Prevodioci će vam reći da se još uvijek ne osjećaju ugroženi od VI „kolega“. Jer, klijenti, za sada, nemaju dovoljno povjerenja u prevode algoritama. Zato prevodioci danas često dobijaju mašinske prevode na provjeru ili tzv. posteditovanje. Osim toga, VI još uvijek nije kreativna u mjeri koju zahtijeva slojevitost jezika: ne raspoznaje ton, emociju, skriveni smisao, suptilnost komunikacije između redova...

Transhumanista Nik Bostrom, istražujući puteve superinteligencije (inteligencije koja nadmašuje kognitivni učinak ljudi), navodi da je VI već uspješnija od čovjeka u mnogim oblastima – ističući kao primjer igre poput šaha u kojoj je još 1997. računar pobijedio šampiona Garija Kasparova. Ipak, Bostrom će na istom mjestu u knjizi istaći da su zdrav razum i razumijevanje prirodnog jezika ostali najteži izazovi na tom putu. „Kada bi neko uspio da stvori VI koja može da razumije prirodan jezik kao odrastao čovjek, taj bi već uspio da stvori VI sposobnu da čini sve drugo što može i ljudska inteligencija.“

Maternja melodija

Jezik nikada nije samo komunikacija, on oblikuje identitet, misao i pogled na svijet. Maternji jezik je povezan s emocijama onako kako strani jezici teško uspevaju. Njime se najpotpunije izražavamo, na njemu sanjamo. Zato je osjećaj tuge i gubitka kada neko nije u mogućnosti da koristi svoj maternji jezik u svakodnevnom životu dobio i ime – lingvistička nostalgija.

Pisci kažu da se stranim jezicima može postići izvjesna distanca prema sebi i svojim emocijama, što je nekada potreban mehanizam pri pisanju. Bekstva i selidbe u tuđe jezike često su bili način da se preživi, ali su istovremeno piscima nudili nove perspektive u sagledavanju svijeta u egzilu – kao oslobađanje od klišea i tradicije u kojima su rođeni.

Emil Sioran je govorio da mu je prelazak s rumunskog na francuski jezik bio težak jer se u izbegličkom jeziku osjećao „kao u ludačkoj košulji“, dok je Nabokov pisao poeziju isključivo na ruskom jeziku jer je, kako je govorio, „neprevodiva“.

Odrastavši u Rusiji uz baku francuskog porijekla, Andrej Makin, nakon preseljenja u Pariz, počinje da piše na francuskom jeziku. Njegove prve romane izdavači su odbijali jer nisu bili prevodi s izvornog ruskog. Zato Makin izmišlja fiktivnog prevodioca pod imenom svog francuskog djeda. Kada je jedan od izdavača tražio „original na ruskom“, Makin je bio prinuđen da cio svoj roman, u kratkom roku, s francuskog prevede na svoj maternji jezik. Gledajući na jezik više kao na instrument, možda i zato što je od djetinjstva bilingvalan, Makin je stvaralačko uzbuđenje smatrao svojim pravim pokretačem.

Pesnik Momčilo Nastasijević će jezik doživjeti kao živu maternju melodiju – duboko ukorijenjenu zvučnu harmoniju maternjeg jezika, koja se ne uči, već osjeća, kojom se povezujemo s vlastitim kulturnim nasljeđem.

Prije neki dan sam gledala film „Breza“ iz 1967. godine u kojem je legendarni glumac Bata Živojinović ostvario jednu od svojih najboljih uloga za koju je nagrađen Pulskom arenom, pri tom govoreći na zagorskom narečju koje mu je do tada bilo potpuno nepoznato.

Sadašnjost i budućnost jezičkog prevođenja

Vještačka inteligencija je u prevođenju odmakla već dosta daleko. Za mnoge svakodnevne, standardne prevode, VI može da pruži vrlo dobru uslugu i ubrza komunikaciju. Međutim, kada je riječ o sadržajima koji uključuju kreativnost, poput književnosti, ili onima gdje su ključni ton i stil, poput filmskih titlova, ljudski prevodilac ostaje nezamjenjiv.

U budućnosti, težeći ka savršenom jezičkom obrascu, algoritmi neće učiti samo riječi, već će morati da razumiju i njihov duh. Osposobiće se da prepoznaju kulturne reference, norme i očekivanja koja oblikuju smisao, a posebna pažnja biće posvećena manje zastupljenim jezicima. Kako je u današnjem svijetu sve više-manje postalo hibridno, tj. spojeno i kombinovano, tako i u prevodilaštvu suživot očekuje mašine i čovjeka.

Uostalom, možda će se ljudi u utopijskoj budućnosti sporazumijevati bez riječi, mislima, a možda je ova današnja uprošćena komunikacija skraćenicama i slikom, koja se već odomaćila u rječniku novih generacija, put ka tome. Jedino što mi je teško da na kraju tog puta zamislim superinteligenciju o kojoj priča autor čuvenog „Pisma iz Utopije“.

Demokratska partija socijalista kao da najavljuje Osmu ofanzivu. U prvih sedam mogu da im se ubroje Dubrovnik, deportacije, privatizacije, šverc, nepošteni izbori, nezaposlenost, siromaštvo. Možete i sami napraviti svoj izbor.

U, dakle, novoj ofanzivi DPS kreće da za početak osvijesti upravo one građane koji su njihovom vladavinom bili najmanje zadovoljni. Za četvrtak je najavljen skup u Pljevljima.

"Za nezavisnu, građansku, antifašističku i evropsku Crnu Goru – vidimo se u četvrtak", piše u objavi na društvenim mrežama.

Lider DPS-a Danijel Živković u najavi organizovanja skupova rekao je da "borba za građansku Crnu Goru ne može biti samo institucionalna".

Potpredsjednica i poslanica Demokratske partije socijalista ranije je kazala da će skupovi ove partije početi u gradovima u kojima je "država najugroženija" - Beranama, Pljevljima, Nikšiću, Herceg Novom. A možda su to gradovi koje je država najviše ugrozila?

"DPS će stati iza tih skupova, nije nam bitna brojnost, bitno nam je da nas građani pitaju šta imaju, da nas čuju. Da izađemo iz naših kancelarija, Skupštine i da nam kažu građani i ono što nam se neće svidjeti. Pozivamo i ostatak opozicije i sve građane koji iskazuju svoju pobunu u odnosu na propalost države, da pružimo jedni drugima ruku. Nećemo ništa postići time što se DPS stalno demonizuje, satanizuje i kriminalizuje", kazala je poslanica.

Da li to znači da je DPS odlučio da prepozna teren, umjesto da pravovjernici te partije utvrđuju da li je teren nekoga prepoznao. Bila bi to dobra vijest. Samo, teško je povjerovati.

Iako se tokom pet godina, koliko imamo drugu vlast moglo više uraditi, šta treba DPS da kaže graqđanima Pljevalja, za početak. Šta su decenijama radili sa Termoelektranom. Jesu li Pljevlja, zato što se u njihovom gradu priozvodi pola struje kojiu troši Crna Gora, dobila makar toplifikaciju grada ili bar gašenje kotlarnice koja ih decenijama guši? Pljevaljske rijeke Vezišnica i Ćehotina godinama su najzagađenije u Crnoj Gori.

I šta sad treba da Pljevljacima kaže nihov zemljak, predsjednik DPS-a Danijel Živković. Recimo: 'Mi ništa nijesmo uradili za trideset godina, ali nije ni sadašnja vlast za pet, pa se vi, najbolje vratite nama'. I uz najbolju volju zvuči klimavo.

Kad odu u Berane, hoće li građanima objasniti da je zaista morala da se zatvori Celuloza ili je mogla da se modernizuje? Kako će u Herceg Novom da objasne Vektre Boke i slične veličanstveno pogubne poduhvate? Kako se Nikšić smanjio za desetak hiljada stanovnika i desetine fabrika?

Imamo još jedan ofanzivni momenat bivše vladajuće partije. Uputili su   neki ne-papir predstavnicima raznih evropskih organizacija žaleći se kako u Crnoj Gori traju kontinuirani napadi na predstavnike medijske zajednice i organizacije civilnog društva, predlaganje zakona kojima se ograničavaju ljudska prava i slobode, istorijski revizionizam i negiranja presuda međunarodnih sudova za ratne zločine. Nije da nema ništa od toga, ali, ipak: 'Ogledalce, ogledalce,,,'.

Kako su mediji van njihove kontrole živjeli za vrijeme DPS-a? Je li istorijski revizionizam samo priča o četništvu, a rat za mir je civilizacijsko dostignuće?

Sa druge strane, u nekoj vrsti Osme ofanzive je i vlast. Kome više išta znači to što je uhapšeno nekoliko velikih glava, plus jedna tužiteljica, ako predugo gledamo da niko od uhapšenih ne završi zaista u zatvoru. Budu i pritvoru po nekoliko godina, onda je država dužna da im za to plati odštetu, a sve ono što su ukrali, dobili kao mito, prošvercovali ili zaradili na neki od tih zgodnih načina im ostaje. Tačno im se isplati da koju godinu budu u apsu i poslije izađu čisti kao sunce i sa još malo više para nego što su imali.

Evo će, kako se piše, ukoliko mu do 17. oktobra ne bude izrečena presuda, Miloš Medenica izaći iz Istražnog zatvora u Spužu, u kojem je od 25. maja 2022. godine kada je uhapšen po nalogu tužilaštva zbog krijumčarenja i ostalog.  Sud je dužan da u roku od tri godine od podizanja optužnice donese presudu, u protivnom nema pravo da optuženima dalje produžava pritvor. Po svemu sudeći, pokazaće se da njegovu majku, bivšu predsjednicu Vrhovnog suda nijesu uzalud boljela leđa na svim ročištima koje je do sada uspjela da izbjegne. I tako istekao pritvor. Vodanje do pritvora i nazad nije pravda.

Vuk sit, ovce na broju. Ovce smo, jasno, mi. A vukova ima i starih i mladih.

Od staroga Rima do današnje Njegoševe ulice na Cetinju tom uzrečicom ljudi ističu da će onaj koji pogriješi imati potporu onoga koji je prethodno pogriješio. Tako smo dogurali do toga da javnost dodjele državnih nagrada i aktuelnu verifikaciju statusa istaknutih kulturnih stvaralaca doživljava kao ceremonijale dominantno operetskog karaktera. To su događaji kao stvoreni da posvjedoče koliko nama kultura malo znači. I tome nema kraja.

Formalno, nijesmo mimo svijeta. I druge zemlje imaju sličan sistem podrške stvaraocima. Bugarska, Mađarska, Azerbejdžan, Litvanija… Bugarska se jednom odlučila da “izda sertifikat” za izuzetnost. Parlament je izabrao sedam umjetnika i dobili su status istaknutih kulturnih stvaralaca. Danska je razvila model koji savršeno vezuje stabilnost finansiranja i prestiž sa socijalnom pravednošću i profesionalnim kriterijumima. Treba li Crna Gora da se osvrne u tom pravcu? Ako fali volje, imamo i drugu mogućnost: da se ugledamo na Azerbejdžan. Tamo su ustanovili institut ličnih penzija za umjetnike.

Dodjeljuje ih predsjednik države. Od srca srcu. Pa da znamo…

U RALJAMA POLITIKE

Naš zakon kojim je uređena oblast dodjele statusa istaknutog kulturnog stvaraoca postavlja stroge kriterijume. Moraš biti državljanin Crne Gore, moraš najmanje dvadeset godina djelovati u kulturi, moraš biti dobitnik značajnih priznanja, po mogućnosti Trinaestojulske nagrade. Ministarstvo predlaže. Vlada odlučuje. Teorijski, pred potencijalnim kandidatima su barijere koje sitan interes ne može proći. U praksi sva su ta rješenja porozna.
Nagrade se dijele u društvu gdje sudovi koji vrednuju djela i komisije često zavise od političkih centara. Komisije Ministarstva rade pod „čudnim okolnostima“. Nedavno se statusa istaknutog kulturnog stvaraoca domogao pisac kojem spočitavaju da otvoreno osporava crnogorski identitet. Zakonska norma nužno podrazumijeva dostojanstven odnos prema Crnoj Gori stvaraoca koji pretenduje na status istaknutog kulturnog stvaraoca.

