Svakako veličina i broj država koje učestvuju u ratu, kao i teritorija na kojoj se odvija obuhvatajući više kontinenata i veliki broj stanovnika. Svjetski ratovi mijenjali su sve, od ličnih ljudskih sudbina do globalnog poretka na planeti, izazivajući ne samo veliki broj žrtava na bojnom polju, već i velike migracije i druge humanitarne katastrofe.

Globalizacija koja je uzimala zamah u devetnaestom, a naročito u 20. vijeku, povezala je svijet saobraćajem, trgovinom, industrijom, kulturnim vezama, turizmom, sportom, medijima, pretvarajući ratove u oružane sukobe svjetskih razmjera.

Kada su ratovi postali globalni, svjetski?

Erik Hobsbaum piše da prije 1914. godine nije bilo velikog rata, uopšte nije bilo svjetskih ratova. Nijedna se sila nije borila sa drugom izvan svog užeg regiona, ne računajući imperijalističke ekspedicije. „Sve ovo se izmijenilo 1914. godine. Prvi svjetski rat uključio je sve velike sile, u stvari sve evropske države osim Španije, Holandije, tri skandinavske države i Švajcarske. I više od toga, prekomorske trupe su bile, često po prvi put, poslate da se bore van sopstvenih regiona. Kanađani su se borili u Francuskoj, Australijanci i Novozelanđani su iskovali svoju nacionalnu svijest na jednom egejskom poluostrvu – „Galipolje“ je postalo njihov nacionalni mit – i, što je još značajnije, Sjedinjene Države su odbacile upozorenje Džordža Vašingtona protiv „evropskog uplitanja“ i poslale svoje ljude da se bore u Evropi, tako odredivši tok istorije 20. vijeka.“

I dok su tamnoputi Senegalci tumarali blatnjavim i hladnim rovovima Zapadnog fronta, Veliki rat je dobijao lice svjetskog rata. Evropske imperijalističke sile mobilisale su vojnike iz svojih kolonija širom svijeta da ratuju za njih i na evropskom tlu.

Dvadesetak godina kasnije, ubrzana globalizacija dovešće do toga da se i mnoge velike, pa i vrlo važne bitke, odigraju upravo u postojbini onih Senegalaca sa Zapadnog fronta - u Africi, kao i u Aziji, na Pacifiku i Atlantiku... Drugi svjetski rat, kako piše Hobsbaum „bio je lekcija iz svjetske geografije.“

I dok je Prvi svjetski rat započeo u Evropi, uglavnom trajao u Evropi po pitanju najvažnijih bitaka, i u Evropi se i završio, već Drugi svjetski rat, nije trajao samo u Evropi, čak se u Evropi nije ni završio. A ipak se kao datum njegovog početka uzima 1. septembar 1939. godine – dan kada je Njemačka napala Poljsku. Kao da se zaboravlja da je Japan, čijom kapitulacijom 1945. godine Drugi svjetski rat i biva okončan, još 1937. godine napao Kinu (takođe učesnicu svjetskog rata i, kao pobjednicu tog rata, članicu Savjeta bezbjednosti UN).

Ako bi treći svjetski rat započeo kao nastavak rata u Ukrajini, to bi potvrdilo ovu „evropocentričnu“ vizuru ratovanja. Ali šta ako do njega dođe zbog napada Izraela na Iran ili obrnuto, ili zbog ulaska kineske vojske na Tajvan? Svijet se globalizacijom toliko promijenio, da niko ne dovodi u pitanje mogućnost početka svjetskog rata i negdje drugde – možda u Aziji, koja je već proglašena kontinentom budućeg dinamičnog razvoja čovječanstva.

Prijetnjama svjetskim ratom, kao najvećim nuklearnim razaranjem, već pola vijeka zaplašuju nas svjetske sile, ali nas danas dodatno plaši razvoj vještačke inteligencije u oblasti naoružanja.

Čovjek koji je spasio svijet

Šta bi bilo da Stanislav Petrov te septembarske noći u jeku Hladnog rata 1983. godine, u bunkeru Serpuhov 15 blizu Moskve, nije poslušao svoju intuiciju već računarsko upozorenje da je Amerika ispalila nuklearne projektile na Sovjetski Savez?

Petrov je posumnjao da je računar napravio grešku i nije reagovao, nije obavijestio nadležne koji bi svakako odgovorili istom mjerom i milioni života bili bi obrisani. Bio je u pravu, bila je greška, nuklearni rat je izbjegnut.

Dakle, da je umesto čovjeka tog 26. septembra odluka bila na programiranoj vještačkoj inteligenciji, sve bi bilo gotovo prije 41 godinu.

Da uplitanje vještačke intaligencije u već napetu nuklearnu trku ovaj globalni rizik dodatno povećava, govori i nedavni sastanak Bajdena i Si Đinpinga. Lideri dvije velike sile složili su se da samo čovjek smije da ima kontrolu nad nuklearnim bojevim glavama, ne vještačka inteligencija.

Bezgranična globalizacija „olakšala“ je savremenom ratu da postane svjetski. Oružjem koje je postalo najrazornije u istoriji ljudske civilizacije, sada ne prijete samo Amerika i Rusija. Nadajmo se i molimo se da će svi oni uspjeti da prikoče na vrijeme, jer sumnjam da bi ovakvom čovječanstvu Bog ponovo poslao novog Petrova.

Komšije Guarovi su bili takođe na groblju, nastaje lomnjava krsta sa komšijskog groba, a zatim i tuča između očeva. Svađu prekida kaluđer koji je dotrčao iz crkve prekoravjući ih,  traži od njih da odmah prestanu; govoreći im da zna ko uzima krstove; - to je Mišel!

Mišel bježi u svoje tajno skrovište, stari napušteni mlin, na  groblje životinja i insekata na kojma se nalaze krstovi raznih veličina, poljsko cvijeće,  razne druge sitnice, koje čuva stara, velika sova.

Kada je otac konačno uhvatio Mišela, počeo ga je tući da kaže istinu šta je uradio sa svim tim krstovima. Polet je gledala i plakala. Dok otac tuče sina utrčava majka i kaže da je došla policija, međutim, on  nastavlja da ga bije da mu Mišel otkrije tajnu. Ipak, policija nije došla zbog Mišela, već zbog Polete da je kao ratno siroče odvedu u prihvatilište  za nezbrinutu djecu.

- Ako vratimo krstove i izvinemo se svima, hoće li onda Polet ostati sa nama-?; u očajanju pita Mišel oca. - Učićemo i pomagaćemo sve u kući - preklinjao je.  Mišel je odlučio da otkrije  njihovu tajnu, njihovu  zabranjenu igru, samo da ne odvedu Polet; ali njegov otac nije održao sinu datu riječ i predaje je policiji. Ona plače, ne želi da ide ne želi da ostavi Mišela. Otac potpisuje da je predao djevojčicu, a Mišel mu govori obećao si mi , ne možeš to da uradiš, dao si riječ, lagao si!  Policajac sa prekorom gleda u njega govoreći mu kako smiješ tako da razgovaraš s ocem!?  Mišel razočaran, upalakan,  bježi na njihovo groblje, u njihov stari mlin, u bijesu i razočarenju lomi krstove. Zaustavio se kada je  ugledao ogrlicu koju mu je dala Poleta da je ostavi na krstu njenog malog kučeta. Skida ogrlicu s krsta, stavlje je pored sove obraćajući se gorko staroj ptici i tražeći od nje da je čuva hiljadu godina..!

Tragedija je potpuna u finalnoj sceni. U pretrpanom prihvatilištu. Sama, pored zida, sjedi mala Poleta rasčupane kose, oči joj izražavaju očaj, tijelo joj je skamenjeno, gleda u prazno. Časna sestra stavlja joj karton oko vrata sa imenom i brojem,  uz riječi ; - dobro čuvaj ovo, i ne brini biće ti lijepo, bićeš sa drugim djevojčicama kao što si i ti, bićete srećni zajedno -. A ona je gleda beznadežno; … - a sada budi dobra i nemoj da se pomjeraš, budi tu!  Odjednom, neko je glasno zazvao, u toj gužvi i galami u haosu glasova ona je jasno razaznala; Mišel! Mišel!  Prenula se, kao da se budi od jakih emocija još uvijek tako jakog i intezivnog sjećanja, ustala je, oči joj zasvijetliše,  pogledom traži svuda oko sebe. Doziva Mišel, Mišel, puna nade i vjere da je možda  došao za nju.  Oprezno je koračala kroz  gomilu, širom otvorenih očiju, a onda je  ugledala kako nepoznata žena grli svog Mišela, sredovječnog čovjeka.  Skamenila se u mjestu velikog razočarenja i polu šapatom izgovorila; - Mama! Mama!  Potrčala je kao u nekom transu, shvatila je da to nije njen Mišel. Otrijeznila se u trenu  i počela  da plače dozivajući mamu, pa opet Mišela. Trči kroz gomilu za dragim ljudima, nestajući u daljinji, trči  ka svojoj, maloj, ali već izgubljenoj sreći, trči, i trči u neizvjesnu budućnost malog, ljudskog bića koje je zlo odvojilo od svojih najmilijih. Svemu tome daje snagu i divna, bolna muzika na gitari, koja je i jedina muzika u filmu — meka, jednastavna tema od četiri tona, izraz nježne tuge — pojačava se na kraju filma dok zamiru odjeci. Rene Kleman je Zabranjenim igrama stvorio  potresan film koji je teško potisnuti iz sjećanja. 

Tuđe su gluposti ljudi kroz povijest ljudi lako mogli odbaciti i svoju glupost pripisati dobrim namjerama i lakovjernosti. Istovremeno svoje su zablude čuvali kao zenicu oka svoga u omotima tradicije, morala, pravila esnafa.

Svi su od gluposti strahovali i nikad je niko nije volio. Glupost je ismijavana ali samo se ona mogla presijecati do u beskonačnost i svaki bi njen novi dio mogao razoriti dobar dio svijeta.

Glupost ima energiju atomskog jezgra. Eksplozija i implozija ljudske gluposti. To su obilježja epoha. Ekspozija je obilježje epohe rata i revolucije. Implozija je obilježje mornodopskih ludosti koje čine pobjednici.

PISCI U ZATVORIMA

Prije dva dana, širom svijeta obilježavali su Međunarodni dan pisaca u zatvorima. Od 1980. Međunarodni PEN centar 15. novembra podsjeća na sudbinu pisaca i novinara koji se žrtve progona motivisanog represivnim političkim platformama.

U “Istoriji ljudske gluposti” Pol Tibori podsjeća da fenomen izgona mislećih pisaca i filozofa traje koliko i zapadna civilizacija. Sugeriše da bi se mogla napisati istorija svjetske književnosti dijeleći pisce u dva tabora - one koji su bili osuđeni na tamnicu i one koji nijesu robijali.

