Ovih dana veliku buru u javnosti izazvao je osnivač aplikacije za razmjenu poruka Telegram, Pavel Durov, optuživši šefa francuske obavještajne službe da je od njega tražio da blokira kanale ove aplikacije koji podržavaju opoziciju u Rumuniji, tvrdeći da je interes Pariza kontrola političkih procesa u Moldaviji, Rumuniji i Ukrajini.

Istina ili ne, ova mogućnost uticaja na izbornu volju građana je sama po sebi upozorenje, dok mi i dalje vjerujemo da pravimo sopstvene izbore. Zato bi bilo vickasto, da nije zastrašujuće, ono što je Asanž rekao: “Mobilni telefon je u stvari sprava za praćenje pomoću koje možemo i da zovemo ljude”.

Manipulacija i propaganda koju su koristili tradicionalni masovni mediji, iz perspektive uticaja današnjih savremenih tehnologija, izgledaju kao naivna dječja igra. Društvene mreže kao nastavak tradicionalnih medija, preskočile su barijeru koja ih je dijelila od gledalaca i slušalaca, pretvorivši korisnike u neposredne učesnike, a nerijetko i u same kreatore sadržaja. Algoritmi će različitim ljudima nuditi prilagođene sadržaje, ali i uspješno manipulisati njihovim emocijama u cilju ostvarenja komercijalnih, političkih ili drugih interesa.

Komercijalni interesi zavise od angažmana korisnika na mrežama. Korišćenjem algoritama koji utiču na njihove reakcije i njihove klikove od čega zavisi zarada, stvara se novi tip ekonomske moći. Naši podaci koje pri tom ostavljamo u nepreglednim lagumima interneta, postaju sirovina novog kapitalizma koji Šošana Zubof naziva nadzornim. “Gubitak privatnosti je cijena izobilja informacija i drugih digitalnih dobara koja su nam na raspolaganju kad, gdje i kako hoćemo.”

Politički interesi imaju svoje ciljeve – da oblikuju javno mnjenje. Botovi, farme trolova, plaćeni influenseri usklađuju narative, targetiraju javnost i oblikuju svijest često istovremeno na više jezika, tržišta i platformi.

U današnjem globalnom svijetu nema više lokalnih tema, a globalni uticaji traže globalne bitke. Njih biju najjači da bi postali još jači, njima su društvene mreže novo bojno polje za uticaj mekom moći.

Tu “meku” manipulaciju algoritmima koji oblikuju ponašanje korisnika bez njihove svjesne spoznaje o tome, profesorka sa Harvarda, Rebeka Lemov naziva inženjeringom emocija.

Zato algoritmi u digitalnom svijetu ne biraju istinu, jer su stručnjaci na polju manipulacija odavno utvrdili da ljude na internetu mogu da uvjere u bilo šta. Umjesto istine, algoritmi osluškuju reakcije korisnika, opipavajući im puls koji po potrebi ubrzavaju ili usporavaju.

„Ono što je nekad bilo laboratorijsko ispiranje mozga, danas je integrisano u vaš telefon”, kaže profesorka Lemov upoređujući eksperimente nad američkim vojnicima u Korejskom ratu (gdje su ispitivani načini da se oblikuje volja čovjeka), i današnje digitalne platforme koje „ispituju“ milione korisnika u stvarnom vremenu. Fejsbukov eksperiment nad blizu 700 hiljada korisnika koji o tome nijesu imali pojma, potvrda je ove grube zloupotrebe.

Na kraju, šta nam poručuju pomenuti autori ovog našeg digitalnog doba?

Šošana Zubof:

Da bi digitalna budućnost bila naš pravi dom, mi moramo da je uredimo. Mi moramo da znamo. Mi moramo da odlučimo o tome ko odlučuje. Ovo je naša borba za budućnost po mjeri čovjeka.

Rebeka Lemov:

Više nije pitanje da li se nama manipuliše, već da li još možemo da prepoznamo što mislimo sami, a što nam je servirano da mislimo? Borba za istinu postaje borba za lični integritet.

Džulijan Asanž:

Mislim da će jedini ljudi koji će biti u mogućnosti da zadrže slobodu kakvu smo imali prije recimo 20 godina – jer je država nadzora do sada dosta stvari eliminisala iako mi toga nijesmo svjesni – oni koji su visoko obrazovani kad je u pitanju unutrašnjost sistema. To će biti samo ona visokotehnološka pobunjenička elita koja je slobodna.

»U  šumarku« Rjunosuke Akutagave, smještene u vrijeme osmog vijeka.  Kurosava se potrudio da izbjegne svaku predvidljivost tokom naracije i da dramaturškim obrtom zamrsi priču do kraja tako  ostavljajući otvoren kraj, prepuštajući gledaocu da izvede svoj zaključak i da prihvati neku od ovih četiri istine.

Masako, lijepa žena izuzetne nježnosti, blagog pokreta i zagonetnog pogleda, pokušava da uvjeri kako je bila srećna sa svojim samurajem, kako su tiho i nenametljivo putovali, bili presretnuti u šumi i stravično poniženi — razbojnik je uspio da savlada njenog muža, da ga veže i da je na njegove oči siluje. Kome povjerovati i gdje tražiti stvarnost?

 Kurosava ne žuri sa zaključkom i svakoj priči dodaje ponešto od mašte onog koji je izmišlja, kako bi ona bila što plastičnija. Žena svjedoči da je  njen muž na prevaru zavezan i da se na junački način borio da se odveže usijecajući tako konopce kojima je bio vezan u svoje tijelo ali bezuspješno, prestavlja ga kao velikog čovjeka i junaka zato i nije mogao da podnese nanesenu sramotu.  Ona plače i preklinje ga da odustane, ali bezuspješno, samuraj harakirijem spira nanešenu uvredu časti!  Scena  koja na kratko prekida priču iz fleš-beka i vraće je u razrušeni hram, gdje skitnica filozofski postavlja svešteniku pitanje, ali zašto žene tako koriste suze da bi slagale cio svijet!? Razbojnik Tajomara (Toshiro Mifune)  priča svoju verziju da je toga dana drijemao ispod drveta kada su naišli samuraj i negova žena, i  vjetar je kriv za sve! Kaže da mu je donio miris žene, otkrivajući  veo sa njenog lica.  Bila je to kap u prepunoj čaši koja je izazvala Tajamorinu emotivnu erupciju.Taj trenutak on opisuje kao da je vidio boginju. Zato ih napada, želi da ima samo ženu, ali bez namjere da ubije muža ako ne bude primoran. Požuda pomračuje mozak. Uspio je da na prevaru savlada muža i da ga tako ponizi pred njegovom ženom.  Mjeđutim, žena vadi bodež i u bijesu i plaču bezuspješno juri da ga probode.Tajamora je hvata i strasno poljubi, bodež ispada iz ruke zabadajući se u zemlju. Tako je po njegovoj verziji priče pristala da sa njim vodi ljubav. Žena je tražila za muža šansu da se bori s njim, jer mu jer nanio veliku sramotu.

Tajamora pristaje i junački ukrštavaju mačeve 23 puta, prije nego što ga  ubije, ponosno ističe da s njim dosada niko u borbi nije ukrstio mač više od dvadeset puta i tako samuraju odaje počast za junačku borbu.  Po razbojnikovoj priči samurajev  mač je trampio za alkohol i napio se.  Svešetnik kaže da muž ima svoju istinu priče.

Govorio je kroz duha-posrednika. Takehiro, koji se obraća putem medijatora, kaže da je njegova žena uzvratila na Tajamoruovu strast prije nego što je tražila od razbojnika  da ubije Takehira.  Ona nije mogla da podnese muževljevu pasivnost pa je nagovorila razbojnika da to učini.

Ne nalazeći rješenje u ubistvu, Tajamora bježi, a potom i Masako. Ostavljajući samuraja da počini harakiri. Samuraj proklinje onog koji ga baci u tamu i pakao.

Po njegovoj verziji, žena je svojim lukavstvom omamila razbojnika i tražila je od njega da ga ubije i  baci u tamne dubine. Tajamora pita samuraja šta da radi s njom, njemu nije  važno. Dok se oni raspravljaju žena uspijeva da pobjegne. Tajamora odustaje i odlazi. Samuraj ostaje sam i ženinim bodežom  koji je ostao zaboden u zemji izvršava haraki. Drvosječa u čuđenju ističe kukavičluk i histeriju koja je podjednako zahvatila samuraja, njegovu ženu i razbojnika. Skitnica i tu priču dovodi u sumnju, jer podsjeća da je duh mrtvog samuraja svjedočio da je neko izvukao sablju iz njegovih grudi.

Zar ona nije kod razbojnika? Time se krug ovih varijacija zatvara, a sama fabula gubi za Kurosavu svaku važnost — ona je potpuno nemoćna da ovakvom filmu obezbijedi punu vjerodostojnost.  Ovaj dramatičan i istovremeno lijep i izbudljiv film prenosi nas u svijet iluzija i sugeriše potrebu da u njenim okvirima nađemo tu apsurdnost smisla,  na taj način dajući filmu novu dramaturšku svježinu. I dok troje putnika namjernika  dovršavaju svoja sjećanja i u isčekivanju zatečena u razrušenom hramu čekajući da konačno stane pljusak, iz susjedne prostorije  čuje se tanušni plač novorođenčeta. Sva trojica potrče  i tamo zatiču napušteno bebu.  Skitnica prvi dotrčava, pljačka je skidajući kimono sa nje, pravdajući svoju sramnu namjeru primjedbom: »Danas je nemoguće da čovjek opstane, ako ne pastupa sebično«. Drvosječa ga odgune i kaže mu da je to veliko zlo da tako pljačka bespomoćne.  Ali ovaj ne odustaje dobacujući; ‘’Psima je bolje u ovom svijetu i ako nijesi sebičan ne možeš ni da preživiš!  Ti si možda prevario sud ali mene nećeš’’. Previjani skitnica i lupež pita ga a gdje je onaj pozlaćeni ženin bodež, koji nijesi prijavio, prodao si ga sebično..?

U tom prestaje i oluja  i sva trojica  odlaze svojim putem .

»Prirodno je što danas sumnjamo u ljude«, kaže skitnica, a  Sveštenik zaključuje, ako ljudi ne vjeruju jedan drugome onda je ovaj naš svijet pakao! Očigledno je da je Kurosava želio da ovim filmom izrazi svoje filozofsko priznanje i saosjećanje upućeno slabosti čovjeka, kao što je želio i da potvrdi poimanje da je stvarnost samo ono što svaki pojedinac, čovjek vidi u njoj.  Kurosava završava ovu mračnu priču idejom ljudske dobrote. Drvosječa potišten odustaje od svađe i traži od sveštenika dijete, kaže da će preuzeti bebu i starati se o njoj, premda  kod kuće ima još šestoro sedmo neće praviti veliku razliku. Sveštenik mu ozaren kaže, zahvaljujući tebi zadržavam svoju vjeru u ljude. Drvosječa odlazi sa bebom u naručju dok se zračak sunca i nade pojavljuje na nebu, ostavljajući iza sebe turobno i tmurno vrijeme i porušeni hram.  

 (Autor je filmski i TV reditelj)

Sama činjenica da jedna zemlja trećinu onoga što proizvodi zasniva na turizmu za svakoga ko išta zna o ekonomiji je sumanuta. Prosto, zato što je to nesigurna privredna grana. Jedan kovid, jedan omanji teroristički napad, obračun kriminalaca... sve to drastično utiče na odluku neke osobe u svijetu i komšiluku o tome hoće li svoje novce da potroši baš kod vas.

Povrh svega, potpuno ignorisanje klimatskih promjena i svega što uz njih ide dokazuje da smo se odlučili za strategiju života od danas do sjutra. Nebitan je suštinski, ali zanimljiv, jer nam jasno pokazuje kakvi smo, gospodin investitor Alabar. Kao bajka zvuči ono što je, nakon odustanka od Velike plaže predložio za Kolašin.