Praksa je relativizuje.

Vrijeme je da mijenjamo i zakon i praksu. Ne mislim da bi trebalo mijenjati stav kojim se propisuje da čovjek koji od države ima doživotnu naknadu za svoje djelo u sektoru kulture nužno mora da poštuje dostojanstvo države koja mu je domovina ili otadžbina. Mislim da bi morali imati komisije u kojima su svi pojedinačno kadri da razlikuju mržnju iz hira i pažljivo oblikovan stav. Da ilustrujem: ljudi koji bi, da postoje vremeplovi, za račun Austrije dodijelili status istaknutog stvaraoca Tomasu Bernhardu.

DANSKI MODEL

Danska je tako riješila problem. Ni oni nemaju vremeplov. Danska traži ljude. Njihov sistem doživotnih grantova funkcioniše kao podrška umjetnicima koji su se značajno izdvojili od savremenika.

Kako to „radi“? Nema Vlade i ministarskih kabineta. Dodjelu vodi Danish Arts Foundation kroz stručne komisije. Ministarstvo kulture je partner a ne sudija. Broj je ograničen. Grant primaju: 93 vizuelna umjetnika, 73 pisca, 37 kompozitora, 18 filmskih i pozorišnih autora. Kad neko od njih umre, oslobađa se pozicija za novog stvaraoca. Kao finansijski iskaz, grant je vezan za prihod. Ako umjetnik ima niske prihode — grant mu daje sigurnost. Ako zarađuje mnogo — grant se proporcionalno smanjuje.

Grant je egzistencijalna podrška i znak prestiža. To je cilj. Dobiti ga znači imati ime koje se pominje s poštovanjem. Sistem koji kombinuje egzistencijalnu sigurnost stvaraoca i meritokratiju. Ima svoja ograničenja. Država svima garantuje jednake startne pozicije „svakog prvog u mjesecu“ i fiskalnu održivost cijele priče. Po budžet, troškovi su fiksni i predvidivi.

U Danskoj odluke donose – nezavisne komisije. U Crnoj Gori odluku donosi Vlada, uz jasan politički upliv. U Danskoj broj ljudi koji mogu imati prestižan status je ograničen. Kod nas broj može rasti beskonačno. U Danskoj, novčani iznos naknade je fleksibilan, vezan za prihode stvaraoca. U Crnoj Gori dobijaš naknadu u iznosu između jedne i dvije prosječne plate, bez obzira na prihode koje već ostvaruješ. U Danskoj država ima ideju da svi zaslužni za njen sistem kulture imaju jednak prihod. U Crnoj Gori država novac dijeli pravedno taman kao Sula Radov žito u vrijeme gladne godine – ako neko ima pun koš, ti mu dodaj još toliko...

U Danskoj imate stručne komisije, evaluaciju, proceduru koja se ne dovodi u pitanje. U Crnoj Gori imate javnost koja sumnja da je kriterijum politička podobnost i umjetnike kojima je mogućnost da se dokopaju doživotne naknade „udarila u glavu“ i traže način da se kroz sistem dodjele državnih nagrada domognu naknade koja za njih život znači.

Ako primijenimo danski model u Crnoj Gori, status istaknutog kulturnog stvaraoca postao bi amblem i znak jasne poruke da istinski kreativni ljudi u svojoj zemlji ne mogu biti marginalci. Odluke bi donosile nezavisne komisije, broj bi bio ograničen i održiv, a naknade bi pratile realne prihode stvaralaca. Time bi se smanjile zloupotrebe i stvorila bi se jasna poruka: kultura je temelj identiteta, a ne arena dnevne politike. Put do naknada za istinski najvrjednije neka vodi kroz transparentnost, stručnost i odgovornost.

Mogućnost da ne udovoljavamo čeljadi čija je „glad beskrajna a ruke vječito prazne“ i državnu administraciju usmjerimo ka ljudima koji kulturu žive kao vidik bez kraja i žrtvuju egzistencijalnu sigurnost za račun svojih poetika mora da postoji.

Kultura nije plijen. Kultura je centralna arterija koja životnom snagom snabdijeva duh i dah naroda. Tu žilu ne smijemo zakrčiti cinizmom i zloupotrebama.

Ubrzo zatim, uz nešto tišu atmosferu, stigao je Bertie Ahern, premijer Irske. Njegov dolazak bio je obojen tugom. Samo nekoliko sati ranije primio je vijest da mu je majka preminula. Kada je izašao iz automobila, nije bilo previše osmjeha, ali je bilo dostojanstva. Namjera mu je bila jasna – održati mir kao nasljeđe Irske za buduće generacije.

Bler je usporio i sačekao svog kolegu kako bi simbolično zajednički kročili u salu u kojoj će tog dana biti potpisan Velikopetkovski sporazum. Građani Belfasta mogli su se tada u miru pripremati za nedjeljni praznik Uskrs.

Sporazum se danas u međunarodnim odnosima uzima kao primjer dobro organizovanih i vođenih pregovora, koji su imali konkretan i uspješan rezultat. Postignut je mir i stavljena tačka na 30 godina dug sukob između IRA i britanske vlade.

Ujedinjeno Kraljevstvo se složilo da će status Sjeverne Irske zavisiti od volje njenih građana, a London to neće blokirati. Postavljen je okvir za postepeno razoružavanje IRA, a brojnost britanske vojske i policije je smanjena. Sporazum je imao svoj kvalitet jer je bio izraz uključenosti svih strana u sukobu, zasnovan na realnim osnovama i primjenjiv. Nastao je kao plod višemjesečnih teških i detaljnih pregovora.

Dogovoren je sporazum o postizanju mira u Gazi između SAD i Izraela, bez uključivanja Hamasa u proces pregovora i donošenja odluka. Međutim, ključno pitanje je kako će Hamas reagovati na ovaj plan, ali i kakav će biti stav Fataha, koji je dio palestinskog političkog života.

Pravdanje da se Hamas smatra terorističkom grupom, a da sa teroristima nema pregovora, nije utemeljeno u realnoj političkoj situaciji. Hamas je prisutan u ovom sukobu i ta činjenica se mora uzeti u obzir.

S obzirom na to da Hamas nije učestvovao u pregovorima i nije iznio svoje uslove, pitanje je da li će pristati na prekid borbi. Čak i ako pristane, nema garancija da će to biti dugotrajno bez garancija treće strane, u koju Hamas ima povjerenje.

Puštanje talaca je potrebno, ali je pitanje kako će Hamas to razumjeti. Na ovaj način gubi svoju pregovaračku poziciju. Već je jednom pokušano da se realizuje ovaj prijedlog, ali je doveo do sukoba dviju strana.

Uništavanje Hamasove infrastrukture u Gazi jeste značajan korak ka ostvarivanju dugotrajnog mira, ali nije i konačan garant. Hamas ima svoje vojne kapacitete kod saveznika, posebno Irana.

Ukoliko bi došlo do uništavanja kompletne vojne infrastrukture u Gazi, Hamas bi u budućnosti mogao gerilskim načinom ratovanja i udarima sa distance učestvovati u vojnim akcijama. Možete poraziti Hamas, ali ne i njihove ideje.

Gazom bi upravljala palestinska komisija, pod nadzorom međunarodnog tijela („Board of Peace”), koje bi nadgledalo administraciju i rekonstrukciju. Palestinsko rukovodstvo neće birati građani Palestine.

SAD, zajedno sa Velikom Britanijom, imao je već sličan pokušaj nakon rata u Iraku 2003. godine.

On je pokazao mnoge slabosti, jer vlast nije bila birana od strane iračkih građana. Nije imala potreban  legitimitet i autoritet, kao što neće imati ni ovako izabrana palestinska.

Predviđeno je i otvaranje egipatskog graničnog prelaza Rafah u oba smjera. Ostaje pitanje da li bi otvaranje ovog graničnog prelaza značilo i mogućnost da se, pod pritiskom Izraela, izvrši raseljavanje Palestinaca izvan Palestine. Sporazum predviđa i mogućnost Palestinaca na samoopredjeljenje. Kako će Izrael to prihvatiti, ostaje pitanje, s obzirom na to da se do sada opirao mogućnosti da se spor riješi po principu dvije države.

Uspješnost pregovora podrazumijeva uključivanje i prihvatanje uslova svih sukobljenih strana. Čeka se odgovor Hamasa. Ukoliko bude prihvaćen od obje strane, ostaje svijetu nada da će ista opstati i trajati duže od vremena potrebnog da se mastilo na papiru osuši.

Iako je riječ „antifa“ u engleskom jeziku prema rječniku Merijam-Vebster prvi put upotrijebljena 1946, i pozajmljena iz njemačkog u kojem je značila suprotstavljanje nacizmu, veći broj ljudi u SAD počeo je da je upotrebljava 2016, poslije izbora Trampa za predsjednika, da bi se suočio sa prijetnjom koju su vidjeli u desnici („alt-rajt“, alternativna desnica), kaže Mark Brej, istoričar koledža Darmut, autor knjige: „Antifa: Antifašistički priručnik“.

Iako je u političkoj teoriji i političkoj praksi odavno deplasirana podjela na ljevicu i desnicu, još uvijek su opstala neka određenja koja definišu te dvije suprostavljene političke pozicije. Čini se da se Antifa naslanja na dugu tradiciji ljevičarskog revolucionarnog radikalizma. Ljevica je oduvijek bila agresivna i ratoborna, još od njenih začetaka u Francuskoj buržoaskoj revoluciji, preko boljševizma u Rusiji, Kulturne revolucije u Kini, 1968, Crvenih brigada i Bader-Majhof grupe, pa sve do Latinske Amerike i njene opsesije komunizmom i vojnim huntama.

Niko nije opasniji i rizičniji od čovjeka nošenog političkom idejom. Taj se ne boji nikoga, a ljevičar čak ni Boga u kojeg ne vjeruje. Doduše, Staljinu će poći za željeznom rukom da u mirnodopskom periodu istraumira i zaledi prkosni duh Sovjeta. Kažu da se zlikovački i po brutalnosti poznati Medeljinski kartel Pabla Eskobara jedino plašio ljevičarske gerile iz prašuma Kolumbije. Interesantno, sadašnji predsjednik Kolumbije Gustavo Petro, bivši gerilac Pokreta 19. april, postao je prvi levičarski lider te zemlje.

Tu zajapurenu i opasnu neuračunljivost ljudi opijenih lijevim idejama fenomenalno su opisali kroz jednu scenu Dušan Kovačević i Božidar Nikolić u čuvenoj crnoj komediji Balkanski špijun. To je onaj momenat kada na ulici idu jedna ka drugoj dvije grupe objesnih ljudi, a niko neće da se skloni i propusti ekipu koja mu ide u susret. Ipak u zadnjem momentu banda mladih i oholih pankera popušta i ustupa prostor arogantnim i riješenim Čvorovićima iz čijeg se hoda i pogleda dok raskopčavaju sakoe da bi bili bliži rebolveru - jasno vidi nepatvoreni fundamentalizam koji potiče iz političke šizofrenije, lijeve dakako.

Ljevica je oduvijek bila avangardna ali i opasna, i danas je. Zato donekle razumijem Trampov naum da Antifu proglasi terorističkom organizacijom.

Mom prijatelju iz Donje Ržanice presušio je bunar koji su koristili svi njegovi preci decenijama unazad i on je sada prinuđen da iskopava novi na mnogo većoj dubini. Kaže mi kako je presušivanje počelo od kada su napravljene male hidrocentrale u selu Šekular i rijeka stavljena u cijevi. Prekinuta su neke takozvane žile podzemnih voda.

