Sjećanje koje počinje u prošlosti, a završava u sadašnjosti, predstavlja proces između te dvije tačke. Putovanje među njima omogućuju upravo posredovana sjećanja koja predstavljaju način na koji mediji – od književnosti i filma do interneta i društvenih mreža – utvrđuju, modifikuju i prenose sjećanja. U digitalnom dobu, naše uspomene sve više zavise od tehnologije i platformi koje ih arhiviraju, preoblikuju i interpretiraju.

O tome da je prošlost stalno prisutna u našoj sadašnjosti govori Joze Van Dejk, autorka knjige „Posredovana sjećanja u digitalnom dobu“, navodeći kao jedan od primjera takvog sjećanja „Dnevnik Ane Frank“, koji je decenijama ostao ključni posrednik za razumijevanje holokausta. U kontekstu odnosa individualnih i kolektivnih sjećanja, te posredovanja između bolnih uspomena iz prošlosti i njihovog sagledavanja među sadašnjim i budućim generacijama, danas se sve više koriste digitalni alati i vještačka inteligencija.

Upravo smo ovih dana, povodom osamdeset godina od oslobođenja, ponovo oživjeli sjećanja na koncentracioni logor Aušvic.
Osim interneta i društvenih mreža koji brišu vremenske i prostorne granice između sadržaja i korisnika, u digitalnoj kulturi sjećanja na holokaust danas su prihvaćeni i drugi novi posrednici: proširena stvarnost, video igre i vještačka inteligencija.

Kao način da se posreduje u očuvanju sjećanja na holokaust, danas se koriste QR kodovi koji putem aplikacija za njihovo čitanje na pametnim telefonima nude mogućnost direktnog povezivanja fizičkih lokacija sa sadržajem na internetu.

Projekat koji izaziva debate o granicama i obrazovnoj ulozi virtuelnih sadržaja u kulturi sjećanja holokausta su video igre. Jedna od takvih igara je “Witness Auschwitz”, koja koristi virtuelnu 3D repliku logora, pri čemu se oslanja na svjedočenja preživjelih o svakom detalju života u logoru, od svjetla u barakama do specifičnih zvukova, kako bi učesnik u igri postao svjedok rekonstruisanog života logoraša kroz emotivno iskustvo njegove proživljene svakodnevice.

Zahvaljujući upotrebi vještačke inteligencije, realizovan je i projekat u okviru kojeg je prikupljeno preko 50 hiljada svjedočenja preživjelih logoraša s ciljem da VI u realnom vremenu omogući komunikaciju posjetilaca i virtuelnih logoraša. Na ovaj način omogućen je dijalog između osobe koja je preživjela holokaust i sagovornika u dalekoj budućnosti.

Sjećanje posreduje između prošlosti i našeg ličnog identiteta u sadašnjosti, i zato od načina na koji održavamo svoje sjećanje živim zavisi i kolektivno pomirenje prošlosti i sadašnjosti. „Kao privatne kolekcije, posredovana sjećanja sačinjavaju mjesta gdje se lično i kolektivno susreću, stupaju u međudjelovanje i sudaraju”, kaže Joze Van Dejk.

Razvoj medija i digitalnih tehnologija skraćivao je vremenom put od individualnog ka kolektivnom, da bismo danas bili svjedoci neutažive želje koju je digitalizacija učinila potpuno ostvarivom – da sve lično postane i javno.
Razvojem digitalnih tehnologija mijenjala su se i lična sjećanja dobijajući nove, drugačije oblike: fotografije više ne žute vremenom, dnevnici su postali digitalni, a pisma elektronska…

Otkako smo dobili mogućnost da digitalne fotografije mijenjamo koliko želimo, kao i sebe na njima, u pitanje je dovedena i realnost našeg sjećanja na same sebe. Jer, poslije protoka vremena, i nama i drugima ostaje samo sjećanje u vidu digitalne fotografije na fotošopiranu verziju sebe.

Dragocjenost sjećanja koja smo fotografijama pokušali da sačuvamo devalvirali smo potrebom da telefonom ovjekovječimo baš svaki trenutak svoje svakodnevice, ili, kako piše Van Dejk: „Fotografije stiču vrijednost kao trenuci, ali gube vrijednost kao uspomene.”

Doba u kojem živimo ne daje sjećanjima vremena da se ohlade i postanu uspomena, što bi rekao pjesnik Zbignjev Bjenjkovski: „Još se moje sjećanje na tebe nije ohladilo i nije se formiralo u uspomenu. Stalno si nezavršena u mašti…”

Priznajući pozitivne strane dugovječnosti digitalizovane stvarnosti, možda nam danas, u posredovanim sjećanjima ovog našeg doba, ipak nostalgično nedostaje vrijeme da se uspomene slegnu, a mašta odradi nezavršeno.

CRVENA LINIJA

Inflacija i poskupljenja hleba, kafe, gaziranih sokova, jogurta, maslaca, teletine, mortadele. Mudrovanja ekonomskih analitičara koji sabiraju babe i žabe. Čine čuda da bi ti omilili ili ogadili povećanja plata i penzija zavisno od toga za čiji račun “svode bilanse”. Korona virus. Rat u Ukrajini. Poremećaji u međunarodnim lancima snabdijevanja. Suše u Latinskoj Americi. Tajfuni u Burmi. Snijeg u Sahari. Evropa sad 1. Evropa sad 2. Ćutiš i gledaš. Evropa malo śutra.

Burek od dva eura i pedset centi na Cetinju. Pedeset eura za šolju kisjelog mlijeka i kutlaču nečeg što tretiraju kao kačamak a zapravo je krompir pire sa zerom brašna ispod vodeničkog točka na sebi. Ima tu i nešto lisnatog sira. Serviraju ga na bukovom pljatu. Svaka ta porcija na ariji neđe iznad Kolašina približava te listi čekanja na Odjeljenju za kardiohirurgiju KBC Crne Gore. To valjda opravdava cijenu. Ako si samoubica.
Šišanje kod muškog frizera na Koniku s pogledom na Vrela ribnička skuplje je od šišanja kod muškog frizera u berlinskom kvartu Veding.

Zelenaške kamate u bankama. Bezočne lopovštine internet provajdera. Petljanja po sudovima i tužilaštvima. Stradanja parlamentaraca. Jedni jedni nešto ruše a drugi to nešto brane.
Maloljetničko nasilje. Vaspitno zapuštena djeca. Pohotni jarčevi u učionicama. Policijski inspektori s imovinom koju su mogli steći kao potomci teksaških naftnih magnata ili nasljednici krune u nekom od arapskih emirata a očevi su im penzije stekli u jugoslovenskim propalim industrijskim gigantima ili stanicama milicije tamo gdje poštu raznose mrki medvjedi.

Carinici u stanovima koji kvaadraturom i enterijerom podjećaju na lobi barove boljih hotela u zimskim ski centrima. Nestašica medikamenata za oboljele od karcinoma. Djeca čije liječenje u inostranstvu plaćamo SMS porukama. Sav sunovrat društva koje nacionalsocijalizam ne smatra društvenom prihvatljivim ali visoko vrjednuje muškarce i žene koji su na sebe preuzeli obavezu da prikriveno huškaju. I nikom ništa. Vezuje se.
Onda je čokolada Milka u Beranama dostigla vrijednost poluge srebra i pređene su sve crvene linije. Bojkot i tačka.

To bi bila priča o trgovinskom lancima. Priče o prodavnicama je nešto drugo. Imam svoju.

DA SE NE ZABORAVI

S istočne strane svijeta su nasip i kolosijek. Vozovi na jug vuku boksit, željezo i stada.
Jug je Budoš. Zimi je plavosiv. S proljeća i ljeti zelen. U njemu je kamenolom. U tri sata poslije podne čuješ zvuk vazdušne sirene. Minut poslije kreću eksplozije.

Na zapadu su polja, kamena brana za vještačko jezero i planine. Kad je vedar dan, ako se zagledaš, vide se Zla Gora i Pusti Lisac. Iza su Hercegovina, Dalmacija i more. Iza mora je, čuo sam, Italija. Italija se, kažu, kad je vedar dan, može vidjeti i sa vrha Budoša. Ja ne shvatam kako možeš da vidiš Italiju ako su u tom smjeru iza Budoša Pješivci, Čevo. Cuce, Cetinje i iznad Cetinja Lovćen koji je planina viša od Budoša. Ne shvatam ali nije moje moje da pitam...

Sa sjeverne strane su Studenačke glavice, Bedem, grad Nikšić i planina Vojnik. Sa sjevera, nedjeljom, čuješ mučni zvuk sirena za uzbunu. Uzbuna je lažna. Vojska ima obavezu da testira sistem za javljanje i uzbunjivanje.

Kuće se ne grade po poljima. Građene su od kamena i podignute su na kamenu. Postoji centralna prostorija u kojoj je nekad bilo ognjište. Tu se sprema hrana, doručkuje, ruča, večera i sijeli. S lijeve i desne strane su spavaće sobe. To je već dobra kuća. Ona koju smatramo običnom kućom ima samo kuhinju i spavaću sobu.
Ljeta su sušna. Zime su suve i hladne. Snijeg se na zemlju spusti 1. decembra i ako “pukne” suvomrazica formira se ledena kora koja će potrajati do mjeseca aprila. Imamo školu i prodavnicu. Prodavnica ima tezgu. Iza tezge su prodavačica i visoke police. Police su pune.

Imamo sve što nam treba. Kapelini. Kampanele. Kaneloni, Kavapati. Taljatele...Tjestine. Trideset i tri vrste. Toga nema na našim policama. Kupujemo i jedemo makarone. Ulje za jelo je “Vital”. Marmelada je industrijska. Roditelji je kupuju “preko sindikata”. Pekmez se troši samo u familijama koje su njeguju sitnosopstvenički mentalitet. Bombone kupujemo na grame. Kutije su metalne. Na njima gledam mladiće i djevojke u narodnim nošnjama. Imamo i manje kutije, Jedna je azurno plava, Na njoj je školjka. Bosna. Biser. Tako piše.

Ni kupujemo žvakaće gume. Kupujemo balon gume za žvakanje. Najskuplje su brendirane. Disko. Tako su ih nazvali. One jefinije su dizajnirane kao filter cigarete. Imaju limun aromu. Kakav god majstor bio od njih ne možeš formirati balon. To privilegija koju uživaju mladunci čiji roditelji sebi mogu priuštiti da potocima kupuju “Disko”.

Postoji mliječna čokolada “Banat”. Proizvode je u Vršcu. Kupujemo i čokoladu za jelo i kuvanje “Konzum”.
U paleti gaziranih sokova imamo “Koktu” i “Jupi”. U kategoriji Ostalo postoji sok od borovnice “Takovo”. Najboloji je sok od nara Primorke iz Bara.

Mušlarci se hrane pivom. Nesuglasice rješavaju lukavstvom i pesnicama.

U prodavnici ne postoji registar kasa i ne izdaju se računi. Svaka prodavnica ima svesku. U njoj se bilježi veresija. Veresija je odlaganje naplate. Prodavac vam robu da na povjerenje. To je uzajamni odnos. Mislim na povjerenje.

Kakva je to domovina bila. Šteta bi bilo da se zaboravi.