Novi ski-rezort na Bjelasici, koji uključuje i dvoranu za skijanje, eko-hoteli i proizvodnja zdrave hrane na Sinjajevini - dva su projekta koje je Opština Kolašin ponudila Muhamedu Alabaru, investitoru iz Ujedinjenih Arapskih Emirata.

Lokalna vlast je uvjerena da je ono što su investitoru ponudili za ulaganja - vrijedno pažnje i novca. Vizija za Bjelasicu se oslanja na razvoj jednog planinskog centra, koji će imati cjelogodišnju ponudu sa svim kapacitetima koji su mogući prema planskim dokumentima. S druge strane, Sinjajevina, kao jedan prirodni biser i netaknuti potencijal, predviđena je za organsku proizvodnju hrane i očuvanje prirodne sredine, uz maksimalno iskorišćavanje benefita koje takvi prostori mogu da ponude, objasnili su.

Valorizaciju Sinjavine, u kolašinskoj lokalnoj vlasti, kako su kazali Vijestima, vide kao “kombinaciju seoskog turizma, ekološke proizvodnje hrane i sportskog turizma”. I na toj planini predviđeno je nordijsko skijanje, kao i biatlon centar, gastro turizam, te smještajni kapaciteti kroz razvoj etno-sela, eko-naselja i eko-lodge hotela. Ti hoteli su opisani kao “mali i luksuzni, u planinskom stilu, za turiste koji žele mir, wellness i prirodne ljepote, sa drvenim i kamenim elementima, koji koriste solarnu energiju i ekološke materijale”.

Da je Kolašin širok i velik kao ruska stepa - mnogo jada. Kako se uklapa proizvodnja gomiletine kuća, malih hotela, velikih hotela i sličnog sa proizvodnjom zdrave hrane? Teško je zamisliti, ali nije teško obećati. U sve to Sinjajevina treba da podnese i onaj vojni poligon, bijaše. Negdje su u razvojne projekte ubilježene i gondole. I bob staze.

I tako će budući sjevernjaci dok okopavaju ekološki krompir imati pogled na turiste koji se vozaju gondolama do zatvorenih sala za skijanje i, moguće, zbog obogaćivanja turističke ponude, pjevaju 'Gledala sam Kolašina, mala varoš, al je fina'.
Ideja o dvorani za skijanje je posebno slatka. Valjda se ukapiralo, na osnovu sada već višegodišnjeg iskustva da snijega nema pa nema. Te je tako uočeno da su po svijetu, osobito u Kini, popularne dvorane u kojima se skija 'indoor'. Nešto poput zatvorenog klizališta, samo veće.

Ništa tu nijesmo izmislili, u komšiluku se nedavno reklamirali skoro istu priču. U ski centru Ravna planina, Gornje Pale, Jahorina, krajem jula 2024. predstavljena je ideja za izgradnju prve skijaške dvorane na Balkanu a koja bi se prostiratla na površini od 16.000 m2. Najavljiano je da će dvorana imati skijašku stazu dugu 350 metara, visinski razliku od solidnih 100 metara, širine 45 metara. Od ostalih sadržaja tu će se nalaziti staza za skijaško trčanje, dečiji poligon, sankalište, skijašnica i restoran. Ski dvorana će imati kapacitet od 500 skijaša u terminu, a idejno rešenje je uradila renomirana italijanska firma. Rok za izgradnju dvorane je pet godina, a prve procjene govore da bi koštala 20 miliona evra - zamišljalo se U BiH. Zasad, koliko se zna, samo zamišljalo.

Ovih dana je selo Blatten u Švicarskoj uništeno nakon što se golemi dio stijena i mulja s ledenika srušio u dolinu. Oko 300 stanovnika sela moralo je da napusti domove nakon što su geolozi, koji prate stanje na terenu, upozorili da lednik izgleda nestabilno. Sličnih primjera koji pokazuju da klimatske promjene nijesu prazna priča ima svukuda po svijetu. Samo se to nas ne tiče.

Ljudi po sjeveru tokom proteklih godina pokušali su da se nekako uklope u turistički trend koji je donio interesovanje za zelene doline i planine umjesto opsjednutosti morem i plažama. I nije im loše išlo. Nije malo mjesta gdje možete, sa najavom ili bez nje, pojesti nešto tradicionalno, prespavati u adaptiranoj staroj kući ako poželite, otići do potoka…

Ali, nama je vazda malo. Ako nekoliko stotina domaćinstava na takav način dopuni svoj i državni budžet, nama je malo. A hiljade u rizortima direktno oduzimaju upravo ono što ta vrsta turizma treba da nudi i što hjudi traže. Mir, autentičnost…

Ako će biti lakše, takvi smo od vajkada. Sjećate li se narodne pjesme o djevojci koju momak pita je li svoje napojila ovce. Ona veli: 'Dvjesta jesam, a trista nijesam, još toliko iza brda javi'. To je ukupno hiljadu ovaca što je u ta doba vjerovatno bilo deset odsto godišnje proizvodnje brava u Crnoh Gori.

Ali lijepo zvuči.

Uzroci humanitarnih kriza su različiti. Kreću se od oružanih sukoba različitog intenziteta, preko djelovanja autoritarnih režima, do prirodnih katastrofa. Najteže humanitarne katastrofe nastaju upravo usljed sukoba i najčešće su građanskog, vjerskog ili etničkog karaktera. Njihov negativan uticaj na ljudsku bezbjednost je nemjerljiv. Gubitak života je najteža posljedica, koja nastaje usljed nedostatka osnovnih životnih namirnica, hrane, vode i medicinskih sredstava. Iz humanitarnih kriza nastaje dugotrajna posljedica po ljudsku bezbjednost – siromaštvo sa elementima ekstremnog.

Povećava se stopa kriminala, koja stvara dodatnu nesigurnost. Humanitarna katastrofa ostavlja i trajne psihološke posljedice u vidu stresa, PTSP sindroma i drugih mentalnih oboljenja. Krše se ljudska prava, a pored prava na život, tu su i prisilni rad i zloupotreba djece, koja se često regrutuju i šalju na ratišta.

U Gazi vlada haos, a nivo gladi je alarmantan. Prema najnovijem izvještaju Integrated Food Security Phase Classification (IPC), 1,95 miliona ljudi ili 93% građana Gaze suočava se sa nestašicama hrane. Dok UN apeluju da se sprovode njihovi planovi dostavljanja i podjele humanitarne pomoći, Izrael je dopustio dominantno izraelskoj organizaciji Gaza Humanitarna Fondacija (GHF) da se brine o distribuciji humanitarne pomoći u Gazi.

Sa druge strane, Izrael blokira i ometa dostavljanje i distribuciju humanitarne pomoći UN-a. Paketi koje GHF distribuira ne sadrže dovoljno namirnica za preživljavanje. Ova operacija pokazala je svoj neuspjeh time što su građani Gaze bez reda i haotično ušli u magacine i uzimali hranu. Prema informacijama AP, u metežu su poginula četiri Palestinca. Način distribucije hrane uz korišćenje biometrijskih isprava otežava građanima Palestine pristup pomoći. Dok mnoge države članice EU kritikuju i smanjuju saradnju sa Izraelom, čini se kao da Izrael koristi humanitarnu katastrofu kao još jedan od metoda za vođenje ovog rata.

Ljudski život danas je najugroženiji u Gazi. Gotovo je sveden samo na broj, što je nedopustivo. Mora prestati svako iskorištavanje ljudske patnje za postizanje političkih ciljeva. Humanost prije svega!

Sve je bila državno, čak i ubica i pomagači — dobro poznata lica sa službenim legitimacijama u džepu i sa zaslugama za stvaranje države (kako je navodno kazao jedan od njih u postreferendumskom periodu) a ta vrsta zasluga podrazumijevala je i dozvolu za ubijanje.

Uvod zločin i sam zločin bili su krajnje otvoreni, nesmotreni i traljavi, kao da je država imala neutaživu potrebu obznaniti — da ona stoji iza zločina. Nevjerovatna je doza drskosti i smjelosti sa kojom je tadašnje država krenula u egzekuciju tako prominentne i poznate ličnosti kao što je bio Duško Jovanović. Opšte je mjesto da on nije bio samo novinar istraživač, Duško je bio opozicionar sa snažnim i poktretačkim ugledom i u Crnoj Gori i u regionu.

Nije lako krenuti na takvog čovjeka. To uvijek izazove buru, zastoj, nemir..., ali i najblaže rečeno podozrenje inostranih centara moći. Uvijek je to rizik i opasnost za državu kao likvidatora. Miloševićev izolovani i autokratski državni i paradržavni aparat pričekao je NATO bombardovanje kako bi u stihiji rata ubio novinara Slavka Ćuruviju (srpskog pandama Duška Jovanovića). Čak se bezobzirni i đavolski opasni kotorski klanovi nijesu usudili napraviti nešto slično, iako su im se hrabro ispriječili neki novinari i političari!

Čitamo u Skaj transkriptima — očajni su što im država nije dopustila da ubijaju koliko oni smatrali da treba.

Nažalost, kada se o Dušku Jovanoviću odlučivalo, država ne samo da je dupustila njegovo smaknuće — ona ga je organizovala i sponzorisala.

Nauka bi to naširoko objašnjavala, ali ova slikovita tvrdnja ostavlja strahovit utisak i jeziv osjećaj razmjera ekocida čiji je uzrok poznat. A poznato je i ko nije ništa učinio da ga spriječi dok nije bilo kasno.

Riječi inspektora Jasavića bolje će se razmjeti ako se tome doda ono što je na svom Fejsbuku zakačio drugi ekološki aktivista iz tog grada, Rašit Marković, kada je napisao da samo jedno drvo visine dvanaest metara svakog dana iz zemlje upije 190 litara rastvorljivih mineralnih materija, podigne tu mješavinu do vrha krošnje, pretvori je u 4,5 kilograma ugljenih hidrata, i oslobodi hiljadu sedamsto kubnih metara kiseonika. U tačnost se svako može uvjeriti guglanjem.

Sada već nije teško izvoditi računicu ekološke štete. U Nacionalnom parku Prokletije u ovom trenutku je potkornjakom napadnuto i oboljelo, najbolje reći osušeno 150.000 stabala. I slovima - sto pedeset hiljada.

Pomnoženo sa 1700 kubnih metara kiseonika!!! Digitron ne ne može da omaši - svakog dana u Plavu je manje 255 miliona kubnih metara kiseonika nego prije dvije, tri godine. Na to je mislio inspektor Jasavić i zato je ekološku štetu sveo na jednostavan, slikovit i svima razumljiv rječnik da smo “bez metka ubili milion ljudi”.

Činjenica da drvo svakodnevno upije 190 litara mineralnih materija iz zemlje da bi na kraju proizvelo toliko kiseonika, sada me još više približava mišljenju Rašita Markovića da je prvi ekocid u tom gradu nastao izgradnjom dvije male tajkunske hidrocentrale u srcu NP Prokletije i da su, zapravo, ova dva ekocida povezana.

On smatra da je stavljanjem u cijevi tri planinske rijeke pitke vode, koje su potom od izvorišta kilometrima odvedene do mašinskih kućica, zapravo izvršena drenaža terena. Na taj način nestalo je podzemnih voda i izvora. Zemlja je na tom prostranstvu počela da se suši. Šuma je ostala bez vode, i tu je, kaže Rašit, počelo prvo sušenje smrče. Na potezu kuda vode duboko uko-pane cijevi malih hidrocentrala nama više neophodnih 190 litara vode i mineralnih materija za svako drvo. I nema vise 1700 kubnih metara kiseonika iz svakog drveta svakog dana. I da je tu bio početak invazije potkornjaka.