Kako je zapisano “ tiranin Dionizije Platona nije samo bacio u tamnicu, nego ga je čak prodao kao roba u Eginu, odakle ga je iskupio jedan od njegovih prijatelja i istomišljenika. Aristotela su zatvorili pod optužbom da je bezbožnik, a čak hiljadu i pet stotina godina nakon njegove smrti djela su mu palili neki hrišćanski fanatici. Ovidije, slatki pjesnik ljubavi, nije okusio ništa gore od progonstva - ali možda je za njega progonstvo u Tome, daleko od voljenoga Rima, bila veća kazna nego da su ga strpali u kakvu rimsku tamnicu, jer bi tad barem bio u Rim”.

Sudbina Manija, osnivača jedne velike nove religije, bila je mnogo teža - živom su mu oderali kožu. Boetijus, osnivač hrišćanske srednjovjekovne skolastike, bio je prisni savjetnik gotskog kralja Teodorika, ali je ipak umro u tamnici. Marko Polo proveo je mnoge godine kao ratni zarobljenik u nekoj tamnici u Đenovi. Tu je da razbije neizmjernu dosadu, izdiktirao Rustičanu svoj veliki “Milion”.

- Makijavelija nije spasila njegova velika diplomatska vještina: Đulio de Mediči dao ga je uhapsiti i mučiti, a onda ga je protjerao. Martina Lutera oteli su maskirani vitezovi Fridriha Mudrog, te je proveo deset mjeseci kao zatočenik u Vartburgu. Sir Tomas Mor prvo je izgubio slobodu, a onda su mu odrubili glavu samo zato što je odbio da prizna Henriju VIII pravo da kao kralj vrši jurisdikciju i nad crkvenim poslovima - podsjeća Tibori.
U Firenci, Dantea su teretili da je pronevjeritelj i činovnik koji prima mito. Bio je protjeran iz grada i prinuđen da luta. Mimoišla ga je opšta amnestija i umro je kao izgnanik. Migel de Servantes u zatvoru je napisao svoga besmrtnog “Don Kihota” a Frensisa Bekona osudili su zbog primanja mita i korupcije. Osuda je glasila da „bude zatočen dokle god to bude želio kralj“. I Šekspir je bacan u tamnicu. Doduše kao krivolovac a ne kao pisac koji prevrednuje vrijenosti svoje epohe. Danijela Defoa poznatog po Robinsonu stavili su na stub srama zato što je napisao satirički pamflet u kojem se narugao vjerskim progonima. Fransoa Vijon, prvi moderni francuski pjesnik bio je dva puta osuđen na smrt. I Volter je bio dva puta gost Bastilje. Sva njegova djela unijeli su u vatikanski Indeks zabranjenih knjiga i uskratili su mu hišćanski pogreb.

U Povijesti ljudskih gluposti čitamo i da je Bomarše je otišao u zatvor zato što je potkupio španjolskog suca Gusmana. Šilera su strpali u zatvor zbog njegovih Razbojnika, po odluci i naređenju virtemberškog vojvode. Silvio Peliko, talijanski pjesnik, bio je žrtva austrijske tiranije, jedne od najglupljih koja je ikada postojala.Prvo su ga mučili u zloglasnoj tamnici „Pod olovnim krovovima“ u Mlecima (onoj istoj odakle je Kazanova izvršio svoj sjajni bijeg), a onda u podzemnim ćelijama zatvora San Mikele u Muranu. Burboni su osudili na tamnicu Beranžea, „slatkog pjesnika revolucije“. Bio je osuđen i da plati visoku novčanu kaznu. On siromah nien imao para te je morao je ostati u zatvoru dvostruko duže. Viktor Igo Napoleonu Trećem prišio je nadimak „Napoleon Mali“. Protjeran je iz Francuske. U progonstvu, na stijeni iznad mora u Engleskoj živio je gotovo dvadeset godina. Tako to opisuje Tibori.

SPISAK JE BESKONAČAN

Lajoš Košut, veliki mađarski revolucionarni vođa čamio je tri godine u vojnom zatvoru u Budimu. I mi smo ga imali u čitankama za srednje škole. Žrtva reakcionarne tiranije što obrušila na Evropu bio je i Ivan Turgenjev. Zatvorili su ga zbog pjesme koju je napisao u povodu godišnjice Gogoljeve smrti. Dostojevski se zapatljao u nekakvu komunističku zavjeru, pa su ga osudili na smrt. Poludio bi da u posljednji tren nije stiglo „pomilovanje“. Potom je stupio u vojsku kao običan vojnik. Spisak je beskonačan. Verlen, Vajld, Bodler...

Od Crnogoraca u drugoj polovini prošloga vijeka stradali su Milovan Đilas i Stefan Mitrović..Ne računam one koji su po kafanama prepričavali događaje i pustolovine iz komunističkih kazamata. Govorim o robijašima.

U Jugoslaviji najsurovije je kažnjen Vjenceslav Čižek, rođen u Đenovićima. Zbog verbalnog delikta odrobijao je 12 godina. Umro je u Dortmundu. Potpuno slijep, godine 2000-te.

Najnevjerovatnija je sudbina Vitomila Zupana. Pokopan je na ljubljanskom groblju Žale. Vrijedilo bi ga obići. Zbog “Leviatana”.

Pred vratima tamnice stojali su stotine predvodnika slobodne ljudske misli koji sanjaju opšte snove.
U jednom od poglavlja “Istorije ljudskih gluposti” Pol Tibori pita : Ko još pamti imena Anitosa, trgovca kožama, koji je vodio hajku protiv Sokrata ili dominikanskih redovnika Kačinija i Lorinija koji su mučili Galileja? Primjećuje da su hulje i ljudske ništice uništili ili gotovo uništili neke od najblistavijih duhova koju su se ikada rodili?

Ne pamtimo imena onih koji su ih progonili ali pamtimo hrabre koji su plovili kroz oluje. I nikad ništa nije vječno. Što god mi o svemoćnim glupostima mislili - ništa nije vječno.

Iste godine u decembru mjesecu, kapetan Džon S. Joun, američki vojnik korejskog porijekla, prijavio se da služi u Južnoj Koreji i preuzeo zadatak pomaganja civilima koji su bježali od sukoba. Organizovao je humanitarne konvoje, evakuaciju ranjenika i ponovno spajanje porodica, koje su bile razdvojene ratom. Strahote Korejskog rata pokazaće da je želja za osvajanjem novih teritorija kroz sukobe i razaranja i dalje prisutna, a da se ljudski životi koriste samo kao oružje. Hladni rat dobio je svoju prvu ratnu epizodu, koja je i danas aktuelna i predstavlja opasnost po ljudsku i međunarodnu bezbjednost.

Korejsko poluostrvo bilo je još jedna sfera interesovanja i podjele velikih sila, pobjednica Drugog svjetskog rata. Razgraničenje između Sjeverne Koreje idološki i uređenjem komunističke pod uticajima SSSR i kapitalističke Južne u oblasti djelovanja SAD, izvršeno je 38. paralelom. Pet godina nakon podjele započeo je rat između dvije države na poluostrvu, kao proxy rat, podržan od dvije super sile, a mir formalno ni danas nije zaključen. Tokom Hladnog rata sukob između ovih država bio je niskog intenziteta, kroz incidente na liniji razdvajanja i u domenu obavještajnog rada. Nestanak SSSR, ključnog saveznika sjevrnokorejske vlade, značio je i ubrzavanje razvoja nuklearnog programa i arsenala naoružanja. Južni susjed zaštitu nacionalnog sistema bezbjednosti dominantno je prepustio vojnim snagama SAD. Savezništva su danas ostala ista, a interesovanje za odnose u regionu pokazuje NR Kina. Geostrateški položaj poluostrva mogao bi ponovo biti u centru pažnje velkih država, pa treba razmotriti u čemu je njegov značaj.

Poluostrvo je kontaktna tačka između NR Kine i Japana i nalazi se na raskrsnici pomorskih puteva  između Ruske Federacije i SAD. Ova lokacija daje Južnoj Koreji ključnu ulogu u balansiranju regionalnih i međunarodnih interesa. Južna Koreja kontroliše dio pomorskog puta u Istočnom kineskom moru i Žutom moru. Ovaj region je ključan za globalnu trgovinu, zbog ruta koje povezuju Aziju sa SAD i Evropom, posebno kada su u pitanju energenti i roba koja se prevozi isključivo brodovima. Uloga Južne Koreje je od vojno-strateškog značaja, posebno od trenutka kada je njen sjeverni susjed počeo da razvija nuklearni program i balističke rakete. Zbog toga SAD ima vojno prisustvo, poput baze Kamp Hamfri koja je najveća američka vojna baze u ovoj državi i broji oko 20000 vojnika i civilnog osoblja. Druga značajna vojna baza je Kamp Kejsi, koja se nalazi na granici sa Sjevernom Korejom, oko 20 kilometara južno od demilitarizovane zone. Ruska Federacija u ovoj zoni uticaja svoje prisustvo ostvaruje putem savezništva sa Sjevernom Korejom. Zbog zatvorenosti sjevernokorejskog državnog i političkog sistema, Ruska Federacija nema vojne baze na njenoj teritoriji, ali se saradnja ostvaruje intezivno, kroz diplomatske, ekonomske veze i ugovore u trgovini oružja i razmjeni vojne tehologije.

Interesovanje svjetske javnosti za ovaj region ponovno je aktivirano susretom lidera Sjevrne Koreje i Ruske Federacije. Ona je i konkretizovana kroz vojnu trgovinu, a danas i prvim prisustvom sjevernokorejskih vojnika u jednom ratnom području, izvan poluostrva. Ukrajinsko Ministratsvo odbrane potvrdilo je da su sjevernokorejski vojnici raspoređeni u ruskim vojnim trupama imali kontakt sa ukrajinskom vojskom. Ovaj incident znači da su u regionalni sukob prvi put uključene regularne vojne snage treće države, što otvara druge geopolitičke prespektive.

Čini se kao svijet zaista ulazi u fazu novog Hladnog rata, a u prilog ovoj hipotezi je vojno prisustvo Sjeverne Koreje u ukrajinskom ratu. Bez obzira na ovu činjenicu, međunarodna zajednica ne smije dozvoliti da se otvori još jedan hladnoratovski front. Broj 38 mora ostati čvrsta linija razdvajanja, a mir na korejskom poluostrvu moraju garantovati sve tri velike države.

dr Nikola Banićević

Netko sam kome je prilično blisko ovakvo motrište na jezik kojim govorimo u Crnoj Gori, na jezik koji nazivamo srpskim. Kao i učesnici ovog simpozijuma smatram da je naše biće, 'nagovoreno' na srpski jezik i da se upravo njime fundirala crnogorska književna tradicija, kolijevka naroda i nacije. Inače, jezik je veoma čudnovata stvar. On nije samo sistem znakova odnosno simbola kojima imenujemo svijet oko nas i kojima se međusobno sporazumijevamo...