Želja da se spasi život jednako je bila jaka i na drugom kraju svijeta. Migrant iz Gane Youssouf i Mumuni ispričali su svoje potresne priče u intervju za kanal Nacionalna geografija. Nadljudskim naporima u februaru 2015. godine prešli su Saharu i bezbjednosne prepreke na Sjeveru Afrike, zaputivši se malim brodom ka Italiji i Španiji. Umijesto boljeg života, ostali su da žive u privremenim izbijegličkim kampovima. Migranstski putevi - puni straha, strepnje i neizvjesnosti, kriju potresne priče ljudi, kod kojih je namjera za boljim životom ostala samo želja.

Illegalne migracije se definišu kao migracije koje se odvijaju suprotno pozitivnim propisima države u koju migranti ulaze. One imaju nekoliko aspekata. Prvo, radi se o neregistrovanim prelascima granice, bez posjedovanja pasoša, viza i drugih potrebnih dokumenata za legalan ulazak i boravak u zemlji prijema. U kategoriju ilegalnih migranata, ubrajaju se i lica koja borave na teritoriji jedne države nakon isteka dozvoljenog roka za boravak. Ilegalne migracije su višestruki izazov, kako za zemlje prijema, region ali i međunarodnu zajednicu. Pored toga što su bezbjednosni, one su ekonomski, sociološki i društveni izazov.

Prema izvještaju Međunarodne organizacije za migracije UN iz 2023. godine za period 2017-2023. godine, na prostoru EU pristiglo je 959,218 ilegalnih mogranata sa prostora Zapadne i Centralne Afrike. Prema podacima Evropskog savjeta u 2024. godini, evidentirano je 200, 172 dolazaka migranata na prostor EU, dominantno morskim putem. Zašto se ilegalne migracije definišu i kao bezbjednosni problem?

One su praćene organizovanim kriminalnim aktivnostima, koje sprovode kriminalne grupe, koje ih na ilegalan način uvode na teritoriju države prijema. Na ovaj način kriminalne grupe jačaju, kombinujući ovu aktivnost sa trgovinom ljudima, ljudskim organima i random eksplotacijom. One su bezbjednosni rizik po regionalnu bezbjednost, zbog mreže krijumčara koje su regionalnog karaktera. Djelovi te mreže nalaze se u državama porijekla, tranzita i prijema migranata. Postoji rizik da se putem ilegalnih ulazaka bez kontrole u državu prijema, nađu i  predstavnici terorističkih grupa. Samim tim što ne postoji evidencija ulaska, borba protiv terorizma u kasnijim fazama je otežana.

Bezbjednosni rizik od ilegalnih migracija može se smanjiti preventivnim mjerama. Prvi model je efikasan i savremen sistem granične kontrole. Zatim, donošenje adekvatnih zakonskih i strategijskih riješenja. S obzirom na to da se radi o bezbjednosnom riziku, koji prelazi granice nacionalne bezbjednosti, potrebna je adekvatna međunarodna saradnja. Ona treba da se odvija kroz bilateralne aktivnosti države i saradnjom sa međunarodnim organizacijama, kao što su UNHCR, Interpol, Eurpol i Frontex. Od posebnog značaja je efikasna saradnja sa državama porijekla ilegalnih migranata. Kako bi se aktivnosti na otklanjanju ovog bezbjednosng rizika bile potpune, potrebno je sprovoditi i brobu protiv organizovanog kriminala.

Ljudska potreba za bezbjednošću, sigurnim i stabilnim životom, sastavni je dio naših života. Nekada je jedini način da se spasi ljudskih život bijeg od kriza, rata i razaranja. Potrebno je pronaći mjeru između zaštite nacionalne bezbjednosti i razumijevanja potreba ljudi da, rizikujući svoje živote, iste pokušaju da spasu u potrazi za boljim i bezbjednijim životom.

Već dugi niz godina, čak i decenija, u intelektualnim i kulturno teorijskim krugovima vodi se jedna interesentna debata oko pitanja — da li film možemo uvrstiti u veliku umjetnosti, kao što su likovna umjetnost, književnost, ozbiljna muzika... Mišljenja su oštro podijeljena, dok su obje strane saglasne u sledećem: oni nesporno veliki i čuveni filmovi od Felinija, Viskontija, Melvila, Bunjuela, Tarkovskog, Kopole, Kurosave i mnogih drugih ingenioznih redatelja — jesu velika umjetnost i filmska remek-djela.

Da li film 'Vrelina' možemo svrstati u najviše domete filmske umjetnosti? Ja bih rekao — ne, iako se radi o odličnom filmu, filmu koji stoji na samoj granici između odličnog i velikog filma. U svakom slučaju Vrelina je jedan od najboljih filmova devedesetih — te mršave dekade u američkoj kinematografiji. Taj film neće dobiti čak ni jednu nominaciju za Oskara, a iste 1995. godine Skorsezeov film 'Casino' povući će samo jednu nominacija za Oskara (najbolja glavna glumica Šeron Stoun). Napomenuo bih da Oskar, godišnja nagrada američke Akademije filmskih umijeća i znanja, često puta nužno ne odražava kvalitetu filma. Mnogo je vrhunskih filmova ostalo bez Oskara, a još više je loših filmova zakićeno tom ipak velikom nagradom.

Iako sam filmofil, ne pasionirani, dugo mi je trebalo da se nakanim i odgledam tu dugu losanđelovsku krimi dramu — Vrelina. Pogledao sam ga posle više od dvije decenije nakon njegovog nastanka, a zašto tako kasno? Mene je odbijalo upravo ono što je druge privlačilo: susret glumačkih bogova koji se događa oko 85. minuta filma. Prvi put oči u oči u istom kadru, sreli su se Al Paćino i Robert De Niro. Glumili su zajedno u Kumu 2, ali nisu se našli u istoj sceni zbog različitih vremenskih tokova njihovih likova, mladog Vita Korleonea i njegova sina Majkla.

To mi je djelovalo kao trik produkcije, mamac za publiku, film koji je unaprijed proglašen pobjenikom... al' ne ide to tako sa filmom. Previše čuvenih glumaca, ostvaren i slavan redatelj, ogroman novac i najnovija tehnika snimanja i montaže — sve to u stvari guši film, kastrira ga i pakuje u klasičan konzumerski i industrijski proizvod. Film ne voli takav pristup. Žan-Lik Godar je govorio da je film kapitalizam u najčistijem obliku. Film, kao i događaj u filozofiji Hajdegera i Badjua, iskrsava. Veliki film došeta slučajno... on voli amaterizam i mala sredstva. Čuveni italijanski neorealizam počiva na opskurnosti i bijedi posleratnih godina, kao i na glumcima koji su pokupljeni sa pijaca predgrađa. Veliki filmski spektakli najčešće su bili promašaji, osim nekoliko izuzetaka, a tu svakako spada Vrelina.

U svakom slučaju zanimljiv i komleksan film iz tog zahvalnog i uvijek aktualnog žanra koji je izgrađen na sukobu policajac-kriminalac, ali ipak predvidljiv i neiznenađujući.

Govori se da je Kina oduvijek bila više civilizacija nego nacija, a drevna Kina više tradicija nego država. „Od svih kineskih dimenzija“, pisao je u jednom predgovoru Dragoslav Andrić, „vremensku kao da je najteže prilagoditi evropskoj vizuri: ona je i najodgovornija za tolike razlike u psihološkoj perspektivi.

“Zato nije čudo da svoja savremena dostignuća Kina baštini u davnim milenijumima i učenjima, odakle crpi i svoj kontinuitet i svoju autentičnost.Uticaj učenja koje seže u daleku prošlost, a koje predstavlja temelj kineskog identiteta, svakako je daoizam ili taoizam. Ove filozofske tradicije zasnivaju se na objašnjenju metafizičke suštine pojma Dao ili Tao, koji se najčešće prevodi kao Put.

Njen utemeljivač, Lao Ce, ostavio je svojim sunarodnicima mudre pouke o poretku stvari i kosmosu, o potrebi harmonije ljudi i prirode.

Ovaj do danas neprekinuti kontinuitet relativističke misli, uticaće na razvoj tradicionalne kineske medicine, kulinarstva, borilačkih vještina, vježbi za tijelo i duh, feng šuija, astrologije.Drugi važan sistem učenja koji se nadovezao na daoizam, zasniva se na mislima kineskog filozofa Konfučija.

Konfučijanstvo čovjeku otkriva ideal „plemenitog gospodina“ kome treba da teži, dok društvo zasniva na idealu savršenog reda i zakona.

Iz drevne kineske tradicije poštovanja predaka, Konfučije izvodi pet ključnih društvenih relacija:

1. Odnos oca i sina u kojem treba da postoji iskrenost;

2. Odnos vladara i podanika u kojem treba da je prisutna pravednost;

3. Odnos muža i žene u kojem se ispoljava različitost;

4. Odnos starijeg i mlađeg brata u kojem se vidi red i poredak;

5. Odnos među prijateljima koji treba da se zasniva na povjerenju.

Kinesko društvo je izgrađeno na principima kolektivizma, u njemu porodica zauzima centralno mjesto. Ali osim porodice, i svi drugi društveni odnosi zasnovani su na vrijednostima i povjerenju.

„Guansi“ su veze i kontakti između poštovanih i uglednih pojedinaca koji stvaraju društvene mreže razmjenjujući usluge, što umnogome olakšava međusobno poslovanje. Biti „guansi“ znači posjedovati i druge dvije vrijednosti: „obraz“ (odlika karaktera) i „mienc“ (reputacija koja se stiče kroz život).

Treći pojam, „usluge-ženćing“, zasniva se na konfučijanskom konceptu uzajamnog pružanja usluga čime se gradi međusobno povjerenje.

U društvu gdje je porodično preduzeće najizraženiji oblik privrednog organizovanja, pa ni vlasništvo nije odvojeno od menadžmenta, gdje je kolektivizam jedna od glavnih društvenih karakteristika, svaki pojedinac je definisan prije svega kao porodično, a zatim i kao kolektivističko biće, usmjereno na organizovanje i uređenje svoje porodice i društva.

Iako se danas u Kinu gleda kao u svjetsku silu, ova elementarna izvorišta njene moći koja se protežu kroz vijekove, kao da nisu dovoljno poznata Zapadu.

Zato je knjiga „Osnove kineskog menadžmenta“ Đurađa Grubišića, zanimljivo otkrivanje Kine unutar Kine, štivo koje nas preko učenja daoizma i konfučijanstva, zahvaljujući autorovom neposrednom poslovnom iskustvu stečenom u Kini, vrlo neposredno upoznaje i sa savremenim principima kineskog poslovanja i menadžmenta.

Pod uticajem daoizma i u skladu sa čuvenom knjigom „Umjeće ratovanja“ Sun Cua, principi ratovanja primijenjeni su i u menadžmentu u kojem se tržište često posmatra kao bojno polje.Zato će prilikom poslovnog pregovaranja kineski menadžer koristiti mješavinu različitih filozofskih koncepata, kako kaže Grubišić u svojoj knjizi: stil „konfučijanskog džentlmena“ koji svoj stav bazira na povjerenju i zadovoljavajućem rješenju za sve, „stil Sun Cuovog stratega“ koji pregovorima bije bitku koju mora dobiti i „stil maoističkog birokrate“ koji ne razdvaja politiku od ekonomije.

