Kao čestit čovjek čiste biografije, uz atake političke mafije da mu smjeste državne udare, Knežević je u startu u velikoj prednosti u odnosu na sve one koji su nipodaštavali ljudske vrijednosti.

A i, kad izađeš na crtu jednom profesoru srpskog jezika, i vrsnom piscu i političaru, onda već u startu gubiš sa: 3 – 0.

Zato nek se niko od tobožnjih spasilaca Crne Gore u ljetnjem periodu ne zavarava da u polemici s Kneževićem neće ostati kratkih rukava. A i ljeto je, pa im to lakše pada.

Pa Demokratska partija specijalista (za mućke, prevare, i glumu) ostaje vazda neubjedljivo ista: tobož se bori „za ono malo pravde“, kao da svi mi nijesmo odavde.

Pa se u Parlamentu redovno pravi farsa kad trodecenijski ćutolozi glume za spas pravne države, koju su ćutke gazili skoro tri decenije…

Zato Knežević perjanicama mafijaško-koruptivnog režima, koji slabije štima, redovno u skupštinskim klupama iznosi neprijatnu, ali čistu istinu, i izvodi stvar na čistinu.

I nije nimalo slučajno, po svim novim anketama, jedan od tri najcjenjenija političara u Crnoj Gori. A za to se vrijedi boriti, i istinu zboriti…

Pa, ko ima petlju od režimskih poklisara, nek prozbori…

Ali je unosnije ostati u ravni blefa čuvajući svog šefa, i ostale po dubini u do juče dubokoj državi.

Dan žalosti koje država proglašava nakon velikih tragedija je poziv na zajedničko tugovanje. To je pokušaj da se na trenutak zaustavi svakodnevno ubrzanje, da kolektivno osvijestimo gubitak života.

Danas, kada smo preplavljeni lošim vijestima, slike poginulih, bolesnih i nesrećnih naviru u medijima i na društvenim mrežama uporedo sa reklamama za kozmetičke proizvode, vremenskim prognozama, pijačnim barometrom. U tom vrtlogu informacija, dan žalosti postaje brana ravnodušnosti, dvadeset četiri sata koji nas podsjećaju na dragocjenost svog i tuđeg života.

U kontekstu državnog poziva na tugovanje, Džudit Batler postavlja zanimljivo pitanje: Koje smrti smatramo vrijednim tugovanja?

“Otvoreno tugovanje je povezano sa gnjevom, a gnjev pred nepravdom ili nepodnošljivim gubitkom ima ogroman politički potencijal. To je, konačno, jedan od razloga zašto je Platon želio da protera pjesnike iz Republike. Smatrao je da će građani, ako prečesto budu odlazili da gledaju tragedije, plakati nad gubicima koje su vidjeli, a da bi takvo otvoreno i javno tugovanje, narušavanjem poretka i hijerarhije duše, narušilo i poredak i hijerarhiju političke vlasti. Bilo da govorimo o otvorenoj tuzi ili gnjevu, govorimo o afektivnim reakcijama koje režimi moći pomno regulišu i ponekad podvrgavaju izričitoj cenzuri”, pisala je Batler o tugovanju u ovom našem vremenu ratova “uživo”, gdje je teško ograničiti moć slike, pa samim tim i moć uticaja na javnost.

U trenucima kada se dogode zločini ili nesreće koji bi mogli dovesti do kolektivnog gnjeva, dan žalosti može djelovati kao sigurnosni ventil. Njime država priznaje da se dogodilo nešto što duboko boli njene građane, a istovremeno preuzima odgovornost da tu bol javno imenuje. Tada se smrt izmešta iz sfere privatnog žaljenja. Gubitak postaje opštedruštvena činjenica, a osjećaj tuge se preliva preko granica jedne porodice i bližnjih.

Kada tragedija postane veća od lične nesreće, nastaje potreba za kolektivnim gestom – za danom žalosti. Taj dan nas podsjeća da nasilno oduzimanje života ne smije biti tolerisano. To je podsjećanje da ni smrt nije privatna stvar ukoliko je izazvana nebrigom, nasiljem ili sistemskim propustom.

Zato dan žalosti nikada ne bi smio biti puka formalnost. On je priznanje da nas nešto duboko boli kao društvo – ne samo jer su neki ljudi umrli, već zato što nas je njihova smrt podsjetila koliko je život krhak i dragocjen.

Tugovanjem priznajemo da je svaki izgubljeni život bio vrijedan življenja.

Skupština je usvojila zakon prema kojem najmanje 40 odsto kandidata na svim izbornim listama treba da budu žene. Ministarka evropskih poslova Maida Gorčević, ocjenjujući da je riječ o značajnom ispunjavanju evropskih preporuka i potreba crnogorskog društva, kazala je da se ovime rješavaju višegodišnje slabosti izbornog i političkog sistema i jasno implementiraju preporuke evropskih institucija, kao i sugestije domaćeg nevladinog sektora.

Gorčević je istakla i da obavezna kvota od 40 odsto žena na izbornim listama, predstavlja veliki iskorak ka ravnopravnijem političkom učešću žena .'Ovo je važan korak ka 100 odsto rodnoj ravnopravnosti u odlučivanju', poručila je Gorčević.

A što ne 50 odsto?

Potpredsjednica Skupštine Crne Gore Zdenka Popović bija je još malo više oduševljena. Kazala je da je to istorijska odluka koja predstavlja veliki iskorak za našu demokratiju, ali i jasnu poruku da Crna Gora stoji uz principe jednakosti, pravičnosti i zastupljenosti svih građana i građanki.

Sve krasno. Samo - a zašto ne 50 odsto?

Savršeno je jasno da su Crna Gora i njen izborni sistem jedva stigli i do ovoga. I tačno je da su se mnoge žene, pored ostalog uz pomoć međunarodnih organizacija, za svaku stopu i svaku kvotu ozbiljno borile.

I kad je usvojen zakon po kojem je na listama trebalo da bude najmanje 30 odsto žena, muškarci su najprije varali time što su žene stavljali na dno izbornih lista. Pa se to promijenilo i svako četvrto ime je moralo da bude žensko. Pa je muški svijet našao razne načine da i to zaobiđe koliko se moglo. Pa će sad biti isto.

Prema podasima sa posljednjeg popisa, visoko obrazovanje u Crnoj Gori ima 61.906 muškaraca i 72.025 žena. U procentima: 46,2 prema 53,8. Tačno je da žena ima više i neđu neobrazovanom dijelu stanovništva, ali to je samo posljedica njihove ukupne neravnopravnosti. Znate već tu priču kako svaki ozbiljan čoek u Crnoj Gori ima dvoje đece i tri šćeri.

To pored ostalog, pokazuje da 'ženska borba' nije bila nimalo laka, neđutim možda na neke stvari treba djelovati - sjekirom. Kao što je, na primjer, drug Tito dao ženama pravo glasa znatno prije mnogih zemalja na demokratskom glasu. Jednim propisom. Doviđenja.

Kakve sve manipulacije i rupe po zakonima, i nakon što se donese neki propis, znaju da pronađu naše partije, svjedočimo decenijama. Pored ostalog, stranke koje nijesu poštovale ni prethodni zakon o 30 odsto žena na listama ni na koji način nijesu bile kažnjene. Ponekad su im vratili poneku listu na 'doradu' ili nešto tako. A lijepo smo mogli, a možemo i sad, daprepišemo od nekih evropskih zemalja: stranka koja nema dovoljan broj žena na listama dobija 50 odsto manje novca iz budžeta. Problem riješen.
Posebno je pitanje koliko su žene u ovom trenutku poslužile za dodatno zamućivanje naše političke bare. Nedovoljno definisana politika u vezi sa održavanjem lokalnih izbora u istom danu i rješenje o 40 odsto žena na listama su zapravo još jedan pramen magle u istoriji reforme izbornog zakonodavstva.

Političarka analitičarka i profesorica Nikoleta Đukanović je postavila niz logičnih pitanja i kritikovala ograničen domet izmjena izbornog zakona, ističući da su izostale suštinske promjene koje bi zaista doprinijele fer i demokratskom izbornom procesu.

“Dobili smo velike promjene, ali ništa od: povećanja transparentnosti biračkog spiska; uređivanja i ažuriranja registra prebivališta; uređivanja registra državljana/ki; unapređenja kaznene politike u vezi sa prijavljivanjem i evidentiranjem preminulih osoba; uvođenja otvorenih lista i preferencijalnog glasanja; unapređenja sistema potvrđivanja kandidatura; omogućavanja individualnih kandidatura; zaštite biračkog prava; afirmativnih mjera za romsku populaciju, koja je i dalje diskriminisana; kao ni reforme u pogledu osoba s invaliditetom”, napisala je Nikoleta Đukanović.

Takođe je istakla da nije usvojen ni jedan konkretan mehanizam za sprečavanje zloupotrebe državnih resursa u predizborne svrhe.

Zašto sve to nije riješeno, a propis o učešću žena je predstavljen kao istorijski? Jednostavno je - dogovor oko žena je bilo najlakše postići. Pa će se već nekako izvrdati.

Dame i gospodo, drugovi i drugarice, braćo i sestre, u ovoj zemlji živi 316 826 ili 50,80 odsto žena i 306 807 ili 49,20 procenata muškaraca. Samo takva raspodjela vlasti je pravična.

Što mi danas znamo o ljudima koji su na tankom lancu zemlje uz more ostavili vječan trag: Herceg Novi, Tivat, Lastvu, Bijelu, Svetu Nedjelju, Risan, Stoliv, Prčanj, Muo. I Perast pod kojim u suton šumi i pjeva ljubičasto - crveno more.

Što mi znamo o čovjeku koji je gradio kamene kuće i donio glicinije iz dalekoga svijeta? Što mi znamo o pravilima, mjeri, razumu i odmjerenosti s kojoj su sve te tvrđave, crkve, ribarske kućice i kapetanske palate građene? Gdje se o tome nešto može pročitati? Koliko je školskih biblioteka u ovoj zemlji opremljeno knjigom Ljudi iz Boke Antuna Sbutege i koliko se ljudi sjeća čovjeka koji počiva na groblju Chacarita u Buenos Airesu ispod ploče na kojoj piše Ars longa, vita brevis? Malo. Premalo ako znamo da tri četvrtine svih štićenih kulturnih dobara ove zuemlje čuva Boka Kotorska a mi planiramo da obnovimo Evropu.