Ostaje i dalje bez odgovora više puta javno postavljeno pitanje ko je potpisao elaborat o zaštiti životne sredine, što je bio preduslov za izgradnju malih hidroelektrana, pa još u sred nacionalnog parka. Ko je sam sebi napisao krivičnu prijavu?

Kao što ostaje bez odgovora pitanje zbog čega još nema odgovornosti za ekocid u Plavu, nego se menadžment NP Prokletije hvali ovih dana kako su postavili kamere i uhvatili 20 be-spravno posječenih kubika. Treba da im kažemo bravo??? Dok najmanje 300 hiljada kubika čamovine trune! Koliko kiseonika je manje u Rožajama nakon požara od prije pet godina, ne zna se. Drva, odnosno stabla, niko nije brojao, osim sto se zna da je stradalo 160 hektara šuma, ili dvije trećine opštine Rožaje. NN počinioci podmetnutih požara nikada otkriveni. Krivične prijave kupe prašinu u Osnovnom državnom tužilaštvu.

Koliko povlašteni koncesionari prosjeku stabala svakog dana, ni to se ne zna. Oko njihovih fabrika su brda balvana, takozvane oblovine. Njihove pretovarene kamione svakodnevno sretate na putevima.

Bogatstvo sjevera, šume, lagano nestaje - u sječama, u požarima, u invaziji potkornjaka. Nije da ih nema, ali će ih ovakvom tempom uništavanja bivati sve manje. Da je ovo globalni problem govori podatak da su šume fabrike kiseonika, ali fabrike koje rade sa sve manje kapaciteta, kao i da je u poslednjih 25 godina svijet izgubio oko trista miliona hektara šuma ili sedam proce-nata u odnosu na 1990. godinu.

Crna Gora kao ekološka država mora raditi na tome da se taj trend smanjuje, a ne da mu doprinosi. Kao što mora prekinuti praksu i odavno formirani obrazac da niko nizašta ne odgovara.

Evo još jednog zanimljivog podatka. Odrasla osoba u jednom danu udahne oko 20.000 puta i unese u pluća približno 11.000 litara vazduha. Pri tome u jednom udahnutom vazduhu ima 20 odsto kiseonika, što znači da u toku jednog dana čovjek udahne oko 2.200 litara kiseonika. Zbog toga je svako drvo bitno. Uostalom, malo izguglajte na ove teme, i uvjerićete se da je sasvim realna izjava inspektora Hakije Jasavića kako smo ekocidom u Plavu milion ljudi ostavili bez kiseonika i milion ljudi ubili bez ispaljenog metka.

S druge strane, dugogodišnja veza autorke sa Indijom, njene izložbe koje je ranijih godina održala u Nju Delhiju i Kalkuti, poznanstvo sa Gandijevom unukom, ilustracija čuvenog speva ‘Mahabharata’, dodatno bi mogli da doprinesu bilateralnoj saradnji Crne Gore sa ovom najmnogoljudnijom državom na svijetu. Jer, ako jedan umjetnik iz Crne Gore uspije da dopre do daleke civilizacijske matrice kakva je indijska, da se tu odomaći i da bude najavljen kao kulturni događaj, onda bi u tome trebalo prepoznati šansu za dodatni diplomatski međukulturni dijalog.

Zanimljivo je istaći da je upravo Jovan Dučić, čiju je poeziju Tatjana ilustrovala, tri decenije proveo u diplomatiji i bio prvi jugoslovenski diplomata sa titulom ambasadora. Brojni su primjeri istaknutih književnika koji su se dobro snalazili u diplomatskim vodama: Ivo Andrić, Stanislav Vinaver, Milan Rakić, Branislav Nušić… Miloš Crnjanski piše svoje čuveno memoarsko djelo “Embahade” (španska riječ za ambasade) opisujući upravo svoje diplomatsko iskustvo u Berlinu i Rimu, kao i svoje emigrantsko iskustvo u Londonu.

Mnogo prije Tatjane, veliki crnogorski i jugoslovenski slikar, boraveći tri mjeseca u Indiji, doživio je, po sopstvenom svjedočenju, katarzično iskustvo koje će svakako obojiti i naredni period njegovog stvaralaštva. Petar Lubarda je te 1963. godine imao više izložbi širom Indije, dok se četiri njegove slike i danas nalaze u Nacionalnoj galeriji u Nju Delhiju.

Tako su kultura i diplomatija oduvijek bile isprepletane, a kulturna diplomatija (možda bi precizniji izraz bio “diplomatija kulturom”) je oduvijek dio javne diplomatije koja se odnosi na kulturnu saradnju kao platformu za razvijanje dobrih odnosa između država. Zato je važno da nju kreiraju ministarstva kulture, vanjskih poslova, kao i nauke, koja takođe može biti značajna međudržavna spona.

U malim državama i malobrojnim narodima, koji teško mogu parirati velikim silama na ekonomskom, političkom i bezbjednosnom planu, kultura, sport i nauka su polja na kojima možemo predstavljati sebe onako kako to veliki odavno čine – putem ‘meke moći’.

Tvorac ovog danas rasprostranjenog pojma, Džozef Naj, koji nas je napustio početkom maja, opisao je meku moć kao sposobnost da svoje interese u međunarodnoj politici ostvarimo privlačnošću, ne prinudom i novcem. “Zavođenje je uvijek efikasnije od prinude, a mnoge vrijednosti poput demokratije, ljudskih prava i individualnih mogućnosti su duboko zavodljive”, govorio je Naj.

Nije li primjer ‘meke diplomatije’ bilo nedavno obraćanje premijera Spajića na japanskom jeziku na izložbi EXPO 2025 u Osaki. Govoriti Japancima na maternjem jeziku nije očekivano, pogotovo ne od predsjednika Vlade jedne tako male i daleke zemlje. Vjerujem da je ovaj gest nešto što će Japan umjeti da cijeni.

“U savremenoj diplomatiji, ministarstva inostranih poslova imaju ‘sektor za razvoj meke moći’, koja svoj izvor često pronalazi u kulturi, ali ne samo umjetnosti, već i u gastronomiji, dizajnu, popularnoj kulturi”, kaže Milena Stefanović. Austrija tako promoviše svoju savremenu umjetnost, Švedska, pak, ljudska prava i jednakost, Mađarska prilagođava svoje programe specifičnostima ne samo određene države, već i posebnostima pojedinih njenih regiona. Poljska i Letonija su osnovale institute za kulturnu diplomatiju, a pojedine zemlje su pred ulazak u EU nizom kulturnih događaja s pažnjom oblikovale svoj evropski imidž.

Zato je potrebno sistematizovati uticaj koji pojedini umjetnici, sportisti, naučnici imaju van Crne Gore, pružiti im podršku, povezati ih sa diplomatskom mrežom, digitalizovati kulturno nasljeđe čineći ga dostupnim van naših granica, pojačati prevodilačku djelatnost, uz turističke, razvijati i kulturne rute…

Jer, u današnjem globalnom informacionom dobu često pobjeđuje ona strana koja ima bolju priču, a to nam je bar uvijek išlo od ruke.

Nevladina organizacija Centar za građanska prava saopštila je drugoga dana praznika da je podnijela krivičnu prijavu protiv Sanje Mihailović Kovačević, odbornice Pokreta Evropa sad u Beranama, zbog postojanja osnova sumnje da je izvršila krivično djelo iz čl. 370 i/ili 398 Krivičnog zakonika Crne Gore – izazivanje nacionalne mržnje i javno podsticanje na nasilje i mržnju.

"Dana 21. maja 2025. godine, na javnoj objavi na društvenoj mreži kojom se slavio Dan nezavisnosti Crne Gore, pomenuta je u komentaru napisala: 'krv prolivali'. Ova izjava, data u kontekstu državnog praznika koji se obilježava na miran i dostojanstven način, može se tumačiti kao govor mržnje i kao pokušaj da se izazove netrpeljivost, podstakne na sukob, kao i da se zastraše ili omalovaže građani koji obilježavaju taj datum", piše u saopštenju Centra za građanska prava koje potpisuje Svetlana Pajović Musić.

Trebalo je puno domišljatosti, nepismenosti ili zle namjere da se komentar doktorice Mihailović Kovačević protumači na ovakav način. Naime, sve što se desilo je sljedeće: Radoslav Golubović, inače nosilac liste Evropskog saveza u Beranama, napisao je na Facebooku da 'sa kumom slavi ono za što su se borili – za Crnu Goru'. Na to je ona napisala: „Krv prolivali“.

Protumačiti to kao kletvu bilo bi umjetnost, kad ne bila gadost. U logičnom slijedu, Sanja Mihailović Kovačević podsjetila je da se za Crnu Goru krv prolivala. U najgorem, prigovorila je svom prijatelju da se oko te Crne Gore nije pretrgao. Kraj.

Onda je neko dojavio gdje treba i krenula je 1948.

Gomila medija prenijela je saopštenje Centra za građanska prava. Bez iole provjere. Nijesu morali ni da se potrude da pozovu telefonom dr Mihailović Kovačević. Bilo je dovoljno da konsultuju Facebook gdje je objavila šta je mislila.

Usput, po prenošenju raznih saopštenja sve je jasnije da medijske kuće često koriste nevladine organizacije na dva načina: kad hoće da 'proguraju' svoje mišljenje ili kad je, eto, praznik, pa treba popuniti stranicu po sistemu ' daj šta daš'. Nema tu provjeravanja, ne daj Bože drugog izvora, važno se zakloniti iza toga da je to rekao neko drugi. Ah, da, nema tu ni novinarstva, ali ono ionako izdiše.
Naravno, čak i ako vijesti nijesu problematične, komentari i društvene mreže su ono sa čim se nije moguće izboriti. Mada bi mediji, makar oni koji se hvale da moderiraju komentare, mogli bar donekle.

'Proćerati je iz Crne Gore', 'Dabogda ti krv propljuvala kurvo jedna'; 'Dođi da krv prolijemo'; ' Treba da ostane bez posla, em što treba da ide u zatvor'; 'Protiv zločinaca ne smije da se ćuti ni sekund, mora da se reaguje momentalno. Ja sam spreman, konačno dolazi vrijeme da se razračunamo jednom za vazda'; 'Bolesnica zadojena mržnjom' - mali je, i ne najgori, dio komentara koji su se sručili na Sanju Mihailović Kovačević. Ima li koga da podnese krivičnu prijavu? Službena dužnost?

Nego, naravno da se našao zgodan političar da se uključi u čitavu priču. Poslanik Socijaldemokrata Nikola Zirojević upitao je: "Ko vam je ova 'fina gospođa', kolege iz Pokreta Evropa sad? Baš lijepo sprovodi politiku partije o nepokretanju tema koje dijele javnost ili, kako ste ih zvali, 'tema svađalica'. Je li vidio ovu bruku premijer Milojko Spajić ili nema kad od putovanja oko svijeta? Da se nećete možda ograditi, osuditi, pozvati je da podnese ostavku jer ovakva ne može da vas predstavlja? Još je gore što je u pitanju ljekarka - zamislite da ovakva liječi nekoga ko je pristalica nezavisnosti? Daleko bilo".

Ako se zanemari pitanje ko je gospodin Zirojević da pita ko je ova gospođa i kako on definiše 'finu gospođu', ostaje da se sazna - koliko pristalica nezavisnosti koje liječi bi dr Mihailović Kovačević morala da prikaže i za kad mu to treba?

Tu ima jedna zanimljivost. Poslanik Zirojević izabran je sa iste liste čiji je nosilac u Beranama bio Radoslav Golubović, koji je na kraju rekao da doktorkin komentar nije sadržao ni mržnju ni uvredu i da je ona, nakon svega što ovih dana prolazi, njegova 'izabrana odbornica'.

Krivični zakonik Crne Gore propisuje da onaj ko javno podstiče na nasilje ili mržnju prema grupi ili članu grupe koja je određena na osnovu rase, boje kože, religije, porijekla, državne ili nacionalne pripadnosti, treba da se kazni zatvorom od šest mjeseci do pet godina. Ista kazna prijeti onome ko se nasilnički ponaša.