Očigledno je kineski razvoj rezultat preplitanja i sinergije viševjekovnog iskustva jedne velike civilizacije pred kojom zapadnjački pregovarač nerijetko ostaje zbunjen, kao, uostalom, i pred ekonomijom koja je Kinu svrstala u vodeće svjetske sile.

Upravo je zato korisno upoznati ovaj specifičan stil menadžmenta i ekonomskog upravljanja toliko drugačiji od zapadnjačkog, a posebno ga sa zanimanjem treba sagledavati u kontekstu budućih ekonomskih i društvenih kretanja Istoka i Zapada.

Samo izuzetan stvaralac mogao je napraviti Lorensa od Arabije, a ista doza majstorstva može se vidjeti i u Linovim uslovno rečeno "manjim" radovima, iako ne u tolikoj mjeri.

Za one koji su bili fascinirani filmom Dr Živago ili oduševljeni Mostom na rijeci Kvaj, ponekad je neshvatljivo da se stalno, iznova vraćamo na film Kratak susret.

Noć. Voz projuri kroz stanicu. Crno-bijela fotografija djeluje lijepo svojim kontrastima i stvara utisak romntičnosti. Tema filma jeste obična, gotovo banalna i svakodnevna. Koliko se ljudi na ulicama, autobuskim ili željezničkim stanicama susrijeće, u prolazu ponekad i osvrne, nešto pomisli ili zaželi? Ali život ih gura da idu naprijed. Laura Džesson (Selija Džonson) i dr Alek Harvi (Tre-vor Hauard) upoznali su se tako što je Lauri u oko upala trunčica od vjetra koju je stvorio voz pro-tutnjujući kroz stanicu, isto tako kao što je i on prošao kroz njen život. Alek joj je kao pravi doktor ponudio pomoć i maramicom joj iz oka izvadio zrnce prašine. Lin veoma detaljno opisuje taj svijet sačinjen od beznačajnih postupaka ne ostavljajući nikakvu dvosmislenost. Za Lina je to način da ova žena, svedena na sivilo svakodnevnog života, probudi interesovanje i za samu sebe.

Dnevni boravak, dosadni i uglađeni muž Fred, ukrštene riječi, oganj u kaminu, razgovor tek toliko da se razbije tišina. Svaki dan isto. Fred je zaokupljen ukrštenim riječima. Laura mu predlaže da u njihov jednolični bračni život unesu malo promjena i drugog sadržaja, na žalost, ostalo je samo na priči. Ne čudi onolika radost, energija, smijeh i zadovoljstvo gospođe Laure ka-da prati Aleka do njegovog voza. Pretrčavajući sa njim desetine metara, da bi u poslednjem tre-nutku dr Harvi uskočio u voz, a ona s osmjehom i razdraganošću za njim dovokivla da će ga čeka-ti i pratiti i sledeći put.

Ali, nju raspinje i osjećanje krivice prema mužu — jer se ništa u kući nije neabično dogodilo. Sve je nekako u grču, prigušeno, polutajno. Željeli bi da iziđu iz sebe, da se otvore do kraja ali se uvi-jek obuzdavaju, rastrzano gledaju, grčevito stiskaju rukom, malo govore, često najobičnije riječi o vozu, porodici, djeci i onom što im se događa tokom dana. I prvi poljubac je bio kratak. Samo su u podzemnim tunelima želježničke stanice sa dugim i tamnim sjenkama, uspjeli da naslone njihove usne ljedne na druge i već su se morali ukrcavati u voz.
Lin sa uzbuđenjem stvara tu poeziju koja lebdi iznad beznačajnih stvari.

Alek je njihovim kratkim susretima u njen jednolični život unio veliku promjenu sa kojom ona nije imala snage da se suoči i izbori. Ipak, u svakom njihovom trenutku je uživla. Tako jedne prilike, vračajući se sa jezera Alek ju je upitao?

Da li znaš šta se dogodilo? Rekla je da zna da se on zaljubio. Molila ga je da sve ostane kao i dosada, jer drugačije ova veza ne može da postoji. Oboje znaju de ništa više neće biti kao prije, suviše kasno je za to. Oni nisu spremni u toj svojoj ljubavi, koju i ne nazivaju pravim imenom već prijateljstvom, da idu do kraja. Dovoljno je u takvoj psihozi da njen dječak Bobi doživi saobraćajni udes pa da majka u tome vidi kaznu za svoje grijehe.

Prebacivala je sebi da nije dobra majka, i da nije bila sa Alekom to se vjerovatno ne bi ni desilo!? Laura je spremna da se iz svega toga iskupi, ali ni to nije moguće. Išla je mračnim ulicama kao kakav beskućnik i kriminalac. Kao u bunilu ne znajući šta da radi sa svojim životom, razmišljala je čak i o samoubistvu. Lin se ne opredjeljuje za takvo rješenje. Život je grub, neprekidno udara i čovjek nema ni mogućnosti da se izmakne a kamoli da nađe razumijevanja za svoje intimne po-trebe. U toj grubosti nema mjesta za sentimentalnost . Ovakve drame viđene u raznim varijantama više puta i u teatru i na filmu, ali je sasvim izvjesno da nigdje ta opora i poznata istina nije doživlje-na na tako tih, suptilan, subjektivan i intiman način kao u Kratkom susretu.

Dr Harvi je na kraju od nje tražio oproštaj za sve, i zato što ju je sreo, i što joj je punudio svoju pomoć, i na kraju što ju je zavolio. Laura će mu oprostiti, ali samo ako i on njoj oprosti. Priznaje da je voli svom dušom i svim srcem i da je neće nikad zaboraviti. Očima se oprašta od nje, dodirnuo je za rame i otišao iz njenog života svojim vozom, zauvjek.

Ona ga je ispratila ukočenim pogledom. Ostala je ukopana u stolici, za stolom u želježničkom restoranu slušajući pištanje voza. Poželjela je u tom trenutku da skoči pod voz. Ipak, otrijeznila se od jakih emocija, ukrcala u voz i otišla svojoj djeci i svom otuđenom mužu. Laura je pomislila: Ni-kada više neću biti srećna, samo ću se pretvarati…

Reditelj Lin, često stavlja u vrlo krupni plan Laurine oči koje pripovijedaju životnu priču bolje nego mnogi scenariji. Usputni pogled, prelazak prstom preko ruke, zajednički smijeh.

U oblikovanju Kratkog susreta, jednog od najefektnijih „srce-slamajućih" filmova u istoriji kine-matografije, Lin je napravio brojne formalne iskorake. Iskoristio je priču sa stanice proširujući je detaljima o vezi osuđenoj na neuspjeh. Koristio je i sva filmska sredstva koja je imao na raspolag-anju - rasvjeta liči na kasnije njegove ekranizacije Dickensa iskorištavajući maksimalno simboliku mračne zadimljene željezničke stanice.

U finalnoj sceni filma, konačno, njen muž Fred ostavlja svoju ukrštenicu, primjetivši njenu duboku zamišljenost dok je sjedjela u fotelji i pokušavala da veze. Fred joj je prišao, rekavši da o čemu god je bio njen san, ti nisi bila srećna u njemu, i zahvalio joj se što mu se vratila. A Laura? Ona je plakala. I tako se okančala ova priča, zbrzana realnim mogućnostima i životom u kojem je trebalo vremena i slobode. Kratak susret.

Kratka veza i rastanak, kao san na jednoj od londonskih željeznica.

Preporučuju mu da me transportuje do Urgentnog centra. Donijeli su me do vozila. Odvezli. Smjestili. Bili uz mene njih dvojica par sati dok sve dok kosac nije otišao da negdje drugo dovrši posao.

Od dječačkih dana nemam nikakvih iluzija. Znam gdje živim. Ova zemlja je vučja jazbina. Kad preskočiš kućni prag ideš vjerujući da izlaziš baš u onaj sat i dan kad su vuci siti. Kad si mlad nađeš načina da se sačuvaš. Kad si star ili bolestan za tebe ima malo nade. Nijesam ni star ni bolestan ali te su mi opcije iza prvog ćoška. Žuri mi se da promijenim ključne stvari.

Ništa nije kao na filmu. Ako zaglaviš ovdje nećeš dočekati ambulantna kola, ljekara i medicinske radnike koji će reanimaciju da odrade prije nego što stigneš u ambulantu. Neće te užurbano unijeti u operacionu sali. Ništa neće. Ništa ne mogu. Nijesu tu. U gradu sa 280.000 ljudi na raspolaganju su im nekoliko vozila i desetak medicinskih radnika koji mogu poći van.

Zbog naše zajedničke budućnosti smatram da aktuelna studentska akcija u ovoj zemlji ima smisla. Makar kao impuls ga ima. Kao cjelina u slobodnom smo padu i bez doticaja s etičkim načelima svog nasljeđa. U mladosti smo prokockali svoju šansu da afirmišemo ideju pravednosti i značaj ličnoga primjera. Stare predrasude i nijedna nova navika.

Dogodio nam se cetinjski masakr i studenti sa crnogorskih fakulteta, za sada, donose dobre odluke. Vrijeme je da drugi životu daju nov smisao.

Djela naše mladosti

Bili smo studenti. Nastojali smo se uklopiti u nečija očekivanja. Zanemarivali smo vlastite sumnje i kritičke poglede. Konsenzus smo tražili na račun racionalnog odlučivanja. Trpjeli smo snažne pritiske da se uskladimo s očekivanjima grupa kojima su okruženi. To nas je dovodilo do loših, nepromišljenih odluka.

Umjeli smo šutjeti kako bi izbjegli nesuglasice s autoritetima. Učili smo kako suzdržati vlastite sumnje ili neslaganje s odlukama kako bi se izbjegle sukobi unutar nas. Ignorisali smo ili minimizirali bilo kakve znakove nesuglasica. Vjerujući smo da postoji manja količina neslaganja nego što zapravo postoji.

Osobe koje imaju autoritet ili određenu poziciju moći oblikovali su naše mišljenje prema vlastitim stavovima. Povinovati smo se tim stavovima bez ozbiljnog razmatranja. Favorizovali smo grupnu koheziju nad realnim analizama. Zanemarivali smo potencijalno negativne aspekte i rizike.

Ignorisali smo bolje opcije zbog previše naglašene želje za konsenzusom. Nijesu na učili da postavljamo pitanja i iznosimo vlastita mišljenja ako se ona protive opštom stavu. Nijesmo edukovani da namjerno iznositi argumente protiv odluke, kako bi se istražile potencijalne slabostinaših odluka Nijesmo znali da ako uključimo ljude s različitim iskustvima i pogledima imamo veće šanse za uspjeh naše akcije.

Na kraju smo zatvorili očiglednom prijetnjom i umjesto liberalne demokratiji izabrali ohlokratiju i nekažnjivost zločina. Stotinu hiljada ljudi u nekoliko godina je ostalo bez posla. Uskraćeni su za pravo na rad. Privilegovani su dobili šansu da od jutra do sjutra tegle za mizerne plate i tužno preživljavaju.

Dogodile su nam se hiljade sramotnih stvari koje su ovu zemlju učinile poznatom u svijetu. U 230 godina dugoj istoriji SAD najveća zapljena narkotika, ulične vrijednosti 1.300.000.000 dolara, vezuje se uz pomorce s crnogorskim brevetima. To su, pošteno sudeći, naša djela.

