Ovaj arhitektonski element će kroz istoriju vrlo brzo nadrasti svoju praktičnu ulogu i postati raskošan ukras privatnih palata i dvorova, kao i gradskih trgova, na kojima su koracima neprekidnog penjanja i silaženja, baš kao i u životu, stepenice dobijale posebnu patinu.

Oduvijek su me fascinirala stepeništa uklopljena u atmosferu parkova, možda zato što sam na jednom takvom odrastala.

Vrlo posebno stepenište koje sam upoznala kasnije u Podgorici, a čijim se stepenicama park na Kruševcu sliva ka gradskim ulicama ili se grad penje ka Dvorcu Kralja Nikole, zavisno iz kog pravca gledamo, izgledalo mi je kao savršeno tajno i tiho mjesto. Prevarila sam se, jer njega češće posjećuju oni koji žele da učine javnim neki svoj važan dan u životu, fotografišući trenutak na stepeništu za siguran lajk i uspomenu.

Kada beogradskim parkom na Kalemegdanu želite da se spustite do Pariske ulice koja će vas i lijevo i desno odvesti do rijeka, to možete učiniti Malim stepeništem koje je početkom vijeka projektovala Jelisaveta Načić, prva žena arhitekt u Srbiji. Po svemu posebna, kao da joj je život neprestano bio za petama jureći je životnim stepenicama, skrasila se na običnoj plavoj tabli ispisanoj njenim imenom, koje nosi jedna po mnogo čemu posebna uličica na Dorćolu, u neposrednoj blizini crkve Svetog Aleksandra Nevskog koju je takođe ona projektovala. Jelisavetine stepenice od zelenog kersantita iz Tešića majdana, orošene vodom sa česme koju je ukrasila lavljom glavom, postaće prvi primjer arhitekture parkova u Srbiji.

Mnogi će pomenuti jedinstvenu ljepotu onih 215 stepenika obloženih keramičkim pločicama u Rio de Žaneiru. Čileanac koji je proveo više od 20 godina ukrašavajući ih, upravo će se njima i zauvijek popeti u vječnost. Ili stepenice pariskog Monmartra na čijem vrhu nas dočekuje umjetnička naseobina, kao i Bazilika Svetog Srca. Ili one prostrane u Rimu, nazvane Španske zbog ambasade ove zemlje u svom podnožju, koje takođe vode do crkve.

To što ove monumentalne građevine čovjekove korake usmjeravaju ka visinama sakralnih građevina, u tišinu hramova, stepenik po stepenik, gušeći huk i gradsku vrevu, govori o suštinskoj simbolici stepenica kao duhovnih ljestvica. Stalna borba da se domognemo vrha na kojem prestaju ovozemaljska pokliznuća, navešće Svetog Jovana Lestvičnika da napiše čuvene pouke o 30 stepenika (ljestvica) do nebeskog carstva.

Nisu samo religija i filozofija prisvajale simboliku stepeništa, već i brojni umjetnici. Ne pjevaju li o tome i T.S. Eliot (“Na prvom zavoju drugih stepenica...”) i V.B. Jejts (“Zovem te sa stepenica zavojitih...”).

U sedmoj umjetnosti, velike stepenice u Odesi postaće Potemkinove zahvaljujući čuvenoj sceni dječjih kolica koja jure nizbrdo u filmu “Oklopnjača Potemkin” Sergeja Ejzenštajna. Ovu scenu stradanja na stepenicama prepoznaćemo i u kadrovima drugih reditelja, do današnjih dana.

Tako će i jedne obične stepenice u Bronksu postati atrakcija otkako je na njima u filmu “Džoker” zaplesao Hoakin Feniks.

Daleko od atrakcije, stepenice su odavno nadrasle arhitektonsku upotrebu. One su dobile svoju duhovnu dimenziju postajući unutrašnje ljestvice naših svakodnevnih uspona i padova, ali i jednu posebnu poetsku dimenziju o kojoj je pisao Gaston Bašlar. Stepeništa su mjesta gdje mašta oživljava, gdje je svaki korak mali ritual prelaza, gdje stopala dodiruju prostor sadašnjosti, ali um putuje ka budućem i prošlom.

Pulicer je ljude koji pišu savjetovao da pišu kratko i jasno. Jasno da ljudi mogu razumjeti što si kazao i slikovito da bi mogli upamtiti sve što je rečeno. Da se na dan pred zimsku kratkodnevicu mogao obratiti Crnogorcima Petar Prvi Petrović Njegoš ponovio bi riječi zapisane 22.maja 1822.

"Ja s mojom najvećom žalošću plačem i vidim da ste svi sami sebe i svojoj đeci najviši krvnici i neprijatelji duševni i tjelesni i da svi đavoli i svi vaši neprijatelji od svijeta ne bi mogli toliko zla, ni toliko štete i sramote vam učiniti, koliko vi sami sebe činite", poručio bi glavarima i starješinama povodom ove žestoke čarke koja je među Crnogorcima izbila jer se spore o statusu troje sudija Ustavnog suda Crne Gore.

Taj je znao sve o primijenjenoj gluposti u službi nekog afekta i gubitku afektivne ravnoteže svojih podanika. No, o tome možete više naučiti od Muzila. Njegovo životno djelo je roman “Čovjek bez osobina”. Monumentalna je to priča. Iskoristio bih samo naslov. Čini mi se jako zgodnim za javni poziv što ga Skupština Crne Gore planira da uputi a odnosi se na izbor sudija Ustavnog suda Crne Gore. Moj prijedlog. Kratak tekst. Samo: Traži se čovjek bez osobina.

Naravno, tu bi mogao biti i ostavljen prostor za unos fotografije i svaka bi partija mogla postaviti selfi svog favorita.

Ništa ozbiljno. Samo fantaziram i zimsku kratkodnevicu koristim da razgledam okolinu. Pa su mi na forhend došli Ustavni sud i (ne) djela aktuelnog saziva Skupštine Crne Gore.

DAN I NOĆ

Kao uvod u zimski solistocij opozicija je spriječila premijera Milojka Spajića da odgovara na poslanička pitanja u plenarnoj sali Skupštine Crne Gore. Potom su predsjednik Milatović i premijer Spajić razgovarali o ključnim temama cijela 4 sati a nakon sastanka novinare ostavili bez izjava za javnost. Na kraju dana radnici Gradske čistoće pretukli su v.d. direktora Denisa Hota na svečanosti koju je organizovala firma. Ponovljeni su izbori u beranskom Gornjem Zaostru.

Zimski solsticij, to vam je zimska kratkodnevica, kao simbol ponovnog rođenja ili obnavljanja svjetlosti, nade i obnovljenih mogućnosti, svi ostali, izuzimajući ekipu koja je tukla Denisa Hota, dočekuju na slobodi. Ne kažem zasluženo!

Trenutak kada Sunce doseže svoju najmanju visinu na nebu, stvarajući najdužu noć i najkraći dan godine, a ne znamo o čemu su razgovarali Milatović i Spajić.

Dan poslije, dva nezvanična sina Sunca ili dva kneza tame, zavisno s koje strane političkog spektra ih posmatrat mudro ćute. U ćutanju je sigurnost ljudi koji motre i suton i zoru.

IZBOR I RAZRJEŠENJA

Neutralni posmatrač kao prirodni fenomen kod nas ne postoji. Nije zabilježen ni primjer objektivnog sudije koji je duboko uticao na kulture, običaje i verovanja naroda. Lažem. Jeste Sula Radov. Uticao. O objektivnosti ništa ne znam.

Slično Suli Radovom među starim Crnogorcima prekretnica u ciklusu života i ljudske prirode kod nas današnjih bi mogao biti pošten sudija, posvećen pravu. Mislim na muškarca ili ženu koji bi mogao/la pomoći povratku svetlosti zakona u našu kluću. Njegova ili njena bi suđenja i razumijevanje prava postala osnova za mnoge kasnije tradicije, uključujući i tradiciju zakonitost i rada zastupnika naroda koji oblikuju, utjeruju i rastjeruju pravdu. A sve po pravdi koja ne mora značiti da postupaš po pravu...

Izbor i razrješenje sudija Ustavnog suda u Crnoj Gori tradicionalno je vrijeme velikih parlamentarnih obreda i parlamentarnih festivala. Izbor i smjene obilježeni su ritualima čiju suštini obični, mali ljudi čije će sudbine oblikovati muškarci i žene ogrnuti togama sudija Ustavnog suda, teško mogu razumjeti. Nijesam jučerašnji ali ne uspijevam razumjeti što to znači ugledan pravnik. A to je valjda ključna referenca za izbor u zvanje sudije Ustavnog suda. Nemoraš da polažeš državni ispit. Dovoljno je da su ugledan.

Kako se postaje ugledan pravnik? Je li to nešto povezano s disciplinom, odgovornošću i postavljanjem ciljeva? Podrazumijeva li to istorijat borbe s simbolima zlih duhova društva u tranziciji i negativnih uticaja zlata punih vreća pobjednika tranzicije? Podrazumijeva li to postojanje ljudi koji mogu potvrditi da su od uglednog pravnika/ce dobili zaštitu i sreću? Đe se može “izvaditi” potvrda da si ugledan pravnik? Je li to čin ili titula...

Izgleda da je dovoljno je da vas prati dobar glas. Reče mi jedan čoe'k, neću ti reć' koji i đe... To bi moglo biti dovoljno, ako se u pravom trenutku nađete na pravom mjestu da završite u Ustavnom sudu.

Pratio sam nekoliko sesija “saslušanja” kandidata u Skupštini Crne Gore. Čuo sam i izabrane i one koje nijesu izabrali. Zato referiram na naslov legendarnog romana Roberta Muzila. Taj se traži.

MARINIRANI KRAP

No, da se vratim solsticijskim običaja. Unesite u svoj domo zelene ukrase. Naši pretci smatrali su ga zaštitnim simbolima protiv zlih duhova i negativnih uticaja zime. Častite sebe solidnom porcijom mariniranog krapa. Ukusan zalogaj je dobra osnova za refleksiju, obnavljanje snage i otvaranje prostora za nove početke

Kad se već vraćam početak vratiću se poslanici Petra Prvog Petrovića koju sam pominjao.

Zapisano je - “ ...i vi i ostali Crnogorci u isto doba radite da svoju slobodu izgubite i da u vječnu sramotu i nevolju, mimo svijeh narodah, ostanete, i niko vas ne sili da tako činite, nako sobstvena vaša volja i zli običaj, koji nehoćete nikojako ostaviti. Vi činite što znate, no ne znate što činite”.

Lijepo je iscrtao obrise ondašnje naše gluposti. A mi ka` vazda.

Umoran od intezivnog državničkog i političkog života, tvorac Evrospke zajednice za ugalj i čelik i utemeljivač ideje o evrospkom jedinstvu, svoje pozne godine provodio je pokušavajući da bogato političko iskustvo pretoči na papir i ostavi ga kao nasledstvo budućim generacijama. Ljubitelj vina i konjaka i strastveni čitalac filozofskih štiva, u svojim memoarima zapisaće rečenicu vanvremenskog značenja.

