, a osuđeni smo na orvelovske medije i socijalne algoritme u kojima su isprazni političari zvijezde vodilje, nažalost.

Ipak, iz nekog nepoznatog razloga potisnuli smo činjenicu da su pojedini crnogorski premijeri preuzeli funkciju kao treća ili četvrta opcija! Takođe, mnogo je onih koji su odbili ministarske i direktorske pozicije u mnogim vladama i u mnogim decenijama. Lagano su odbili moć i vlast, nastavili živjeti tihe i obične živote, uživajući u nauci, poeziji i popodnevnoj šetnji Lenjinovim bulevarom...Nije istina da svi želimo dominaciju i vlast.

Mijenjajući iz korijena status umjetničkog djela i umjetnika, Dišan će prikazati jedan novi umjetnički postupak kojim „fabrički proizvedene predmete umjetnik, svojim izborom, uzdiže do statusa umjetničkog djela”, kako je to opisao Andre Breton. Stavljajući ih u novi kontekst, davao im je potpuno novo značenje, i tako postao preteča konceptualne umjetnosti i umjetničkog performansa.

Dok je ovakav Dišanov potez šokirao kolege, priređivače izložbe, “Fontana” je stotinak godina kasnije proglašena za najuticajnije umjetničko djelo 20. vijeka.

Marsela Dišana danas pominjem ne samo zato što je njujorška izložba zatvorena baš juče, doduše prije više od jednog vijeka, već zbog toga što je koncept njegove umjetnosti otvorio vrata današnjoj digitalnoj redi-mejd pojavi – internet mimovima.

Istrgnuti iz uobičajenog konteksta, reinterpretirani, digitalni mimovi funkcionišu po sličnom principu: uzimaju poznate slike, fraze, simbole i prenose ih u novi kontekst, dajući im novo značenje.

Baš kao što je Dišan osporavao autoritet muzeja i umjetničke elite, mim kultura ignoriše autoritet visoke produkcije. Svako može da stvori mim, a njegov uspjeh zavisiće od prepoznatljivosti i interpretacije u zajednici kojoj je namijenjen — ne od njegove estetske ili tehničke vrijednosti.

U tom smislu, možemo reći da su internet mimovi digitalni potomci redi-mejda. Umjesto galerija “izlažemo” ih na društvenim mrežama, kustose su zamijenili algoritmi, a posjetioce izložbi korisnici interneta. Ali suština ostaje ista: radikalna promjena konteksta kroz jednostavan čin reinterpretacije.

Mim je savremeni mit, kako Rolan Bart kaže „poruka bez pošiljaoca“. Njegova snaga leži u tome što izgleda kao šala, ali u sebi nosi društveno kodirane vrijednosti, norme i ideologiju. Upravo zato mim može biti i sredstvo otpora putem kritike sistema, ali i oruđe manipulacije.

Limor Šifmen zapaža da se „internet mimovi mogu sagledati kao postmoderni folklor putem kojeg se konstruišu dijeljene norme i vrijednosti kroz kulturne artefakte kao što su fotošop slike i urbane legende.“

Popularnost u Crnoj Gori internet mimovi duguju svojoj prirodi koja ih je pozicionirala na granicu između folklora i popularne kulture. Mimovi otkrivaju kako društvene zajednice sagledavaju svakodnevne fenomene, politiku, identitet, humor.

Lokalni konteksti pri tom igraju ključnu ulogu: mim koji je razumljiv i duhovit u Crnoj Gori, mnogi korisnici van ovog prostora neće razumjeti. Upravo u tom prepoznatljivom duhu leže njihova popularnost i uticaj jer je za uspjeh mima potrebno da publika razumije izvorni kontekst iz kojeg je nastao. Ovo predznanje, informisanost o aktuelnim događajima, društvenim i političkim prilikama, značenjima popularne kulture i tradicionalnih simbola, preduslovi su za putovanje svijetom mimova.

Koristeći prepoznatljive folklorne motive, poslovice, uzrečice, legende, karakternе osobine, identitetske stereotipe stavljene u kontekst savremenih zbivanja, začinjeni ironijom, mimovi se šire digitalnim svijetom poput usmenih predanja.

Naravno da mimovi ne kruže tek tako internetom. Iza uspješnih mimova stoje autori koji dobro znaju kome, šta i zašto poručuju. To je posebno važno za mimove koji izražavaju politički stav ili kritiku, naročito aktuelne pred političke izbore, u toku protesta i društvenih turbulencija: brzo se šire, ne sadrže zamorne tekstove, slika i kratka poruka gađaju pravo u metu.

Zahvaljujući svojoj neograničenoj moći ponovne interpretacije, danas se govori o hipermimetičkoj eri koja stvara nebrojene slojeve značenja, gdje mimovi postaju sadržaji sami po sebi.

Rušeći tabue kojima smo skloni, relativizujući mitove koje uzimamo zdravo za gotovo, novim čitanjem starih simbola, mim nas preispituje tamo gdje smo najosjetljiviji — u dubinama našeg identiteta i naših uvjerenja.

Zato mim zna i da zaboli.

Vajdin film je sav prožet tragičnim osjećanjem vremena i željom da se konačno izvrši suočenje sa stvarnošću. Banket u hotelu je mjesto gdje su se okupili i revolucionari i kontra-revolucionari, a sekretar Šćuka je Mačekova meta. Maček - bolan simbol ratom uništene mladosti, pripadnik jedne od tih grupa, na izgled nemilosrdni ubica, odjednom shvata da svako dalje obračunavanje gubi smisao i zato odbija da izvrši atentat na partijskog funkcionera.

Vajdine kamere hvataju osjećanja izgubljenosti i uvjerenje da ova pobjeda ne donosi budućnost. To je poraz, ali ne onaj politički i ideološki već njegov intimni. Zato se ovaj mladi čovjek osjeća prevarenim. Mladost mu je zaustavljena. Ipak pristaje da izvrši atentat na Šćuku, ali samo da bi dokrajčio i svoju ličnu tragediju.

I zato reditelj čini veliki stvaralački napor dok u samom Mačeku njegovu sopstvenu smrt ne pretvori u život pun iskrenosti i čežnje za ljudskom toplinom.

Scena u hotelu povodom proslave onih koji su dobili rat Maček pred konobaricom izvodi ples sa čašama ne želeći da ispija rakiju iz hotelskih čaša, vadi svoju otučenu, limenu čašu, kao one iz ratnih vremena i iz nje pije. Uspijeva da na prvi pogled šarmira konobaricu Kristinu — (Eva Krianovska) iako je u hotelu došao potpuno drugim povodom. Tu ovaj mladić na pravi , konkrertni način otkriva svoj mladi ali i izgubljeni život.

Maček tako doživljava jednu od najdramatičnijih ljubavi u savremenom filmu, kao da je prva i poslednja, i više — čovjekova težnja da ga bar ta ljubav nadživi. Medutim, ovo je prva mirna noć za koju on zna u cijelom svom životu odrasle osobe i želi da otkrije mogućnosti koje život pruža, zaljubio se i ugrozo svoju misiju. Sve gubi svoje racionalne granice pa se u toj beskrajnoj tami javljaju poetska svijetla fascinantnog dejstva — naopačke nađeno raspeće u ruševinama crkve u koju se Maček i djevojka sklanjaju, prekrasni bijeli konj u dvorištu hotela gdje se mladić sprema za atentat.

Kada odstranimo pepeo koji se slaže na spaljene iluzije i obezvrijeđene ideale, shvatamo koliko je vrijeme surovo i kako ustvari živimo u okrilju smrti. Vajda je uvijek i u svakom trenutku na strani čovjeka i zato ga i izjednačava simbolički sa dijamantom, koji može nestati, ali se i naći tamo gdje se najmanje nadamo. Maček je inkarnacija izgubljene mladosti.

Najlakše je za njega utvrditi da je bandit, ubica i kontrarevolucionar — ali se treba i upitati da li je on imao mogućnost izbora.

Nije slučajno što u tom kovitlacu beznađa nalazimo i trenutke nježnosti između ovog neobičnog antiheroja, koga je Zbignjev Cibulski ispunio tragičnim osjećanjem života i vremena. Dok Maček te noći u hotelskoj sobi čisti pištolj na njegovo prijatno iznenađenjenje u hotelsku sobu dolazi mu Kristina. Napolju pada kiša, društvo slavi, on i Kristina u zanosnom plesu. Dvoje zaljubljenih istračavaju po kiši i odolaze u razrušenu crkvu. U ovoj dijaloškoj sceni izuzetno simboličko-inpresivnoj sa velikim Isusovim raspećem naopako okrenutim u središtu kadra, a dvoje aktera na ivici kadra Vajda je želio da akcentuje upravo tu njihovu izopačenu, izgubljnu mladost u ratu, krvi i ubijanju i poremećeni sistem vrijednosti. Maček je u toj sceni priznao Kristini da je ona za njega parvi dijamant.

I upravo u ovoj sceni dok ga ljubav lomi mladić proživljava napad savjesti i neku vrstu kajanja, odlučuje da ne izvrži atentat, ali samo za kratko, jer ga njegov drug Andrej iz pokreta u nekom zapuštenom klozetu nanovo nagovara i ubjeđuje.

Sav taj ambijent Vajda doživljava kao traumatizovanu stvarnost i život se čini nepodnošljivim, kao tkanija beznađa. Ovo je film revolta koji traži čast za ljudski život.

U cijelom filmu Vajda koristi gornji duboki rakurs, dajući istu težinu različitim likovima i suprotstavljenim političkim stranama. Ali pravi uspjeh je Vajdino otkriće poljskog glumca Zbignjeva Cibulskog za ulogu Mačeka.

Iako nosi naočare Maček šarmantnim nastupom neodoljivo podsjeća, fizionomijom, ponašanjem, frzurom , na “buntovnika bez razloga”. Evropski Džems Din. Zbignjev Cibulski je ovu ulog odigrao briljantno i na taj način na sebe skrenuo veliku pažnju ne samo evropske kinematografije. Sjana crno-bijela fotografija, uravnotežena i pregledna, postavka kamere, kompozicija kadra sa dubinskom oštrinom sa nekoliko planova unutar kadra, riječju izuzetna režija. Dijaloška scena u kojoj Maček na šanku pali čaše sa rakijama koje stoje u prvom planu a u drugom planu vodi dijalog sa svojim kompanonjom o životnim stvarima i o njihovom kontra-revolucionarnom djelovanju, sve djeluje krajnje realistički, a opet konpnovano umjetničkom fotografijom. Maček je bio simbol generacije, koja je gledala film mimo političkih etiketa. U oproštajnoj sceni Mačeka i Kristine, ona odlazi a on gleda za njom iz drugog plana u kadar ulazi prelijepi bijeli konj, staje pored njega.

Maček ga pomiluje i odlazi niz tamnu ulicu bez žurbe, prateći partijskog sekretara Šćuku, staje ispred i ispaljuje nekoliko hitaca u njega. Smrtno pogođeni Šćuka pada u naručje ubice (!) da bi ovaj u njegovim očima vidio i svoj smiraj. Maček baca pištolj i bježi kroz okolne ruševine, iznenađenja grupica vojnika pokušava da ga zaustavi. Pucaju u njega, i u nekom drvorištu sa puno bijelih čaršava gdje ta bjelina predstavlja bijedu, Maček nastavlja da bježi pored razrušenih zidina dolazi do smetlišta, a na nebu jato gavranova zloslutno čeka svoju priliku. Ples smrti, ropće bolno, posrće kroz polje smrtno ranjen, sigurno je jedan od najjačih često citiranih filmskih finala u istoriji filma. Jezivo stenje i grči se u duševnom i fizičkom bolu, pun predsmrtne srdžbe. Vjerovatno je sada kada mu se život gasi uvidio i svoju kobnu životnu grešku i uzaludnost takvog načina života. Mladić se u bolu uvija kao prut na vjetru, a okolo prašina, prljavština, smetlište, i na njemu izgubljeni dijamant.

(Autor je filmski i TV reditelj)

Počelo je skoro kao dosjetka: Ako je Alabar tako dobar, što želi ulcinjsku Veliku plažu i ulaganja na primorju, a ne investicije na sjeveru?