ZVONA ZVONE

Uzburkala se javnost, zazvonilo je mnogome lijevo uvo i zaigralo lijevo oko, što je znak da će se desiti nešto ružno, čim je ministar prostornog planiranja, urbanizma i državne imovine Slaven Radunović najavio mogućnost da vlast organizuje referendum na kom bi se građani Boke Kotorske izjašnjavali da li grad Kotor i dalje treba ostati na listi UNESKO.

Što je to prekrila galama i debata oko Kotora ne listi UNESKO. gdje se taj dragulj našao kao kulturno-istorijsko nasljeđe čovječanstva? Vjerovatno nikada nećemo saznati.

Aktuelni ministar ministar prostornog planiranja, urbanizma i državne imovine, gospodin Radunović, stari je vuk koji zna kako se plovi iz kontra vjetrove. Neka mi ne uzme za zlo, ali ne mogu vjetovat` da je on, potresen najavom da bi Kotor mogao biti uklonjen s UNESKO liste zaštićene kulturne baštine, noć proveo u konvulzijama plača, te je, shodno činjenici da je jutro pametnije od noći, osvanuo s idejom - neka se da se narod pita. Tog referenduma neće biti. Vlast koja je spremna prepustiti narodu da malo, na svoj način, bude sretan i odluči što će učiniti s najvrjednijim komadom planete zemlje istočno od Menhetna? Malo sjutra...

Sve je to dimna zavjesa iza koje stoji odluka vlasti da stopiraju rješenja o rušenju 190 nelegalno podignutih objekata u Crnoj Gori, da se investitorima koji su počinili krivično djelo nelegalne gradnje pruži šansa da pod pravilima koja važe za 119. 810 njihove braće po materi raščiste stvar u svoju korist i na dobrobit čovječanstva. Ne zamjeram.

Nekima legalizacija a vreloj javnosti satisfakcija što je iskoristila pravo da se borbeno brani od mogućnosti da vlast koja ne zna što da radi narod pita o stvarima u kojima mi tradicionalno iskazujemo visoko nivo kompetentnosti, bafer zonama i klesarskom malju. I na nama je samo da se lijepo igramo...

OPCIJE

Mnogi stanovnik Boke Kotorske ne drhti kao topola pod vjetrom u decembru, ako mu se saopšti da će Kotor biti stavljen na crvenu listu ugroženog svjetskog kulturnog nasljeđa, ako ne stigne moratorijum na gradnju.

Cijela je stvar odavno krenula u krivom smjeru.

Cijele je stvar prosta. Dvije su mogućnosti.

Ljudi koji u Crnoj Gori drže konce vlasti u rukama mogu staviti moratorijum na dalju gradnju u zalivu i sačuvati grad Kotor ili udovoljiti ambiciji ljudi koji na svom porodičnom stablu nemaju nikog ko je ribario, plovio i klesao kamen, da grade i zarade gradnjom u Kotoru.

Zaliv svetaca ili zaliv grijeha. Red, jedinstvo, ljepota graditelja Boke Kotorske ili afektivna logika čovjeka mase i pohlepa grebežljivca.

Što mislite da će izabrati?

S referendumom ili bez njega.

Naspram njega je Seni Pramoj, predstavnik Tajlanda, bivši ambasador u Vašingtonu, čovjek aristokratskog držanja, koji je na suđenju pokazao izuzetnu elokventnost. Svi čekaju da veliki mermerni sat otkuca podne, kada će se izreći presuda.

Predsjedavajući sudija, Sir Džerald Ficmoris, izgovara rečenicu koju su obje strane čekale decenijama: „Sud, većinom glasova, presuđuje da se hram Preah Vihear nalazi na teritoriji Kraljevine Kambodže.” Tako je tog 15. juna 1962. godine temeljni spor između dvije države formalno, ali ne i suštinski, riješen. Prilikom napuštanja zgrade u Hagu, predsjednik Kambodže je okupljenim novinarima rekao: „Odluka Suda nije pobjeda nad Tajlandom, već pobjeda međunarodnog prava. Naše dvije zemlje moraju graditi mir, jer ono što dijelimo nadmašuje ono što nas dijeli.”

Preah Vihear, drevni hram sagrađen je u 11. vijeku, na uzvišenju na samoj granici između Tajlanda i Kambodže. Nakon što su kolonijalne sile povukle granice ne uzimajući u obzir lokalne odnose, obje zemlje su počele polagati pravo na hram. Tajland je tvrdio da hram geografski pripada njemu, dok je Kambodža smatrala da je istorijski i kulturno uvijek bio njen.

Pitanje vlasništva nad svetilištem nije jedino sporno između dvije države. Problem predstavlja demarkaciona linija u odnosu na hram. Granična linija oko hrama i dalje nije jasno određena, posebno oko 4,6 km² spornog područja. Problemi kolonijalne politike vidljivi su i danas. Postoji više verzija karata: francuske mape iz kolonijalnog doba i tajlandske vojne karte, koje se razlikuju. Problem predstavljaju i političke manipulacije, koje nacionalističke grupe iz dvije države koriste, zloupotrebljavajući različitosti.

Čuveni su protesti iz 2003. godine u Pnom Penu, kada su demonstranti spalili tajlandsku ambasadu nakon što je tajlandska glumica rekla da Angkor Wat pripada Tajlandu. Postoji preplitanje ekonomskih interesa, posebno u pograničnim područjima. Granica je važno trgovinsko čvorište. Postoje brojni nesporazumi oko prava na eksploataciju prirodnih resursa u graničnim područjima, posebno šumama. Kriminalne grupe u obje države koriste granični problem za krijumčarenje robe, goriva, drveta i ruda. Granica se, i pored pokušaja da bude oslobođena vojnih jedinica, ipak militarizuje u kontinuitetu.

Države raspoređuju svoje vojne snage duž granice, a postoje i nedeminirana minska polja, što otežava život lokalnom stanovništvu. Vidljiva je i umiješanost trećih strana, NR Kine i Vijetnama, dok ASEAN iako ima mehanizme za mirno rješavanje sukoba, nije djelotvoran. NR Kina ima snažne trgovačke, vojne i diplomatske uticaje na Kambodžu. Tajland je samostalniji i pokušava balansirati između SAD-a i NR Kine.

Danas su tenzije opet podignute na najviši nivo. Pogranični sukobi su eskalirale, a tajlandski premijer govori o mogućem ratu. Situacija se zaoštrava. Za dva dana sukoba poginulo je 15, a ranjeno 46 ljudi. U borbama je korišćena i vojna avijacija.

Tenzije između dvije države, i time regionalna nestabilnost, u centru imaju hram Preah Vihear, koji je 2008. godine, na predlog Kambodže, UNESCO uvrstio na listu svjetske kulturne baštine. Tajland se ne miri sa tom činjenicom ni danas.

Koliki je značaj upisa na listu UNESCO, možda najbolje govori rečenica predsjednika Kambodže prilikom ulaska u sud: „Ovo nije samo spor oko kamenja i zidina. Ovo je spor oko našeg dostojanstva, identiteta i istorije.”

Neposredno prije toga mislili smo da je posljednjih godine rat kotorskih narko-klanova izgubio na intenzitetu i činilo nam se da je taj tragični i prokleti mafijaški sukob dospio u posljednju fazu opadanja i smirivanja. Prevarili smo se.

Da li se u ratovima kriminalnih gangova u jednom trenutku mir uspostavlja za zelenim stolom, kao što to čine zaraćene države, nameće mi se pitanje. Sjetimo se nezaboravne scene iz filma Kum – sastanka mafijaških glaveština iz Njujorka, kada don Korleone (Marlon Brando) veličanstvenim govorom ubjeđuje Barzinija, Tatalju i ostale bosove mafijaških porodica da sklope primirje. Međutim, to je film, tačno – genijalan i po mnogima najbolji film, ali ipak film.

U našoj kavačko-škaljarskoj realnosti, na samom prologu u rat, dok još niko nije bio ubijen, u jednom beogradskom kafiću sastale su se vođe dva klana u pokušaju da preduprijede klanicu koja se pripremala, i o tom sastanku govore različiti i ozbiljni izvori. Nisu se dogovorili i navodno je došlo do potezanja pištolja. Epilog nam je dobro poznat – uslijediće čitava decenija brutalnog i bestijalnog rata, možda i najkrvoločnijeg mafijaškog rata u savremenoj Evropi, poslije dva rata Koza nostre iz šezdesetih i osamdesetih godina (koji nisu toliko dugo trajali).

Vodeći se onom čuvenom državničkom maksimom da je rat nastavak politike drugim sredstvima, postavlja se pitanje – da li su snažne i visokoprofitne mafijaške hobotnice i njihovi ratovi takođe produžetak neke ili nečije politike, i da li su vođe kotorskih klanova zaista mogle zaustaviti izbijanje rata na tom famoznom sastanku u Beogradu? Upravo će u Kumu 2 Majkl Korleone (Al Paćino) reći senatoru Giriu (Patrik Geri): Senatore, obojica smo dio iste hipokratije!

Naravno, od promjena 2020. država ni u jednom smislu nije u dodiru sa dva metaklana, makar ne u organskom i aktivnom domenu. Ali klanovi su ostali u koruptivnom i amoralnom dijelu državnih ustanova, što nam dokazuju pojedina hapšenja i procesuiranja.

I pored toga, čini se da veoma slabo poznajemo strukturu, dubinu i pozadinu kotorskih klanova. Da li zbog te nepoznanice ne uspjevamo kao država da se izborimo sa mafijaškim zlom i sada kada imamo čistu namjeru i volju, dok najnovije surove likvidacije u Podgorici zlokobno nagovještavaju još jednu deceniju rata i lede krv u žilama?

Težak je i traumatičan ovaj rat koji je dobio i familijarno-plemensku dimenziju i koji je na neki izopačen način iz daleke prošlosti prizvao onaj naš najgori nahijsko-južnjački refleks krvnih osveta i destruktivnog inata.

Iako se poslovično kaže da je i najslabija država jača od najmoćnije mafije – neka nam je Bog u pomoći.

Upoznajemo se uz put, tih petnaestak kilometara, i na kraju se zahvaljuje meni i mojoj supruzi, kao da smo ne znam šta učinili. Pita, jesam li što dužna? Kafu, odgovaram u šali, ali kada vam dođemo u kuću, u Mirini imam dosta prijatelja i poznanika.  