Ona glasi: „Evropa neće biti stvorena odjednom niti prema jednom planu. Ona će se graditi kroz konkretna dostignuća koja prvo stvaraju solidarnost.“ Rečinica koja je stara 64 godine upravo simbolizuje EU danas, samo što dolazi vrijeme kada će iz bezbjednosnih razloga ona morati definisati jedinstveni plan na polju odbrane.

Zajednička bezbjednosna i odbrambena politika EU dio je šire politike, koja u sebi uključuje i zajedničku spoljnu politiku. Njeni temelji uspostavljeni su po završetku Drugog svjetskog rata potpisivanjem Briselskog sporazuma 1948. godine. Tada je stvoren Zapadnoevrospki savez. Od tog perioda do danas, ova politika prošla je različite faze i oslikavala jedinstvo ali i političke i strateške probleme unutar različitih saveza evropskih država. Ključni događaj koji je dao nadu da se može izgraditi snažna odbrambena struktura EU, bio je Ugovor iz Mastrihta iz 1992. godine.

Njime je definisana današnja Zajednička spoljna i bezbjednosna politika. EU i države članice pojedinačno, danas su suočene sa bezbjednosnim izazovima i rizicima, koje su asimetričnog karaktera. Takođe, na prostoru Evrope i graničnom regionu Bliskog istoka, vode se dva rata. Pored toga jasno se naziru buduće bezbjednosne prijetnje, koje sa sobom nose novi globalni poredak. Ostaje otvoreno pitanje odnosa na relaciji EU – NATO u kontekstu odbrambene arhitekture. Da li formirati sopstvene vojne snage ili i dalje svoju odbranu prepustit NATO sistemu kolektivne bezbjednosti?

Zbog svega navedenog, danas je jedinstvo politike EU u oblasti odbrane na posebnom ispitu. Prvi problem je odnos prema ratu u Ukraijni. Nema jedinstvenog stava država po pitanju vojne pomoći ukraijnskoj vojsci. Pomoć Njemačke i Francuske u vojnoj opremi i tehnologiji je evidentna. Predsjednik Ukraijne dobio je obećanja francuskog predsjednika o nastavku pomoći, uz moguće raspoređivanje francuske vojske, kao doprinos ostvarivanju mira. Sa druge strane Mađarska izražava reserve prema daljem ulaganju novca u opremu za ratne operacije ukraijnske vojske. Prelomna tačka koja može stvoriti jedinstveni stav EU prema ratu u Ukraijni je početak mandata izabranog američkog predsjednika Trampa.

Ukoliko nova američka administracija smanji vojnu pomoć Ukraijni, to će biti signal da i države članice EU preispitaju svoju ulogu i obim pomoći. Tada će se ponovo otvoriti pitanje, potrebe jačanja odbrambene politike EU i stare dileme u odnosu NATO – EU. Takođe i pitanja ekonomske i političke isplativnosti ulaganja u vojsku EU. Stare dileme podstaknute novim bezbjednosnim izazovima, ponovo će na ispit staviti jedinstvo članica EU. Jedno je sigurno, EU i NATO treba da ostanu partneri u euroatlanskoj bezbjednosnoj strukturi, doprinoseći uspostavljanju i održavanju svijetskog mira i bezbjednosti.

NATO kroz princip kolektivne bezbjednosti i programa „Smart defence”, a EU kroz primjenu modela „Pooling and sharing” u opreacijama održavanja mira, sanacije i razvoja kriznih područja.

U Moneovoj rečenici sa početka teksta, ključna riječ je solidarnost. Ona mora ostati imperativ u odnosima između članica EU ali i odnosima između EU i NATO. Samo kolektivnim pristupom i saradnjom moguće je suočiti se sa bezbjednosnim izazovima koje nosi vrijeme pred nama.

Afera seksualnog uznemiravanja iz Gimnazije popriječila se posred našeg duštva i poprimila političku fizionomiju, bježeći skokom u stranu od svoje bazne i devijantne prirode. Ali ruku na srce – da li je moguće izbjeći političke konotacije kada su tri centralne ličnosti afere preko politike zaposlene u Gimnaziji.

Prethodna direktorica Zoja Bojanić-Lalović dolazi na tu poziciju kao vatrena i pouzdana DPS-ovka, dok profesora Radomana Čečovića, kao funkcionera SD-a, zapošljava upravo Bojanić-Lalović – na nezakonit način, dva dana pred izbore 2020. Na kraju ovog Uroborovog kruga Biljana Vučurović na mjesto direktorke stupa iz takozvane dubina, kao kadar blizak avgustovskoj pobjedničkoj većini.

Dakle, ako nam je politička pripadnost pokroviteljstvo i za tako osjetljivu i suptilnu dužnost vaspitanja i obrazovanja djece, onda je sasvim moguće da nam mnogo lakše promaknu ljudi poput Čečovića i ostalih profesora-lovaca, o kojima se priča ovih dana u medijima.

Politika je nažalost veoma prljava disciplina kod nas, pogotovo u razdoblju koje traje od početka višepartizma (ranih devedestih) do danas. Pogledajte ko se sve bavi politikom posljednjih godina i kome dajemo moć odlučivanja u ovom zapuštenom društvu? Nismo ni mi, mali i svakodnevni ljudi koji svojim glasom otjelotvorujemo takvu partitokratsku elitu, nevini u svemu. Kako je govorio Dostojevski u romanu Braća Karamazovi: Svi smo za sve krivi! Kada nam jedna nemoralna i groteskna politika, u čijem se epicentru nalaze falš diplome, laži i pljačke, određuje i mapira bukvalno sve u državi, onda ne treba biti u čudu – ni pred ovakvim izopačenjima.

Možda je i decembar mjesec koji zabada poslednju tačku u kružnicu odlazeće godine, pa se vraćamo svojim predgrađima iz kojih smo otišli u želji da, kao Hoze Arkadio Buendija, izgradimo negdje drugdje svoj Makondo.

Magija knjige koju smo često čitali premladi da bismo shvatili da će nas neupitna potreba za udaljavanjem od tih mjesta gde je sve počelo, ponovo vratiti na početnu tačku našeg putovanja, oživjela je u tom vječno mladom svijetu Markesovih likova sada i ekranizovanih u istoimenoj seriji.

To što je serija na španskom jeziku daje joj posebnu melodičnost, to što su piščevi sinovi učestvovali u kreiranju serije odslikava nasljeđe djela koje je odavno postalo simbol Kolumbije i cijele Latinske Amerike jer odiše bojama, mirisima, magijom, ali i nakupljenom samoćom i tugom Trećeg svijeta.

O istih sto godina samoće upravo tog svijeta često je pjevao Rundek, bacajući nas u magiju svojih muzičkih mizanscena, kao što je toga dana učinio pjesmom o predgrađu. Svih njegovih albuma i pjesama sjećam se kao savršeno preciznih oznaka svojih godina samoće koje su ponekad izgledale kao da ih je stotinu, kao i onih bučnih perioda koji su probijali zidove tišine u mladalačkim predgrađima. Uostalom, nijesmo li njegov i “Haustorov” album “Treći svijet” zavoljeli upravo jer je iz njega “disao treći svijet” kao usamljeničko predgrađe Prvog i Drugog svijeta.

Kažu da je Markes potrebu za pisanjem romana “Sto godina samoće” prvi put osjetio kada je posle mnogo godina posjetio kuću u kojoj se rodio i odrastao u Arkataki, predgrađu njegovog budućeg života iz koga će izrasti Makondo, porodica Buendija, njihova kuća sa bujnim rastinjem i Ursulinim cvijećem, kesten u dvorištu sa kojim će u poslednjim godinama života srasti Hoze Arkadio, osnivač ovog čudesnog mjesta koje je sagradio u bezuspješnoj potrazi za morem.

Iz balkanskih predgrađa izroniće estetika još jednog umjetnika koji će težinu našeg trećeg svijeta razigravati magijskim začinima stvarajući filmski Makondo. I ne samo filmski, jer je poput začetnika loze Buendija u Markesovom romanu, Emir Kusturica podigao dva svoja Makonda: Andrićgrad i Drvengrad.  Povezanost svijeta Latinske Amerike i Balkana, graditelj i reditelj vidi u tragičnim istorijskim okolnostima i visokim kulturnim i civilizacijskim dometima trećih svjetova, naglasivši da je upravo “produžetak plemenskog života u Latinskoj Americi, u brdima Kolumbije, obezbijedio Markesu kao studentu dramaturgije u Rimu, da donese svoju korpu iz koje može da povadi sve one čarolije koje je kasnije povadio”. U njihovim razgovorima na Kubi, Kusturica je pitao Markesa: „O čemu se radi u ovom svijetu, kada bi mogao da svedeš sve naše aktivnosti, kosmičke aktivnosti, isijavanja, radijacije u jedan mali filozofski okvir, šta bi to bilo?” Dobio je odgovor: „Zlatno jaje”. Isti naziv nosi nagrada koju reditelj filmskih predgrađa i realizma začinjenog magijom, dodjeljuje na svom Kustendorfu.

„Mnogo godina kasnije, gledajući u oči streljačkom vodu, pukovnik Aurelijano Buendija sjetiće se onog davnog popodneva kad ga je otac odveo da vidi led“. Tako počinje Markesova priča o stvarnosti umekšanoj sjećanjima na detinjstvo, na izvanredan događaj koji se nikada ne zaboravlja.

Svako od nas s godinama počinje da traži taj meki oslonac koji će ga dočekati kada bude gledao u oči u koje je toga dana gledao Aurelijano Buendija, a tog decembarskog popodneva, slušajući  Rundeka i gledajući ekranizovan roman koji sam davno zavoljela, učinilo mi se da je moje nikad sasvim napušteno predgrađe zapravo taj Makondo koji sam čitavog života tražila.

Dok Džo čita gomilu teksta, iznose majmuna u bijelom dječijem kovčegu, a on misli , mora da je bio poseban majmun, možda mladunče King-konga? Norma u svom nastupu histerije cijepa neizvodljive scenarije i mašta o velikom povrataku, u filmu Saloma, Sesila de Mila. Saloma, kakav žena, kakva uloga, kakva skromnost!? Shvativši da ispred sebe ima mladog scenaristu a ne pogrebnika, njena želja da ostavi utisak graniči se s nenormalnom navalentnošću, tako da ne čudi njen lucidni zaključak da je ona i dalje velika zvijezda , samo što su se filmovi smanjili.

Nekad je bila slavna, igrala je u velikom broju popularnih ali sasvim bezvrijednih filmova, stekla ogromno bogatstvo i zatvorila se u svoju raskošnu vilu na Bulevaru sumraka. Tako ograđena svojim iluzijama, starim i neukusnim poklonima, čudnovatim predmetima, pretvorila je svoje snove i svoj život u jedan kič koji izaziva podsmijeh, ali istovremeno tugu i sažaljenje. Reditelj Vajlder nenametljivo slika atmosferu njenih odaja, krevet u obliku čamca, fotografije, ekran na kome gleda svoje stare filmove , a tu je i radni sto na kome uzaludno piše scenarija za svoje buduće filmove.