Savršeno je nejasno zašto neko od bilo kog investitora, pa i od Alabara traži da bude dobar, obazriv ili da na bilo koji način pokazuje zanimanje za to kome šta odgovara. To je kao da iznesete jaja na pijacu i kažete da se prodaju samo ona od žutih kokošaka kupcima koji imaju plave oči. Ili tako nešto.
Kad je to kapital imao i mogao da ima obzira, da se ne pominje duša? Poučan je onaj vic o škopiji koja se udavila jer je ubola životinju koja je trebala da je prenese preko rijeke. U samrtnom času, na pitanje: 'Zašto, kad ćeš se i ti udaviti', škorpija je rekla: 'To mi je u prirodi'. Ista stvar sa kapitalom.

I dok su se tamo dolje podigle nevladine organizacije, 'slobodni' intelektualci, ekolozi, glavolozi, razne medijske mustre i ostalo, u brdima su šume, prostor, vazduh, kiseonik i ljepota, ponizno ponuđeni. Jelovica, Bjelasica, Hajla… na tanjiru.

Prava trka nastala je među sjevernim i ponekim drugim opštinama u tome ko će bolje i brže da ponudi projekat kojim se, jednako kao u Ulcinju, potencijalno prodaje đedovima. Ne zna se je li riječ o projektima koji su, eventualno, preostali od svih onih grantova za koje iste te opštine godinama nijesu imale ništa da ponude.

Podrška medija nije izostala. Javljeno je da će investitor Mohamed Alabar preusmjeriti interesovanje ka sjeveru zemlje. Prema informacijama iz Ministarstva za javne radove, gotovo sve sjeverne opštine – Berane, Žabljak, Plav, Mojkovac, Bijelo Polje, Rožaje, Kolašin, Andrijevica, Gusinje, Petnjica i Šavnik – dostavile su konkretne prijedloge investitorima. Riječ je o projektima koji uključuju izgradnju ski-centara, hotela visoke kategorije, luksuznih eko naselja, revitalizaciju istorijskih lokaliteta, razvoj seoskog turizma i obnovljivih izvora energije, javila je Pobjeda.

Redom: Žabljak nudi razvoj i izgradnju dva skijališta sa međusobnim povezivanjem gondolama; razvoj turističkog kompleksa na lokalitetu Gorske oči i izgradnju hotela u blizini skijališta Savin kuk.

Berane na raspolaganje stavlja projekat “Jelovica Luxury Retreat i priču oko aerodroma Berane.

Rožaje ima da ponudi Ski-centar „Hajla-Štedim“.

Plav bi dao Planinu Bogićevicu kao lokaciju veliki turistički projekat, dok Mojkovac servira Bjelasicu za razvoj skijališta i obnovu srednjovjekovnog grada Brskovo.

Bjelopoljcisu poslužili Đalovića pećinu, kao i svoj dio Bjelasice 'povezivanje više skijališta između tri opštine'.

Kolašin takođe nudi Bjelasicu za razvoj turističkog kompleksa i skijališta

Opština Petnjica imala bi na meniju zemljište za organsku poljoprivredu, Radmansku klisuru sa idejom da tu neđe budu i sportsko-turistički sadržaji i arheološko-avanturistički park, a tu su i seoski turizam, kao i izgradnja zdravstvenih i rehabilitacionih centara. Nijesu zaboravleni ni obnovljivi izvori energije – solarne elektrane.

Andrijevica ima projekat za Jelovicu - izgradnja gondola, žičara i ski-staza na strani Bjelasice, a Gusinje na pazar iznosi turističke komplekse na teritoriji katuna Koljenovića (startna pozicija panoramske gondole prema planini Bor), kao i „Gusinje na vodi“duž obale rijeke Ljuče, na obalama rijeka Vruje i Grlje izgradnju hotelskih turističkih kompleksa.

Opština Šavnik bi dala energiju vjetra za izgradnju vjetroparkova i turistički rizort „Pošćenje“.

Zanimljiva činjenica: predstojeća posjeta predsjednika sjevernih opština Dubaiju biće ključna za dalje konkretizovanje ideja i predstavljanje projekata.

Eto tako.

Iako mnogo glasova govori da nije, možda je Alabar, osnivač kompanije ,,Eagle Hills“, idejni tvorac tržnog centra Dubai Mall i pokretač desetina megaprojekata širom svijeta, zaista naklonjen održivom razvoju.

Mediji naklonjeni DPS-u nude sliku investitora sa ljudskom likom: „Kada Mohamed Alabar govori o svojim uspjesima, ne pominje visoke zgrade, luksuzne hotele ili milijarde dolara. Umjesto o nekretninama, govori o svojoj majci, skromnoj sobi u kojoj je odrastao sa dvanaestoro braće i sestara, obrazovanju koje mu je promijenilo život – i o dvanaestoro unučadi koje danas smatra svojim najvećim dostignućem“.

Krasno. Samo još da vidimo hoće li unučad više voljeti more ili planine.

Nego, sve i ako se prihvati poniženje koje su stanovnicima sjevera priredili njihovi izabrani predstavnici, ostaje pitanje ustavnosti.

Akcija za ljudska izrazila je zabrinutost zbog povrede Ustava Crne Gore prilikom usvajanja Zakona o potvrđivanju Sporazuma o saradnji između Vlade Crne Gore i Vlade Ujedinjenih Arapskih Emirata,  koji omogućava realizaciju projekata u oblasti "razvoja turizma i nekretnina mješovite namjene" na teritoriji Crne Gore.

U toj nevladinoj organizaciji podsjećaju da je Skupština Crne Gore taj zakon usvojila prostom većinom, sa 46 glasova, iako član 91 stav 3 Ustava Crne Gore propisuje da zakoni koji ureðuju imovinska prava stranaca moraju biti donijeti dvotrećinskom većinom svih poslanika u Skupštini Crne Gore, što znači da je najmanje 54 glasova potrebno. Najavljuju da će podnijeti inicijativu za ocjenu ustavnosti.

HRA upozorava da Sporazum preširoko definiše javni interes što ozbiljno ugrožava pravo građana Crne Gore na mirno uživanje imovine na područjima pomenutim u sporazumu (sjever i jug Crne Gore). Brinu i zbog netransparentnog proglašenja javnog interesa za ostvarivanjem neidentifikovanih poslova koji mogu ugroziti pravo svojine nesagledivog broja građana, sa takođe nesagledivim posljedicama po zaštitu životne sredine, koja je ključna odlika Crne Gore, ekološke države.

Da nije tako osjetljivo, možda bi se i koji red mogao napisati i o 'vjeri i večeri'. Pošto jeste, ostaje samo pitanje - zašto je zrno pijeska vrednije od lista bukve? Uz svo poštovanje pijesku, od njega se ne diše.

Pitanje - ko će da živi u Gusinju na vodi kad i u ovome na zemlji fali naroda i slične priče, za neki su drugi dan.

Šta se desilo? Revolucija je skrenula u teror. Robespjer i Jakobinci tvrdili su da znaju što je istinska volja naroda. Svi koji se nijesu slagali s revolucijom smatrani su „neprijateljima slobode“. Uslijedila su masovna pogubljenja. U ime oslobođenja desio se novi oblik tiranije.

Izuzimajući masovna pogubljenja, sve sam to vidio u svom vijeku. I sam sam učestvovao. Mislim da događaje koji su bili crnogorska verzija pada Berlinskog zida, na operetsku predstavu i farsu koja je rezultirala bijedom i patnjama kojih bi se sramile i legije Princa tame. M smo sve to zaogrnuli velom tranzicije.

Raja, imam predosjećaj, traži repete.

KOVAČI NESREĆE

Kad sam bio mlad o slobodu smo shvatali kao proces izgradnje identiteta i vrijednosti, kao sposobnost da se djeluje skladu sa sopstvenim uvjerenjima. kao odsustvo vanjskih prepreka. Nijesu nas sprječavali da pišemo, putujemo ili biramo posao. Imali smo veliki prostor u kojem možemo slobodno djelovati. Nijesmo imali pravo da prisiljavamo druge da budu slobodni. To je najveća vrijednost jugoslovenskog socijalizma.

Život je kolektivni zbir odluka koje čovjek donese. Svakodnevicu, stvarnost, svijet i sve što se život zove oblikuju naše odluke. Ne treba ih donositi kao da se radi o tuđim životima. Bez razmišljanja. Bez ličnog pristupa. Bez lične perspektive. Bez odgovornosti.

Bili sam mladi momci i nijesmo razumjeli da sloboda za vukove znači smrt ovcama.

ZASTAVE I KLADIONICE

Memorijski krugovi. Scena prva.

Maj je mjesec mladosti i crvenih zastava. Praznik rada. Dan pobjede. Dan mladosti. Dan škole. Dijete sam i radujem se praznicima. Miriše proljeće. Cvjeta bagrem. Hodam bos. Šljaka kojom su u čast Dan pobjede nasuli put koji vodi do prodavnice povrjeđuje mi tabane. Još nijesu očvrsli. U agustu ću moći da do besviejsti guram loptu po pokošenim livadama u Barama Budoškim.

Stisnuo sam dlan. Strah me da ne izgubim svetinju, smeđu kovanicu od 50 para. Jurim da sebi, sestri i bratu kupim kesu slatkih štapića koje proizvodi Lasta Čapljina. Trčim i ne mislim kako ljudi oblikuju odluke koja oblikuju njihov život. Dišem slobodu.Gledaćemo vojnu paradu. Na zidu doma mjesne zajednice ostala je ispisana prvomajska parola. Hljeba i rada!

Pedeset godina poslije majskog jutra u mom starom kraju, sjedim pod maslinom koju mi je prije dvadeset godina darovao Jovan Nikolaidis. Miješaju se sumrak i svjetla s ulične svetiljke. Slušam što dva muškarca, prolaznici, govore o našim ružama, vrtu, limunu, pomorandžama i mladim lozama.

Scena druga.

Posjetio san prošle sedmice muzej Magična Crna Gora. Vlasnik, Zoran Bulatović, moler u Londonu, najveći kolekcionar pisane građe o Crnoj Gori pod kapom nebeskom, kaže mi da u Londonu imaju jednu kladionicu na 50 hiljada stanovnika. Podgorica ima jednu kladionicu na 5 hiljada ljudi. Živi u centru. Tu kladionice ne postoje. Za njih su rezervisani rubni djelovi grada. Tamo đe je siriotinja, tu su kladionice. Kad u Londonu razgovaraš i dogovaraš susret, čovjek te “navodi” imenujući neke istorisjki relevantne lokalitete, spomenike, institucije. U Podgorici čuješ: Blok V. Onamo kod kladionice Lob.

Vrtim film i ćutim u hladovini. Zadao sam tog dana sebi težak tempo. Tridesetak EU paleta spremnih za farbanje prenio sa parkinga na sjevernu stranu kuće gdje ih čeka spreman kompresor. Okopao sam krompir i sklonio u spremnik toplu leju u kojoj smo pripremali rasad.

Imam plitak dah i bol u grudima. Držim da bi ta bol jednom mogla biti spasonosna. Umoran sam i drhtim kao koza od noža iščekujući ishod jedne utakmice Premijer Lige i dobitak na kladionici. Mislim na Prvi maj i priču koju mi je ispričao Bulatović.

Da mogu vratiti vrijeme nazad sugerisao bih drugovima da vizija istinske slobode ne bi trebala biti nametnuta svima. Ubjeđivao bih ljude da je pluralizam vrijednosti realnost, da ljudi njeguju često nespojive ideale dobra a grandiozni projekti “oslobađanja” vode u represiju, da idealno društvo pažljivo balansira između potrebe za redom i prostora za slobodu.

Skromno ali čvrsto pravo da budemo slobodni od tuđe prisile. Mi sami. I to je sve što smo trebali. Preumili smo staru istinu da je tvoja sloboda u opasnosti kad god neko misli da bolje od tebe zna što je tvoje istinsko dobro.

Što god igraš ne dobijaš. Šteta što to ljudi shvate prekasno.