Već je šesta godina od kada su počeli problemi u beranskom autoprevoznom preduzeću “Simon vojaž”, i od kada su ukinute lokalne medjugradske autobuske linije, a narod nekoliko gradova u regionu ostavljen na milost i nemilost taksistima. Naravno, ako imaju novca za taksi.

Onda se prisjetim ne tako davnog vremena kada je lokalni autobus na relaciji prema Andrijevici i Plavu i obratno, nailazio svakih sat vremena. Pouzdano znam. Išao bih u ribolov negdje oko Plava, i lakše mi je bilo da koristim autobuski prevoz nego da koristim vlastiti automobil. Prvi jutarnji autobus čekam kod rudarske zgrade ujutru u 05.10h.

Kada krene žaropek i riba prestane da “radi”, koliko god sam kilometara prošao uzvodno ili nizvodno, izadjem na magistralu bilo gdje, i ne čekam dugo. Srećna vremena. “Ivangradprevoz” je imao nepogrešivu satnicu za red vožnje i najbolje vozače i konduktere. Bilo nekad, sad se prepričava, što bi se kazalo.

Zbog poznatih dešavanja u “Simon vojažu”, koji je, kao nasljednik “Ivangradprevoza”, kasnije “Jugoprevoza”, imao monopol na lokalni prevoz, šest gradova u ovom dijelu Crne Gore nema medjusobni linijski autobuski saobraćaj, i danas se, ako nemate svoj automobil, veoma teško prebaciti na relacijama od svega deset do trideset kilometara između ovih gradova. Situaciju, naravno, koriste taksisti sa cijenama koje samo rastu kako poskupljuje gorivo.

Beranska lokalna vlast je nedavno napravila prvi korak kupujući i otvarajući autobusku stanicu u ovom gradu, i to je odličan potez. Ali nema autobusa. One koji su valjali i bili najbolji, stečajna uprava je prodala za nikakve pare, i niko zbog toga nije do sada odgovarao.

Ne vrijedi sentimentalno prisjećanje i lamentiranje nad vremenima koja ne mogu da se vrate. To zvuči lijepo i nostalgično, ali od toga narod nema ništa. Ako žele da riješe ovu nepodnošljivu situaciju, čelnici gradova u regionu morali bi da se sretnu, da sjednu i da razgovaraju o realnom problemu koji muči građane svih šest gradova.

U redu je priča da su migracije učinile svoje i da je sve manje naroda i sve manje putnika. Ali, ne moraju to biti nekadašnji veliki, takozvani harmonika lokalni autobusi, kakvi su išli na svaki sat prema Andrijevici, Plavu, Gusinju, Rožajama, Petnjici ili  Bijelom Polju, i nazad. Sasvim u redu bi bilo da se nadje neki ozbiljan prevoznik sa malim autobusima, koji su u međuvremenu izgradili ozbiljne firme. I ne mora svaki sat, ali na dva sata da vozi na lokalnim linijama.

Da uplašene žene i maloljetna djeca ne stopiraju pored puta, jer nemaju novca za taksi.

Šta će potom biti sa silnim krivičnim prijavama koje su podnesene protiv svih onih koji su direktno ili indirektno krivi za propast “Simon vojaža”, i posljedično za ovakvo stanje već šestu godinu u lokalnom međulinijskom prevozu, neka bude šta bude.

Narod prije svega traži uslugu koja spada u red osnovnih na koju treba da ima pravo, a u pravosudje i tako odavno nema povjerenje. Moglo bi se to uprostiti i reći - ako Zeta ima gradski prevoz, ili ako je bilo koji grad na primorju povezan lokalnim, zašto da to pravo bude uskraćeno stanovništvu Gusinja ili Berana? Crna Gora stanuje i na sjeveru. Zašto se onda čudimo što ljudi odlaze?

Nezaobilazna mediteranska ljepotica koja začas zakotrlja sjećanja, lavanda se oduvijek vezivala za mirisne sapune i kolonjske vode čije bočice su početkom 20. vijeka dizajnirali umjetnici poput Kandinskog i Pikasa.

Najpoznatija među njima, ‘Cologne 4711’, koja je nastala u Kelnu davne 1799. godine, još uvijek se proizvodi. Naziv ‘kolonjska voda’ samo je francuski odjek imena ovog njemačkog grada u kome se nalazi i Muzej mirisa. Osim lavande, i limun, gorka i slatka pomorandža, bergamot i ostali mirisni čuvari sjećanja sa Mediterana preselili su se prije više od dva vijeka u ovu raskošnu bočicu, šireći mirise kroz sve istorijske epohe do danas.

BRNISTRA (ŽUKA, ŽUTILOVKA)

Na sjevernim mediteranskim obalama gdje je i rođena, svojim jarkožutim cvjeto-vima brnistra odolijeva i buri i suši, hraneći se suncem u zenitu. Ume lijepo i da zamiriše. Mirise širi uljem koje se danas dodaje parfemima, a “na žar i pepeo starih krušnih peći”, piše Predrag Matvejević, “bacala se njezina grana da unese u pogaču vlastiti miris.”
Njom su žene punile jastuke i madrace, ili pravile žutu boju koju su impresionisti rado koristili slikajući ovaj osunčani cvijet.

Zato joj je pjesnik Leopardi posvetio stihove “Brnistra ili pustinjski cvijet”, kao odu njenom skromnom cvijetu koji se odupre nemilosrdnim nasrtajima bure i suše.

BOSILJAK

‘Duša mu miriše na bosiljak’, kaže se u narodu za dobrog čovjeka. Njegov miris simbolizuje blagodat Svetog Duha, njime sveštenik škropi ukućane prilikom osvećenja slavske vodice, ako su ga za jesenji Krstovdan u septembru ubrali i osušili.

Idealan je sastojak tzv. ljetnjih parfema koji mirišu na Mediteran, baš kao i hrane ovog podneblja čiji je bosiljak nezaobilazan začin.

Poreklo imena je grčko i znači “trava dostojna kralja”.

LIMUN

Citrusni parfemi su omiljeni ljeti, jer je i limun, iako porijeklom iz daleke Kine, postao simbol Mediterana. Njegov razbuđujući i osvježavajući miris, nasuprot uspavljujuće ljetnje žege, podjednako okrepljuje i duh i tijelo. Iako do neprijatnosti kiseo, sok mu je nezabilazan u pripremi slanih i slatkih delicija.

“Limunovi rasipaju polen ljeta”, pjeva pjesnik mediteranskih nemira, Krićanin Odisej Elitis, dok Euđenio Montale, pjesnik rođen u najvećoj italijanskoj luci, upozorava: ”Slušajte me, pjesnici, ne govorite mi o lavandi ni o ružama: mene zanima žuto čudo limuna.”

Limun nalazimo na platnima vanitas slikara koji su ga ostavljali do pola oljuštenog na svojim mrtvim prirodama, kao simbol raskoši, ali i prolaznosti.

U srednjem vijeku, punom tajni, limunov sok je korišćen za izradu nevidljivog mastila.

Ne bismo pogriješili kada bismo mirise svih ovih nabrojanih stanovnika mediter-anskih obala pomiješali poput parfimera, jer se harmonično uklapaju uz morsku obalu, kao i među sobom. Lavirintima uspomena i sjećanja vode nas iskusno, budeći uspavane emocije ili inspiraciju, isijavajući sunce i more koje godinama upijaju.

MIRISNI TUNEL I SKULPTURE KOJE DIŠU

Porijeklom iz krajeva daleko od Mediterana, umjetnik Olafur Eliason, zasadio je zidnim cvijećem 2.160 saksija koje se vrte oko posjetilaca, obavijajući ih svojim mirisom. Zavisno od godišnjeg doba, umjetnik koristi šest vrsta biljaka, među kojima su nezaobilazne i mediteranske, lavanda i žalfija. Posjetioci hodaju kroz ovaj mirisni tunel, dok se biljke lagano okreću oko njih.

I dok Eliason gradi mirisne tunele kako bi posjetioci lakše stigli do zaboravljenih emocija budeći im uspomene, brazilski vizuelni umjetnik Ernesto Neto pravi skulp-ture koje dišu. To su mreže koje vise sa plafona ispunjene aromatičnim biljem i začinima, instalacije koje mirišu na rituale i dom. To je umjetnost koja nas poziva da budemo dio nje, da aktivno učestvujemo u njoj udišući mirise mente, bibera, ruzmarina, limunske trave, lavande, bosiljka…
Iznenadnu nostalgiju koju je kod Prusta izazivao limunkasti kolačić umočen u čaj, kod nekih budi džačić lavande u fiokama i ormarima, ili opran veš koji se suši na vjetru, miris knjige ili tek zarezane olovke, ženske kose ili bebine kože…

Čulo mirisa je jedino “nefiltirirano” čulo, jer je njegov nervni put direktan, njegovi signali nijesu prerađeni u mozgu kao kod drugih čula. Kažu da to datira od vremena kada se čovjek oslanjao na intuiciju i mirise.
Zato ne postoji odbrambeni mehanizam kada mirisne informacije krenu ka našoj amigdali, centru emocija i sjećanja, koje je ime dobila, ne slučajno, upravo po mediteranskoj biljci – bademu, na koga oblikom podsjeća.
Dakle, borba sa mirisima unaprijed je izgubljena jer oni napadaju iz zasjede, a u ove ljetnje dane mediteranski mirisi to čine bez milosti.

Čak ni čuvena informacija 'ove godine ima ovoliko ili onoliko procenata turista više nego lani' ovu godinu nije uspjela da preživi. Tačno je, vrijeme je bilo promjenljivo katastrofalno, ali to ne opravdava mnoge druge stvari koje nijesu urađene kako treba.

Evo je pola jula, a turistički 'poslenici', kažu da nas očekuje 'špic sezone' i da su najave za septembar odlične. Umjestio četiri, dakle, turistička sezona bi nam, u najboljem slučaju, trajati dva i po mjeseca. Od toga se ne živi.

Već godinama je očigledno da u crnogorskom turizmu ne postoji strategija već isključuvo princip - oderi koga možeš. Jednom je jedan hrbatski novinar pisao da se turizam u toj zemlji zaniva na tome što na svijetu ima oko osam milijardi ljudi i da, teoretski, svakoga možeš da za.ebeš po jednom. Ako to važi, a važi, za Hrvatsku, još više važi za Crnu Goru. Čim pređete granicu sa susjednom zemljom, razlika je očigledna. Kome je teško da gleda pažljivije, neka samo pogleda količine smeća pored puta.