Šekularska rijeka pokupljena je u cijevi od samog izvorišta. Dvije male planinske rijeke koje na mjestu sastajanja prave veću, prije toga su već tri kilometra u cijevima. Onda je ta veća stavljena u cijevi zbog veće snage protoka vode, odnosno veće dobiti tajkuna još čitavih šest kilometara nizvodno, i planinska ljepotica puna potočne pastrmke nestala je, jednostavno.

Malobrojni mještani koji su digli glas protiv toga, posmatrani su kao neprijatelji države. Nepriteljem države proglašavan je u to vrijeme svako ko je zdravim razumom rasuđivao i ukazivao na moguće posljedice koje danas osjećamo u ovoj mjeri, a sjutra možda i u većoj.

Koji kilometar nizvodno rijeka Bistrica, lijeva pritoka Lima, u cijevima je u dužini od trinaest kilometara kroz trup puta Berane - Kolašin i na njoj je izgrađeno najmanje osam hidrocentrala.

Vlasnici su neke krstili imenima “Jelovica jedan” ili “Jelovica dva”, a broj mašinskih kućica u njima je puta tri, to jest šest. A porez na nepokretnosti plaćaju kao da su dva objekta.

Na toj rijeci je ljetos zabilježen ekocid kada je usljed presušivanja došlo do masovnog uginuća rječne pastrmke i svih drugih vodozemaca. Za to niko nije odgovarao, a kada se tekst pojavio na našem portalu, iz akumulacionih jezera MHE pušteno je malo vode, tek toliko da se prikrije zločin.

Mještani još jednog velikog beranskog sela, Vinicka, morali su organizovati nekoliko blokada i protesta da bi zaustavili koncesionara da prekomjernom sječom u zoni izvorišta njihovog vodovoda ugrozi taj dragulj sa kojeg se vjekovima vodom snabdijevalo oko trista domaćinstava i svi poljoprivredni proizvođači. Tek je visoko podignuta motika bila efikasno sredstvo upozorenja i za sada je to dragocjeno izvorište pitke vode zaštićeno.

Ovaj problem je evidentan širom sjevera države. Jedan od najljepših prirodnih bisera, vrelo Ibra u Rožajama, čiju je ljepotu teško riječima opisati, napadnuto je do te mjere, što legalnim što nelegalnim odvodima, da je ova međunarodna rijeka poslednjih godina počela u dijelu toka na graničnom pojasu da presušuje u dužini od pola kilometra.

Ekolozi iz ovog sjevernog grada su upozorili da je to posljednji vapaj rijeke koja zbog ljudskog nemara i nezajažljivosti nestaje pred našim očima.

Ostali su od ljetos video snimci nevjerovatnih scena borbe ljubitelja prirode i ribolovaca iz Rožaja, Novog Pazara i Tutina koji su nekoliko dana i noći u poslednjem trenutku spašavali kapitalne primjerke najplemenitijih salmonidnih vrsta ribe - lipljena, pastrmke i mladice, zarobljenih u malim barama u presušenom koritu, u kojima je ponestajalo kiseonika.

Bila je to dramatična borba hrabrih mladića. Na jednom snimku se moglo vidjeti kako jedan od njih drži u rukama mladicu tešku desetak kilograma, potpuno ošamućenu i čuje se kako kaže da bi za nekoliko minuta uginula. Onda je prebacuje u posudu, nosi nizvodno i dugo drži u vodi da joj povrati snagu i život. Kada se riba konačno pomjera i polako odlazi u dubinu, mladić pada na koljena, podiže ruke prema licu i nebu i izgovara molitvu. Ništa dirljivije odavno nisam vidio ni na filmu. I ti mladići, čija generacija mirno za to vrijeme sjedi u kafićima, ostali su u dubokoj anonimnosti i bez ikakvog priznanja i zahvalnosti zajednice.

Zamislite sada, jedan pored drugog, profile nekog tajkuna koji bez milosti zarobljava rijeku stavljajući je u cijevi, i hrabrog mladića iz Rožaja. Prvi uništava prirodu i život zarad ličnog bogaćenja, drugi spašava, bez ikakve lične koristi. Prvi se “snašao u tranziciji”, ovaj drugi nije, ali je sačuvao moral.
Vjernici bi kazali, ostao je bogobojažljiv. Koji profil će prevagnuti? Volio bih da znam, čisto zbog druga. Da li da mu javim da kopa bunar još dublje?

Kada sam, još vrlo mlada, čitala Borhesovu pjesmu u kojoj kaže da će uskoro napuniti pedeset godina, a da ga smrt bez prestanka nagriza, činilo mi se da su te pedesete duboka starost. Opraštajući se od mladosti u svojim pedesetim, kada je već bio slep, Borhes je nastavio da stvara kreativnom snagom kojom će smrt odgoditi za čitave tri decenije.

U svojim pedesetim, u koje sam već do koljena zagazila, mogu da naslutim šta je pjesnik osjećao. Negdje sam čula da čovjek počne da stari onoga trenutka kada ostane bez majke. Kako je moja napustila ovaj svijet prije svoje pedesete dok sam bila jako mlada, ja bih danas, prema tom mjerilu, već bila vremešna starica. A ipak se tako ne osjećam.

Možda zato što se danas starost drugačije mjeri. Sa produženjem životnog vijeka, nova mladost u sedmoj deceniji postala je stvarnost mnogih Evropljana. Danas sami oblikujemo kvalitet svog starenja – kroz odnos prema tijelu, zdravlju, društvenom položaju, ali i kroz ličnu percepciju godina.

Danas o starenju ne razmišljamo samo kao o ličnoj sudbini, već je ono i institucionalno prepoznato. Evropska unija, Svjetska zdravstvena organizacija i brojni gradovi širom svijeta oblikuju svoje politike tako da starost ne bude tiha izolacija, već faza života u kojoj iskustvo i vrijeme postaju resurs.

Ulice bez prepreka, parkovi i trgovi za druženje, programi učenja i umjetničkog izražavanja – sve su to pokušaji da starost dobije sopstvenu dinamiku, a stariji sugrađani novu mladost. Promovišu se doživotno obrazovanje, održivi penzioni sistemi i borba protiv starosne diskriminacije.

Naravno, u siromašnijim društvima, dostojanstven život naših sugrađana utopljen je u borbi za elementarnu egzistenciju – penzije od kojih će moći da prežive od mjeseca do mjeseca ili zdravstveni sistem koji će im omogućiti efikasnu i brzu uslugu.

Koliko god olakšali život starijima, ostaje činjenica da je Evropa kontinent koji stari. Svaki peti stanovnik već je stariji od 65 godina, a procjene pokazuju da će do sredine vijeka to biti svaki treći. Taj demografski pritisak otvara i druga pitanja: ko će raditi, ko će njegovati stare, kako će izgledati međugeneracijska solidarnost?

Odgovor djelimično dolazi spolja. Dok prosječan Evropljanin ima 45 godina, više od polovine afričkog stanovništva mlađe je od 20 godina. Slično je i u Indiji ili Latinskoj Americi. Ta pulsirajuća energija mladosti u budućnosti će oblikovati i evropski prostor – kroz migracije, radnu snagu, kulturu, pa i redefinisanje pojma starosti u tom susretu civilizacija.

Ali starost nije samo pitanje infrastrukture i socijalne politike, ona je i filozofski i kulturološki izazov. Produžetak života donosi i produženu zapitanost o njegovom smislu. Stariji češće otvaraju pitanja smrti, nasljeđa, identiteta, pamćenja. Starost je podjednako inspirativna umjetnicima, pa je srećemo i u književnosti i na filmu, jer se u blizini smrti i na putu ka njoj kriju tajna i punoća života.

Evropljanin prošlog vijeka nije mnogo razmišljao o starosti – odlazio je u ratove, podizao revolucije, rušio i gradio. Evropljanin današnjice pita se kako da osmisli život u starosti koja traje dovoljno dugo da zahtijeva novi smisao i novo opravdanje.

To je novi horizont i novi izazov - i za njega i za društvo.

Čelni ljudi iz fabrike se odlučuju da riješe problem manjka muškaraca, tako što će u grad dovesti vojne rezerviste. Organizuje se igranka uz velike količine piva i vina i baš na toj igranci Andula upoznaje mladog pijanistu Milana, koji za tu priliku došao iz Praga da svira u Zruču. Andula naša glavna junakinja primjećuje da pored čovjeka od svih stvorenja na zemlji samo se guske vezuju kao ljudi, one sa svojim izabranicima mogu da budu 120 godina, i naravno pate isto kao i ljudi. Ona se zaljubljuje u mladog pijanistu Milana. Među njima se javlja ljubav i slijedi niz jednostavnih, spontanih prizora koji se dogadaju u hotelskoj sobi, hodniku, u dvorani. Andula u šumi na jednom stablu vrlo maštovito vezuje šarenu kravatu kao znak njenom pijanisti, a okolo sve je prekriveno snijegom, reklo bi se prava zimska ljubavna idili, ali i nije baš tako. Na kraju, kada se ova idila završi — sve to što se činilo lijepim, uzbudljivim, što je dosezalo u svojoj senzibilnosti do poetskih impresija, ostaje samo uspomena. Ovim filmom Miloš Forman je sazreo u osjećajnog filmskog umjetnika. I u ovom njegovom filmu, kao i u Crnom Petru, susrijeću se i neprofesionalni akteri, odnosno naturščici. Naročito je zapažen nastup Vladimira Puholta.

U ovom podneblju, međutim, ljudi su oduvijek voljeli da vide sebe u ogledalu, da se time zabave i sami sebe nasmiju. To se u rediteljskom postupku zadržalo, s tim što su unijeti izvjesni novi tonovi u kojima se miješa nostalgičnost i sentimentalnost sa otvorenijim smijehom i ironijom. U sceni u hotelskoj sobi ima nekoliko kadrova sa platnenom roletnom na prozoru koja nikako da ostane u željenom položaju, (citirana kasnije prilično u raznim žanrovima), Milanov pomalo nespretni pokušaj da prikrije prozor ovoj senzualnoj sceni daje simpatično-naivnu, lijepu crtu. Pijanista u svom ponašanju, a i u razgovoru sa Andulom djeluje dosta naivno, dječački. Govori joj da izgleda kao gitara koju je naslikao Pikaso.

Forman se drži svog osnovnog načela: treba gledati oko sebe, biti prisan sa ljudima, umjeti ih shvatiti, zajednički se smijati a pri tom nikad ne iznevjeriti svoju prirodu. Uvjeren da se toliko značajnih stvari u životu ljudi zbije a da to niko sa strane ne primijeti.

Ovaj stil je ne samo kod Formana nego i kod Mencela povezivan sa neorealizmom. U filmu Ljubav jedne plavuše ponekad ima i samoispovijesti, nostalgije, sjećanja, ali i želje da se sve to zadrži kao ono što jedino ostaje u našem pamćenju.

Film je tako došao na ivicu komedije, ali samo na trenutke i koliko je potrebno s obzirom na njegovu dramaturšku konstrukciju.

To je panorama malih, anonimnih, nepretencioznih ljudi, koji u zavjetrini velikih događaja žive svoj život, brinu svoje brige, iskazuju svoje jade, govore o patnjama duša, sa dosta naivnosti, iskrenosti, onih lijepih ali i neprijatnih strana ljudske prirode. Reditelj je pažljiv u sažimanju emocija, blagonaklon prema sudbinama svojih junaka, nikog ne osuđuje, nikom ništa ne zamjera, kloni se meditacije, nema mistifikacije, pa je sve tako jasno, duhovito i prihvatljivo. Zbunjivao je kritiku svojom šarmantnom jednostavnošću, nailazio je na nevjerovatno dopadanje publike svuda gdje je prikazivan.

Milan želi da odvede Andulu u sobu i na sve načine pokušava da joj drži pažnju da ne izgubi intresovanje za njega. Pričaju o ličnim porodičnim emocijama i o ožiljcima, na taj način Milan uspijeva da na Andulu ostavi utisak, stalno ponavljajući da u Pragu nema djevojku.

