[ Piše: Danijel Garić ]

SVJETSKI DAN ŽIVOTNE SREDINE

Prekosjutra je 5. jun!

Prekosjutra je Svjetski dan životne sredine. Do prije tridesetak godina, ovaj datum je bio samo jedan u kalendaru dokonih zapadnjaka, koji obilježavaju neke nama čudne fenomene. A, onda je 5. jun počeo da se nameće kao jedan od najznačajnijih globalnih praznika. Praznik Životu. Životu koji nam pred očima nestaje...

Пише: Види све колумне

1991.godina. Početak najbolje decenije u istoriji. Nešto kao sublimacija svih iskustava istorije humane civilizacije. Kraj milenijuma.

Kažu da je tada bilo sve najbolje- ekonomija, muzika, sport, televizija. Tehnologija nam je nudila skoro sve što nam nudi i sada, ali smo tu svemoćnu podršku našoj svakodnevnici još uvijek kontrolisali i koristili samo onda kad nam je bila potrebna. Još uvijek nije bila “pametna” i nije upravljala našim životima.

Nestaju blokovske podjele, “Konkordom” se može za tri sata preko okeana, iz aviona se može naručiti hrana u njujorškom restoranu.

O devedesetim kod nas ne treba trošti riječi: One su “tužne i nesretne i opake”. One su vrijeme u kojem je “Gospod barut primirisao, pa ladno za oblake zbrisao”. Najbolje je to opisao Đole Balašević, uz poruku: “Eh, samo kad već puknu ustave...nema nam spasa dok se reke ne zaustave”.

Dok zahuktali zapad uživa u tom izobilju mogućnosti, koji je vjekovima stvarao, dok se iz utrobe Zemlje gramzivo crpe resursi neophodni za održavanje tog konformizma, cvjeta trgovina, a jeftine nafte i gasa ima u izobilju, primjećuje se da planeta pokazuje ozbiljne znake bolesti. Naučnicima je jasno da pomahnitali mehanizam razvoja mora usporiti i da je jedini razvoj budućnosti mora biti onaj održivi.

Sve to neko već vrlo dobro zna. Na jednoj (tada) teritoriji, koja se nalazi u posljednjoj evropskoj tvrđavi komunizma- Jugoslaviji, na teritoriji koju je Bajron opjevao kao punu šaku koju je Bog bacio stvarajući ljepotu na zemlji, političari usvajaju dokument koji je danas, tri i po decenije kasnije, jedan od najprogresivnijih štiva u istoriji moderne civilizacije. Crna Gora dobija Deklaraciju o ekološkoj državi! Prije više od tri decenije, dakle, napisali smo ovo:
“Mi, poslanici Skupštine Republike Crne Gore, svjesni smo da je zbog ugrožavanja prirode zaštita identiteta prostora na kome živimo i djelujemo postala naš neodložan posao. Svjesni duga prema prirodi, izvoru našeg zdravlja i inspiraciji naše slobode i kulture, posvjećujemo se njenoj zaštiti u ime sopstvenog opstanka i budućnosti potomstva. Prihvatimo da nijedna razlika među nama nije toliko velika, koliko su velike promjene kojima je izloženo naše prirodno okruženje. Bez obzira na naša nacionalna, vjerska, politička i druga ubjeđenja i osjećanja, znamo i prihvatimo da su dostojanstvo i svetinja ljudskog bića organski povezani sa svetinjom i čistotom prirode. Čovjek i priroda u njemu i oko njega cjelovito su jedino u svojim dubinama i po svom smislu i naznačenju. Stoga je oduvjek zloupotrebu čovjeka pratila zloupotreba prirode. Zato, opredjeljujući se i boreći se za dostojanstvo čovjeka, pozvani smo da se borimo i za dostojanstvo prirode. Donošenjem ove Deklaracije, Crna Gora prema prirodi uspostavlja državni odnos i poziva na mudrost ljude da spriječe ekološku katastrofu koja nam prijeti”.

Kakva je to samo bila slava Razumu, Životu!

Godinu kasnije, Mihailo Burić ide u Rio de Žaneiro da ideju profesora Hajdukovića i prvu svjetsku ustavno deklarisanu ekološku državu predstavi svijetu. Na prvom Samitu o Zemlji, prilaze mu brojne delegacije, dive se viziji i ovom univerzalnom konceptu. Bio je to trenutak za istoriju. A, istoriju je tek trebalo početi ispisivati. U Deklaraciji je pisalo sve što nam treba- ni manje, ni više.

