Da li je to samo puka radoznalost ili osjećanje da više nismo sami sebi dovoljni, da smo dio kosmosa, i da li uopšte možemo da dokučimo kraj ovog razvoja pa time i naše civilizacije? Sigurno je da film odstupa od prvobitne namjere reditelja Stenlija Kjubrika da stvori ’’poslovično dobar SF-film" na osnovu intrigantne priče „The Sentinel". Koscenariste, pisca Artura C. Klarka. Kjubrik ignoriše žanrovske konvencije pa ovaj ne nalikuje ni jednom SF-filmu prije njega. Specijalni efekti koje je osmislio izbirljivi Kjubrik, a razradio pionir na tom polju Daglas Trambull, dobili su Oskara kao blistava mješavina nauke i fantazije. Kadrovi dok iz kapsule ka svemirskoj stanici Dejv lebdi i prolazi kroz spektar boja djeluju zaista očaravajuće i prijemčljivo za oko,predstavlja posebnost i ljepotu beskonačnosti.

Majmun bijesan razbija ostatke kostiju, u ‘Slou’; ogrmna kost leti ka nebu i morfinguje se u svemirski brod, uz Štrausovu muziku: Na lijepom plavom Dunavu. Borba za vodu i plijen, borba za opstanak. Da li smo mi psihološki spremni da u toj težnji za potpunim samoodržanjem, samoostvarenjem i saznanjem učinimo konačno taj sudbonosni korak prema kosmosu i svijetu?
Zar čovjek od pamtivijeka nije podizao pogled prema nebu i upirao prstom na zvijezde? Ne traje li ta igra sa svemirom koliko i život? Da li ćemo ikad saznati nešto više o njenoj suštini? Misteriozna građevina je zatrpana prije četiri miliona godina. Misija za Jupiter prvi pokušaj odlaska na 80 milja daleko od Zemlje, pola milijarde milja dug put. Ako svemirski brod može da putuje sto hiljada milja na čas, ako s njim rukuje čovjek pomoću najsavremenijeg kompjutera koji je njegov um stvorio i da vodi sa sobom astronaute smještene u komore za hibernaciju — zar i filmski izraz ne bi morao da bude na nivou tog saznanja. Pripreme za ovaj film trajale su dosta dugo, ali je zato dosegnuta neviđena tehnička perfekcija i gotovo potpuna vjerodostojnost u svemu onome što su autori zamislili.

Ovaj film zadivljuje svojim izrazom, maketama, trikovima pa prevazilazi apsolutno sve do tada urađeno. Odlična fotografija , boja, specijalni efekti, detalji. To je istinski veliki spektakl koji raspaljuje maštu i uzbuđenje, ali i koji nastoji da impresionira težnjom da sve to bude podređeno potrebama našeg saznanja. Kada bi se samo registrovali kadrovi u kojima nalazimo ljudski govor teško da bismo mogli da izmjerimo više od četrdeset minuta, a film traje ukupno dva časa i dvadeset minuta.

Samo uvodna sekvenca filma, bez replike ili dijaloških scena traje 26 minuta. Kjubrik je pred sobom imao želju da ostvari vizuelni doživljaj, ali takav koji će se nalaziti negdje između poznatog i nepoznatog i koji će kroz putanju koja vodi između svjetlosti i tame doći u predjele podsvjesnog.

U pojedinim sekvencama filma Odiseja izgleda kao intermeco ili bolje rečeno balada o Svemiru, ona to svakako nije i ne može biti, već duboko promišljeni, prosanjani projekat i produkcijski odlično realizovan film, s obzirom da je nastao 1968 godine. Odiseja je svojevrsna anticipacija mnogih projekata koji su realizovani poslije ovog Kjubrikovog filma.

Pažljivi rad na mimici i najbolja protetička šminka šezdesetih, u prvom od četiri odvojena čina filma, stvorili su najbolju imitaciju majmuna koju je čovjek ikada stvorio na filmu (i još uvijek je efektna, mada neki smatraju da je kreacija Johna Chambersa u Planeti majmuna bolja).

A film je prepun očaravajućih prizora: neočekivani, fascinantni rez sa koske, kojom prijeti i koju baca čovjekoliki majmun, na satelit koji se okreće, veličanstveno pomračenje Sunca tačno iznad monolita, orbitalni valcer svemirske stanice i šatla koji pristaje uz nju, kružni prostor na ’’diskaveriju" za posadu (što je, u manjoj verziji, postalo stvarnost u projektu NASA za spejs šatl).

Zato u svom rediteljskom postupku, ma koliko baratao sa tehničkim savršenstvom izraza, njegova mašta je tražila za sebe modele i van logike i spoljnih oznaka realnog. Umjesto tradicionalnih pravila sajns-fikšna u stvaranju tih čudesnih vizuelnih prostranstava aktiviran je ljudski duh kako bi se došlo do projektovanja onog što samo on može da nasluti, vidi ili poželi.

Kjubrik ne bježi od toga da je njegov film tek jedna od ljudskih iluzija.

Ovaj film svojim glavnim sekvencama pokazuje izgled vasionske stanice na dvjesta milja iznad zemlje, funkcionisanje samog vasionskog broda, demonstrira se rad univerzalnog kompjutera Hala-9000, sistem istraživanja svemira, način života u svemirskim uslovima, teškoće do kojih dolazi kada se pokvari kompjuter, astronaute u stanju hibernacije, izlazak u svemir i niz drugih pojedinosti. I zvuk je na visokom nivou, sa eksperimentalnom horskom muzikom, klasičnim kompozicijama („Tako je govorio Zaratustra" Richarda Štraussa, pa klasični valcer, J. Štrausa ;’’Na lijepom plavom Dunavu"), po kojima se uvijek sjećamo filma, i komadići minimalističkog dijaloga („Open the pod bay doors, Hal"). koji se naveliko primjenjuju u omažima i kulturnim referencama. Kao i naravno, muzike Arama Hačaturijana.

Dok gledamo film sve je do te mjere besprekorno i u funkciji filmske konstrukcije da se dobija totalna iluzija u koju je nemoguće ne povjerovati. Odiseju 2001. možemo posmatrati kao tajanstvenu avanturu, kao propovijed, ili kao viziju koja je sasvim razumljivo predstavljala vrhunski „trip" za hipike na psihodeličnim drogama, ali čak i kada se gleda prosto kao upečatljiv spektakl, ostaje neprevaziđena. Odiseja zahtijeva da bude gledana na velikom platnu da bi bila doživljena i poštovana u potpunosti. Međutim, uz svu tu fascinantnost ima i pojava koje navode na kritičku distancu. Njegovo majstorstvo je zaista izuzetno, lakoća, doživljaj dovoljno maštovit i ubjedljiv da nas zavede. Zar sunčev zrak, samo svitanje i sve ono dok sam embrion ne zaplovi svijetom, nisu ipak demonstracija bravuroznosti i mogućnosti samog filma?

Odiseja plovi prema superčovjeku: Da su se Klark i Kjubrik u svom filmu zadržali na isključivo ovom nivou priče, »2001: Odiseja u svemiru« bila bi, umjesto jedne instinski grandiozne vizije, tek jedna prvorazredna svemirska avantura. Ipak, ako bi izdvojili moguće mane onda bi mogli govoriti da su to pretjerana apstrakcija i nedovoljna naracija o jedva artikulisanim, nerasvijetljenim spekulacijama o porijeklu i sudbini ljudskog života. Ali ovo je nadoknađeno uzbudljivom relacijom čovjek-mašina, vizuelnom strogošću i mirnoćom i, iznad svega, čudesnom rapsodijom o nebu i Zemlji i beskraju iza njih.

Ideja je, međutim, bila u tome da se — ne igrom mašte, već dosljednošću logičke indukcije — prikaže sva mjera ljudske maštovitosti; sve do onog istog trenutka kada se čovjek odistinski suoči sa tajnama kosmosa. I, suprtno drugim piscima naučne fantastike, koji u žurbi čovjeka i mašine, jednoj novoj vrsti kentaurskog mita, vide preduslov, i sredstvo, ispunjenja davnašnjeg čovjekovog sna o otiskivanju iz prvobitne »zemaljske kolijevke« (Ciolkovski), Klark i Kjubrik, istražujući mogućnosti jednog ravnopravnijeg odnosa između čovjeka i kosmosa, u kojem ljudsko biće neće biti tek zrnce između zrnaca zvjezdane prašine, u svojoj živoj spekulaciji stižu do koncepta superčovjeka, ili tačnije rečeno, »čovjeka sa nadljudskim moćima«.

Sve je, uostalom, upravo u tome; sva Ijudska nauka samo je izraz težnje ka postizanju božanskog a ono na kraju pripada samo – Bogu! S ovog stanovišta posmatrano, dvije su indikacije — obje prepune uzbudijivih i dalekosežnih nagoveštaja — u »Odiseji u svemiru« od ključne važnosti. Prva je pojava crnog monolita u bitnim tranucima ljudske evolucije, druga je rađanje Djeteta-Zvijezde iz ostataka onoga što je nekad bio kosmonaut Dejvid Boumen.«

Monolit onostranog iza koga se sa sigurnošću i uvijek ponovo pomalja sunce.Krug je zatvoren. Početak i kraj života, crni monolit kao prag na početku, crni monolit kao prag na kraju, i, ponovo do embriona. Crni monolotit izgleda kao vrata i ključ svih tajni, oba svijeta, ali, to još niko posvjedočio nije? Kraj filma sa baroknom sobom i sagledavanjem sopstvenog života izazivao je različita tumačenja. Da li je to odstupanje od dijalektičkog shvatanja ljudskog razvoja ili vraćanje na darvinizam, u koji uzgred budi rečeno pisac ovih redova ne vjeruje, jer da smo nastali od majmuna onda ne bi bili tu gdje jesmo, nego sa svojima – u šumi! Čovjek nije postao od čovjekolikog majmuna, već ga je stvorio Gospod Bog- po liku svome!

(Autor je filmski i TV reditelj)

Da ne relativizujemo. Dok se u političkoj laboratoriji današnje Crne Gore tuku toljagama od riječi evo jednostavne tablice za kućnu upotrebu.

Ako se neko zalaže za slobodu govora, ljudska prava i pluralizam – to je antifašizam. Ako se pod izgovorom antifašizma zabranjuje drugačije mišljenje – to je zloupotreba. Ako neko svaku kritiku proglašava „fašizmom“ – to je demagogija. 

Ako neko izbjegava da prepozna fašizam - to je politički autizam.

KANTA

Fašizam u Crnoj Gori je zaprepašćujuća činjenica a antišasti zakonitost. Ta se ne smije relativizovati, s sve se realtivizuje ako su fašizam i antifašizam politička kanta iz koje svi zahvataju po potrebi pa dosoljavaju terminima organizovani kriminal i kleronacionalizam.