Neumjerene cijene, gužva, neljubaznost, gledanje na goste kao na nekoga ko treba da bude zahvalan ako mu neko kaže 'Dobar dan', nijesu razlog da neko neko mjesto odabere za odmor. Jer se na odmoru odmara, a ne prolazi se kroz raskopane ulice, ne kupa se pored ispusta kanalizacije, nije nužda da se trpe neljubazna lica priučenih ugostitelja. Što bi to ljudi sebi radili?

Kafa od osam eura, ležaljke od 80, smještaj koji se mjeri hiljadama - koga to može da privuče? Uz prateći haos, one koji to mogu da plate sigurno da ne može.

Decenijama se pričalo o visokoplatežnom turizmu dok su se u isto vrijeme gradile i gradile zdrade, kuće i prčvare za niskoplatežni. Poznato je - Ne može i jare i pare. Doduše u Alanu Fordu postoje plaže za bogate i plaže za siromašne jedna pored druge, ali ni u stripu to nije moglo da funkcioniše.

Ako zanemarimo kako sve na obali izgleda, ostaje pitanje - kako do toga doći? Jezivi putevi, kilometarske kolone, radovi u sred sezone. Zašto bi neko odabrao da tako provede odmor za koji je morao da štedi tokom cijele godine?

Praktično bez aerodroma, sa malo onih koji bi platili helikopter da stignu u Porto Montenegro.

Oni koji ne moraju da štede možda bi otišli na Sveti Stefan, ali on je, avaj, zatvoren. Sudbina, šte li je.

Kao i obično, traljav početak sezone, kao i sve ostalo, dobio je političku dimenziju. Otprilike: Srbi neće u Crnu Goru i olajavaju je na sve strane jer je mrze i žele da postane 'srpski svet'.

Nije da nema jezivo žutih naslova u štampi u Srbiji prema kojima, ako se ne oderu Srbi kao takvi, odere im se koža parama, a tu i tamo pojavi se i neka ajkula.

Natavno, imamo i drugu stranu. Slatki su neki od komentara po internetu. Jedan glasi: 'Šta se ovo desava sa turizmom? Evo popovi su na vlasti i okadili su sve plaže. Srbi su na vladi u Novom, Kotoru,Tivtu, ministrica turizma Srbijanka i opet srbskih turista nema. Svuda u restoranima srbijanske zastave i zastavice i ništa. Neko je pobrkao lončiće'. Stigao je i ironičan odgovor: 'Priča se da je na zadnjoj sjednici Svetog sinoda Crkve Srbije Porfirije lično naredio koliko da budu ležaljke. Joanikije trazio da marketi pojačaju cijene'.

Uz svo poštovanje glasa naroda, odluka o tome gdje će neko otići na odmor ne zasniva se na nacionalnom, već na pragmatičnom. Za ove pare, na crnogorskoj obali ne dobija se dovoljno muzike. Ili se dobije previše.

Usput, turizam na sjeveru tokom posljednjih nekoliko godina pokazuje mnogo više draži od onog primorskog. Međutim, sve od sebe daje mo da i to upropastimo. Čak i oko udaljenih jezera i visokih planina počele su da niču kućičice kao pečurkice. To je odličan način da prestane da struji dah prirode koji ljudi zapravo žele da osjete.

Ah, da, postoje i stanovnici Crne Gore. Možda bi i oni nekad da pipnu more. Nažalost, stvari stoje ovako: Primorcima je ispod časti da brčnu i nogu dok traje sezona; podgoričanima i geografski sličnima je sve više muka da satima stoje pred Sozinom, ispred Jaza, put Ulcinja ili na bilo kojoj drugoj cesti koja vodi ka plavetnilu Jadranskoga mora. Cetinjanima je malo lakše jer su bliže. O irvasima da se ne priča. Ako ne žele da 'uživaju' u čarima 'apartmana' sa po devet osoba u sobi, neuporedivo im je bolje da sjede kod kuće i sunčaju se pored Lima, na primjer.

Ozbiljno: za prosječnu crnogorsku porodicu pristojan odlazak na odmor na moru je realno nedostupan. Prosječna plata od hiljadu eura tu vrstu 'luksuza' ne dopušta.

Onda kad je bivša vlast propisivala prioritete, kazali su da su naše šanse turizam i poljoprivreda. Kad se vlast promijenila, ne zna se šta nam bolje ide. Taman k'o što smo zaslužili.

Sprdaju se ljudi sa siromasima koji skupe šaku novca i spuste se do mora. To su uvijek iste slike. Peku se janjci, krka sarma i prasetina, rašire ćebad uz pjenu od mora...Ne uspijem razumjeti što je operativni zaključak tih simposiona suštinski bezvrijednog svijeta koji se tu gdje jeste našao slučajno. Duhovno i duševno hiljade ljudi ne uspijevaju prerasti bezvrijedne dosjetkama koje prave na račun sirotinje. A sirotinju, izgleda, ni smrt ne može osloboditi od sramote koju joj je namijenila kasta zgubidana koja sebe smatra zaslužnom za sve privilegije s kojima je došla na svijet.

Dvadeset godina gledam istog nesretnikla koji se u bijelim, zidarskim gaćama što mu vise uz usahla bedra, zagledao u raju koja gušta na ulcinjskoj Velikoj plaži. Što je poenta? Ispraviti počinioca?

Taj je već mrtav. Poslije iskustva što ga je sabrao među nama mislim da se i u paklu dobro snalazi.

Na kraju će svi umrijeti. U međuvremenu treba da se živi s nekakvim smislom a smisao života sigurno nije ismijavanje sirotih.

Uzgred, ne sjećam se da sam kod cirkusanata koji ismijavaju sirotinjske navike na rivijeri negdje primijetio na zidu epizodu s porcijom Plavog jastoga iz Bretanje ili konture nečeg što ima status kamernog, intimnog događaja koju košta neku hiljadarku.

Ništa osim petparačkih dosjetki na račun paradajz turizma. I sve su pisane iz slične prishološke perspektive. One koju su naši starci nazivali pakost.

KOROV

Iz korova ljetnje rutine istresla se i priča o napadu na predsjednika Opštine Budva Nikolu Jovanovića. Njega su tukli. U tom ružnoj, suludoj epizodi koja je znakovita, posložene su sve horizontalne i vertikalne, sve mjerljive veze crnogorske politike i biznisa sa psihologijom društvenoga taloga.

Kažu da je sve što postoji stvarano s nekom namjerom. Ako to važi za pakao siguran sam da važi i za projekat demokratizacije crnogorskog društva. Prebijanje Nikole Jovanovića dokaz da je priča o demokratiji u Crnoj Gori najkontroverzniji psihološki eksperiment kojem je ova bila izložena u cijeloj njenoj povijesti. Cilj eksperimenta je bio da se dokaže kako je demokratija kod nas neprimjenjiva.

Prije sedmicu dana građani su pred Spomenikom partizanu borcu na Gorici, izviždali i izvdijeđali gradonačalnika Podgorice s obrazloženjem da tako štite nasljeđe NOR-a. Onomad su građani isprebijali predsjednika Opštine Budva štiteteći svoje biznis ideje. Nije ideja da sravnjavam ta dva događaja. Ne mogu se sravnati. Sugerišem da se ljudsko ponašanje mijenja brzo i ekstremno. Agresija će biti sve učestaliji način djelovanja.

Agresija je indikator niske tolerancija na frustraciju, impulsivnog ponašanje, konflikta koji je ventil za nagomilane frustracije.

Identitet pojedinca se stapa sa grupnim. Ja i mi protiv njih. To funkcioniše vjekovima. Identitet je temelj. Ozbiljne knjige kažu da je nasilje posljedica fraginalnog identiteta. Ali, ko bi sve to čitao...

Mene sva buka i bijes na ulicama i parlamentu podsjeća na eksperiment koji je vodio američki psiholog Zimbardo na Standford univerzitetu. Htio je da ispita kako ljudi reaguju na moć i autoritet. Okvir je bio odnos zatvorenika čuvara. Simulirani zatvor smjestio je u podrum Instituta za psihologiju. Psihički i fizički zdravi muškarci, njih 24, podijeljeni su dvije grupe, zatvorenici i čuvari. Učesnici su se uživjeli u uloge. Čuvari su uspostavljali ponižavajuće režime. Zatvorenici su pokazivali znakove anksioznosti. Eksperiment je prekinut poslije 6 dana. Zaključak - ljudi se ponašaju okrutno kada im daju autoritet i uloga čuvara. Čak i ako su, dok nijesu ogrnutu togom moći, bili dobri ljudi i ispoljavali empatiju s poniženim i uvrijeđenim susjedima.

Upoređujući eksperiment koji je na Standfordu prekinut poslije 6 dana s nama u Crnoj Gori, razmišljam o razmjerama emocionalnih posljedica koje smo pretrpjeli od svetorodne loze Petrovića do današnjih serdara, smjenjujući se u ulogama čuvara i zatvorenika, na pozicijama moći i potpune potčinjenosti. Sva je naša politička istorija podsjetnik na mračnu stranu ljudske psihe. Crno-bijelo okruženje modeluje mržnju. Maskulinitet funkcioniše. Iz grobova se kopaju leševi prošlosti. Čitam da će svijet propasti 2145. godine. Meni to izgleda predaleko. Nama se žuri!

VARIVO NA LEŠO

Inače, tipičan sam paradajz turista. Ne paradajz turista iz teške nužde. Hladokrvni ignorant svega na obali što nije espreso s malo mlijeka u zoru, krigla Nikšićkog piva poslije podne i flašica šardone vina u večernjim satima. Njesam dovoljno lakomislen da za porciju ribe koja je zimovala u prljavom zamrzivaču ili gumene lignje isporučim bogatstvo. Neka drugom filete od jeftine ribe podvaljuju kao komadiće brancina ili orade i neko razumniji od mene jede biftek koji zaudara taman kao da je u taj čas na tanjir sletio ispod sedla tatarskog konjanika.