Nov smisao novi ljudi 

Stotinu se vragova vrzma oko neformalne studentske grupe Kamo Śutra ali okorjeli cinizam iz vanjskog obruča ne određuje karakter cjeline studentskog protesta.Sve što se da povezivati s idejom potiskivanja lične slobode i individualnosti u korist grupnih ciljeva ili normi niko dobronamjeran neće povezati se mladima.

Svako potiskivanjem ličnih mišljenja, prava i interesa u ime kolektivnog interesa nije imanentno mladosti. Previše naglašen autoritet ili kontrola nad članovima grupe, grupa koja nameće stroga pravila ili siluju volju pojedinaca u ime zajedničkog dobra, to nijesu obilježja mladosti.

Na terenu subkulture grupno mišljenje ona ima svoje čari. Kad grupno mišljenje nastani tamo gdje mu mjesta nema to bude pogubno. Studenti nijesu dio te priče. Zatočnici mrijet naviknuti za konsolidaciju demokratije, od čije se brige za nju u Crnoj Gori ona mlada razboljela i duh se vije a života nije, drugi oblik mišljenja ne poznaju.

Fragilna je politička kultura Crne Gore ali naša đeca imaju mogućnost da iscrtaju bitno drugačije obrise političkog okruženja u odnosu na ono koje smo mi gradili.

Odgovornost nameću kao temu suštinski bitnu za kvalitetniji život. Traže efikasnu Vladu. Ne pad Vlade. Efikasnu Vladu. Imaju konkretnu inicijativu. Što je tu loše? Čak i za ljude na čijem opozivu insistiraju.

Vrijeme za razmišljanje i samostalno donošenje odluka prije nego što se poduzme konačan korak. To je sve što od nas traži ovaj trenutak. To je sve što njima treba. To je ispravan put.

Bića koja imaju dušu dragocjenija su od onih bez nje. Moć novoga života je preobilna. Treba li tu još što dokazivati?

U gradu Davosu održava se 54. put Svjetski ekonomski forum. Skup svjetskih lidera zamišljen je kao mjesto multilateralne saradnje u cilju rješavanja globalnih ekonomskih i bezbjednosnih pitanja na principima multilateralizma. Ove godine se pred donosiocima odluka nalazi značajan broj izazova, kojima treba odgovoriti putem jedinstvenih stavova u skupu različitih nacionalnih interesa. Dodatni izazov predstavlja izbor novog predsjednika SAD, kao i promjene administracija na prošlogodišnjim izborima u brojnim evropskim državama. Forum je mjesto na kojem se razgovara o međunarodnim bezbjednosnim izazovima. Ove godine ključne teme su ratovi i regionalni sukobi u Ukrajini i na Blikom istoku, transatlantske veze i globalna poreska politika. Svojom ekonomskom, političkom i diplomatskom snagom dominiraju stavovi nove američke administracije, koju predstavlja predsjednik Tramp. Vidljiva je njegova namjera da se rat u Ukraijni okonča. Ukrajinska strana je spremna za pregovore, čeka se još njegov najavljeni susret sa ruskim kolegom. Stavovi predsjednika Trampa ukazuju na dio odgovornosti za rat, koji se seli na Bliski istok.

Cijene nafte na svjetskom tržištu su visoke, što ide u prilog Ruskoj Federaciji, koja od prodaje  crpi neopohodna sredstva za rat. Kada bi zemlje OPEC i Saudijska Arabija snizile cijene, to bi uticalo na znatno smanjenje ratnih sredstava Moskve. U konačnom ovo bi bio korak ka postizanju mira. Predsjednik Tramp želi da se i NR Kina uključi i pomogne u postizanju mira, što je od posebnog značaja. Ovakav stav upućuje na pragmatizam i relapolitiku u međunarodnim odnosima. Ekonomska pitanja dominiraju u odnosima SAD prema EU i NR Kini. Tržišno, ali i geostrateški, SAD pokazuje da želi saradnju sa oba partnera. Parnterstvo sa EU treba da postoji, ali ne po cijenu slabljenja američke privrede, visokim EU carinama na uvoz robe iz SAD.

Posebno interesantno je viđenje funkcionisanja međunarodnih organizacija od strane SAD. Sa ekonomske tačke gledišta države članice treba da izdvajaju 5 % DBP za potrebe NATO. Ovo je teško dostižan cilj, na kojem insistira predsjednik Tramp, jer neke od zemalja su imale problem da obezbijede i dosadašnjih 2 %. Sa ekonomske tačke gledišta razumljiva je konstatacija o potrebi da sve članice izdvajaju jednako. Međutim, treba napraviti ravnotežu između ekonomskih i vrijednosti očuvanja međunarodne bezbjednosti.

Jedan od poznatih savjeta mladim liderima profesora Švab je da „uvijek misle na globalno, ali djeluju lokalno.”

Njegova izreka danas ima poseban značaj. Ne sporeći da je obaveza lidera da štite nacionalne interese, oni moraju uzeti u obzir i one šire, koje ima međunarodna zajednica. 

Društvene mreže su dospjele u čudesnu četvrtu dimenziju, da je veoma teško anticipirati njihov opseg i prirodu. One su u istom trenutku mjesto najvećih mogućih sloboda i najrigidnijeg zatvora koji nam nameće liniju mišljenja, špijunirajući i kontrolišući naše potrebe i imaginacije. Pogotovo je ljudima poput mene, koji su sazrijevali u dobu klasičnih medija - teško razumijeti taj simulakrum koji je, gle apsurda, stvarniji od životnog naturalizma.

Najznačajniji događaj na planeti, koji je uvijek dobro protrese, a to je dolazak na scenu novog predsjednika najmoćnije sile svijeta, Sjedinjenih Država, u znaku je kineske društvene mreže TikTok! TikTok je glavna tema Trampovih januarskih istupa čak i same inauguracije. Dok u čitavoj priči on nastupa u tandemu sa Ilonom Maskom, vlasnikom društvene mreže X (Twiter)!

Kakve će biti posledice i nus pojave naše visoke tehnološko-komunikacione egzistencije, još uvijek je teško predvidjeti, ali možda i nije, pogotovu u svijetlu pesimistične i toliko citirane rečenice Martina Hajdegera iz mračnog eseja 'Pitanje o tehnici', napisanog daleke 1957: "Suština tehnike nije tehnička"! Iz tehnike progovara nešto staro i arhajsko. I zaista, ovaj današnji trenutak i nije tako nov i iznenadan, on nije iskrsao kao događaj što iskrsava. Veliki zapadni mislioci vizionarski i precizno su ga najavili šezdestih i sedamdesetih godina prošlog vijeka.

Francuski komunistički filozof i ekscentrik Gi Debor je sve potanko objasnio u kultnom rukopisu 'Društvo spektakla', dok će Žan Bodrijar, u knjizi, ako se ne varam, 'Simbolička razmjena i smrt' napisati prekognicijski pasaž: "u ovom postmodernom svijetu, pojedinci bježe od ‘pustinje realnog svijeta, zarad ekstaza hiperrealnosti i novog carstva kompjuterskog, medijskog i tehnološkog iskustva".

Da su tajkuni bivših državnih vlasti zaposjedali rijeke na sjeveru Crne Gore gdje god je to bilo moguće, nije nepoznato, ali da je to bilo izvodljivo čak i u srcu jednog od nacionalnih parkova, zvučalo je za rubriku „vjerovali ili ne“ kada sam prvi put o tome pisao.Izgleda, međutim, da novinarska riječ nema težinu koju je nekada imala, jer se još ni jedan državni niti lokalni organ ili institucija tim povodom nisu oglasili. Makar da nešto demantuju. Ćuti i cjelokupna crnogorska javnost. Računa se na zaborav? Neće moći, što bi rekao moj prijatelj, građanski aktivista Rašit Marković.

Ekocid ne zastarijeva kao ni ratni zločin i neko će kad-tad morati da odgovara zbog izgradnje dvije male hidroelektrane u srcu Nacionalnog parka Prokletije. Te 2016. godine, kada se mislilo da političke promjene nikada neće biti, tajkuni su kroz ovaj NP iskopali deset kilometara kanala širine dva metra i dubine na pojedinim mjestima i do deset metara. Pokušajte danas da tražite dozvolu da vam neko omogući da prokopate bilo kakav kanal u bilo kojem nacionalnom parku?

Marković,  koji je ranije zatražio od privatnih vlasnika MHE i državnih institucija da pokažu elaborat o zaštiti životne sredine koji je trebalo da postoji kada su građene te dvije male hidroelektrane, i koji odgovor na to pitanje nikada nije dobio, smatra da je to što je učinjeno tada u Nacionalnom parku Prokletije najveći ekocid na Balkanu. Prejako zvuči, ali možda je baš tako. Treba naći još jedan primjer gdje su u nekom nacionalnom parku na Balkanu tri rijeke pitke vode stavljene u cijevi i odvedene kilometrima dalje do mašinskih kućica.Zaista,  ko je bio taj ko je stavio potpis na dokument i svjesno počinio krivično djelo?

Ko je bio toliko hrabar ili bez vizije? Ko je potpisao eleborat da se u srcu Nacionalnog parka Prokletije baci atomska bomba, kakve su razmjere štete.Treba nam ime i prezime. Ništa više. Potpis. Ako je potrebno da ga stavimo na grafološko vještačenje. Nešto mi ne ide baš u glavu da je neko pri čistoj pameti stavio dobrovoljno potpis na elaborat o zaštiti životne sredine. Bez tog papira i tog potpisa nije moglo da se gradi. Ali opet, petu godinu poslije promjene državnih vlasti, niko ne odgovara Markoviću i crnogorskoj javnosti – svi ćute.Ko je, dakle, omogućio da neko 2016. uvede tešku mehanizaciju u srce nacionalnog parka i pokupio u cijevi tri rijeke pitke vode. Cijevi od azbesta.

Ne bih htio da idem tako daleko, ali nije nemoguće, i da kao građanski aktivista Rašit Marković tvrdim da je to imalo dalekosežne posljedice, da je izvršena takozvana „drenaža terena“, i da je upravo taj ekocid proizveo onaj drugi, odnosno da je došlo do presušivanja podzemnih izvora i sušenja šuma u NP Prokletije.Tačno je da niko nije ispitao kuda idu podzemne vode prije izgradnje tih malih elektrana. Prije toga su misteriozno nestale stare vojne mape podzemnih voda koje su postojale.

I zemljište je od tada ostalo suvo. 2016. godine firmi „Kronor“ iz Podgorice neko je dao koncesije za gradnju MHE na tri rijeke koje izviru u NP Prokletije. To su rijeke Hridska i Babinopoljska iz kojih je voda dovedena do jedne hidrocentrale, kao i treća rijeka, Treskavička, na čijim vodama je izgrađena druga hidrocentrala. Vodozahvati su u strogoj zoni Nacionalnog parka Prokletije, a zatim su te rijeke cijevima u dužini od više kilometara dovedene do mašinskih postrojenja, odnosno malih hidrocentrala, koje se nalaze u takozvanoj zoni zaštite nacionalnog parka.