Sudbina mu je namijenila da će se u najdužem mandatu sresti s brojnim političkim, bezbjednosnim i ekonomskim izazovima. Da će predano raditi i imati uspjeha u odgovoru na njih, pokazao je već u prvih sto dana vladavine. Shvatio je da ekonomiji treba hitno ozdravljenje, jer je na početku mandata bilo više od četvrtine Amerikanaca bez posla. Bilo je to vrijeme „Velike depresije“. Pokrenuo je „New Deal“, program koji je podrazumijevao paket ekonomskih i socijalnih reformi za borbu protiv siromaštva, nezaposlenosti i kolapsa bankarskog sistema. On je podrazumijevao socijalnu sigurnost i radnička prava, pomoć poljoprivredi, uvođenje javnih radova i reformu bankarskog sistema. Sproveo je masovne zakonodavne reforme putem petnaest novih zakona. Ciljano je izgradio važne infrastrukturne objekte u siromašnim dijelovima države. U prvih sto dana svoje vladavine stigao je i da osnuje više saveznih agencija.

Predsjednik Tramp u svom drugom mandatu proveo je sto dana u Bijeloj kući. Njegove aktivnosti mogu se analizirati u tri pravca. U unutrašnjoj politici, predsjednik krenuo je energično u smanjivanje američke administracije i agencija, koje svoje djelovanje imaju u inostranstvu. Naredio je uklanjanje iz državnog sistema Ministarstva obrazovanja, čime je izazvao debate u Kongresu, kakvih nije bilo od 1970. godine. Imao je mimoilaženja sa advokatskim esnafom, NVO-ima koje se bave ljudskim pravima i slobodama i pojedinim univerzitetima. Nesporno je da administraciju treba reformisati, uz nuđenje konkretnih rješenja, što je prepustio Masku i njegovoj agenciji. Spoljna politika se manifestovala postavljanjem jasnih ciljeva, ali ne i mehanizama kojima će se ti spoljnopolitički ciljevi ostvariti. Iskazivanje potrebe za kontrolom Panamskog kanala, Grenlanda i ujedinjenjenja sa Kanadom, su ideje koje su za sada naišle na domicilne otpore i ostale na nivou planova. Svojim potezima doveo je do najvećeg jaza u odnosima s EU, povukao se iz međunarodnih sporazuma i postavio pitanje reforme NATO-a. Ambiciozni projekti okončanja dva rata za sada su dali djelimične rezultate, uz jasne izjave administracije da SAD gubi strpljenje. Povećanje carinskih stopa prema svim državama koje imaju saradnju sa SAD, treba shvatiti u kontekstu njegove ideje osnaživanja američke privrede kroz model „Amerika prvo“. Tako su carinske stope povećane prema NR Kini, čime je samo nastavljen ekonomski rat započet u prvom mandatu. Takođe, povećanje je usmjereno na EU, Kanadu i Meksiko. Države su odgovorile preduzimanjem recipročne mjere i najavom ostvarivanja novih trgovinskih saveza. Kako će se ovakva poreska politika odraziti na krajnjeg potrošača – građanina, ostaje da pokaže vrijeme.

Kuda idu SAD danas? Da li je to put izolacionizma, stvarnog napretka društva i ekonomije ili eksperimenta različitih politika? Možda su ovo promjene za temelje novog „New Deala“. Predsjednikovoj administraciji treba dati vrijeme da nam da odgovore na ova pitanja. Jedno je jasno svijet se mijenja shodno njegovoj rečenici: „Prvo, stavit ćemo Ameriku na prvo mjesto. Neće više biti da druge zemlje dobijaju prednost, a Amerika gubi. Mi ćemo opet biti veliki!“

 Ali ako dođe neko poznat i moćan iz politike ili biznisa, neko etabliran i sa titulom, sjedjeli bi duže, čak i satima, uz osmjeh i zadovoljno čavrljanje. Kako se to kaže žargonski — otvori im se pisak, ali i umijeće za druženje, predusretljivost i topli razgovor. Ne dopada mi se to. Naš narod je dobrim dijelom skorojevićko-poltronske prirode.

Da se razumijemo, ne izdvajam ni sebe iz te geačko-prigradske psihologije. Volim da se družim sa uspješnim i pozicioniranim ljudima. Doduše, rado pijem kafu i sa onima poput mene — koji dolaze sa margine ili iz skromnog građanskog staleža.

Meša Selimović je napisao da je poltronstvo đubre iz kojeg raste svako zlo. To je možda jedina Mešina misao s kojom se ne bih složio do kraja, iako u njoj ima dosta istine. Njegoš je govorio da je junaštvo car zla svakojega, a nepremostiva je razlika između poltronstva i junaštva, zar ne? Problem zla u svijetu jeste klasični teološki i filozofski problem i naročito je prisutan u komentarima koji tumače svete knjige monoteističkih religija. Kao takav prisutan je i u velikom opusu Fjodora Dostojevskog, dok je opredmećenje zla za Franca Kafku birokratizovani državni aparat koji stoluje u bezdušnim i hladnim kancelarijama.

U današnjem dobu društvene mreže nam otkrivaju da se varijacije zla nalaze tamo gdje ih najmanje očekujemo. Možda u tim ostvarenim i uspješnim ljudima s kojima volimo da sjedimo u kafani, razgovarajući uz dozu divljenja... Da li su nam to saznanje donijele savremene komunikacione tehnologije ili je to odavno poznati fenomen, pitanje je. Ali društvene mreže nas brže i podrobnije razotkrivaju, jer bilježe sva naša stanja, pogotovo ona mračna i opsesivna. Društvene mreže su u stvari najbolji detektor laži.

Ko bi rekao da će jedan doktor i humanista maltretirati mladu djevojku – šaljući joj poruke najvulgarnijeg sadržaja?

„Ni danas nije počeo svenarodni ustanak, idu svi na sindikalni prvomajski uranak;

Proleteri kao jedan žure do cilja, nozdrve golica miris roštilja;

U potoku hladi se par gajbi piva, iz flaša se nateže rakija šljiva;

Radničke parole danas nema ko da nosa, i neće se pjevat Bandiera rossa,” poručuje u pjesmi ‘Dubioza kolektiv’.

Ali danas više ne govorimo o proleterijatu kojeg smo ostavili u prošlom vijeku, zajedno sa plaćenim odmorima, radničkim odmaralištima, bolovanjima, odsustvima, stalnim zaposlenjima, kolektivnim ugovorima, sindikalnim pravima.

Danas govorimo o prekarijatu – novom društvenom sloju koji živi u stalnoj neizvjesnosti, radi za male dnevnice, najčešće prekovremeno, nema ugovore o radu, ne bori se za svoja prava, „stalno na audiciji za sopstveni život“, što bi jedan od njih rekao.

Pomalo teška za pamćenje, riječ “prekarijat” dolazi od latinskog “precarius” što znači nesigurno, zavisno od milosti drugog, i označava novu klasu obespravljenih radnika. “To je radnička klasa 21. vijeka,” kako je vidi Gaj Stending, koji je ovaj pojam popularizovao, „ali bez prava, moći i glasa proleterijata 20. vijeka.”

Iako pripadnici prekarijata nijesu homogena grupa, jer ih čine i nekadašnji ostaci radničke klase, zatim mladi i nezaposleni, visokoobrazovani kao i neobrazovani, migranti i azilanti – sve ih povezuje njihov rad kao instrument preživljavanja, oportunizam u smislu da uzimaju sve što im se pruži, i uvijek prisutna i prijeteća nesigurnost.

Stending je uvidio postojanje nekoliko oblika radne nesigurnosti danas, od nesigurnosti posla i prihoda, do prava na stručno usavršavanje i sindikalno zastupanje – sve ono što je nekad bilo osnov radničke zaštite, danas je luksuz rezervisan za privilegovane.

Nije ništa novo da sistem koristi one koji su u poziciji da rade mnogo za malo, bez ikakvih garancija, ali su globalizacija i digitalizacija ovakvu spremnost na iskorišćavanje proširile van fabričkih hala i na one u kancelarijama, u IT sektoru, obrazovanju, u medijima…

Medijski prekarijat

Samo dva dana poslije prvomajskog uranka, još umorni od ćevapa, piva i proljećnog sunca, dolazimo do još jednog svjetskog dana za koji se možemo zapitati čiji je – Svjetskog dana slobode medija.

U svijetu konstantne nesigurnosti, medijski radnici su među prvima osjetili što znači raditi za kratkoročne ugovore, niske honorare, bez socijalnih prava, osiguranja, bolovanja, radnog vremena. Ali u novinarskoj profesiji je pored radne ugrožena i životna sigurnost novinara, pa su i životi onih koji su bili dovoljno hrabri i dovoljno nezavisni – pojeftinili. To potvrđuju do danas nerasvijetljeni slučajevi ubistava novinara u Crnoj Gori.

U našoj zemlji veliki broj zaposlenih u medijima nema zakonski regulisan status. Novinari često rade bez ugovora, ili sa ugovorima na određeno vrijeme koji se obnavljaju iz mjeseca u mjesec, čime poslodavac vješto i lako izbjegava pružanje prava iz radnog odnosa. Ovi „nevidljivi“ ljudi iz medija ne pripadaju ni jednoj sindikalnoj ili institucionalnoj strukturi koja bi ih mogla zaštititi. Onda ne čudi što i kvalitet medijskih sadržaja često trpi zbog bjekstva kreativnih i obrazovanih mladih ljudi u sigurnije i unosnije profesije.

U često ponižavajućim uslovima, izloženi pritiscima, u kojima se etika svakodnevno bori sa golom egzistencijom, među novinarima sve češće primećujemo i prisustvo autocenzure. Pjer Burdije je odavno u prekarijatu prepoznao psihološki mehanizam kontrole, jer ljudi, kada su nesigurni, teže da budu poslušniji, manje zahtjevni i politički pasivniji.

Tretman rada kao nepotrebnog troška, a ne kao baze društva i vrijednost po sebi, prijeti da iz medijske sfere potpuno izbaci slobodu govora, istraživanja i svjedočenja istine do koje novinar pokušava da dođe. Ipak, za razliku od nekih drugih profesija, kao da zaboravljamo da su mediji važna karika u ostvarivanju demokratije koja blijedi i nestaje jer su  “novinari primorani da pauziraju s časnom tradicijom istraživačkog novinarstva”, kako piše Džudit Batler.

Zato u ova prva tri dana maja imamo mnogo razloga da se zapitamo o suštinskom značaju prvomajskih uranaka i prigodnih trećemajskih traktata o slobodi medija.

Da bi se opet ušlo u borbu za davno izvojevana prava, u međuvremenu izgubljena u lagumima neoliberalizma i globalizacije, potrebna nam je svijest o postojanju nove klase obespravljenih ljudi i šta to sve sa sobom nosi.

U tome nam medijska tišina ne pomaže.

Ovako su saopštili: "Tragični događaji tokom deportacije izbjeglica 1992. godine, u Štrpcima 1993. godine, bombardovanja u Murinu i Tuzima 1999. godine predstavljaju propust tadašnjih državnih struktura da zaštite osnovna ljudska prava građana i lica koj su se nalazila pod njihovom nadležnošću. Takvo postupanje predstavljalo je povredu domaćih zakona i međunarodnih obaveza koje je Crna Gora imala i ima u oblasti ljudskih prava".

U materijalu o kojem je Vlada odlučivala na telefonskoj sjednic piše da porodice žrtava do sada nisu bile prepoznate ni u jednom sistemu podrške.

"Ove porodice su od ratova 90-ih godina ostale zaboravljene, van institucionalne zaštite, bez adekvatne pomoći i priznanja njihove patnje. Kroz izmjene i dopune Zakona o boračkoj i invalidskoj zaštiti, po prvi put je prepoznat njihov status i članova njihovih porodica, čime im se obezbjeđuje pravo na podršku kroz institucionalne mehanizme boračke i invalidske zaštite. Ovim se ispravlja višedecenijska nepravda i osigurava veća pravna sigurnost za ove porodice, čime Crna Gora potvrđuje svoju posvećenost zaštiti i priznavanju prava svih žrtava rata", dodaje se.

Kažu da ova mjera predstavlja korak ka suočavanju sa prošlošću i da ima "važan simbolički i praktični značaj za obnovu povjerenja u državne institucije i izgradnju međuljudske solidarnosti".