Vajlder izuzetno poznaje psihologiju tih nesrećnih i promašenih ličnosti koje ne mogu da shvate vrijeme i koji bježe u prošlost, u strahu da im sadašnjost ne uništi snove. Ti snovi i prošlost su modifikovali cio njen život pa i sam karakter — tako da režija i sugeriše kako je Norma Desmond upravo identifikovana sa onim što čini. Služi je jezivi sluga Maks, (Erih fon Štrohajm) koji je nekada bio njen reditelj i muž.

Maks svira na orguljama, i sve vri od izvještačenosti, blaziranosti, bezživotnosti, i odsustva prave životne radosti. Norma, Džou nudi utočište i bogatstvo samo da bi prihvatio njene snove, da bi pisao tekstove u kojima će ona igrati ili da bi dotjerivao ono što je sama napisala, ističe da je bogatija od svog tog treša u Holivodu koji je više uopšte ne zanima. Džo nije bio u situaciji da bira, prihvatio je da radi na njenim tekstovima, dobivši za uzvrat smještaj, hranu, piće a kasnije i druge privilegije.

Postao je i ljubavnik bez kojeg ona nije više mogla da živi. Primorava ga da zajedno gledaju njene stare filmove kojima se beskonačno divi: Prekrasno je, - a nema dijaloga! Pokušao je da pobjegne a ona je u nastupu svog očajanja htjela da izvrši samoubistvo. Nije želio da je povrijedi iako je želio da ode. Da li iz sažaljenja ili zbog nečega drugog, ostao je i postao njen zotočeni ljubvanik.

Norma pravi atmosferu prošlih vremena i praznih iluzija, organizuje zabave i partije karata , ćaskanje sa partnerima iz doba nijemih filmova među kojima prepoznajemo nekada populame glumce, Anu Nilsen, Vornera, pa čak i samog Bastera Kitona.

Dirljivo djeluje njena posjeta Paramountu i De Milu kome je iskreno vjerovala za ulogu Salome. On se iako po godinama stariji više od dvije decenije, za razliku od nje, vrlo dobro uklopio u navu tehnologiju snimanja zvučnih filmova. U ovoj sceni ostaje gorak ukus prolaznosti slave. Rasvetljivač njenih godina, sa grida, je prepoznaje i sa oduševjenjem pozdravlja okrećući top-reflektor ka njoj, a zatim je mladi glumci okružuju iako su vjerovali da je umrla.

Po reakciji koja se čitala sa njenog lica, moglo se zaključiti da ovoj jadnoj ženi snimanje filmova, studio, i snimanje filmova, znači viže od života.Ti pasaži su bolna farsa. Uvjerena je da je to dogovor za njen novi film, dok Sesila interesuje nešto sasvim drugo!

Jedna od ironičnih skrivenih poruka Bulevara sumraka je da, iako Norma ne može da se izbori sa svojim ludilom, industrija dopušta, ustvari, podstiče sve ostale da se ponašaju kao monstrumi: Sesil B.De Mil skreće Normi pažnju na to da se filmska industrija promijenila - ali Vajlder zaokružuje scenu tako što dopušta kameri i da primjeti njegove ispolirane jahačke čizme i apsurdno staromodno šepurenje.

U svom ludilu koje kulminira u sceni kada se priprema da je snimi reporter filmskih novosti, dok je hapse za ubistvo, Norma objavljuje da je spremna za krupni plan, Vajdler to prati dugim povlačenjem unazad, da naglasi njenu izolovanost i poremećnost dok čitav cirkus, izazvan ubistvom tek počinje. Preklinjala je Džoa da je ne ostavlja, upucaj me, samo me ne ostavljaj, u užasnom histeričnom očajanju ga moli da ostane. Nudila mu je sve što ima, bogatstvo od milion dolara. No, on je ipak odlučio da ode, nije mogao više da živi u toj iluzionističkoj farsi.

Dok je Džo silazio niz stepenice Norma je vrištala. Ispaljuje nekoliko hitaca za njim.

Džo je posrnuo i pao u bazen. Normino pitanje gdje sam ja? — bolan je krik pun očajanja i frapantno priznanje da svoju sudbinu niko ne može mimoići da se ne može živjeti van vremena i u iluzijama. Bili Vajlder je veliki majstor filmskog ekrana, sjajan posmatrač, saučesnik. Bježi od svake mistifikacije, umije da bude prisan ali i ciničan.

Policija je ispituje, a ona se izvinjava jer mora da se pripremi za scenu, kamere je čekaju. Maks joj govori da su kamere spremne i da samo čekaju njen silazak. Maks staje među kamere sa komandama: Tišina! Jesi li spremna Norma!? Svijetlo, kamere i, akcija! Norma silazi niz stepenice i u svojoj izgubljenosti pita gdje sam ja ovo? Maks joj odgovara u palati si i čekamo silazak princeze. Odlaskom niz bulevar sumraka velike zvijezde iz ere nijemog filma završava se ova filmska priča.

Teško je biti muško. Svi nosimo prtljag svojih predaka. Kroz muškog nasljednika u nama su vidjeli dostojan nastavak svog roda i imena, ne pominjući da nam, ako se priča o muškom priča na obroncima Bjelasice ili u Župi Pivskoj, prvenstveno prenose vještinu odbrane svoga i otimanja tuđeg stada, odnosno umijeće čuvanju koza i rezanja loza ako se muško rađa negdje na granicu južnog vjetra.

Teško je biti žena. To ovdje podrazumijeva prećutati život i svaku priču o muškoj.

S koje god strane da mjeriš muškarac i žena jedno drugom najveća su tajna. I tu se ni za makac nijesmo pomjerili od “kazuj babo jesi li vještice” do jutros.

SVI NAŠI

Vladana Radoš napisala je knjigu koja je zajednici koja njeguje kulturu čavrljanja ali ne praktikuje obrede serioznih razgovora ozbiljno nedostajala. Napisala je knjigu s uputsvima kako se mogu nadvladati strah i bol svojstvena ljudima koji se stoljećima izloženi strunama gusala u tišini ne uspijevaju sastaviti sami sa sobom. Kad izgovaram riječ bol mislim na svojstvenu nosačima tuđih prtljaga. U konkretnom slučaju prtljaga vlastitih predaka. Mi smo zajednica bez mogućnosti i spremnosti da objektivno preispita stege patrijarhata. Diviniziramo epohu herojske Crne Gore ne shvatajući da idealizujemo povratak u čistotu života uređenog instinktima, recimo instinktu produzetka vrste, primageniture, tabua itd..Naš predak je, kad smo već stigli do “gusle moje uzeh vas u krilo/ da ispričam što je nekad” - bastadur. Parafraziram: /Crna Goda da ga je imala / Ne bi vojska na Lovćenu pala/ A Nikola strka preko mora/ Pa ga danas oplakuje gora/ Da ja rast`o uz srpskoga kralja/ Mog`o bi ga učit` kako valja/ Da je rođen u vrijeme Tita/ Malo bi se ko sem njega pita`/.

Vitezovi ginu a kad ginu uvijek ginu na Vučjemu dolu, Glasincu, kidajući zubima žicu pod Rozafom ( obično im kad kad kidušu na rovove kliješta nijesu pri ruci), naši junački preci sami drže tri kilometra fronta pod Staljingradom, na Sutjesci, Neretvi...Isključivo oštre mačeve. Niđe nikog ko je igrao fircik, uzima ili davao novac u zajam, stradao kao kontrabandijer s kotromanom u zavežljaju, smrzao se u snijegu, obljubio ženu svoga kuma ili krčmio tuđu kastradinu. A bilo ih je valjda?

Istovjetno je čipka predanja o našim prababama i babama. Crnogorka je uvijek žena koja “puni puške svome gospodara” ili na front donosi kuvano meso a kad joj kažu da je izgubila i muža i sina ne plače nego pita; A jesu li valjali?

Svi vole heroine. K`o đavo crne i nevoljene žene niko ne pominje. A te žene o kojima ništa ne znamo i ništa ne možemo znati mogle su skončati sklanjući se od života koji su prećutale vješanjem o granu ili skaćući u čatrnju. I postojale su. Jednoj je muž otkinuo uši...To stoljećima mora da boli!

Knjiga Vladane Radoš pokušaj je da se izmirimo s njima i zacijelimo te rane.

Zato kažem da nam je njena knjiga prijeko potrebna.

LIJEPA KNJIŽEVNOST

Svako od nas je skup svih svojih predaka i pretkinja. Ako sami ne postavimo prioritete drugi će nam ih postaviti. Mijenjajmo svoju percepciju života. Umjesto da budemo zdenac tame budimo svjetionik svojim potomcima - to su ideje koje ona upućuje čitaocu.

Njeno djelo balansira na vodjelinici porodičnog i prihološkog romana, romana o odrastanju i romana s tezom u kojem se dokazuje valjanost jednog učenja i pogleda na svijet. Kojeg učenja? Ne znam mu službeni naziv ali recimo onog koje nas navodi na zaključak da kroz sopstvenu ranjivost možemo pronaći snagu i dublje razumijevati život.

Angažovanje je žigosan termin. Sve što je tendencija u književnoj estetici “bez sudske odluke” se stavlja van zakona. To se ustalilo u drugoj polovini prošloga vijeka i tako smo završili u drugoj krajnosti. Završili smo u odricanju od svake poruke književnoumjetničkog djela.

Kontra takvom vjetru “Korijen karme” čitao sam kao angažovanu književnost. Angažovanu jer je evidentna namjera spisateljice da osvijetli duhovne dimenzije egzistencije i konkretnim uputstvima pomogne čitaocima u ostvarenju harmonije između lične i kosmičke volje.

Sadržina je primat ali bez oštrine viđenja snaga poruka kojima ono djeluje na čitaoca bi izostala. Ta oštrina viđenja svojstvena je piscima čija metafikcija djeluje prvenstveno snagom poruka. Zato djelo Vladane Radoš ima značajna umjetnička svojstva. Kad je pročita, ako nije sklon da prezire zbilju i negira očiglednosti, muškarac ili žena koja čita može se snažno identifikovati s likovima kao što su Vera, Marija, Vlado, Milan...

Sudbine žena koje su proklete jer su se rodile kao žene i samu tu protivprirodnu  ideja prokletstva rođenja pred nas je Radoš donijela s pročišćenim intelektualnim i emotivnim izrazima.

Prolog knjige, prvo poglavlje, katalog je sedam likova. Otac Vlado Popović, majka Marija i kćerke Vera, Milena, Danica, Zora i Jelena.