Sovjetski Savez je nakon Drugog svjetskog rata rata vješto koristio antifašistički narativ da počisti opoziciju. U Crnoj Gori, poslije 1945. svaka ozbiljnija kritika vlasti ili posjedovni list s vrijednim nekretninama morao je završi sa pečatom „narodni neprijatelj“. Devedesetih “ustaša” i “strani plaćenik” a danas stari dobri „četnik“ svakodnevno izleti iz fioka. Kolorisana građanskim aktivistima, komitama, crkvenim velikodostojnicima, novinarima, sudijama, tužiocima i poslovnim ljudima bliskim vlastodršcima to vam je danas paleta dežurnih arhineprijatelja naroda i države. Lepeza trajnih suhomesnatih proizvoda spremnih za upotrebu. Zalijepite im etikete fašiste ili antifašiste i to je sve. Riječ po riječ i dogurali smo do priče o fašizmu koji će se vratiti kao antifašizam. Dodatno je taj narativ aktuelizovan atentatom na Čarlija Kirka. Besmislen i opasan narativ.

KRUPNA PREVARA

Umberto Eko je zaista pisao o fašizmu, ali nigdje nije rekao da će se prerušiti u antifašizam. Italijan Ignacio Silone, pominjem ga jer je prisutan u digitalnim arhivima kao rodonačelnik ideje o fašizmu koji će uskrsnuti preodjeven u antifašizam, navodno jeste, ali dokaza nema. Kad sam već na terenu digitalnih arhiva, jedini čovjek koji je dokumentovano rekao nešto slično bio je nekakav gostujući na univerziteta Jejl 1938. godine. Sve ostalo su politički memovi prije pojave interneta. Nema drugih dokaza da je neko relevantan negdje izgovorio tu rečenicu ali, nema ni dokaza da se psi smiju, a svi su ih vidjeli kako se smiju. 

Citati su tako seksi. Kopipejst filozofija za ljenjivce s elementima protivprirodnog bluda.  Kod nas se fašizam i antifašizam posljednih nekoliko sezona mrijeste brže nego skobalj u Morači. Nekad.

U Crnoj Gori dovoljno  da se probudite na pogrešnoj strani kreveta i već ste proglašeni za jedno ili drugo. Ujutro ste antifašista, popodne ste fašista, a naveče na rođendanu – neutralan građanin. Sve zavisi ko vam postavlja pitanje i koja vas je televizija ugostila.

Jedan brane antifašističku tradiciju tako što se ponaša kao mali komesar iz 1945. Drugi kritikuje zloupotrebe antifašista tako što se otvoreno postrojava uz spomenk Pavlu Đurišiću i ikonografiju pod kojom se 1941. na Cetinju klicalo upravitelju Crne Gore Pirciju Biroliju.  

Ne sviđa ti se zakon? To je fašizam. Ne sviđa ti se zakonodavac? To je fašista. Ne sviđa ti se što ti je zakonodavac na svadbi u komšiluku? Komišija ti je kolaboracionista. Cirkus. Zato mene ta misao o fašizmu koji će se vratiti preodjeven u antifašizam plaši. Plaši jer inflacija pojma „fašizam“ devalvirala svaku serioznu raspravu o fašizmu Ako je sve fašizam onda ništa nije fašizam. Da se jednom u Podgorici pojavi pravi Mussolini, prošao bi neprimijećen, jer bi ljudi mislili da je samo još jedan od onih koje su na društvenim mrežama već proglasili fašistima.

POZIV I DOČEK

Fašizam je nakaza koja se hrani se glupostima prerušenim u mudrost. Ako se s mislima “sve je to isto, svi su oni lopovi” raziđemo s posla ili iz kafane zakoračili smo u tamnu čeljust nemani koja se rađa.

Fašizam nije metafora, nego konkretan istorijski užas. Antifašizam nije prijetnja, nego civilizacijski refleks. Znam. Sovjetski Savez je nakon rata vješto koristio antifašistički narativ da počisti opoziciju. I komunisti u Crnoj Gori uz tu mantru pedeset godina  satirali svaki refleks građanskog mišljenja. Ali, da nije bilo antifašizma, pola Evrope bi govorilo njemački, a druga polovina ne bi govorila jer bi završila na poljima u obliku mineralnog đubriva. Ako se odreknemo antifašizma samo zato što ga je neko zloupotrebljavao – to je kao da iz upotrebe odbacimo sapun jer ga je koristila uprava konclogora. Znate već kako.

I još jedan vodič za lakše snalaženje u političkom teatru Crne Gore

Ako kažeš „svi su isti “ – pozvao si fašiste da dođu jer znaju da ih nećeš primijetiti.

Užasno je što ako ih dočekamo sa porukom: Nema veze, svi su isti.

Vrijeme da se prestanemo plašiti riječi i počnemo plašiti stvarnih ljudi koji su od našeg svijeta poželjeli da naprave logor. Otkud god da dolaze. S lijeva, s desna. To su braća po materi. Jedan od njih je ubio Čarlija Kirka.

Najveći talas bio je u prvim danima kada je Bagdad zasipan preciznim udarima da bi se uništili komandno-kontrolni centri, sistem PVO odbrane i simboli vlasti. Nakon osvajanja Bagdada u aprilu 2003. godine, napadi Tomahawkom su postali rjeđi, jer više nije bilo potrebe za masov-nim strateškim udarima. Napadi su bili djelimično uspješni. Njima je uspostavljena vojna nad-moć i minimalizovan rizik po vojni sistem SAD i saveznika. Međutim, njima se nije uspjelo eliminisati iračko rukovodstvo, a iračka vojska bila je samo djelimično paralisana. Ovakav tip napada ima značajan uticaj na međunarodne odnose i bezbjednost. Dovode do promjene geo-političke ravnoteže. Mogu navesti aktera koji je napadnut da posegne za vrstom oružja za masovno uništenje. Njima se postiže razaranje lanaca popune redova na linijama fronta i uništa-va kritična infrastruktura, uz minimalne gubitke za stranu koja rakete koristi za napad.

Izrael je prije tri dana napao raketama Dohu, glavni grad Katara, saopštivši da su ciljevi bili viso-ki rukovodioci Hamasa koji su se nalazili u ovom gradu. SAD nisu podržale ovaj napad, kao ni druge zapadne države. Na dan napada, katarski premijer sastao se sa porodicama talaca u cilju nastavka medijacije koja bi trebala dovesti do oslobađanja talaca. Jedina nada koju su imale porodice bila je upravo ova. Napad je tu nadu raspršio.

Izrael je napao teritoriju suverene države suprotno članu 2. stav 4. Povelje UN, koji zabranjuje „upotrebu sile protiv teritorijalnog integri-teta ili političke nezavisnosti bilo koje države, ili na bilo koji drugi način nespojiv sa ciljevima Ujedinjenih nacija“. Pravdanje napada borbom protiv terorista, svakako je upitno sa stanovišta pravnih normi. Treba uzeti u obzir i činjenicu da je Katar do sada dao značajan doprinos u posredovanju za mirno rješavanje rata u Gazi i oslobađanje talaca. Sve strane u sukobu priznale su njegovu posredničku ulogu.

Granice države se moraju poštovati shodno odredbama međunarodnog prava. Danas smo svjedoci nepoštovanja ovog pravila širom svijeta. Pored kršenja normi koje se odnose na države, napadi ovog tipa predstavljaju prijetnju po ljudski život i bezbjednost.

Čudesan je taj svijet modnih kreatora i uopšteno mode. Njen zavičaj su rafinirane i artističke države Francuska i Italija, pa mi se čini da je renesansni duh firentinske škole slikarstva u dvadesetom vijeku naselio nadahnute duše modnih kreatora – a Đorđo Armani je bio Mikelanđelo mode. Italija je oduvijek i bila domovina suptilnog ukrašavanja, crtanja i dizajna.

Kao što to biva u modnoj industriji, najveće zvijezde rađaju se kao šegrti u radionicama starih majstora. Opet podsjećanje na renesansu i majstore oslikavanja crkvenih tavanica. Iv Sen Loran je počeo tako što ga je Kristijan Dior angažovao na najnižim poslovima: da ukrašava salone – dok je Armani u prvim godinama radio za čuvenog modnog kreatora Nina Čerutija. Takav je gotovo svaki put uspjeha na Zapadu, a zbog toga Zapad i jeste centar mode, i ne samo mode.

Armani pokreće svoju modnu tvrtku 1975. godine, i za kratko vrijeme, već sredinom osamdesetih, postiže ogroman uspjeh, da bi 1998. profit njegove tada već kompanije iznosio fantastičnih 850 miliona dolara. Godine 2001. proglašen je za najuspješnijeg kreatora Italije. Pored Kristijana Diora bio je jedini modni dizajner koji je ‘osvanuo’ na naslovnici glasovitog Tajma. Armanijevu sofisticiranu i svedenu odjeću nosili su najpoznatiji glumci Holivuda: Mišel Fajfer, Robert de Niro, Ričard Gir, Džodi Foster, Džek Nikolson i mnogi drugi..., i eto nas do Sjedinjenih Država i do filma – najzanimljivije epizode u Armanijevoj izdašnoj i upravo filmskoj karijeri.

Veoma daroviti i već etablirani američki scenarista i redatelj Pol Šreder (proslavio se kao pisac scenarija za kultni Skorsezeov film Taksista) 1979. godine kreće u snimanje kriminalističke drame Američki žigolo. Šreder je scenarista i redatelj na tom projektu – a glavnu ulogu povjerava gotovo nepoznatom i mladom Ričardu Giru, pošto ga je slavni i 'rasprodati' Džon Travolta odbio. Šreder i produkcija filma kao kostimografa biraju takođe nepoznatog modnog kreatora Armanija, pogotovo nepoznatog u Americi. To se dešava četiri godine nakon što je Armani osnovao svoju modnu kuću.

Ovaj film (fenomenalna neonoar drama) postigao je veliki uspjeh, i kod kritike i kod publike – i momentalno je lansirao u orbitu besmrtnih i Ričarda Gira i Đorđa Armanija. U filmu Ričard Gir (Džulijan) mijenja Armanijeve kombinacije, i tokom cijele priče hipnotički nas vodi njihova mistična i dekadentna istančanost.

U tom genijalnom filmu raskoš i razuzdanost sebi dozvoljavaju sve. Nisu to samo Armanijevi decentni sakoi, košulje pastelnih boja, aksesoari i brendirana posteljina – tu je sve dovedeno do estetskog savršenstva u zavodljivim kulisama elitnog dijela Los Anđelesa s kraja sedamdesetih: i stan u kojem živi Gir, i njegov mercedes kabrio SL (R107), i slike Endija Vorhola u minimalističkoj poluosvijtljenoj sobi Girovog prijatelja… To je ona zašećerena i divna Amerika koja nastupa nakon psihodelične, vijetnamske, političko angažovane i heroinske hipi ere – to je doba bezbrižnosti, disko klubova, rajskih destinacija istočne i zapadne obale.

Američki žigolo danas je nezaobilazni klasik ne samo za američku kinematografiju osamdesetih (film je premijerno prikazan 1980) – on na najljepši način simboliše američku opčinjenost luksuzom i stilom u zlatnom vremenu Kartera, a kasnije i Regana.

Američki žigolo je imao nesaglediv uticaj na modu, film i pop-kulturu te dekade. Đorđo Armani je morao biti beskrajno zahvalan Polu Šrederu, a posebno Ričardu Giru za vrhunski ugled i enormno bogatstvo. Gir je svojom gracioznošću, ljepotom, pojavom i aurom umio da iznese Armanijeve, i klasične i moderne, odjevne kreacije. On ih je nosio na način koji je od njega napravio pop i seks ikonu osamdesetih i devedesetih godina. Nakon Američkog žigola – Armani je zagospodario svijetom mode.