Neću da trpam u želudac blitvu, krompir i bijeli luk, To “dalmatinsko varivo” naplaćuju kao da je ta blitva obarena u prvoklasnom španskom vinu sa tartufima. Jedan se čovjek kleo da je jednom u toj “deliciji” sazreo okus maslinovog ulja. Laže!

Ta budvanska blitva na lešo je metaforučna slika društva zasnovanog na deficitu intelektualnih dimenzija, perspektive otvorenog fruštva i doktrini da je sve što su drugi za tebe izabrali izvjesno, istorijski nužno i tvoje.

Zaudara kao svinjski mjehur.

Kad tu primjedbu s njom podijelim moja mi Olja kaže da je ta opaska prestroga, da na dnu postoje lijevo i desno, da se na dnu može tražiti joj dublje dno i još gušći mrak. To je čitala negdje kod Pekića i to je trebala biti pohvala na račun Mirka Kovača koji nije htio razumjeti hegelijanske čari ropstva pa se nešto šalio na račun marksizma i komunizma.

Volio bih da su danas njih dvojica s nama u Crnoj Gori.

Oni bi mogli da odgovore na staru pitalicu: Kad je nebo izda što je zemlji činiti?

Sovjetski tim sumnjao je na prisluškivače i mikro‑kamere u stolicama i lampama, pa su Islanđani doveli specijalni tim da rendgenskim i hemijskim analizama obavi provjere. Nepredvidivi Fišer, u stilu „sam protiv svih“, odlučio je da ne igra Kraljevsku indijsku odbranu, već da promijeni liniju.

Spaski je igrao precizno, kontrolišući sve dijelove table, što je Fišer kasnije iskoristio, kopirajući njegovu igru, ali sa sopstvenim pečatom. Spaski je ustao i počeo da aplaudira Fišeru, čestitajući mu na pobjedi. Sovjeti mu to nikad nijesu oprostili.

Šahovski rat dvojice velemajstora bio je uvod u treću fazu Hladnog rata, u kojoj će se malo južnije sresti dva giganta svjetske politike.

Hladni rat ulazio je u svoju treću fazu. Bilo je jasno da se rasplet kreće u dva pravca: prvi, apokaliptični, s nuklearnim ratom, i drugi sa spuštanjem gvozdene zavjese i okončanjem sukoba. Gorbačov i Regan stižu odvojeno u vilu Fleur d’Eau na obali Ženevskog jezera, pod strogim obezbjeđenjem.

Kada su se konačno sreli, pružajući ruku, Regan se nasmijao i rekao: „Ja sam Ronald Regan. Mislim da ovo možemo da riješimo.“ Gorbačov, ozbiljan, u kaputu i šeširu, odgovorio mu je: „Gledao sam vaše filmove.“

Fimski susret je dao nadu u kraj rata i otvorio vrata novom samitu SAD‑SSSR. Rejkjavik je ponovo ugostio dvojicu velikana. Sudar dvije kulture, načina razmišljanja i političkih strategija zategao je odnose između lidera. Posljednji potez pripao je Gorbačovu, iznuđen dobrom igrom predsjednika Regana. Berlinski zid je srušen, a međunarodna zajednica zakoračila je u novo razdoblje straha.

Danas su njihove uloge povjerene drugim ljudima, ali je problem sudara Istoka i Zapada ostao isti. Vlada veliko interesovanje kad će doći do susreta predsjednika Trampa i Putina.

Na njihovoj šahovskoj tabli biće više uloga, a svaki će koristiti svoju snagu u međunarodnim odnosima. Američki predsjednik nezadovoljan je stavom ruskog kolege. Pokušaj da se rat u Ukrajini riješi brzo i efikasno propao je.

Iznuđeni potez ka miru jeste uskraćivanje slanja dalekometnog oružja ukrajinskoj vojsci. Predsjednik Putin svjestan je snage na terenu i osvojenih teritorija, to su njegovi jaki aduti na tabli. Pat‑pozicija je trenutni ishod.

Predsjednik Tramp istovremeno igra i na bliskoistočnoj tabli. Poteze vuče u više pravaca, čime gubi na strategiji. Ne odustaje od podrške Izraelu, ali ne može ostvariti ciljeve u vezi sa Gazom niti dugoročne u vezi s Iranom.

Vlast u Teheranu teško će se promijeniti. Indirektno u ovoj partiji su prisutne Ruska Federacija i NR Kina, a svoj trenutak čekaju države Zaliva i Egipat. Jedna je tabla, a mnogo igrača. EU kibicuje i posmatra partije, bez konkretnih rješenja i poteza u pravcu postizanja mira.

Mora zaštititi sopstvenu ekonomiju od američkog zatvaranja. Nekada je svijet gledao samo jednu partiju, a danas se suočava sa više njih. Igrači su gotovo isti, pitanje je njihove izdržljivosti i postojanosti?

Fišerova pobjeda označila je prvi poraz SSSR u šahu nakon 24 godine potpune dominacije. Nagovijestila je kraj sovjetske ere i pobjedu SAD‑a. Spaski je poslije poraza rekao: „Nisam izgubio od Amerike.

Izgubio sam od čovjeka koji je igrao bolje.“ Kako god da se završe sadašnje šahovske partije između lidera, važno je da pobjedi mir, a uslov za to je „Spaskijevo otvaranje“ sa ispruženom rukom.

O kakvim se paklenim vrućinama radi najbolje nam objašnjava jedan čest ljetnji fenomen, a kojeg ljudi sa strane shvataju kao anegdotu ili crni humor, iako on to uopšte nije (nego suva realnost): svugdje na svijetu temperatura od 37 stepeni celzijusovih smatra se prirodnom nepogodom i pali se crveni alarm, ljudi se upozoravaju da ne izlaze..., to je vanredno stanje. U Podgorici, ili nekadašnjem Titogradu, kako hoćete, kada se temperatura sa 40 ili 41 spusti na 37, Podgoričani kažu – baš je lijepo zahladilo, može se disati, ovo je već prijatno i podnošljivo.

Kada pomenusmo anegdote vezane za tu čuvenu podgoričku ljetnju „apu“, a postoji čitava zbirka čaršijskih šala, zgoda i doskočica vezanih najčešće za ono što nas iritira i opterećuje, a to svakako jeste, kao što rekosmo, ljetnji pakao, kada ne znaš da li više peče od božije zvjezde ili iz asfalta, evo jedne, klasično staropodgoričke: kada bi se ljudi od muke i po automatizmu žalili jedni drugima na tropske dane – Briječani ili Dračani znali bi reći: dabogda toplomjer skočio na pedeset stepeni narednih dana, dako se ovi sjevernjaci, koji su nas okupirali, vrate odakle su došli...

Razumije se, ovo ne treba shvatiti kao šovinistički ili segregacijski poriv Staropodgoričana – to je dio folklora i socijalne antropologije svakog grada, svakog mjesta. Taj poznati rivalitet i sukob starosjedilaca i doseljenika (dođoša), juga i sjevera, različitih mentaliteta, psihologija, običaja – i to jednako važi kako za Rim ili Split tako i za Podgoricu. Ima tu i nečeg felinijevskog i mediteranskog..., ta hermetičnost i podozrivost južnjaka. Čak i jedan Beograd, Njujork Balkana, grad doseljenika, izrodio je veoma popularnu pozorišno-televizijsku dramu i komediju koja počiva na mentalitetskoj konfrontaciji između južnjaka i Starobeograđana (iz stanova sa visokim plafonima). Sjevernjaci su oplemenili i uvećali Podgoricu u svakom smislu, i u tome ih nisu osujetile ni velike vrućine o kojima govorimo. U nordijskoj mitologiji i srednjovjekovnoj njemačkoj književnosti kaže se da je jug mjesto pustinja, vrućine i smrti, a sjever prostor vegetacije i rađanja života.

I za kraj ovog članka podsjetiću vas na danas već legendarnu i odomaćenu aluziju koja u sebi na šarmantan način spaja politiku i podgoričke vrućine. Pad tridesetogodišnjeg režima koji se dogodio jednog tipično vrelog dana za Podgoricu, 30. avgusta 2020, nazvan je na duštvenim mrežama – osvježenjem (osvježilo je). Dakle, digresija na pad podgoričke vražje temperature – na olakšanje.

Antoan bježi iz škole  u luna–park na flipere,  vrteške, na ‘balerini’ djeluje bespomoćno i lelujavo. Dok skita gradom sa svojim drugom on srijeće, na bulevaru svoju majku u zagrljaju s ljubavnikom. Majka ga je opazila uz opasku - zar on ne bi trebalo da je sada u školi..!? Ali, pitanje se može i ovako postaviti: -A zar majka nije  sada na poslu!?. Dječak se služi  raznim nestašlucima; za dane u kojima skita da bi izvukao školsko opravdanje  kopira majčin rukopis. Laž je  brzo otkrivena.  

U sceni u kojoj njegov otac prži jaja za ručak, savjetuje ga kako ne treba da je pasivan u životu i da samo ništa neće doći, da za sve mora da se izbori,  da treba da bude malo više agresivniji ako želi da uspije. Zaključuje da je  njegova majka previše zauzeta svojim poslom i  treba da joj pomogne, jer su njene obaveze velike i iscrpljuće.   Majka je stalno umorna i nervozna, svađa se sa njegovim ocem.  Škola  sa konzervativnim mehanizmom vaspitivanja ravana je torturi.  Međutim,  Antoan zna više nego što pokazuje,  zna da nije baš sve tako kako ga svi uče, vidi i osjeća na svojoj koži  da je malo drugačije u životu i zato odlučuje da ostane u odnosu sa roditeljima introvertiran.

Otac mu stalno ponavlja da, dok god ga oni hrane mora da sluša i radi ono što mu oni kažu, bez njegove slobodnje volje. Pritisnut  je od roditelja i nastvanika iako on to ne pokazuje i ni u jednom  trenutku ne djeluje kao slabić. Rekao je i nastavniku da mu je majka umrla samo da bi ga ovaj pustio na miru i opravdao mu časove.  Trifo ukazuje da se ispod moralnih preliva u filmskoj slici, standardne spontanosti i nenamjerne istinitosti neuporedivo više stvari prećutkuje ili skriva nego što se gledaocu saopštava.