Jezik ima često izraženu političku i nacionalnu dimenziju, ali i filozofsko-transcendentalnu, pa je i Martin Hajdeger zagonetno napisao: ,,Čovjek se ponaša kao da je on tvorac i gospodar jezika, dok je, u stvari, jezik gospodar čovjeku”. Filozofija dvadesetog vijeka bila je zapravo filozofija jezika kroz dvije dominantne i suprotstavljene škole – kontinentalnu i analitičku, kroz poznati ‘jezički obrat’, između ostalog.

Svjedočimo već duži niz godina da jezički nesporazum nije zaobišao ni Crnu Goru i da je to samo jedan u moru svih konflikata kojima smo ‘obdareni’. Taj nesporazum najmanje je lingvistički i filozofski. On se prevashodno tiče demokratskog i političkog horizonta. On je, nažalost, najprije oruđe u balkansko- tribalnom čerupanju. Zato se pitam – ima li pretjerivanja u kvalifikacijama crnogorskog jezika koje su se mogle čuti na skupu ,,Kulturni identitet Crne Gore – konflikti i mogući izlazi", a koje sam citirao u prvom pasažu ovog komentara? Zar crnogorski jezik, njegov službeni i svaki drugi status nemaju solidan procenat pobornika i čemu najava njegovog progona ili marginalizacije?

Zar mi koji smo prošli dvodecenijsku golgotu osporavanja i diskriminacije, mi koji se jednom nogom primismo na 'traktore' izgnanstva, sve sa srpskim jezikom, ne bi trebalo da imamo više osjećaja za drugačije, za slobodno iskazano, za legitimno...? Borimo se za naše, unapređujmo svoje, neka srpski jezik bude službeni, svakako! Ali ne kroz negaciju i poništenje drugog.

Vladeta Jerotić ponavljao je na predavanjima staru jevrejsku poslovicu: ,,Ako ne budemo bolji – bićemo gori". Da li smo bolji?

Njegoš je dao mnogo poeziji, filozofiji, metafizici, dakle univerzalnom duhu.

Ali i svom narodu.

Između ostalog dajući "malenom ljudstvu" smisao njegove istorije.

Ispit istorije koji se polaže i traje.

Sa Njegošem, sigurno s većim izgledima na uspjeh.

Od praznovanja na Njegošev dan (a mislim da je bio dovoljan jedan neradan) važnija je svijest i osjećaj respekta prema "pustinjaku cetinjskom", pjesniku slobode - jednako crnogorskog naroda i svih naroda ovdje. I šire, onih jugoslovenskih.

Ostaje vjera da "neznanje tupoga pogleda" (u toku) neće ugroziti kolektivnu svijet sa Njegošem, taj garant i uslov trajanja samosvjesne i istorijske Crne Gore.

Nije pista u Beranama pravljena za ovakve stravične smrti, i nije to ono kao kada je Olga Šoškić, prva žena pilot u Beranama, poginula kada se srušila njena jedrilica. To je bilo nešto drugo i predstavljalo rizik letjenja. 

Ali, ko se više sjeća jedne heroj žene kakva je bila Olga. Sve je manje onih koji se sjećaju Ivangrada, fabričkih sirena i deset hiljada radnika u privredi samo u ovom gradu. Zbog privrede je aerodrom, tamo gdje je sada, i napravljen za civilno vazduhoplovstvo.  Da bi inženjeri iz svih krajeva SFRJ i inostranstva dolazili najkraće u ovaj sjeverni grad koji je bio treći po razvijenosti u Crnoj Gori.

Na taj aerodrom sletio je 1963. godine i tadašnji predsjednik Norveške Urho Kekonen da obiđe radnike iz te zemlje koji su gradili fabriku celuloze i papira, po standardima i ugledu na slične fabrike u njegovoj državi. To je prošlost koje se ni ja ne mogu sjećati osim iz priče i sa starih fotografija. Ali se zato vrlo dobro sjećam terase na pristanišnoj zgradi i šarenih suncobrana. Tu su Beranci izvodili svoje goste. 

Da li neko može da zamisli danas tu sliku i dimenziju grada u pravom smislu riječi. Sjedite na terasi restorana, ljeto je, pijete nešto hladno, odrasli kafu, i gledate polijetanje ili slijetanje aviona iz Beograda ili Ljubljane.

Iz moje generacije ima i onih koji pamte i vožnju tim avionima, a još stariji, koji su u to vrijeme bilo studenti, mogli su sebi da priušte i da za Beograd putuju avionom na fakultet.

Putanja slijetanja aviona iz Beograda bila je nekako nad mojom kućom, najbližoj Limu. Podigao bih glavu i znatiželjno posmatrao kako dolazi sa sjeverne strane i lagano odlazi uz rijecnu dolinu, da bi se negdje gore, podalje od grada, okrenuo i pripremio za slijetanje. Danju sam gledao te prelijepe avione, a noću sanjao cepeline kako bacaju slatkiše. Zvukovi i boje je ono sto nikada ne zaboravljate i što vas uvijek prati.

Pitao me je skoro neko, ali nisam mogao da se sjetim, kada je bio poslednji civilni let.

Onda je tadašnja vojska preuzela aerodrom, izgradila ga po najmodernijim standardima za to vrijeme i napravila tako kvalitetnu pistu koja i poslije četrdeset godina odolijeva zubu vremena i nemaru. Berane je postalo centar za obuku mladih pilota iz vazduhoplovne gimnazije iz Mostara. Nije više bilo civilnih letova, ali su školski avioni i jedrilice još dugo parali nebo nad gradom. Sve do raspada te moćne države. Njihovim odlaskom, pista je ostala pusta i neobezbijedjena.

Tada je počeo varvarizam. Aero dom je obijen i opljačkan. Pristanišna zgrada napuštena i prepuštena propadanju, osim jednog dijela gdje i sada povremeno radi restoran. Počela je i besprizorna pljačka aerodromskog zemljišta i gradnja kuća tamo gdje je to bilo nezamislivo. Niklo je čitavo veliko naselje u nedozvoljenoj zoni.

Onda su automobili ušli masovnije u naš život, a danas ih već ima toliko da jedino oni, nakon što je sve uništeno, ulicama daju sliku urbanosti. Ko je prvi počeo ne znam, ali pista aerodroma, duga dva kilometra i široka skoro pedeset metara, postala je idealno mjesto za testiranje maksimuma motora. Postala je mjesto za trke bijesne omladine, nerijetko i maloljetne, kao što se dogodilo u noći nedavne nesreće.

Slučaj djevojčice je upravo savremeni varvarizam i bahatost neiživljene omladine  kojima je neko dao volan u ruke, da sa automobilima bjesne po pisti i gradskim ulicama. 

Prorade kod nas starijih generacija emocije kada se pomene SFRJ. A opet, jasno je da od emocija i sjećanja nema ništa, ne možemo vratiti taj nivo razvijenosti Berana od prije pola vijeka. Ne možemo sada, što bi se reklo, ni prekrečiti koliko je tada napravljeno. Kao što ne možemo vratiti jedan mladi besmisleno izgubljeni život.

Ali šta možemo? Možemo da zaustavimo saobraćajno divljanje na aerodromskoj pisti, za početak. I nema tu mjesta za pitanje - kako. Vrlo jednostavno. Sankcijama. Najstrožim koje zakon propisuje. Ako se ne možemo vratiti na nebeske visine, možda se možemo početi podizati sa dna gdje smo se našli.  

U svakom slučaju, ako sebi postavimo pitanje koliko bi taj jedan poklonjeni sat u toku dana značio nama i našim porodicama, da li bi ta promjena doprinela kvalitetu našeg života, kakav nam je odgovor?

Roditelji bi mogli više vremena da budu sa decom, da ranije stižu kući i opuštenije provedu ostatak dana sa svojom porodicom.
Zaposleni i mladi koji nisu zasnovali porodice, imali bi više vremena za sebe, za svoje hobije, slobodno vrijeme, viđanje sa prijateljima…

Poslodavci bi dobili produktivnije i zadovoljnije zaposlene, kažu istraživanja. Ali da li tih 60 minuta dnevno, 5 sati nedjeljno, zaista mijenja nešto suštinski u našim životima?

Istraživanja među zaposlenima u evropskim zemljama generalno pokazuju podršku skraćenju radnog dana ili radne nedjelje, s tim što različite kategorije ispitanika imaju drugačije motive i stavove. Tako su za kraće radno vrijeme najviše zainteresovani oni iz srednje klase sa srednjim primanjima, dok zaposlene sa višim primanjima manje interesuje radno vrijeme jer njihove zarade uglavnom zavise od drugih faktora. Zanimljivo je da su za ovu temu najmanje zainteresovani oni sa najnižim primanjima jer su njihove zarade upravo vezane za broj provedenih sati na poslu.

Osim premijerovog predloženog skraćenja na sedam radnih sati, postoji još nekoliko modela oslobođenja zaposlenih od osmočasovnog radnog vremena. Četvorodnevna radna nedjelja je jedna od mogućnosti prilikom koje zaposleni dobija 3 spojena slobodna dana. Zatim postoji “klizni” model u kome su zaposleni podijeljeni u dvije grupe, tako da jedni imaju slobodan petak a drugi ponedjeljak, dok se negdje za skraćenje radnog vremena kombinuju ova dva modela. Na mjestima gdje su poslovi intenzivniji u određenim sezonama godine, radni sati se raspoređuju na godišnjem nivou i koriste po potrebi.

Ekonomistkinja Džulijet Šor smatra da su benefiti skraćenja radnog vremena trostruki, jer ih osjećaju zaposleni, kompanije i priroda.

“Naše osnovne potrebe su hrana, zdravstvo, obrazovanje i utočište. Kada bismo se kao društva usredsredili na te potrebe, a ne na maksimalan učinak, to bi oslobodilo mnogo radne snage za druge aktivnosti”, kaže Šor, ističući da nas je vrijeme pandemije COVID-19 vratilo u davno preigrane nivoe realnih potreba i potrošnje.

Takođe, u kontekstu razmišljanja o prilagođavanju radnog vremena čovjeku, dolazimo i do biološkog sata, takozvanog cirkadijalnog ritma koji kontroliše naše vrijeme sna, koncentraciju i nivo energije, pa su neki ranoranioci a drugi “noćne ptice”. To je usko povezano sa zdravljem zaposlenih, prirodnim tokovima energije, hroničnim umorom i iscrpljenošću. Dakle, optimalno radno vrijeme nije isto svakome.