Da ne bi bilo zabune, Nacionalni park Prokletije proglašen je 2009. godine, a tadašnje vlasti dozvolile su gradnju malih elektrana u srcu ovog parka 2016. godine.  Prema nešto ranijim podacima iz centralnog registra, vlasnik firme „Kronor“, koja je tada dobila koncesije za izgradnju malih hidroelektrana u NP Prokletije, je kompanija „Kroling“. Vlasnik te kompanije bio je Željko Mišković, dok su po deset procenata imali „Normal kompani“ i „Mont hidro“. Vlasnik „Normala“ je bio Željko Burić, a „Mont Hidra“ Predrag Bajović, šura nekadašnjeg premijera Igora Lukšića.

Prema nekim podacima kojima raspolažu građanski aktivisti iz Plava, tajkuni od dvije male hidroelektrane koje su izgrađene u NP Prokletije, imaju veću finansijsku dobit nego što iznosi ukupan budžet ove siromašne sjeverne opštine.Zalud se građanski aktivisti stavljaju na raspolaganje tužilaštvu i nude da se provjeri sve što pričaju. Tužilaštvo ne reaguje, a u ovom slučaju bi to moralo biti Specijalno državno ružilaštvo. Niko sam nije ovo mogao izvesti, bez jake i organizovane sprege tajkuna, države i državnih institucija pa do tadašnjih lokalnih vlasti. Nego, ima sad preča posla. Ajde bre, niabera za ekocid. O tome će generacije koje dolaze. Kad se suoče sa nepopravljivim posljedicama. Još je to dobro, kako može biti. 

Dok tri najpopularnije platforme (Twitter, Reddit i Facebook) bilježe pad pristupa vijestima, svaki treći odrasli Amerikanac koristi upravo TikTok kao izvor informacija.

Nije li i sam Tramp preimućstvo nad Kamalom Haris stekao upravo koristeći prednosti novih medija, za razliku od protivnice koja se držala tradicionalnih. Unaprijed pripremljena pitanja postavljana pod pažljivo podešenim svjetlom reflektora televizijskih studija, gube bitku sa brzim, smjenjujućim slikama i kratkim formama društvenih mreža i aplikacija poput TikToka, preko kojih je svoje predizborne poruke slao i Donald Tramp.

Tradicionalni mediji, iako značajno prilagođeni digitalnoj eri kroz svoja online izdanja, interaktivnost i hipertekstualnost, postali su prespori za brzinu kojom diše novi svijet. Navikli na suživot, potekli iz svijeta koji je prethodio ovom današnjem, decenijama smjenjujući jedni druge – novine, radio i televizija međusobno su se prilagođavali i mijenjali kako bi opstali u susretu sa novim medijskim zahtjevima. U prošlosti nazivani “četvrtom granom vlasti”, danas bilježe drastičan pad povjerenja u sopstveni kredibilitet. Taj pad prati i gubitak povjerenja u novinarsku etiku i objektivnost.

U međuvremenu su se pojavili i razvili novi mediji za nove generacije koje svoju inteligenciju razvijaju uporedo sa vještačkom, koji su istovremeno i korisnici i kreatori medijskih sadržaja, koji informativne narative prilagođavaju sebi, svojim interesovanjima, pa i političkim stavovima. Neki to nazivaju slikovito “medijskom samokomunikacijom.”

Digitalnom revolucijom virtuelni i realni svijet se prepliću, granice se među njima gube, a stanovnici koji naseljavaju te nove svjetove dobijaju ime – “netizens,” kako ih je nazvao teoretičar Mark Poster.

Razlazu tradicionalnih i novih medija vrlo tragično, ali slikovito, svjedočili smo tokom rata u Gazi. Potresne slike stradanja palestinskog naroda koje smo pratili u realnom vremenu, zahvaljujući upravo nezadrživoj stvarnosti novih medija, postale su kreator i novog javnog mnjenja, koje je nastajalo, širilo se, protestovalo, zahtijevalo. Medijski konglomerati i njihovi vlasnici koji već decenijama cenzurišu medijske slike, izgubili su bitku u ovom ratu. Stvarajući mašineriju za proizvodnju poželjnih sadržaja koje diktiraju vlasnici i moćnici, istinu su ostavljali ispred vrata televizijskih studija.

Ipak, kada je riječ o upotrebi i zloupotrebi naših podataka, kao i manipulativnom kapacitetu, tradicionalni mediji zaostaju za nasljednicima. U novim medijima svako može da objavi sadržaj bez cenzure i ograničenja koja često nameću tradicionalni mediji, bez uređivačkog novinarskog procesa i u realnom vremenu. Građansko novinarstvo, ili kako ga još nazivaju participativno ili umreženo novinarstvo, niklo je upravo u Njujorku, 11. septembra 2001. kada su srušene Kule bliznakinje. Prva svjedočenja očevidaca pojavila su se na internetu samo 10 minuta poslije napada.

Novi mediji, okrenuti pojedincu, bez greške ciljaju njegova interesovanja i stavove, stvaraju profil korisnika, manipulišući  sadržajem i podacima. Fejsbuku ili Guglu smo predali svoju privatnost onoga trenutka kada smo označili da prihvatamo sve uslove koje su nam predočili, i zašto se onda bunimo kada oni zarađuju na podacima o nama? A zakleli bismo se da smo sve informacije koje smo tamo tražili dobili besplatno!

I na kraju, vraćajući se viziji “bez cenzure” Donalda Trampa, ne zaboravimo na skupo plaćena politička obećanja upućivana i putem onih starih medija koji su nekada takođe bili novi, i ovih novih koji će jednom biti stari. Koristilo bi nam da se pre vremena ne zaklinjemo kako smo, ipak, prošli jeftino.

Lewis Marvin bio je zagledan u vatrenu stihiju, koja se iz pravca Pacific Coast Highway širila ka njegovom imanju u Topanga Canyon. Uspio je da spasi život, ali su kuća i imanje uništeni u plamenu. Požar nezampaćenih razmjera obilježiće zauvijek živote ljudi, koji su živjeli između Santa Monike i Malibua i istočnim djelovima grada. Snažna vatrena stihija  nošena vjetrom, koji je dostizao brzinu do 110 km/h, odnijela je najmanje 24 života, a više od 31 lice se vodi kao nestalo. Na površini od najmanje 12 500 hektara zavladala je pustoš.

Potrebno je ukazati na uzroke požara. Proteklo je samo nekoliko sati od meteo upozorenja na ekstremne vremenske uslove do trenutka kada su djelovi Los Anđelesa goreli u plamenu. Dugotrajan sušni periodi, visoke temperature i nagle promjene vremenskih uslova, u ovom regionu uslovljavaju češte požare. Ovoga puta klimatske promjene uticale su da požar bude van klasičnog obrasca. Drugi element uticaja je vjetar. U ovoj oblasti duvaju snažni topli vjetrovi imena Santa Ana, čija toplota dolazi iz djela pustinje južne Kalifornije. Međutim, ovoga puta uslijed klimatskih promjena radilo se o neuobičajeno jakim vjetrovima. Nastali su kao proizvod olujnog sistema koji se formirao iznad doline rijeke Kolorado, pojačani fenomenom koji naučnici nazivaju „planinski talas".

On nastaje kao posledica udara snažnih vjetrova u planinske vijence, po određenoj temperaturi. Treći uzrok je postojanje „goriva”, koje je pomoglo u brzom širenju požara. Radi se o značajnoj koncetraciju suve vegetacije i niskog rastinja, žbunja, palmi i trave. S obzirom da se od 1980. godine temperatura u Los Anđelesu povećala za 1 stepen Celzijusa, udvostručio se i broj dana sušne vegetacije, koja je pogodna za izbijanje požara. Urbane sredine su gusto naseljene što iziskuje postojanje guste mreže stubova, kablova i instalacija. Brojne kuće napravljene od drveta i lako zapaljivih materijala, ubrzale su širenje požara.

Šumski požar je požar otvorenog prostora i za njega važe posebna preventivna i reaktivna strategija u okviru zaštite i spašavanja. Preventivne mjere odnose se na edukaciju, monitoring prostora, rad sistema za rano upozorenje i najavu i stvaranje požarnih barijera. Reaktivne iziskuju efikasnu i pravovremenu reakciju sistema zaštite i spašavanja kod požara, koji je već izbio i prijeti svojim širenjem. Da li je bilo propusta u reakciji gašenja požara treba da pokaže istraga. Postavljaju se brojna pitanja.  

Da li je bilo dovoljno vode i pritiska u hidrantima? Da li je pravovremeno upućen poziv službama zaštite i spašavanja iz susjednih gradova i saveznih država? Da li lokalne vlasti ulažu dovoljno u sistem zaštite od požara, posebno u oblasti sa visokim rizikom? Da li je potrebna reforma sistema zaštite i spašavanja na svim nivoima?

Los Anđeles više neće biti isti. Filmska kuće „Universal”, „Parmount” i „Amason” otkazuju premijere svojih filmova, dok „Netfliks” neće održati muzički događaj. Kao da su naslovi nekih od premijera kao što je „Unstoppable”, ukazali na jedan ovakav događaj. Priroda je još jednom pokazala svoju nadmoć nad čovjekom. Ostaje nam da ovu katastrofu shvatimo ozbilju, naučimo lekciju, kako bi stvorili zajednice otporne na ovakve i slične bezbjednosne rizike.

Upravo će filmovi Dejvid Linča, kao i serija Tvin Piks, tvoriti dio ljepljive privlačnosti američke supkulture koja nas je inicirala u svijet ‘koji je 24 puta ponovljena laž u sekundi’, kako je takođe skoro preminuli angažovani redatelj Žan-Lik Godar definisao film.

Linčova filmska poetika je sinkretička ili postmoderna i ona u sebi sažima niz žanrova sa dominacijom nadrealizma i misterije. Iako dio filmskih teoretičara smatra da Linč stvara pod utjecajem maga nadrealizma Luisa Bunjuela, ja se ne slažem s tim, i pored toga što su obojica nadahnuti Frojdom i psihoanalizom. Linč je možda najorginalniji i najčudniji fimski autor zadnjih decenija dvadesetog vijeka, a njegov osebujni stil i zove se ‘Linčevski stil’. Kad već pominjemo dvadeseti vijek – treba reći da je dvadeseti vijek, osim što je američki, kako rekosmo, on je i vijek velikih psihijatara. Pogotovo Frojda, koji će u nenormalnom omjerju zaraziti umjetnost, naročito film, pogotovo Hičkoka, Bunjuela i kasnije Linča.

Linč se čitavo vrijeme, posebno u tri posljednja i po meni njegova najbolja filma (Izgubljena autocesta, Mulholand drajv i Unutrašnje carstvo) kreće po oniričnim i tajanstvenim predjelima podsvjesnog. Kao u snu koji cenzuriše sam sebe da se ne bi probudili, radnja je izlomljena i ona ne teče linearno.

To je vitraž sastavljen od očekivanja, želja, označitelja, simbola, straha, okeanskog osjećaja u tinejdzerskom dobu – dok realnost rastočena u jezivoj nesreći s vremena na vrijeme probija tanku skramu snolike senzacije. Tada shvatamo da se nalazimo u središtu tragedije oivičene crvenim zavjesama od somota. Ali u tom prigušenom i zašećerenom hororu ima nešto romantično i drago, probija neko maglovito i nostalgično sjećanje.

Neka prelijepa djevojka tako iskreno i lijepo plače. Sve je zbrkano i haotično dok se nit filma gubi. Ništa nam nije jasno, nagađamo, pokušavamo da složimo razbacane plave kocke priče, ali lijepo nam je i uživamo. Nešto nas tako omamljujuće drži u kadrovima prelivenim američkim sirupom od javora i nježnim melodijama iz pedestih. Vodi nas divna nejasnost intuicije a ne racionalnost i logički tok razuma.