Nasilnički se, prema Krivičnom zakoniku, ponaša onaj ko gubim vrijeđanjem ili zlostavljanjem drugog, vršenjem nasilja prema drugom, izazivanjem tuče ili drskim ili bezobzirnim ponašanjem ugrozi spokojstvo građana ili remeti javni red i mir…

Znamo u kakvim vremenima živimo ali, bar ponekad, morali bi da se zapitamo šta se sve u trenu može sručiti i ko se sve može obrušiti na nekoga ni krivog ni dužnog. Kako biste se osjećali da se na vas sruče ovakvi naslovi i komentari?

Ako godina zaista nije 1948. jasno je ko se nasilnički ponašao. Za ovakvu Crnu Goru se nijesmo borili, niti su oni prije nas za ovakvu krv prolivali.

PORIJEKLO

U središtu starog dvorišta, tamo gdje sam odrastao, imali smo murve. Ne znam ko ih je sadio ali imam neku svoju teoriju njihovog porijekla.

Davno je bilo. Ima tome 150 godina. Knjaz Nikola htio je uzgajati svilenu bubu a svilena buba se hrani listom murve. Tako su tri drveta stigla u dvorište naše kuće koja je građena odmah po oslobođenju Nikšića.

Kuća je građena je kada i kuće na centralnom gradskom trgu grada Nikšića. Čovjeku koji je sagradio našu kuću, podužući crkvu posvećenu Svetom Jovanu Krstitelju , u porti, tik uz vrata, Knjaz Nikola sagradio je lijepu grobnicu sa sve komandirskim grbom i ordenjem. 

Vjerujem da su tri stabla murve koja su, do svog smaknuća prije dvadesetak godina stajala kod nas u starom kraju, poklon knjaza koji je domaćina i ratnika htio da zainteresuje za tu novotariju.

Prepričavam ovu priču o murvama koje knjaz poklanja kapetanu svom prijetelju. On odmahne rukom i kaže da je negdje čitao o zahtjevima države, imperativnim zahtjevima. Neke kategorije stanovništva morale su saditi vinovu lozu.

-Ne vidim zašto plemenski kapetan ne bi imao obavezu da posadi tri murve - kaže prijatelj.

Podsjeća me da je svaki brigadir po naredbi oz 1890. Imao obavezu da posadi 20 stabala masline, komandir 10, oficir i barjaktar 5. Vjerovatno je neka kvota ze murve postojala...

NOVOTARIJE

Murve su u Crnu Goru stigle s halabukom. Bile su dio dio prosvetiteljske misije. Prihvataju ih najsposobniji i svi koji prihvataju utilitarni karakter saglasnosti podanika s novotarijama koje predlaže suveren. Poslije ih prvi odbacuju. 

Kad od osnovne namjene neke novotarije odustanemo, tome što je novo i što je među nas stiglo, mi nađemo neku samo nama znanu namjenu. Onda dođu nove novotarije i sve što je jednom bila novost bude krš i teret.

Da ne dužim. Stvar sa uzgojom svilene bube u Crnoj Gori je brzo propala. Stigli su ratovi i sve manje su su šile svilene košulje a sve češće korotna roba.

Umro je onaj ratnik koji je pred svojom kućom u Straševini zasadio murve. Umro je i njegov sin koji za sobom nije ostavio potomstvo. Žene iz susjedstva su decenijama skupljale murve i hranile svinje.

Mili moji, od pečenih rebara svinje hranjene murvom morala bi se se postidjeti sva svinjska rebra pečena u američkim restoranima gdje se večera zakazuje, mjesto čeka danima i plaća dolarima od kojih bi se cijelo naše malo mjesto moglo prehraniti sedmicu dana.

I mi smo hranili svinje plodovima murve. Na kraju smo svi mi sve to batalili. Dogurali smo do Glovo aplikacije za sve. Inšalah Madona!

SVI MOJI

Nije murva slavna ljepotica. Nijesu od nje rezali građu od koje su gradili brodove ili stubove na kojima je podignuta Venecija. U njenu krošnju nikada nije sletio soko. Nije ni kuđena ni hvaljena. Nije proklinjana ali nije ni blagoslovena. Ako dobro pamtim negdje kod Vaska Pope ima nekih stihova s njenim pominjanjem, no ona je na tom mjestu dud. U našem dvorištu postojale su murve. I bile su naše. Baš su bile slatke!

Na murvama u središtu popločanog dvorišta bili smo djeca. Kaldrma ispod murve bila je zborno mjesto. Penjali smo se po granama. Jeli smo sočne, bijele plodove. Dijelili smo ih s osama i pčelama. Ruke zamazane. Puno srce. I uvijek ista rečenica: Ne nagrđuj tu majicu strijela te fištila!
Neki su otišli u grad. Neki su u inostranstvu. Neki su se nastanili na dalekim Elizijskim poljanama .

Dvorište je utihnulo. Tu su danas naša majka i moj Ratko.

Što sve ne bih dao da tu mogu da upljam majicu i kroz grane gledam zracima majskog sunca iskrzano nebo.

Žao mi je zbog naše murve. Ne zbog detinjstva. Zbog vremena koje ne mogu zadržati i koje ne uspijevam ponovo pronaći.

Žao mi je zbog onog slatkog minuta kada visim s glavom prema zemlji, kada sam potkoljenicama zakačen o jednu granu u krošnji stare murve, smijem se i vičem: Gledaj me!

I svi su tu i svi se smiju.  

Trinaest dana pokušavao je da približi suprotstavljene stavove dva državnika i postigne mir na Bliskom istoku.

Jesenji dani i magla obavijali su Kamp Dejvid, posljednju oazu nade da je mir moguć. Tenzije su bile pojačane.

Dva lidera nisu htjela da razgovaraju međusobno. Predsjednik Karter je šetnjom šumskim stazama pokušavao da utre put saglasju. Ključni trenutak se dogodio upravo pred sam kraj pregovora. Karter je izvadio fotografiju sa svojim unucima i poklonio je Beginu sa posvetom. Na poleđini fotografije pisalo je: „Premijeru Beginu od Jimmyja Cartera, vašim unucima, kako bi živjeli u miru.“ Egipat je priznao Izrael, a Izrael se povukao sa Sinajskog poluostrva.

Zaključen je prvi mirovni sporazum između Izraela i neke arapske zemlje.

Mirovni pregovori kao jedan od diplomatskih mehanizama za postizanje mira imaju tri faze. Prva faza je dogovaranje agende i okvira pregovora. Ova faza podrazumijeva postizanje saglasnosti oko teme razgovora.

Nakon definisanja teme, određuju se pravila pregovora prihvatljiva svim stranama. Kako bi pregovori bili usmjeravani ka svom cilju, potrebno je da strane odrede medijatora – posrednika. Radi se najčešće o ličnosti koja ima uticaj, značaj i ugled u međunarodnoj politici, kojoj pregovaračke strane vjeruju. Druga faza je glavna pregovaračka.

Sprovodi se kroz intenzivne rasprave o konkretnim pitanjima iz agende pregovora. Karakterišu je pojačane tenzije.

Na sto se postavljaju prijedlozi i razgovara se o ustupcima. Cilj je da se kroz političku diskusiju postigne sporazum na bazi zajedničkih ustupaka. Posljednja faza odnosi se na zaključivanje i potpisivanje sporazuma.

Dokument se finalizuje pravno i tehnički. Kako sporazum ne bi ostao samo mastilo na papiru, njegova implementacija se sprovodi kroz formiranje komisija i međunarodnih misija za očuvanje mira.

Dolmabahče palata nije bila mjesto značajnih pomaka u mirovnim pregovorima između ukrajinske i ruske strane. Postignut je dogovor oko razmjene zarobljenika, što jeste korak naprijed u odnosu na dosadašnji odnos.

Dogovor o prekidu sukoba, što je bio zahtjev Kijeva, nije postignut. Ruska strana, očekivano, svoje zahtjeve temelji na faktičkom stanju na terenu, tražeći da se druga strana Kijev, odrekne teritorijalnog suvereniteta u oblastima koje je ona osvojila.

Predsjednik Putin kupuje vrijeme u ovom sukobu, a sa druge strane održava živim kanal komunikacije po ovom pitanju sa predsjednikom Trampom, pokazujući svoju moć i snagu u konkretnom sukobu. Američka administracija nije uspjela u konkretnim pregovorima, što ukazuje da je potreban drugačiji način angažovanja, putem konkretnih prijedloga i mehanizama za postizanje mira.

Potrebno je napraviti jasan mirovni plan. Ukrajini se žuri da okonča rat. Ima problem sa odlivom ljudstva sa ratišta, manjkom uspjeha u vazdušnim napadima, a postavlja se pitanje dalje pomoći iz SAD. EU vodi sopstvenu strategiju prema ratu, bez značaja u ovim pregovorima.

Približavanje Velike Britanije i EU po ovom pitanju, još uvijek ne daje konkretne rezultate. Upitan je učinak uvođenja sedamnaestog paketa sankcija Moskvi. Vojna pomoć Kijevu je neophodna sa jedne strane, kako bi se ukrajinska vojska izborila sa ruskom agresijom, ali ujedno ostavlja prostor za nastavak sukoba. Možda je vrijeme da se EU aktivnije uključi u daljnje pregovore.

Ne nazire se kraj rata u Ukrajini. Prvi mirovni pregovori nisu uspjeli. Posredovanje treba da bude snažnije i konkretnije, uz poštovanje principa međunarodnog prava. Mjera kompromisa treba da bude rečenica predsjednika Kartera sa mirovnih pregovora: „Naši sinovi i kćeri nikada ne bi trebali da budu poslani u borbu zbog neprijateljstva koje možemo okončati pregovorima.“

Ne treba nikome utjerivati ljubav, pa ni ljubav prema sopstvenoj zemlji. S druge strane, znate sigurno za stih: Za ljubav se ne moli. Ima jedna vrlo interesantna definicija umjetnosti od Slavoja Žižeka, do koje je došao inspirisan teorijom Žana Lakana: 'Umjetjost treba da nam učini tuđim, da nam otudjuje ono što nam se čini najviše domaćim, najviše samo po sebi razumljivo, znači: da nas istrgne iz svakodnevnog ideološkog shvatanja sebe i svijeta'. Tako je i sa državom. Koliko je uistinu ona naša i koliko je razumijemo?

Kako se to voli država, ko je arbitrar i na osnovu čega mjeri količinu ljubavi? Recimo, odavno se postavlja naizgled banalno pitanje: da li Crnu Goru više voli čovjek koji je dobio stan od 120 kvadrata za devetnaest hiljada eura, dok izgara u ekstazi na zvuk himne, ili onaj drugi, koji je glasao za zajedničku državu – a pri tom živi i radi pošteno čitav život? Opet, kakva je to država čije institucije vode, nerijetko, prevaranti sa kupljenim diplomama? Dan nezavisnosti je i uvijek bogom dat trenutak da se ispod skrame prazničkog ushićenja zapitamo – šta to zapravo znači državni suverenitet na geopolitičkoj šahovskoj tabli, pogotovo u epohi globalizma i korporativnog kapitalizma? Koje su države danas istinski nezavisne? Možda jedino Sjedinjene Države, Kina i Rusija. Zato ne pretjerujmo sa apoteozom države i državnog suvereniteta – apstraktne su to i varljive 'doktrine'.

Ali kako god posmatrali geopolitička kretanja i filozofiju države, Crna Gora je naša domovina! „Ljudi su više sinovi svog vremena nego svojih očeve“, napisao je čuveni istoričar Mark Blok. Sledstveno tome, Crna Gora je kao suverena država egzistencijalni okvir našeg vremena – i mi joj pripadamo.