Vratiti vrijeme čovjeku

Zanimljivo je i da za skraćenje radnog vremena različito interesovanje pokazuju zaposleni u privatnim firmama, gdje je više onih kojima je ova ideja bliska, od onih u javnim preduzećima koji nisu toliko zainteresovani. Razlog možemo naći u većem stepenu poštovanja radnog vremena u javnom nego u privatnom sektoru. Zato je osim neophodne zakonske regulative, za uvođenje kraćeg radnog dana neophodno obezbijediti i mehanizme za njegovo podjednako poštovanje.

U knjizi “Utopija za realiste”, holandski istoričar Rutger Bregman ide korak dalje predlažući ideju univerzalnog osnovog dohotka kojim bi se smanjio jaz između bogatih i onih siromašnih, najčešće slabo plaćenih za poslove na koje su prinuđeni. Dio poreza bi se dijelio direktno svakome kako bi svi mogli da obezbijede dostojanstven život, a tako “oslobođeno” vrijeme koristili bi za dodatnu edukaciju, razvijanje talenata, za poslove kojima zaista žele da se bave.

Koliko god ova utopija nas starije podsjećala na jedan drugi pokušaj utopije u kojoj smo živjeli prije nekoliko decenija u vrijeme socijalizma, pa samim tim djeluje neostvarivo, ovo vrijeme ubrzane tehnologije, vještačke inteligencije, novih zanimanja, ponovo je postavilo pitanje vrijednosti vremena. I dok je u eri industrijalizacije vrijeme postajalo novac, danas shvatamo da nam više od novca treba upravo vrijeme koje je postalo dragocjenije od bilo koje valute ili materijalnog dobra.

Iako tih 60 minuta dnevno neće suštinski riješiti hronični nedostatak vremena u našim životima, možda nam bude inspiracija da i sami otrgnemo neki sat od svog nedovoljno dugog dana za samo naša interesovanja i želje ili za one koji su nam najvažniji.

U međuvremenu, volim jesen, to sjetno doba stvoreno za sjećanje. I tu citiram Flobera koji to zapisuje u onom svom avangardnom romanu Novembar.
Iz pijanstva okašnjelog podgoričkog proljeća u mjesecu studenom, laganom kao suva smokva, izveo me Pavle Goranović. Napisao je jedan mikro esej o Miladinu Šobiću i kao aneks postavio lijepu, oporu pjesmu 'Bio sam jednom novembar'.

On poznaje sebe i nije slijepac pred bojama i oblicima grada. Cijelu je jednu veličanstvenu knjigu tako spjevao. Duboka značenja grada - to je Goranović. Prava i prva značenja grada - to je Šobić.

STRAŽE, SLIKE

Kao straže jedna za drugom smjenjuju se slike. Nekad bi svi mogli razumjeti taj štos sa smjenama straža. Kad kažem nekad, mislim osamdesete. Rane osamdesete. Nikšić. Nevolje su stanovale negdje drugo.

Bioskop 18. Septembar. Koncert. Najpotpuniji. Najdraži. Jedino dijete te nikšićke zemlje stvoreno da izraste u čovjeka koji će da živi vječno mlad. Čupavac s gitarom koji ne prodaje bol. Miladin Šobić. Prvi i jedini njegov koncert na kom sam bio. Jedan pod njegovim balkonom u zimskoj noći ne računam. Kad sam naišao grupa od njih desetak već su bili tu...Znali smo da je on. Kristalni glas i gitara. Bez onog pucketanja u dodiru gramofonske ploče i vinila. Jedna se djevojka nakašljala. I svjetlo se ugasilo...

Kad god govori o Šobiću, Nikšićanin ili neko ko je okrznut Nikšićem, govori o sebi. Slike. Bogate i jasne slike. Miris kuvanoga ječma kad ga s Pivare raznosi blag sjeverac nađe me koliko god da sam daleko. Nemam ja tu što da dodajem i popravljam.

Šobić je bio naš. I mi smo bili njegovi. Nije varka. Kad god ga čujem ono nikšićko koncertno veče prvi put gledam. S tačnošću stižem jedino na taj sastanak. Hram ljubavi. To je tako nikšićki. To je ta ikonografija. Najradosniji sati naših života. Sve je to to stalo u Šobićev prtljag.

LOŠ ZAKLON

Nije lako živjeti ako čovjek sebi zabrani sjećanja. Zabrane su loš zaklon. Bio sam ja šezdeset puta novembar. Nekada kao ljubav i svjetlost. Nekada kao mrzovolja. Nekad kao Cvetejeva: Koliko si samo, ne želeći ubio mogućnosti svijetlih / Više ih je u srcu bilo nego na nebu blistavih zvijezda.

Svi smo mi koje je Šobić oko sebe okupio osamdesetih u međuvremenu smo bili smo negdje. Neki od nas su pobjeđivali. Neke od nas su pobijedili.

Neki su iz života izašli neopaženi. Neki su se prilijepili uz tuđe živote. Neke su od života otkinuli oštri brijači sumornih godina stida. Mrtvi ćute. Za njih nekako uvijek nalazim objašnjenja. Za nas žive ne mogu da ga nađem. Možda smo ostali u životu živjeli duže no što je trebalo.
Pretjerujem. I kori me savjest.

Život je džemper koji se para. Uvijek ti je na raspolaganju samo ona polovina koji ti je ostavila prva polovina. I tome nema kraja. Koliko god se ti trudio da ne zauzimaš puno mjesta u svijetu svijet se oko tebe para...Vrijeme čovjeka razgoliti. I razdaljina od čovjeka do tog klupka koje se s njega  otkotrljalo sve je veća. Simon de Bovar pominje negdje istrunulu tkaninu koja se para...Starost.

Žaliti se na život nema smisla. Neplodna je to priča i to nikog ne zanima.

Ne treba ići daleko po svijetu da bi čovjek mogao razumjeti kako od života nema ništa pravednije. On zna da udari i kidiše. Nekad bude očaj i plač. Nekad nosi snove i svjetlost. Nezamjenjivo je jedino danas. U njemu Miladin Šobić ima svoje mjesto.
Čim pusti glas od sebe on gradi luk svjetlosti i most čovjeku koji za sebe traži mjesto u svijetu. Biti i značiti. To Šobiću uspijeva. Život koji ne košta ništa, ništa ne vrijedi Umjesto gluposti misliti na vinograd. Tako je govorio.

Blago nama koji s njim odlazimo s onu stranu duge.

Izabranog predsjednika SAD čeka geoplitička situacija koja se najbolje može opisati riječima Tima Maršala autora knjige „Moć geografije“ koji kaže: „Geopolitička drama prevazilazi već i planetarne okvire.“ Suočiće se dva ratna sukoba u dva regiona koji su međusobno povezani tolikom blizinom, koja potire njihove različitosti i izvore sukoba. Takođe veliko pitanje sa kojim će se sresti je snaga i uloga SAD u svijetu koji se mijenja. Možda je prilikom svog odlaska iz Bijele kuće ostavio svijet koji je bio u prostoru između bipolarnog i unipolarnog, ali ga sada zatiče kao tripolarni.

Ruska Federacija uporno opstaje u svojim geostrateškim namjerama. Nije u pitanju samo Ukrajina, nego i drugi regioni kao što su Centralna Afrika, Zapadni Balkan, Južna Amerika kroz djelovanje u Boliviji i posredno u Argentini i Čileu. Time se nalazi blizu granice sa SAD. Narastajući ekonomski gigant NR Kina sve više zauzima značajno mjesto u međunarodnim odnosima kroz svoju strategiju Pojas i Put koristeći se ekonomski geostrateškim polugama moći u međunarodnoj politici. Njeno prisustvo kroz različite ekonomske aranžmane vidljivo je od Indije, Afganistana, Irana preko Sudana i Etopije do Latinske Amerike. Za primjer treba uzeti investicije na izgradnji Velike brane u Etiopiji na ključnom vodnom resursu dijela Afrike i Bliskog istoka rijeci Nil.

Kada izabrani predsjednik SAD bude iz Ovalne sobe posmatrao svijet, moraće da sagleda četiri ključna bezbjednosna i politčka problema u međunarodnim odnosima. Prvi je pitanje rata u Ukrajini koji će prema njegovom planu željeti da okonča. Dobra diplomatija, nacionalna podrška i traženje najmanje složenog rješenja, biće mu jedan od zadataka. Ostaje da se vidi da li će strategija za kraj rata sadržati elemente najmanjeg gubitka ili pragmatičnog ustupka. Rat na Bliskom istoku biće možda i najveći izazov za novu američku administraciju.

Najave jasno ukazuju da postoji volja da se sukob okonča. Iznalaženje složenog rješenja, dodatno će iskomplikovati trougao interesa u kojem će se naći nova administracija: podrška Izraelu, ekonomski interesi i odnos prema regionalnoj sili - Iranu. Treći bezbjednosni izazov biće konstantan pritisak ileganih migracija koje dolaze iz Južne Amerike, pretežno iz Meksika. Dovršetak izgradnje zida može predstavljati dugotrajan put do izdradnje fizičke barijere, ali će ostati otvoreno pitanje uticaja tog poteza na nacionalne društvene i socijalne tokove. Ledena prostranstva arktičkog kruga trebala bi biti u fokusu spoljnopolitičke strategije nove administracije, posebno u svijetlu uticaja klimatskih promjena. Ovo je još jedno polje borbe za dominaciju između SAD i Ruske Federacije, koja trenutno raspolaže sa 70 % teritorije. SAD mora iznaći snažniji model prisustva, bez oslanjanja na NATO, tačnije učešće Norveške.

Jedno od značajnih pitanja je da li su izborom Trampa za novog predsjednika ugroženi transatlanski odnosi? U obzir treba uzeti neke od poteza iz njegovog prethodnog mandata, kao i izjave tokom predsjedničke kampanje. One su se odosile na kritiku EU za nepoštovanje trgovinskih praksi prema SAD, liberalnu migrantsku politiku i preveliku energetsku zavisnost od ruskih izvora nafte i gasa, naročito kroz projekat „Sjeverni tok 2“. Ključno pitanje od koga strahuju evropski partneri je potreba za jednakim izdvajanjem sredstava za NATO od 2 % GDP, što neke od EU država ne ispunjavaju. Njegovo insistiranje na ovom pitanju u narednom mandatu, moglo bi dovesti do nekih korekcija unutar NATO bezbjednosne politike, što je i najavio tokom svoje kampanje.

Bez obzira na promjenu vlasti u SAD ona će ostati velika država koja ima najznačajniji efekat na kretanje u međunarodnim odnosima i globalnu bezbjednosnu dinamiku. Međutim jasno je da taj uticaj nije presudan, već je svijet u svojoj trilateralnosti ima joše dvije velike države. Njihov uticaj je vidljiv i narastajući. Da li se Amerika može vratiti sebi, a biti u isto vrijeme dominantan faktor u međunarodnim odnosima vrijeme će pokazati. Pred izabranim predsjednikom Trampom je vrijeme važnih odluka, koje će biti od posebnog značaja na nacionalni i međunarodni poredak.