To je upravo divni i neponovljivi Dejvid Linč. Njegovi filmovi se gledaju iz dubine arhetipskog i likovnog, koje je umotano u naivni i očaravajući život prelijepa srednjoškolke iz malog gradića na sjeveru države Vašington, neposredno prije nesreće... u rano proljeće.

Po meni, a nisam usamljen u tom promišljanju, sve što je Dejvid Linč uradio u nizu decenija, a stvorio je mnogo kultnih filmova, bila je samo priprema za njegov magnum opus, za najbolji film na svijetu posljednjih trideset godina – Mulholand drajv! Svjestan sam težine olako izrečenih riječi megalomanske pohvale, ali čvrsto stojim iza njih, zajedno sa mnogim etabliranim filmskim kritičarima. Kao svaki veliki film on će nastati neplanirano i kao proizvod iznudjenih i rezervnih solucija – skrpljen od okrajaka zamišljene serije koja propala na samom početku.

O kakvom se filmu radi najbolje govori podatak da je analiza filma Mulholand drajv uvrštena u diplomske teme na prestižnim psihološkim univerzitetima. Taj film je almanah podsvjesnog po Frojdu i Lakanu, naravno, obložen tragedijskim i najdivnijim ljubavnim opsenama Linčovog začudnog svijeta. Nigdje ljubav ali i smrt tako snažno ne mirišu kao u tom filmu. Apsolutno remek-djelo svjetske kinematografije, i s njim završavam nekrolog posvećen po meni jednom od pet najvećih redatelja u drugoj polovici dvadesetog vijeka.

Zbogom Veliki Majstore! Bila je čast živjeti u vremenu začinjenom tvojom lucidnom maštom.

Uprkos vremenu u kome su živjeli, punom ratnih sukoba, mržnje i netrepeljivosti, bilo je onih koji su duboko vjerovali u čovjeka i ljudsko u njemu.

“Nema ničeg radosnijeg od osjećanja da se ljudi vole“, često je znao da kaže Mile Kljajević.

Vrijeme je prolazilo, događaji su se munjevito smjenjivali jedan za drugim. Počeli su balkanski ratovi. Crnogorska vojska  osnažena i moćna, osvajala je teritoriju za teritorijom.

„Komanda za taj front izdaje naredbu da muslimansko stanovništvo položi oružje“, priča Mile. „Mladi Rušid, koji je posjedovao pušku, plašio se da ide u štab, pa je pušku odnio Šoru. Međutim,njegove komšije, pravoslavci, tražili su  da preda pušku. Uzalud ih je Rušid uvjerovao da je pušku predao Šoru. Nasilno je upućen u štab da tamo razjasni kome i gdje je predao pušku. Šoro je znao da odvođenje u štab znači pogubljenje, pa je izašao pred vojnike koji su prolazili pored njegove kuće, pokazujući pušku koju mu je Rušid predao, zahtijevajući da ga oslobode. Zgrabio je  Rušida za ruku i prijetećim tonom se obratio vojnicima -Rušid dalje neće ni koraka kročiti! Shvativši Šorovu ozbiljnost,vojnici su se bez oklijevanja udaljili. Uplašeni Rušid ušao je u Šorovu kuću, gdje su ga uvažili kao najdražeg gosta.“

Komšijska ljubav između Šora i Rušida, građena povjerenjem, nije dugo potrajala. Rušid je, posle rata, odlučio da se seli u Tursku. Nekoliko dana pred odlazak došao je kod Šora sa ocem Berišom koji je doveo osedlanog konja. Šoro ih je dočekao kako se dočekuju komšije i prijatelji. Nakon kraćeg razgovora Beriša je rekao Šoru da je odlučio da se seli u Tursku, pa je došao da se pozdravi i zahvali na komšijskoj ljubavi i pažnji.

„Uzaludna su bila Šorova ubjeđivanja da ostane“, nastavlja Mile. „Poslednje riječi su mu bile - Moj dobri komšija,da su ostali kao ti, ja se nikad ne bi selio , a da nije bilo tebe moj Rušid danas ne bi bio živ. Beriša je na rastanku  Šoru darivao konja sedlenika. Nije pomagalo Šorovo odbijanje. Beriša je bio jasan da je to želja i njegova, i Rušidovog đeda i cijele porodice Baor. No, Beriša, u znak zahvalnosti  nije darivao Šoru samo konja, darovao mu  je nešto više, nešto trajnije, nešto Božje, skinuo je kapu, kleknuo na koljena, dugo se molio za zdravlje i sreću njegove porodice. Sloga i zdravlje su pratili Šorovu porodicu, a njegov đed Tomo je to tumačio kao Berišin blagoslov, pa je češće isticao - Stigao ih blagoslov Rušida i Beriše.“

Iskonski princip, privrženost dobrim međuljudskim odnosima, ljubav za ljubav, dobro za dobro krasilo je Pavićevu kuću pogotovo u teškim vremenima.

Njegujući poštenje kao najveću vrlinu i „čuvajući drugoga od sebe“ Pavićev sin Mileta je imao poseban odnos prema slugama koji su obavljali poljoprivredne poslove, među kojima se poštenjem isticao Naod Drpljanin.

„Naod je bio marljiv i pošten čovjek, po prirodi zamišljen i ćutljiv“ sjeća se porodične istorije Mile Kljajević. „Jednom prilikom, za vrijeme ručka, Mileta je, na Naodovo odobrenje, pokušao da odgonetne njegove misli. Za čudo, pogodio je, a nakon toga se obratio Naodu - Naode, ti si pošten čovjek, tvoj životni san će se ostvariti, a ja želim da se brzo dogodi. Bila je to njegova iskrena želja. Naod se uskoro odselio u Sarajevo,stekao porodicu i dugo proživio u sreći i dobrom materijalnom stanju. Bez obzira što se odselio,nije zaboravio Miletu i njegovu porodicu, pa je često, u zgodama i nezgodama toga vremena, isticao da su mu Miletina želja i blagoslov pomogli da se održi u životu i da dosanja svoj san.“

Mile je poznavao Naoda Drpljanina, bio je čest gost njegove porodice i nastojao je da o Drpljanima govori  onako kako se govori o ljudima koje je njegova porodica voljela.

Vukoman i Slavko Mileva braća, Miletini unuci, sjećaju se za posebnim zadovoljstvom Naodovog dolaska u Bare, koga su još na obližnjem brdu dočekivali sa zagrljajem i ljubavlju.

"Bilo je to vrijeme kada se znalo ko je prijatelj ko neprijatelj,neprijatelj nikada nije dobro prolazi sa nama a za prijatelja to je bila najsigurnija adresa.Znalo se ko je čojek ko nečojek.Z ato su za Naoda naša vrata bila uvijek otvorena a dom topao i tako će biti dok trajemo“,priča Vukoman najstariji Pavićev potomak.

Slavko podsjeća na teška vremena i zulum koji je vladao na tom prostoru.

"U kraju je poznat slučaj kada su Turci pritisli Pavića da oda  jatake njegovih  sinovaca i rođaka stavljajući mu cijev od pištolja u usta. Pavić je tada resko i odlučno odgovrio što mu je nakraju i sačuvalo glavu:“ Ili kreši ili miči g...a iz usta“.

"Naod se odselio u Sarajevo, penzionisao i sa porodicom živio sve do smrti. Naod je bio iskreni prijatelj naše familije. Takav čovjek se rijetko sreće, pošten do granice naivnosti, vjerovao je ljudima i dijelio ih po poštenju i sposobnosti. Govorio je - Brat koji pri diobi imovine uzima veći dio, nije brat, čovjek koji mrzi čovjeka druge vjere nije čovjek.“

Patrijahalni duh predaka ostavio je u amanet potomstvu pravu mjeru ljudskih kvaliteta i vrijednosti. Pitanje je samo u kojoj mjeri smo sposobni da ih prepoznamo, njegujemo i čuvamo. Ako ih njegujemo i čuvamo, za uzvrat ćemo dobiti mnogo. Karakterne osobine koje je posjedovao Naod bile su zaista blago koje Pavićevi i Miletini potomci njeguju do današnjih dana.

Narod priča da se Otac toliko obradovao rođenju Sina, da je u ove dane pustio duhove umrlih i nečiste sile da lutaju svijetom. Zato se u mrak izlazilo samo kada se moralo, a trpeza se ni noću nije rasklanjala u znak gostoprimstva onostranom, u iščekivanju da se Gospod ponovo javi.

„A Bog, kao Bog, samo ćuti i gleda“, govori Matija Bećković.

Nekršteni dani su u Crnu Goru ove zime stigli ranije, prvog dana nove godine. Od tada, nije se ućutao samo Bog, već i ljudi. Susret sa Bogom o kome govori i pjesnik u svojoj poemi ponavljajući kao mantru prethodne stihove, osvijetliće duboki bezdan svakog od nas u koji smo, još jednom, pali na Cetinju.

Svega nedjelju dana, od prvog do sedmog januara, nije bilo dovoljno da se ponovo pridignemo do čovjeka i dočekamo najradosniji praznik najneradosniji ikada. A onda smo takvi, od Božića krenuli u susret Bogojavljenju, da se sretnemo i upoznamo umivenog i krštenog Gospoda koji je do tada, iako bezgrešan, 30 godina tumarao svojim nekrštenim mrakovima tražeći ruku Jovana Krstitelja. Kada Mu je na rijeci Jordan, dok je posle pogruženja u vodu hvatao dah, Sveti duh u vidu goluba sletio na rame, postali su nerazdvojni: Bog Otac, Bog Sin i Sveti Duh. Zato praznici pred nama stižu kao utjeha i nada da postoji voda koja će nas oprati, ili milost koja će nas ovakve razumjeti.

Naš predhrišćanski predak živio je po solarnom principu svjetla i tame. Dani oko Božića najavljuju ponovo pokretanje Sunca posle zimskog mirovanja, a vatre na Badnje veče najavljuju žižak novog obnovljenog svjetla, podmlađenog Sunca. Kasnije je, taj naš predak-koledar, pjevao pjesme iščekujući svjetlo novog Ljeta:

„Rasla jabuka kraj sinjeg mora / Granom do neba, stablom do zemlje.
Pod njom sjeđaše sveta Marija / Vikala, vikala, svetoga Jovana:
Da li možeš i da l’ hoćeš Boga krstiti / U Jordan vodi, pod vedrim nebom?

Ja mogu, ja hoću, Boga krstiti / U Jordan vodi, pod vedrim nebom.“

Vjerovanja su se činila laka: da se noć pred Bogojavljenje otvaraju nebesa kako bi nam ispunila želju, da djevojke spavaju sa ogledalcetom pod jastukom kako bi sanjale budućeg mladoženju, a već ujutru odlaze do izvora u koji bacaju zrna pšenice za rodnu godinu… Osluškivali su se vjetrovi, prije sunca se kupalo u zaleđenim rijekama…

Sada ovi običaji zvuče kao bajka onima nama od 1. januara koji smo, svi do jednog, pali bez metka te noći na Cetinju. Sloboda koja nam je data kada smo se sreli na rijeci Jordan, bilo je Njegovo preveliko očekivanje od nas.