U pomenutoj priči o ljudima koje je zid dijelio na zapadne i istočne, kao čovjek koji je došao sa istočne strane, Bekim je pisao da je ta podjela odgovarala i jednima i drugima jer „mi smo trebali njih zbog nade, a oni nas zbog zastrašujućih primjera.” Vladari zapadne Evrope prijetili su svojima da će im biti kao varvarima iza zida, ukoliko se ne izoluju. „Ne smije biti kontakta sa tim nesrećnicima s Istoka, osim ako to nije u interesu zapadnih naroda.” S druge strane, ta nada istočnjaka, suočena sa zapadnim duhom i predrasudama, ubrzo se pretvarala u razočaranje.

Moj zid

Kad je “Pink Floyd”, osam mjeseci poslije rušenja Berlinskog zida, održao svoj legendarni koncert „The Wall” na Potsdamer placu, ja sam bila osamnaestogodišnja istočnjakinja na putovanju u Španiji. Poslije pomenutog koncerta, jedna grupa mladića iz Holandije takođe se zaputila u Španiju, gdje su nam se putevi ukrstili u jednom klubu na obali mora. Njihovo iznenađenje mojim znanjem engleskog jezika, a još više zaprepašćenost poznavanjem muzike njihovog omiljenog benda s čijeg su koncerta stigli, kao i moja ravnodušnost na njihova uporna objašnjenja zašto neki među njima nose minđuše („mora da mi je to čudno”), bili su dokaz da smo mi s one strane zida njima bili nepoznata egzotika i potpuna tajna. U druženju tih dana, priznali su da sam u pravu – da ništa ne znaju o nama, osim propagande koja nas je i dalje držala iza gvozdene zavjese.

EU zid

Neće proći mnogo vremena, a u Evropi će početi da niče jedan novi zid, koji će dijeliti zemlje na članice Evropske unije i one koje to nijesu, a koje se očajnički trude da ovaj nepremostivi novi zid preskoče.

San ulaska u EU bio je san naroda o zajednici slobodnih i ravnopravnih. Kao i uvijek kad se san sudari s javom, stvarnost je mnoge ubrzo rasanila. Podjela Unije na one moćne i one poslušne razočaraće posebno stanovnike istočne strane nekadašnjeg zida, stavljajući ih ponovo u predvorje u kojem ih Zapad mami. Odnedavno, čekaonica za hvatanje reda postala je Evropska politička zajednica koja se, i nedavno u Tirani, pokazala samo kao kupovina vremena dok moćni ne srede stanje među svojim članicama. Putnicima koji su se iz sna o EU već probudili, a da ga nikad nijesu ni odsanjali, savjetuje se da ostanu strpljivi u čekaonici i ne napuštaju svoje mjesto u redu koje će im garantovati prelaz preko briselskog zida.

I dok se „tople” želje evropskih lidera prema EU iz Tirane još nijesu ohladile, reformom koju najavljuje Emanuel Makron o „efikasnijoj EU”, novi zid dobija „another brick in the wall.” Kako efikasnost zapravo podrazumijeva i ukidanje konsenzusa kao pravila odlučivanja među članicama, izgleda da se previše pobunjenih suverenističkih politika širi Unijom, praveći jaz u vrijednosnom konceptu država članica.

Ivan Krastev, autor knjige “Poslije Evrope”, ovakva kretanja vidi kao simptom dubokog nezadovoljstva, ukoliko se ne pronađu načini da se povrati povjerenje običnih građana unutar EU, kao i san o EU naroda koji još uvijek ‘dišu kao treći svijet', izvan zida.

„U 21. vijeku, migracija je nova revolucija – nije revolucija masa 20. vijeka, već revolucija pojedinaca i porodica koje pokreće želja za odlaskom. Ne inspirišu je ideološki obojene slike blistave budućnosti, nego fotografije života s druge strane (granice) na Guglovim mapama. Da bi uspjela, ova nova revolucija ne iziskuje ideologiju, političke pokrete ili političke lidere. Za mnoge jadne i bijedne na zemaljskoj kugli, prelazak granice Evropske unije je pitanje ljudske nužnosti; teško da je pitanje utopijske budućnosti”, piše Krastev, dodajući i da je „ovo jaz koji dijeli ljude koji su lično doživjeli slom komunizma i raspad nekad moćnog komunističkog bloka i onih zapadnjaka na koje nijedan takav traumatični događaj nije ostavio traga. Upravo samo iskustvo definiše veoma različita iščitavanja aktuelne evropske krize, bilo iz Budimpešte ili iz Pariza. Istočni Evropljani tumače stanje stvari nošeni osjećajem zebnje, čak užasa, dok zapadni Evropljani insistiraju  na uvjerenju da će na kraju sve ispasti dobro.”

Bekim u priči s početka piše o tome zašto istočnjaci koji jednom dospiju na Zapad više ne bivaju poslani natrag preko zida. „Jednostavno zbog toga što bi otkrili kako se u stvari Zapadnom Carstvu živi. Ne mislim da se ovdje živi loše, ali to ipak nije ono što bi zaparalo maštu jednog ratnika s Istoka. A mitovi su nam bili potrebni i na Istoku i na Zapadu.”

To je ono što manje romansiranim jezikom kaže i Krastev: ako Evropska unija ne pronađe emotivni narativ koji povezuje običnog čovjeka sa zajedničkim projektom, onda neće biti ni političke volje da se ona očuva.

Propali i priglupi, ali osjećajni bokser, Teri Meloj (Marlon Brando, nikad ljepši), koji je postao batinaš i potrčko pokvarenog šefa sindikata Džonija Frendlija (Lee J. Cobb).

Socijalna tematika i kriminal su često sjedinjavani u američkim filmovima. Priče o podzemlju, ucjenama, ubistvima, stradanju nevinih i pravdi. Film noar iliti crni film je mogao tako da ima svoju oporost, napetost, atmosferu, dinamiku pa čak i psihologiju. Pratimo ponašanje i sudbinu Terija Meloja — mladog antiheroja. Odrastao je van roditeljske kuće, zanosio se iluzijama da će postati veliki bokserski Šampion, ali je bio prevaren i izigran a zatim povučen na dno, prisiljen na saučesništvo sa mafijom koja po naređenju Džonija Frendlija kontroliše lučke radnike i maltretira ih.Teri je naivno pristao da svog komšiju i prijatelja, sa kojim dijeli čeznje za letenjem, visinama i uzgajanjem golubova, Džoa Dojla, namami u vješto pripremljenu klopku. Dovoljno je bilo da mu ukaže na njegovog ljubimca letača i pozove da iziđe na krov gdje su ga Frendlijevi momci nemilosrdno gurnuli u smrt. Teri za to nije znao i vjerovao je da će Džoa samo zaplašiti. Ali kada se suočio sa njegovom smrću u njemu se polako javlja savjest.

Da bi pokazao mladićeve unutarašnje patnje, Kazan ga spaja sa Džoevom sestrom Edi, koja pokušava da sazna ko je i zašto ubio njenog brata. Scena u kojoj se njih dvoje nalaze u jednoj kafani izuzetno je suptilna, nježna, dramatična ali i tragična. Teri bi se povjerio, ali ne smije da kaže sve što osjeća i zna jer s jedne strane saosjeća sa djevojkom prema kojoj počinje da gaji nježna osjećanja, a s druge, plaši se da je potpuno ne izgubi. Slično je i sa njom. Oboje su potrebni jedno drugom, ali između njih je ova surova stvarnost. Na Terija se vrše pritisci sa raznih strana — Frendlijevi ljudi da još dublje uđe u kriminal, agenti komisije za zločine traže njegovo svjedočenje. Teško mu pada što ga svi nazivaju cinkarošem i izdajnikom. Kada mu je najteže zavlači se u svoj golubarnik, miluje golubove i čezne za slobodom i čistim nebom. U svojoj ispovijesti Edi, sugeriše joj da brine samo o sebi, jer će je traganje za istinom dovesti samo do još većih nevolja. Objašnjavajući svoj život, propalo djetinstvo, besperspektivnost mladosti, ponavlja da ne treba činiti drugom ono što ne želimo da učine nama. Kazan podvlači dvosmislenost ovih riječi. Uz pomoć onih koji mu vjeruju, a posebno Edi i oca Berija, Teri uspijva da iznutra emocionalno ojača i dođe do uvjerenja da je nužno suprotstaviti se kriminalu koji traži i njegov život, naročito poslije razgovora u automobilu sa svojim starijim bratom Čarlijem, koji je takođe u ovom krugu kriminala i koji ga je žrtvovao nečasnim ciljevima podzemlja.

Ipak, ne vodi ga tamo gdje ga čekaju ubice i sam se žrtvuje, Teri poslije svega toga mora da izađe pred komisiju za utvrđivanje zločina, djeluje superiorno ali i bolno — ako mu je mladost uništena, život još uvek nije, a sve to u poznatoj kreaciji Marlon Branda dobija dramsku snagu impresivne sadržine. Međutim, prosvjetljenje mu stiže tek kada sazna da su i njega izdali. Najbolnije je to što ga je izdao stariji, pametniji brat Čarli (Rod Stajger), koji radi kao Frendlijev advokat i povjerenik. Kada Edi, posramivši ga, ubijedi lokalnog sveštenika Karl Malden, (alijas Mladen Sekulović, porijeklom iz Brskuta – Bratonožići, opština Podgorica) da povede pobunu protiv reketiranja od strane lučkog sindikata. Teri svjedoči pred kongresnom komisijom. Bez obzira što je ispravno postupio, lučka zajednica ga odbacuje jer je ‘’cinkario ’’ , pretuku ga na doku, prije nego što mu zastrašeni prijatelji priskoče u pomoć. Njegovi golubovi su potrovani, iluzije zgažene i na njemu je da se ne samo iskupi za grijehe mladosti nego i izbori za časnu egzistenciju.

Zato mora da dođe i do fizičkog obračuna na samom doku izmedu njega i Frendlija. Kraj filma sadrži dosta ironije. Jedan kriminalac je izbačen iz unije, ali se na otvorenim vratima velikog skladišta pojavljuje novi šef koji svojim izgledom i oblačenjem može da pobudi mnoge asocijacije. To je krupan snagator u elegantnom i skupom kaputu najboljeg kroja. Šta taj čovjek može da obeća ovim radnicima? Kazan ovu dramu bez patetike pokazuje u sasvim realističnom ambijentu, tih propalih najamnih kućerina, prljavih ulica, kafana, dokova, obliznjeg parka i samog smetlišta. U svemu tome ima mnogo bijede, otpadaka, otuđenosti, ravnodušnosti i izgubljenosti. Ovaj film je umjetnost revolta koja čak i u najgrubljim prizorima govori visokoartikulisanim filmskim jezikom i u formi koja se nameće kao potpuno i pravo umjetničko djelo. Stvarnost je u njemu svuda prisutna — ali na način kako je komponuje sam Elija Kazan.

Sukob braće Terija i Čarlija na zadnjem sjedištu taksija je najviše citirana scena iz klasika, ali ima još mnogo nezaboravnih kadrova; na primjer; Brandovo igranje rukavicom, pa scena u kojoj Teriju dječak, koji mu se nekada divio, poubija sve golubove, pomenuta scena sa golubovima predstavlja metaforu slobode a takođe i antitezu Terijeve nesposobnosti da se iz kaveza životnog vrtloga otrgne i da zaplovi mirnijim vodama sa ženom koju voli. Scena u kojoj Teri razbija vrata, ulazi kod Edi da je natjera da mu prizna da ga voli, dok sklizavaju na pod ljubeći se. Po mnogim svjetskim filmskim kritičarima, ovo je Brandova najbolja uloga. Rod Stajger, takođe je sjajan u ulozi brata. Li Dž. Cob, kao šef sindikata, bezosjećajn i bezočan ostvario je lik sa kafanskom Ijupkošću i sladunjavim riječima. Eva Mari Sent – Edi, sa izuzetnim nabojem i snagom je iznijela svoj lik. Neki kritičari su smatrali da je muzika Leonarda Bernstajna isuviše smjela, pretenciozna i bučna. Ipak, Na dokovima Njujorka je remek-djelo i poslije svih ovih decenija, opstaje kao klasična i brutalna analiza izdaje.