Znate li šta je još mafija, biću opet slobodan da se nadovežem na ovu genijalnu Borsalinovu definiciju: kada propjeva svjedok saradnik iz Bara opisujući u najsitnijim detaljima mnoga ubistva jednog narko klana - a onda rafalom iz 'Kalašnjikova AK-47' bude zbrisan sa lica zemlje u neshvatljivom odsustvu policijske zaštite. U stvari, veoma je shvatljivo zašto je sramotno vođena policija dozvolila da se do tragičnog kraja neometano razvije hronika najavljene smrti.

Dakle, nijesu klanovi mafija, nego “bušne” institucije, neodgovornost funkcionera i političara. Mafija je pravosuđe
naslijeđeno od Vesne Medenice (po sumnji tužilaštva) koja je prije par dana nagrađena smiješno niskom presudom, ali i policija kao legat Lazovića, opet po sumnji tužilaštva, koja je do juče podnosila dnevne izvještaje vođi kavačkog klana iz Kotora, a zatim dobijala radne agende od istog. Mafija je i Agencija za nacionalnu bezbjednost u kojoj, po riječima naše najozbiljnije novinarke crne hronike, još uvijek radi misteriozna žena poznata po odavanju delikatnih podataka jednom narko klanu, dok šef istog ANB ignoriše tu jezivu činjenicu. Takve institucije su kolijevka klanova, pretpostavka, podloga i njihova hipostaza. Klanovi su samo posledica i opredmećenje države sa takvim ustanovama.

U višegodišnjoj društvenoj polemici na temu uzroka koji su doveli do pada Đukanovićeve metavlasti 2020, postoji škola mišljenja koja smatra da je taj događaj u stvari bio nesvjesni odgovor kolektivno-stihijskog straha koji se gomilao pred morbidnim slikama čestih likvidacija klanovskog rata koji bijesni od 2015. godine. Poslenjih mjeseci, kada smo mislili da je ta uznemirujuća atmosfera ostala zaleđena u ropotarnici starorežimskog poretka, mafijaška ubistva su se vratil u najgorem obliku i to je veliki problem za ne više nove vlasti. Ne možemo se dovijeka izvlačiti na Đukanovića i nekadašnji DPS.

Zamislite sledeću scenu a koja tako plastično podsjeća na ono dugo i šokantno rešetanje Sonija Korleonea na njujorškoj naplatnoj rampi u filmu Kum iz 1972. Nepregledna kolona automobila u saobraćajnom špicu u petnaest časova ispred kružnog toka u Gornjoj Gorici. Ljudi se vraću sa posla a mnogi su i 'pokupili' djecu iz vrtića i škola. Kolona više stoji nego što se lagano kreće i ljudi iz nervoze ili dosade gledaju okolo, po automatizmu. Sve je jedan veliki kino na otvorenom. U jednom trenutku iz Opela izlaze dvije maskiranane prikaze sa puškomitraljezom u rukama i počinju da masakriraju dvojicu momaka u BMW-u starije proizvodnje. To traje dugo, to je vječnost, to se brzo odigralo i munjevito... različiti su utisci, ali su trauma i egzistencijalni strah isti kod svih očevidaca.

Posle svega, ni ministar niti iko iz bezbjednosnog aparata i Suda ne posnosi ostavku kao gest odgovornosti. Upravo to nepodnošenje ostavki jeste mafija, a ne ubice sa automatima.

Podsjećanje na aferu od prije nekoliko godina zapravo nas dovodi do priče o novoj “mutaciji” kapitalizma koji živi od naših želja, stavova i misli - sirovina koje se preko Gugla i društvenih mreža prikupljaju i prodaju oglašivačima.

Zato nije čudno da nam se putem reklama koje nam neprestano iskaču na telefonima i kompjuterima, nude upravo oni proizvodi koji su nam potrebni ili za koje smo pomislili da će nam trebati, jer smo u ogromnom prostranstvu interneta negdje ostavili svoj lajk, komentar, želju ili namjeru koja se u međuvremenu pretvorila u ponudu za trgovinu.

Upravo o tome govori neobična knjiga Doba nadzornog kapitalizma profesorke Šošane Zubof.

“Nadzorni kapitalizam jednostrano polaže pravo na ljudsko iskustvo kao na besplatnu sirovinu koja se prevodi u podatke o ponašanju. Mada se neki od tih podataka koriste za unapređenje proizvoda ili usluga, ostali se proglašavaju za privatni bihevioralni višak, unose u napredne proizvodne procese poznate kao „mašinska inteligencija“ i pretvaraju u prognostičke proizvode, koji anticipiraju kako ćete postupiti danas, sutra ili nekad kasnije. Tim prognostičkim proizvodima trguje se na novim tržištima bihevioralnog predviđanja koje zovem tržištima budućeg ponašanja. Nadzorni kapitalisti zgrnuli su ogromno bogatstvo od te trgovine”.

Slikovit primjer je kompanija Gugl koja je nudeći svoje usluge otvoreno istakla da može da predvidi kada će npr. kategorija mladih ljudi na internetu da se osjeti ranjivo, što će biti idealna prilika da im oglašivači ponude kremu za liječenje bubuljica, novi odjevni predmet, priručnik za podizanje samopouzdanja, restoran kao mjesto za romantičnu večeru…

Tu instrumentarnu moć koju na ovaj način dobija bezlični tehnološki sistem, koga interesuje jedino potpuna transparentnost našeg života u tom nesagledivom prostranstvu interenet pretraživača i društvenih mreža, Šošana Zubof naziva “Veliki drugi”.

Početke ovog novog kapitalizma koji se još naziva i tehnofeudalizmom, nalazimo na početku ovog milenijuma, u vrijeme krize koja je zhavatila Silicijumsku dolinu pa i sam Gugl. Tako je od gomile naših podataka koji su naizgled djelovali potpuno beznačajno, a zapravo su bili taj bihevioralni višak našeg ponašanja na internetu, stvorena sirovina za proizvodnju prognostičkih proizvoda oglašivača. Tako Gugl od pružaoca usluga svojim korisnicima, postaje eksploatator tih istih korisnika pretvarajući ih u besplatnu sirovinu.

Ako znamo da je 2017. godine tržište pametnih uređaja za domaćinstvo vrijedjelo 15 milijardi dolara, da bi danas premašilo 100 milijardi, onda nas ne čudi zašto je važno da pametni krevet ili pametni usisivač prikupe što više podataka o nama. I dok podatke pametnog kreveta o tome koliko smo dugo spavali, koliko smo se puta okrenuli, da li smo ustajali tokom noći, pa čak i o onim najintimnijim trenucima u postelji, mi uzimamo samo kao zanimljiv kuriozitet, proizvođačima su oni dragocjen izvor informacija koji će im poslužiti da taj proizvod dodatno usavrše i da se na njemu dodatno obogate.

Pri tom, niko nas nikada nije upozorio ni obavijestio o tome u koje svrhe će sve biti korišćeni naši podaci. Da li smo se složili da se neko bogati na informacijama o našem intimnom životu, našim navikama, željama, idejama, pretvarajući ih u proizvod? Postoji li bilo kakav ugovor kojim se reguliše ustupanje našeg bihevioralnog viška u te svrhe? A šta ako sutra naš poslodavac bude mogao da kupi sve te podatke o nama, o našem predvidivom budućem ponašanju?

Kada je riječ o budućnosti ovog novog kapitalizma, profesorka Zubof je prilično pesimistična smatrajući da će šteta koju će izazvati po čovjeka biti veća od one koju je industrijski kapitalizam nanio prirodi.

Breson uspijeva da napravi veoma dobru  adaptaciju djela, koje pokazuje na čemu se bazira hrišćanska poruka - poruka za koju je film savršeno sredstvo da je pretoči u slike i zvuk - riječ pretočena u misao. Film nije opterećen religioznom mišlju i sav je usredsređen na svjedočanstvo o nespokojstvu nad neostvarenim idealima u svakodnevnom životu.

Mršav i velikih, bistrih, toplih i suznih očiju, ispijenog blijedog lica mladi sveštenik zapisuje svoju svakodnevnicu i u svakom pogledu živi skromno i isposnički:  na hljebu, vodi i vinu,  skromno shvatajući da je zemaljski život trpljenje a da Nebeski treba zaslužiti. To je pozadina drame ovog mladog čovjeka. Jer, taj sveštenik dolazi sa velikim entuzijazmom u ovaj kraj ubijeđen da će naći svijet odan Bogu i vjeri. Njegova očekivanja ga do te mjere nadahnjuju i ispunjavaju snagom da on i ne primećuje slabost i bolest koja ga sve više razdire. S kim god se susrijeće on ne krije  svoju vjeru za koju je ubijeđen da preobražava ne samo vrijeme već i ljude. Ali, razgovor sa starim sveštenikom je za njega već prvo ozbiljno razočaranje. Ma koliko govorio o uzvišenim stvarima, nasuprot njemu taj čovjek pripada ipak drugom svijetu, ne razlikuje se od ostalih i u flaši vina koja stoji pred njim Breson nalazi one nijanse koje sa svega nekoliko kadrova kompletiraju potpunu informaciju o čovjeku koji Boga vidi na zemlji, u svom miru i komforu i lagodnom životu. Ali, mladić, kojeg tumači sa potresnošću Klod Lajdi, ne može da sve ovo ne doživi sa nespokojstvom. On bi htio da promijeni nešto u odnosu prema crkvi i Bogu, ali to mu nikako ne polazi za rukom — pa sebe osuđuje na izolovanost, samoću, asketizam, siromaštvo. On nije buntovnik, pa se stoga i povlači u svoju samoću i bijedu. U opisivanju tih duševnih stanja Breson pravi izvanredne scene.

Dovoljno je pratiti kameru dok lagano opisuje sobu u kojoj živi ovaj dobri, mladi čovjek, način kako sprema sebi hranu ili kako mu se sa tim golim zidovima zatvara prostor pa da atmosfera bude potpuna, ali kako kažu duhovni oci ovdje se stiče raj!  

Ma koliko Breson imao razumijevanja, on mladog sveštenika ne pretvara u Sveca niti neobičnu osobu.  Iako njegova fizička snaga postaje sve manja — duh mu ne popušta i stoga dirljivo djeluju razgovori koje vodi sa groficom koja se pokolebala u svojoj vjeri. To su izvanredni kadrovi koje se ne određuju toliko fizičkim uslovnostima koliko duhovnim kvalitetima. Drveće je obično ogoljelo, parkovi nisu lijepi  ništa ne budi na radost, pa je asocijacija na smrt više nego očigledna.