"Oteti i ubijeni putnici iz voza Beograd-Bar u stanici Štrpci 28. februara 1993. godine, iz Crne Gore, su Esad Kapetanović, Iljaz Ličina, Fehim Bakija, Šećo Softić, Rifat Husović, Senad Đečević, Jusuf Rastoder i Ismet Babačić. Prilikom bombardovanja mosta u gradiću Murino, 30. aprila 1999. godine, stradalo je šest civila, od kojih troje djece. Poginuli su Miroslav Knežević, Olivera Maksimović, Julija Brudar, Vukić Vuletić, Milka Kočanović i Manojlo Komatina, dok je Paška Junčaj stradala u Tuzima, takođe tokom bombardovanja. Osmo Bajrović, izbjeglica iz Bosne i Hercegovine, čija porodica je nastavila da živi u Crnoj Gori, deportovan 1992. godine i još uvijek nijesu pronađeni njegovi posmrtni ostaci", piše u materijalu.

Premijer Milojko Spajić se i sam pohvalio da “Crna Gora ispravlja višedecenijsku nepravdu – obeštećenje za porodice civilnih žrtava ratova ’90-ih”.Zaključio je da “suočavajući se sa prošlošću, gradimo bolju budućnost“.

I potpredsjednik Vlade Aleksa Bečić kazao je da je ponosan na odluku izvršne vlasti da se opredijeli pomoć. "Djelima dokazujemo da žrtve ne dijelimo, ispravljamo nepravde i gledamo u budućnost", kazao je Bečić.

Iz Bošnjačkog vijeća su, takođe, pozdravili odluku. Poručili su, međutim, da je najvažnije, ipak, da se utvrdi puna istina i iznova pravosudno procesuiraju svi oni koji su učestvovali, organizovali ili naredili te zločine, kao i oni koji su nečinjenjem doprinjeli da se oni dogode.

Kazali su da se gubitak članova porodice, nevino stradalih žrtava ratnih zločina, ne može ničim nadoknaditi, ali da je nakon više od tri decenije došlo vrijeme da se makar djelimično izađe u susret, kroz priznanje statusa civilne žrtve rata i materijalno davanje najbližim srodnicima.

Oni smatraju da je ovo samo jedan, doduše istorijski korak kojim se ispravlja višedecenijska bolna nepravda prema stradalnicima i njihovim porodicama: „Bar prema nekima od brojnih koje su u ratnoj drami 90-ih izgubile svoje najmilije, a tadašnja crnogorska vlast bila voljni ili nevoljni vinovnik u njihovom stradanju“, kaže se u saopštenju.

„Tek tada ce se moći zaključiti da se Crna Gora suočila sa prošlošću i zatvorila sramno poglavlje vlastite prošlosti u kojem su na njenoj teritoriji i njenim građanima počinjeni ratni zločini“, navodi se u saopštenju.

Zanimljiv je momenat to što iz Bošnjačkog vijeća traže da se 'iznova' procesuiraju 'svi oni koji su učestvovali, organizovali ili naredili te zločine, kao i oni koji su nečinjenjem doprinjeli da se oni dogode'. Ne može se, naime, iznova uraditi nešto što nije nikada urađeno. Osim ako se ne misli da opet treba suditi onima kojima je čin bio - potrčko.

Savršeno se zna ko je u vrijeme depotracija, otmice u Štrpcima, i bombardovanja u Murinu i Štrpcima bio predjednik, a ko premijer u državi. I ko su bili ministri i šefovi policije i ko je njima bio šef.

Da daju po neku paru, da ponegdje podignu spomenik, da se umivenim saopšenjima oglase u prigodnim prilikama - na sve je to pređašnja vlast već bila pristala. Lijepo je što je sadašnja vlast brigu o porodicama žrtava institucionalizovala.

Samo, iz toga što neke pare odlaze iz budžeta niko ništa neće naučiti. Dok se zvanično ne ustanovi ko je kriv, krivica ostaje da lebdi, da je udišemo.

Ko ne nauči, ponavlja.

NAŠE KUĆE

Ne bih prodavao. Imovina predaka nije samo kuća, zemlja i predmet. To je priča o identitetu, korijenima i vrijednostima.

Kuća moga đeda je na dnu Pivskog jezera. Kao naša đedovina računa se jedna dubrava uz jezero i kuća koju su sagradili drugi a mi je otkupili i prepustili moljcima i zaboravu.

Od svih kuća u kojima sam, van Podgorice, živio od rođenja do danas, postoje ova koju smo gradili ja i moja Olja na imovini njenog oca i kuća u starom kraju koju je moj otac kupio od nasljednika imovine plemenskog kapetana Backovića. Obnovio je on a poslije njega moja braća.

Ostale su porušene.

Rođen sam u Bosni. Na Zavaitu. U planini. Zidovi kuće u kojoj sam rođen su preživjeli. Krov je urušen. Taj Zavait ima u sebi nešto od Tvin Piksa. Bio sam zimus. Jednom i nikad više.

Druga kuća u kojj sam živio je palac Mirka Keranovog Mijuškovića. Sjećam se da je u kuhinji koja je bila popločana kamenom pstojalo bakarno posuđe. Sve što je potrebno da se pripremi i servira hrana za jednu četu crnogorske vojsske. Najdraži predmet u tom kući s tavanicima na 5 metara od poda bio je jedan svileni paravan. . Tamo gdje je ta kuća bila danas je ogromno skladište metalnog otpada.

Treća kuća je pripadala familiji Lalović. Dva brata u njoj rođena su bili slavni ljudi. Jedan general. Drugi ambasador SFRJ. Srušena je kada su gradili put Nikšić - Titograd. Dobro ste pročitali. Za Nikšićane su u dane moga djetinjstva svi putevi vodili u Nikšić. Tu kuću pamtim od bijeloj baštenskoj garnituri od pruća. Spavaća soba bila je opremljena orahovinom. Pamtim jedan element. Ne zbog pompeznog formata. Zbog imena. Psiha. To je bila psiha. Ne znam da li još neko na kugli zemaljskoj komodu uz koju je montirano ogledalo zove tim imenom osim nas u Straševini. Ne znam i nijesam se do jutros raspitivao.

Na trasi tog puta našla se i prva kuća koju je sagradio moj otac. Srušili su je bageri. Bila je kamena. Prva u Nikšiću je rađena s onom armirano betonskom ispunom s unutarnje strane kakve vidite kad stranci obnavljaju kamene kuće kroz Boku. Zidana je za vječnost. Izdržala je 5 godina. Pala je u četiri ogromna bloka koji se danas, na mjestu gdje je stojala, vide u temeljima nasipa današnje ceste Podgorica - Nikšić.

Najzanimljiviju priču imala kuća na imanju koje je kupio moj đed, pa odustao i izgubio kaparu. U njoj sam živio jednu zimu i jedno proljeće. Kad smo mi iselili kuću je od kupio čovjek skromnog imovnoga stanja. Radnik. U toj kući je rođen Radojica Nikčević. Onaj Radojica. Umrlicu mu je dao Pablo Eskobar. S njegovim umorstvo zavrtlo se kolo smrti kome nema kraja.

Negdje pred smrt Radojica je do te kuće stigao s autom Lamborjgini Countach. Ako nekom ime ne znači puno značiće cijena - 470.000 dolara.

Legenda kaže da je ćovjeku ponudio pristojan novac. Tražio je nazad kuću u kojoj je rođen. Ovaj ne želi da razgovara. Legenda kaže da je Radojica  uljudno na sto stavio list papira i naliv pero.

Kaže: Ne znam shvatate li što Vam predlažem. Napišite bilo koji broj. Do koliko god ga znate brojati, dajte sebi dovoljno vremena i napišite taj broj.

Čovjek kojeg se sjećam samo po plavome radničkom odijelu mu je odgovorio: Ne znam ko si ali znam da ti nemaš novac kojim se može kupiti ova kuća. Ja ođe podižem dvoje đece. Ovo im je dom!

ĐEDOVINA

Te kuće koju nije prodao jedan Keković sjetio sam usred nove opšte priče o đedovini.

Poštujem tu riječ. Mislim da je vrijedna jer se u odnosu prema imovinu ogleda tradicija neke zajednice. Ako ja dobro pamtim zemlja se u Crnoj Gori nekada nije po volji mogla prodati ili prenijeti nekom izvanjcu. Doživljavala se kao živa veza između čovjeka i njegovih predaka. Taj Keković je sebe shvatao kao čuvara ne vlasnika zemlje. Čuvao dom i baštinu svoje đece-

Cijenim ljude koji žive na ognjištima svojih otaca. Od tog štofa su neki Bokelji. Kad čovjek prodaje kuću svoga oca s njom prodaje djetinjstvo, crveno veliko sunce i miris bora.  Prodaje sebe, posude sa cvijećem u prozoru i uspomene. Sve što je bio čovjek odlazi u nepovrat.

Ti ljudi ne prodaju kuće od snova i kamena. Ne prodaju ih čak ni ako žive od plate koja teško pokriva sindikalnu potrošačku korpu, djecu koju treba slati u školu i auto koje “na sto jada” prolazi tehnički pregled. Njihove kuće više su od imovine. Tu su koraci prvorođenoga djeteta, škripa teških hrastovih vrata, loza i veranda, ruke koje su klesale kamen, pjesme koje su pjevane kad su tesari učvrstili vječanice i digli grede, dlanovi težaka koji sadio smokvu i reže loze. Kamen kuće milovali su mirisi ribe pečene na gradele i šapat vjetra koji u noćnu uru donese miris mora.

LJUBAV

Prodaju imovinu predaka ne treba posmatati kao pitanje materijalnog. Imovina je simbol časti, kontinuiteta i pripadnosti.

Prodaja kuć nije predaja ključeva. To je odricanje od korijena i bijelih maramica koje na pučinu ispraćaju muškarce koji nikad više neće vidjeti sinove u kolijevkama.

Prodaja kuće je odricanje od familije i lampe na gas, od đeda i babe koji te nauče da razlikuješ jugo koji donese oblake i buru koja nebo izbrusi do kristalno plave boje. Nova lica dolaze. Nova vrata, nova pravila. Neki na to ne pristaju.

Poštujem ljude koji se bore u vjeri da njihova đeca moraju gledati isto more koju su gledale sve generacije prije njih.

Kad ih više ne bude, kad zamirišu more i bor, neka novi ljudi znaju da je sve to što njima pripada, nekad pripadalo nečemu vrjednijem od imovine. Pripadalo je ljubavi.

Nadbiskup krakovski Karol Wojtyła šetao je sam ulicima Rima, zamišljen i zagledan u rimske pločnike. Došao je iz Krakova zatečen viješću da je izabrani papa Jovan Pavle I preminio nakon 33 dana službovanja. Za to vrijeme u Vatikanu su tekle užurbane pripreme za konklavu i drugi izbor pape u 1978. godini. Kardinal Jean-Marie Villot državni sekretar, preduzimao je sve aktivnosti na organizaciji konklave. Pozvao je svoje saradnike, sekretara Kardinalskog zbora i Guvernera apostolske palate. Kada su kardinali zauzeli svoja mjesta u Sikstinskoj kapeli, čuo se zvuk zatvaranja vrata i ključa, koji je tog trenutka bio u rukama Komandanta švajcarske garde Franz Pfyffer von Altishofen. On je započeo svoj zadatak održavanja sigurnosti i zatvorenosti konklave. Dva dana je bilo potrebe za izbor novog pape. U 18.18 časova 16. oktobra, bijeli dim natkrio je trg Svetog Petra. Za papu je izabran skromni nadbiskup Wojtył, uzevši ime Jovan Pavle II. Započeo je novo poglavlje u aktivnostima Svete Stolice, kao prvi papa koji nije bio Italijan nakon 455 godina.

Jovan Pavle II obavio je najveći broj apostolskih putovanja posijetivši 129 država. Ostaće upamćena njegova prva posijeta Meksiku, kada je održao istorijski susret sa hodočasnicima 1979. godine. Govoreći pred Generalnom skupštinom UN 1979. godine saopštio je „Mir nije samo odsustvo rata, već je to stanje pravde i povijerenja među narodima. Bezbjednost ne može biti ostvarena na temelju straha, nego kroz međusobno povijerenje i dijalog.“ Rečenica ima vanvremensko značenje i predstavlja putokaz i temelj djelovanja Svete Stolice u međunarodnim odnosima i očuvanju međunarodnog mira i bezbjednosti.