(Autor je filmski i TV reditelj)

Protekle sedmice, naime, oslobođeni su optužbi svi okrivljeni u predmetu "Stanovi". Zato što su dokumenta bila neadekvatno fotokopirana.

U obrazloženju oslobađajuće presude, sutkinja Vesna Kovačević je rekla da su sudu neprihvatljivi dokazi koji su dostavljeni kao fotokopije. Optužnicom su se članovi Komisije za rješavanje stambenih pitanja Vlade Crne Gore od 2016-2020. teretili za zloupotrebu službenog položaja.

Optužnica je podignuta protiv okrivljenih Predraga Boškovića, Budimira Šegrta, Suada Numanovića, Sanje Vlahović, Ivana Brajovića, Dražena Miličkovića, Damira Šehovića, Dragice Sekulić, Osmana Nurkovića, Suzane Pribilović, Jelene Radonjić i Aleksandra Jovićevića, zbog postojanja osnovane sumnje da su, u periodu od 2016. do 2020. godine, kao članovi Komisije za stambena pitanja Vlade Crne Gore, u saizvršilaštvu, učinili produženo krivično djelo zloupotreba službenog položaja, za koje je propisana kazna zatvora od dvije do 12 godina.

U prevodu: neko se sjetio da optuži neke ljude zbog toga što su za zemana DPS-a, 'ispravnim' i 'zaslužnim' vojnicima omogućavali da steknu nekretnine pod uslovima koji su za ogroman broj građana Crne Gore nezamislivi.

Evo, na primjer, piše kako je sudija Ustavnog suda Desanka Lopičić stekla stan od 75 kvadrata za koji joj je Vlada dala kredit 2009. godine od 75 hiljada eura, a za koji joj je rata bila 79,8 eura. Riječ je o stanu za koji je kvadrat tada procijenjen na 860 eura.

Da se o Vesni Medenici i njenim stanovima ne priča. Ono što je možda najtužnije je to što je malo ko od ljudi kojima su rate za stambeni kredit na nivou dnevnog troška za bakaluk zapravo obezbjeđivao krov nad glavom. Njega su davno obezbijedili.

Specijalni državni tužilac Vukas Radonjić ranije je objasnio da se okrivljenima stavlja na teret da su bez plana za rješavanje stambenih potreba i procjene stručne komisije, odobrili i dodijelili stambene kredite za poboljšanje uslova stanovanja za 119 javnih funkcionera i zaposlenih u državnim organima i organima državne uprave, u iznosima između 17.500 i 40.000 eura, te im tako pribavili korist, a budžetu Crne Gore nanijeli štetu, u ukupnom iznosu od 2.604,740,59 eura. Preko dva i po milona.

Odbrana tvrdi da je riječ o 'političkom procesu'. Tužilac kaže da nije. Mi, ostali, znamo kako se decenijama stanovima kupovala odanost. Ali, ko nas pita. Biće čudo ako se ovaj proces ne završi - nikako. Kao i mnogi u kojima su nešto trebali da plate oni koji su kupovali vlast nad našim životima.
Evropska komisija se nešto bunila oko netranstarentne dodjele stanova, ali - ovdje događaji pretiču jedni druge, zaboravilo se…

U međuvremenu je Udruženje podstanara Crne Gore pozvalo sve podstanare, porodice i građane da se pridruže višednevnim protestima ispred Skupštine Crne Gore, koji će početi 25. maja 2025. “U Podgorici, prosječna kirija za jednosobne stanove iznosi oko 450 eura, što je porast u odnosu na 300 eura iz 2021. godine. U primorskim gradovima, poput Budve i Kotora, cijene su još više, dostižući i do 1.500 eura za jednosobne stanove tokom turističke sezone. Sve u svemu govorimo o veoma visokim cijenama zakupa za šta većina podstanarskih porodica nema dovoljno novca”, kazao je Dragan Živković iz Udruženja podstanara.

Slični protesti, iako je riječ o problemima koji pogađaju veliki broj ljudi, nikad do sada nijesu bili uspješni. Zato što nas prečesto ne boli ono što nas stvarno boli kao što je kirija, nego, recimo, neki grb ili zastava. Premda, i to bi se moglo objasniti time što, kad ne možete da riješite ono što je važno pokušavate da riješite besmislice, ali to je druga priča.

Nije teško uporediti mjesečnu ratu za kredit kod povlaštenih i mjesečnu kiriju onih koji se nijesu snašli. Pored toga, podstanarima u Crnoj Gori niko ne garantuje da neće, na primjer, u sred zime biti izbačeni na ulicu, jer - nema tu nikakvih ugovora, nikakvih obaveza stanodavaca. Podstanar je, u očima stanodavaca, niže biće koje ima da se prilagodi i da plati. Ili na ulicu.

Usput: Postoji li u Crnoj Gori stanodavac koji plaća porez na prihod od izdavanja stana?

U nekim, valjda srećnijim, zemljama, redovno se potežu računice u vezi s tim da li je isplativije podići kredit i kupiti stan ili živjeti u iznajmljenim stanovima. Tamo ta priča ima smisla jer i kredit košta, a košta i održavanje nekretnina. Kod nas to ne važi - krediti su nepovoljni, nesigurnost je naša stvarnost.

Dom je nešto što u mnogome određuje čovjeka. Određuje i ove kojima je pao niotkuda, ali svijest o tome da su oni ' ništa robe' malo znači kad 'gazda' prvoga pokuca na vrata.

Sudeći po našim sudovima - Tu nema Boga, nema pravde.

Taj neko nije shvatao da su Pekićevi romani dio. Dnevnici su cjelina. Oni obuhvataju sve vidove Pekićeve umjetnosti. Pekićevog zanatstva. Pisac s radnom navikom. Nije mala stvar.

CEZAR OKTAVIJAN

Čitam u Pekićevoj memorskoj prozi da je Avgust Gaj Julije Cezar Oktavijan uljepšao Rim građevinama i pomogao umjetnost i nauku. Pedeset godina njegove vladavine nazivaju Rimski mir. Zatekao je Rim sagrađen od opeke. Nasljednicima je ostavio Rim od mramora.

Kad god bi se Rim zatalasao Oktavijan je naredio bi da se otvore njegovi vrtovi i besplatno bi taj dan hranio narod. Valjda je znao da se čovjek sa punim stomakom teže kreće i tako bi ukrotio bijesan narod. Narod k`o narod. Shvatio je da će svaki njegov bijes car nagraditi zabavama, vinom i hlebom. Bunio se. Bunio se oko pitanja o kojima siroti Cezar Oktavijan nije imamo nikakvo mišljenje ili se to mišljenje podrazumijevalo. I plebs bi uvijek iznova nailazio na otvorene vrtove njegove mramorne vile. Tvrdio je da obnavlja Republiku a sebi je pribavio svu vlast i postavio model po kom će imperatori vladati naredna četiri vijeka. Božanstveno je obožavan u Rimu.

Takav nam treba!

 DOBRA I LOŠA VLADA

Čitam kod Pekića da je narod suveren samo kad ruši a rušenje vlade je istinski užitak za svakog demokratu po rođenju i opredjeljenju. Prepisujem: Demokratije žive od loših i nestalnih vlada. Kratke vlade su bolje od dugovječnih. Dobra vlada se trudi da iskoristi svoje mane i ne šepuri se svojim vrlinama koje joj niko neće priznati. Jednom uhvaćen kradljivac se neće ustručavati da krade jer se podrazumijeva da je kradljivac. Vlada treba da čini sve što je u njenoj moći da se narod ne osjeća sigurnim. Osjećanje sigurnosti a jedan narod pogubno osjećanje.

Naravno sve je to surova Pekićeva satira. Nijesam šablonski pesimist ali meni ovaj isječak iz rasprave koju pisac sa prijateljem vodi, dok stoje na kraju reda za šećer u poslijeratnom Beogradu, sad i ovdje djeluje prokleto stvarno.

Kad nekad neko bude pisao novu Istoriju Crne Gore imam za njega naslov poglavlja koje tematizuje naše iskustva s transferom od totalitarnog ka otvorenom duštvu. Izgubljena prilika. Odgovara temi.

PROGRAMSKI PESIMIZAM

Listajući Život na ledu našao sam stih „O, sretna da si, raso blagoslovljenih heroja“. Imali smo kod nas u starom kraju nekoliko knjiga s antičkim temama i pjesništvom. Znam da je to stih iz proslavljenog helenističkog epa o Jasonu i Argonautima Apolonija Rođanina.

Moj stari je s upornošću samoga đavola čitao Pekićeve romane okeane. Nije volio njegovog oca. Zamjerio mu se jer je jednom starom Crnogorcu koji nije mogao da sam uzjaše na konja rekao: Jaši sablju vojvodo!

Od cijelog Lalića od njega sam čuo samo pohvalu na raču neke njegove bilješke u kojoj se pominje stariji Pekić. Ako dobro pamtim kao prevrtljivac.

Dok je mlad čovjek uvijek nešto radi. Stajao sam jednom davno uz mog starog iznad jesenje vode. Stvari idu rđavo. Jezero je stiglo u ranu jesen i izgubili smo kukuruz. Njiva tone.

Nas dvojica pretresamo stvari. Imamo dovoljno vremena. To što je dolje u polju bilo naše, više ne vrijedi ni lule duvana.

Stari kaže da će Pekić dobiti Njegoševu nagradu. Ide tu i red politike.

Nešto mi govori da ću živjeti u svijetu gdje je laž pravilo. Gledao sam stvari crno - bijelo. Komentarišem mladog Pekića.

Kažem : Nešto je tu pogrešno postavljeno. Bez veze se žrtvovao.

- Ne zamaraj se. Takav kakvog te Bog dao ti ćeš živjeti bez hrabrosti da živiš po istini - kaže otac.

Kažem: Nije me briga. Mogu razabrati što je dobro a što je loše. To je dovoljno.

Odbilo se to od tišine koja je stigla s njegove strane.

I danas je nosim tik uz kožu.

Nostalgična distanca. Zlatno doba junaka. Život na ledu. Moralan po porijeklu. Pekić. I to je to.

Kenedijeva ideja da rat ne treba da bude opcija mora da bude podsjetnik svim stranama koje učestvuju u mirovnim pregovorima.

Dolmabahče palata u Istanbulu biće lokacija na kojoj će se odlučivati o postizanju mira u ratu u Ukrajini. Pregovori će se odvijati bez prisustva ključnih lidera. Predsjednici Ruske Federacije i Ukrajine neće biti gosti ove palate. Razgovorima će prisustvovati visoki predstavnici američke administracije kao posrednici. Svijet očekuje odgovor na pitanje: da li će topli majski dani na obali Bosfora dovesti do otopljavanja zamrznutih odnosa između dva ratna aktera?

Može se govoriti o više puteva kojima pregovori mogu krenuti, kao i o mogućim ishodima. Prvi je da oni posluže kao platforma za uspostavljanje kratkotrajnog primirja na frontu. Takav scenario odgovarao bi objema stranama. Međutim, oročeno primirje nije garant trajnog zaustavljanja neprijateljstava, što bi ipak trebao biti jedan od ciljeva ovih mirovnih pregovora. Strane bi ga mogle iskoristiti za pregrupisavanje snaga i pokretanje novih vojnih akcija. Drugi scenario jeste da se uspostavljeno primirje poštuje, a vrijeme iskoristi za postizanje početnih pregovaračkih pozicija prihvatljivih objema stranama. Cilj bi trebalo da bude da primirje preraste u trajan mir. Treća mogućnost jeste da zaključen mir dovede do okončanja rata. Konačno, postoji i opcija da pregovori započnu, ali da budu obustavljeni zbog nepoštovanja postignutog primirja, pa čak i da se prekinu odmah nakon prvog sastanka.