Antoan nije buntovnik zato što želi to da bude, ne bježi iz škole zato što nije željan znanja ili što je lijenština, ne koristi ulicu za sobu, a fontanu za kupatilo jer ne voli majku, već zato što više ne može da podnese situaciju koje postaje svjestan — kuda god se okrene uvijek vidi ograničenja, prisiljavanje  bez obzira da li je to kuća, učionica, ili neko drugo mjesto: njemu smeta taj život od djetinjistva, kao ptici u kavezu. Antoan se divi Balzaku, pali mu svijeću ( iako je tim činom  zamalo zapalio stan), piše najbolji sastav u školi, posvećen svome đedu, inspirisan Balzakom), ali mu nastavnik ne vjeruje, naziva ga plagijatorom i šalje ga kod direktora – za kaznu!?

Trifo je, uostalom kao i drugi reditelji novog talasa, bio fasciniran Vigoovom oporom snagom, sarkastičnom pronicljivošću duha.  Dječak je želio da se popravi i da stekne povjerenje svih,   roditelja i strogih nastvanika. Oni su živjeli  u uvjerenju da su mu pružili sve,  naprotiv, njesu ga odgojili, pružili su mu ime, smještaj, hranu, školu,  ali nijesu odgoj i nijesu mu pružili ono najvažnije a to je ljubav, povjerenje, druženje. Naprosto nijesu imali vremena za njega. 

Na kraju mali Anotan završio je pred sudom za maloljetnike. Otac predlaše da ide u popravni dom ili  negdje na selo da nauči da radi i da vidi kako je život težak.

Tu noć zavržava u policiji, sa starijim prestupnicima, prostitutkama, u  kavezu sa pletenom mrežom, čekajući kola koja će ga odvesti u popravni dom. Dok su ga vozili ’maricom’zajedno sa ostalim prestupnicima on je  sve podnosio.  Kroz rešetke uprtih očiju gledao je ljude, ulice,  velike, ulične neonske svjetiljke, svijetla velegrada, nijemo, samo jedna  suza klizinula mu je niz lice,  nepomičan, bez jecaja. Njegova  majka traži da ga smjeste negdje blizu mora jer se ona nada da će se popraviti. Antoan priznaje psihologu da ne voli majku jer je čuo kada je ona njegovoj baki priznala  da je htjela da ga abortira.

Za vrijeme jedne fudbalske utakmice u kojoj su igrali štićenici iz doma, Antoan uspijava da pobjegne ispod žice ograđenog terena. Trči krpz polja , livade, šumarke,  sela, trči, trči,  i konačno dolazi  do obale mora, tu se njegov bijeg završava, njegova ograničena  sloboda se gubi u velikom plavetnilu  koji se spaja sa obzorjem neba.

Trifoova kamera prati njegovo bjekstvo  iz kazneno-popravnog doma, klizeći sve dalje i dalje dok on bez daha trči, u drugom zvučnom planu se jasno čuju ptice.

I tako dolazimo do presudne scene: Antoan je prvi put na moru, pred njim je beskrajna pučina — tek tada će mu postati jasno da je i to opet jedna granica preko koje se ne može u realnom svijetu, shvatio je da sloboda predstavlja samo iluziju!

Ako želi da je ne uništi moraće da prihvati sva ograničenja života i da ne prilazi njenim granicama. Trifo nije nimalo oklijevao da napravi digresiju u  dirljivi emotivni detalj. Jedan od takvih momenata je i kada se Antoan nalazi na ,,balerini“ u luna-parku, gdje mu se tijelo uvija u razne poze koje izražavaju njegov slabašan impuls da se pobuni protiv zabrana društva.

Luta ulicama tužan i nesrećan. Hladno mu je.  Ispred ulaza zgrada krade jutarnje mlijeko, bježići  halapljivo ga ispija sav u panici da ga i za to ne kazne !? Zato što je gladan!?

Dječak gazi po vodi i  doživljava još jedan poraz u svom mladom ali već uništenom životu. Pučina. Mikro-kosmos. Voda. Sam. Iako Trifo ostavlja otvoren kraj, ovaj zaključak se može izvući iz Antoanovog pogleda u zadnjem krupnom planu filma 400 udaraca,  lijepog i dirljivog djela. 

(Autor je filmski i TV reditelj)

Kada je kao mlad i tada još nepoznat profesor Fernan Brodel branio doktorat u vidu sada već čuvene knjige o Mediteranu, jedina zamjerka mlađanom istoričaru bila je izostavljanje važnog protagoniste mediteranskog kamena – magarca.

Nekoliko decenija kasnije, u svom “Mediteranskom brevijaru”, Predrag Matvejević će upravo pričom o magarcu završiti ovu životnu knjigu prevedenu na desetine jezika, i tako se simbolično odužiti pokojnom meštru.

SMOKVA

“Smokva preuzima i produžuje mediteransku među tamo gdje prestaje maslina”, piše Matvejević o nevidljivim granicama mediteranske botanike.

Još u vrijeme egipatskih faraona, smokva je korišćena za liječenje bola u desnima. Pod smokvom su rođena braća Romul i Rem.

Biblijska priča smokve seže u Rajski vrt, kada su Adam i Eva svoju nagost prekrili smokvinim listom. Neki pričaju da je upravo smokva, a ne jabuka, bila to zabranjeno voće koje nas je iselilo iz raja. Ovaj slatki plod Biblija će pomenuti bar još pedesetak puta.

Od Biblije do erotske poezije smokva će biti simbol mnogo čega, ali je možda putenost tijela, naročito onog ženskog u punoj zrelosti, razlog zbog koga danas pomislimo na smokvinu slast.

MASLINA

Mediteran leži na rubovima pustinjskog pojasa, a maslina je drvo sunčanih predjela. “Maslina razdvaja sumornost Ekvatora od sumornosti Sjevera, ona je simbol klasicizma između dva romantizma”, pisao je Oldus Haksli.

Otuda je maslina još jedan diskretan graničar Mediterana, dugovječan i višestruko koristan: kao izvor hrane, svetosti i blagodati. Čin sađenja maslinovog drveta ima svoju arhetipsku simboliku, jer zahtijeva strpljenje i brigu o ovom čudovišnom stablu koje se izvija ka nebu generacijama, poput one u Baru za koju se kaže da pamti Hristovo vrijeme.

Maslina je prva biljka izrasla poslije Potopa, simbol pomirenja ljudi sa Bogom, otuda maslinova grančica u kljunu goluba. Ni Sveto pismo ni Kuran ne mogu bez masline, a maslinovo ulje podjednako je ljekovito u svakodnevnom životu i u vjerskim obredima.

HERODOT MEĐU TURISTIMA

U uvodu pomenute knjige o Mediteranu, Brodel nagađa, citirajući svog učitelja Lisjena Fevra, šta bi bilo kada bi se Herodot, otac istorije koji je u 5. vijeku proputovao veći dio tada poznatog svijeta, pojavio među današnjim turistima:

“Ala bi se začudio! Ti zlaćani plodovi, što proviruju iz šibljika zagasito zelene boje, narandžinog, limunovog ili mandarininog drveta, nešto se ne sjeća da ih je vidio za života. Ne bogme! Sve su to daleki istočnjaci koje su donijeli Arapi. Pa te čudne biljke neobičnih silueta, bodljikave, poput motki rascvjetanih, s čudnim imenima kaktusa, agava, aloja, indijske smokve - nikako da se sjeti da ih je za života vidio. Ne bogme! To su Amerikanci. To visoko drveće blijedozelenog lišća, koje pak nosi grčko ime, eukaliptus: nikada nešto slično nije ugledao. Tako je bogme! To su Australijanci. A ni čempres, jer su to Persijanci.“

Osim maslinovog drveta, vinove loze i pšenice, skoro sve biljke ponikle su daleko od mora.

AGAVA

“Sada sam agava koja korijenom rije u pukotine hridi i bježi od mora sa kracima algi”, opevao je ovu naturalizovanu Mediteranku italijanski pjesnik Euđenio Montale.

Možda je baš nju izabrao jer cvjeta samo jednom u životu i to onda kada joj se bliži kraj. A mogao ju je opevati i zbog njenog čudesnog tijela od koga se može napraviti konopac otporan na slanu vodu, ali i najfinija čipka.

Agava može i da opije ako se pretoči u meksički meskal, ili popularnu tekilu.

KAPAR

Evo jedne biljke kojoj je Mediteran domovina. Upravo zato što se osjeća domaćom, svojim raskošnim cvijetom zna intimno da obgrli kamene zidine kuća i stepeništa.

Nisu joj jestivi plodovi već cvijetni pupoljci, omiljeni mediteranski začin, gorak i aromatičan: “Trpki okus kapara najbolje poznaju oni koji poznaju svu trpnju Mediterana”, piše Matvejević.

LOVOR I KONOPLJIKA

Slatke vode Skadarskog jezera okružuju ove dvije biljke, pa su zato pomenute zajedno.

Krećemo li se od juga ka sjeveru, lovorov list gubi punoću i mijenja ime u lorber. Još je proročica Pitija udisala lovorova isparenja radi ljekovitih svojstava, a danas su kulinarstvo i kozmetička industrija nezamislivi bez ovog lista.

Šume lovora su rijetkost, zato su prava dragocjenost na ostrvcima Skadarskog jezera, baš kao i siva čaplja, zakonom zaštićena vrsta, koja se gnijezdi isključivo na ovom drvetu.

Konopljiku je još Hipokrat prepisivao svojim pacijentima. Njenu ulogu u umirivanju libida i seksualnog nagona, odakle joj i ime “monaški biber”, nauka nikada nije dokazala. I ona raste u vrbacima ovog velikog jezera koje rijekom Bojanom otiče u Jadransko more.

Da bi mirisao i odisao onako kako to čini, morski pejzaž je nezamisliv bez limuna, narandže i mandarine, šipka koji sjevernije postaje nar, ruzmarina, lavande, žalfije, rogača, vinove loze, kaktusa, aloje… O njima i ostalim čuvarima mediteranskog nezaborava, drugom prilikom.
Uostalom, Brodel mudro savjetuje: „Čitalac će najbolje učiniti ako svemu prida svoja sjećanja, svoje viđenje unutrašnjeg mora.“

Decenijama je 13. jul bio Dan ustanka crnogorskog naroda. Ili Dan ustanka naroda Crne Gore. Pošto je to ovdje važno. Slavio se dan kada je narod Crne Gore ustao protiv fašista, jer su glavari na Cetinju, dan ranije, na Petrovdanskom saboru, odlučili da Crna Gora bude država pod patronatom fašističke Italije.