Zapad je, dakle, disao punim plućima, na vrhuncu industrijskog razvoja, a mi u pomahnitalim balkanskim devedesetim smo se gušili od raznih dimova. Jedan je bio i onaj od uništene industrije. I dok smo oplakivali Titeks, KAP, Željezaru, promaklo nam je štivo iz deklaracije da je jedino i samo “priroda izvor našeg zdravlja i inspiracija naše slobode i kulture”. I da je ta kazna nestanka industrije, zapravo, dar. Opet nas je Bog pogledao. Pa, neka prođu devedesete, ostaje nam priroda.

U kakvoj smo samo bili prednosti na početku novog milenijuma! Izvještavali su nas svakodnevno o tome oni koji su dobili prve turističke vize za posjetu nekoj od zemalja koje su nam tek skinule sankcije. S čuđenjem su u svojim usmenim izvještajima navodili da oni tamo nemaju vodu, da se sve prska i da jabuka nema ukus. Kažu da im je kasno da sad spašavaju otrovanu zemlju i hranu, a da smo mi blaženi ovom zemljom i ovim kao niđe plavim nebom.

Šta smo uradili sa jednom takvom prednošću? Dok razvijeni svijet shvata da je ono što mi imamo trajno izgubio i pokušava da spasi šta se spasiti može, sada već nezavisna država Crna Gora, kojoj niko više ne “smeta” da sprovodi svoju ekološku agendu, usmjerava razvoj u suprotnom pravcu. Kosmičke poruke iz Deklaracije zaglušila je buka mehanizacije koja prosipa beton po zaštićenim prirodnim područjima, na plažama koje su proglašavane za najljepše u Evropi, tik uz stoljetna stabla i kristalno čiste rijeke. Ne čuje se ni kao udaljeni zvuk ta opominjujuća i obavezujuća poruka, ona je zatrpana duboko u našim porivima da se ova ljepota prirode u što kraćem roku debelo naplati. Čistu vodu i ukusnu hranu, koju oni tamo odavno nemaju, prodajemo kao novi turistički proizvod, nazvan “wild beauty”. Od čega je “wild” bio opis samo za odnos prema resursima.

Danas svijet više nego ikad zna da smo kao ljudska vrsta ozbiljno zakazali. Pokazuje nam to i ovo čudno vrijeme, prvi signali da naš rajski vrt holocena, zvani sezonalnost, nestaje. Neke brutalne vremenske nepogode i klimatske katastrofe, stotine miliona raseljenih zbog poplava i suša, razoreni gradovi i trajno uništeni milioni hektara usjeva. Zemlja koja je postala jalova, jabuka koja i kod nas počinje da gubi ukus.

Sada, više nego ikad, treba biti svjesan značaja 5. juna. Svjetski dan zaštite nezaštićene, ogoljene i izmučene životne sredine, koja počinje da uzvraća udarac.

Ovo je posljednji 5. jun koji će Crna Gora obilježiti sa starim konceptom razvoja, koji zaglušuje poruke iz Deklaracije nam. Već naredni, dočekaćemo sa novim Prostornim planom do 2040. godine, najsvetijim slovom poslije Ustava, tekstom koji propisuje dalji koncept razvoja ekološke nam države. Pisci Plana do sada nam nisu otkrili kuda se krećemo. U Konceptu predstavljenom javnosti početkom godine, nije jasno idemo li konačno ka održivosti ili nastavljamo betonizaciju. Ili ćemo, balkanski mudro, izabrati najopasnije rješenje- malo ovo, malo ono. Za “malo ovo, malo ono” ni vremena, ni prostora nema. Još uvijek smo u prednosti u odnosu na 99 odsto planete, ostalo nam je pregršt ljepote. Trebalo bi da konačno znamo da je “wild beauty”, ta šaka ljepote prosuta ovdje, naša jedina nada i jedina šansa. Jer je samo “priroda izvor našeg zdravlja i inspiracija naše slobode i kulture”.

Elem, prekosjutra je Svjetski dan zaštite životne sredine.