Putovanja nikada nijesu bila manje zanimljiva i manje neizvjesna nego danas. Zahvaljujući ličnoj navigaciji putujemo svijetom koji nam je do tančina poznat. Internet je obrisao razdaljine, približio nam nepoznate predjele koje otkrivamo iz sigurne zone svoga doma. Više ne važi ona latinska: Navigare necesse est...

Od obale do pučine sa starim kartama

Prvi pomorci su se držali obale: plovili su uz nju, danju. Kasnije, kada su se otisnuli daleko od obale, bilo je teško i opasno putovati bez poznatih orijentira, kula i svjetionika. Nije bilo lako u krhkim lađama, danima i sedmicama, beskrajnim morskim prostranstvom ploviti u nepoznato.

Istorija putovanja neodvojiva je od istorije mapa i karata koje su vijekovima pokušavale da ukrote pučinu: srednjovjekovni portolani, mape prošarane mrežama linija, slične kompasu, renesansne mape s obalama Mediterana, atlasi u koje su ucrtavani vjetrovi i struje. Na rubovima prvih mapa nalazili su se crteži morskih nemani, zmajeva i divovskih riba, kao upozorenje moreplovcima na opasnosti koje vrebaju u neistraženim dubinama mora ili, možda, samo u mašti kartografa. Tamo gdje je prestajalo znanje, počinjala je fantazija.

U srednjem vijeku na kartama će se pojaviti likovi svetaca zaštitnika mornara. Sa naročitom pažnjom, u više boja, iscrtavane su ruže vjetrova. Kreativnost i imaginacija autora prvih nautičkih karata često je bila posljedica nužnosti: mnogi nijesu sami nikada zaplovili morima koja su iscrtavali, već su umjeli s pažnjom da slušaju priče putnika i pustolova dovoljno hrabrih da se otisnu u nepoznato.

„More ne otkrivamo sami i ne gledamo jedino svojim očima. Vidimo ga i onakvim kakvo je bilo na slikama koje su drugi ostavili za sobom, u pričama koje opisuju, na zemljopisnim kartama koje ga predstavljaju. Prepoznajemo ga i upoznajemo u isto vrijeme. Poznata su nam i mora koja nećemo ugledati, kojima nećemo zaploviti, u koja nikad nećemo zaroniti“, pisao je Predrag Matvejević.

Svijet na dlanu sa Gugl mapom

Gugl mape su napunile 20 godina i u međuvremenu sazrele sa svojim korisnicima kojima danas, osim osnovne navigacije, nude mnoštvo drugih mogućnosti. Tako ćete, zahvaljujući vještačkoj inteligenciji i usluzi Lens in Maps, prostim usmjeravanjem telefona ka objektima oko sebe, lako dobiti informacije o znamenitostima, restoranima, stanicama javnog prevoza koje vas okružuju.

Ako biste danas željeli da se izgubite na nekoliko dana, morali biste da isključite lokaciju na telefonu. U suprotnom, klikom na plavu tačku, svi će znati gdje se nalazite i kuda ste se uputili.

Ovaj dvadesetogodišnjak će uskoro moći da odgovara i na konkretna pitanja, poput: „Šta mogu da radim vikendom sam u nekom gradu?“ U to se uključuju brojni „vodiči“, korisnici koji ostavljaju svoje preporuke i iskustva.

Sve te Gugl mape koje danas koristimo sadrže milijarde kilometara snimljenih puteva i ogromnu količinu podataka, ali malo prostora za maštu koja je u umjetnost pretvarala stare, često nepouzdane karte. Putnik koji više ne može ni da zaluta izgubio je avanturistu u sebi.

Zato, valjda, svakog ljeta iznova stojimo pred morskim prostranstvom, istim onim pred kojim su vijekovima unazad moreplovci širili svoje mape, uzdajući se da ih neće iznevjeriti. Samo što se mi, za razliku od njih, nadamo da će nas more sakriti tako da nas niko ne može locirati - bar do kraja ljeta.

Crnogorska istorija, kralj, borba protiv Turaka, trista čuda i nadasve jednako pravo koje su imale druge jugoslovenske republike… Nije imao pravo. Ali, četrdesetak godina kasnije, moglo bi se razmisliti još malo o tome. Pravo na državu je nesporno, ali - kakvi smo sa ovim ljudskim kapacitetima? Ne u crnogorskom 'ja tebi serdare, ti meni vojvodo' smislu, nego stvarno.

Minimum pola parlamenta ne zna sve padeže. U svakom segmentu društva, privrede i politike očigledno je elementarno neznanje, očigledno je da su ljudi stekli neke pozicije jer su, kao i u doba DPS-a klimali. Tako ništa ne može da se izgradi. Pa ni ta država na koju se imalo i ima pravo. Možda može tek da se tavori.

Realno, mi smo šaka jada. Ima nas malo više od pola miliona. Pritom, tu cifru možete odmah podijeliti na pola onih koji su Crnogorci i onih koji su Srbi, pa na one koji su Bošnjaci, a koji Muslimani i tako dalje. Vreća rogova.

Ovih dana, povodom pete godišnjice od pada DPS-a sa vlasti, puno se pisalo o tome šta je bilo u međuvremenu. Na pitanje - je li stvarno osvježilo - odgovor je jednostavan: nije puno, ali se ipak lakše diše. Jesu li ovi što sad laju, smjeli da lanu prije pet godina? To se zove sloboda govora i bitan je dio slobode kao takve.

Ništa, pa ni država, nije nekakva nesalomiva gromada. Sve se sastoji od stvari koje su, naizgled, sitnice. Važno je koliko će vam trajati sudski proces, važno je za koliko ćete dobiti novi pasoš, važno je kad će vam i hoće li komunalno pokupiti smeće, važno je koliko vam treba vremena da pribavite dozvolu da u sopstvenoj bašti napravite kuću za sopstveno dijete. I važno je, naravno za koliko neko drugi može da dobije dozvolu da napravi zgradu tamo gdje zgradi nikako mjesto nije. To se zove korupcija. I važno je da se ne uništavaju nacionalni parkovi i da se rijeke ne stavljaju u cijevi. I još trista takvih čuda. To je država, a ne ono što političari pričaju za govornicom. O onome što pišu po saopštenjima nepristojno je govoriti.

Možda je naš kolega iz devedesetih, donekle, imao pravo. Zaista nam se vidi koliko nam fali stručnjaka i koliko smo mladih i sposobnih otjerali. A, najmanje smo od svih jugoslovenskih republika na to imali pravo. Ponovo, zato što smo mali. I to sebi moramo da priznamo. Nije isto kad 10 stručnjaka ode iz Srbije ili Hrvatske i kad ode iz Crne Gore. To što stručnjaci ne valjaju ako ih 'teren ne prepoznaje', to jest ako nijesu politički podobni, šlag je na torti. Koga je briga za koga navija mašinski inženjer koji savjesno radi svoj posao? Nas. Zato nam je kako nam je. 

Nego, da se vratimo na hrizanteme. I pitanje o našim ljudskim kapacitetima. Probajte da na društvenim mrežama nađete ljude koje zanima cvijeće. Nema šanse, osim stranica koje se bave prodajom.  Ako hoćete da se pohvalite biljkom koju ste uzgajiji ili da se požalite što vam je crkla, za one koje pričaju 'naškim' jezikom postoje grupe u Srbiji, Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, a kod nas - ništa. Nemate đe da pitate kako se, u našim uslovima, presađuje hortenzija ili hrizantema i šta da zimi radite zimi sa gladiolama. Da ponudite nešto nekome na poklon, da razmijenite. Postoji li neka 'uradi sam' stranica, a da je iz Crne Gore? Da vam neko poštom pošalje malo lijepka koji vam nedostaje?

Ali, ako krenete da tražite stranice o Pavlu, Krstu, Osmanu ili Jusuffu, polje je veoma široko. A kako bi bilo da malo počinemo. Što bi, ne čula nam se riječ, rekao Dritan - relaksirano. Hortenzije su garantovano bolje za evropski ili bilo koji drugi civilizacijski put od gorepomenutih 'junaka'.

Vrijeme bi više bilo da shvatimo da od kafanskih naklapanja ljeba nema. I da nećete promijeniti istoriju: crkli - pukli. 'Krv je ljudska rana naopaka'. Neka se time bave ovi koji od tog posla zarađuju novce. Neka vas. Posadite orah, napravite policu, naučite da zašarafite česmu. I bavite se svojim poslom. Biće bolje.

Početkom 1982. Izrael je izvršio invaziju na Liban (operacija „Mir za Galileju“) da bi protjerao PLO iz južnog Libana i Bejruta. Nakon žestokih sukoba, dogovoreno je da PLO napusti Bejrut, ali je bilo potrebno obezbijediti neutralne snage, koje će nadzirati evakuaciju i održati mir u Bejrutu. Misija je uključivala vojne snage SAD, Francuske, Italije i Velike Britanije, bez mandata UN, uz pristanak libanske vlade. Misija je imala relativan uspjeh. Izvršena je bezbjedna evakuacija 14.000 vojnika palestinske PLO. Multinacionalne snage privremeno su obezbijedile mir, djelujući kao „neutralni posrednici“ između izraelskih snaga, libanskih frakcija i PLO. Habib je kroz ovu misiju pokazao da je moguće pregovarati i postići barem djelimično rješenje u kompleksnoj zoni sukoba. Najveći poraz misije leži u činjenici da nisu spriječili masakr u Sabri i Šatili, kada su falangisti ušli u palestinske logore i izvršili masakr stotina civila. Misija je često bila loše koordinisana i ograničenog mandata, a u posljednjem periodu gubila je povjerenje triju strana u sukobu.

Lideri EU pokušavaju da uzmu značajnije učešće u ratu u Ukrajini. Međutim, česti međusobni susreti, kao i sastanci sa predsjednikom Zelenskim, samo ostaju na nivou planova, koji do sada nisu doživjeli konkretnu realizaciju. Na ovaj način EU ne jača svoju poziciju, već pokazuje manjak diplomatske i vojne sposobnosti da dogovoreno konkretizuje na terenu. Ovo je slučaj i sa novim planom raspoređivanja mirovnih snaga u Ukrajini. SAD još nemaju zvaničan stav po ovom pitanju. U njihovom fokusu je pritisak na države EU da smanje zavisnost od ruske nafte. Nema ni zvaničnog stava NR Kine. Sa druge strane, ruski predsjednik ima jasan stav prema ideju evropskih lidera. Prisustvo multinacionalnih snaga jednako je prisustvu NATO snaga i smatraće se legitimnim metama ruske vojske, posebno tokom trajanja rata. Lideri EU kao da lutaju prostranstvima zajedničke spoljne politike, bez jasnog kursa, sa idejama koje imaju kvalitet, ali se suočavaju sa poteškoćama već prilikom planiranja realizacije. Može se postaviti pitanje: da li EU treba saglasnost SAD ili pozitivan kineski stav za svoju namjeru? Formalno, ne ali suštinski treba, da ne bi njihova eventualna misija ostala bez autoriteta i punog mandata, kao gore pomenuta u Libanu.

Nema sumnje da postoji želja EU da se postigne mir u Ukrajini. Želja ima svoje diplomatske, vojne i ekonomske osnove. Međutim, od ideje do realizacije dug je put. Možda bi lideri EU mogli pročitati Habibijevu izjavu iz hotela Bristol i Commodore. Apstraktna rješenja moraju postati konkretna.