Vladana Radoš minimalističkim sredstvima karakterizira likove koji svrhu života prepoznaju u žrtvovanju i služenju drugima. Obim 40 strana. I tu je stala sva faktografija sedam života. Toliko bola, istine i patnje... Rutiner i epskom manirima sklon pripovijedač “sasuo” bi to u tri toma. I ponovo bi to bio zbiljan kondezat žuči ženskog svijeta.

OZBILJAN ALAT

U ostatku romana pratimo spoznaje i samospoznaju glavne junakinje Irene. To je ključni dio. U centralnim poglavljima prepoznajem elemente duhovnih savjetovanja koja treba slijediti ako pokušavamo da prevaziđemo obrasce ponašanja svojih predaka i oslobodimo se balasta nesavršenosti njihovih života. Tu su neke lekcije bez kojih se teško može usredsrediti na suštinu života. Vladana Radoš nam ih predočava s intelektualnom jasnoćom spisateljice koja je savladale sve lekcije relevantne za komunikaciju .

“Korijen karme” književno je djelu s kojim smo dobili ozbiljan alat. Ne alat kojim odgonetamo svakodnevne pitanja i sudbinu. Ova je knjiga ozbiljan alat za duhovni rast i podsticaj na razumijevanje viših istina. Govorim o jedinici našoj. O duši.

RANA I LIJEK

Kad se dohvatite knjige “Korijen karme” fokusirajte se na prvi fragment petog poglavlja romana - Hiron mjesto rane i iscjeljenja.

Ima tu jedna zgodna rečenica : Sve što damo drugima dajemo sebi.

Dakle, pažljivo s otrovima. Kad god nas negdje boli i kad god se razbolimo na smrt to se nama dešavamo mi sami.

Gdje god postoji rana postoji i mogućnost iscjeljenja.

-Sve je u nama. Tu su pitanja i tu su odgovori. Ako hoćeš negdje da stigneš. Uvijek krećeš iznutra. Krečeš se hodnicima svoje duše i prihvataš stare jecaje predaka, kako bi se čuo smijeh potomaka.

To su posljednje četiri rečenice djela Vladane Radoš “Korijen karme”.

Ja tu zaista nemam više što dodati.

Sudbina će se okrutno odnijeti prema braći. Basil će 1994. godine stradati u saobraćajnoj nesreći, a Bašar će se vratiti u Damask.

Bijeli mantil u narednim godinama zamijeniće zelenim vojnim, spremajući se da naslijedi oca. U godini kada je proslavio 34. rođendan, Asad je postao predsjednik Sirije. Ideali humanosti ostaće duboko u londonskim maglama a zamijeniće ih svirepost, nalik surovom pustinjskom pjezažu. Svjetska medicina ostale je bez mladog doktora koji je obećavao, a Sirija i svijet dobili su još jednog diktatora modernog doba.

Građanke i građani Sirije ne znaju kako će se promjena vlasti posle 24 godine odraziti na njihove živote. U revolucionarnoj ofanzivi učestvovalo je nekoliko naoružanih opozicionih grupa, predvođenih Hajat Tahrir al Šamom - Organizacija za oslobođenje Levanta (HTS). Grupa se smatra ogrankom Al Quaide i ISIL, a neke države označavaju je kao terorističku organizaciju. Učešće u operaciji uzeo je i Nacionalni front za oslobođenje, kao i frakcije sirijske Narodne vojske. Ključna snaga za formiranje nove vlasti upravo je HTS, što će voditi daljoj radikalizaciji društva.

Novi ministar pravosuđa, najavio je uvođenje šerijatskog zakona. Pobjeda u Damasku proslavljena je uz zastave ISIL. Dalje jačanje HTS može dovesti do stvaranja nove terorističke države na prostoru Sirije i Iraka. Iran je izgubio snažnog saveznika u regionu, kao i Hamas, Hezbolah i Huti. Za Izrael ostaje nepoznanica, kakav će biti stav nove vlasti prema njegovoj regionalnoj politici? Izrael mora što prije ući u razgovore sa novom vlašću, radi osiguranja sjeverne granice od ilegalnog transfera oružja ka Hezbolahu. Države Zaliva imaju podijeljene reakcije na novu političku zbilju u Siriji.

Ona se kreće od potencijalne saradnje kroz kreditne aranžmane, do opreza od budućeg odnosa prema njihovim strateškim interesima. Turska je pokazala snagu svoje diplomatije i strategije prema Siriji, balansirajući između podrške opoziciji i diplomatskih odnosa s Asadovim režimom. Njena regionalna diplomatska i vojna moć danas je neupitna, kao i učešće u stabilizaciji Sirije.

Za bliskoistočnu politiku SAD ovaj događaj je značajan, jer je smanjio djelovanje jednog od iranskih proksija i uticaj Ruske Federacije u regionu. Postoji rizik od jačanja terorističkih grupa, što će zahtijevati dodatno diplomatsko angažiovanje SAD. Pad sirijskog režima, smanjuje uticaj Moskve na Bliskom istoku. Postoji mogućnost gubitka pomorske bazu Tartus i vazduhoplovne Hamjemini na sirijskoj teritoriji. Njihovim gubitkom, Moskva bi ostala bez vojnog manevraskog prostora u Africi i na Mediteranu.

Gdje se danas nalazi doktor, koji nije pomogao ozdravljenju sirijskog društva, manje je važno pitanje. Važniji je odgovor na drugo, kuda će promjene sirijske politike odvesti građanke i građane? Da li u dublji ponor straha, terora i nedostatka demokratije. Doktor je otišao u nepoznatom pravcu. Značajno bi bilo da je sirijsko društvo dobilo boljeg izabranog ljekara.

Kaže se da rano djetinjstvo i osnovna škola traju čitavu vječnost, što je tačno, a kasnije decenije, kako napreduju, sve su kraće i kraće, pa posle tridesete kao da nas u sprintu prestižu. Vrijeme — od veda pa do danas, kako ga razumjeti i anticipirati? Ono je apstraktno i natčulno, baš kao i vječnost ili Bog. Vrijeme je nevidljivi niz, govorilo se u hinduističkim i budističkim tekstovima stare Indije. Niko to ljepše nije kazao od Svetog Avgustina u Ispovjestima: ,,Šta je dakle vrijeme? Dok me niko ne pita, ja znam; kad bi, pak, valjalo da to objasnim — ja ne znam".

Ali ako govorimo o savremenom dobu, čini mi se da su nove tehnologije ono što nam do neslućenih razmjera ubrzava vrijeme u mreži pomnoženih događaja. Osvrnimo se na zadnjih mjesec dana — kako su se brzinski izmijenjale jezive scene, kao na filmskoj traci: potjera za Alijom Balijagićem, mafijaško ubistvo na prometnoj gradskoj cesti, izbori u Budvi i Beranama, seksualno uznemiravanje u Gimnaziji... Da se sve to izdešavalo u jednoj deceniji, mnogo bi bilo... S druge strane sve se to interpretira u mali milion interakcija, komentara, postova, mimova, rasprava, varijacija, verzija... na portalima, kablovskim i internet televizijama i dakako — društvenim mrežama!

Okružuje nas ludilo u kojem se prepliću realnost zbivanja i simulacija, a vrijeme kao da je isparilo od stravične brzine metakomunikacije. Pitam se — je li moguće da je prošlo skoro pola decenije od velike promjene u avgustu 2020... Danas shvatamo da i to nije bio istinski događaj, iako ga držimo za prelomni i granični. Istinski događaji štrajkuju, govorio je jedan francuski filozof. Od svega imamo to stravično ubrzanje vremena i ništa više.

Mi stariji dobro se sjećamo osamdesetih, pa i devedesetih. Čekalo se čitav dan da reporteti dođu sa terena i donesu ideološki obrađen materijal i prezentoluju ga u fiksiranom večernjem terminu rezervisanom za kolektivno informisanje. Naravno, govorim o Dnevniku u sedam i po. A vrijeme je tako sporo promicalo, gotovo da je bilo zaleđeno. Kao na slikama Voja Stanića. Zašto? Zato što je tehnika bila spora i u povojima. Dakle, fenomen interneta je fantastično ubrzao vrijeme i suzio prostor — svijet pretvorio u Makluanovo globalno selo. I baš zato internet možemo svrstati u najopštije kategorijalne odrednice, kao što su vrijeme i prostor.

Od giganta drvne industrije kakav je bio “Gornji Ibar”, od industrije namještaja, preko svih pogašenih šumsko industrijskih preduzeća na sjeveru, došli smo, dakle, na te grane da pored obilja šume i drveta koje propada kao sanitar, danas nismo u stanju čak ni da finalizujemo proizvodnju običnog takozvanog brodskog patosa.

Ne bih želio da se vraćam u dalju prošlost i da podsjećam na to kako je čuveni “Šipad” u vremenu SFRJ, pored matične fabrike u Brčkom, i širom ondašnje Jugoslavije, imao čak deset svojih fabrika u Sjedinjenim Američkim Državama u kojima su se sklapali njihovi proizvodi koje su izvozili na to prekookeansko tržište.

Ali, da li se još neko sjeća kada je prije privatizacije beranskog šumsko industrijskog preduzeća ta kompanija nije mogla da postigne da proizvede latofleks lajsni koliko je trebalo samo za italijansko tržište. To nije bilo tako davno, početkom dvijehiljaditih godina. I umjesto napretka, dvije decenije kasnije u Beranama se izradjuje samo polufabrikat, kao i na čitavom sjeveru.

Onda, kada malo zagrebete i zainteresujete se, saznajete da, recimo sva sirovina i polufabrikat iz Rožaja, sjedista uništenog “Gornjeg Ibra”, izlazi na Kosovo, gdje se drvna proizvodnja finalizuje. Kubik prerađene daske u Crnoj Gori košta 190 eura, dok se na Kosovu prodaje za 270 eura.

Da li možete vjerovati da u nekoj uređenoj državi, u nekom gradu postoji i firma koja završava papire za izvoz čak i onima koji nisu koncesionari i koji nemaju ulaz ili dokaz o porijeklu drveta, a bez problema ga izvoze i prodaju na području Kosova po toj cijeni. Ali, to je već posao za policiju i tužilaštvo.

Vlasnici pogona na Kosovu mogu i legalno doći u Rožaje i kupiti drvo, odnosno dasku za 190 eura, ali zato još hiljade kubika izađe ilegalno, odnosno putem kupljenih papira i bez ikakvog dokaza o porijeklu drveta. Fabrike na Kosovu, koje nemaju sirovinu i zavise isključivo od drvne građe iz Crne Gore, najviše to drvo prerađuju u lamperiju i patos, i dalje izvoze - za Grčku.

Kubik lamperije ili patosa, u rijetkim malim radionicama, u Crnoj Gori košta 280 eura, ali se ipak izvozi na Kosovo. Kosovski privrednici su, izgleda, mnogo agilniji i prodorniji, a posao sa drvetom unosan je koliko i posao sa nekretninama koji cvjeta u Crnoj Gori. Razlika je samo u tome što u poslu sa drvetom nema rizika.