Vatikan po površini najmanja država na svijetu sjedište je Svete Stolice, duhovnog i administrativnog entiteta koji predstavlja papa. On vodi crkvene poslove, donosi odluke i vodi diplomatske aktivnosti. Suveren je subjekat u međunarodnim odnosima. Značaj Svete Stolice za međunarodne odnose i bezbjednost u posljednjem vijeku je veoma specifičan, sa izuzetnim moralnim, duhovnim i diplomatskim uticajem. Njen diplomatski uticaj zasniva se na tihoj diplomatiji kao posrednika za mirno rješavanje sukoba. Ima uspostavljene diplomatske odnose sa više od 180 država, a u UN ima status posmatrača. Promovišući međureligijski dijalog, mir i toleranciju vrši prevenciju radikalizacije. Kontinuirano kritikuje proizvodnju i korišćenje oružja za masovno uništenje. Snažno podržava humani pristup migrantima i izbijeglicima. Pod vođstvom pape Franja angažovana je po pitanju klimatskih promjena (enciklika Laudato Si’) i digitalne etike i vještačke inteligencije.

Papa Jovan Pavle II je osudio nasilje i pozvao na pomirenje u ratu i genocide u Ruandi, ali je Vatikan bio pod pritiskom, jer su neki katolički sveštenici učestvovali u nasilju. Osudio je terorističke napade 9/11, ali i upozorio na opasnost nepravde kao korijena terorizma. Bio je protiv rata u Iraku 2003. godine, smatrajući ga neopravdanim i nelegitimnim bez odobrenja UN-a. Sveta Stolica je pozivala na mirnu tranziciju vlasti u toku Arapskog proljeća i građanskog rata u Siriji. Papa Franjo govorio je o „neopravdanom agresorskom ratu" i jasno je osudio „imperijalističke interese" koji stoje iza invazije u ratu u Ukraijni. Apelovao je na prekid vatre, dijalog i mirno rješenje. On je osudio teroristički napad Hamasa u oktobru 2023. godine i izrazio zabrinutost zbog vojne aktivnosti izraelske vojske u Gazi. Stav Svete Stolice u ovom sukobu je rješenje zasnovano na principu dvije države.

Dok svjet i Vatikan tuguju zbog smrti pape Franja, iza zidina Vatikana teku pripreme za subotnju sahranu i izbor pripreme za izbog novog pape. Vlada veliko interesovanje za ime čovjeka koja će u narednom periodu imati značajne izazove da pozicionira Svetu Stolicu u okviru novih međunarodnih i bezbjednosnih izazova i zadrži kurs kod starih. Ko god od kardinala da bude izabran, bijeli dim nošen vjetrom sa rijeke Tibar mora u svjet ponjeti poruku mira, humanosti i odgovornosti.

Za razliku od Vizantije, čija je imperijalna bit počivala na Kodeksu i Novelama cara Justinijana, gdje piše ,,da je izvor sveg bogatstva crkve velikodušnost cara“, u zapadnom svijetu papa je bio visoko iznad cara, carstva, pa i same crkve. Ta papina metadominacija nazivala se papocezarizmom. Mnogi istoričari i sociolozi religija pobornici su mišljenja da je prenaglašena uloga pape (što je smetalo Vizantiji) suštinski dovela do Velikog raskola 1054, kada se crkva podijelila na istočnu i zapadnu.

Nekoliko stoljeća kasnije isto 'nadahnuće' (negiranje papskog primata) dovešće do raskola u zapadnom svijetu, kada na scenu stupa Luterov protestantizam. Dakle, zahvaljujući papama i uprkos papama Evropa će stasavati u čestim mijenama kroz hugenotske i tridesetogodišnje vjerske ratove. Vatikan nikada nije odustao od papskog 'sveprimata', pa je Prvi vatikanski koncil (decembar 1869 – jul 1870) i zvanično potvrdio oboženi status pape: ,,Ako Papa, kao službena osoba ('ex cathedra') donosi za Crkvu neku konačnu odluku o vjeri ili moralu, onda je ta odluka po sebi nepogrješiva i nepromjenjiva. I nije potrebna suglasnost Crkve".

Naravno, uspostavljanjem protestantskog hrišćanstva papina moć znatno će oslabiti u Evropi, ali će se protegnuti na novi svijet, pogotovo na Latinsku Ameriku, iz koje nam je došao i skoro upokojeni papa Franjo. Iako je po legendi Staljin šeretski pitao – 'koliko tenkovskih divizija ima Vatikan, politička moć i uticaj pape Ivana Pavla II odigrala je ključnu ulogu u razgradnji Staljinovog crvenog carstva devedestih godina 20. vijeka.

I posle ovog krajnje uprošćenog istorijata papskog crkvenog i svjetovnog primata, evo nas kod našeg pape Franja. Namjerno i sa razlogom kažem 'našeg' jer nijednog papu do sada nekatolički svijet nije volio kao papu Franja. Protivrječnost i antonimija papine zavičajne Latinske Amerike kao da su se prelile u njegov katakter i na njegov put. Čudna je i teško shvatljiva sinteza Hristosa i komunizma u južnoameričkom katoličkom redu (sveštenstvu). Ali zar ideja komunizma u svojoj biti nije hrišćanska? Komunizam kao surogat religija u odnosu na hrišćanstvo inspirativna tema, a o njoj je pisao i jedan od najvećih pravoslavnih teologa dvadesetog vijeka – Georgije Florovski.

Iako je jezuitski vaspitni sistem, kojem je pripadao papa Franjo, od sveštenika stvarao pokornog, poslušnog i odanog člana katoličke crkve, papa Franjo je bio sve samo ne poslušan i pokoran – odan svakako jeste. Papa je rado isticao da voli knjige Dostojevskog, koga pravoslavna crkva drži na uzvišenoj poziciji, sa koje je genijalni Dostojevski propitivao i provjeravao prirodu i porijeklo hrišćanstva.

Papa Franjo je u stvari bio zakleti pristalica odluka čudesnog i kontroverznog Drugog vatikanskog koncila, koji je trajao nevjerovatne tri godine (1962–1965). Drugi vatikanski koncil bio je najvažniji crkveni događaj 20. stoljeća. Sabor je bio okrenut prema aggiornamentu ('posadašnjenju'), tj. otvaranju ka modernom društvu, a odvijao se pod neformalnim sloganom: crkvu treba provjetriti. To isto je radio papa Franjo tokom cijele svoje službe, iako su i on i zaključci Drugog vatikantskog sabora imali snažne protivnike u katoličkoj crkvi.

I pri kraju, upozorio bih na opreznost kada su u pitanju izjave pape Franja. Mnoge od njih su krivotvorene, a to jeste zamka interneta. Najpoznatija je sljedeća: ,,Nije nužno vjerovati u Boga da biste bili dobar čovjek. Tradicionalno vjerovanje u Boga čak je pomalo zastarjelo. Netko može biti duhovan, ali ne i religiozan. Nije nužno ići ni u crkvu, ni davati joj novac. Za mnoge crkva može biti i priroda. Neki od najboljih ljudi kroz povijest nisu vjerovali u Boga dok su se mnoga najgora djela radila u Njegovo ime".

Ovih dana u nekrolozima posvećenim papi često nailazimo na komentar da je papa bio čovjek koji nije volio moć i raskoš Vatikana, što je tačno. On je bio otac siromašnih, odbačenih i neshvaćenih. Ali ako je ponekad i prigrlio snagu Vatikana – onda je to bilo u korist plemenitosti, u naporu približavanja udaljenih i posvađanih, i to sigurno nije bila poza. Osjećao je to svijet, nepogrešivo.

Papa Franjo je bio veliki papa i veliki čovjek. Jedan od najvećih. Za takav sud nije potrebna vremenska distanca o kojoj govori istoriografija.

Slava mu!

Vargas Ljosa je o Markesu, svom cimeru i nekada najboljem prijatelju, poslije smrti govorio sve najbolje, iako je njihovo prijateljstvo 1976. prekinuo upravo Ljosin udarac posred Markesovog lica. Razlog ove burne reakcije bivšeg prijatelja do danas je ostao poznat samo njima dvojici.

Možda i više od pesnice u lice, ova dva nobelovca koja su otvorila vrata latinoameričkoj književnosti i proslavila je u svijetu, razdvojila su drugačija životna i politička opredjeljenja, budući da je Markes bio ljevičar blizak Kastrovom režimu, dok je Ljosa bio kritičar komunizma i liberal. Svoj politički angažman Ljosa je čak krunisao kandidaturom za predsjednika Perua, da bi se, poslije neuspjeha na izborima, odselio u Španiju.

Moje iskustvo susreta sa magijom latinoameričkih pisaca poklapa se sa jednim zaljubljivanjem koje mi je otvorilo svijet Ljosinih i Markesovih knjiga. Kažu da za čitanje postoji inicijacijsko vrijeme, koje se poklapa sa onom osjetljivošću tijela i duha koju nosi ta svega gladna mladost. Momak koji me je tog davnog ljeta, držeći me za ruku, uveo u magični književni svijet Latinske Amerike, postaće neku godinu kasnije moj muž, jer su se djevojke moje generacije zaljubljivale i u čitalački ukus.

„Ukoliko čovjek nije doživio to bezmalo erotsko zadovoljstvo čitanja između, recimo, devete i šesnaeste godine života, nikada neće postati pravi čitalac“, tvrdi nobelovka Olga Tokarčuk.

Kasnije se ta glad i to uzbuđenje koje izaziva miris nove knjige kod nekih izgube, počinju previše da analiziraju, sve do onog za svijet knjige pogubnog pitanja „koliko su opisani događaji istiniti“.

Pomenuta poljska književnica kaže da upravo to pitanje znači „da smo izgubili sposobnost igranja svjetovima, balansiranja na granici i onoga što jeste i što je moglo biti, što se još uvijek nije desilo i čega nema“, gubeći sposobnost da stvaramo druge, alternativne svjetove, i da živimo živote drugih ljudi.

Danas se životi drugih ljudi žive na društvenim mrežama, a vještačka inteligencija (VI) je uveliko napredovala u pisanju. Vjerujem da sa onoga svijeta Mario i Gabo, koji su bili i novinari, sa negodovanjem posmatraju kako ovu njihovu profesiju kojoj su bili vjerni do kraja života, polako zamjenjuje vještačka inteligencija, čineći je suvišnom.

Da li će doći dan kada će i vrhunsku književnost koju su stvarali ugroziti algoritam sposoban da parira čovjekovoj kreativnosti, teško je reći. Slobodan Vladušić, i sam romanopisac, smatra da će se za razliku od književnosti koju piše čovjek i koja se obraća drugom čovjeku, književnost koju bi pisala mašina obraćati čovjeku tretiranom kao mašina.

Enciklopedijsko znanje puno činjenica kojim raspolaže VI ipak ne stvara književno djelo. Za to je potrebno iskustvo koje, kako kaže Vladušić, „nije puka sposobnost da zapamtimo neku činjenicu ili uspomenu, već moć da stvorimo nešto novo od onoga što znamo ili osjećamo, od onoga što smo vidjeli ili doživjeli.” Književni dar je upravo ta sposobnost – da se u „naoko običnom, neprimjetnom fenomenu ili činjenici vidi nešto više od onoga što je očigledno.”

Svjetski dan knjige je i dan autorskih prava, pa nam se nameće još jedno pitanje koje u prošlosti nije postojalo, a sada je više nego aktuelno: Ko je autor sadržaja koji kreira vještačka inteligencija?

Većina zakonodavstava i dalje jasno predviđa da autor može biti samo fizičko lice koje je stvorilo autorsko djelo. Takođe, autorsko djelo mora biti i duhovna tvorevina autora, što je nespojivo sa vještačkom inteligencijom.

Američka kancelarija za autorska prava za sada predviđa pravnu zaštitu samo materijalu koji je proizvod ljudske kreativnosti. Zakonodavstvo EU, koje se već dugo bavi prirodom tvorevina izrađenih od strane VI, predviđa da djela stvorena od strane vještačke inteligencije, ali odabrana od strane ljudi, ispunjavaju standard originalnosti neophodan za zaštitu autorskih prava.