Kada govorim o nosiocima trodecenijskog nasljeđa, tu najprije mislim na jedan dio stare opozicije, naravno koja je danas na vlasti. Pri kraju dugih autokratija vlast i opozicija počinju da liče jedna na drugu, kao i bračni partneri koje godinama srećemo sa kesama u prekomoračkim promenadama. Naravno, ne izjednačvam nikada ondašnje režimlije i njihove oponentne u insignijama (ne)djela.

Međutim, u proteklih pet godina ‘nove političke osjećajnosti’, kako je to nekada govorila redateljka i režimska muza Radmila Vojvodić, posebno mi je bilo iritantno uporno pozivanje na Mila Đukanovića i njegov zbačeni Levijatan – kada god je trebalo izbjeći odgovornost pred ličnim i uskostranačkim neuspjehom i diletantizmom. Milo je kriv i kada ih uhvate u korupciji ili nepotizmu, a u tome posebno prednjači jedna partija iz pobjedničke većine.

Ali ako nas inercija moći i htonskih sila starog aparata i danas nakon pet godina ugrožava i uzurpira, onda se postavlja zdravorazumsko i prosto pitanje – ko je zaista pobijedio 30. avgusta 2020? Niko tako dosljedno i ‘argumentovano’ ne diskredituje i ne negira 30. avgust i sve što je on donio kao poličari koji tvrde da nam je i danas za sve kriv Milo Đukanović. Znači li to da mi nemamo ni hrabrosti, ni petlje, ni znanja, ni skoposti da zaštitimo dignitet i suverenost države i njenih institucija? Da li to drugim riječima saopštavamo da vlast nije za nas, da se ne snalazimo najbolje sa dizginama u rukama?

U svibnju 1962. godine Tito je držao čuveni govor u Splitu pred desetinama hiljada ljudi, i taj govor predstavlja centralno mjesto u kritičkom 'leksikonu' socijalističke Jugoslavije. Tito je u prvim rečenicama tirade konstatovao – da se vlast više ne može pravdati objektivnim teškoćama koje je naslijedila od stare države i iz rata koji je bio relativno skoro završen. 'Današnji problemi i posrnuća koja nas sustižu plod su subjektivnih grešaka naših rukovodećih ljudi', zaključuje Tito! Dakle, jedan rigidni i komunistički autokrata, od prije šezdeset i kusur godina, imao je više samokritičke svijesti i moralnosti nego pojedine današnje nazovi demokrate.

Kao što vidite, u tekstu sam podvukao jedan po meni vrlo problematičan fenomen kojem svjedočimo svih pet godina od promjene – ali lično smatram da ima i dosta toga vrijednog i emancipatorskog u vremenu ‘nove klase’. Istakao bih političku nomenklaturu rođenu odmah nakon 30. avgusta, uz sve greške i neizbježne raskole – ali da stanem ovdje jer su me upozorili iz Javnog servisa da ne hvalim previše vlast (ko god da je na vlasti) da ne bi ličili na staru i ideologizovanu uređivačku školu.

Ne samo da nije činjeno ništa što su struka i zakon nalagali, već su, dok su ostali građani ovog sjevernog grada mudro ćutali, njih trojica označavani šumarskom mafijom. Išlo se tako daleko da su im neki pojedinci iz ovog nacionalnog parka prigovarali kako sušenje šuma i štetu nije izazvao potkornjak, već da su njih trojica i njihovo društvo zabijali eksere u stabla. Pominjana su čak i hemijska sredstva kojima je, navodno, prskana šuma. Jednom riječju - crtane su im mete.

Trojica građana, u pravom smislu te riječi, nijesu ni jednog trenutka posustali niti se uplašili. Nastavili su da iznose u javnost informacije o šteti koja se samo uvećava, i uvijek isticali kako su spremni da se stave na raspolaganje tužilaštvu i tamo sve ponove.

Kada je, naime, šumarski inspektor Jasavić najprije ustanovio da je zaraženo 6.000 kubika šume u NP “Prokletije”, kao i u državnim i privatnim šumama, odmah je dao nalog za sanitarnu sječu i uklanjanje zaraženih stabala u skladu sa zakonom. Niko nije mrdnuo prstom, i inspektor je iz kontrole u kontrolu samo konstatovao da se broj zaraženih stabala uvećava. Zato je presavio tabak i napisao krivičnu prijavu bivšem menadžmentu Nacionalnih parkova Crne Gore.

Umjesto da nešto preduzmu, taj menadžment je zatražio od Uprave za inspekcijske poslove da se Jasavić izuzme iz kontrole NP “Prokletije”. I Uprava za inspekcijeske poslove, koja je u međuvremenu ukinuta, učinila je to i čak svom inspektoru zabranila da istupa u medijima. Inspektor je nastavio da dijeli informacije preko svojih prijatelja i da alarmira javnost da je na pomolu ekocid.

Njegova krivična prijava je vraćena iz SDT u Osnovno državno tužilaštvo u Plavu i tu je istraga, činilo se, razvodnjena i usporena. Ali konačno je došao trenutak kada je tužilaštvo angažovalo vjestake ekološke i šumarske struke iz Podgorice da urade analizu stanja u šumama na području plavske opštine.

Nekako u tišini i bez i informacija koje su od interesa za javnost, oni su krajem jula stigli u Plav. Trebalo je da završe vjestačenje do polovine avgusta, ali obim posla sa kojim su se suočili je bio toliki da to čine tek ovih dana. Inspektoru Jasaviću, koji je i sam davao izjavu u tužilaštvu čitavih šest sati, kazali su da su ustanovili da je zaraženo 170 hiljada stabala, potvrdjujući da je šteta milionska. Ako takav nalaz predaju plavskom ODT, ovaj predmet se po sili zakona mora vratiti u Specijalno državno tužilaštvo.

Postavlja se pitanje, gdje su sada oni koji su trojicu hrabrih Plavljana stavljali na stub srama? Da nije pronadjen neki ekser u stablima? Da vještaci nisu našli možda neke tragove hemijskih sredstava? Naravno da nisu. Ti koji su tako pričali sada ćute, jer krivica može i do njih doći.

Šta se sada može učiniti, ne zna se. Ekocid je na djelu, a građanima koji nisu zaćutali i danas hrabro pričaju treba odati priznanje.

Ne znam zašto, ali ne mogu da se ovom prilikom ne prisjetim mog dobrog profesora, tadašnjeg šefa katedre za postdiplomske studije kulturologije u Beogradu, sada pokojnog Ratka Božovića, koji je prvo predavanje počeo citirajući velikana književnosti Mešu Selimovića - “Boj se ovna, boj se govna, a kad ću živjeti?”. Tako nas je slikovito uveo u smisao kulture i stvaralačkog individualnog bunta, kao i straha kao čovjekove najveće slabosti i prepreke da se ostvari kao ličnost.

Prisjetim se i kratke priče kontroverznog Embrouza Birsa u kojoj razgovaraju ovca i lav.

“Ti si ratoboran, reče Ovca Lavu, a ljudi te ipak love. A mene pristalicu neodupiranja, ne love. Nije im ni potrebno, odgovori sin pustinje, mogu da te uzgajaju!”. 

Pobunjenim čovjeku, piscu ove i drugih “Fantastičnih basin” nije nažalost bio dovoljan umjetnički angažman da izrazi nezadovoljstvo i prezir prema savremnoj civilizaciji. Taj maerički novinar, mizantrop, šaljivdžija i satiričar, kako kaže “Enciklopedija Britanika”, već može se reći star, u svojoj 71. godini, pridružio se 1913. vojsci Panča Vilje u Meksiku, i mada je njegova smrt predmet legendi, vjeruje se da je sljedeće godine poginuo na ratištu.

Emrouz Gvinet Birs je, naravno, ekstreman primjer nepristajanja i otpora ali se u kulturološkom smislu stvari do danas nisu promijenile. Neko odabere neodupiranje i pristane da bude “uzgajan”, a neko odluči da bude i ostane lav. Moji prijatelji iz Plava izabrali su ovo drugo i hvala im što nam drže lekciju iz građanske hrabrosti.

Na stranici nikolatesla.live jasno piše: „Izbjegavajte neprikladna, ironična ili provokativna pitanja, kao i teme koje se tiču događaja nakon njegove smrti”. U planu je da Nikola Tesla AI uskoro dobije i glas kako bi mogao da razgovara sa znatiželjnicima. Jezik će biti arhaičan, onakav kakav je bio u vreme njegovog života.

Pitala sam Teslinog „blizanca“ kako je vidio svijet budućnosti?

Nikola Tesla AI: “Ne mogu tačno predvidjeti izgled svijeta decenijama nakon moje smrti. No, vjerovao sam da će čovječanstvo ići ka sve bržoj razmjeni znanja i ka opštoj povezanosti ljudi. Govorio sam o bežičnoj komunikaciji, o uređajima koje čovjek nosi u džepu i kojima šalje poruke, slike i muziku na velike daljine. Nadao sam se i da će mašine preuzeti težak fizički rad, te da će um biti više posvećen nauci i stvaranju. Ali sam istovremeno upozoravao da napredak bez morala postaje prijetnja: nauka mora ostati u službi čovjeka, ne njegove potčinjenosti.”

Pitam se da li bi se Nikoli Tesli svidjelo ovakvo igranje sa njegovom intelektualnom zaostavštinom, da li bi ovakav odgovor dao da sam mu isto pitanje postavila, recimo, u jesen 1943?

Ispred vremena: Lori Anderson

Multimedijalna umjetnica koja je još osamdesetih godina muzikom povezivala nauku i umjetnost, Lori Anderson, svoj koncert u Beogradu 2006. godine održala je na Teslin 150. rođendan. Nikada nije skrivala da je impresionirana likom i djelom čuvenog naučnika, o čemu govori i pjesma “Dance of Electricity” koju mu je posvetila.

Ko je ikada slušao muziku ili gledao multimedijalni performans Lori Anderson, neće biti iznenađen što je baš ona prva među umjetnicima bez straha eksperimentisala sa vještačkom inteligencijom. Uvijek ispred svog vremena, istražujući granice ljudske kreativnosti i vještačke inteligencije, stvorila je digitalnog blizanca svog supruga, kreativnog saputnika i srodne duše, takođe velikog umjetnika, Lu Rida.

Na izložbi “I’ll Be Your Mirror” 2021. godine, Lori je pomoću sistema vještačke inteligencije posjetiocima prenijela fragmente bogate Ridove intelektualne zaostavštine, a pokazala im je i tekstove novih pjesama napisanih njegovim stilom.

Tako je, zahvaljujući vještačkoj inteligenciji, nastavljen kreativni i intimni dijalog mog omiljenog umjetničkog para koji ni u životu, ni u kreaciji, pa ni u smrti nije priznavao konvencije.

Etičke dileme i digitalni blizanci

Digitalni blizanci mogu biti sjajno sredstvo obrazovanja i kulturne promocije, ali i opasno oružje zloupotrebe. Filozofi poput Džona Danahera i Svena Niholma se s pravom pitaju: ako digitalni blizanci utiču na pojam identiteta i jedinstvenosti, da li će to umanjiti naš osjećaj posebnosti? I, još važnije, da li je moralno opravdano kreirati digitalne verzije ljudi koji nijesu mogli dati saglasnost za takav postupak, kao što su istorijske ličnosti?