To je najsigurniji biznis. Uložiš dvadeset-trideset eura dobiješ preko sto. I tu je otvoren prostor za podmićivanje i korupciju do neviđenih razmjera, da bi se došlo do šume. Sada i posljednju babu u bilo kojem selu na sjeveru da pitate šta se radi sa šumama, reći će vam – pljačka.

Pitanje je zapravo, zašto bi mi izvozili dasku bilo gdje, a drugi je samo prerađivali u patos i lamperiju i dalje izvozili? Zašto ne bi smo mi izgradili makar jednu manju fabriku patosa na sjeveru za svoje potrebe, i višak izvozili u Grčku? Država Crna Gora bi bila mnogo više na dobitku, ali bi zato izgubili oni koji sada koriste ovakvu situaciju i postaju bogati preko noći.

Ili, ako ne to, onda da ne bi išli za Austriju, jednostavno damo sirovinu fabrikama na Kosovu, a zatim od njih uvezemo patos. Bliže je, za transport jeftnije.

Pomislim nakon svega, koliko nas ima koji još uvijek u svojim domovima neki djelić namještaja, još iz davnih vremena podgoričke fabrike "Marko Radović", čuvamo sa emocijama? Bacim pogled na patos po kojem gazim, ručni rad dobrog nekadašnjeg komšije, ishoblovan i prelakiran, sa višedecenijskom patinom. Čuš austrijski.

Život sporog ritma bilo je nezaboravno vrijeme djetinjstva nas starijih, rođenih polovicom prošlog vijeka: puna dvorišta komšija koji se dozivaju preko ograda, muzika lokalnog radija koja ti odnekud lagano ušeta u sobu zajedno sa mirisima jela dugo krčkanih na komšinicinom šporetu, dogovori bez telefona i bez mogućnosti promjene plana, ljetovanja koja su trajala najmanje tri sedmice, a na koja se bez žurbe putovalo i po tri dana, vikendi koje smo sa najbližima provodili na planini iznad grada, uz miris roštilja, uz piće koje se hladi u potoku i naš zarazni smijeh koji nestaje u šumi...

I ovo sjećanje je neka vrsta usporavanja. Kako kaže Milan Kundera: „Postoji tajna veza između usporavanja i sjećanja, između brzine i zaborava. Stepen sporosti upravo je proporcionalan snazi sjećanja; stepen brzine upravo je proporcionalan snazi zaborava. Naše vrijeme opsjednuto je željom da zaboravi, i da bi udovoljilo toj želji, prepušta se demonu brzine, ubrzava korak dajući nam do znanja da ne želi ostati u sjećanju, da želi poništiti pamćenje. Usporavanje nam služi da uživamo u svijetu i životu, i zato je ono za nas oblik sreće.“

Kada su se 1980. godine restoranu brze hrane Mekdonalds u centru Rima, tanjirima špageta suprotstavili građani koji su negodovali zbog svega onoga što je ovaj lanac restorana sa sobom nosio, otvorena su vrata pokretu koji će promovisati sporiji životni stil. Oni koji su se pobunili protiv amerikanizacije domaće hrane osamdesetih, kao i stranog kulturološkog upliva u italijanski način života, nisu mogli ni zamisliti sa kakvim ćemo se izazovima danas suočiti. A možda su u bigmekovima i čizburgerima Mekdonaldsa naslutili brzinu kojom ćemo u 21. vijeku jesti nezdravo, raditi neumorno, živjeti bez predaha.

Život usklađen s našim stvarnim potrebama, bez stalnog takmičenja s postignućima drugih, koji je samim tim manje stresan, koji ostavlja više vremena za porodicu i dokolicu, omogućava da se osvrnemo i na one male stvari i sitnice koje u brzini ne vidimo, kojima čuvamo ovo malo zdrave okoline praktikujući održive životne modele – to je ukratko filozofija sporog življenja.

Naravno, mnogi će reći da bi to sve bilo dobro kada bi bilo izvodljivo. S tim se slažu i skeptici koji tvrde da je ovakav usporen način života privilegija bogatih, onih koji sebi mogu priuštiti fleksibilno radno vrijeme. Za čovjeka koji hvata ritam ubrzanog svijeta od trenutka kada mu ujutru oči otvori zvonjava alarma gurajući ga u novi dan, ovakav način života je ravan mašti, pod uslovom da za maštu nađe vremena.

Mnogo ozbiljniji argument daje njemački sociolog Hartmut Roza u knjizi “Odnosi prema svijetu u doba ubrzanja”, upozoravajući na posljedice ovakvog globalnog ubrzanja bez kojeg danas nema opstanka. “To je poput stajanja na pokretnim stepenicama koje se kreću nadole: ako ne želite da vas odnesu nadole, morate trčati prema gore. To je institucionalna i strukturalna društvena stvarnost koja kao takva nikada ranije nije postojala. Zbog sve veće dinamizacije svijeta u opasnosti smo od pojedinačnog izgaranja (burn out) i ekološkog izgaranja (burn up).”

Izbor je danas jednostavan, ali težak: čovjek ili ovakva civilizacija, usporavanje ili ubrzavanje koje guši svaki humanizam, istiskujući ljude na putu ka transhumanizmu i pretvarajući ih u “višak”.

Ova povremena usporavanja rezultat su našeg straha, kao kada nas velikom brzinom vozi neki sumanuti vozač, a mi, stežući ručku na vratima, stopalima gotovo probijamo pod u želji da ukočimo.

U tom trenutku se obično sjetimo samo onoga što je zaista važno, kajemo se što ranije nismo izašli iz automobila, a kroz glavu nam proleti: šta ako sve nestane u jednom trenu ove sumanute vožnje.

Tada je obično već kasno.

Sinoć je prvi put otvorila vrata poslije katasrofe. Ljudi i Francuska objedinjeni u ideji da se u srcu Pariza slavi obnova jednog od simbola Evrope s temeljima u hrišćanstvu. Bolja. Smislenija. Ljepša Francuska.

Više osjećamo nego što možemo znati, ali smo uvjereni da se koprena tame skida s lica čitavog kontinenta. S njom i sljepilo s očiju moćnih koji se igraju s grbovima i zakonima. Razum je partikularan, a um je univerzalan. Obnoviti Notr Dam znači obnavljati prvobitna značenja ujedinjene Evrope.

TERRA NOSTRA

Ako je nekom stalo da razumije zapadnu civilizaciju, koncept moći, religiju i razlike između Evrope i Amerike trebao bi da čita roman “Terra nostra” Karlosa Fuentesa. Počinje poglavljem “Meso, sfere, sive oči pored Sene”. Pominju se tu sjajne ruševine ugljena i iverja.

Ovako je zapisano: “....grifoni Notr Dama koji o događajima imaju samo maglovitu predstavu, svojim očima od crnog kamena obuhvatili su mnogi širu panoramu i dvanaest miliona Parižana konačno su shvatili zašto starodrevni demoni plaze jezik svome gradu s tako okrutnom grimasom podsmijeha. Kao da se tek sada, sablažljivo aktuelan, otkrivao razlog zbog čega su prvobitno isklesani. Strpljivi grifoni su, bez sumnje, čekali osam vjekova da bi otvorili oči i palacali rascijepljenim jezicima.”

Te su me rečenice proganjale decenijama. Nikad nijesam vidio Pariz. Druge je zabavljao. Ja sam navukao strah od opisa zarđalog Ajfelovog tornja, vode koja u Seni ključa i tame koju je zarobila utroba Bogorodičine crkve u Parizu.

Pamtim decembarski dan, dubok snijeg pod prozorima, miris knjiga u biblioteci Filozofskog fakulteta i Novaka Radulovića koji mi donosi roman Karlosa Fuentesa “Terra Nostra”. Djelo širokog zahvata. Nevjerovatna miksatura magijskog realizma i modernističkog eksperimenta. Da taj dan nijesam izgubio u biblioteci ne bih strahujući čekao što će s nama biti poslije 15. aprila 2019. kada je pred očima zapanjenog svijeta gorjela monumentalna katedrala Notr Dam u Parizu. Snimci borbardovanog Drezdena, nacisti koji spaljuju knjige i kolaps konstrukcije krova Bogorodičine crkve u Parizu. To su moje slike zauvijek ograđene i utvrđene strahom.

PISCI I SLIKARI

Bogorodičinu crkvu u Parizu sam upoznao čitajući kao dijete roman “Zvonar Bogorodičine crkve” Viktora Igoa. On je opisuje kao simfoniju u kamenu. Kasnije sam je pronašao kod Bodlera. Pojavljuje se kao simbol prolaznosti vremena i melanholije, predstavljena u kontekstu misterije i vječnosti. Spominje je Šatobrijan opisujući krunisanje Napoleona Drugog. I Marsel Prust se na nju osvrtao. Pariz je i grad slikara. Bogorodičina crkva inspirisala je mnoge. Klod Mone, poznat po pejzažima i slikama vodenih ljiljana, slikao je katedralu. Pamte se po igri svjetlosti na fasadnim površinama. Kamij Koro je manje uticajan, ali je ostavio sa sobom sliku Bogorodičine crkve okružene mirom rijeke i Pariza. Preteča impresionizma. I Holanđanim Johan Bartold Jongkind ima nekoliko živopisnim prikaza katedrale i njenog okruženja. Skicirao je nešto od toga i Anri Matis. Sjećam se i nekoliko prikaza Bogorodičine crkve u zimskoj amtosferi. Ne i slikara čije su djelo.

Zašto se u francuskoj književnosti i slikarstvu na Bogorodičinu crkvu u Parizu malo ko osvrtao? Znam. Kad je tvoja svakodnevica takva ljepota je samo podloga i okvir. Za cijelu svijet crni dijamant u arhitekturi gotike, za Paražane prijatna običnost.

Objašnjenje ignorantskog odnosa francuskih pisaca i slikara prema glavnoj katedrali na teritoriji Francuske našao sam postoji u Prustovom romanu “Nađeno vrijeme”. To je onaj pasus gdje je opisan odnos služavke Fransoaz prema katedrali. Kad joj pričaju o crkvi u Milanu, gradu u koji vjerojatno nikada neće otići, ili o katedralama koje su uništene u ratnim razaranjima, zavidi bogatima koji su mogli vidjeti svo to blago u Milanu i Remsu. Nostalgično govori: "Oh, kako je to moralo biti lijepo!".To kaže žena koja je ona, koja je toliko godina živjela u Parizu i nikada je nije zanimala katedrala Notr Dam.

Koliko god da smo većina nas današnjih slični sluškinji Fransoaz, sve dok gledamo što se zbiva u Bogorodičinoj crkvi na obali Sene šaljemo znak da smo bića koja vjeruju da je pustolovina putovanja iz srca tame u čistotu svjetla moguća. I mogu započeti na bilo kom mjestu. U bilo kojoj seoskoj crkvi ili biblioteci. Važno je putovati. I ne zaboravljati svoje tradicije.