U svakom slučaju, vrijeme će pokazati kojim će se čitalačkim iskustvom i čijom inteligencijom voditi nove generacije pisaca, za koga će pisati, hoće li knjige promijeniti samo „agregatno stanje“ ili i svoju dubinu i suštinu.

Nakon tri decenije od onog ljeta kada sam se zaljubljena zaljubila u Ljosine i Markesove romane, i dalje mislim da je staromodna knjiga „najbolji način koji smo pronašli da ublažimo našu smrtnost, da pobijedimo koroziju vremena, i da nemoguće učinimo mogućim“, kako je to rekao Mario Vargas Ljosa prilikom primanja dugoočekivane Nobelove nagrade za književnost.

Markes ju je dobio mnogo ranije.

Profesoru je sedamdeset i osam godina, osjeća se umornim — tako da mu sve te spoljne počasti ne znače mnogo. Njegove misli vezane su više za prošlost — a budućnost je u njima samo spokojstvo i smrt na koju se već psihološki priprema. Bergman je imao sreću da privoli na saradnju čuvenog reditelja i glumca, koji tumači profesora Viktora Šestrema, kome švedski film u mnogo čemu duguje svoju autentičnost, stil, dramatičnost, psihološku vezanost za prirodu, literaturu i sve ono što Nordijce čini tako svojim u kulturnim i istorijskim ovirima.

Marian mu govori u toj dugoj vožnji ka Lundu da je stari egoista i da je uvijek mislio samo na sebe, on to prihvata mirno i bez protivljenja bilo kakvoga.

Profesor sam ističe da je trenutno zdrav i da nema razloga za nespokojstvo. U životu je znao samo za rad, brak mu nije bio naročito srećan mada žali što je ostao bez žene, imao je devetoro braće i sestara i svi su pomrli. Snaga ovog Bergmanovog svođenja računa jednog dana u životu, ili bolje rečeno: života u jednom danu, s obzirom da dugo putovanje priziva razna sjećanja, u kojem on kombinuje objektivne i subjektivne stvarnosti Bjorgovog života. Želio bi da se izveze iz kuće, da sam upravlja automobilom, da posjeti mjesta svoje mladosti, da se podsjeti onih divnih dana u kojima su se okupljali u kući svojih roditelja. Bjorg se kroz cijeli film sjeća njegove kuće i velikog dvorišta, šume i divljih jagoda. Možda je, zadnji put otišao do njih. Sjeo je u šumarku i uspomenu se navirale kao jesenje kiše. Te šumske, male slatke jagode za njega je brala Ona - a on je ipak nije oženio!?

Ponovo je osjetio ukus tih divljih jagoda i svoje neobuzdane mladosti i u preplavljenim uspomenama vidio je nju - Saru. Obuzelo ga je osjećanje ispraznosti u tuge.

Sve se to preliva iz jednog u drugo, gube se razdaljine događaja, izjednačuje se prošlo i sađašnje vrijeme, želje i realnost, te se zajedno pretvaraju u jedan dijalog o prolaznosti, snovima i željama. Na putu ka Lundu profesor i Marian primaju stopere, dva mladića i djevojku koji su vrlo simpatični, kada su se malo bolje upoznali uspostavili su iskren odnos. Čak su bili sa profesorom i na ceremoniji dodjele nagrade. Svirali su mu pod prozor i sa njim se dirljovo oprostili. Otišli su na put za Italiju s gitarom u ruci. Koliko je mladost lijepa toliko je – starost tužna. Profesor odlazi u posjeti svojoj mjaci koja ima 96 godina. Živihna i krepka starica koja se žali da joj niko ne dolazi, samo joj pišu pisma a dolaze samo kada im zatreba novac. Majka kaže svome sinu Isaku da ima jednu veliki manu - što ne umire-!?

Sve događaje, pa čak i ono što smo željeli a nismo postigli, Bergman svrstava u jednu ravan, u istu atmosferu i podređuje je jedinstvenom smislu. Profesor Isak širi oko sebe beskrajnu tugu i saosjećanje. To je život koji nestaje — a da se nije do kraja ostvario i postigao sreću za kojom je toliko čeznuo. Svojom metaforičnošću Divlje jagode se zbog svega toga preobražavaju od intimne Ijudske drame u poetsku baladu o prolaznosti, vremenu i životu koji se neprekidno obnavlja i traje bez obzira na ono šta će se dogoditi. Bergman ne želi čovjeka da zamijeni stvarima ili nekakvim objektivnim činjenicama te film tako komponuje da je u njemu taj subjektivni doživljaj nešto što je nezamjenljivo.

Izdvajam kadrove u sutonu - u toj pukotini između svjetova; kada jato ptica prelijeće iznad profesora dok on šeta šumom prilazeći kolijevci prekrivenoj bijelim čaršavom a u drugom zvučnom planu ide kompozicija sa klavira. Ova scena podsjeća profesora što je možda trebalo biti u njegovom mladom životu, ali taj život na njegovu žalost nije doživio sa Sarom? Ovim kadrovima je omogućeno da utiču na promjene između sekvenci, još više, na sam intenzitet ove unutrašnje drame.

On je Marian, svoju snahu volio iako je ona prema njemu bila drsko i ponekad bolno otvorena. Ipak, ona mu je govorila istinu a on je to cijenio. Na kraju dana oprašta se sa sinom i snahom poželio joj je da brak sa njegovim sinom Evaldom uspije. Marijan ga je napokon zagrlila. Pozdravila se s njim i otišla za svojim životom. Bergman je izuzetan i originalan stvaralac i zato je ovaj film tako neobično živ i lišen svake doktrine.

Dok je potpuno smiren i strpljiv ležao u krevetu, sam sa svojim mislima, poslednji put se sjetio svoje stare kuće, bašte, šumarka i Sare. Budan je sanjao završavajući još jedan dan, možda poslednji, spokojan u svojim dugim sjećanjima. Otplovio je mislima ka svome jezeru i u svoju nepovratnu mladost, vidjevši još jednom Saru koja mu je kazala: Isak, nema više divljih jagoda !

(Autor je filmski i TV reditelj)

Ljudi su dirnuti pažnjom s kojom se preduzetnik odnosi prema majci i sirotinjskim danim svog djetinjstva. Sviđa im se njegova sklonost da tamo gdje investira gradi stanove za socijalno stanovanje.

S druge strane, narodni predstavnici grada Ulcinja, opozicioni predstavnici koji nijesu protiv investicija i investitora ali..., ekolozi i zastupnici civilnoga društva, nijesu Alabara dočekali mašući palminim granama.

Između ostaloga, palo je priznanje da su ljudi, zbog nedostatka planske dokumentacije, gradili neplanski i sazidali zgrade u kojima je smješteno 300.000 kreveta. Uz priznanje ide pitanje: Ako prodate Veliku plažu đe će se ovi te noće u našije 300.000 kreveta kupat`?

PONTIJE PILAT

Gledajući raspravu koja je u crnogorskom parlamentu vođena na Veliki petak sjetio sam se Pontija Pilata. Pilat je bio rimski guverner Judeje. Suočen s pritiscima od strane jevrejskih vođa i naroda da osudi Isusa, nije smatrao da je Isus učinio nešto što zaslužuje smrt. I pokušao je da izbjegne odgovornost za Isusovu smrt, tako što je simbolički oprao ruke pred okupljenim narodom, izjavivši: „Nevin sam u krvi ovog čovjeka; vi ćete biti odgovorni“ (Matej 27:24).

Taj gest je imao za cilj da pokaže da on nije lično odgovoran za Isusovu osudu, već da je to bila volja naroda. Narod je insistirao, a Pilat je, pod političkim pritiscima, pristao. Taj trenutak je postao simbol političke i moralne neutralnosti, ali se često tumači kao čin moralne nesigurnosti. Pilat, iako nije bio siguran u krivicu Isusa, nije se usudio da se suprotstavi masama i donese pravu odluku.

Sudbina Velike plaže, vezujući uz nju sudbinu cijele jedne lokalne zajednice koja je dragocjenost današnje i svagdašnje Crne Gore, moralno je pitanje. Presudno pitanje. Biramo između koncepta održivog razvoja i sna o ekološkoj državi na jednoj i evropskog Singapura na drugoj strani.

Da sam ja neko i da imam po pitanju urbanizacije Velike plaže ovlašćenja kakva je u slučaju što se jednom davno zbio u gradu Jerusalimu imao Pontije Pilat, mislim da ne bih prao ruke.

Singapur je Singapur, ali na Meditaranu manje je više. Izabrao bih održivi razvoj.

ŠTO DA SE RADI?

Gledao sam Muhameda Alabara. Ne djeluje mi da je spreman žrtvovati se za spasenje našeg sna o hljebu bez motike, ali djeluje mi kao čovjek koji bi uz dobar plan bio spreman da investira milijardu u turistički kompleks na Velikoj plaži. Recimo kompleks koji posjetitelju pruža ugođaj Robinzona na pustome ostrvu. Ne bi investirao zbog Robinzona. Vjerujem da bi uložio novac, jer postoji priča koja može da mu donese profit koji se mjeri milijardama. I njemu i nama. I njemu i Ulcinju.

Danas su hit kuće koje su detaljno uklopljene u okruženje i ne narušavaju biodiverzitet. Kvadrat takve kuće na kamenitom ostrvu u Egejskom moru prodaju po cijeni kvadrata stana na Menhentnu!

Ako bi prometovanje takvih nekretnina na teritoriji Crne Gore adekvatno porezovali lagano bi sakupili dovoljno novca da platimo sav državni dug!

Sanjam? Možda. Ali, što smo mi bez snova. Ne citiram Alabara. To je pitanje postavio neko naš. A vi se sjetite ko!

TROGLODITI

Znate li što su trigloditi?

U davno vrijeme trogloditi su bili ljudi ili stvorenja koja su živjela u pećinama ili podzemnim skloništima. Trogloditi su bili „ljudi koji žive u pećinama“.

U istorijskom i arheološkom kontekstu, najčešće su povezivani sa praistorijskim ljudskim zajednicama koje su koristile pećine kao skloništa zbog zaštite od vremenskih nepogoda, predatora ili drugih prijetnji. Takvi ljudi su živjeli u vrlo rudimentarnim uslovima, koristeći prirodne resurse kao što su kamen, drvo i životinjske kože. Mnogi od njih razvijali su sofisticirane alate i tehnike preživljavanja. Zbog toga su njihove pećinske zajednice bile ključne za preživljavanje u kritičnim epizodama povijesti homo sapiensa, a oni postali popularni u literaturi, mitologiji i fikciji. Ranije su prikazivani kao divlji, opasni ljudi koji žive u izolaciji. I danas se izraz „troglodit“ ponekad koristi kao pežorativni izraz za osobu koja koja živi na način koji se smatra primitivnim ili nesofisticiranim.

Priča o trogloditima je stereotip imperija koje sve van granica tretiraju kao varvare. Laž. Potpunije su osjećali svijet oko sebe i to jednostavno je sav njihov grijeh. Trogloditi su na tlu Arabije i Anadolije bili ljudi prilagođeni svom okruženju i potrebama.

Tu sklonost sa njima danas dijele najmoćniji i najimućniji ljudi današnjice. To trebamo iskoristiti na Velikoj plaži.
Nekolicina takvih, siguran sam da nikad nijesu saznali ništa o iskustvima troglodita, sebi su sagradili vile integrisane u pejzaž hrvatskih otoka. Vrijede na desetine miliona eura. Ako imate dovoljno novca možete ih iznajmiti kao megajahte. Takvo zadovoljstvo košta po 30 ili 50 hiljada dolara dnevno. Oporezovanih 50 hiljada dnevno!

Za to vrijeme čamovu dasku pod baldahinom u Ulcinju ovog ljeta će vam iznajmiti po cijeni od 100 eura na dan. Da sačuvajte iluziju vjerodostojnosti divlje ljepote kojom ste okruženi i plaćate gotovinski. Ništa elektronsko plaćanje, ništa fiskalna kasa. Đedovina.

U špicu sezone 200.000 ljudi svavodnevno se izležava na ulcinjskom pijesku. Da sam zakupac plaže ili da sam vlasnik zgrade s apartmanima u zaleđu Velike plaže, ne bih ja tu ništa mijenjao. Pošto nijesam, mislim da ne treba pilatovski prati ruke pred sudbinom Velike plaže.