Jedan od prijedloga je analogija sa autorskim pravima: možda bi trebalo da prođe određeno vrijeme (npr. 70 godina od smrti) da bi neko mogao biti „oživljen“ kao digitalni blizanac. Etičari ističu i druge uslove: da “kopija” donosi makar minimalnu pozitivnu vrijednost, da korisnici znaju da ne razgovaraju sa pravim čovjekom, da se smanje mogućnosti zloupotrebe…

Dileme i rasprave nikada nijesu izostajale kada su u pitanju nove tehnologije, naročito one koje mijenjaju naš suštinski odnos prema životu i smrti. Bilo da nam vještačka inteligencija omogućava da s manje straha gledamo na smrt bližnjih ili da komuniciramo sa istorijskim ličnostima, ona je trajno promijenila način na koji stičemo znanja ili prkosimo zaboravu.

Podaci sa posljednjeg popisa kažu da od ukupnog broja stanova za stalno stanovanje u Crnoj Gori, 276.184 ili 96,7 odsto ima instalacije kanalizacije u stanu. Zvuči solidno. Oko tri odsto domaćinstava valjda ima poljski klozet. Nažalost, ništa nije tako.

Kad se malčice bliže pogleda statistika, samo mrvica više od pola domaćinstava je priključeno na kanalizaciju. Blizu 40 odsto koristi septičku jamu, a skoro četiri odsto svoje izlučevine šalje u obližnji potok, rijeku i tako. Jedan dio toga su, svakako seoska domaćinstva i, ukoliko ne šalju izmet komšijama, treba ih izuzeti iz ove statistike.

Naravno, najveći problem je glavni grad. U kojem živi oko trećine Crne Gore.

Koliko li je velikih naslova ispisano o kolektoru u Podgorici.

„Veliki dan za budućnost Podgorice“: Potpisan ugovor o izgradnji postrojenja za prečišćavanje otpadnih voda: "Najznačajniji infrastrukturni projekat u istoriji Glavnog grada". I nikad ništa.
Različiti podaci se mogu pronaći o tome koji procenat Glavnog grada živi na izmetu, ali reklo bi se da je negdje oko polovine. Nekadašnji direktor Vodovoda i kanalizacije Đorđe Makrid ukazivao je na opasnost koju septičke jame predstavljaju za podzemne vode i kraška izvorišta, koja čine značajan dio vodosnabdijevanja Podgorice. Govorio je o potrebi postavljanja novih standarda radi zaštite rijeke Morače i Skadarskog jezera.

”Postrojenje je najvažniji segment tog sistema. Kada za tri godine bude u funkciji moći ćemo da kažemo da smo riješili najveći ekološki problem, ne samo glavnog grada nego i ovog dijela Crne Gore. Kroz izgradnju sistema mi trajno štitimo podzemne vode i rijeku Moraču, Skadarsko jezero i izvorište Bolje sestre”, govorio je nekadašnji gradonačelnik Ivan Vuković.

I opet nikad ništa.

Nažalost, kako trenutno stvari stoje, i dalje će tako ostati. Niko neće kolektor u svome selu. Trenutno su udarni građani Botuna.

Došlo je dotle da je predsjednik Demokratske narodne partije (DNP) Milan Knežević saopštio da će tražiti od kluba odbornika svoje partije da napusti koalicionu vlast u Podgorici, ukoliko otpočne izgradnja kolektora u Botunu.

Kolektor negdje mora biti. Ili ćemo svi imati klozet ispred kuće. Trećeg nema. Zapravo ima, da napravimo cijev do obližnjeg potoka ili rijeke, ili mora, ali to zaista nije pametno.

A pametnija rješenja postoje i za njih ne treba znati nuklearnu fiziku. Samo prošetate do Berana. Berane je, zasad, jedini grad u slivu rijeke Lim na njegovom toku kroz Crnu Goru koji ima prečišćivač otpadnih voda, koji već godinama funkcioniše besprijekorno, a zagađenje vode rijeke Lim svedeno je na nulu.

Beranci su zaštitili Lim ispod Berana i doprinijeli smanjenju zagađenja ukupnog crnomorskog sliva.

U zvaničnim dokumentima Evropske komisije je zapisano da se radilo o investiciji vrijednoj 13,2 miliona eura, od čega su bespovratna sredstva Evropske unije iznosila 8,3 miliona eura, dok je ostatak sredstava izdvajala Crna Gora u vidu nacionalnog kofinansiranja.

Prečišćivač ima tri bazena, ali je ostavljena mogućnost da se doradi još jedan bazen, pa da se kapacitet poveća na trideset hiljada stanovnika. To su takozvani sekvencioni biološki reaktori. Iz njih u rijeku Lim odlazi potpuno prečišćena voda.
Nije preteško, ali niko neće.

Kad prođete pored prečišćivača u Beranama, nemate pojma da ste prošli pored bilo kakve kanalizacije. A kad u Podgorici prođete pored prastarog prečišćivača, tamo oko Delte, treba vam ozbiljna gas maska. Jer je to pravljeno za najmanje tri puta manje stanovnika nego što Podgorica sada ima. Kako dišu stanari obližnjih zgrada malo kome je jasno. Nadali su se da će kolektor 'otići'. Ali on ne mrda.

Svi hoće uređen grad, ali niko neće kolektor za prečišćavanje otpadnih voda ni na vidiku. Znamo li da ne može i jare i pare?

Ali, ovakve priče se kod nas zovu - zaludnje. Sve se svodi na to da se sabiraju i oduzimaju politički poeni, pa se gleda da se ko kome ne zamjeri. Bravo za 'odbranu' Botuna. Ako se pokaže da su ugroženi, neka vlasti daju stanovnicima tog mjesta da pristojno žive drugdje. Problem riješen.

Istorija kaže da su se francuski velikaši silno mirisali da ne bi smrdjeli. Kupanje i kolektori su dosadni. Kako smo krenuli, možda možemo da izmislimo stanice za raspršivanje parfema umjesto kanalizacione mreže. Možda pomogne.

Kada sam posljednji put vidio Krsta Andrijaševića, pretresali smo mnoge stvari. S radošću djeteta govorio mi je o susretima s Ilijom Burićem. Pili su crno vino i jeli pipun.

Sjedim sinoć, sijed i mrzovoljan, na terasi porodične kuće. Žao mi je Krsta. Žao mi je ljeta. Ugasilo se rumenilo zapada. Ne naziru se konture brda Pardus i Bogomolja. Niz Velju stranu, kao pretpotopska neman s hiljadu vatrenih očiju, u dolinu se spušta beskonačna kolona automobila. Ljeto je samo privremeni dar. Podgorica se vraća doma.

FILM I PROLAZNOST

Kapija na kojoj se sretaju ljeto i jesen prostor je napetosti između prolaznog i trajnog. U toj kontakt zoni su ljepota ljudskog života i tajna Krstove umjetnosti.

U vezi s ljetom ne mogu se sjetiti ničega osim jednog italijanskog filma. Nazovi me tvojim imenom. Mislim da je iz 2017. Priča o njemu i njemu. Elio je lokalni momak, Oliver Amerikanac u Toskani. Njihova priča ne može nadživjeti kraj sezone.

U ključnoj sceni otac mladog Elija sinu kaže da ne gura tugu u stranu, nego da toj ljubavi dopusti da ga trajno mijenja. Sve što je bilo nastavlja trajati u obliku sjećanja – ne kao ponavljanje, nego kao tiha prisutnost.

Taj film nastavlja dugu umjetničku tradiciju. Ljeto je sinonim početka i ekstaze, a jesen završetka i svijesti o prolaznosti. Čudim se zašto tu priču pamtim dublje nego sva moja mlada ljeta. Možda zbog bolesti koja me prošle godine načela i ostavila lomove u pamćenju i doživljaju. Možda zato što ono što gubimo ostaje jače od onoga što još posjedujemo.

Sjedim za stolom, a kćerka mi donosi tanjir s zrelim kruškama iz našeg vrta. Pričam joj o filmu i prolaznosti.

Pogleda me i kaže: „Dolazi ti jesen. Neka bude tvoj tihi učitelj.Vidi što ćeš s njenim darovima. “

I ode.

Noć i zebnja. U završnom kadru prezrele kruške na tanjiru. S vinove loze koju sam ljetos zasadio, vjetar koji s jezera stiže uvijek u isti sat – u 22 sata i 21 minut – donosi sve teži miris zemlje.

FILOZOFI I OPROŠTAJ

Cijela istorija filozofije progovara tihim, ali upornim glasom.

Aristotel je još u antici pisao o posebnoj osjetljivosti melankoličnih ljudi. Melankoliju je vidio ne samo kao bolest, nego i kao dar – sposobnost da se osjeti prolaznost i da se to iskustvo pretoči u umjetnost ili filozofiju. Ljeto koje nestaje, u aristotelovskoj optici, ne bi bilo samo gubitak, nego i povod za kontemplaciju.

Humanisti poput Marsilija Ficina nastavili su tu tradiciju, govoreći o melankoliji kao o „saturnovskom daru“. Ficino je povezivao kraj ljeta s povratkom „hladnijih zvijezda“, s vremenom introspekcije. Dok je ljeto vrijeme radosti i erosu bližih sila, jesen je početak povlačenja, što budi melankoličnu svijest o prolaznosti.

Kjerkjegor u Pojmu tjeskobe i Bolesti na smrt govori o melankoliji kao o ozbiljnom stanju duše – gotovo religioznom iskustvu suočavanja sa samim sobom. Odlazak ljeta za njega bi bio metafora: trenutak kada nestaje svjetlost koja nas vara obećanjem beskonačnosti, a mi ostajemo sami pred sobom i vremenom.

Valter Benjamin, pišući o baroknom Trauerspielu (žalobnoj igri), vezuje melankoliju uz svijest o povijesnoj i osobnoj prolaznosti. Odlazak ljeta za Benjamina nije samo promjena godišnjeg doba, nego paradigmatski trenutak: podsjetnik da svaka epoha, svaki „zlatni čas“ povijesti i života neumitno iščezava.

Novalis i romantičari vidjeli su kraj ljeta kao ulazak u drugu dimenziju osjećajnosti: melankolija nije samo tuga, nego i čežnja (Sehnsucht) – ona stvara most između onoga što je bilo i onoga što nedostaje.

Julia Kristeva u Crnom suncu piše o melankoliji kao o nemogućnosti odvajanja od izgubljenog objekta ljubavi. Ako ljeto posmatramo kao „objekt ljubavi“ u kolektivnoj imaginaciji, njegov odlazak u septembru stvara osjećaj da gubimo nešto što je bilo dio nas, a ne možemo ga trajno posjedovati.

 Ljeto odlazi tiše nego što je došlo.

Krstova odlazeća figura, na fotografiji Anke Gardašević, priziva Saturna – hladnog i teškog čuvara sjete. Izgubili smo čovjeka. Izgubili smo svjetlo. Ostale su skulpture i crteži. Dobili smo ogledalo u kojem moramo vidjeti sebe.

Zbogom, Andrijaševiću. Prolaznost me naučila da te volim dublje.