Gruzija je postala dio Sovjetskog Saveza nakon sovjetske invazije 1921. godine, kada je nezavisna Demokratska Republika Gruzija izgubila svoju kratkotrajnu suverenost. Bila je dio Zakavkaske Sovjetske Federativne Socijalističke Republike do 1936. godine, kada je postala zasebna Sovjetska Socijalistička Republika u okviru SSSR-a. Osnove represvinog odnosa i modela vladanja ruske poltike prema Gruziji, uspostavio je upravo Staljin. Njegovi naslednici nastavili su takvu vrstu vladavine prema ovoj državi, koja se ogledala u brutalnim i kontinuiranim čistkama, hapšenjima, ubistvima i deportacijama.

Gušen je nasilno svaki vid građanske pobune protiv represivnog režima. Hladni rat donio je apsolutnu političku kontrolu Moskove, što je rezultiralo građanskim protestima i pobunama u periodu od 1989. do 1991. godine. Gruzija postaje žarište pobuna i pokreta za nezavisnost i ostalih teritorija pod vlašću SSSR. Formalnu nezavisnost stekla je 1991. godine, ali suštinski do danas ostala je interesna sfera ruske spoljne politike. Postavlja se pitanje, zašto je to tako?

Ruska Federacija ima dugotrajan interes za Gruziju zbog njenog geostrateškog položaja, istorijskih veza i političkih implikacija u regionu Južnog Kavkaza. Smještena između Crnog mora i Kaspijskog regiona, na važnom raskršću između Evrope i Azije, ona ima ključnu ulogu u koridorima za transport nafte i gasa iz Centralne Azije ka Evropi, zaobilazeći Rusku Federaciju. Gruzija ima obalu na Crnom moru, što je od strateškog značaja za vojnu i trgovinsku dominaciju u regionu. Značjana je i za ostvarivanje energetske bezbjednosti. Gasovod i naftovod BTC (Baku-Tbilisi-Ceyhan), prolaze kroz Gruziju, što je važan faktor za energetsku nezavisnost Zapada od Rusije. Ruska Federacija ostvaruje svoj uticaj na gruzijsku politiku kroz kombinaciju direktnih i indirektnih metoda, uključujući politički, ekonomski, vojni i medijski pritisak. Posebno koristi teritorijalni problem Gruzije dajući političku, finansijsku i logističku podršku otcijepljenim pokrajinama Abhaziji i Južnoj Osetiji.

Gruzija je danas na prekretnici. Da li će svoju evropsku nadu zadržati živom ili nastaviti da bude pod snažnim uticajem Moskve. Protesti proevropske opozicije traju od  kraja oktobra, sa porukom da su izbori na kojima je pobijedila proruska stranka Gruzijski san neregularni uz mješanje ruske politike. Podijeljenost gruzijskog društva je dobar osnov za mješanje stranog faktora, pa se otvara još jedno potencijalno posthaldnoratovsko žarište borbe za dominaciju Zapada i Istoka.

Korz vrata Kavkaza evropska Gruzija gleda ka budućnosti, koju vidi kao jedini izlaz iz sfere ruske dominacije. Nada da će otvaranje novih vrata, makar privremeno pritvoriti ona kroz koja duvaju retrogradni vjetrovi.

Pogledajmo samo koliko su mobilni telefoni izmijenili istoriju naših navika, međusobnih relacija i svakodnevnih životnih obreda. Više ne gledamo drveće u alejama parkova i promenada, više nemamo dosadnog trenutka kada um spekuliše i ponire u dubine kontemplativnog i poetskog. Ostali smo i bez te istočno-darmicke praznine ili pauze u stihiji misli, kada se obnavljamo i regenerišemo.

Sav taj prirodni proces zamijenio je internet i sve njegove primjenjene ponude koje nas hipnotIčki iniciraju u ekrane mobilnih telefona. Čak smo zaboravili da pričamo jedni s drugima, a upravo kroz drugog mi se iskazujemo i postojimo, jer život je po svojoj prirodi dijaloški, govorio je čudesni Rus Mihail Bahtin. Zamislite šta će tek umjetna intelegencija učiniti od čovjeka i ljudske zajednice – na šta će nas svesti, kada su nas mobilni telefoni tako lako odvojili i izolovali od svijeta?

Najveći filozof dvadesetog vijeka Martin Hajdeger, pesimistički raspoložen u odnosu na tehniku i tehnologije, pedesetih godina, u svojoj poznoj fazi, izreći će tu čuvenu i toliko preispitivanu rečenicu da ,,nauka ne misli”. Da li danas kada ulazimo i konkretno u prostor i vrijeme umjetne inteligencije – dospjevamo u doba kada nauka počinje da misli? Kakav će to svijet biti u narednim danima kada po prvi put u svom dugom antropološkom hodu čovjek nije jedini entitet koji nosi spekulativnu inteligenciju? Da li će umjetna inteligencija hodati ruku pod ruku sa čovjekom čineći ga srećnijim i sposobnijim, ili će ,,strah ukrutiti Evropu naseljenu utvarama i strojevima”, kako je Stari kontinent u tmurnom predskazanju opisao Alber Kami pedesetih godina prošlog vijeka? Teška i apstraktna pitanja nam se nameću u ovom tehničkom trenutku.

Na prvi mah, čini nam se da je davno odgovoreno na ta pitanja: sve opet zavisi od čovjeka i njegove politike — on će kao i svaki put do sada odlučiti da li će mu nove tehnologije ići na korist ili na štetu. Međutim, da li u epohi umjetne inteligencije odlučivati samo čovjek? Ili će postojati još netko?

Nastala je velika materijalna šteta. Prema tvrdnjama očevidaca, vatra je "progutala" veliki dio građe koja je bila u objektu. 

Prema nepotvrđenim informacijama, uzrok požara bi mogao biti grijalica. 

Bjelopoljski vatrogasci još gase požar. 

Čovjek koji je plasirao ovo novo piće, vlasnik je restorana u dijelu Londona gdje se okupljaju Palestinci. Po njegovim riječima, piće ima ukus sličan koka-koli, ali je receptura potpuno drugačija. Takođe poručuje da je sav profit od prodaje pića namijenjen obnovi porodilišta u Gazi.

Poruka i misija ovog napitka očigledni su na prvi pogled: limenka u bojama palestinske zastave ispisana je arapskim pismom, pri vrhu zaokružena uzorkom čuvene palestinske marame-kefije.

Osim američkih kompanija, i drugi međunarodni brendovi koji posluju u Izraelu ili tamo ulažu svoja sredstva osjetili su značajan pad prodaje u državama u kojima se njihovi proizvodi bojkotuju zbog rata u Gazi.

Na drugom kraju svijeta, u prašumama Južne Amerike, jedan narod se bori da dokaže da koka, biljka koja je dio njihove tradicije, nije isto što kokain. Tako su napravili i sopstveno piće koristeći listove ove zimzelene grmolike biljke koju je zapadnjačka civilizacija zloupotrebila i pretvorila u opojnu drogu.
Kolumbijska “Koka Nasa” suočila se tako i sa zahtievima kompanije “Koka-Kola” da ne koristi naziv “koka” u svom imenu.

U ovom slučaju, politički mnogo manje senzibilnom od rata u Gazi, multinacionalna “Koka-Kola” sa 79.100 zaposlenih odlučila je da reaguje na prijetnju “nelojalne konkurencije” ove kolumbijske firme koja ukupno zapošljava 15 ljudi.

“U ratu i ljubavi je sve dozvoljeno”, kaže izreka, a u ovom ratu koji bukti na Bliskom istoku, limenka pića čiji ukus više nije ni bitan, pokazuje jedan novi marketinški trend. Za razliku od bitke koju je “Koka-Kola” vodila sa “Pepsi-Kolom” 70-tih i 80-tih godina prošlog vijeka (sjetimo se samo čuvenog Pepsi izazova, testiranja oba napitka naslijepo koja je za trenutak uzdrmala je multinacionalnog giganta), “Kola Gaza” šalje jednu potpuno novu poruku i ima misiju koja nadilazi borbu brendova. Ona postaje simbol stava, političkog, a ne potrošačkog izbora, antipod simbolu američkog kapitalizma oličenog u mjehurićima koka-kole.

U međuvremenu, svijet koji se radikalno mijenja rađa se iz promjena koje su bile nevidljive u trenutku kada su se dešavale. Tako je i sa modelom marketinga koji koristi današnji korporativni kapitalizam. “Koka-Kola”, kao i mnogi drugi korporativni brendovi, bili su poznati po svom masivnom medijskom marketingu i sveprisutnosti kroz reklame, spotove, sponzorisane događaje, pojave u blokbasterima... Zasićeni potrošač 21. vijeka sve manje reaguje na tu vrstu vizuelnog presinga.

Tako danas marketinški stručnjaci znaju da se bitka za brend dobija ponudom autentičnog sadržaja i ličnim povezivanjem sa potrošačem. Pomažući porodilištima u Gazi prodajom svog napitka, “Kola Gaza” ima upravo takav autentičan narativ, istovremeno stvarajući ličnu konekciju sa potrošačem koji izražava svoj politički stav kupovinom ovog pića i osjeća da pomaže konkretnom upravo rođenom detetu u Gazi.

Jedini način da se ovakav cilj ostvari jeste djelovanje kroz sistem medijski i marketinški utrtih staza “Koka-Kole”. Ovo je možda mogao biti osnov za tužbu koju bi multinacionalna “Kola” mogla da pokrene protiv “Kola Gaze”, kao što je učinila protiv južnoameričkih proizvođača. Međutim, rukovodstvo je mudro zaključilo da takva vrsta intervencije sada nikako ne bi bila poželjna za korporativni imidž kompanije.

Da sve ovo nije samo pitanje borbe brendova već i pitanje geopolitike, ali i dnevne politike, pokazali su nedavni izbori za predsjednika SAD. Donald Tramp je ubjedljivo porazio Kamalu Haris i zbog činjenice da mnogi mladi glasači koji nisu podržavali Trampa, kao i poklonici “vouk” ideologije na koje je kandidatkinja američkih demokrata računala, nisu izašli na izbore bojkotujući Kamalu Haris, jer nije jasno osudila djelovanje izraelske vojske u pojasu Gaze.

Dakle, kada sve u društvu pretvorite u tržište i marketing, onda i politički izbori postanu meta takvog djelovanja, a politički stavovi presudni u borbi brendova. Zato odgovor na pitanje “Koju Kolu piješ?”, postaje vrlo konkretno političko opredjeljenje.

Na pola puta odlučuje da se vrati. Stari neraščišćeni računi moraju da se ’naplate’ i on naprosto mora da urati ono na što je na neki način i prisiljen. Novopečena supruga mu prijeti da će ga ostaviti i da odlazi vozom sa kojim upravo dolazi bandit Miler - tačno u podne.