U tom zanosu Pijanista brblja svašta što mu padne na pamet, tako je i poziva da kada poželi dođe kod njega. Ona je dobrodušna i naivna, a on je vjetropir i pomalo bekrija.

To su ne samo najbolje scene ovog filma, već spadaju sigurno u ono najlepše što su reditelji šezdesetih godina stvorili u tom domenu. Andula se samo poslije nekoliko dana odlučuje da ode iz internata za Prag i da potraži Milana, iako im je u internatu starija vaspitačica savjetovala da moraju da budu stpljive i pametne govoreći da će se svaka od njih udati i zasnovati porodicu kada za to dođe vrijeme i na kraju živjeti svoj život.

Međutim, Andula nije bila strpljiva, želi da bude s Milanom odolazi na stan njegovih roditelja koji su zatečeni i iznenađeni posjetom ove mlade i lijepe djevojke. Majka je pogotovo sumnjičava i nikako ne može da shvati kako je ona tako prosto banula kod njih na samo jedan poziv, koji to možda i nije bio, samo onako iz kurtoazije da se nešto kaže a ona je već tu u kući s namjerom da ostane. Otac je želio da joj pomogne i bio je na njenoj strani, govoreći ženi da je njihov sin pomalo bleskast čim se ovako neodgovorno ponaša.

Dok je majka držala kritički govor njen muž i Andula su zaspali za stolom, a ona je želeći da upozna bliže ovu čudnu djevojku otvorila njen uredno spakovani kofer.

Zato nisu potrebni čudni zapleti, jer je dovoljno vidjeti ljude u njihovom prirodnom ambijentu onako kako se oblače, o čemu razgovaraju, šta žele, kako posmatraju druge ili reaguju na njihov doživljaj. Sve to Formanu pomaže da stvori svoj jezik koji djeluje kao suptilno pripovijedanje u slikama sa puno atmosfere, topline, svijetla, radosti i ljepote.

U svemu tome izuzetnu ulogu ima kamera Miroslava Ondržičeka svojom prisnošću, strpljenjem da se uhvate prave reakcije, identifikacijom sa ambijentom, pa se ponekad čini kao da je skrivena i neprimijetna, ali je uvijek veoma analitična, prisna i topla. U finalnoj sekvenci ovog filma, preciznije, sceni u spavaćaj sobi kada revnosna majka ne dozvoljava Milanu koji je konačno u sitne sate poslije svirke i provoda s drugom djevojkom došao kući, da spava u dnevnoj sobi sa gošćom već ga odvalači kod nje u krevet, u kojem treba da spava zajedno sa svojim roditeljima pokazuje koje gazda u kući. Milan moli majku da mu oprosti i da će joj za uzvrat sjutra oprati sudove. Kamera statično slika bračni krevet i u toj ljudski-životnoj sceni dok majka kritikuje i sina i muža, iza vrata Andula plače, odlučuje da se vrati u internat i tamo nastavi svoj život, a da svoju tek naivno nagovijštenu ljubav s Milanom pijanistom preseli u povremenu priču bliskim prijateljicama kao priču o ljubavi jedne plavuše.

Životno iskustvo na svom vlastitom iskustvu je nabolnije i teže pada u odnosu na iskustva koja se stiču iz iskustava drugih. Pedpostavka date situacije nije nikada isto kao i biti u pretpostavljenoj situaciji. To životno iskustvo ako je još i pritom gorko, najviše boli.

Život se tu pred kamerom preobrazio u umjetnički čin i dobio dimenziju koja mu obezbjeđuje puno umjetničko djelovanje. Tako je film Ljubav jedne plavuše bio istovremeno i poziv da se okrenemo sebi.

Film je prikazan u proljeće 1966. godine. Protesti su vremenom prestali, ali su zato s dolaskom toplijih dana u subotu i nedelju u Zruču stizale hiljade mladića, i to, razumljivo, sa šatorima.

Film je djelovao kao masovni oglas, obavještenje, da tu stotine djevojaka čeznu za muškarcima. Prije toga su imali problem kako da pribave muškarce, čak su za to mobilisali i vojnike, a sada je policija morala da čisti šume od momaka za kojima su tamo bježale djevojke iz internata, koje zbog njih nisu odlazile ni na posao.

Negdje u isto vrijeme, stvorena je i nova afera — film je optužen zbog nemorala, samo što u to vrijeme u Barandovu nisu više polagali na takve glasine, tako da to Formanu nije u većoj mjeri ni pravilo probleme. Ljubav jedne plavuše su i u distribuciji doživljele veoma izuzetanu sudbinu. Plavuše su postale jedan od komercijalno najuspješnijih filmova čehoslovačke kinematografije.

Na kraju, lična nota, pisac ovih redova je imao čast, privilegiju i veliko zadovoljstvo za vrijme studija filmske i TV režije (što mu je kasnije odredilo rediteljski put i filmsku estetiku), da sluša gostujuća predavanja Miloša Formana 1993.g. na Praškoj Akademiji -FAMU.

(Autor je filmski i TV reditelj)

MAJSTORI ODLAGANJA

Svi su ogorčeni. Na državu, na službenike, na kosmos. Kao da im je neko ukrao tri godine, a ne oni sami sebi. Majstori smo odlaganja. To nije navika – to je naša religija. U psihologiji taj obrazac ponašanja poznat je kao prokrastinacija. Ljudi odlažu obaveze jer im je neki zadatak neugodan. Kratkoročno oslobode se nelagode, ali dugoročno povećavaju stres. Pokušavajući da shvate zašto to rade, istraživači su otkrili da kod nekih akcija neposredno pred istek roka izaziva adrenalinski efekat i pojačava fokus i motivaciju. Otkrili su ljude koji najbolje funkcionišu pod pritiskom i ljude koji su perfekcionisti pa odlažu jer strahuju za ishod, pa odlažu da bi imali izgovor da su radili pod tiranijom kratkih rokova a „što je brzo to je i kuso“...

Kod nas se poslovi ne rade, oni se gomilaju. I kad nam isteknu sati sjurimo se pred šaltere. Službenici blijedi kao da rade u urgentnom centru, narod bijesan kao da ga je neko izveo na robiju.

Da nijesam slučajno ranije izvadio novu ličnu kartu i ja bih bio tamo. I ja bih odlagao s uvjerenjem da će se sve nekako riješiti. Stajao bih pred Limenkom do iznemoglosti, s onim tipom što već puši treću cigaretu, s gospođom koja se kune da je njoj već sve završeno ali nikako da uđe i s onim čovjekom što po stoti put pita: „A kad ću ja doći na red ako uskačete sa strane ka’ zečevi?“ Vjerovatno bih pitao: „Kako ovo ne digitalizuju da se sve od kuće može poslat’, pa da nam telefonom ili mejlom jave kad završe novu ličnu a mi dođemo da je uzmemo?“

Ni administracija nije nevina. Oni nas poznaju bolje nego mi sami sebe. Znaju da ćemo doći zadnji dan i funkcionišu s istim brojem šaltera. Zašto? Jer i oni vjeruju u našu mantru: ima vremena. Tako dobijemo savršeni duet: narod koji ne zna da planira i vlast koja ne zna da predvidi.

I tako ćemo mi da guramo dok je svijeta i vijeka. Kad istekne pasoš – red. Kad dođu vakcine za sezonski grip – red. Ako budu mijenjali novčanice – red. Ako jednoga dana narede evakuaciju zbog meteora koji stiže za tri mjeseca i možemo iz Podgorice poći danas, mi ćemo u red za evakuaciju stati sat ili dva prije udara. Jer mi vjerujemo da je meteor dužan da pričeka.

Albert Ajnštajn je otkrio teoriju relativiteta. Mi smo otkrili teoriju reda pred šalterima i ispred zgrade nazvane Limenka.

IMA VREMENA

Kod nas vrijeme ne postoji dok ne počne da se broji unazad. Do posljednje ure za nas ima vremena. Mi precjenjujemo koliko brzo ćemo nešto obaviti ili potcjenjujemo koliko je posla potrebno da završimo svoju obavezu. Svaki zadatak ostavimo za kasnije, uvjereni da ga brzo možemo riješiti. Uvijek se izvučemo s predajom zadatka u zadnji čas, dobijemo prolaznu ocjenu, pohvalu. Jednostavno preživimo bez posljedica. Naš mozak tu strategiju „uči“ kao funkcionalnu – uči od malih nogu. Dublje razumijevanje Crne Gore bez prihvatanja te tradicije teško da je moguće. Trebamo li je mijenjati? Mislim – strategiju? Ima vremena.

Izbor Liea bio je tada posljedica kompromisa velikih država, u prvom redu SAD, SSSR i Velike Britanije, ali i NR Kine i Francuske. Nijedna od pomenutih država nije željela da sekretar dolazi iz druge, kako se ne bi stvorio dominantan uticaj. Lie je dolazio iz male neutralne države, što ga je uz njegovo diplomatsko iskustvo činilo prihvatljivim za sve strane. Ovo je ujedno bio i prvi kompromis koji su ključne države tog doba postigle, a rezultirao je praktičnim rješenjem. Kako tada, tako i danas, saglasnost volja i poštovanje dogovora bili su ključni za funkcionisanje međunarodne organizacije UN. Nju čine sve države članice, koje putem međunarodnog mehanizma ugrađuju dio svog suvereniteta u njen legitimitet i snagu. Svaka ima pravo glasa i mogućnost javnog iznošenja stavova. Ovo je čini najsnažnijim međunarodnim subjektom, mjestom razgovora i dogovora svih država svijeta. Kroz svoju dugu istoriju bila je izložena brojnim izazovima, počev od ratova, rješavanja zamrznutih konflikata do zdravstvenih i humanitarnih kriza. Nekada sa više, a nekada sa manje uspjeha nosila se sa njima.

Danas su UN pred novim talasom izazova, koji predvode dva rata u Gazi i Ukrajini. Septembarsko redovno zasijedanje dalo je novu perspektivu međunarodnih odnosa i naslutilo nove tokove u međunarodnoj politici. Plenarnu salu za priznanje Palestine kao države iskoristile su Velika Britanija, Kanada, Australija, Portugal i Francuska, pridruživši se na taj način drugim državama koje čine više od 3/4 od ukupnog broja članica. Ukoliko bi Italija, u kojoj postoji pritisak dijela javnosti za priznanje, i Njemačka to uradile, SAD bi ostale usamljene bez svojih evroatlantskih saveznika. Međutim, SAD izdvaja 22 % od ukupnog iznosa članarine za UN i u tome je, između ostalog, njegova snaga. Eventualna smanjenja u izdvajanjima za različite programe ili povlačenje iz istih značila bi organizacione i finansijske poteškoće za UN. Pored jasno iznesenih razloga za priznanje, države članice na ovaj način pokazuju svoju snagu u evroatlantskom odnosu, dajući do znanja svom prekookeanskom partneru da imaju uticaj u međunarodnim odnosima. Konstatacija da priznanja dolaze kasno i da su deklarativna je tačna, ali i površno gledanje na odnos snaga u međunarodnoj zajednici. Glavni tužilac Međunarodnog krivičnog suda Karim A.A. Khan izdao je nalog za hapšenje premijera Izraela Netanjahua i bivšeg ministra odbrane Galanta, optužujući ih za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti tokom rata u Gazi, što dokaz snage UN. EU je jasno iznijela stav da države članice potpisnice Rimskog ugovora moraju poštovati odluku Suda. Problem je vidljiv u radu Savjeta bezbjednosti, u kojem države članice imaju pravo veta, što su SAD u konkretnom slučaju do sada koristile. Rat u Gazi definitivno je pokazao da UN imaju i dalje poseban značaj, ali da se organizacija mora reformisati kako bi postala operativnija, a njene odluke imale značajniju snagu praktične primjene.

Trygve Halvdan Lie podnosi ostavku 1952. godine na mjesto generalnog sekretara, iskazujući zabrinutost zbog sposobnosti organizacije da efikasno reaguje na međunarodne krize. U svom posljednjem govoru pred GS izjavio je: „Uvjeravam vas da je sada pravo vrijeme da odem, kako ne bih nanio štetu za UN.“ Sada je pravo vrijeme da se pristupi reformi UN, nezamjenjivog stuba svjetskog mira i bezbjednosti.