Nafta je danas roba kojom se trguje na berzama. Ima poseban ekonomski značaj, kako za zemlje izvoznice, tako i za zemlje tranzita. Prema podacima U.S. Energy Information Administration (EIA), najveći pojedinačni prihod od izvoza sirove nafte među članicama OPEC-a u prošloj godini ostvarila je Saudijska Arabija, oko 179 milijardi dolara. Količina transportovane nafte cjevovodom Baku–Tbilisi–Ceyhan donosi prihode Turskoj i Gruziji. Prema informacijama iz Tbilisi Capital, tokom prvih šest mjeseci 2023. godine kroz BTC je transportovano 113,8 miliona barela nafte. Prihodi ove dvije države od tranzita su značajni i za 2023. godinu iznosili su oko 144 miliona dolara.

Nafta je, pored ekonomskog, i geostrateški i geopolitički resurs. Njenom kontrolom ostvaruje se geopolitički uticaj. Ima uticaj na energetsku zavisnost i snažan je diplomatski adut, posebno u rukama zemalja izvoznica. Tranzitni putevi i čvorišta postaju ključne geostrateške tačke. Dobijena sredstva od njenog prometa koriste se za vojne aktivnosti u pojedinim regionima, posebno na Bliskom istoku. Na ovaj način vidljiv je njen uticaj na međunarodnu i regionalnu bezbjednost. Nafta utiče na rizik od sukoba. Takvi su bili ratovi na Bliskom istoku 1991. i 2003. godine u Iraku, kao i u Libiji 2011. godine. Rat u Ukrajini ima direktan uticaj na cijenu nafte na tržištu i dinamiku sukoba. Ukrajinska vojska napala je naftnu stanicu Uneča, dio naftovoda Družba u ruskoj oblasti Brjansk. Došlo je do poremećaja u snabdijevanju naftom Mađarske, Češke i Slovačke. Nedvosmisleno, izjava ministra vanjskih poslova Mađarske govori o zabrinutosti za energetsku bezbjednost. Sličan stav iskazala je i Slovačka. Rat u Ukrajini ima direktan negativan uticaj na energetsku bezbjednost država članica EU, te predstavlja izvanregionalni problem.

U junu ove godine sukob između Izraela i Irana doveo je u pitanje prolazak nafte kroz Hormuški tjesnac, kroz koji prolazi oko 20% globalnog snabdijevanja naftom. Tjesnac se nalazi u teritorijalnim vodama Irana. Rat između Izraela i Hamasa prouzrokovao je aktivnosti Hamasovih proksija Huta, koji su u martu i avgustu 2024. godine granatirali dva tankera, "True Confidence" i "Sounion". Zbog ovih napada, tankerki saobraćaj je preusmjeren preko juga Afrike, sa Bliskog istoka ka Sjeverozapadnoj Evropi, umjesto kroz Suecki kanal. Primjera radi, trošak takve plovidbe za tanker “Aframah” iznosi oko 932.905 dolara po plovidbi, dok se vrijeme plovidbe duplira, sa 16 na 32 dana.

Tokovi crnog zlata ujedno su tokovi ekonomskih i geostrateških interesa. Tamo gdje postoje interesi, postoji i moć koja ima tendenciju da se širi, a osnova za to su tenzije i sukobi. Inžinjer Reynolds nije znao da će njegova sreća zbog mlaza nafte biti trajna briga i teret za čovječanstvo.

Konkretno, riječ je o Didu Stanevskom – o reditelju Srđanu Stanojeviću, najpoznatijem po duhovitim i angažovanim video-klipovima u kojima gledamo dogodovštine čuvenih Kumara. Dakle, svi smo upoznati sa Didovim umjetničkim darom, ali malo ko zna da je on vrhunski kućni majstor. Kako se to kaže u narodu – bog mu je dao zlatne ruke, a to je nešto što posebno cijenim kod ljudi.

Od kada sam saznao za taj Didov dar, ali i pasiju, ne zovem kao nekada nepouzdane i 'namazane' majstore. Oduševljava me Didova zanatska vještina, ne samo zbog ušteđenog novca, koji bih podjelio vodoinstalaterima, elekrtičarima i ostalim 'ekspertima', nego lijepo je gledati sa koliko umijeća, sposobnosti, spontanosti i brzine on rješava najkomplikovanije kućne zavrzlame.

On sve zna: da otkloni kamenac iz slavine, popravi brave na vratima, promjeni dio parketa ili brodskog poda koji se nadušio od vlage, popravi bojler iznad sudupere, zamiješa beton i izlije prag ispod vrata... I što je posebno interesantno – nikad ne vrti nepovjerljivo i zabrinuto glavom nad kvarom, kako bi naglasio značaj posla koji ga očekuje. Dido ni u jednoj situaciji ne crnjači. Naprotiv, sve mu je lako, jednostavno i rješivo – prosto uživa u poslu.

S druge strane, još nisam sreo nekoga ko tako dobro i do detalja zna gdje je najbolje kupiti neki poseban i jeftin šaraf, a gdje baštensku garnituru, azijski kamfor (drvo), crijevo za balkon, vještačko zelenilo. Dido do kataloške preciznosti zna šta nude u Kipsu, šta u Cerovu, Okovu, Kaliji, Panonki... Taj čovjek u glavi ima memorijsko skladište za sve te složene i raznorodne kućne elemente, dekorativna i imobilijarna dobra.

U tek podignutoj prelijepoj kući, sa elementima staropodgoričke rustikalnosti, sa kojom se hvali na društvenim mrežama (ponekad preko svake mjere dobrog ukusa) mnogo toga sam je izradio, ugradio, namontirao, postavio, slio, ofarbao, okrečio…

Ali tu se ne završava priča o Didovom nadahnuću kada su u pitanju zanat i zanatske varijacije. Njega zanimaju i komunalno-atmosferske i ulične mreže grada, grad kao koloplet infrastrukture i tehnikalija. Detljno prati faze u izvođenju građevinskih projekata, informisan je o kašnjenu i kvalitetu opštinskih rabota, i odlično mu je poznato koji je trotoar fušerski i diletantski urađen. Ne zanimaju ga blještavilo i estetika novoizgrađenih kvartova – njegovu pažnju privlači ono što je neatraktivno, ali vitalno za gradsko funkcionisanje i kretanje. Dido je tvorac TV formata popularne i odlične gradske emisije Oči Podgorice, koja se već neko vrijeme emituje na Javnom servisu.

Grad se bukvalno mijenja na sedmičnom nivou: niču nova naselja i poluurbani džepovi povezani prečicama i ružnim puteljcima – u Tološima, na Koniku, u Murtovini... Sve gradske četvrti Dido poznaje kao sopstveno dvorište i u njima se snalazi kao skobalj u Morači. Interesantni su ljudi i njihove preokupacije...

Dido je Staropodgoričanin sa Drača: ponašanjem, gegovima, štosevima, stilom govora…, i možda upravo u tome leži njegova predodređenost za zanat – jer duh stare Podgorice prebivao je upravo u autentičnim zanatskim radnjama. Za kraj ću malo izmjeniti Heraklitovu misao –čovjek je najbliži samom sebi kada dosegne ozbiljnost djeteta koje se igra.

Dido je najbliži sebi kada se igra i popravlja česmu, ili sklapa tuš kabinu.

Antonioni namjerno insistira na toj nestabilnosti osjećanja kao nemogućnosti da čovjek uspostavi postojane veze sa okolinom, a samim tim osjećanja nisu u stanju ni da popune prazninu u ljudima i stvarnosti koja ih razdvaja i okiva u njihovoj samoći .

Sandrovo naknadno raspaljivanje fizičke strasti prema Klaudiji (Monika Vitti) je zato izraz krize, poraz u odnosu na Anu, olakšanje u banalnom. Treba li zbog toga i niza drugih kompromisa žaliti čovjeka? Autor je komponovao svoj film na principu otvorene metafore kojoj svako može da pridoda i svoj smisao.

Otud u kompoziciju uvodi često djelove koji nam na prvi pogled izgledaju kao da su pogrešno montirani, da bi tek u sagledavanju cijele scene ili sekvence dakle, same kompozicije filma postali ona nužna veza koja nam ukazuje na puteve samoistraživanja kojima se kreće Antonioni i sa kojima dolazi do svojih simbola.

Da bi dostigao do njih on odabira svaki predmet, posebno obraća pažnju na ugao posmatranja, osvjetljenje i dužinu trajana.

Jer, postupnost u rasčlanjavanju problema, odnosno u izlaganju, otkrivanju materijala koji Antonioni zastupa  zahtijeva apsolutnu pažnju i puno predavanje  učestvovanje u ovaj drami, koja u sebi ima i elemente trilera: samo tako ćemo shvatiti zašto negdje pri  kraju svog puta, pri kraju tog ludog, beznadežnog, uskovitlanog traganja, Sandro i Klaudija se plaše dobrog, krajnjeg  ishoda, traže ali u isti mah i ne žele da nađu, i tako se nalaze u stanju ambivalentnosti.

Njih dvoje bježe i od same pomisli da mogu naći nekog, i da mogu naći ‘njihovu’ Anu, jer — tražeći drugog, oni su, u jednom fascinantnom antonionovskom grču našli u stvari sami sebe. Strašna je cijena kojom je to nalaženje plaćeno, potrebo je samo pokrenuti sebe i svoj senzibilitet, predpostaviti iako pretpostavka nije isto kao i biti u tom pretpostavljenom stanju, no, ipak treba razmišljati  u tom pravcu i emociju usmjeriti u tom pravcu i samo tako ćemo shvatiti da je ovaj Antonionijev film  dubok i lijep, pun emocionalnog naboja. 

Dok gledamo film ponovo mi znamo da će Ana kao glavni lik u ovoj priči poslije 26 minuta nestati, mi stvarno možemo da primijetimo da se jedna ajkula mota unaokolo (pogotovo poslije deset minuta filma, prva je primjećuje Klaudija dok polako plove), i čak jednu malu barku, koji od aktera nikad niko nije pomenuo, zapaža se  čim prođe poslednji kadar sa Anom. Najvažniji razlog za napad jednog dijela filmske kritike (a drugi veći dio dao mu je nagradu!) a i razbjesnjelost publike je bio što Antonioni nikada nije otkrio niti je filmskom interpukcijom objasnio svoj autorski pristup u ovom filmu!? Uostalom, u ovom dijelu filma Avantura ima ekstremno otvoren kraj bar što se tiče njegove protagonistkinje Ane. Što se desilo sa Anom!?

Klaudija i Sandro ostvaruju vezu dok je traže, ali niko drugi se čak i ne zainteresuje za Anninu sudbinu. U ovom potpuno nobičnom  i po mnogima kontraverznom filmu glavni emocionalni naboj dolazi od Klaudijinog osjećanja krivice što je ušla u vezu sa Sandrom, momkom najbolje prijateljice, a ne od njene želje što ne može da nađe prijateljicu.

Zaplet filma,  predpostavljamo, potpuno slučajno, liči na Hičkokov Psiho  sa uznemirujućim odsustvom lika u drugom dijelu filma, za koji smo pretpostavljali da je glavni lik i sa vezom koja nastaje između njenog partnera i žene koja je podjednako zainteresovana za njeno stanje. 