Režija već od samog početka postavlja jednu od osnova filma a to je realna neizvjesnost. U grad su dojahala tri čovjeka na konjima. Oni su se smjestili na klupama male željezničke stanice sa bocom viskija i, čekaju, očigledno unaprijed pripremljeni za ono što će se dogoditi. Sve je poznato, čak se može i naslutiti kraj, ali time pažnja nimalo nije smanjena. Cineman svoje rediteljsko majstorstvo dokazuje izrazom.

Tačno u podne se odvija u realnom vremenu. Trenutak obračuna se bliži, a balada „Do Not Forsake Me Oh My Darling" čini situaciju još napetijom. Ejmi odlazi u hotel da sačeka podnevni voz. Upoznaje gospođicu Ramirez koja je bila djejvojka Milera, a i šerif je nekada bio u vezi s njom. Gospođa Ramirez predlaže da kod nje u sobi sačeka voz i da zajedno otputuju iz ovog grada, ali se i čudi zašto nije uz svog muža sada kada mu je najteže. Međutim, vjerenica ne voli oružje, porodica joj je stardala u vatrenom obračunu.Vil Kejn je zabrinut, ali ne i zaplašen, potpuno svjestan situacije u kojoj se nalazi.

Traži pomoć da se zajedno odupru razbojnicima. Njegov mladi zamjenik Harvi koji je položio zakletvu za pomoćnika vraća zvijezdu i ostavlja ga na cjedilu. Šerif odlazi u salunu da traži zamejnike i podršku, a potom i kod prijatelja Sema, koji u paničnom strahu i u trenu zaboravlja prijateljstvo krijući se u sobi, istura svoju ženu da laže za njega. Razočaran u prijatelja odlazi u crkvu gdje su se sakupili parohijani na jutarnju misu. Građani vrlo revnosno zaključuju da je to šerifov problem, da ne žele da učestvuju u tom sukobu i naprosto se žele distancirati pokazujći ne samo kukavičluk nego i pravo licimjerstvo, ističiću da treba to da riješi zakon a ne oni. Zaboravljaju da ih Kejn onomad spasio od Milerovog terora i njegove bande.

Interasentno je pomenuti scenu u crkvi, kada jedna od žena govori da je nemoguće živjeti na ovakav način, jer slobodno ne mogu šetati ulicama od razbojnika kakav je Frenk Miler i njegova sorta. Svjim nastupom pokazaje je više hrabrosti negoli njihovi ravnodušni muževi. Na kraju ove scene konstatuje se da je Vil Kejn najbolji šerif kojega su imali ikada, ipak, on na kraju odlazi onako kako je i došao – sam, dok se njegovi prijatelji osipaju poput jutarnje magle,

Grupni portret tih dobrih građana koji su tako brzo iznevjerili svog Šerifa zaokružen je prije časa obračuna. Cineman je to izrežirao diskretno, bez posebne žustrine, ali sa vrlo suptilnim zapažanjima. Kejnu ostaje poslednja nada, njegov srtari prijetelj Mark, koji ga je i učio ovom poslu. On bi mu pomogao, i u srcu će biti s njim, ali ovako star, s povrijeđenom rukom bio bi mu samo smetnja, tamo, kada se desi obračun, tačno u podne! - Zato je bolje da ideš bez mene… Prekorava ga: - I zašto si se morao vratiti , zašto , za tu metalnu zvjezdu!?

Kejn se u jednom trnutku ponadao da zatvor mijenja ljude, možda na bolje, ali Mark razbija iluziju… - Odlazi,ostavi i zaboravi. Sve je ovo za ništa.

Pod uticajem iskrenog, ali i za revolveraški obračun nesposobnog prijatelja, Kejn odlazi pravo u štalu u trenu se kolebajući, gladeći konja. U tom neizvjesnom trenutku dolazi i njegov bivši zamjenik Harvi. Želi da mu pomogne da osedla konja, da što prije ode iz grada, misli da će se tako riješiti nejvolja. Zato mu i Harvi licimjerno kaže:… - Mi ne želimo da stardaš!?

Jedino hrabri četrnaestogodišnjak vatreno želi da u obračunu bude sa njim.

Šerif ga sa simpatijama odbija i odlučno šalje kući, shvatajući da ovaj dječak ima ono što njegovi sugrađani nemaju - karakter i hrabrost. To je vestern u kome akcija nije sama sebi svrha — već postavljena tako da u njoj možemo da sagledamo svu dramatičnost života. »Tačno u podne« je film sa punim stvaralačkim integritetom, izdignut u svome žanru do klasične čistote. Dramska napetost se postiže krupnim planovima i detaljima.

Finalna scena obračuna - naizmjenični kadrovi paralelne montaže. Šerif nešto piše, kazaljke sata, voz u daljini, parohijani u crkvi, klatno sata, prazna ulica, šine, krupni planovi razbojnika i prijatelja Sema i Marka, zvižduk voza s bijelom parom, ulazak i silazak na peron bandita Frenka Milera. Gospođe Ejmi i Ramirez zajedno ulaze u voz. Kejn kreće pustom ulicom na poslednji revolveraški obračun. Drugim krajem ulice doleze četvorica bandita. Nepažnjom jednog od njih, koji je lomeći staklo na obližnjoj radnji upozorio šerifa, i on uspijeva da se u poslednjem trenutku zakloni i tako dobije prednost u obračunu. Otvara vatru po razbojnicima. Ejmi čuvši pucnjavu naglo istrčava iz voza. Dolazi u šerifovu kancelariju odakle mu u sudbonosnom trenutku pucajući u jednog od bandita spašava život.

Međutim, bandit Miler uzima je za taoca izlazeći s njom na ulicu, tražeći od šerifa da baci pištolj i da se preda. Žena reaguje brzim pokretom i šakama hvata za oči Milera - šerif je iskoristio taj trenutak da sve okonča.

Vil Kejn dotrčava da zagrli svoju ženu, a zatim, namah glavna ulica se počinje puniti ljudima, koji kao iz mišijih rupa izlaze sa svih strana. Pomenuti, hrabri dječak dovozi dvokolicu. Šerif mu zahvaljuje, a gomili uputi samo prezriv pogled. Bračni par odlazi kočijom, dok iza njih ostaje samo veliki oblak prašine.

Piše: Nataša Novović

Ovih dana je objavljena vijest kako će Crna Gora, između ostalih, zatvoriti poglavlje 10 u okviru pregovora o pristupanju Evropskoj uniji. Riječ je o pravilima koja regulišu 'informatičko društvo i medije'.

Iako se ni sama do sada nije proslavila sa regulacijom intrneta i medija, Evropska unija ima niz pravila koja se u Crnoj Gori praktično nijesu ni pojavila. Uradili smo skoro ništa.

U izvještaju EK za Crnu Goru piše da je Komisija spremna da podrži ambiciozni cilj zvanične Podgorice da zatvori pristupne pregovore do kraja 2026, počevši od predloga za privremeno zatvaranje dodatnih poglavlja do kraja ove godine, i "sadržajne agende za narednu ako budu ispunjeni relevantni uslovi".

Zvuči birokratski kao i većina evropskih propisa. Međutim, kada je o internetu i medijima riječ, svakome će biti jasnije ako se pokaže na primjeru. Recimo, Evropski akt o digitalnim uslugama prorisuje da sajtovi moraju da pruže detaljno obrazloženje kada uklone nečiji komentar. Takođe, moraju da dopuste mogućnost korisnicima da se žale sajtu, a korisnici imaju pravo da tuže za bilo kakvu materijalnu ili nematerijalnu štetu, uključujući duševne bolove, ako im se obriše komentar. Jedno od pravila koje važi u EU je i da se komentari ne mogu brisati nasumično – nema više pretjerane moderacije, jer se to računa u ukidanje slobode govora.

Možda izgleda jednostavno, ali nije ni malo lako. Fino je to što niko ne može da obriše komentar o listama čekanja u bolnici. Međutim, gdje tačno ide evropska granica? Šta će da rade političari? Koliko njih će da boli duša zbog nekog komentara, sa koliko kila se to mjeri, koliko para na osnovu toga mogu da traže i ko će da ih plati? Na kraju krajeva - koliko neka od medijskih kuća treba da zaposli pravnika koji će da tumače šta je neko dokon za tastaturom napisao?

Evropska unija se odavno bori ne bi li uspostavila bilo kakva pravila po internetu i zato od 2016. postoji propis koji se zove GDPR - Opšta uredba o zaštiti ličnih podataka. Taj propis obavezuje svakoga ko koristi nečije lične podatke da toga nekoga obavijesti o tome koje njegove podatke koristi i zašto. Neki podaci, na primjer, o zdravlju, religiji ili političkom opredjeljenju mogu se obrađivati samo uz jasan pristanak osobe na koji se podaci odnose. Osim toga, neophodno je da svako može da dobije uvid u informacije o sebi koje je neko koristio i da traži da se one obrišu. Od toga nijesimo primijenili ništa.

Eh, da su ti primjeri postojali i da počeše da se primjenjuju - da li bi bila zaštićena ona gospođa što je po Cetinju nosila sto eura uz čokoladu da se đeca časte kako bi roditelji glasali za DPS. Mi znamo kako se zove, ali, ko prenese, neka se pripremi na razne pravne peripetije. Ako stvarno počnemo da primjenjujemo evropska pravila. Da ne pitamo kako se to može zaboraviti, ne komentarisati i prebrisati. Sličnih primjera ima bezbroj.
Ako se ode do krajnjih granica, da neko vidi ili čuje da je Isus voskresao, pitanje je da li bi smio da kaže - ipak su tu u pitanju informacije o religiji.

Uprkos raznim problemima na koje čitav svijet nailazi oko pravila vezanih za internet, naša vlada zna kako. Objašnjava da je posljednje tri decenije obilježila ekspanzija elektronskih komunikacija i digitalizacija društva, te da u skladu s novim tehnološkim trendovima, Evropska unija razvija nove politike kako bi svim korisnicima i kompanijama obezbijedila jednak i pošten pristup novim digitalnim i elektronskim uslugama. Ma hajde.

U međuvremenu, i u samoj Evropskoj uniji, GDPR i Akt o digitalnim uslugama nailaze na snažnu kritiku. U pitanje se dovodi prevelika strogoća njihovih uslova, visoke cijene implementacije koje previše utiču na male preduzetnike kao i uticaj na slobodu izražavanja. Svi se bune, svi se plaše kazni, traže se izmjene propisa - ili njihovo brisanje kao nedovoljno preciznih.

Kod nas - po starom. Niti smo spremili ono što već postoji, niti smo sigurni da nove propise nećemo pretvoriti u cirkus. Ne bi nam bilo prvi put. Do sada smo uspjeli da obesmislimo čitave hrpe zakona: od potrošačkih prava, preko zaštite konkurencije, do slobodnog pristupa informacijama. Ni evropska pravila koja su sasvim jasna nijesmo uspjeli smisleno da uvedemo. Šta ćemo sa ovima koja i evropske pravnike zabaviše o jadu - ne znamo.