Mladi sveštenik je skrhan između vjere, iluzija  i grubosti života u ovom beznađu. Njegovo strpljenje je veliko, ponekad izgleda da ga je sam Bog stavio na muke da bi ispitao njegovu odlučnost i krotkost. Svijet na koji je prisiljen je prepun brutalnosti. Breson sve to konstatuje sa mnogo ironije i otvorenosti. Otud i dilema da li je ovaj film  nadahnut hrišćanskim moralom ili se u njemu prekoračuje granica kritičkog sagledavanja.

Njegov stariji, iskusniji sabrat na sve to gleda drugačije.  U sceni u kojoj on sa stola, nehotice  prosipa bocu vina zajedno sa Istinom više nego jasno asocira na uzaludnost i izgubljenost njegovog života u ovoj sredini. Međutim, dobrodržeći, stari sveštenik koji više vjeruje u ovaj kratki, zemaljski život i u njegove sadržaje, pokušava ga poučiti. Ali,  ipak shvativši da ovaj mladi čovjek teži nečemu uzvišenijem i neuporedivo vrednijem, na kraju, klanja mu se i cjeliva ga u ruku…

Ta drama usamljenosti i odbačenosti od ljudi dobija tako oštrinu, koja na kraju dovodi do saznanja da za takvog sveštenika kakav je Bresonov junak nema mjesta u ovoj sredini. Njegov odlazak je sličan dolasku — samo što mu je smisao sada sasvim drugačiji.   

Fizičke patnje ne mogu da pokolebaju tog izgnanika iz Ambrikura, koji pišući poslednje stranice svoga dnevnika istovremeno otkriva u sebi svijest o ljudskoj prirodi i granicama vjerovanja. Film je opor, ponekad grub, ali nigdje napadan, prepun je bola i patnje, istinit i ironičan, ali ne i karikaturalan a još manje jednostran. To je rediteljsko viđenje suštine i njome je uslovljena i njegova forma.  

Njega u ovom selu  niko nije razumio iako je pokušavao podučavati djecu, pravim, iskonskim životnim vrijednostima, ipak odlučuje da napusti ovaj kraj i sa svojim malim koferom odlazi u grad, i u gradu gdje se još više osjeća izgubljenim i neshvaćenim zapada u još veću slabost i skrhanost.

Robert Breson nam pruža  film o unutrašnjem životu, a pravo carstvo filma uvijek je tamo gdje je zemlja ljudi i svjetlost Sunca. Ali, lica koja nam se ovdje prikazuju — tako da njihova realnost ne može biti osporena — više nisu lica sa ovoga svijeta.

A ti putevi, ta polja, ti šimarci i vrtovi, te kuće — snimljeni su sa iskrenošću koja isključuje sve lažne ljepote fotogeničnosti; a opet: kao da su blago pomjerena u odnosu na svoja uobičajena obličja. Film Dnevnik jednog seoskog sveštenika  je konkretno i zajedničko dostignuće misterije Stvaranja.

U jednoj oronuloj, skučenoj i zapuštenoj hladnoj sobi Sveštenik piše svoju zadnju stranicu u dnevniku o svom mladom ali i već izgubljenom zemaljskom životu.

Ipak …  sve što na zemlji trpiš i pretrpiš u riznicama  Božijim –  biće suvo zlato!

Film Dnevnik jednog seoskog sveštenika je na filmskom festivalu u Veneciji dobio internacinalnu nagradu i nagradu italijanske filmske kritike.   

Mala ali bogata država. Razvoj je nekad davno pokrenula industrija čelika. Poslije su napustili tu priču. Bez posljedica po standard građana zemlja je prošla kroz industrijsku tranziciju. Visok životni standard i stabilnost. Visoke plate. Kvalitetno oisiguranje i napredne socijalne benificije. Integrisali su Italijane, Portugalce, Bošnjake, muškarce i žene iz Centralne Afrike. Govore luksemburški, francuski, portugalski, bosanski, italijanski jezik. Svi ih govore. Svi čuvaju svoje jezike, običaje, vjere. Počinješ kao radnik u građevinskoj industriji ili uslužnoj djelatnosti. Uz malo sreće tvoje dijete će da se obrazuje i radiće u finansijskom sektoru, državnoj administraciji, sektoru zdravstva ili advokaturi. U najgorem slučaju naslijediće tvoju porodičnu firmu koja ne zavisi od tendera koje raspisuje država. Afrikanka koja čisti hol u tvom hotelu je majka čije će dijete postati kardiohirurg. Od pohabanih staraca do mladih afričkih lavova koji sviju šansu čekaju pred zgradom zavoda za zapošljavanje - svi su staloženi i mirni. Ne znam kakvi su kad se saviju doma ali male su mogućnosti da na ulici ili restoranu natrčite na pakosno čeljade.

Prosječna plata im je 6 puta veća od crnogorske. Cijene u supermarketima niže su od naših. Čaj ili kapućino u kafiću uz glavnu gradsku ulicu, spektakularna pica u italijanskom restoranu, neznatno su skuplji nego slično zadovoljstvo na Rimskom trgu. Za isti novac u gradu Ešu kupićete stan višestruko vrjedniji on ovih koji se prodaju u Podgorici.

Rezime, ne mora čovjek biti pretjerano zainteresovan da brani zastave i granice ali mislim da postoji jedna zemlja za koju vrijedi dati život. Luksemburg.

LUKSEMBURG I TIRANA

U djetinjstvu nijesam slušao Radio Luksemburg. Radio Titograd je bio dovoljan da utoli svaku našu saznajnu žeđ i ta radio stanica bila naš prostor za porodično slušanje radija. Otac je zadržao pravo da bira nešto sasvim lično. Slušao je Glas Amerike. Kratki talasi. Ovdje Vašington. Glas Amerike. Govori Grga Zlatoper. Neki večernji sati, Zapravo ništa nijesam razumio. Bio sam sasvim mali. I nešto mi se tu nije poklapalo s bilo čim što sam s našeg radio aparata Savica 56 mogao čuti tokom dana..

Jedan moj školski drug, nešto kasnije, otišao je korak dalje istražujuću okean kratkog talasa. Neprihvatljive oblike ponašanja za Titovog pionira, koji je dobar i iskren drug, on će ispoljiti slušajući program Radio Tirane. Dječija radoznalost. Htio je da da prvi sazna kad Albanci tenkovima krenu na nas. I držao im je stranu jer su drug Tito i KPJ izdali interese radničke klase. Završiće to katastrofom. Predložio je ocu da knjige Karla Maja, Perl Bak i Marka Tvena bace u rijeku Mrkošnicu. Ovaj ga pita: Đe si to čuo? On kažem: Tata ja slušam Radio Tiranu! Knjige su zlo!
Ne da mi se prepričam detaljnije, ali kazna koju je on primio jer je slušao propagandu Radio Tirane, napraviće od mene krvnog neprijatelja svakom ko tvrdi da je batina iz raja izašla. Ko god vam tvrdi da je dobar, radan i razborit mladić proizvod bičevanja na koje ga osudiš u dječačkim danima nijesu bičevali. Da, dobro ste pročitali - bičevali! To što su naši očevi znali učiniti s kožnim kašima posramilo bi svakog goniča robova. Majke su improvizovale, eksperimentišući s vrbovim prućem. Očevi su se držali dobre stare štavljene kože. Ako je što jugoslovenska industrija znala da napravi to su kaiši. Tamno smeđi, tanki, uzani. I duboko sijeku.

PODGORICA TIRANA

Na jedan takav kaiš mislio sam približavajući se prošlog petka aerodromu Majka Tereza, na putu za Brisel i Luksemburg. Onda sam uz pristupni put aerodromskom kompleksu naše lijeve strane ugledao staru neman. Avion iz albanske putničke flote. Zapravo ono što je nekad bio avion a danas je maketa koja svjedoči o slavnoj tradiciji albanske avijacije iz perioda strahovlade Envera Hodže. Lama. Letio je kad su nebo iznad Crne Gore sjekle Karavele S - 210 a titogradski aerodrom bio ljepši od bilo kog aerodroma koji u francuskoj opslužuje regiju te veličine. Kada je 1989. Godine Jugoslavija dobila ponudu od Evropske ekonomske zajednice da se priključi specijalnom trgovinskom sporazumu koji bi uključivao ekonomsku saradnju i specijalne povlastice u trgovinskoj razmjeni, ta lama od putničkog aviona koja danas podsjeća na put što ga je Albanija prešla u potonjih četrdeset godina, bila je jedino što se kretalo u njenom vazdušnom prostoru. A mi smo već imali lovacku avijaciju.

Ta evropska ponuda stigla je u vrijeme kada se Crna Gora počela suočavati s političkim i ekonomskim problemima. Izabrala je Jugoslaviju bez alternative. Izabrala je rat i mržnju. Tuđe nećemo svoje ne damo. Nikad nije Crna Gora jela ljeba s prijekora...Parole.

Ne bih ni njih ni nas vrijeđao, ali, birali smo lakomisleno i izabrali da o našim sudbinama odlučuju nezreli i nezajažljivi ljudi intelektualno formatirani kao podmukle seoske krvomutnice.

Da ne dužim. Danas albanski aerodroma Majka Tereza mjesečno opsluži više putnika nego dva crnogorska aerodroma za godinu dana a kontrola putnika i svi servisi su efikasniji nego na aerodromu Južni Brisel. Dva crnogorska zatvaraju se u sumrak i otvaraju kad se dobro razdani.

To smo izabrali 1989. Blago nama stvarno.

DVIJE ŽELJEZARE

Da se vratim na Luksemburg i priču o prosperitetu i siromaštvu.

Prije 35 godina imali su, Nikšić u Crnoj Gori i grad Eš u velikom vojvodstvu Luksemburg, željezare. Ona u Ešu bila je srce luksemburške čelične industrije. Zbog globalnih promjena u industriji čelika grad Eš se transformisao. Inovacije, obrazovanje, usluge. To je njegova realnost. Područje na kom je nekad radila Željezara danas je sjedište univerziteta, istraživačkih prostora i modernih poslovnih zgrada. Sve što je tu sagrađeno ima auru industrijske prošlosti i sve je u skladu s nacionalnom devizom - Želimo da ostanemo ono što jesmo. Nju možete vidjeti na svakoj zgradi državne i lokalne administracije.

Radnik u nikšićkoj željezari 1989. godine zarađivao je mjesečno 1000 maraka više od radnika u Luksemburgu. I digao se na noge junačke s parolom: Boj se ovna boj se govna kad će se živjet`.

On, njegovi drugovi i borili su se da ostanemo to što jesu. Ja to drukčije ne mogu razumjeti.

U halama nekadašnjeg nikšićkog industrijskog giganta danas deponuju otpad s gradskih ulica i vlast se cikva se s radnicima koji ne dolaze na posao ali prijete da će srušiti vladu jer im ne isplaćuju naknade za prevoz i topli obrok.