Može se povući  i paralela između teme ovog filma i Felinijevog filma La dolce vita iz iste godine: Anita Ekberg ima svoj ekvivalent u Avanturi u vidu spisateljice kurve (Dorothy De Poliolo), koju napadaju fanovi kada ‘namjerno’? pocijepa svoju usku suknju na javnom mjestu i pojavljuje se ne toliko da bi otkrila vezu centralnog para, koliko da ga prikaže kao lažan. Ali u filmu Avantura  nema ničega od dvosmislenog glamura Felinijevog filma.

Iako je 1950 god. Antonioni sarađivao sa Felinijem na scenariju  za njegov film Bijeli šeik, i pripadao  italijanskom norealizmu ipak je njegov stil, filmski pravac, pripadao drugoj

strani ulice, tj. trtirao je problematiku i bio zaokupljen potpuno drugačijem, klasnom soju ljudi, od recimo onog sloja koje je fantastično odslikaovao Fellini. Antonioni je u sebi sjedinjavao tradiciju i sve ono lijepo što je italijanski neorealizam iznjedrio zajedno sa modernim filmskim izrazom uz naglašenu subjektivnost, a i često nerazumljivost od pojedinih filmskih kritičara do otvorene netrpeljivosti, ali isto tako ispoljio je  i nezavisnost u stvaranju vlastitog stila. Naprosto, želio je i prilično uspješno, nastojao da ostane van pokreta i grupa, znao je izazivati kontroverzne ocjene, prije svega filmske svjetske javnosti. Želio je da ne pokazuje samo ono što se od  njega očekuje, već i da sam postavlja zahtjeve, razmišlja u slikama, brani svoju subjektivnost i svoje utiske, on iznosi svoj stav prema ljubavi, stav prema samom životu. Vjerovatno je to životno iskustvo koje je Antonioni ponio iz dugogodišnjeg bavljena dokumentarnim filmom.

Na kanskoj premijeri publika je‘ispljuvala’ Avanturu i bila izrazito neprijateljski raspoložena, mada je veliki broj kritičara potpisalo da ne prihvata ovakve reakcije i film pozdravilo kao najbitniji film na festivalu. Međutim, vrlo je interesantno, čak šta više kontraverzno da je za samo dvije godine, Avantura, na osnovu ankete pokrenute od strane magazina Sight&Sound, proglašena za drugi najveći film svih vremena! Iako je scenarista i reditelj Mikelanđelo Antonioni snimao dokumentarce skoro dvadeset godina, ovaj film je njegov glavni umjetnički i komercijalni uspjeh.

Prilična zasluga  je i Monike Vitti, glumice koja je ljudski i humani kanal kroz koji se ogleda, učmalo, blazirano, dehumanizovano društvo, i koja će postati centralna figura u kasnijim filmovima kao što su Noć, Pomračenje i Crvena pustinja.

(Autor je filmski i TV reditelj)

Suptilni čipkasti broš predstavlja mnogo više od običnog komada nakita, njime se umješne čipkarice povezuju sa ženama koje će ga nositi kao ukras, postajući tako veza između tradicije i modernosti.
Pletilje čipki nijesu nepoznate u umjetnosti: najčešće ih vidimo kao tradicionalne žene, tihe i ranjive, uglavnom potčinjene muškarcu.

U filmu “Pletilja čipki”, prema romanu Paskala Lenea, u režiji Kloda Gorete, mladu frizerku Pom igra Izabel Iper u jednoj od svojih prvih uloga. U kadrovima punim tišine, njen momak, student, ubrzo shvata da i pored početne fascinacije, nemaju mnogo zajedničkog i napušta je. Ćutljiva i povučena kakva je uvijek bila, Pom raskid prihvata tiho, ali se njen krhki unutrašnji svijet urušava i ona završava u mentalnoj ustanovi.

U sjećanju mi je ostao posljednji kadar u kojem je vidimo kako odsutno plete, dok glas pripovjedača kaže: „Prošao bi pored nje a da je ne primijetiš, jer ona je od onih duša koje ne pokazuju nikakve znake, ali ih je potrebno strpljivo ispitivati i znati promatrati. Slikar bi je mogao uzeti za temu svoje slike: bila bi pralja, vodonoša ili čipkarica.”

Upravo takve žene slikao je čuveni Johanes Vermer, slikar intimnih atmosfera holandskih kuća 17. vijeka, koji je svojoj čuvenoj čipkarici u ruke stavio igle i konac, jer su upravo pletenje i vez bili odraz ženskih poslova toga vremena. Ta veština je od žena zahtijevala ono što i muškarac: smjernost, strpljenje i marljivost.

U tome se, ali tri vijeka kasnije, prepoznaje i Pom iz pomenutog filma, stalno se trudeći da obavi sve kućne poslove, ne uviđajući kako upravo to smanjuje interesovanje mladića koji od nje očekuje veće ambicije. Kao i na Vermerovim slikama, u posljednjem kadru njene ruke spretno prepliću igle i konac, ali pogled odluta za mislima. To je onaj unutrašnji svijet koji se ne može lako izraziti riječima, skriven u uglovima kuće, osvijetljen ili zatamnjen slikarevim potezima četkice.

I u književnosti je čipka često korišćena kao metafora ženskog iskustva – nekada čednosti, nekada zavodljivosti, prefinjenosti i luksuza. Kao statusni simbol naročito se istakla u baroku kada su i muškarci i žene visokog staleža pratili raskošnu modu sa detaljima od čipke među kojima su se naročito izdvajale bogate čipkaste kragne. Budući da je ručno rađena čipka bila skupa, nosila je i svojevrsnu poruke društvene i političke moći.

Slično je vrednovana i dobrotska čipka, skupocjeni dio djevojačkog miraza, koja se prenosila generacijama i svjedočila o ženskom porodičnom umijeću i marljivosti.

Žene pomoraca su iglom i koncem spajale dane odlaska i povratka svojih mornara.

Kažu da je prva mustra čipke u Dobrotu stigla sa ostrva Burano kraj Venecije još u 12. vijeku, gdje se danas nalazi Muzej čipke. Ovo malo italijansko ribarsko mjesto u kome su žene vještim rukama plele ribarske mreže, pretvaralo se u centar najprefinjenije čipke kada bi muškarci otišli u ribolov. Žene bi tada uzimale tanke igle i fine konce i započinjale “punto in aria” – bod u vazduhu. Na ovaj način izrađena čipka nije ni heklanje ni vez, već umjetnost za sebe.

Danas, kada broš od dobrotske čipke postaje nagrađeni suvenir, to priznanje nije dobio samo jedan ručni rad, već čitav niz generacija žena koje su mu u intimi svojih misli i domova dodavale bogate slojeve značenja kroz uzbudljivu istoriju i estetiku Boke.

Međutim, na unutrašnjem planu, ako nijeste servilni, podložni ucjenama ili nijeste član istog ideološkog i političkog miljea, ovaj teorijski diskurs poprima i radikalnije obrise i toleriše standarde kao što su ucjenjivanje, bahatost, ignorisanje, pa čak i latentno zastrašivanje neistomišljenika.

Kako u praksi izgleda kolizija greenwashinga i autentičnih edukativno-ekoloških inicijativa najbolje svjedoči primjer interdisciplinarnog akademskog programa koji se, pod pokroviteljstvom opštine Žabljak, realizuje u različitim formatima od 2021. godine.

U skladu sa preliminarnim verbalnim dogovorom, program je po prvi put trebao da bude institucionalno podržan od strane Ministarstva ekologije, održivog razvoja i razvoja sjevera, međutim ne i da postane dio njihovog političkog dekora. Ipak, kako to sa zelenim pranjem obično biva, umjesto transparentne i normativno utemeljene saradnje zasnovane na principima javnog interesa i akademske autonomije, došlo je do pokušaja političke instrumentalizacije i manipulacije sadržajem programa. U trenutku kada su organizatori odbili zahtjev da promijene sastav učesnika panel diskusije, uslijedilo je i (ne)očekivano povlačenje prethodno iskazane podrške.

Hvala vam što ste ovog ljeta bili naši gosti. Oprošteno vam je što ste nas obmanuli. Pišemo javno kako bismo ukazali na probleme zelenog pranja, jer vi to očigledno ne razumijete.

Jedan od prvih američkih ekologa Aldo Leopold je u svom djelu The Land Ethic, napisao da je društveno djelovanje etično onda kada doprinosi očuvanju stabilnosti i ljepote prirodne zajednice. Kada pojedinci svojim angažmanom zanemaruju ovo pravilo, onda se radi o sitnom ili krupnom ekološkom kriminalu; kada država svojim postupcima podrije ove postulate ili akademske i volonterske inicijative, ona šalje poruku da su sistemska zaštita biodiverziteta, edukativne aktivnosti i ekološka etika, podložne političko-ekonomskim kalkulacijama i manipulacijama.

Zatvarajući oči pred surovom crnogorskom realnošću (nepostojanja adekvatne vizije ekološkog razvoja, urbanom haosu, minorne informisanosti građana o važnosti ekološkog duga i ekološkog otiska, neplanskog odlaganja otpada, devastiranosti zaštićenih područja, institucionalne ugroženosti UNESCO zona zaštite itd.), stiče se utisak da se ekološki problemi u Ministarstvu ekologije više ne posmatraju kao incidenti, već kao normalizovana devijacija, dok politički govori služe kao diskurzivna maska koja kamuflira nezainteresovanost i neupućenost.

Istovremeno, odbijanje da podrže realne edukativne programe i besomučno akcentovanje zelenog populizma na Durmitoru (masovno “čišćenje” već uređenih šetališta, pilates, slikarske kolonije, razne promocije u zonama gdje UNESCO godinama insistira na ograničenom broju posjetilaca a EPA čak i na redukciji broja decibela), nije samo trivijalno ili banalno, to je indikator šire institucionalne etike oličene u oportunizmu, karakteristika sistemskog nerazumijevanja i potpuno pogrešnog ekološkog rezonovanja koje ovaj resor baštini.

Konačno, ignorisanje poziva za konstruktivnu saradnju sa profesorima i studentima sa tri državna univerziteta, ucjenjivanje i latentno zastrašivanje naučnih radnika na polju ekologije nije samo nemoralno, već je veoma opasno za crnogorsko društvo - akademska zajednica je jedino mjesto gdje se mogu dobiti pravovremene i adekvatne informacije za potencijalne ekološke akcije.

U sva tri slučaja, ovdje se ogleda duboko problematičan pravi karakter institucionalne ekologije u Crnoj Gori, usmjeren na procentualnu dobit, umjesto na zaštitu; efemerne akcije i deklarativne ugovore o saradnji, umjesto na realne edukativne programe; na masovnost i usavršeni tehnički ekspanzionizam, umjesto na umjerenost; na novu formu ideološke dominacije, umjesto na vrijednosti koje priroda velikodušno nudi.

Na kraju, bez obzira što su usavršili zelenu simulaciju, predstavnici ovog resora moraju znati da ovakvim djelovanjem (ne)svjesno obesmišljavaju ne samo akademsku posvećenost, volonterizam i građanski aktivizam, već i sam autoritet države Crne Gore u oblasti zaštite životne sredine.

Stoga apelujemo na njih, dugoročno planirana vizija razvoja (zasnovana na metodički oblikovanoj ekološkoj edukaciji), realna zaštita ugroženih prirodnih dobara (zasnovana na meritokratiji), umjerenost u djelovanju, kreiranje etike odgovornosti i čuvanje integriteta institucije u kojoj se privremeno nalaze, ne smiju ostati apstraktne floskule, već moraju postati konkretni okviri za javno djelovanje. U suprotnom, crnogorska ekologija će i dalje biti samo deklaracija i kako reče Bauman „lijepa riječ za loše namjere“.