U svim udžbenicima istorije za vrijeme socijalizma bilo je istaknuto kako je ustanak bio opštenarodni. Ni danas to niko ne negira. Dakle, na istoj strani su bili Milovan Đilas i Pavle Đurišić. Šta je bilo tri ili pet dana poslije, da slučajno imamo pameti – manje bi bilo bitno.

Šta se sve dešavalo nakon 14. jula, pošto je pala Bastilja, koliko glava je odletjelo i koliko se krvi prolilo i ko je koga izdao, pa niko u Francuskoj ne misli da toga dana nije praznik.

Povodom najvažnijeg dana francuske buržoaske revolucije Francuzi objavljuju: "Kada pomislimo na 14. jul, mislimo na pad Bastilje, 14. jula 1789. godine, ili 'Dan Bastilje' kako ga u nekim zemljama nazivaju. Za Francuze, 14. jul je prilika da se okupe i zajedno proslave taj datum."

Da imamo pameti, i mi bismo se zakleli u taj jedan dan kad su naši preci bili zajedno na strani dobra. Ali, prekrupan je to zalogaj za nas.

Pored toga, neko se sjetio da je 13. jul važan i zato što je na taj dan, na Berlinskom kongresu 1878, Crna Gora priznata kao nezavisna država. I tako je 13. jul postao Dan državnosti.

Iako se o Kraljevini Crnoj Gori nije puno učilo u doba socijalizma, činilo se da je svima u redu da se obilježava i taj datum.

Trinaesti jul iz Drugog svjetskog rata je već uveliko ušao i u istorijsko pamćenje i u narodne običaje. Niko se nije bunio da tamo ili ovamo po crnogorskim varošima ode na sabor, ili da se saboru smije – po izboru.
I sve je to ličilo na dobro.

Ali, onda su došle horde pametara i oslobodilaca. Zapravo je neumjesno nabrajati šta ko od njih ima da zamjeri 13. julu, kao i razmatrati ko je, a ko nije na koji prijem došao. Kako bi s puškom krenuli, kad ne umiju ni da se lijepo obuku i pođu da popiju čašu šampanjca?

Ipak, posebno su se istakli oni pod Goricom koji su sebi dali pravo da procijene ima li trenutni podgorički gradonačelnik pravo da slavi praznik. Jer im se ne sviđa sa kim je u koaliciji. Saša Mujović, gradonačelnik Podgorice, izviždan je tokom ceremonije obilježavanja Dana državnosti Crne Gore i nije održao planirani govor. Dio okupljenih građana zviždao je pištaljkama i uzvikivao "fašisto" kada se Mujović pojavio na ceremoniji.

Da se oni koji su 13. jula podigli ustanak pitaju, zviždači ne bi dobro prošli. S koje god strane da se gleda.
Jednostavno, ne treba i ne može baš sve da bude podređeno ni sitnim, a ni krupnijim interesima. Možda bismo mogli da probamo da nađemo makar jednu jedinu stvar oko koje se svi slažemo. 13. jul je kao stvoren za to.

Samo što je nama, uprkos ovratnom busanju u istorijska prsa, važnije ko je koji sekretarijatčić zauzeo i nijesmo sposobni da nešto, prosto – poštujemo. Ne gradonačelnika, ne vladajuću koaliciju, nego datum i pretke koji su se za njega borili.

Ako crnogorsko društvo nastavi da ide putem kojim već neko vrijeme ide, a nema nikakvih naznaka da neće, definitivno će postati stvaran stih Matije Bećkovića: "Postojaće samo planine u kojima su nekada živjeli Crnogorci." Pa – kome pravo, kome krivo.

Piše: Vedrana Rudan

Oni su i ustaše i štovatelji Djevice Marije i lizači katoličkih oltara i obožavatelji Oca Domovine koji je također bio…

J...a. Neki hrvatski portali su razvalili istinu o Tuđmanu. Drug Franjo nije bio ni nacionalista ni ustaša. Dapače, neke ugledne momke u crnini u vremenima dok je Hrvatska kakila i piškila u pelene dao je koknuti.

Naš Tata je bio za neki drugi Dom spreman. Nosaču šmajsera niko to nije rekao pa siroče nije znalo šta je bilo. Nisu znali ni oni koji su na koncertu bili “spremni”.

Ajde, da se ne zajeb.....o. Jesu li oni koji su revali u centru Zagreba bili ustaše? Oni su bili ono što im je policija dozvolila.

Da ih je policija ispendrečila, strpala u prdekanu i naplatila 10.000 eura kazne svi bi revali Druže Tito, mi ti se kunemo.

Ali, šef hrvatske policije je Titov pionir. Siroče je diplomiralo opštenarodnu obranu i društvenu samozaštitu, nekako mora oprati bolju prošlost. Zato su friške ustaše prošle bolje nego kad su urlale pizdar...e u Bleiburgu.

Jesu li naši političari prikrivene ustaše? Plenković, anemična partizanska beba, otišao je na poklon Šmajseru? Ništa to ne znači. Oni su ekipa kriminalaca koja mijenja uniformu onoliko često koliko kurva gaćice kad se u bordelu slavi mafijaška javna nabavka za hrvatske bolnice.

Iza svega stoji Crkva, tvrde neki. Laž. J... se našim popovima za šta je bilo.

Oni vole lovu i dječicu. Nedavno je velečasni Vladimir Vizir mladim Romima pušio. Pritom nije urlao Za Dom spremni nego katolički stenjao i roktao. Doduše, pošteno je platio 50 eura po trpanju.

Velečasni je trenutno u pritvoru, osudiće ga na rad za opšte dobro u vrtiću.

Ne, Hrvatska nije zemlja ustašija. U njoj samo raste hiljadu cvjetova.

Selo u kome su onom popu, dečko ima 62 godine, mladi Romi prali zube zove se Hrašćina.

Da, trebalo bi hraknuti na ovakvu zemlju kad već gadovima ne želimo razvaliti lopovske njuške.

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" nijesu nužno i stavovi redakcije Portala RTCG)

Da li ste znali da ratni guverner Pircio Biroli, odgovoran za masovna strijeljanja i teror nad civilima, nikada nije osuđen za ratne zločine. Umro je u Rimu, 1962. godine, kao slobodan čovjek. Ja nijesam.

Da li ste znali da je jedan od razloga koje italijanska istoriografija smatra krunskim razlogom izbijanja Trinaestojulskog ustanka ima ekonomsko-geografsku pozadinu. Ulcinj je ostao van granica Crne Gore. Crna Gora je ostala bez solane a Crnogorci bez soli koja je bila uslov opstanka. Ja nijesam.

USTANAK

Italijani su okupirali Crnu Goru i formirali kvislinšku vladu na Petrovdanskom saboru koji je održan u Zetskom domu na Cetinju. Sekula Drljević predložen je za političkog lidera “kraljevine Crne Gore”. Narod je to doživio kao izdaju. Dan poslije, dogodio se spontan, masovan ustanak.

Taj ustanak je, pribojavam se, posljednji trijumf pokoljenja spremnog da se nosi s onim što su naslijedili. To se ne događa često. Mislim na spremnost pokoljenja da adekvatno vrjednuju veliki akcijski kapital svojih predaka. U konkretnom slučaju narodnu slogu.

U izvještaju, 14. Jula 1941. Pircio Biroli Crnogorce opisuje kao narod spreman na sve i narod nadahnut mističnim fanatizmom. Upozorava da je borba s Crnogorcima isto što i orati more.

Mi smo u Crnoj Gori mistični fanatizam prerasli. I misticizam i fanatizam davno su osuđeni na izgon. Na tome su radili učeni i trijezni ljudi. Nije da nijesu uspjeli. Na žalost.

Ne mislim da je raspršeno nepovjerenje u konsekvence ustanka naroda koji se prvi u Evropi usudio da udari na monolitni blok italijanskog fašizma i njemačkog nacizma.  Svaki razuman stvor vjeruje da je Trinaestojulski ustanak zvjezdani trenutak crnogorske istorije i vezuje da za antufašističku borbu. Istovremeno, taj događaj danas ima ceremonijalni karakter a termin antifašizam gubi autoritet, postaje poštapalica političarima i aktivistima na klizavom terenu tamnog populizma.

Mi nijesmo razumjeli efekte koje je 13. jul 1941. trebao imati u društvu i kulturi. Kao zajednica, Ignorisali smo značaj što ga je ustanak protiv fašizma u Crnoj Gori morao imati za individualni razvoj čovjeka.

Zamislite istoričare i političare koji 80 godina sjede za upravljačem. U retrovizoru posmatraju 13. jul.

Parole koje dobro zvuče. Prkos. Ponos. Antifašizam.

Sve to i nespremnost da čovjek za upravljačem prihvati mogućnost slijepe pjege, područja koja čovjek upravljačem ne može vidjeti u retrovizorima, ni unutrašnjem ni bočnim. To vidim.

U sivim pjegama je bilo nečega što istoriografija, politika, umjetnost nijesu mogle razumjeti. Ne mislim na oficire kraljevske vojskle u otadžbini i vjerujući narod što su nedavno pominjani.

Mislim na mistični fanatizam Crnogoraca.

Bez mističnog fanatizma slika 13. jula je kreirana kao prepis ustanka a trebali smo mit. Mit okuplja ljude kroz zajedničke slike i poruke. Mit ljudima pomaže da bolje razumiju sebe.

Bez oreola mita 13. jul uzima se zdravo za gotovo.  

MISTIKA I FANATIZAM

Potencirajući kao pokretačke elemente ustanka, ideologiju KPJ a ne mitologiju braniča slobode i karakter crnogorskog naroda, iz sakramenta kakav je 13. jul odstranili smo sve što je važno za lični razvoj i samospoznaju čovjeka. I tu je s njim, u suštinskom smislu, svršena stvar.

U istorijskim lekcijama i lijepoj književnosti ustanak protiv fašizma rasteretili smo mističnog fanatizma Crnogoraca. Bez njega je nepotpuna zajednička slika vremena i prostora Crne Gore. Otpor je slika. On je ram.

Bez ideje masovnog žrtvovanja Crnogoraca 13. jul 1941. nije bio moguć.

Pošten. Hrabar. Odan. Borba. Žrtva.Ustanik.