Ne bih ja nas potcjenjivao, procjenjujući šanse da se Crna Gora pridruži Evropskoj uniji, godine 2028.

Živjeli svi oni meni dugo i ne zaboravite da mi znamo kako...Pokvariti ćuskiju.

Pred njim je vrijeme u kojem će morati da upotrijebi naučna saznanja i političko iskustvo, kako bi pomirio poltičke i ekonomske interese sa zahtijevima građana i ekološkom bezbjednošću. Litijum postaje bijelo zlato i tražena roba na geoplotičkom tržištu.

Bolivija posjeduje najveće zalihe litijuma u svijetu, oko 23 milion tona. Ove rezerve se uglavnom nalaze u oblasti Salar de Uyuni. Sa druge strane ona zauzima jedno od najnižim mjesta po proizvodnji sa oko 300 t godišnje. Ove činjenice pozicionirale su Boliviju kao važnu stratešku tačku i prioritet u agendama velikih država. Koristeći ovu situaciju, vlast u Boliviji sklopila je partenrstvo sa NR Kinom i Ruskom Federacijom po pitanju iskorišćavanja litijuma. Paket ove saradnje podrazumijevao je pomoć u razvoju nukleranog programa. U tom cilju, ostvareno je partnerstvo sa ruskom državnom firmom za nukleranu energiju Rosatom. Bolivija na ovaj način postaje važan regionalni akter, posebno u odnosu na Argenitinu i Čile u čijem trouglu teritorija je smješteno ovo nalazište. NR Kina sa Bolivijom po pitanju litijuma ostvaruje značajno ekonomsko pratnerstvo, koje je prema nekim procjenama vrijedno 1.4 milijarde dolara. Na ovaj način Bolivija je dobila priliku da uveća svoju snagu u međunarodnim odnosima kroz učešće na samitu zemalja BRIKS ove godine u Kazanju. SAD ne gledaju blagonaklono na prisustvo dvije velike države u regionu, koji je i njihova interesna sfera. Koliko je ova tema značajna za američku administraciju, govori i činjenica da je u martu 2023. godine zapovijednica u američkoj vojsci zadužena za Južni vojni sektor Laura Richardson, rekla da je eksplotacija litijuma u Boliviji pitanje nacionalne bezbjednosti za SAD.

Eksplotacija litijuma u Boliviji ima negativan utica na ljudsku bezbjednost. Ovo je problem sa kojim će se u budućnosti morati suočiti bolivijske vlade. Pored već prisutnih bezbjednosnih problema kao što su aktivnosti narko kartela, korupcija, socijalna nejednakost i siromaštvo, litijum će multiplikovati bezbjednosne probleme po građane. Ugrožena će biti ekološka bezbjednost kroz zagađenje izvora vode i hrane te degradaciju ekosistema. Hemijsko zagađenje koje nastaje u procesu obrade litijuma, negativno će uticati na zdravstvenu bezbjednost, što je vidljivo kroz porast broja oboljenja respiratornih organa i kože. Postoji opasnost od lokalnih nestabilnih zajednica i iseljavanja stanovništva, što će ugroziti političku bezbjednost.

Bijelom zlatu će rasti cijena na ekonomskom i geopolitičkom tržištu interesa. Ovo je činjenica koja ide u prilog boljem pozicioniranju Bolivije u regionalnim i međunarodnim okvirima. Jednako tako litijum donosi opasnost po ljudsku bezbjednost. Ostaje da se vidi da li će ekonomski interesi nadvladati interese ljudske bezbjednosti.

dr Nikola Banićević

(Doktor političkih nauka, smjer Međunarodna bezbjednost,  predavač na Humanističkim studijama, UDG)

Ali ako postoji izuzetak u ovoj zakonomjernosti – onda bi to svakako bio, uvjeren sam u to, mitropolit Amfilohije i njegov put po trnju. Za razumijevanje tog puta nije potreban vremenski otklon. Sve je bilo kristalno jasno i za života mitropolitovog.

Mučenički i svetootački bio je njegov put za koji se pripremao još kod svog učitelja Justina Ćelijskog, u varljivom vremenu kada je komunistički resantiman prema crkvi još uvijek živio u refleksu našeg nesrećnog naroda i njegove vlasti.

Rađalo novo vrijeme u kome je trebalo iz ambisa bezbožništva iscijediti nejasna sjećanja na religiju, Boga, vjeru. Teško breme epohe koja nije bila naklonjena srpskom i crnogorskom narodu nosila su uglavnom mitropolitova leđa. Kao da se čitavo vrijeme aristotetolovski pitao: da li se pred neminovnošću treba sklanjati? I uzmicao se kada više nije imao gdje, kada je morao, kada se varakao i preganjao sa silnicima ere, duboko svjestan igre preokreta iz rečenice Svetog Nikolaja Velimirovića: ,,Kada čovjek misli da je na vrhuncu svog uspjeha, tada, u stvari, stoji na granici svoje propasti".

Tako je i bilo. Litije su bile samo kulminacija mitropolitovog pravednog puta, koji je, ne njegovom voljom, često bio popločan politikom i svim njenim smicalicama. Koliko god ga je to ružno vrijeme lomilo, tjerajući ga da boravi u Prokrustovoj krčmi politike i hipokrizije – ono ga je učinilo možda i najznačajnijom crnogorskom ličnošću u posljednjih pedesetak godina. Sveti oci su govorili – ne dao ti bog vremena bez iskušenja. I bilo ga je previše za mitropolitovog života. Ipak, sva su vremena teška i bremenita.

Patrijarsi Vikentije i German, crnogorski mitropoliti Bradvarević i Dajković, bili su u nepodnošljivom i gotovo bezizlaznom položaju. Za njih su podrugljivo govorili da su ‘crveni (komunistički) popovi’ jer su u pasjim vremenima pokušavali sačuvati što se sačuvati može… Ali doba mitropolita Amfilohija bilo je još teže, perfidnije, pokvarenije, složenije.

Zato je njegov legat veći, pogotovo u svjetlu činjenice da ga danas, četiri godine od upokojenja, slave i dojučerašnji progonitelji.

Ne znam tačno zbog čega, ali meni nakon ovih podataka prvo što je palo na pemet bio je onaj mali autobus s kraja sedamdesetih i početka osamdesetih godina u Beranama koji je dobio simpatičan naziv “budžobus”.

Taj autobus je tadašnja Opština Berane, jedina u Crnoj Gori, uvela kao mjeru štednje, i njime su službenici, “budžovani”, išli na sastanke u Podgoricu, i vraćali se. Bio je za to vrijeme vrlo moderan, modela sadašnjih malih “otokar” autobusa.

Boja žuta, polazak ispred “Gradske kafane”, u centru, u ranim jutarnjim satima, i povratak iz Podgorice sa sadašnjeg Trga nezavisnosti, u 15 časova, kada se završi radno vrijeme i svi sastanci.

Pa ko od službenika ima putni nalog da ide toga dana za Podgoricu, mogao je opravdano da ide samo sa njim besplatno, ili o sopstvenom trošku svojim automobilom. Službeni automobili su bili parkirani.

Zapalo je i mene jednom prilikom da idem sa “budžobusom”. Bio sam srednjoškolac i išao sam na regrutaciju u Podgoricu pa sam mogao da se provučem i provozam tim minibusom, džabe. Pokusavam da se sjetim imena vozača, ali mi ne ide. Daleka prošlost.

“Budžobus” je uvela Opština, ali je autobus bio u vlasništvu tadašnjeg “Ivangradprevoza” najjače autoprevozne firme na teritoriji SFRJ. Ne sjećam se ni koliko vremena je to tako funkcionisalo, ali sam vrlo ponosan danas na sjećanje da sam se njime vozio.

Oni koji su mladi i ne pamte to vrijeme mogli bi pomisliti da je to bilo zbog siromaštva. Stariji znaju da je u Beranama, sa svim fabrikama, bilo najboljih službenih automobila. Fabrika celuloze i papira je prednjačila i uvijek imala poslednje modele. Ko se još sjeća prvog “ševroleta” u Beranama. Bio je celulozin.

Čika Vaso je vozio najnoviji tip “mercedesa” i nikada neću zaboraviti kako je dobio zadatak od naših majki da prokontrolise šta radimo na moru ja i njegov sin, moj dobri drugar do današanjih dana. Banuo je nenadano, kao put ga nanio, pa onako. Pokupio nas je iz šatorakog kampa u Bečićima i provozao do Tivta. Do tada nisam doživio tu brzinu i kada sam izašao iz auta, noge su mi podrhtavale.

I takva država nije valjala pa smo je fino rasturili u nesrećnim ratovima devedesetih. I dobili banana države. I svaka od tih država uništila fabrike i ekonomiju, ali zato službenih automobila, kao što se može vidjeti, ne fali.

Kada su se desile promjene u avgustu 2020. godine, i kada je tadašnji premijer Zdravko Krivokapić došao na sjednicu Skupštine sa taksijem, na trenutak sam povjerovao da se nešto mijenja. Nije mi trebalo dugo da se razuvjerim, kada je u prvu posjetu Beranama, nedugo nakon toga, stigao sa blindiranim automobilom. Taksijem je prestao da se vozi. I on i svi koji su postali funkcioneri nove vlasti.

Pješice da odu na posao, ne daj Bože, ili možda biciklom, kao holandski premijer Mark Rute. To je u Crnoj Gori činio jedno kratko vrijeme samo ministar urbanog razvoja, pokojni Ranko Radović, ali on je bio svjetski poznati profesor arhitekture na prestižnim univerzitetima i nije se dugo zadržao u Vladi, svega godinu, od 2002. do 2003. Imao sam privilegiju da mi bude predavač na postidiplomskim studijama u Beogradu.

Možda niste znali da Švedska nema službene automobile. Ni danas, niti ih je ikada imala. Bio sam student žurnalistike na političkim naukama u Sarajevu, kada su nam profesori koji su važili za disidente držali predavanja i izmedju redova pričali još tada o tome da je Švedska više socijalistička, odnosno zemlja vladavine prava, socijalne pravde i solidarnosti, nego sve druge zajedno koje su u nazivu imale taj prefiks.

Šta danas reći kada čujete podatak da je Crna Gora na prvom mjestu u Evropi po broju službenih automobila po glavi stanovnika? Prisjetim se “budžobusa” žute boje, prisjetim se “Gradske kafane” pred kojom se parkirao, i koja se otvarala malo ranije, taman da putnici popiju kafu dok čekaju polazak. Osjetim nešto što ne bih znao da definišem da li je tuga ili ponos što sam zapamtio to vrijeme. Možda su godine, biće da je to, ali uvijek mi se nekako steže grlo kada se sjetim SFRJ.