Treba razmotriti trenutne pregovaračke pozicije. Ukrajina će tražiti prekid agresije na svojoj teritoriji i povlačenje ruskih snaga sa okupiranih područja. Njenu snagu u pregovorima čini međunarodno pravo i poredak, koji jasno definišu državnost i suverenost koji su narušeni kroz čin agresije. Jasno je da Ukrajina ima podršku EU i drugih država u svojim težnjama i stavovima.

Ruska strana u pregovore ulazi sa činjeničnim stanjem na terenu, zauzeti su dijelovi ukrajinske teritorije i teško je zamisliti da bi se ruska strana njih odrekla, imajući u vidu sredstva u ljudstvu i tehnici uložena u njihovo osvajanje.

Važan faktor predstavlja i posredovanje SAD. Nema jasno definisanog stava američke administracije. On varira od razmjene teritorija, označavanja novih granica duž linije fronta, do upitnog vraćanja suvereniteta nad Krimom Ukrajini. Ako bi ishod pregovora podrazumijevao ustupanje osvojenih ukrajinskih teritorija Ruskoj Federaciji, dovedeni bi bili u pitanje osnovni međunarodni principi suverenosti i teritorijalnog integriteta. Gotovo da bi bilo poručeno da se, u nekim drugim slučajevima, upotrebom sile mogu zauzimati suverene teritorije drugih država. Biće teško rasplesti ovaj gordijevski čvor.

U svom govoru 10. juna 1963. godine pod nazivom „Govor o miru“ na Američkom univerzitetu u Vašingtonu, predsjednik Kenedi je rekao:

„Čovječanstvo mora staviti tačku na rat, ili će rat staviti tačku na čovječanstvo.”

Što prije, na ovaj rat treba staviti kenedijevsku tačku. Važno je jedino postići pravedan mir, koji će biti trajan, i svjedočanstvo da čovječanstvo može živjeti u miru.

Sredinom šezdesetih godina dvadesetog vijeka upravo su tadašnje tehničke novotarije na jedan način ugrozile film. Nakon raspada studijskog sistema klasičnog Holivuda, a pogotovo zbog uspona televizije – komercijalni uspjeh filmova znatno je smanjen. I tada nastupa zlatno i metauticajno doba autorskog filma (i filma uopšte) u Sjedinjenim Državama. U teoriji filma, ali i u štampi taj fenomenalni i nedostižni period od petnaestak godina (1965–1980) poznat je kao novi Holivud, američki novi val, ili holivudska renesansa. Film izlazi iz montiranih pejzaža grandioznih kalifornijskih studija i bježi na prljavu ulicu, u grad, pogotovo u džunglu na asfaltu – u izdašni i razuzdani Njujork, i počinje kinematografsko ludilo koje će zapanjiti svijet.

Umijesto epske, ali i stereotipne naracije, sa obaveznim hepiendom u klasičnom Holivudu, filmovi novog Holivuda nude nam male ljudske priče, životne, radosne, tragične, dekadentne... Filmove više ne kreiraju i ne usmjeravaju veliki studiji, nego mladi i provakativni redatelji, koji u svojim ostvarenjima angažovano i bez ustezanja oštro kritikuju Vijetnamski rat, kulturu i politiku Sjedinjenih Država, i taj filmski talas nosio je enormno snažan subverzivni izraz. Međutim, zvaničnoj Americi to nije smetalo – ne kreće u cenzuru i bunkerisanje filmova, kao što se to radilo u SFRJ ili iza 'gvozdene zavjese'. Vašington će mekim i gotovo predusretljivim odnosom prema kritičkom filmu iz sedamdesetih pokazati krajnje demokratsko, liberalno i napredno lice. To je Amerika koju je volio i toliko hvalio sovjetski disident Solženjicin.

Dakle, epohu novog Holivuda u dobroj mjeri označiće i uzdići će tada mladi Robert de Niro kroz epohalne i toliko cijenjene uloge. Šta bi redatelj Martin Skorseze bio bez De Nirove glumačke interpretacije? Najbolje filmove iz najbolje dekade filma iznijeće nevjerovatni De Niro, poznat po fantomskom i delirijumskom uživljavanju u uloge. Pokazaće se jednako darovit i religiozno iniciran u glumu i kada je u pitanju evropski hermetični film – govorim o istorijskoj drami Bernarda Bertolučija – Dvadeseti vijek, iz 1976.

Što reče jedan moj prijatelj – sve je odigrao za desetku, sve moguće karaktere: gangstera, boksera, psihopatu, đavola, sveštenika, ljubavnika, komedijaša... S tim što su ipak sedamdesete i novi Holivud doba De Nirovog kreativnog vrhunca. Kada izgovorimo Robert de Niro – to ime jednako odzvanja kao ime Tolstoja ili Šekspira u književnosti. Robert de Niro je zaštitni znak za dobru filmsku glumu – svima osim mojim prijateljima na Fejsbuku, koji bi i Bogu našli manu.

Počasna Zlatna palma za životno djelo, koju je prije neku noć primio na otvaranju čuvenog filmskog festivala u Kanu – najopravdanija je filmska nagrada u povijesti kinematografije, usudiću se reći.

To veče, kada je De Niro dobio nagradu, koju mu je uručio emotivni i privrženi Leonardo Dikaprio, gledajući De Nira, već ostarjelog i po malo sjetnog, na granici suza, jer nagrade za životno djelo uvijek nose nostalgiju i žal, otvorio sam laptop i odgledao jedan od njegovih slabijih filmova (makar tako kritičari kažu) – Zaljubljivanje (Falling in love) iz 1985. U pitanju je ljubavna drama u predivnom Njujorku osamdesetih godina... Uloga De Nira nije zahtijevala karakternu udubljenost i glumački podvig. To je jedna površna i lepršava romantična priča sa bezbroj klišea... Ali i tu je bio fenomenalan. Svojom igrom, uz odličnu Meril Strip, donekle je izvukao tanko osmišljen film. Glumi porodičnog i skromnog čovjeka u vozu, koji se na putu do posla zaljubljuje u ženu. I on se njoj dopada... Slijedi približavanje i zavođenje, a gledalac osjeća magiju zaljubljivanja. Kao što reče Žan Bodrijar – zavođenje je posljednji preostali ritual zapadne civilizacije.

Na ulazu u Rožaje iz pravca Novog Pazara, obilaznica se od magistralnog puta odvaja u mjestu Zeleni, kod Biševskog mosta, a poslije 3,4 kilometra završava ukrštanjem sa putem Rožaje – Kula – Peć, i odatle počinje druga faza, sa prvim tunelom “Carine” dužine 693 metra.

Na drugoj dionici u dužini 2,6 kilometara, je drugi tunel “Ibarac” dužine 1.193 metra, kao i dva mosta, prvi dužine 17,7 metara i most “Veliki Ibarac” u dužini 154,7 metara. Obilaznica je predviđeno da izlazi kod takozvanog Dimiškinog mosta, gdje bi bio pravljen kružni tok i vezivanje na Jadransku magistralu, na putu prema Beranama.

Izvođač prve faze bio je splitski “Konstruktor inženjering”, dioničarsko društvo za graditeljstvo. Podizvođači - “Integral inženjering” iz Banja Luke i “Bemaks” iz Podgorice. Sveto tajkunsko trojstvo. Dobar poznavalac prilika mi je rekao – što je “Bemaks” u Crnoj Gori, to je “Euromost” u Bosni i Hercegovini. I “Integral inženjering” u Republici Srpskoj. Poslovna ljubav bez granica.

Ugovorena cijena za prvu fazu ondašnjih 3.752.165,69 eura, sa rokom završetka od 300 kalendarskih dana, što znači da je posao morao biti završen prije kraja 2009. godine. Na čelu ministarstva za saobraćaj tada je bio Ivan Brajović, kadar SDP prije cijepanja te partije, dok se na mjestu direktora Direkcije za saobraćaj, nalazio Veselin Grbović (DPS).

Previše podataka o ovom poslu nema, ali je činjenica da i to što je završeno nije ničemu koristilo i da je do početka izgradnje druge faze, poslije osam godina, ili do danas – poslije skoro 18 godina, prva faza znatno propala i ostala nezavršena.

Građani Rožaja, kao ni Crne Gore, u startu nisu imali dovoljno informacija o tom velikom poslu, što se može zaključiti na osnovu pitanja Almera Kalača, poslanika tadašnje u Rožajama opozicione stranke BS iz 2012. godine, koga je interesovalo zašto je obilaznica ugovarana, kako je rekao, “više puta”, i nije izvršen tehnički prijem tog objekta, dodavši da je očigledno služila kao propaganda za nekoliko izbora, kao i da građani od nje nemaju nikakve koristi. Pokušavao je nešto da kaže ministar, ali u suštini nije odgovorio ništa.

Od ove polemike u parlementu, do početka izgradnje druge faze prošlo je više od pet godina. Pripremni posao u vezi sa izgradnjom druge faze obilaznice oko Rožaja završen je u 2017. godini, kada je ne čelu Ministarstva saobraćaja i pomorstva već bio kadar Bošnjačke stranke (BS) Osman Nurković, a direktor Direkcije za saobraćaj Savo Parača, iz Demokratske partije socijalista (DPS).

Bosanska firma “Euroasfalt”, koja je godinu prije toga dobila posao izgradnje novog regionalnog puta Berane – Kolašin, odnosno drugu dionicu od sela Lubnice u beranskoj opštini, preko planine Jelovice, sa tunelom “Klisura” kroz Bjelaicu, dužine 2,8 kilometara, u projektu druge faze obilaznice oko Rožaja pojavila se pod nazivom “Euroasfalt i partneri”. U tom trenutku se nije moglo znati da će oni u tom prvom poslu kasniti četiri godine, kao i da će cijena sa ugovorenih 37 miliona eura da poraste na skoro šezdeset miliona.

Kao partneri “Euroasfalta” u Rožajama prijavljeni su bili “Tehnoput MNE” doo Podgorica, “ROCC RAND – M i V” doo Šavnik, “Telekom elektro” doo Podgorica, “ETG grupa” doo i “Geopremijer” doo, Podgorica. Da li je neko čuo ranije za ove firme?

“Euroasfalt i partneri” kao svoje zaposlene angažovali su i jedan broj inženjera iz Sarajeva, Zagreba, i Beograda, ali iz dostupne dokumentacije nema traga o tome kako su i u kom svojstvu angažovani i radove izvodili “Vektra integra” iz Sarajeva, koja je gradila dva mosta, “AXA com-pany” doo iz Bijelog Polja, i “Tofi” doo iz Rožaja.

Iz policijskih i saopštenja ODT Rožaje, koji su, kada je došlo do rušenja mosta Veliki Ibarac, podnijeli krivične prijave protiv četiri firme koje su radile na izgradnji i sedam odgovornih lica, odnosno direktora i inženjera, a osumnjičeni su terećeni za krivično djelo - teška djela protiv opšte sigurnosti, moglo bi se zaključiti da jesu bili podizvođači. Osuđen niko nije, koliko je poznato.

Dok ih rušenje mosta nije zaustavilo u poslu, kada je došlo do urušavanja jednog od tunela, onog dužeg, “Ibarac”, i kada samo pukom srećom niko od radnika nije stradao, “Euroasfalt” je prekinuo radove. Prije toga su se potrudili da se probiju do mjesta urušavanja u tunelu gdje je formirano jezero oko stotinu metara i ostale zarobljene njihove vrijedne mašine. Tada su se povukli sa radilišta i otišli, a mještanima obećali da će se vratiti za mjesec. Samo nisu rekli – mjeseca lumburga, tj nikada.

Izvukli su se kada su već naplatili oko 17,5 miliona eura od ugovorenih skoro 20. Njima se, zapravo, nije ni isplatilo da se u posao vraćaju. Gradilište su ostavili potpuno neobezbijeđeno, kao što je ovaj most ni na nebu ni na zemlji.