Dakle, osim nepotisticko-koruprivnih poriva, od starog tridesetogodišnjeg režima naslijedili smo i poguban odnos države prema kulturi – favorizujući “kakofoniju koja ima zadatak da zadovolji najšire ukuse i najniže strasti” (kako je fenomen turbo-folka u svom maniru opisao Rambo Amadeus). Daleko od toga da za takvo stanje u našoj kulturi možemo optužiti političare iz prvih pasaža teksta, ali dužni su bili da od promjene 2020. građanima ponude emancipaciju i viši nivo na svekolikom planu – umjesto što igraju na populizam i ono primitivno, nagonsko. Aristotel je govorio da je etika potkategorija politike.

Može li se biti Srbin u Crnoj Gori a ne biti obožavalac četnika i pevaljki koje su se školovale po kafanama na ibarskoj magistrali? Može li se biti Srbin a voljeti Nikolu Miloševića, Vladetu Jerotića, Isidoru Sekulić, Mihiza, časopis Gradac i Jugoslovensko dramsko? Jeziva je ta sinteza nazovi politike i poslednjeg muzičkog i scenskog bolfa – koja je nažalost zahvatila i Crnu Goru, i ne od jučer. U prošlom tekstu posvećenom Robertu Redfordu pisao sam o dalekosežnoj važnosti kulturne politike za jednu zemlju – iz kulturne politike proističe sve ostalo. A kakva je naša kulturna politika – bojim se odgovora na tu upitanost.

Ali iz kakve politike i od kojih političara je trebalo da krene oplemenjenje i kulturna tranzicija države zaglibljene u estetskom vašarištu iz devedestih? Veliko je pitanje je da li naši političari koriste estradni prostakluk kao instrument opurtunizma i dolaska do cilja (svim sredstvima). Prije bi se reklo da je turbo-folk krajnji domet i duhovno ishodište političke nomenklature sa kupljenim diplomama. Da li je turbo-folk njihov zahvat, ukus, slobodni izbor?Turbo-folk je u dobrom dijelu Parlamenta, u mnogim opskuritanskim i antiintelektualnim replikama i rečenicama političara, u njihovim opsesijama, željama, izlascima iz službenih limuzina i kič apartmanima na primorju. Zar to nije pink-spot pun skorojevićkog neukusa razularene kaste? Pevaljke sa početka teksta su najmanji problem. One su epifenomen i kulturni ekvivalent nesrećnog vremena.

Potresno je saznanje da zločinac može imati dječje lice. U nama se tada miješa potreba da to isto dijete privijemo uz sebe, da ga gledamo kao dijete, iako ono svijet može posmatrati i kroz nišan. Takav prvobitni osjećaj je u meni izazvala fotografija dječaka koji je izvršio masakr u beogradskoj osnovnoj školi, kao i uplakani Džejmi Miler iz serije “Adolescencija”. Sav užas tih zločina bio je maskiran golobradim dječačkim licima iza kojih se krio ubica.

Koliko god nam se činilo da su ovakvi slučajevi izolovani, autor knjige “Militarizacija detinjstva”, Aleksandar Vajsner, iznosi poražavajući podatak: od 2021. godine u Americi je oružje prvi uzrok smrtnosti djece i mladih!
Istorija nas uči da su i djeca kroz vjekove pokazivala spremnost da ubijaju, prije nego što bi shvatila smisao smrti i vrijednost ljudskog života: od dječjih krstaških pohoda u 13. vijeku, preko Hitlerjugenda nacističke Njemačke i pionirskih vojski u totalitarnim režimima, do malih vojnika regrutovanih u afričkim ratovima. Vanredne i tragične istorijske okolnosti stavile su oružje u dječije ruke, dajući im moć da presuđuju i odlučuju o tuđem životu, iako sami još nisu ni zakoračili u svoj. Potpuno nesvjesni konačnosti i dragocjenosti života, ponekad su znali biti suroviji od odraslih.
Sve pomenuto predstavlja najekstremniji vid dječjeg nasilja. Ali kada jedno dijete udara drugo nogom u glavu dok bespomoćno leži na zemlji, a njihov školski drug sve to saučesnički snima kamerom mobilnog telefona, uplašimo se da su i brutalniji oblici nasilja mogući. „Znam kako diše“ – ovim riječima bi se većina roditelja zaklela da poznaje svoje dijete. Ako je tako, kako smo onda dospjeli do ove teme?

Svakako da pušku ne možemo da poredimo sa mobilnim telefonom. Ali nasilje koje se prenosi uživo na društvenim mrežama pokazuje da posljedice mogu biti podjednako drastične. Jer, ono što je nekada bila “ferka” iza škole, za koju je znalo tek nekoliko prisutnih drugova, sada se pretvorilo u “rat” uživo. Nekada smo se svi trudili da niko ne sazna za tuču, a danas je smisao brutalnosti upravo u tome da što veći broj pratilaca na mrežama to vidi. Zato ovo nije samo delikt nasilnika koji udara, već i onoga koji hladnokrvno snima, kao i publike željne ovakvih prizora koja gleda, komentariše i šeruje dalje.

Telefon nije puška, ali njegova kamera produžava i umnožava poniženje i patnju žrtve pretvarajući traumu u trajni prizor na društvenim mrežama. Svaki novi pregled snimka postaje ponovljeno nasilje. Oni koji prežive batine, nekada ne izdrže zaglušujući eho koji ostane na mrežama. Otuda toliki broj samoubistava među maloletnicima.

Susan Sontag je pisala da nas snimljene scene nasilja istovremeno približavaju i otuđuju od žrtava. “Šok od fotografisanih grozota troši se ponovnim gledanjem, kao što se iznenađenje i zapanjenost koje čovjek osjeti kada prvi put odgleda pornografski film istroše kada pogleda još nekoliko.” Tako i slike nasilja, što ih više gledamo, gube moć da nas potresu, ali zato bude novu potrebu – da ih tražimo još. Rijaliti tuđe patnje postaje način buđenja emocije koja nedostaje u ravnodušnosti svakodnevice.
Nasilniku kamera donosi moć, a snimak postaje njegov trofej. U društvu gdje je „biti viđen“ važnije od onoga što zaista jesi, djetinjstvo se ne živi već režira, a nasilnik postaje glavni junak sopstvenog „filma“.
Zato je važno da se poslije prvobitnog zgražavanja scenom nasilja osnovaca iz komšiluka, za koje bi se roditelji mogli zakleti “da znaju kako dišu”, ipak zapitamo: ko je zapravo režirao taj film koji ćemo, zagledani u svoje telefone, do podne zaboraviti – djeca ili mi?

Volite li Danicu Crnogorčević i srpski rod koji se veseli ili vam je pri srcu Jadranka Barjektarović koja je prepjevala da smo jači od Srbije, a ne od sudbine?

Uzgred, prepjevavanje u Jadrankinoj izvedbi, vesela lica, ogrnuta crnogorskom zastavom, pomno je pratila gospođa koja je imala platu od pet hiljada eura dok je prosječna plata bila oko pet stotina. Jedna nula tamo vamo. I nikome ništa.

A tek kad u priču uključimo Tompsona. "Sude mi". Ako neko ima, recimo, 16 godina, i prvi put čuje to djelo, nikako neće shvatiti šta je sporno. Dok mu neko, ako ima ko, ne kaže da junaku pjesme sude dok je 'u dalekoj zemlji okovan' zapravo zbog ratnih zločina. I da je 'branio svoje' zatirući tuđe. Takozvano civilno stanovništvo.

Ko zna - zna, ko ne zna - ne zna, a poneko se i pravi lud. Važno je da zbog svake od tih i mnogih sličnih pjesmica može da se napravi senzacionalna vijest. Ovamo leleču bule, onamo nije Krsto što mu zbore.

Imamo i bezbroj ozbiljnijih tema koje nas potresaju. U svakom trenutku svaki političar ili analitičar može da promiješa po posudi - ono kao kad se biraju parovi u sportu - i da odluči čime ćemo se u narednim danima zabavljati.

Kapela na Lovćenu. Crkva na Rumiji. Ćirilica ili latinica. Spomenici o kojima ima još što šta da se kaže. Koljači i jame i koljači u jamama. Zidani most, koji je nešto u međuvremenu promijenio ime.

Bila bi neistina reći da neke od tih tema nijesu važne. Možda su važne i sve. Međutim, nekako izgleda kao da smo uspjeli da izližemo strašne riječi kao što su fašizam, kleronacionalizam i tome slično. Nije da ne postoje, nije da na njih ne treba ukazivati, ali nekako je mnogo. Ne mora se napraviti serija tekstova ako neka avetinja neđe zapjeva đe su straže đenerala Draže ili štogod drugo o spašavanju srpstva, crnogorstva ili ostale slične multietičnosti. Neka malo stvari ostare. Imamo čitavu poeziju o topuzima po glavi Turaka, pa su nam sad najbolji drugovi. Ponovo: nije da nije važno, samo bi moglo da se sa malo više senzibiliteta i malo manje senzacionalizma govori o sličnim temama.

Možda 'Misli globalno, djeluj lokalno' i nije tako prevaziđena priča. Samo što mi nekako više volimo ove uzvišene teme. Ispod časti je tražiti, recimo, da nam ministar nadležni pojasni što paradajz košta dva eura.

Jesu naši i regionalni i svjetski trendovi veoma važne stvari, ali ni jedna od njih nije naš život. Život nam je - kolika nam je plata, koliko su poskupjela drva, može li se doći do krova nad glavom, jesmo li spremili zimnicu i od čega, jesmo li morali da podignemo kredit kako bismo opremili djecu za školu, pošto je mlijeko, da nijesmo slučajno ove godine viđeli more…

Prema nedavno objavljenim podacima stopa inflacije u Crnoj Gori je skoro dvostruko veća nego u državama EU, a za neke cijene proizvoda i usluga u Crnoj Gori su stope rasta više i do osam puta. Od 30 država obuhvaćenih Eurostatovim istraživanjem samo dvije imaju veće stope inflacije nego Crna Gora.

Pritom nam je, prije nekoliko, premijer Spajić objasnio da se u Crnoj Gori nikad nije bolje živjelo nego sada. Klimavo je to. Zaboravio je druga Tita. Onda kad su se krediti za stanove i kuće otplaćivali za pet-šest godina. Ili su se dobijali besplatno. Onda kad se oko toga gdje će biti bandera nije pregovaralo godinama, nego je struja stizala diljem Crne Gore. Uporediti sa kolektorom. Onda kad se nešto proizvodilo.

Sad, ako padne kiša, proizvodimo struju. Ako ne padne, eto nam još veće razlike između uvoza i izvoza. Monstat kaže da je izvoz robe u periodu januar-jul 2025 imao vrijednost od 327,3 miliona eura, a uvoz 2 492,4 miliona eura. U odnosu na isti period prethodne godine izvoz je bio manji za 0,9, a uvoz veći za 6,5 procenata. Pokrivenost uvoza izvozom iznosila je 13,1 odsto i manja je u odnosu na isti period prethodne godine kada je iznosila 14,1 procenata.

Šteta što se proizvodnja zabave za široke narodne mase ne računa. Tu bi čudo napravili, ali ni to ne možemo jer ne može da se izveze. Samo je za domaću publiku.

Postoji anegdota o imperatoru Dioklecijanu i kupusu. Car je abdicirao. Povukao se u palatu koju je sagradio u Splitu. Posvetio se uzgoju kupusa. Pozvali su ga da se vrati u Rim. Tražili su muškarca koji bi bio kadar da riješi probleme u carstvu . Kazao je: Kad biste vidjeli kupus koji sam uzgojio svojim rukama, ne biste me nagovarali da se vratim u carsku palatu.