Mati Mohameda Alabara neće sina inspirisati da milijarde investira u ispunjenje vlažnih snova balkanskih sanjara koji uz vino i džoint snatre pod zvjezdanim nebom iščekujući da se s neba na njih spusti kiša petro dolara. Inspirisaće ga prostorni plan kojim je 20.000.000 metara kvadratnih u zaleđu ulcinjske plaže rezervisano za 2.000 hiljade kuća građenih po uzorima iz prirode i opremljeni vrhunskom tehnologijom koja je na rapolaganju gostu koji može da izdvaja 5.000 eura za dan u ulcinjskom hight - tech raju. Imamo li plan?

Plaže i restorane u tom kompleksu bi izjamljivali Ulcinjani. Da milimetarski mogu ići u korak sa svijetom dokazali su davno. I njihovi profiti bili bi milionski.
Mogu li to oni?

Milioni godina geologije i djelovanja prirode koja je moru darovala milione metara kubnih pijeska frakcije 150 - 250 mikrona, sve te minerale koji su posebno bogatstvo, sva ljekovitost ulcinjskoga pijeska, svo bogatstvo Velike plaže treba sačuvati da bi hrabri i pametni ljudi s tog pijeska stoljećima ubirali profit, a država ubirala dobar porez.
Moramo li?

Kako do cilja? Red životnog iskustva, red naučne istine. Ključno je znanje! Svojevremeno je Pavle Mijović sugerisao što možemo učiniti sa Skadarskim jezerom. Naši očevi nijesu učinili ništa da taj san postane stvarnost i danas nemamo jezero Komo uz Riječku nahiju i Žabljak Crnojevića. Što mi možemo učiniti s Velikom plažom?

Intervencija na Velikoj plaži mogla bi biti temeljni događaj novog vijeka crnogorske istorije ako smislimo projekat koji bi mogao biti naše iskupljenje za sva štetočinstva koja smo počinili niz primorje, od Herceg Novog do Utjehe.
Ako je ikada i igdje moguće pomiriti održivi razvoj i profit to je Velika plaža danas. Ne dozvolimo da nas lažu!

Nudističkom raju nijesmo dorasli! To smo dokazali na Adi Bojana. Jedan neuspjeh ne određuje vrijednost života. Zato vrijedi živjeti za taj san o svjetskom čudu na Velikoj plaži. S Muhamedom Alabarom ili bez njega!

Moć atomske energije počela je da se širi Iranom. Zapadni partneri nisu intervenisali po ovom pitanju, smatrajući da će Iran biti vječno partnerska država. Međutim, događaji 1979. godine pokazali su da Iran ulazi u fazu radikalizacije, a time i opasnosti od zloupotrebe nuklearnog programa. Šah je svrgnut sa vlasti Iranskom revolucijom. Alarm je bio upaljen, a destabilizacija Bliskog istoka i svjetskog mira na vidiku. Kraj Hladnog rata za svijet je značio kraj straha od nukleranog rata. Tako nije mislio vrhovni vođa Irana Ajatolah Ali Hameini, koji je krajem 1990. godine uz pomoć ruskih naučnika i logistike obnovio nuklerani program. Bliski istok je na ivici rata, strah obuzima Irak, Jordan i Izrael.

Obavijen velom tajne, Iran radi na daljem razvoju nukleranog programa u dva centra Natanzu i Araku. Na scenu stupaju kontrole od strane različitih međunarodnih subjekata, diplomatija i sve se završava sankcijama UN i SAD prema Iranu. Borbu oko nukleranog program životom će platiti 2020. godine general iranske vojske Qasema Soleimanija i nuklearni naučnik i fizičar Mohsen Fakhrizadeh. Njihova ubistva obavijena su velom tajne, ali Iran optužuje Izrael i SAD.

Ima li Iran danas nuklearno oružje? Međunarodna agencija za atomsku energiju (IAEA) 2023. navodi da Iran ima zalihe dovoljne za proizvodnju jednog nuklearnog oružja. IAEA nema više pristup postrojenjima niti audio – vizuelnom sistemu iranskih reaktora. CIA se posebno zanimala za iranski nuklerani program. U svojim izvještajima konstatovala je da Teheran ima tehničke kapacitete da napravi nuklearnu bombu, da je radio na njenom dizajnu, ali nema dokaza da je zvanična odluka donijeta da se napravi bomba. Konačno nema jasne potvrde da Iran posjeduje nuklerano oružje.

Pregovori između SAD i Irana su ponovo aktuelni u Omanu. Iranska strana jasno je odbila zahtjev SAD da eliminiše svoje nuklearno obogaćivanje. Predsjednik SAD pominje vojnu akciju ako ne bude dogovora. Tenzije između dvije države opet rastu. Trenutna vojna i diplomatska snaga Irana daleko je od one koju je država imala prije rata na Bliskom istoku. Međutim, ne treba zaboraviti činjenicu da postoji van regionalni uticaj Ruske Federacije, koji kontinuirano podržava razvoj iranskog nukleranog programa. Iran ponovo postaje polje za obračun velikih država.

Danas nije pitanje da li Iran ima nuklearno oružje, već koliko mu nedostaje da ga napravi ili proširi kapacitete? Eventualni dolazak do nuklearne bojeve glave, Iran ne bi samo pozicionirao kao regionalnog hegemona, već i državu od uticaja na međunarodne odnose. Tenzije su u porastu, važno je samo da ostanu na polju politike.

Sjetimo se sličnih projekata iz 'hibridne' epohe Mila Đukanovića – u Tivtu, Herceg Novom i Luštici. Ne samo da nismo smjeli znati, ako dobro pamtim, osnovne paragrafe ugovora, nego su pojedina turistička naselja, poput Porto Montenegra, oslobođena poreza – postavši države u državi.

Dogovor na jahti između Mila i Manka, uz mjehuriće Don Perignona u zlatnom sutonu sirotinjskog ali divnog Jadranskog mora, bio je pravni akt, zakon i ustav.

Ćutali smo kao ribe ispod Piterove jahte. Nije se puno bunila ni opozicija, iako bi trebalo da kontrastav i nepristajanje budu u biti njenog političkog refleksa.

Ali kao što se u stihiji oluje zna projaviti zračak svjetlosti koji nagovještava lijepo vrijeme i bonacu, tako se u najdubljoj tami trodecenijskog apsolutizma desio čudesan ekološki ustanak, koji je urodio plodom.

Prije nešto više od deset godina glasovima opozicije i SDP-a Skupština je usvojila Deklaraciju o zaštiti rijeke Tare i time stavila tačku na do sada najveću i jedinu uspješnu građansku kampanju protiv jednog više nego štetnog projekta – protiv gradnje Hidroelektrane Buk Bijela.

Ne mislim da je Alabarova moderna vizija u zaleđu Velike plaže štetna – naprotiv, ali u ovom komentaru usredotočio sam se na društveni aktivizam i kulturu pobune, koji ovih dana žive svoje zlatno doba.

Obratite pažnju na medije, pogotovo na Javni servis, koji svi plaćamo, a to je u bliskoj vezi sa užarenim pitanjem Ulcinja. Prošle nedjelje u tri najisturenije i najutjecajnije emisije gostovala su tri politička arhineprijatelja aktualne vlasti: Filip Adžić, Miloš Konatar i Dritan Abazović. Zar to nije ideal otvorenog i demokratskog dijaloga u vrlo delikatnom i osjetljivom periodu za vlast?

Jedno malo poređenje: kada se 15. marta odvijao jedan od najvećih protestnih skupova u novijoj istoriji Srbije – to su prenijeli najznačajniji mediji u svijetu, ali ne i srpski javni servis.

I za kraj, podsjećam vas na čuvenu priču iz devedesetih, kada je Vuk Drašković, inače priči vičan, pitao jednog seljaka – kada ćeš glasati za mene i Srpski pokret obnove (SPO)? Kada budeš na vlasti, odgovorio mu je dim u dim gedža. Takav odgovor izvire iz zdravog seljačkog naturalizma, ali i društva utopljenog u psihopatologiju partijsko-autokratskog obreda. Zar isto nije bilo u Crnoj Gori decenijama unazad? Glasalo se za vlast zbog kulta vlasti.

Od 30. avgusta 2020. godine taj se običaj pretvorio u svoju suprotnost. Sa pozicije moći i vlasti – svi su doživjeli drastičan pad. Ljudi su izašli iz zone straha i dogmatizma, a vlast više nije egipatski sunčev disk.

Da li je to ozdravljenje, ili što bi kazao Origen iz helenske Aleksandrije – apokatastaza?

Sve je nekako krenulo od priče kako su se stanovnici naselja Giljevo Polje u tom gradu uznemirili zbog čudnih podrhtavanja tla u noćnim satima, a mediji su senzacionalistički izvještavali na tu temu. Šemso Dedeić mi je tada u šali rekao kako tlo zaista podrhtava — ali od težine pretovarenih šlepera sa cigaretama koji ilegalno zaobilaze zvanični granični prelaz na Kuli. Tada mi je ispričao mnogo detalja, nakon čega su odmah pokušali da ga diskredituju. Tadašnji direktor Uprave policije Veselin Veljović je tvrdio da to nije državni projekat i da je Dedeić, navodno, trebao o tome ranije govoriti. Na to je bivši načelnik odgovorio da je govorio — i to tamo gdje se o takvim stvarima govori — ali da nije bilo efekta. Ostao sam s tim hrabrim i poštenim čovjekom prijatelj do danas.

Tada su se ohrabrili i rožajski policajci koji su svjedočili o detaljima koji su zvučali gotovo nevjerovatno: o konvojima konja koji dolaze sa Kosova i vraćaju se natovareni cigaretama, o tome gdje su hvatani šverceri i ko im je naređivao da ih puste jer se radi o “državnom programu”. Slali su mi fotografije ilegalnih magacina i mnogo drugih podataka.

Naravno, odmah su bili na udaru. Dobili su otkaze. Njih petorica su, zbog ozbiljnih prijetnji koje su primali, pobjegli u inostranstvo, a pod pritiskom međunarodne javnosti, koja je preko svojih obavještajnih službi sve to već znala i pratila, vraćeni su u Crnu Goru i na posao. Svi osim jednog — Envera Dacića. On nije vjerovao da će se time riješiti problem i odlučio je da ostane u jednoj zapadnoevropskoj zemlji gdje je bez problema dobio azil. Ne samo da je dobio azil, nego mu je, kada je prijavio da ga nepoznate osobe prate do mjesta stanovanja, dodijeljena i policijska zaštita. Danas se čujemo od praznika do praznika. Čovjek je zadovoljan i srećan. Vjerujem da ni posljednja dešavanja nisu sve razotkrila i da, kada bi pitali Envera da li bi se vratio, vjerovatno bi rekao da bi radije sačekao da sve do kraja ispliva na površinu, pa tek onda eventualno razmislio o povratku.

Jednom sam se našao u vrlo nezahvalnoj situaciji. Bilo je to u onim godinama kada sam imao policijsku pratnju. Dobio sam zadatak da budem na kapiji sjedišta granične policije u Beranama i, ako uspijem, napravim fotografije kamiona punog cigareta kojeg su savjesni policajci oduzeli i parkirali tamo. Toga dana su ga, pod policijskom pratnjom, trebali vratiti vlasniku. Zamislite sada situaciju kako u pratnji policije pokušavam da uhvatim policiju na djelu. Malo se odužilo, pomislio sam da neće biti ništa od toga, ali su me kolege na vezi ubijedile da budem još malo strpljiv. I zaista — nakon nekoliko minuta kapija se otvorila, izašao je službeni automobil rožajskih oznaka, registracijskog broja 001 — tadašnjeg načelnika OB Rožaje. Iza njega je išao kamion, a zatim još jedan policijski automobil. Uspio sam da napravim fotografije, a njima je nekako dojavljeno da su praćeni, pa su akciju prekinuli.