Slobodu smo u međuvremenu pretvorili u demokratska prava: da budemo za ili protiv, da tražimo ili nudimo ostavke, da biramo ili budemo birani, da ne vidimo balvan u svom oku, sigurni da je istina na našoj strani i da su nam sva sredstva dozvoljena da to i dokažemo.

A istina je da se već petnaest dana budimo u istom prvojanuarskom jutru, da čekamo da nam neko kaže da je sve bio ružan san koji će se pretvoriti u šekspirovsku Bogojavljensku noć, ili da će nam se On, kao i svakog 19. januara, ipak javiti.

A Bog, kao Bog prevelikih očekivanja, i dalje samo ćuti i gleda kako po svojoj slobodnoj volji ostajemo zauvijek zaleđeni u mraku prvog dana godine u kojoj nema kome da se javi.

Kapetan Fred u svojoj oronuloj kući zatiče svog starog oca koji mu saopštava da njegova žena Meri više ne živi s njima. Našla je posao u nekom noćnom klubu i iznajmila je stan. Te iste noći kada su se vratili kući naši junaci se ponovo, kasno uveče srijeću u lokalu Homerovog rođaka Buča. U tom lokalu Fredi upoznaje Alovu ćerku Pegi sa kojom ostvaruje vrlo prijatan odnos. Našim protagonistima prilično teško ide uklapanje u ovaj život, rat je na njih i u njihovim dušama ostavio neizbrisive tragove.

Narednik Al Stivenson je ugledni bankar na koga su njegova žena, sin i ćerka veoma ponosni, ali on isto tako traži uz pomoć viskija poljuljano samopouzdanje. Kapetan Fredi je kao veliki As letio na borbenim avinima B - 17 i uspješno se borio u ratu, ali sa svojim porodičnim životom nije uspio da se izbori, da sačuva brak sa Meri. Fredi je prije rata bio prodavac sladolede i vraća se firmi u kojoj je nekada radio, ali ovaj put poslodavac ga zapošljava kao prodavca kozmetike i ženskih parfema. Svako od njih ima svoju sudbinu i svoju priču.

Vajlerov film svjedoči o svom vremenu i o savremenicima kao rijetko koji holivudski film, a Greg Tolandova fotografija dubinske oštrine je nešto najbolje što je ikada uradio. Dio onoga što je neuobičajeno u Najboljim godinama naših života, kao filma snimljenog u Holivudu, jeste smisao za klasne razlike. Ova priča stoga, ma kako sadržala u sebi i melodramske elemente, ima mnogo surovosti, tragičnosti, ironije ali i dirljivog saosjećanja.Fred uporno nagovara Homera da se oženi sa Vilmom, jer ga ona voli iako je hendikepiran.

Homer je poziva u svoju sobu želeći da joj pokaže kakav je život čeka sa njim, misleći da će se Vilma pokolebati kad ga vidi tako bespomoćnog bez svojih pomagala umjesto ruku. Homer želeći da joj razbije iluzije o njima dvoma, pokazuje joj kako jedva oblači pidžamu, ne mogavši zakopčati dugmad na njoj. Saopštava joj da je to za njega veliki uspjeh što i pidžamu može obući. U ovoj dirljivoj sceni, dok joj govori da ga zaboravi Vilma mu prilazi i zakopčava mu dugmad. Homer shvata da ga iskreno voli, bez obzira na njegov hendikep, priznaje joj po prvi put, od kad se vratio iz rata da ju je volio, da je voli i da će je uvijek voljeti.

Poljubila ga je i srećna otišla svoj kući. Homer je ostao sam, ali ovaj put pun lijepih emocija, ljubavi i nade za njihov zajednički život.

Scene između njega i njegove djevojke, u kojima se oboje trude da se prilagode preoblikovanoj vezi, ostavljaju snažan utisak svojom toplinom i iskrenošću koji se rijetko može naći u američkoj kinematografiji. Dovoljno je podsjetiti na scenu kada Homer sa svojim pokretnim ‘kukicama’ pokušava da uči sviranje na klaviru, njegov dramatičan razgovor sa voljenom djevojkom u sobi pred spavanje. Slično je i sa onom scenom u baru ili na aerodromu kada Fredi potpuno razočaran napušta svoju ženu i odlazi na veliki otpad starih, vojnih aviona. Šeta tim ogromnim prostorom, nakada je sa ovim borbenim avionima branio slobodu i čast svoje zemlje.

Na njegovom licu zapažamo tugu na ovom velikom groblju njihovih iluzija. Ulazi u B-17, bez motora , sjeća se kako je ovo bio moćan i dobar avion koji ga je vratio kući živog i zdravog. Ponovo preživljva bitke. Scena djeluje tužno. Svaki detalj koji uspijemo da zapazimo je izuzetno važan za razumijevanje psihološkog stanja u kome se nalazi ovaj junak ali i za smisao koji Vajler nameće cijelom filmu. Te čudesne mašine se lome u presama. Zar to nije definitivno i drastično raskidanje sa iluzijama! Fredi stoga sa bolom traži od čuvara da ga i samog zaposli na ovom stovarištu. Vajler jednostavno ne želi da njegovi junaci budu poraženi — jer su se oni borili i stradali za svoju zemlju.

Međutim, Pegi je zaljubljena u Freda. Narednik Al ga kao prijatelja poziva u Bučov lokala na piće i traži od njega da sa njegovom ćerkom prekine svaki kontakt.

U finalnoj sceni Homer se ženi sa Vilmom, dok Vilmi stavlja prsten na ruci, slijede naizmjenični reakcijski kadrovi njegovih prijatelja; Kuma Freda, Ala, roditelja i ostalih prijatelja na čijim licima se očitava strah i želja, da li će uspjeti?

Homer je sa svojim ‘kukicama’ uspio da prstenuje Vilmu, na veliku radost i oduševljenje prisutnih. Svi prisuni ih grle i ljube, osim Freda koji prilazi Pegi govoreći joj uz poljubac da je švorc, da nema gdje da živi, da nema stalnog posla, ali,- da je voli. Pegi u suzama, prijatno iznenađena Fredovom iskrenošću snažno ga zagrli. Vajlerov film Najbolje godine našeg života, potvrduje se kroz decenije i svojim ljudskim sadržajem ostaje savremen i asocijativan za svakog onog koji se za nešto bori i koji dolazi u dileme oko toga da li je vredjelo živjeti i žrtvovati se.

Uostalom, "Najbolje godine naših života" je najbolji američkim film o povratku vojnika najdirljiviji i najdublje doživljeni. Njegov realizam nije izgubio u vremenu jer se nije oslanjao na pomodnost i efemernost. Dramaturška konstrukcija je postala univerzalna i u svojoj konkretnosti izuzetno metaforična.

Nemam stomačne petlje koje mogu da svare svo to političko prevaspitavanje u formi klasične za......e prigradskih đilkoša po Budvi. Do dna duše moje zaboljela me je sudbina jednog momka.

ZVAO SE MARTIN

Martin F. je bio državljanin Argentine. Imao je 26 godina. Podlegao je povredama koje je zadobio u saobraćajnoj nezgodi koja se dogodila u novogodišnjoj noći, sat iza ponoći. Radio je u jednom hotelskom kompleksu. Išao je trotoarom na Zavali kad ga je udario automobil za čijim je upravljačem bio Budvanin.

Gledam Martinovu fotografiju. Širok osmijeh i širom otvorene oči. Gleda u lijep dan i lijep san. Danas porodica i prijatelji sakupljaju novac. Pokušavaju da njegovo tijelo iz Crne Gore dopreme u Argentinu.

Gledam u nasmijano lice budućeg mrtvaca. Da li je u Budvu stigao s područja s visokim stepenom siromaštva, niskim životnim standardom i ograničenim pristupom obrazovanju, zdravstvu i radnim mjestima?

Ne znam. Siguran sam da je došao s nadom. To što je nekad bio Martin vratićemo Argentini u limenom sanduku. Za tridesetak sati prikupljeno je više od 9000 dolara. Pretežno donacije iz Crne Gore. Mislim da ima za nas nade.

U mom starom kraju bez traga izgubljeno nekoliko mladića koji su se u svijet otisnuli tragajući za prilikama kojih u njihovoj domovini nema. Sjećam se dvojice. Lijepi mladići. Najljepši. I njima sam nešto dužan.

Nijesmo prije pedeset godina imali visok nivo kriminala i nasilja. Imali smo ekonomske teškoće, nezaposlenost i društvenu marginalizaciju. Imali smo teške uslove života ali i jake međusobne veze i zajedništvo.

Komunikacija, saradnja i međusobna pomoć bili su ključni za preživljavanje. Otišli su jer se nijesu htjeli suočiti sa nezaposlenošću i niskim platama. Nikad nije do nas stigao ni jedan glas o njima. Majke su živjele i umirale bez glasa. Muškarci se opijali. Rutina.

Njihovi su vršnjaci ostali, doživjeli i preživjeli siromaštvo. Njihovi sinovi i kćerke živjeli su uz kriminal, nedostatke obrazovnih i profesionalnih prilika, socijalnu nesigurnost, tenzije zbog nejednakosti i mizernih šansi da prekinemo ciklus siromaštva. Kriminal je postao jedini način preživljavanja. Nasilje je postalo svakodnevna realnost. Preživjeli smo oslanjajući se na zajedničke vrijednosti i resurse.

Okolnosti koje su oblikovale život ostaviće solidarnost kao posljedicu koju prenosimo s generacije na generaciju koja je učinila život podnošljivijim.

KRAJ DANA

Martin F. je oboren na trotoaru. Nije bio privilegovan i možda je mogao spavati svega nekoliko sati i jesti ostatke sa švedskoga stola u svom hotelu. Mogao je nositi satima posuđe sa hrpe na hrpu, pa ponovo jesti malo čorbe. Na kraju dana ubijen je na trotoaru. Kažem - ubijen! Autom usmrtiti pješaka na trotoaru za mene je ubistvo. Govorim s aspekta pravde. S aspekta prava to može biti i saobraćajni prekršaj. I počinitelj možda računa na olakšavajuće okolnosti. Jedna od njih može biti da kao vozač ranije nije ubio pješaka na trotoaru.

To su ti užasi prava slijepog za pravdu.

Da je siroti Martin bio privilegovani mladić mogao je spavati do podne, jesti bolji doručak, pušiti nargilu, imati normalan, kaloričan ručak i na kraju dana voziti noćni spust negdje u planinama. Mogao je živjeti život lišen besciljnog, besmislenog rada. Posuđe sa hrpe na hrpu. I tako ukrug. To pripada ljudima kao što je Martin F. i pripadalo je momcima iz mog starog kraja koje smo prije 50 godina bez traga izgubili u svijetu.

Velike novce, stotine hiljada eura zarađuju se prodajom drvene građe, kamena tucanika, rentiranjem brodova, izradom namještaja, obradom metala, vađenjem pijeska, organizovanjem kladionica, prometovanjem nekretninama koje su bile u rukama ili su i dalje pod pažnjom tajne policije.

Dok se žestoki momci u Budvi u zgradi budvanske komunitade grabe o svoj dio kolača, dajte da mi mali nešto učinimo za Martina F.

Vjerujte mi da je to sve što danas možemo učiniti za nas.