I sramotu osjetim nad podatkom da na svakih 140 stanovnika ove male države, ima po jedan službeni automobil. Novac koji se izdvaja za potrošnju goriva, servisiranje i registrovanje tih službenih automobila dostiže više desetina miliona eura godišnje.

Taman bi bilo da se svi parkiraju, i da svaka opština, uključujući i Podgoricu i državni aparat, uvedu po jedan dobri stari “budžobus”. Brže bi u Evropu. Ne može biti da je ovaj podatak samo meni zaparao uši i da to nisu evidentirali oni koji odlučuju o zatvaranju pristupnih poglavlja.

Zimsko i ljetnje odbrojavanje

On je predlagao da ljudi ranije ležu kako bi uštedeli na svijećama. Nakon njega, o dragocjenoj iskorišćenosti dnevne svjetlosti pomjeranjem sata pisaće i drugi, ali će ova savremena rutina prvi put biti zvanično uvedena tokom Prvog svjetskog rata u Nemačkoj a zatim i u Velikoj Britaniji. Rat je takođe nosio svoje opravdane razloge za odlaganje padanja mraka.

Od tada, mnoge zemlje svijeta uvele su zimsko i ljetnje računanje vremena, uglavnom u Evropi i Sjevernoj Americi. Kina, Japan, Južna Koreja i afrički kontinent ne koriste ovaj način uskađivanja vremena, kao ni Island, Rusija, Belorusija, Gruzija...

Satovi kroz istoriju

Kada je čovjek u drevna vremena počeo da se intresuje za astronomske pojave i kretanje nebeskih tijela, tada je poželio da se nekako uklopi u taj savršeni kosmički ritam svojim uređajima za mjerenje vremena. Tako nastaju sunčani satovi u Starom Egiptu koji prate smjene dana i noći, satovi koji su koristili štapiće tamjana u Kini, kao i pješčani satovi naročito korisni pri morskim plovidbama.

Svi ovi izumi pratili su i osluškivali prirodna kretanja. Sunčani sat koji danas možemo vidjeti na trgovima kao turističku atrakciju ili ukras, pratio je kretanja sunčeve sjenke, vodeni sat (klepsidra) je vrijeme mjerio proticanjem vode iz jedne posude u drugu, pješčani satovi mjerili su vrijeme curenjem pijeska kroz uzani prolaz u satu.

Usklađeni ritam čovjeka i prirode poremetiće tek izum mehaničkih satova. On će najaviti jednu potpuno novu epohu u čovjekovom privatnom vremenu, ali i u onom istorijskom.

Mehanički časovnik kao istorijska prekretnica

Čuveni film “Moderna vremena” Čarlija Čaplina počinje velikim satom koji neumoljivo otkucava sekunde, zatim u kadar ulazi stado ovaca koje ubrzo smjenjuje kadar gomile radnika koji hitaju ka fabrici. Čaplinovo satirično viđenje modernog vremena koje se pomalja tridestih godina prošlog vijeka kada snima svoj poslednji nijemi film, biće tek “trejler” za stvarnost koja će uslijedeti u nastavku 20. vijeka. Čovjek će umarširati u fabrike i Fordova pokretna traka donijeće jedno potpuno novo vrijeme i novi koncept rada u kome će radnik postati kao i sat – dio složenog mehanizma neprekidnog bezličnog kretanja.  Vrijeme je postalo novac jer smo ga potpuno oteli od prirodnog poretka i kretanja sunca, vode, pijeska i zatvorili u satni mehanizam tik-tak odbrojavanja plaćenih sati.

Negdje u isto vrijeme kada Čaplin snima “Moderna vremena”, američki filozof i sociolog Luis Mamford piše knjigu “Tehnika i civilizacija” u kojoj objašnjava kako je upravo mehanički sat učinio vrijeme apstraktnim i merljivim. Ovaj izum je potpuno promijenio način na koji ljudi doživljavaju vrijeme, od kvalitativnog  povezanog sa prirodnim ciklusima i sopstvenim iskustvom do kvantitativnog koje mjeri efikasnost i produktivnost. Ova promjena u percepciji vremena pripremila je teren za industrijalizaciju i uspon kapitalizma.

Locirajući prve mehaničke satove u benediktinskim manastirima zbog monaške potrebe da uspostave red i disciplinu,  pominjući legendu po kojoj je prvi mehanički sat izumio monah Gerbert, kasnije papa Silvester II, Mamford zapaža: “Oblaci koji su mogli paralisati sunčani sat, smrzavanje koje je u zimskoj noći moglo zaustaviti vodeni sat, više nisu bile prepreke za označavanje vremena: ljeti ili zimi, danju ili noću, čovjek je bio svjestan odmjerenog zvona sata. Taj instrument se ubrzo proširio izvan manastira, redovna zvonjava zvona unijela je novi red u život radnika i trgovca. Zvona sa zvonika su gotovo definisala urbani život. Označavanje vremena preraslo je u poštovanje vremena i vođenje računa o vremenu i štednji vremena. Dok se to dešavalo, vječnost je postepeno prestala da bude mjera i fokus ljudskih aktivnosti.”

I kao što nam je vječnost nestala iz fokusa, ovovremena brzina i tempo života udaljili su nas od još jedne potrebe koju je među grčkim bogovima otjelotvoravao Kairos. Za razliku od boga Hronosa koji je takođe bio vezan za protok vremena, ali onog vječnog (otuda hronologija, hronika, hronično..), Kairos je bio bog srećnog trenutka koga moramo da zgrabimo inače će nam zauvijek pobjeći.

Huk satnih mehanizama, stalni pokušaji da prevarimo vrijeme, da se uhvatimo u koštac i ukrademo mu neki minut, da pomjeramo kazaljke napred i nazad, učiniće da nam Kairos prođe neprimijećen. Taj poseban trenutak je takođe vrijeme, ali ono koje sve mijenja čineći da se osjećamo gospodarima vlastite sudbine.

Njegova smrt pokrenuće najveću akciju protiv narko kartela u Južnoj Americi pod nazivom „Leyenda”. Nosilac operacije bila je američka DEA. Cilj je bio da se pronađu odgovorni za ubistvo Kike. Agenti su u Meksiku sproveli intenzivnu istragu, koja je dovela do hapšenja ključnih članova kartela Guadalajara, uključujući Rafaela Caro Quintera, glavnoosumnjičenog za Kamarenu otmicu i ubistvo. U saradnji američkih i meksičkih službi bezbjednosti, sprovedene su i druge akcije.

Operacija kodnog naziva „Firewall” iz 2000. godine pokrenuta je sa ciljem suzbijanja mreža za pranje novca narko kartela u Latinskoj Americi, praćenjem finansijskih tokova novca dobijenog i povezanog sa trgovinom drogom. Cilj operacije kodnog imena „Nexsus” iz 2012. godine. Bilo je otkrivanje i zatvaranje krijumčarskih ruta između kolumbijskih kartela i meksičkog Sinaloa kartela. Operacija je sprovodena u saradnji DEA i kolumbijskih vlasti.

Razbijanje narko mreže poznate kao CJNG (Kartel Jalisco Nueva Generación) bio je cilj operacije „Python” iz 2020. godine. Razbijen je jedan od najmoćnijih kartela u Meksiku. Operacija je bila fokusirana na hapšenja u SAD-u i Latinskoj Americi i razbijanje finansijskih resursa, logističkih lanaca i mreže transporta.
Aktivnosti narko kartela imaju negativan efekat na nacionalnu bezbjednost u vidu slabljenja državnih institucija kroz korupciju na visokom nivou.

Svoje aktivnosti sprovode putem nasilja i ubistava, kontrolišući čitave djelove teritorija država. Vidljiv je negativan uticaj i na međunarodnu bezbjednost, kroz transnacionalne tokove pranja novca i finansiranja terorizma i narkoterorizma. Ovaj oblik organizovanog kriminala prate i drugi, kao što je trgovina ljudima, oružjem, umjetninama i dragocijenostima.

Borbu protiv narko kartela ovog mjeseca platio je životom gradonačelnik grada Chilpancingo de los Bravo u meksičkoj saveznoj državi Guerrero, Alejandro Arcos. On je likvidiran na brutalan način od strane meksičkih trgovaca drogom. Njegovo ubistvo samo je jedno u nizu, jer su kroz narkoterorizam organizovane kriminalne grupe ubile 40 političara, tokom političkih kampanja. Ubistvo Arcosa pokrenulo je talas nasilja, sa kojim će se kao primarnim bezbjednosnim izazovom suočiti meksička predsjednica Claudia Sheinbaum.

Aktivnosti narko kartela su međunarodni bezbjednosni problem i rizik po ljudsku bebjednost u nacionalnim bezbjednosnim okvirima. Odgovor mora biti združen i efikasan i temeljiti se na saradnji država i njihovih institucija. Žrtve koje su podnijeli mnogi, ne smiju biti uzaludne u brisanju vladavine bijelog traga.

Ne zna se koja je teža i mučnija od ove dvije tragedije, pogotovo u svijetlu činjenice da je maloljetni A.K. povratnik. Taj dečko, danas gotovo momak (ima sedamnaest godina), kako sam čuo, bio je vinovnik bestijalnog prebijanja mladih atletičara iz Sarajeva u aprilu prošle godine, takođe u Baru.

I ono sto se zdravorazumski nameće iz ovakve odluke suda u Podgorici, odluke koja je zgrozila i uznemirila javnost, jeste pitanje: da li na ovaj način Apelacioni sud odnosno zakon o maloljetničkoj delinkvenciji – ohrabruje mlade ljude koji su krenuli stranputicom i huliganstvom da i dalje čine zulum (krajnje sam blag u kvalifikacijama)? Ne prizivam patnju nikome, pa ni mladom A.K, ubici u pokušaju, ali socijalna patologija u velikom broju slučajeva jedino uzmiče pred strahom od kaznene sankcije.

Takođe, ne kažem ‘da sudije ne treba da se drže zakona kao pijan plota’, naprotiv, legalista sam. Ali kao što politiku mnogo puta trezvenije sagledamo iz nepolitičkog ugla, tako se i sva pogubnost i refleksija ove jezive odluke Apelacionog suda neuporedivo jasnije vidi iz nepravnog i laičkog, ljudskog položaja.

Momka koji je nožem iskasapio mladog sugrađanina, kojem su jedva život spasili, a da to nije uradio u nužnoj samoodbrani, pustiti nakon devet dana da se brani sa slobode, to je zaista neshvatljivo. Da li je to drugi zločin u čitavom slučaju, pita se s pravom i Bar i čitava Crna Gora?

Zato, bezrezervno se pridružujem porodici Darisa Mujica i građanima Bara koji protestuju – u borbi i zahtjevu da se izmijeni zakon o maloljetničkoj delinkvenciji kako bismo osigurali pravednije sankcije i prevenciju nasilničkog ponašanja među mladima!