Uticaj na društvo koji ima internet očigledno niko do sada nije uspio da kontroliše. Kada je EU tražila od Tvitera da ne emituje interjvu sa Trampom, kako se ne bi širio govor mržnje i slično, naišli su na opšti podsmijeh i kritiku zbog cenzure. Internet nije struja koju nekome možete da poklonite, a nekome da isključite.

Naravno, posebno je pitanje koliko bi bilo pametno u našoj zemlji dati nekome pravo da vedri i oblači po internetu, ali to je druga priča.

Jedno je jasno: nismo ni mrdnuli, a računamo da ćemo tokom jednog mjeseca sva evropska čuda oko vascijelog interneta da primijenimo.

Umjetnička djela, prikazuju životinje - bizone, jelene i divlje konje. Nastala su između 36.000 i 13.000 godina prije nove ere. Altamiru su nazvali Sikstinska kapela praistorijske umjetnosti. Slike su rađene prirodnim pigmentima i tehnikama koje su uključivale grebanje i crtanje po zidovima.

Upotreba svjetlosti i dubine daje im trodimenzionalni efekat.

U povratku iz kuće Cvetka Vukčevića razmišljam o Altamiri i čovjeku koji je zidu te pećine naslikao jelena. Sjeverac cvili. Uz kontejner na brijegu od Sitnice neko je ostavio zarđalu kištru. I tu počinje prića koju moram ispričati.

KIŠTRA

Negdje je to sinonim za mrtvački sanduk. Negdje je to kutija u koju mehaničari pakuju alat. Negdje je to gajba. U mom starom kraju to je bio ostatak rudarskog vagoneta s kog su skinuli osovine i točkove. Kao geometrijsko tijelo to je trostrana prizma. U realnom životu, za sve nas u

Straševini to je kištra.

Materijal lim. Podebeo lim. Osam milimetara. Ram su prevougaoni profili 2 x 6 cm. Kištra je naše nasljeđe s gradilišta velike zemljene brane koja Vrtačko jezero odvaja od naših kuća i imanja. Bure je ostavština USA Armije i Drugog svjetskog rata.

U kištrama smo čuvali pijesak za malter. Fini pijesak. U kištrama smo gasili kreč. Kad smo ozidali i omalterisali kuće ostale su da u njima skupljamo vodu za zalivanje vrtova ljeti. Jednom godišnje u njima smo do ključanja grijali vodu i šurili svinje.

Fali mi smirenosti da o tome pišem. Negdje to zovu svinjokolj. U mom starom kraju to je klanica.

Dvije su se stvari morale desiti na kraju prvog studenog mjeseca u godini. Morao je padati snijeg i morali smo poklati svinje.

Stizali smo na prvi znak zimske studeni. Na vunene čarape navlačimo gumene čizme Tigar i sivomaslinaste gumene kombinezone koje nam je JNA dijelila da sebe i svoje familije zaštitimo od posljedica hemijsko-bioloških dejstava neprijateljskih zemalja. Uz bokove kištri složimo krupnije kamenje i ložimo vatre. Dok se voda grije oštrimo noževe i pijemo crveno vino.

-Ajmo ljudi - kaže Novica Đurović,
On je glavni kasap.
-Skoknite do dolje. Dovedite ih - kaže moj stari.

U to doba nijesu postoale kosačice za travu, trimeri i običaj da se održava travnjak. Buja korov. Probijali smo se kroz injem osutu travuljinu. Uz obor su se formirale lokve. Na njima se cakli tanak led. U tom formatu led ima nešto vilinsko. Krt i tanak. Najsličniji je antičkom staklu. U to ću se uvjeriti kasnije, kad budem posjećivao muzeje. Sad sam samo momčić koji treba od straha podivljalu svinju dovesti pod uši od sjekire vještog kasapa.

Brzo će to biti gotovo.

Majka će pripremati jetrene paštete i meso na seljački način. Sušićemo pršutu, pečenicu i njegušku kobacicu. Kad uz svinje koljemo brave pravićemo zatop.

I ja nikada neću misliti na klanici i nikada neću napisati rečenicu: “ ...do mraka će cijeli kraj biti okićen njihovim sabalsnim neraskomadanim truplima lojaste boje, obješenim o stražnje noge u položaju kao da u punom trku mahnito srljaju u središte zemlje”.
Napisaće je Fokner.Umjetnik.

BIGAŠ I TROSTRANA PRIZMA

Dok uz nabujalu rijeku Sitnicu mislim na Altamiru, čovjeka koji crta jelene i našu staru kištru u Straševini, sjetim se učitelja Radomira Bigović Bigaša. Impresioniran mojom sposobnošću da brzo učim i dobro pamtim naučio me da prepoznam sva geometrijska tijela. Na jednom ispitivanju u našoj učionici se zadesila Melita Pavlović. Besprekorna dama. Uvijek upakovana u neki komplet Koko Šanel. Zagrepčanka. Njezine koleginice su bile učiteljice. Ona je bila pedagoginja. Nijesam shvatao u čemu je štos ali sa slutio da su sve učiteljice važne a Melita je kao pedagoginja nešto važnija od svih.

S željom da je impresionira znanjem svojih đaka, kao matematičar nije bio na dobrom glasu, Bigaš me pozove pred tablu. On crta ja prepoznajem. On crta, ja prepoznajem, on briše i crta. Dobro nam ide. Ovo je ? Kocka. Ovo je ? Kvadar. Ovo je? Piramida. Ovo je? Kupa. Ovo je? Valjak. Ovo je? Lopta.

Na kraju te priče Bigaš crta geometrijsko trijelo koje u presjeku ima jedno tjeme i tri strane. To je več promjena plana. Obično je crtao nešto drugo. Gledam to što je nacrtano. Bigaš gleda mene. Prilično siguran da znam o čemu se radi, gledao sam taj oblik u dvorištu mog tetka Jovana Perovića, izbacam jednu nogu prema tabli, pa iz stava strijelca u dvoboju kažiprst uperim prema crtežu i kažem: Kištra!

Nezahvalno tražiti riječ koja bi označila intenzitet Bigaševog bijesa i širinu osmjeha Melite Pavlović koja se počela gušiti od smijeha. Na kraju se oslobodila svojih blistavih naočara sa zlatnim okvirom da bi mogla brisati suze. Tridest i dva đaka su je počeli oponašati. Nije to bio smijeh. To su bili urlici. Da mi je moglo biti u crnu bih zemlju propanuo.

-Prizma. Trostrana prizma, magare - kaže Bigaš i ošine me ljeskovim prutem po po leđima.
Daleko je taj dan i daleko su topole u dvorištu stare škole. Danas sjever zavija u Lješkopolju i neko me zove. Kaže da sam i ja bio u dalekoj pećini i nijesam naslikao jelena.

Uz toplu peć ispiričam sve to o Altamiri i jelenu kćerki koja radi skicu za jedan mural negdje na Cetinju.

Odmahne rukom i kaže : U redu je. Dođi i ispričaj mi priču o tome kako si ga pojeo.

To je ova priča.

Njihov čin bio je simboličan i režim ga je shvatio kao ozbiljnu prijetnju. Bezbjednosne službe su reagovale brutalno. Dječaci su uhapšeni, mučeni i javno poniženi. Ovaj događaj pokrenuo čitav talas protesta.

Revolucija je zakucala na Assadova vrata. U stilu velikog diktatora, primjenu sile prema revolucionarima u svom intervijuu Russia Today iz 2012. pravdao je riječima: „Kada se suočite s teroristima, morate koristiti silu. Ovo je kao kad hirurg mora da amputira nogu da bi spasao život pacijenta." Eho ove izjave i danas čuju građani Sirije. Pitanje je samo da li će njena zaglušujuća buka ostaviti bez glasa revolucionare?

Revolucija „Arapsko proljeće” u Siriji, započela je u martu 2011. godine i bila je ključni trenutak u savremenoj istoriji države i regiona, sa dubokim političkim, društvenim i humanitarnim posledicama. Sirija je pod autoritarnom vladavinom porodice al-Assad od 1970. godine, a Bashar al-Assad je preuzeo vlast 2000. godine. U proljeće 2011. godine, masovni protesti i revolucije u Tunisu, Egiptu, Libiji i drugim arapskim zemljama, inspirisali su građane Sirije da izađu na ulice, zahtjevajući političke i ekonomske reforme, kraj korupcije i represije i smjenu Assada. Revolucija je u drugoj polovini 2011. godine, prerasla u građanski rat između snaga lojalnih režimu i različitih opozicionih grupa, uključujući i naoružane pobunjenike.

Opozicija je počela da se organizuje kroz razne frakcije, kao što su Slobodne sirijske vojne jedinice (FSA) i Islamski front, dok je režim bio podržan od strane Rusije, Irana i Hezbolaha. Revolucija nije dala rezultate. Ujedinjene nacije su u svojim izveštajima navodile da je do 2023. godine broj poginulih bio veći od 450.000 ljudi.

Pored dominantnog sukoba na Bliskom istoku kojem svijedočimo, važno je pogledati političko i bezbjednosno okruženje u drugim državama. U Siriji građanski rat još nije završen i prijeti ponovna eksalacija sukoba. Savezničke pobunjeničke grupe u pokrajni Alep zauzele su 56 sela, a na korak su od osvajanja važnog grada Alepa. Snažan odgovor uslijedio je od strane sirijske vojske uz podršku avijacije vojske Ruske Federacije. Primjetno je jačanje terorističkih organizacija u tom bezvlašću. Posebno se ističe džihadistička grupa Hayat Tahrir al-Sham (HTS). Irak je pred novom revolucijom. Demonstracije su u svim gradovima, posebno u Bagdadu. Građani traže ostavku vlade i reforme na svim nivoima. Američka vojska se povlači, a svoj mandat okončaće 2025. godine. Jača ponovo ISIL, podstaknut političkim nemirima i uspiješno izvedenom operacijom turske vojske u Siriji „Izvor mira”, zbog koje su oslobođeni pripadnici ISIL, koje su u zatvorima čuvale kurdske snage.

Eventualna revolucija u Iraku pokrenula bi aktivnosti i u Iračkom Kurdistanu, što bi dodatno destabilizovalo region. Egipatsko društvo je izrazito polarizovano. Visoka je stopa inflacije, a međunarodne organizacije za zaštitu ljudskih prava ukazuju na njihova brojna kršenja. Vidljivi su rastući odnosi sa Ruskom Federacijom, kao i nedovoljno jasno snalaženje u konkretnom sukobu na Bliskom istoku. Iran čeka svoju priliku da preko proksi elemenata koristeći destabilizaciju država regiona, ostvari svoje regionalne ciljeve.

Koliki su izgledi za aktiviranje revolicije u Iraku? Da li se u Egiptu generiše građanska snaga za revoluciju? Da li je Sirija pred aktiviranjem zamrznutih sukoba i građanskog rata? Jačaju li terorističke organizacije na Bliskom istoku u mjeri nove globalne prijetnje? Odgovor na ova pitanja ujedno je i odgovor na jedno ključno, čeka li vreli Bliski istok hladna revolucionarna zima?