Kroz zajedničke priče i pouke, to su potonjih 80 godina trebale da potenciraju škola i familija. To su tačke oko kojih je trebao biti oblikovan mit. No, umjesto antropološke evolucije mi smo izabrali antpološku revoluciju.

Na dva mjesta umjenost je dohvatila viziju i mit. Onaj Bezmetković Luke Tomanovića, na Savini. Okrenut moru. I cijeli Lubarda. I čitav Drago Đurović.  To su izrazi s nacionalnom osjećajem. Tu su orjentiri u sistemu ideja koje bi nam trebale urediti život.

Možemo li ponovo naći svoj početni položaj?

Kao svaki depresivni optimist kažem sebi: Biće dobro. Biće.

Laički moral. Samog sebe lažem. Izvjesno.

Dva čovjeka u sivim vojnim mantilima, bezlična i bezimena, izvadili su zgužvani papir sa pečatom i potpisom. Jedan od njih je hladno, poput te februarske zime 1945. godine, rekao: „Kapetane Solženjicin, uhapšeni ste zbog antisovjetske propagande. Bićete sprovedeni na ispitivanje.“ U miru, bez mnogo riječi, uzeo je najnužnije dok su mu stavljali lisice, vodeći ga u Gulag na odsluženje osmogodišnje kazne.

Teška vremena rađaju snažne ličnosti i velike stvaraoce. Solženjicin je bio jedan od takvih. Služeći kaznu, napisao je monumentalno, trotomno djelo pod nazivom „Arhipelag Gulag“. On je svjedočanstvo sistema represije, zatvaranja i torture u SSSR-u.

Knjigu dobitnika Nobelove nagrade, tadašnji državni vrh smatrao je antidržavnim elementom, nemareći za elementarna ljudska prava i slobode. KGB je munjevito reagovao i 1974. godine mu oduzeo državljanstvo i protjerao ga iz države. Trebalo je punih dvadeset godina da se ovaj disident vrati svojim korijenima.

Vlast disidente vidi kao prijetnju nacionalnom sistemu bezbjednosti. Za to, u razmišljanjima vlasti, postoji više elemenata. Prvo, disidenti dovode u pitanje legitimitet vlasti i time postoji opasnost za režim da se formira kritična masa pristalica i samim tim – opasnost od promjene vlasti.

Zatim, oni šire ideju o potrebi za promjenama na svim nivoima, što može dovesti do otkazivanja poslušnosti unutar organa i službi nacionalne bezbjednosti – najčešće unutar vojnih struktura.

Postoji i strah režima od subverzivnih aktivnosti koje mogu biti posljedica ne samo ideoloških uvjerenja, već i kontakta sa stranim elementima koji disidenta vide kao sredstvo za promjenu režima. Njihovo djelovanje otkriva sve slabosti sistema, koje se temelje na korupciji i zloupotrebi državnih resursa.

Konačno, režim ih vidi kao remetilački faktor za sprovođenje svojih ideja i autoriteta. Kako bi umanjio njihovo djelovanje, režim ih kvalifikuje kao antidržavne elemente koji ugrožavaju ustavni poredak, pokušavajući da ih na taj način marginalizuje.

Režimi disidentima krše osnovna prava i slobode. Ugroženo im je pravo na život, slobodu kretanja, tajnost prepiske, slobodu misli i govora, kao i pravo na javno izražavanje. Korijeni ovakvog modela rada sovjetskog režima zadržani su do danas. Primjer je Aleksandar Navaljni, ruski opozicionar.

Višestruko je zatvaran zbog političkog aktivizma. Preživio je trovanje nervnim gasom, ali je život izgubio u zatvoru u Sibiru 2024. godine. Ruska vlast zvanično je saopštila da je umro prirodnom smrću. Vladimir Kara-Murza osuđen je 2022. godine na zatvorsku kaznu zbog „širenja lažnih vijesti o vojsci“.

Dok bude nedemokratskih režima, biće i disidenata. Kako je to lijepo rekao Solženjicin pred Nobelovim komitetom: „Jedna riječ istine teža je od cijelog svijeta.”

Čitaocu neka ne promakne njegova rečenica sa 265. stranice u četvrtoj knjizi Drugog toma, pod nazivom Strelice krivice, u Arhipelagu Gulagu: „Linija koja razdvaja dobro i zlo ne prolazi između država, klasa, ni partija , već kroz svako ljudsko srce.

Slavoj Žižek u jednom svom eseju, pozivajući se na Lakanovu teoriju, govori o efektu kome treba da teži umjetničko djelo. Umjetničko djelo ne treba da učini poznatim, domaćim one dimenzije čovjekovog bitisanja koje su nam strane, već, naprotiv, da učini tuđim ono što nam se čini najviše domaćim – ono što je samo po sebi najrazumljivije. Znači, umjetničko djelo treba da nas istrgne iz svakodnevnog ideološkog shvatanja sebe i svijeta, i to jeste odlična definicija umjetnosti.

Dakle, Vuković, kao i svaki drugi pjesnik, slikar, redatelj..., ima pravo na sopstvene imaginacije, negacije i besudne zemlje. Mimo tog prava ostaje pitanje da li zaista u Vukovićevom izrazu ima resentimana i subverzije prema Crnoj Gori (ja bih rekao da nema). Horizonti pisca daleko nadilaze politički korektne i uvriježene 'pristojne' pojmovnike. Kako je Đilas opisao Crnu Goru, sjetimo se! Kao zemlju najgoreg nemorala, prepunu potkazivača, izdajnika, sadista i ubica... I šta o njemu kazali današnji graDžanski puritanci?

Ali okrenimo se unatrag i sjetimo se ranijih laureata Trinaestojulske nagrade. Uzgred rečeno, nagrade drugima u nama često isprovociraju najniže porive: zavist, ljubomoru, podozrenje... Uvijek je bilo široko iskazanog nezadovoljstva pred likom i djelom nagrađenih, i gotovo uvijek nagrade su bile političke, odnosno – dvorjanske. Porazno je, rekao bih i nedopustivo, što i danas, nakon dugo iščekivanih promjena, i dalje dodjeljujemo nagrade po političko-partijskom ključu, koliko god Bećir Vuković bio dobar pjesnik. Ipak je njegov dodir sa jednom političkom strankom isuviše tijesan i eksponiran – pa se Trinaestojulska nagrada doživljava kao proteza njegove naklonosti. Sjetimo se Pavla Goranovića i Milorada Popovića. Iako obojica solidni stvaraoci, silne nagrade, lukrativne pozicije i novčani fondovi koji su tekli prema njima širokim kanjonom – zavrijeđeni su isključivo na osnovu bliskosti sa DPS-om. Zar nismo bili dužni prekinuti takvu praksu?

Zaslužili su Goranović i Popović nagrade za pisano stvaralaštvo, ali ne i toliko favorizovanje. Takođe, imajući u vidu ranija djela Bećira Vukovića, vjerujem da je njegova nova knjiga vrijedna naše najprestižnije nagrade. Čestitao sam mu javno i iskreno – ali dominantan je utisak da nagradu nije dobio iz umjetničkih i estetskih razloga.

Obradovao sam se ovome isto kao i kada je prošlog mjeseca prva djevojka pripadnica RE populacije u Beranama završila srednju školu. Priređen joj je prijem u Opštini, kod predsjednika. Njen problem nije riješen, jer kao raseljeno lice nema crnogorska dokumenta i teško će naći stalni posao, ali je ostvarila svoj lični san.

U ovom sjevernom gradu, gdje je tokom rata na Kosovu, utočište našla jedna zajednica Roma i Egipćana, danas dječiji vrtić pohađa oko šezdeset mališana, potpuno integrisanih sa drugom djecom iz lokalne zajednice. Dvjesta djece RE populacije ide redovno u osnovnu školu, a značajan broj nastavlja i srednju. Mladi lider i borac za prava i integraciju Roma i Egipćana, Sultan Beća, stalni radni odnos ima u beranskom Domu zdravlja kao fascilitator, odnosno običnim rječnikom kazano, pripadnicima RE populacije, koji se teže snalaze, pomaže pri ostvarivanju prava na zdravstvenu zaštitu.

Daleko je to od kraja marginalizacije Roma i Egipćana, ali nema grada u Crnoj Gori koji je otišao ovako daleko u pogledu integracije ove osjetljive manjinske zajednice kao što je to u Beranama.

Treba se samo prisjetiti početaka. Kolektivnih smještaja po raznim halama i spavanja na podu. Ili onih drvenih kućica na Donjem Talumu i naselja koje još tada dobilo ime Riversajd, jer je bilo odmah pored Lima. I šatora od najlona pod kojima su spavali kada bi ih iselili iz baraka dok se sa privatnicima pregovaralo za njihov trajniji smještaj.

Upravo sam tu prvi put prisustvovao i fotografisao vjerski ritual – zikr. Praktikovali su sufizam i prenijeli u Berane dugu tradiciju jednog derviškog reda iz Prizrena. Bilo je to fascinantno iskustvo. Predamnom su izvodili prepoznatljiv ples i probadanje iglama. Veliki broj medija je preuzeo tu reportažu. Šejh ili starješina ovog derviškog reda bio je Sultanov otac Zejnel, a Sultan je tu negdje na starim fotografijama, kao dječak.

Međunaraodna zajednica je prepoznala problem u kojem su se našli izbjegli Romi i Egipćani i zato su im sa druge strane rijeke izgradili moderno naselje. Ime je ostalo isto - Riversajd. Sada se radi na tome da se pronađe bolja lokacija od ove koju Lim često poplavlja u vrijeme velikih vodostaja. Duga je to priča.

Zejnela Beću odavno nisam vidio. Znam da se povukao u neku samštinu i pronalazi duhovni mir u jednoj malenoj kući, na drugom kraju grada, na skoro skrivenom mjestu.

Odavno planiram da ga obiđem i podsjetim na one teške trenutke u šatorima od najlona. I da ga pitam da li je ponosan? Da li je srećan što njegova RE zajednica više ne pati? Što djeca idu u vrtić i školu. Ili što se oprobavaju u biznisu kao dječak koji po kafićima ne ide da prosi, nego nasmijan i ponosan prodaje kaiševe.

One molitve, zikr, prije dvije i po decenije, tada mi je rekao, bile su posvećene tome da se riješe problemi njegovog naroda. Nekako vjerujem da je Zejnelova molitva imala neobjašnjivu kosmičku snagu.