Grenland je najveće ostrvo na svijetu. Ledena površina čini 80 % njegove teritorije. U najstarijim slojevima led je star i do 110 000 godina, a njegova debljina iznosi i do 3 metra. Postavlja se pitanje zašto je Grenland tako važna teritorija i zbog čega je dolazeći predsjednik SAD Tramp pokrenuo pitanje njegov vlasništva? Postoje četri ključne odrednice koje ga danas čine važnim resursom u međunarodnoj politici. Prva je njegova geografska pozicija. Prirodna je veza i kontaktna tačka sa Arktičkim regionom i Sjevernim Atlantikom. Otapanje lednika u Arktičkom krugu, stvoriće nove trgovačke puteve, te vojno značajne rute. Prisustvo na ostrvu znači i bolju vezu između Atlantskog okena i novih pomorskih puteva. Drugu predstavljaju prirodni resursi. Ističu se značajne rezerve nafte, gasa, rijetkih metala i minerala poput eodimijuma, praseodimijuma, disprozija i terbija. Koriste se elektroničnoj i vojnoj industriji. Vojno strateška pozicija je treća odrednica. SAD na Grenlandu imaju vazduhoplovnu bazu Tule. Baza posjeduje radare za rano otkrivanje i upozorenje od napada balističkih raketa i svojevrsni je „nosač aviona” prema Ruskoj Federaciji. NATO direktno preko danskih vojnih snaga, ima svoje prisustvo. Topljenje leda u Arktičkom krugu, stvoriće novi vid konkurencije u međunarodnoj ekonomiji i trgovini, pomorskim putem. Prisustvo na Grenlnadu značiće i veću konkurentnost na novom tržištu, što je četvrta odrednica, koje ostrvo čine značajnom geostrateškom tačkom.

Velike države iz navedenih razloga žele prisustvo na ledenom ostrvu. SAD želi da spriječi širenje uticaja Ruske Federacije i NR Kine. Namjera SAD je vojno prisustvo i kontrola u širem arktičkom regionu, zbog uticaja klimatskih promjena. Stoga je izabrani predsjednik Tramp aktuelizovao pitanje kupovine Grenlanda. NR Kina sebe vidi kao „nearctic state" (državu blisku Arktiku). Njeni interesi su ekonomski, kroz investicije u rudarsku industriju i infrastrukturu i osiguranje energetskih puteva snabdijevanja. Već su zabilježeni pokušaji kineskih firmi za dobijanje rudarskih licenci, ali su se Danska i Grenland tome usprotivili. Sprječavanje militarizacije ostrva od strane SAD i NATO, prvi je cilj Ruske Federacije. Na ovaj način ruska administracija štiti arktički krug od širenja zapadnih interesa. Interes je održati vojno, ekonomsko i istraživačko prisustvo u ovom regionu sa Grenlandom kao centrom.

Ledena prostranastva Grenlanda u odnosu na geostrateške i ekonomske interese velikih država staviće pred težak ispit dansku i administraciju na ostrvu. Kako očuvati suverenitet i teritorijalni integritet Grenlanda u vrtlogu interesa velikih država? Nesunjjivo nekada zaboravljeno ostrvo postaje ključna tačka u ravnoteži međunarodnih odnosa. Može li debljina leda izdržati pod teretom i pritiskom međunarodne politike?

Ali kakvo je buđenje zauvijek unesrećenih porodica na Cetinju? Šta njima nudi stvarnost jutra i ljepota dvorišta? S čim se suočavaju dok tumaraju u realnosti dana koji je crnji od najgoreg sna – a neki ljudi iz daljine govore o ličnoj i objektivnoj odgovornosti. Za njih ne postoji izlaz ni u snu ni na javi, ni u istini koja je od boga. Svijet je zlo a vrisak se prolama u zbilji, u obdanu. U jednom trenutku zbrisane su čitave porodice, a djeca su pobijena od onih koji je trebalo da ih zaštite.

Kada sve ide po redu, kako to kaže naš narod, kada se i umire po pravilu prirode, kada nas napuste roditelji u ozbiljnim godinama, to je trauma koja popušta vremenom, ali nikad ne prolazi – mi više nismo isti. A kako je ljudima sa Cetinja kojima su u piru monstruma zauvijek istrgnuti dječaci-braća, unuci, sinovi, momci u najboljim godinama, majka, ćerka? Ponovljeni cetinjski zločin u kratkom vremenu, nepojmljiv u svojoj bestijalnosti, mnogo je dublji i zlokobniji od patološko-medicinskih i socijalnih pretpostavki.

“Prošlo je tačno pola vijeka od kada je u Sutomoru 1965. godine zvjerski likvidirana porodica Novaković. Petko Novaković (55), njegova majka Anđa (85) i ćerke Vera (13) i Veselinka (8) ubijeni su od nepoznatih počinilaca u zločinu, koji je u februaru te godine potresao cijelu Jugoslaviju” (Vijesti). Upravo 1965. počela je čuvena reforma našeg socijalištičkog društva, a u državi je vladala optimistička atmosfera privrednog i kulturnog zaleta… Ponavljam, ovdje je nešto mnogo dublje i starije, i ono se tiče čovjeka kao bića – njegove prirode.

Ubistva djece je ono što se zloćudno otima i starim religijskim konceptima. To je mjesto koje je nashvatljivo i za najveće umove čovječanstva, ono urušava i božju intervenciju, a ubistva djece jedan je od centralnih motiva možda i najvećeg djela svjetske književnosti Braća Karamazovi. Kakav je to bog koji dozvoljava stradanje djece. Crno Cetinje, što te snađe.

Ilon Mask (Elon Musk) naturalizovani je Amerikanac rođen u Južnoafričkoj Republici. Kako sam kaže, pati od Aspergerovog sindroma (jednog oblika autizma) i bipolarnog poremećaja, priznaje da je koristio razne narkotike, od lakih do teških droga. Nesrećan je i nezadovoljan jer je njegovog sina, sada ćerku, “ubio vouk virus” i oštro se protivi promjeni pola djece.

Jedan od najbogatijih ljudi sijvjta, svoje bogatstvo usmjerava u svemirske tehnologije budućnosti. Duboko je uvjeren da je upravo on, kao sljedbenik koncepta longtermizma, pozvan da kreira budućnost čovječanstva.

Svoja politička uvjerenja, Ilon je drastično mijenjao. Žestok protivnik Donalda Trampa, iznenada je odlučio da je upravo Tramp pravi čovjek potreban SAD i svijetu na mjestu predsjednika Amerike.

Danas je Ilon Mask prepoznat kao neformalni predsjednik SAD. Vrtoglavi uspon u štabu Donalda Trampa zaslužio je strastvenim lobiranjem za njega u oblasti novih komunikacionih tehnologija i društvenih mreža, otvorenim sukobljavanjem sa onima koji su htjeli da sapletu Trampa na putu ka novom predsjedničkom mandatu, velikim finansijskim donacijama kampanji… Naravno, i prisutnošću na predsjednikovom luksuznom imanju Mar-a- Lago, u najintimnijem krugu Trampovih prijatelja i porodice, gdje je među Trampovom djecom već odavno postao “ujka Ilon”.

I prije nego što je preuzeo vlast, Tramp je pri kadriranju svog budućeg tima rado usvajao preporuke Ilona Maska, predviđajući upravo njega za ključnog igrača tog tima. Jer, ko bi bolje izveo radikalne sječe u državnom aparatu kako bi uštedio budžet federalne vlasti, ili skinuo sa predsjednikovih leđa antitrampistički teret državnog aparata koji njih dvojica zovu “močvara”. Odsječena produžena ruka tzv. duboke države koja je Trampu zagorčavala prethodni mandat i na kraju ga oborila sa vlasti, slatka je osveta pobjednika poslednjih predsjedničkih izbora.

Maskov uticaj je trenutno veći nego što ga je ijedan slični “prijatelj” predsjednika Amerike ikada imao. Ipak, budući da govorimo o alfa-mužjacima moći, o krajnje nepredvidivim karakterima ne baš poznatim po lojanosti, nije neizgledna prognoza da bi ovaj savez lako mogao da bude raskinut. Jer, Mask ne bi bio ni prvi, a ni posljednji koji je u blizini Trampovog “isijavanja” sagorio ili bio izbačen sa dvora.

Činjenica da je Tramp mnogo stariji od onoga koji je 2016. godine ušao u Bijelu kuću, u životnoj dobi kada svaka godina donosi radikalne promjene u vitalnosti i mentalnoj sposobnosti, daje Masku dodatnu prednost i prostor za djelovanje. Po godinama znatno mlađi, energičniji, vitalniji, u biznisu uspješniji, u imovinskoj karti bogatiji, prodorniji na globalnom planu, sa velikom mrežom političkog uticaja u raznim suverenističkim pokretima širom svijeta i na svim meridijanima, razlozi su što ga Tramp drži pored sebe. A i ne bi štetilo da malo Maskovog globalnog sjaja padne i na njegovu zvijezdu.

S druge strane, u svom pokušaju da potpuno “ozida” prostor između ljudi i zvijezda, Mask nastavlja da premrežuje nebo svojim starlink satelitima (sada ih ima 4000), zbog čega je Kina već poslala upozorenje da to neće dozvoliti na svom dijelu neba.

To ne ometa Maska da bez obzira na Trampov oštar kritički odnos prema Kini, sa velikom znatiželjom proučava modele kineskog upravljanja društvom i državom uz pomoć digitalnih tehnologija i vještačke intaligencije.

Po svojim projektima i nastojanjima da utiče na daleku budućnost čovječanstva, Mask pripada konceptu longtermizma, ideološkog i etičkog koncepta čiji se zastupnici grčevito bore za maksimalno iskorišćavanje potencijala čovječanstva u dalekoj budućnosti bez obzira na posljedice, slijepi za izazove sadašnjosti. Transhumanizam, stvaranje kolonija u svemiru i bliskost filozofskom pravcu “totalnog utilitarizma”, načini su za postizanje maksimalne iskorišćenosti pomenutog potencijala.

U takvom svijetu, izbori, volja većine, narodna suverenost, prevaziđene su ideje i čovečanstvu otežavaju put ka budućnosti koju vizionarski jedino prepoznaju ljudi poput Maska. Ova vrsta egocentrizma i intelektualne umišljenosti čini od Maska predvodnika kvazielite koja pokatkad podsjeća na nešto vrlo blisko ontološkom rasizmu, doduše modifikovanom da ljude razlikuje ne po rasi i boji kože, već po kapacitetima i ogromnom bogatstvu koje mogu da upotrijebe da bi čovječanstvu nametali svoje vizije i ideje.

Priču da su do tog ogromnog bogatstva došli krenuvši iz garaža u svoje startap biznise da bi danas strekli nemerljiv kapital, neubjedljiva je američka bajka. Svi znamo da je Silikonska dolina bila IT poligon Pentagona i sličnih štabova.

“Ostavite nas na miru, pustite da našom genijalnošću mijenjamo svet!", izlanuo se jednom Mask.

Imajući u vidu da se Ilon Mask od svih drugih vizionara daleke budućnosti koji bi da “genijalnošću mijenjaju svijet”, izdvojio stekavši i političku moć neformalnog predsjednika Amerike, koju mu je uručio upravo Donald Tramp, ostaje da čekamo prizor koji ćemo ugledati kada mask(e) padnu.