 Autor je vanredni profesor na Filozofskom fakultetu

Cijela Crna Gora već sedmicu dana sa bolom sluša da će poslije 22. avgusta sat parkinga na rivi grada Kotora plaćati 4.80 eura po satu. Cijela Crna Gora zaboravlja da je za svoju pokretnu silu većinski izabrala koncept liberalnog kapitalizma i da je taj vjetar na naše livade i kamenjare 1989. donio vijest da je naše samo ono što možemo kupiti. Tom računicom obuhvaćena je i kotorska riva.

Ta mala povlastica parkiranja auta na tom mjestu podsjeća me da istorija života u gradovima nije linearna. Tu se stvari pomjeraju sloj po sloj. To što sat parkinga na rivi košta 4.80 eura mali ja korak za Kotor. Veliki za mene koji prihvatam to poskupljenje jer me život naučio da je moje samo ono što mogu kupiti. I tu s životom nemam grke.

Tržište određuje vrijednosti i granice mogućnosti. Kao prošle sedmice oko nove cijene parkinga u Kotoru, javnost se ovog ljeta uskomešala na vijest da kilogram rajske smokve košta 12 eura.
Imamo na našem imanju tu smokvu koja prvi rod daje u junu. Umjesto očekivanih 50 na njoj smo ove sezone našli 3 kilograma. Krošnja te smokve pokriva 30 metara kvadratnih. Cijena metra kvadratnog zemljišta na lokaciji gdje raste je 60 eura za metar kvadratni.

Zato me cijena od 12 eura za kilogram smokava nije skandalizovala. Svaki Crnogorac čija je familija kupovala zemlju zna da je naša stara mjera za vrijednost zemljišta rod. Neko imanje vrijedi koliko se za 10 godina na njemu može nabrati smokve ili grožđa, sakupiti ječma ili raži.

Kada su prvi prodavci smokve odredili 12 eura za kilogram nijesu imali na umu stare računice njihovih đedova. To sam siguran. Ipak, odredili su cijenu po kojoj za deset godina s cijenom i rodom od ove sezone, kupuješ 30 metara kvadratnih zemljišta na kom raste smokva. Nepogrešivo!

Djeluje materijalistički ali sve u životu ima logično i praktično utemeljenje. Tržište postavlja jasne granice između snova i stvarnosti. Volim ja Njegoša i poruku “...neka bude što biti ne može...” ali držim svoja očekivanja u polju onoga što je zaista ostvarivo. Volio bih da nastavnici koji najavljuju štrajk našu djecu nauče kada kupuju ne razmjenjuju novac za predmet ili uslugu. Da je novac koji će steći dokaz da su uložili trud, rad, vrijeme. Da ih nauče da je kupovina rezultat njihovog rada i zalaganja. Da ih nauče da je samo to što kupimo zaista naše.

Novac je simbol discipline, upornosti i rada. Kotorani koji su sagradili Kotor tu su tvrđavu podigli kroz diciplinu, upornost i rad. Malo je među današnjim Kotoranima njihovih potomaka ali današnji Kotorani žive od toga đe žive i imaju pravo da odrede cijenu. Naše je pravo da to što nude uzmemo ili ostavimo. Od plandovanja na kotorskim pjacetama ne planiram načinjeti podvig. Crna Gora danas je zemlja po mjeri bogatih ljudi. Ne oslanjam se na iluzije. U Kotoru ne stojim u redu za paštu. Stojim pred Crkvom Svete Klare i mislim na sliku Ecce homo koju pripisuju Špancu poznatom kao El Divino.
Mislim na Ivana Kerna koji mi , uz barele točenoga piva koje ispijamo dok se u brdima hvata mrak, objašnjava sva blaga franjevačke biblioteke koju čuvaju unutar tih zidina.

Čitam da je Crna Gora zemlja sa najbrže rastućom stopom milionera na kugli zemaljskoj. To je jako dobra vijest. Revolucionarna pravda ne funkcioniše.Svi smo ravnopravni ali su ljudi s gomilama novca na računima nešto ravnopravniji.

Život jeste kratak ali je dovoljno dug da ga pravilno iskoristimo. Obožavanje vanjštine se plaća. Tih stvari se sjetio Švajcarac. Henri Frédéric Amiel.

Na prijateljskoj stranici jučer našao sam citat iz njegovih Dnevnika. Godina je 1871. Vrijedi pročitati.

“Mase će uvijek biti ispod prosjeka. Doba punoljetstva će se spustiti, barijera pola pasti i demokratija će doći do apsurda predajući odluku oko najvažnijih stvari onima koji su najnesposobniji. To će biti kazna njezinog vlastitog apstraktnog principa Jednakosti, koji oslobađa neznalicu obaveze da se obrazuje, imbecila da se prosudi, dječaka da postane čovjek i kriminalca da se popravi. Javno pravo utemeljeno na jednakosti raspast će se u komadiće zbog vlastitih posljedica. Jer ne prepoznaje „nejednakost vrednota“, zasluga, iskustva, i osobnog nastojanja: kulminirat će u trijumfu šljama i bezobličnosti.”

Sva ta čuda svijeta danas imamo pred očima. I sad ti meni kažeš da je 12 eura za kilogram smokava nagovještaj propasti svijeta, a 4.80 eura za sat parkinga na kotorskoj rivi pljačka. Ne, to je najmanje što smo za sva naša svaštočinstva dobili za uzvrat!

Imaš ruke. Imaš noge. Dišeš. Ustani. Hodaj i zgrabi svoj novac.

Dok su se vrata američke ambasade pod opsadom zatvarala, njemu su se otvorila druga. Kanadski ambasador u Iranu, Ken Taylor, pružio im je sklonište pod krovom ambasade. Taman kad su mislili da je kriza prošla, počela je druga. Kako napustiti kanadsku teritoriju u Iranu i stići u SAD? Dani su prolazili, a opasnost po živote kanadskih i američkih diplomata je rasla. Iranska obavještajna služba ubrzo je shvatila da nedostaje dio osoblja ambasade i počela je potragu za njima od vrata do vrata.

Skoro tri mjeseca trajala je ova drama, dok je za ostale diplomate, koje je oteo Homeinijev režim, trajala 444 dana talačka kriza. Za to vrijeme u Lengliju su se održavale konsultacije kako bi se šest diplomata dovelo bezbjedno u SAD. Od mnogih prijedloga prihvaćen je jedan neobičan, a pokazao se maestralan, koji je predložio operativac CIA Antonio Mendez. Diplomate će biti pod lažnim identitetom filmske ekipe, koja u Iranu planira da snima film pod imenom “Argo”.

Iako osporavana ideja od pojedinih Mendezovih kolega, odlukom direktora CIA Stansfielda Turnera misija je mogla početi. Mendez putuje u Teheran. Iako se radilo o snimanju nepostojećeg filma, ovo spašavanje bilo je životni film žanra drama. Prilikom izlaska iz iranskog vazdušnog prostora letom SR 363 Swissair, iza njih je ostala priča njihovih života, koja će za teheranske vlasti ostati tajna godinama kasnije.

Bilo je u istoriji više sličnih događaja koji su značili evakuaciju i spašavanje civila i diplomatskih predstavnika država. Tako su, u aprilu 2023. godine, iz ambasade SAD u Sudanu evakuisani američki diplomati uz pomoć specijalnih snaga američke vojske. Takođe, poznata je i operacija spašavanja Philipa Waltona iz Nigerije 2020. godine, koja predstavlja odličan primjer saradnje obavještajnog sektora i specijalnih snaga na terenu.

Savremene operacije spašavanja podrazumijevaju temeljnu pripremu i planiranje, kroz precizan obavještajni rad i saradnju između organa i službi u sistemu bezbjednosti. Važna je spremnost i opremljenost specijalnih snaga vojske i policije, čiji je zadatak suzbijanje terorističkog djelovanja i evakuacija.

Obavještajni rad mora se sprovoditi kroz komunikaciju i koordinaciju koja je zaštićena i šifrovana, uz adekvatan nadzor nad objektima i ljudima. Ključna je taktika između sile i iznenađenja, uz isključenje postojanja žrtava. „Argo“ i druge operacije primjer su brige i zalaganja države za bezbjednost svojih građana, gdje god se nalazili u svijetu. Predstavljaju pravi dokaz dobre saradnje i koordinacije između organa i službi. Konačni cilj treba da bude zaštita ljudske bezbjednost

Zar danas nije isti običaj u savremenom rimskom carstvu – u Sjedinjenim Američkim Državama? Koliko puta smo čuli da u Americi bogata klasa živi na farmama ili rančevima – a sirotinja u velikim gradovima, u velikim džunglama na asfaltu. Slično je i u francuskom stilu življenja, u bajkovitim zaseocima uz polja lavande u Provansi… Upravo je jedan Francuz Žan-Žak Ruso napisao: ‘Kada je čovjek prešao iz prirode (sa sela) u grad – postao je mračan, perverzan i bolestan’. U naprednom i kulturnom svijetu selo je oduvijek bilo, a i danas je, ishodište gospode i elite. Međutim, mi u Crnoj Gori gotovo uvijek smo se stidjeli sela koje nas je podsjećalo na navodnu zaostalost, na neprijatan miris štala, na živinu... na primitivizam. A u stvari to je najveće bogatstvo, i to uviđamo sve jasnije svakim danom.

Ali nismo svi imali taj degutantni odnos prema selu i prema kućama naših predaka. Sjetimo se Branka Kostića, koji je drmao ondašnjom saveznom državom. Ništa mu nije bilo milije no da sa najviše političke i društvene platforme utekne u rodne Rvaše u Riječkoj nahiji i da se udubi u seljačke rabote. I zaista, koliko je oko nas intelektualaca, profesora, političara, umjetnika, ali i srednjih službenika koji su se u drugom dijelu života vratili zavičaju: svom selu i u njemu nekom malom zanatu kojim mu se bavio djed. Taj drugi ili kasniji period čovjekovog života Jung opisuje kao introvertan – sve više smo zagledani u svoju unutrašnjost, a sve manje u svijet i spoljne predstave. Tada se polako zaklanjamo, odlazimo neprimjetno, tražimo pribježište – i to je najčešće stari kraj, uljuljkan pored potoka i jasenove šume.

Postoji jedan vrlo interesantan pojam u grčkoj filozofiji – ataraksija. On označava neuznemirenost i spokoj, ili bolje reći udaljenost od briga, životnih problema i stihija. To je bio ideal mudrih ljudi, pa i pomenutog Seneke i pomenutih stoika, i on se ne postiže intelektualnim pozama i prenemaganjima –postiže se radom na zemlji!

Dakle, Senekina Pisma prijatelju zavela su me najživotnijim poimanjem sela i poljoprivrede, iako je Senekina filozofska i prozna imaginacija dosljedno impresivna i zadivljujuća. Vratio me Seneka u mediteransko djetinjstvo, podsjetio na babu i djeda, na čuvanje krava i rad u baštini u Prijevoru pored Herceg Novog, gdje sam se podigao. Svi se u jednom trenutku vraćamo svojim izvorima...