Malo matematike za kraj. Ako je projekat dogovoren za 19.778.320 eura, “Euroasfalt i partneri” se izvukli kada su naplatili oko 17,5 miliona, država Crna Gora im za penale oduzela 1.034.883,24 eura, to je nešto oko 16,5 miliona.

Za ostatak radova obilaznice u Rožajama država Crna Gora je na posljednjem propalom tenderu prošlog mjeseca nudila čak 14,5 miliona eura. Kako ispada na kraju, ovaj projekat će koštati 31 milion, odnosno 11 miliona eura više od prvobitno ugovorene cijene. Pod uslovom da se neko javi da ga završi.

Naravno da je realno objašnjenje kako su u međuvremenu poskupili građevinski troškovi. Do danas i u ovom trenutku. Ali ne i u decembru 2019. godine, kada je projekat trebalo da bude završen, tj. da je završen u roku od 730 kalendarskih dana, kako je prvobitno ugovoreno.

Iste firme, isti podizvođači, ista logistika, kao i za posao puta i tunela preko Bjelasice. Možda ovo, ustvari, i jeste bila Alisina zemlja čuda, gdje su građani tretirani kao zečevi koji kada se povuku za uši govore iii-aa.

Pokret koji ćemo pamtiti po njegovoj završnici, po tome kako je ugušen, po ulasku sovjetskih tenkova u Prag, po progonu i hapšenju onih koji su ga vodili, po samospaljivanju studenta Jana Palaha na Vjenceslavovom trgu - zapravo je počeo kao kulturni preporod, pokušaj renesanse češke umjetnosti i kulture.

‘Praško proljeće’ 1968, kako je pisao Žak Rupnik, “ne svodi se samo na svoju političku dimenziju već se jedino može razumjeti kao ishod jedne decenije u kojoj nedjeljnik pisaca ‘Literarni novini’ ima tiraž od 250 hiljada primjeraka koji se prodaju u jednom danu; decenije u kojima kulturna emancipacija ubrzava raspad političke strukture“.

U zemlji od deset miliona stanovnika, ovakav tiraž i uticaj časopisa koji je izdavalo Udruženje čeških pisaca, po ulasku sovjetskih trupa u Prag, imaće za posledicu ukidanje svih časopisa i razaranje češke kulture.

Jedan od najpoznatijih disidenata ‘Praškog proljeća’, Milan Kundera, u eseju ‘Oteti Zapad’ napisanom u Francuskoj iz koje se nikada više neće vratiti u domovinu, kaže da je „smisao tog razaranja bio trostruk: prvo, rušio se centar opozicije; drugo, minirao se identitet nacije kako bi njom lakše upravljala ruska civilizacija; treće, nasilno se prekidala epoha novog doba u kojoj je kutura još predstavljala ostvarenje vrhunskih vrijednosti”.

Njegovi francuski prijatelji nisu razumjeli značaj ukidanja časopisa u Čehoslovačkoj. Da su u Francuskoj ili Engleskoj svi časopisi nestali, to niko ne bi primijetio, čak ni njihov izdavač, jer su za večerom oni uveliko diskutovali o televizijskim emisijama, zapaža Kundera. Nasuprot tome, pobune koje su se dešavale u zemljama iza gvozdenih zavjesa nijesu bile podržane od medija, već su „pripremane, pokretane, ostvarene romanima, poezijom, pozorištem, filmom, književnim časopisima, filozofskim raspravama, to jest kulturom“.

Ovaj pokušaj preobražaja društva koji je primijećen još u januaru, procjvetao u proljeće i bio ugašen u avgustu, zapravo je počeo 1967. godine na Kongresu čehoslovačkih pisaca. Ko bi mogao pomisliti da će okupljanje pisaca godinu dana ranije pokrenuti i usmjeriti buduće događaje, da će pročitano pismo disidenta iz SSSR-a, Aleksandra Solženjicina, dići toliku buru među okupljenim piscima, a da će na sve to Kundera reći: "Upravo češkim piscima pripada najveća odgovornost za sam opstanak našeg naroda, jer baš od kvaliteta te književnosti, od njene veličine ili beznačajnosti, od njene hrabrosti ili od njenog kukavičluka, od njenog provincijalizma ili univerzalnog dometa u velikoj mjeri zavisi odgovor na pitanje o preživljavanju ovog naroda.“

U decenijama koje će uslijediti, pobune više neće mirisati na ono proljeće na koje je mirisao Prag te '68: na kulturu koja nije bila privilegija elita, već žiža koja je okupljala čitav jedan narod.

Danas, ni cio vijek kasnije, u vremenu postistine i postkulture, revolucije su postale „obojene“, sa uputstvima i preciznim koracima poput svake marketinške kampanje. Ako ste ikada vidjeli makar korice nekog od takvih priručnika, mogli ste pročitati uputstvo poput: ‘Kako da uz pomoć sutlijaša, lego kockica i ostalih nenasilnih tehnika pokreneš zajednicu, srušiš diktatora ili prosto promijeniš svijet.’

Tako će kulturnu revoluciju šezdesetih koja je osunčala čitav narod svojom uzvišenoću, gdje je upravo gorko iskustvo staljinizma uticalo na kulturni, društveni i politički preobražaj čitavog naroda, naslijediti zapadnjačka “mustra” za pobunu, koju će upravo mali narodi Evrope poslušno prepisivati.

Paradoks demokratizacije i globalizacije jeste ponovno pregrupisavanje država, povezivanje u nerijetko nametnute saveze koji podsjećaju na neka ranija vremena sa kojih je zavjesa davno podignuta. Obojena vremena nerijetko prikrivaju otvoreno ucjenjivačka pravila koja nameću jači.

Parole o izvojevanoj slobodi izbora, o tome da su pesnica, ruža, tulipan i drugi simboli obojenih revolucija sa sobom donijeli “politiku sa ljudskim likom” za kojom neprestano tragamo, zapravo su utopije koje nas uvijek ponovo zavedu.

Dan Evrope je simboličan dan koji se od 1985. godine slavi u čast potpisivanja Šumanove deklaracije 9. maja 1950. godine, koja je označila početak evropske saradnje i stvaranje Evropske zajednice. Cilj je bio da se promoviše jedinstvo, mir i saradnja među evropskim nacijama.

Dan pobjede u Evropi, odnosno Dan pobjede nad nacističkom Njemačkom u Drugom svjetskom ratu, obilježava se 8. maja, jer je tog dana 1945. godine potpisana kapitulacija Njemačke.

U toj priči postoji i momenat da je Njemačka kapitulirala negdje pred ponoć 8. maja, a u Rusiji je tada već bio 9. maj.
Teško se oteti utisku da je taj rašomon nastao samo kako bi se uspostavila još jedna tačka razdvajanja sa omraženim evropskim istokom i svime što sa njim ima veze. Naravno da se u Crnoj Gori našlo onih koji su po automatizmu zazvali da se ima slaviti 8, a ne 9. maj kako se više ne bi "prilagođavali" Rusiji.

A možda ne bi morali da se prilagođavamo kad bi znali šta smo sami sa sobom radili. Kad se već sve odvaja, nijesu li crnogorski istoričari mogli da napišu kad je Drugi svjetski rat u Crnoj Gori počeo i kad se završio.

Ono što svakako jeste zapisano je da su se ljudi ovdje ozbiljno borili protiv fašizma. I stradali. Teško se Narodno oslobodilačka borba kod nas može odvojiti od socijalističke revolucije. A znamo kako ide sa revolucijama - nijedna nikad nije prošla bez krvi. Pretanka je linija između borbe protiv fašista i njihovih saradnika i borbe protiv kontrarevolucionara. Ukoliko u Crnoj Gori postoji.

Bilo kako, bivši gradonačelnik Cetinja Jovan Markuš i aktivista za zaštitu ljudskih prava Aleksandar Saša Zeković podnijeli su prijavu Specijalnom državnom tužilaštvu (SDT) Crne Gore protiv, kako su naveli, za sada nepoznatih starješina i pripadnika Desete (X) crnogorske udarne brigade zbog krivičnih djela protiv čovječnosti i drugih dobara zaštićenih međunarodnim pravom učinjenih na štetu 27 osoba.

“Nakon što su partizanske jedinice oslobodile Cetinje, 13. novembra 1944. godine, pripadnici X crnogorske brigade su, po unaprijed pripremljenom spisku, iz njihovih domova, odveli oštećene u nepoznatom pravcu, da bi svi, u dvije grupe, bez suđenja, bili strijeljani 14. i 15. novembra 1944. godine”, navode u saopštenju za javnost.

U ovom zločinu je, podsjećaju, ubijeno 28 osoba, među kojima i četiri žene.
 
“Iako su planirane i dalje likvidacije nevinih civila, one su srećom, čim se za njih saznalo u partijskom vrhu, spriječene, ali je do danas zločin ostao nerasvijetljen. Za jednog oštećenog, SDT Crne Gore prijavu su podnijeli, jula 2024. godine, njegovi bliski potomci”, ukazuju. 

Navode da su kao podnosioci krivične prijave i inicijativa prema Prijestonici Cetinje različitih političkih i nacionalnih uvjerenja i opredjeljenja i da su vođeni isključivo pomiriteljskim i ljudskopravaškim motivima, standardima ljudskih prava i tekovinama Savjeta Evrope.

“Podnijeta krivična prijava i ostale inicijative s tim u vezi nemaju nikakve veze sa bilo kojim i bilo kakvim revizionizmom ili nacionalizmom”, objasnili su podnosioci.

Problem je u tome što je u ovoj i ovakvoj zemlji, čak i kao teoriju, teško zamisliti da ovakva prijava može da ostane samo pitanje ljudkih prava. Jer se, eto, dešava u zemlji u kojoj sveštenstvo najbrojnije vjerske zajednice veliča iste ljude kao i, onomad, firer. Postoji li i đe je taj Gvozdeni krst Pavla Đurišića? Đe su, s kim su i zašto bili krenuli oni koje sad, valjda, treba zvanično da oplakujemo.

Naravno, jedno je svaka individualna priča, a drugo su tokovi istorije.

Premda se, usput, i oni mogu mijenjati. Evo je Tramp kazao da je Putin previše zauzet slavljenjem pobjede u Drugom svjetskom ratu — rata koji ne bi bio dobijen (niti približno!) bez Sjedinjenih Američkih Država. Ni približno nije onih 20 miliona poginulih građana SSSR-a u odnosu na oko četristo hiljada građana SAD-a, zaista. Ali, ako pitate vještačku inteligenciju reći će vam da su u Drugom svjetskom ratu, pobjednički saveznici bili Sjedinjene Američke Države, SSSR (Sovjetski Savez), Ujedinjeno Kraljevstvo, Kina. Tim redom.

Nijesu više sloge oko Drugog svjetskog rata pronašli ni u susjedstvu. U Srbiji su izjednačili partizane i četnike, promijenili imena silnim ulicama, još će se vidjeti koliko se to isplatilo i još se čeka da jave kako se zvala neka velika bitka između njemačke okupacione sile i Kraljeve vojske u otadžbini. Onoga kralja koji je na kraju pozvao sljedbenike da se pridruže Titovim partizanima.

U Hrvatskoj su i dalje glasni oni što se sjekiraju što im Austrijanci ne daju da se okupe u Blajburgu. Prema njihovim su tvrdnjama Austrijanci u velikoj zabludi o prirodi ustaškog režima.

Ako se vratimo na domaći teren ostaje nam da vidimo kako će se rasporediti spomenici drugu Titu. U Podgorici je bila inicijativa da se Titov spomenik makne, na Cetinju je odlučeno da bude podignut. Takav nam je svaki posao.
Zato jer ne vidimo da imamo preča posla. Nema svrhe od ožiljaka ponovo praviti otvorenu ranu. Jer boli.