Na sjeveroistočnom dijelu rimskog Foruma stoji slavoluk od bijelog mramora. Digao ga je imperator Septimije Sever da bi proslavio svoje pobjede nad Partom. Taj Septimije Sever bio je rob. Pripisuju mu da je rekao: Bio sam sve i sad shvatam da sve je ništa.

Te dvije priče iz davnina su me naučile da cijeniti miran život vrtlara. Pišem i gajim raštani, brokoli, kupus, kelj. Baš me briga što nevješti momci i nevjeste metež u svijetu predstavljaju kao kraj.

Alen Jaredić poklonio mi je knjigu razgovora Huga Prata sa Dominikom Ptifoom. Hugo Prat / želja da se bude beskoristan /sjećanja i razmišljanja. Kratke priče za dugo guštanje. Lijepa jesen.

Predrag Backović ispričao mi je priču o psima požmirepima, vlasničkim psima koji kroz život šetaju pse i vlasnicima pasa koji kroz život vuku pse. To se ne može prepričati i zapisati. On je titogradski Slavoj Žižek. Majstor skraćenih usporedbi. Hajdeger govori o zaboravu bitka. Backović se s njim nije sretao. Ipak, uz njega, kad je u top formi, čovjek razumije što znači biti. On misli.

IDEJU SPAŠAVA MISAO

Biti znači misliti. Crna Gora nije geografski pojam. Ona je ideja. Ideju spašava misao a nama fali mišljenja. Iskustva koja dijelimo van ideoloških rovova su ključna iskustva. Ako ta razmjena ne funkcioniše, u prostoru praznine imamo mnogo lažnijh ljekova.

Ljudi se koprcaju van svog životnog svijeta. Identitet, pravda. Bez tih iskustava zajednica se vrti u krugu kriza. Ekonomija, statistika, partijski rejting. državljanin koji je glasač, potrošač i radna snaga. Institucije koje fabrikuju nove direktive. Uspon desnice. Radikalizacija ljevice. To su posljedice krize koju partitokrate shvataju samo kao političku borbu. U takvom pejzažu proizvode se samo novi politički radikalizmi i kopaju sve dublji rovovi. Ako ova zemlja hoće budućnost, mora da se vrati onome što je nekada činilo jedinstvenom - mišljenju. 

PRIČANJE JE DUŠI POSLASTICA

Primjećujete li kako se formiraju čopori koji svako malo rastrgnu nečije nesrećno dijete uz ogradu školskog dvorišta. Van ograde obrazovni sistem nema ingerencije i direktor škole je bez ovlašćenja da prekršajno procesuira nasilnike. To je tako očit znak da škole nijesu mjesta slobodnog mišljenja i prvila funkcionalnih van zidova školske zgrade. Škole su fabrike diploma. One su korijen krize racionalnosti, rodno mjesto situacione etike.

U medijima govorimo o mržnji, licimerju, kritici religije, punom identitetu i pravoj pravdi. Govorimo o Evropi. Uglavnom, tehničke kalkulacije.

Što znači biti Evropljanin? Što znači biti čovjek danas?

Da bi to znao čovjeku fali povratak iskustvu koje dijelimo prije nego što izvučemo partijske iskaznice. Recimo da pođemo na Tunjevo, Da poručimo mezetluke, vino, pivo, rakiju. Da se u sred priče neko sjeti da tu nude dobru ribu. Da naručimo ribu i krompir salatu. Dok čekamo ribu razgovaramo o zaboravljenim stvarima. Da jedemo ribu i gledamo kako se Sunce spušta preko Pišine strana i Šonjkovače. Da pričamo i sjedimo dok nas studen ne rašćera. Da riječ po riječ osvajamo prostore uz kojih izrastaju politika, kultura, zajednica, dobro, pravedno, ljudsko.

To smo Backović i ja smislili onomad. U davne dane to se zvalo śednik.

Bez šale, ako ova zemlja misli da preživi mora ponovo naučiti da misli. Izvan ideoloških šablona, da duboko i sadržajno misli na nešto više od politike. Na vinograd, školu, familiju i ljude koji nijesu izgubili dodir sa stvarnošću ljudskog iskustva, smisla i vrijednosti.

Bez mišljenja nema slobode. A bez slobode mi nijesmo mi.

Čovjek – simbol pobjede, bio je poliglota, poznavalac evropske filozofske misli, što će mu poći u brojnim teškim pregovorima sa diplomatama preko okeana. Otvorenog uma, britak na misli i riječi, evropljane je smatrao osvajačima jedne civilizacije, kojoj je prijetilo uništenje. Njegova sumnja u njihovu iskrenost bila je jednaka težini pisanja testamenta, u času kada je ulazio u legendu. Kraj njegovog života značio je početak usložnjavanja teritorijalnog spora između Venecuele i Gvajane, koji od 1830. godine traje do danas.

Teritorijalni spor koji danas postoji između Venecuele i Gvajane počinje se javljati još u XIX vijeku. Nakon sticanja nezavisnosti od Španije 1821. godine, Venecuela je tvrdila da joj pripada teritorija rijeke Esekibo, koju su u praksi kontrolisali britanska kolonija naziva Britanska Gvajana. Britanija je postepeno širila svoju administraciju zapadno od rijeke Esekibo, što je Venecuela smatrala uzurpacijom. Granica nije bila jasno utvrđena, pa su se pojavile prve ozbiljne diplomatske tenzije između Venecuele i Velike Britanije. Karakas je tražio američku pomoć, pozivajući se na Monro doktrinu, da Evropljani ne šire kolonijalne posjede na američkom kontinentu.

Sukob je eskalirao kad su SAD posredovale putem arbitraže. Tako 1895. godine nastaje prva Venecuelanska kriza, koja se 1899. godine završava arbitražom u Parizu. Velika Britanija dobija većinu sporne teritorije. Venecuela prihvata odluku, ali ubrzo počinje da je osporava, tvrdeći da je bila nepravedna i namještena.

Strane potpisuju tripartitni sporazum 1966. godine, tako da Venecuela, Velika Britanija i nezavisna Gvajana prihvataju osnivanje mješovite komisije da riješi spor. Predsjednik Maduro ipak odlučuje da prekine status quo, raspisuje referendum i proglašava Esekibo svojom novom državnom jedinicom. Danas je faktičko stanje takvo da Gvajana upravlja spornom teritorijom administrativno dok Venecuela ne priznaje efektivnu vlast ove države. Međunarodna zajednica koristi spor za pro et contra stav prema predsjedniku Maduru. Venecuela rijeku smatra simbolom teritorijalnog integriteta i nacionalnog ponosa. Gvajana vidi prostor bogat prirodnim resursima, koji obuhvataju rezerve dijamanata, boksita, zlata, mangana i plodnog zemljišta.

Teritorijalni sporovi poput ovog obično se rješavaju kombinacijom pravnih, diplomatskih i ekonomskih mehanizama. Diplomatski pregovori, bilateralni sporazumi, međunarodna arbitraža sudske odluke, posredovanje i kombinovana rješenja, samo su neki od najčešćih modela. Cilj ovih procesa je smirivanje tenzija i umanjenje rizika od sukoba. Međutim, u praksi se najčešće radi o postupku zamrzavanja konflikta, bez dugoročnog rješenja. Često postupci nisu efikasni, a konflikti se odvijaju uporedo sa pregovorima. Poseban problem predstavlja miješanje trećih strana, koje sporove vide kao mogućnost za uspostavljanje svojih spoljno političkih ciljeva.

"Slatka rijeka“, kako nosi ime još od konkvistadorskog perioda, gorkog je ukusa za dvije države. Međunarodno pravo i diplomatija moraju pomoći da se dođe do rješenja spora. Slučaj dva susjeda mora postati budući primjer za mirno rješavanje nekih današnjih i budućih sporova.

Sada je to opšte mjesto i kliše – zapadna civilizacija i naročito Sjedinjene Države porazile su crveno carstvo sa istoka mekom moći: popularnom kulturom ili supkulturom, najviše filmom! Svi pamtimo upečatljivu scenu iz Kopolinog Kuma kada stanovnici malog mjesta na Siciliji trče za američkim vojnicima u kampanjolama, uzvikujući u ekstazi – Greta Garbo, Klark Gejbl…

Tim “oružjem" Amerika je pobijedila komunistički koncept, ali i osvojila svijet. Kulturna politika, pogotovo u periodu globalizma i modernih medija, visoko je iznad vojne, diplomatske, pa i ekonomske politike, i to uporno ponavlja prominentni srpski intelektualac i profesor Milo Lompar.

Robert Redford je upravo bio zavodljivo i nasmijano lice Amerike, koja je plijenila snovima satkanim od celulozne trake. Bio je jedan od najmarkantnijih predstavnika glumaca srednje generacije koja je nastupila nakon klasičnog, studijskog i zlatnog Holivuda.

Ali Redford nije dio tog 'novog Holivuda', poznatog i kao američki novi talas ili holivudska renesansa, a to je period od sredine šezdesetih godina do ranih osamdesetih. To je nevjerovatna glumačka generacija koju čine Robert De Niro, Al Paćino, Dasti Hofman i mnoge druge zvijezde. Redford se kreće oko ili pored 'novog Holivuda', i iz 'otežane' pozicije gradi fenomenalnu glumačku karijeru, kasnije i redateljsku, što njegov prodor čini još impozantnijim. Oskara će dobiti ne kao glumac nego kao redatelj, i eto opet kurioziteta.

Ja ga najviše volim iz dva političko-špijunska filma koja su obrađivala dvije zamagljene i mitologemske točke hladnoratovske Amerike: Centralnu obavještajnu agenciju (njenu tajnu kancelariju u Njujorku) i aferu Votergejt. To su filmovi Tri kondorova dana (1975) u režiji Sindi Polaka, i Svi predsjednikovi ljudi (1976) Alana Pakule.
Robert Redford je ulogama, izgledom, šarmom i ponašanjem simbolisao gospostvenog, misterioznog i dominantnog anglosaksonskog čovjeka visokog društva, koji je bio u dodiru sa obavještajnom zajednicom i krugovima ultimativne moći. Zato je njegov imidž prevazilazio granice filma i popularne kulture. On je bio amblematska figura Sjedinjenih Država i dobar prijatelj predsjednika Džordža Buša starijeg.

Kada Robert Redford, kao galantan, zgodan i harizmatičan bogataš, već u zrelim godinama, zavodi mladu i prelijepu Demi Mur u romantičnom filmu Nepristojna ponuda – hemija zaljubljivanja i približavanja kao da se odvija i na ličnoj relaciji, ljudskoj, privatnoj. To zavođenje nadilazi film – Demi kao da je osvojena i ispod sloja glume. Robert Redford je bio jedan od najvećih šarmera zapadne kulture. Kažu da je Bred Pit njegov nasljednik. Možda jeste, ali ja ipak mislim da je Bred slabija ligaa

Jednog od njih sam malo bolje poznavao, i jednom prilikom sam ga pokupio automobilom dok je čekao lokalni autobus. Ispričali smo se tokom vožnje do grada i u tom trenutku nije se moglo ničim naslutiti da će kasnije učiniti najgore i najteže. Vratio mi se taj poslednji razgovor u sjećanje kada je njegov kolega napravio to isto prije nekoliko dana.

Obojica su bila visokog obrazovanja, ali nikada poslije zatvaranja rudnika 2002. godine nisu dobili šansu da rade na nekom drugom mjestu. Na tom mračnom spisku žrtava tranzicije je i ime nekadašnjeg radnika ciglane Z.K. koji je izvršio samoubistvo, ne izdržavši pritisak socijalne nemaštine u kojoj se našao nakon što je ostao bez posla.

Kada je samo mjesec ranije taj mladi čovjek, putem medija, ponudio na prodaju bubreg, niko njegov vapaj nije ozbiljno shvatio. Tada je izjavio da je potpuno svjestan koliko je teško živjeti bez bubrega, ali da je to njegov jedini izbor, a da bi oni koji su ga, zajedno sa ostalim kolegama, doveli u takav položaj, trebalo da se stide. 