Sjutradan je fotografija bila na naslovnoj strani. Malo se zatalasalo, bilo nekih smjena, i, što narod kaže — “pojeo vuk magarca”. Sve se nastavilo kao i prije. Ali, to je bio fotografski dokaz za priče da policija od grada do grada “čisti” put za šlepere sa cigaretama, sve dok ne stignu do tajnih magacina u Rožajama. Tamo dalje posao preuzima čovjek za koga se sada kaže da je bio glavni i desna ruka Zorana Lazovića u organizaciji državnog šverca cigaretama.

Bivši operativac ANB-a odavno je optuživan od strane nekih građana da koordinira šverc, a sudovi su, umjesto njega, progonili te građane i osuđivali ih za klevetu. Kao na primjer Muharema Fejzića, koji je upravo zbog tog čovjeka osuđen da plati 14 hiljada eura, a zatim je pobjegao iz Crne Gore. A taj čovjek je kasnije postao “regularni biznismen”, veliki rožajski investitor, vlasnik fabrike mlijeka, farme, sportskog i ugostiteljskog kompleksa. I ko zna šta sve još. Vjeruje se da mu je imovina vrijedna najmanje dvadeset miliona eura.

Danas je uhapšen. Nadajmo se da to nije bez dovoljno dokaza i da se neće brzo naći na slobodi. Ako bi bio oslobođen, to bi bio siguran znak da još nije došlo vrijeme za konačni obračun sa duvanskom mafijom koja je radila za policiju, odnosno državu, i koja je bila srasla sa mafijom. I da je moj prijatelj, hrabri rožajski policajac Enver Dacić, bio u pravu što se još nije vratio iz inostranstva. Rasplet jeste konačno počeo, vidjelo se to po nekoliko ozbiljnih policijskih akcija u Rožajama, ali svakako treba biti siguran da je to zaista kraj “projekta” državnog šverca.

Prvo, najveći hrišćanski praznik stiže ove godine istog aprilskog dana i pravoslavcima i rimokatolicima, što nije čest slučaj. Drugo, ove godine se obilježava i sedamnaest vjekova od održavanja Prvog vaseljenskog sabora u Nikeji, značajnog ne samo zbog ustanovljenja Simvola vjere, već upravo zbog odluke da se Vaskrsenje slavi uvijek u nedjelju poslije proljećne ravnodnevice i jevrejske Pashe.

Pominjanje ovih vremenskih sinhroniciteta više je kuriozitet po kome ćemo pamtiti 2025. godinu, nego što je suštinski važno nama hrišćanima, jer mi ovih dana iščekujemo najvažniji događaj u istoriji hrišćanskog svijeta na kome je taj svijet utemeljen.

Da li ovu čežnju za životom, na pragu proljeća koje nikako da se otme zimi, ovako umorna i ispražnjena od smisla, osjeća savremena Evropa koja već odavno ne zna što će sa smrću, niti sa ovim proljećnim sjećanjem na nju? Tako zatočena u svojoj neprekidno ponavljajućoj sedmici stradanja bez Vaskrsenja, ujedinjena oko evra, tržišta, ljudskih prava, tehnologije, zabave koja pruža zaborav, „stara dama“ je smetnula s uma činjenicu da je oduvijek bila ujedinjena – identitetom hrišćanskih vrijednosti i hrišćanske kulture.

Evropske institucije danas, u duhu samoporicanja evropskog hrišćanskog nasljeđa, zaglavljene u radikalni sekularizam, ni u najvažnijim dokumentima Evropske unije ne žele bilo kakvo podsjećanje na činjenicu da je u korijenu savremene Evrope hrišćanski identitet.

„Evropa se odriče putovanja iz ovoga svijeta. Želi da ostane tu. Želi da joj ovo bude i grob i kolijevka. Ne zna za drugi svijet“, govorio je Ava Justin. Ovo promišljanje iz sredine prošlog vijeka djelovalo bi kao preovlađujuća namjera Evrope i danas, da nije političkih i društvenih pokreta i mislilaca koji se protive duhu radikalnog bogoboračkog sekularizma. Države članice nekadašnje Višegradske grupe jasno ističu hrišćanstvo kao dio svoje tradicije, gorljivo insistirajući na svom hrišćanskom nasljeđu. Poljska, Mađarska, Slovačka i možda uskoro ponovo Češka ne kriju svoj hrišćanski identitet, a ono što je mnogo važnije od zvaničnih stavova političara koji su trenutno na čelu pomenutih država jeste opredjeljenje naroda tih država.

Jedna od takvih inicijativa je i projekat Svetog Adalberta, nazvan po hrišćanskom misionaru koji je širio hrišćanstvo u Mađarskoj, Poljskoj i Češkoj. Budući da je u toj misiji postradao i bio proglašen svecem 999. godine, prije velikog crkvenog raskola, on jednako pripada nasljeđu obje hrišćanske Evrope. Sveti Adalbert, u narodu poznat i kao Sveti Vojteh, danas je inspiracija za inicijativu o objedinjavanju konfederativnog saveza srednjoevropskih naroda koji svoju integraciju žele da zasnuju baš na hrišćanskim korijenima i tradicijama kao garantima pravog vrijednosnog sistema evropskih integracija.

I da se ne udaljavamo previše evropskim prostranstvima, još su svježa sjećanja na litije koje su prije nekoliko godina premrežile Crnu Goru i pokazale da je i hrišćanski pravoslavni duh naroda imao potrebu da izađe iz boce sekularne dominacije u koju je godinama zatvaran.

Ovakva deprivatizacija vjere potpuno je suprotna duhu zemalja u kojima Notr Dam, Sikstinska kapela, katedrala u Kelnu svjedoče o hrišćanskim temeljima Evrope uprkos savremenim nastojanjima da se ova sakralna zdanja svedu na običan umjetnički sentiment.

Kada govorimo o Evropi kao viševjekovnom civilizacijskom središtu, ne treba zaobići ni činjenicu da je uz sva dostignuća i hrišćanska nastojanja u prošlosti, Evropa zagospodarila svijetom i zato što je bila ratnička. Danas, kada se Evropa ponovo naoružava pod izgovorom da se „naoružavanjem bori za mir“, sjećamo se da je baš Evropa bila mjesto gdje su izbila dva najveća svjetska rata, da je baš Evropa stvorila krstaše i konkvistadore, da je u Evropi bjesnilo mnoštvo ratova od kojih su upravo oni vjerski bili najstrašniji.

Između Evrope koja neoprezno klizi u novo naoružavanje budeći najstrašnije duhove prošlosti, i Evrope koja je dosegla najviše vrhove duhovne i civilizacijske vertikale, jasno je koja je potrebnija čovječanstvu.

Zaglavljena u radikalni sekularizam, Evropa je trenutno kao Buridanovo magare – ontološki gladna. Zato je tačna pronicljiva misao prof. dr Vladana Perišića, prezvitera i rođenog Podgoričanina, da „hrišćanstvo Evropi nije potrebno da bi znala KAKO da živi, već ZAŠTO da živi“.

Negdje uoči parlamentarnih izbora 2016. biznismen Duško Knežević ušetao je kod tadašnjeg gradonačelnika Podgorice Slavoljuba Stijepovića i uručio mu kovertu u kojoj je, navodno, bilo sto hiljada eura.

Knežević je tajno snimio i 2019. objavio snimak iz vile "Atlas" u Zeti, na kojem uzdanica Demokratske partije socijalista nonšalatno u unutrašnji džep sakoa stavlja novce namijenjene finansiranju kampanje te partije uoči parlamentarnih izbora.

Stijepović i Knežević optuženi su za pranje novca i ostalo, suđenje je godinama odlagano, optužnica je padala i dizala se, Knežević je prije nego je objavio snimak odjezdio u London. Silom prilika se u međuvremenu vratio.

Zbog te priče građani su organizovali proteste pod sloganom "Odupri se", ali se pokazalo da su uzalud drali opanke.

Ovih dana je presuđeno: niko nije kriv. Prvostepenom presudom Višeg suda u Podgorici, biznismen Duško Knežević oslobođen je od optužbe za stvaranje kriminalne organizacije i pranje novca. Od optužbe je oslobođeni i  Slavoljub Stijepović i još nekoliko osoba koje su osumnjičene da su Kneževiću pomagale.

Sudija Nenad Vujanović je u obrazloženju prvostepene presude rekao da je jasno da se u jednom dijelu, kada je u pitanju novac koji je Stijepović uzeo od Kneževića, radi o nedozvoljenom finansiranju političke partije i da je novac korišćen za potrebe DPS-a. Međutim, kako je rekao sud, nema dokaza u ovom postupku da su izvršena krivična djela stvaranje kriminalne organizacije, pranje novca i nema dokaza da novac potiče iz kriminalnih aktivnosti.

Sudija je istakao da je DPS ranije kažnjen za prekršaj, jer u vrjeme kad je postupak vođen, nedozvoljeno finansiranje partija nije bilo  krivično djelo.

“Nesporno je utvrđeno da se radi o nedozvoljenom finansiranju političke partije. Tada je to bio prekršaj, a 2020. godine je to postalo krivično djelo. U spisima nema dokaza da je Duško Knežević formirao kriminalnu organizaciju. Ne postoje dokazi da su ova lica članovi kriminalne organizacije. U tom smislu ne postoji ni konkretizovanje šta je bio cilj, koji su bili zadaci. Nema ničega od onoga što je u zakonu definisano i propisano, a što se odnosi na krivično djelo kriminalna organizacija”, kazao je sudija Vujanović u obrazloženju presude.

U sudskom postupku je utvrđeno da Migo nije imao razloga da sumnja da je Duško prao pare jer je svima poznato da Duško ima para pa nema potrebe da ih pere. Valjda samo uzme nove.

Presuda je prvostepena, žalba je moguća, a za kukavnom 'voljom naroda' možemo da plačemo.

Istina je - bolje je nego što je bilo. Stariji pamte i glasanje na haubama automobila, Hristove vrsnike u biračkom spisku, fantome i sprejeve kojim su birači prskani ne bi li se dokazalo da nijesu zombiji.

Nego, nije nam prvi put izmakla pravda u vezi sa izbornim nedjelima. Više od decenije je prošlo a da niko nije odgovorio na pitanja koja su isplivala u aferi "Snimak". Još 2013. saznalo se kako DPS-ova ekipa priprema teren za izbore time što utvrđuje činjenicu da se za jedno zaposlenje mogu dobiti četiri glasa.

Zbog tog čuda kinjili su nas i iz Evropke unije, tražili su sudski i politički epilog afere, ali nije pomoglo. Postojao je neko doba i Anketni odbor Skupštine Crne Gore koji je trebao da utvrdi političku odgovornost funkcionera DPS-a u ovoj aferi, ali se ni tu ništa nije desilo.

Isto kao što i sada postoji odbor koji treba da reguliše izborno zakonodavstvo, koji je postojao i u prethodnom sazivu parlamenta, pa nikome ništa.

Ipak, to što se malo toga zaista dešava, ne znači da nije zanimljivo. Ko može da se izbori sa mučninom. Recimo, kad partija koja je izmislila uvoz birača zakuka kako će izborni razultat u Nikšiću presuditi birači iz Trebinja, Bileće, Foče i Gacka.

U raznim slučajevima vidjeli smo do sada da vlast koja je smijenila DPS nije pretjerano gadljiva na njihove metode, ali, da je pravde, nekome bi, do daljnjeg, ime bilo - ćuti.

Ništa od toga. DPS računa na kratko pamćenje birača. Dosad smo, valjda, morali da zaboravimo avione i kamione koji su s raznih strana svijeta dovozili birače, mini izborne štabove u kojima se dijelio novac izbornim turistima, one likove što preže ispred biračkih mjesta kako bi javili kome treba da se mora podsjetiti ko treba da obavi partijsku dužnost, vreće brašna, oproštene račune za struju, metre asfalta ili drva kojima se zarađivao glas. Pride, sve snimke i sve koverte.

Na često pitanje - kakvi to ljudi prodaju glas, barem su dva solidna odgovora: nikakvi ili ljudi u nevolji. I jedni i drugi tokom tridesetogodišnje vlasti jedne partije uspješno su odgajeni. Da se u genetiku ne zalazi.

Kratko pamćenje, nedostatak pravde, bogme i tanak obraz. Bilo bi lijepo kad bi neko mogao da izmjeri koliko ovi faktori utiču na rezultate izbora. Čisto da se zna.