Poslije istupanja na mnogobrojnim protestnim zborovima, bile su to njegove posljednje javno izrečene riječi. Nakon što mu nije uspjelo da proda bubreg, zaćutao je, a zatim se odlučio na najgore.

Vijest o tragičnoj smrti Z.K. potresla je radnike i u drugim beranskim kompanijama u kojima situacija nije tada bila ništa bolja nego u bivšoj ciglani.

Upravo u tom trenutku u nekadašnjoj fabrici papira Nova Beranka, uz strašan pritisak i lobiranja, neki do zaposlenih su potpisivali dobrovoljni raskid radnog odnosa za otpremninu od svega 330 eura.

Sudbina fabrike papira Nova Beranka zapečaćena je vrlo brzo prodajom papir mašina, koje su prenesene na Bosfor. Nepoznatom kupcu iz Turske prodate su obje vrijedne papir mašine, razmontirane do posljednjeg šrafa i izvučene iz fabričkih hala, gdje su stajale punih pet decenija prije toga.

Djelovi velikih mašina izvlačeni su specijalnim kranovima, jer su bile duge i do četdeset metara u komadu. Nakon toga i sve ostalo što je bilo iole vrijedno, nestalo je bez traga, a urušenim halama sada gazduje neko privatno preduzeće za reciklažu.

Imao sam priliku da sa poslednjim direktorom prije privatizacije uđem u poslovne prostorije i napravim fotografije i video zapis o tome šta je ostalo od nekadašnjeg giganta. Čemer, tuga i jad. Mašine iz fabrike kože "Polimka“ bile su manje, i nije ih bilo teško razmonitari i prenijeti.

Na mjestu ove fabrike, sada se u jednom dijelu nalazi trgovački centar, dok u drugom, većem dijelu zgrade i fabričkog kruga, sve propada. I ova fabrika, matična firma andrijevičke kožne galanterije, tipičan je primjer pljačke bez kazne.

Vrijednim kožarskim mašinama ni poslije mnogo godina nema traga.Nedaleko odatle, iz bivše fabrike za protektiranje guma, izvlačeni su i bakarni kablovi iz zidova. Šta se dešavalo sa fabrikama, objašnjeno je u izvještaju o privatizaciji kroz stečaj nosilaca privrede u Beranama, koji je Mreža za afirmaciju nevladinog sektora (MANS) odavno objavila.

Novim vlasnicima obnavljanje proizvodnje od samog početka nije bilo u planu, već samo da djelove imovine prodaju i unovče, dok su na ostatak stavljali hipoteke za kredite koje nisu vraćali.Vrlo lagano i skoro napamet, mogao bih proći ovako preko čitavog sjevera.

Poenta priče je u tome da je u industrijskom pogledu Berane vraćeno dva vijeka unazad, a da je bez posla ostalo skoro deset hiljada radnika. Toliko i u Bijelom Polju, a moglo bi se lako sračunati koliko tačno i na čitavom sjeveru.

Ali nigdje nema statistike koliko njih se nije snašlo u tranziciji i koliko ih je završilo kao onih sedam beranskih radnika Rudnika uglja. Jasno je meni da lamentiranje više ne vrijedi, jer ne može ništa da se promijeni. Nisam, međutim, za to da se stvari prepuste zaboravu.

Da se amnestiraju privredni kriminalci, tajkuni i lopovi. Da niko nikada ne odgovara za te zločine. Upravo zbog toga, ne zbog bilo kakvog revanšizma, već zbog razvijanja kulture sjećanja, zbog svih uniženih i otjeranih u bijedu, zbog onih koji su tragično skončali život, kao ovaj slučaj od prije nekoliko dana, kada bude rekonstruisan centralni trg u Beranama, što je u planu, kandidujem da ponese naziv "Trg žrtava tranzicije“.                                                       

Simboliku dodatno naglašava činjenica da je globalne AI stručnjake iz Silicijumske doline i ovu malu balkansku državu, upornu u pokušaju da se otme eksperimentu koji je nad njom izvršio 20. vijek, spojila žena – Mira Murati, Albanka koja je u svijetu izgradila zavidnu karijeru u oblasti vještačke inteligencije. Otuda možda AI ministarka, a ne ministar.

Ovaj potez premijera u četvrtom mandatu čija stranka ima apsolutnu većinu u albanskom parlamentu, izaziva negodovanje opozicije koja ukazuje na niz formalnih manjkavosti ovakvog poteza. Uostalom, pitanje koje se postavlja je i zašto to do sada nije uradila nijedna od mnogo razvijenijih evropskih zemalja?

Prije svega, nigdje u Evropi slično rješenje nije usvojeno, jer bi to značilo rušenje osnovnih stubova odgovornosti i legitimiteta vlasti. Države koje vjekovima grade mehanizme upravljanja teško bi se prepustile automatizovanim odlukama mašine, tim prije što ustavi i zakoni jasno predviđaju da izvršne funkcije može obavljati samo ljudsko biće s političkom odgovornošću, imunitetom i pod zakletvom. Albanska opozicija upravo u tome vidi neustavnost Raminog eksperimenta.

Rama ovakve ideje koristi kao političko oružje i PR strategiju: da pokaže odlučnost u borbi protiv korupcije, da privuče pažnju Davosa i Evropske unije, i da od Albanije napravi simbol ubrzane modernizacije.

Kao umjetnik po profesiji, Rama je mračni period zemlje pokušao da osvijetli upravo bojama. Sivilo fasada glavnog grada prebojio je jarkim tonovima – estetska intervencija koja je imala za cilj da preobrazi javni prostor, ali i kolektivno pamćenje građana, predstavljajući simbolički raskid s Hodžinim nasljeđem. Istovremeno, njegov prepoznatljiv lični stil – adidas patike i šarene kravate na strogo protokolarnim događajima – nastavak je iste strategije: nekonvencionalno privlačenje pažnje i globalni populizam.

„Diela” nije jedini Ramin eksperiment. Tu je i plan da Albanija do 2030. u potpunosti pređe na bezgotovinsko plaćanje. U zemlji u kojoj većina građana, naročito u ruralnim sredinama, i dalje koristi gotovinu, to se čini kao još jedan tehnokratski eksperiment koji nosi ozbiljne rizike zavisnosti od digitalne infrastrukture i sajber-bezbjednosti.

Zlobnici bi rekli da Rama nema mnogo toga da upropasti u institucijama koje su ionako krhke i nedovoljno razvijene. Eksperiment, kažu, ne može mnogo pogoršati stanje, ali može donijeti benefite – barem Rami i njegovom režimu.

I dok je kod Rame jasno izražena umjetnička crta i nekonvencionalnost, ni Hodži se ne može osporiti „kreativnost” – od izgradnje socrealističkih betonskih stambenih blokova u Tirani kao radikalnog modernističkog iskoraka za kasabu kakva je bila u vrijeme dolaska komunista na vlast, do nošenja uniformi sličnih kineskim “maovkama” prilikom protokolarnih događaja, kao simboličkog otklona od Zapada kojem je Albanija geografski pripadala.

U međuvremenu, moda se promijenila.

Hodža je bio dio Istočnog komunističkog bloka ka kome se u početku njegove vladavine kretao dobar dio čovječanstva. Rama je dio onog svijeta koji svoj centar “internacionale” vidi u Davosu i, kao što je Hodža svojevremeno slijedio dogme Moskve i Pekinga, Rama slijedi dogme globalnih elita. Otuda ministre zamjenjuje vještačkom inteligencijom, planira ukidanje gotovine – jer su to snovi Davosa, a Albanija je među rijetkima spremna da ih na svom društvu testira in vivo.

U tom kontekstu valja čitati i ideju da se u Tirani formira mikrodržava Bektašija, po uzoru na Vatikan u Rimu. Ova mistična islamska zajednica, koja eklektički spaja elemente islama, hrišćanstva i šamanizma, Davosu je privlačna kao podloga za „univerzalnu religiju”.

Dakle, Rama nije toliko originalan koliko je tipično balkanski vladar: dugovječan, uvjeren da ima pravo da narod i državu podredi svojoj viziji. Iskustvo evropske politike, pak, govori da su najstabilniji državnici oni dosadno predvidivi, a ne kreativci koji narod i državu koriste za lične političke oglede. Račune takvih eksperimenata, često još dugo poslije njihovog silaska sa vlasti, plaćaju građani.

Da li je to samo puka radoznalost ili osjećanje da više nismo sami sebi dovoljni, da smo dio kosmosa, i da li uopšte možemo da dokučimo kraj ovog razvoja pa time i naše civilizacije? Sigurno je da film odstupa od prvobitne namjere reditelja Stenlija Kjubrika da stvori ’’poslovično dobar SF-film" na osnovu intrigantne priče „The Sentinel". Koscenariste, pisca Artura C. Klarka. Kjubrik ignoriše žanrovske konvencije pa ovaj ne nalikuje ni jednom SF-filmu prije njega. Specijalni efekti koje je osmislio izbirljivi Kjubrik, a razradio pionir na tom polju Daglas Trambull, dobili su Oskara kao blistava mješavina nauke i fantazije. Kadrovi dok iz kapsule ka svemirskoj stanici Dejv lebdi i prolazi kroz spektar boja djeluju zaista očaravajuće i prijemčljivo za oko,predstavlja posebnost i ljepotu beskonačnosti.

Majmun bijesan razbija ostatke kostiju, u ‘Slou’; ogrmna kost leti ka nebu i morfinguje se u svemirski brod, uz Štrausovu muziku: Na lijepom plavom Dunavu. Borba za vodu i plijen, borba za opstanak. Da li smo mi psihološki spremni da u toj težnji za potpunim samoodržanjem, samoostvarenjem i saznanjem učinimo konačno taj sudbonosni korak prema kosmosu i svijetu?
Zar čovjek od pamtivijeka nije podizao pogled prema nebu i upirao prstom na zvijezde? Ne traje li ta igra sa svemirom koliko i život? Da li ćemo ikad saznati nešto više o njenoj suštini? Misteriozna građevina je zatrpana prije četiri miliona godina. Misija za Jupiter prvi pokušaj odlaska na 80 milja daleko od Zemlje, pola milijarde milja dug put. Ako svemirski brod može da putuje sto hiljada milja na čas, ako s njim rukuje čovjek pomoću najsavremenijeg kompjutera koji je njegov um stvorio i da vodi sa sobom astronaute smještene u komore za hibernaciju — zar i filmski izraz ne bi morao da bude na nivou tog saznanja. Pripreme za ovaj film trajale su dosta dugo, ali je zato dosegnuta neviđena tehnička perfekcija i gotovo potpuna vjerodostojnost u svemu onome što su autori zamislili.

Ovaj film zadivljuje svojim izrazom, maketama, trikovima pa prevazilazi apsolutno sve do tada urađeno. Odlična fotografija , boja, specijalni efekti, detalji. To je istinski veliki spektakl koji raspaljuje maštu i uzbuđenje, ali i koji nastoji da impresionira težnjom da sve to bude podređeno potrebama našeg saznanja. Kada bi se samo registrovali kadrovi u kojima nalazimo ljudski govor teško da bismo mogli da izmjerimo više od četrdeset minuta, a film traje ukupno dva časa i dvadeset minuta.

Samo uvodna sekvenca filma, bez replike ili dijaloških scena traje 26 minuta. Kjubrik je pred sobom imao želju da ostvari vizuelni doživljaj, ali takav koji će se nalaziti negdje između poznatog i nepoznatog i koji će kroz putanju koja vodi između svjetlosti i tame doći u predjele podsvjesnog.

U pojedinim sekvencama filma Odiseja izgleda kao intermeco ili bolje rečeno balada o Svemiru, ona to svakako nije i ne može biti, već duboko promišljeni, prosanjani projekat i produkcijski odlično realizovan film, s obzirom da je nastao 1968 godine. Odiseja je svojevrsna anticipacija mnogih projekata koji su realizovani poslije ovog Kjubrikovog filma.

Pažljivi rad na mimici i najbolja protetička šminka šezdesetih, u prvom od četiri odvojena čina filma, stvorili su najbolju imitaciju majmuna koju je čovjek ikada stvorio na filmu (i još uvijek je efektna, mada neki smatraju da je kreacija Johna Chambersa u Planeti majmuna bolja).

A film je prepun očaravajućih prizora: neočekivani, fascinantni rez sa koske, kojom prijeti i koju baca čovjekoliki majmun, na satelit koji se okreće, veličanstveno pomračenje Sunca tačno iznad monolita, orbitalni valcer svemirske stanice i šatla koji pristaje uz nju, kružni prostor na ’’diskaveriju" za posadu (što je, u manjoj verziji, postalo stvarnost u projektu NASA za spejs šatl).

Zato u svom rediteljskom postupku, ma koliko baratao sa tehničkim savršenstvom izraza, njegova mašta je tražila za sebe modele i van logike i spoljnih oznaka realnog. Umjesto tradicionalnih pravila sajns-fikšna u stvaranju tih čudesnih vizuelnih prostranstava aktiviran je ljudski duh kako bi se došlo do projektovanja onog što samo on može da nasluti, vidi ili poželi.

Kjubrik ne bježi od toga da je njegov film tek jedna od ljudskih iluzija.

Ovaj film svojim glavnim sekvencama pokazuje izgled vasionske stanice na dvjesta milja iznad zemlje, funkcionisanje samog vasionskog broda, demonstrira se rad univerzalnog kompjutera Hala-9000, sistem istraživanja svemira, način života u svemirskim uslovima, teškoće do kojih dolazi kada se pokvari kompjuter, astronaute u stanju hibernacije, izlazak u svemir i niz drugih pojedinosti. I zvuk je na visokom nivou, sa eksperimentalnom horskom muzikom, klasičnim kompozicijama („Tako je govorio Zaratustra" Richarda Štraussa, pa klasični valcer, J. Štrausa ;’’Na lijepom plavom Dunavu"), po kojima se uvijek sjećamo filma, i komadići minimalističkog dijaloga („Open the pod bay doors, Hal"). koji se naveliko primjenjuju u omažima i kulturnim referencama. Kao i naravno, muzike Arama Hačaturijana.

Dok gledamo film sve je do te mjere besprekorno i u funkciji filmske konstrukcije da se dobija totalna iluzija u koju je nemoguće ne povjerovati. Odiseju 2001. možemo posmatrati kao tajanstvenu avanturu, kao propovijed, ili kao viziju koja je sasvim razumljivo predstavljala vrhunski „trip" za hipike na psihodeličnim drogama, ali čak i kada se gleda prosto kao upečatljiv spektakl, ostaje neprevaziđena. Odiseja zahtijeva da bude gledana na velikom platnu da bi bila doživljena i poštovana u potpunosti. Međutim, uz svu tu fascinantnost ima i pojava koje navode na kritičku distancu. Njegovo majstorstvo je zaista izuzetno, lakoća, doživljaj dovoljno maštovit i ubjedljiv da nas zavede. Zar sunčev zrak, samo svitanje i sve ono dok sam embrion ne zaplovi svijetom, nisu ipak demonstracija bravuroznosti i mogućnosti samog filma?

Odiseja plovi prema superčovjeku: Da su se Klark i Kjubrik u svom filmu zadržali na isključivo ovom nivou priče, »2001: Odiseja u svemiru« bila bi, umjesto jedne instinski grandiozne vizije, tek jedna prvorazredna svemirska avantura. Ipak, ako bi izdvojili moguće mane onda bi mogli govoriti da su to pretjerana apstrakcija i nedovoljna naracija o jedva artikulisanim, nerasvijetljenim spekulacijama o porijeklu i sudbini ljudskog života. Ali ovo je nadoknađeno uzbudljivom relacijom čovjek-mašina, vizuelnom strogošću i mirnoćom i, iznad svega, čudesnom rapsodijom o nebu i Zemlji i beskraju iza njih.

Ideja je, međutim, bila u tome da se — ne igrom mašte, već dosljednošću logičke indukcije — prikaže sva mjera ljudske maštovitosti; sve do onog istog trenutka kada se čovjek odistinski suoči sa tajnama kosmosa. I, suprtno drugim piscima naučne fantastike, koji u žurbi čovjeka i mašine, jednoj novoj vrsti kentaurskog mita, vide preduslov, i sredstvo, ispunjenja davnašnjeg čovjekovog sna o otiskivanju iz prvobitne »zemaljske kolijevke« (Ciolkovski), Klark i Kjubrik, istražujući mogućnosti jednog ravnopravnijeg odnosa između čovjeka i kosmosa, u kojem ljudsko biće neće biti tek zrnce između zrnaca zvjezdane prašine, u svojoj živoj spekulaciji stižu do koncepta superčovjeka, ili tačnije rečeno, »čovjeka sa nadljudskim moćima«.

Sve je, uostalom, upravo u tome; sva Ijudska nauka samo je izraz težnje ka postizanju božanskog a ono na kraju pripada samo – Bogu! S ovog stanovišta posmatrano, dvije su indikacije — obje prepune uzbudijivih i dalekosežnih nagoveštaja — u »Odiseji u svemiru« od ključne važnosti. Prva je pojava crnog monolita u bitnim tranucima ljudske evolucije, druga je rađanje Djeteta-Zvijezde iz ostataka onoga što je nekad bio kosmonaut Dejvid Boumen.«

Monolit onostranog iza koga se sa sigurnošću i uvijek ponovo pomalja sunce.Krug je zatvoren. Početak i kraj života, crni monolit kao prag na početku, crni monolit kao prag na kraju, i, ponovo do embriona. Crni monolotit izgleda kao vrata i ključ svih tajni, oba svijeta, ali, to još niko posvjedočio nije? Kraj filma sa baroknom sobom i sagledavanjem sopstvenog života izazivao je različita tumačenja. Da li je to odstupanje od dijalektičkog shvatanja ljudskog razvoja ili vraćanje na darvinizam, u koji uzgred budi rečeno pisac ovih redova ne vjeruje, jer da smo nastali od majmuna onda ne bi bili tu gdje jesmo, nego sa svojima – u šumi! Čovjek nije postao od čovjekolikog majmuna, već ga je stvorio Gospod Bog- po liku svome!

(Autor je filmski i TV reditelj)

Da ne relativizujemo. Dok se u političkoj laboratoriji današnje Crne Gore tuku toljagama od riječi evo jednostavne tablice za kućnu upotrebu.

Ako se neko zalaže za slobodu govora, ljudska prava i pluralizam – to je antifašizam. Ako se pod izgovorom antifašizma zabranjuje drugačije mišljenje – to je zloupotreba. Ako neko svaku kritiku proglašava „fašizmom“ – to je demagogija. 

Ako neko izbjegava da prepozna fašizam - to je politički autizam.

KANTA

Fašizam u Crnoj Gori je zaprepašćujuća činjenica a antišasti zakonitost. Ta se ne smije relativizovati, s sve se realtivizuje ako su fašizam i antifašizam politička kanta iz koje svi zahvataju po potrebi pa dosoljavaju terminima organizovani kriminal i kleronacionalizam.

Sovjetski Savez je nakon Drugog svjetskog rata rata vješto koristio antifašistički narativ da počisti opoziciju. U Crnoj Gori, poslije 1945. svaka ozbiljnija kritika vlasti ili posjedovni list s vrijednim nekretninama morao je završi sa pečatom „narodni neprijatelj“. Devedesetih “ustaša” i “strani plaćenik” a danas stari dobri „četnik“ svakodnevno izleti iz fioka. Kolorisana građanskim aktivistima, komitama, crkvenim velikodostojnicima, novinarima, sudijama, tužiocima i poslovnim ljudima bliskim vlastodršcima to vam je danas paleta dežurnih arhineprijatelja naroda i države. Lepeza trajnih suhomesnatih proizvoda spremnih za upotrebu. Zalijepite im etikete fašiste ili antifašiste i to je sve. Riječ po riječ i dogurali smo do priče o fašizmu koji će se vratiti kao antifašizam. Dodatno je taj narativ aktuelizovan atentatom na Čarlija Kirka. Besmislen i opasan narativ.

KRUPNA PREVARA

Umberto Eko je zaista pisao o fašizmu, ali nigdje nije rekao da će se prerušiti u antifašizam. Italijan Ignacio Silone, pominjem ga jer je prisutan u digitalnim arhivima kao rodonačelnik ideje o fašizmu koji će uskrsnuti preodjeven u antifašizam, navodno jeste, ali dokaza nema. Kad sam već na terenu digitalnih arhiva, jedini čovjek koji je dokumentovano rekao nešto slično bio je nekakav gostujući na univerziteta Jejl 1938. godine. Sve ostalo su politički memovi prije pojave interneta. Nema drugih dokaza da je neko relevantan negdje izgovorio tu rečenicu ali, nema ni dokaza da se psi smiju, a svi su ih vidjeli kako se smiju. 

Citati su tako seksi. Kopipejst filozofija za ljenjivce s elementima protivprirodnog bluda.  Kod nas se fašizam i antifašizam posljednih nekoliko sezona mrijeste brže nego skobalj u Morači. Nekad.

U Crnoj Gori dovoljno  da se probudite na pogrešnoj strani kreveta i već ste proglašeni za jedno ili drugo. Ujutro ste antifašista, popodne ste fašista, a naveče na rođendanu – neutralan građanin. Sve zavisi ko vam postavlja pitanje i koja vas je televizija ugostila.

Jedan brane antifašističku tradiciju tako što se ponaša kao mali komesar iz 1945. Drugi kritikuje zloupotrebe antifašista tako što se otvoreno postrojava uz spomenk Pavlu Đurišiću i ikonografiju pod kojom se 1941. na Cetinju klicalo upravitelju Crne Gore Pirciju Biroliju.  

Ne sviđa ti se zakon? To je fašizam. Ne sviđa ti se zakonodavac? To je fašista. Ne sviđa ti se što ti je zakonodavac na svadbi u komšiluku? Komišija ti je kolaboracionista. Cirkus. Zato mene ta misao o fašizmu koji će se vratiti preodjeven u antifašizam plaši. Plaši jer inflacija pojma „fašizam“ devalvirala svaku serioznu raspravu o fašizmu Ako je sve fašizam onda ništa nije fašizam. Da se jednom u Podgorici pojavi pravi Mussolini, prošao bi neprimijećen, jer bi ljudi mislili da je samo još jedan od onih koje su na društvenim mrežama već proglasili fašistima.

POZIV I DOČEK

Fašizam je nakaza koja se hrani se glupostima prerušenim u mudrost. Ako se s mislima “sve je to isto, svi su oni lopovi” raziđemo s posla ili iz kafane zakoračili smo u tamnu čeljust nemani koja se rađa.

Fašizam nije metafora, nego konkretan istorijski užas. Antifašizam nije prijetnja, nego civilizacijski refleks. Znam. Sovjetski Savez je nakon rata vješto koristio antifašistički narativ da počisti opoziciju. I komunisti u Crnoj Gori uz tu mantru pedeset godina  satirali svaki refleks građanskog mišljenja. Ali, da nije bilo antifašizma, pola Evrope bi govorilo njemački, a druga polovina ne bi govorila jer bi završila na poljima u obliku mineralnog đubriva. Ako se odreknemo antifašizma samo zato što ga je neko zloupotrebljavao – to je kao da iz upotrebe odbacimo sapun jer ga je koristila uprava konclogora. Znate već kako.

I još jedan vodič za lakše snalaženje u političkom teatru Crne Gore

Ako kažeš „svi su isti “ – pozvao si fašiste da dođu jer znaju da ih nećeš primijetiti.

Užasno je što ako ih dočekamo sa porukom: Nema veze, svi su isti.

Vrijeme da se prestanemo plašiti riječi i počnemo plašiti stvarnih ljudi koji su od našeg svijeta poželjeli da naprave logor. Otkud god da dolaze. S lijeva, s desna. To su braća po materi. Jedan od njih je ubio Čarlija Kirka.