s.đ.

KRITIKUJU JUNKERA

Ko se boji Putina još?

Predsjednik Evropske komisije Žan Klod Junker (Jean-Claude Juncker), uspostavio je novo pravilo u okviru evropskog pogleda na svijet. Nakon predsjedničkih izbora u Rusiji u nedjelju, Junker je pobjedniku Vladimiru Putinu poslao neobičnu poruku punu pohvala.

"Čestitam vam na vašem reizboru", napisao je Junker na Twiterru i nastavio: "Uvijek sam govorio da su dobri odnosi između EU i Rusije ključni za bezbjednost našeg kontinenta".

Na riječi Žan Klod Junkera podsjeća autorka Washingotn posta Džudi Dempsi (Judy Dempsey) i ocjenjuje da Junker nije imao ništa da kaže o zastrašivanju nezavisnih kandidata na tim izborima, sumnjivim stradanjima aktivista, kao ni o ulozi državnih medija ili nizu drugih nepravilnosti.

Shodno tome, autorka zaključuje da taj najnoviji neuspjeh moralne hrabrosti još jednom pokazuje sve veću ravnodušnost evropskih lidera i vlada u odbrani ljudskih prava.

Post prenosi i da disidenti i aktivisti koji se bore za građanska prava i demokratiju van Evropske Unije i koji su u Evropu gledali kao na svjetionik slobode ovih dana mogu računati na malo podrške iz Brisela. Autoritarni režimi imaju sve razloge da budu presrećni, navodi Dempsi.

Nije ni čudo, dodaje ona, što su britanski zvaničnici bijesni zbog Junkerove izjave. Odnosi Londona i Moskve su i dalje zategnuti zbog navodne uloge Rusije u napadu na bivšeg ruskog špijuna i dvostrukog agenta Sergeja Skripalja i njegove kćeri Julije nervnim agensom.

Ešli Foks (Ashley Fox), lider Britanske konzervativne partije u Evropskom parlamentu, opisao je pismo predsjednika Evropske komisije Putinu kao "sramotno".

Autorka takođe podsjeća i da je govor iranskog ministra spoljnih poslova, Mohamada Džavad Zarifa na godišnjoj Minhenskoj konferenciji o bezbjednosti prošlog mjeseca, predstavljen u "rukavicama", odnosno da se zaboravilo na mučenje, pogubljenja i smrt.

Federica Mogerini (Federika Mogherini), visoka predstavnica Evropske unije za spoljnu politiku i bezbjednost, kao i velike zemlje Unije poput Njemačke, ne žele da pokvare odnose sa Teheranom.

Iz njihovog ugla, Iran se pridržava sporazuma o nuklearnom programu, koji su Unija i Njemačka, kao i pet stalnih članica UN-a napravile 2015. godine, što ima apsolutnu prednost u odnosu na priču o ljudskim pravima.

Dempsi ocenjuje da stvari nijesu ništa bolje ni unutar samog bloka. Neke države članice nijesu uopšte zainteresovane da se pozabave Poljskom i Mađarskom, zemljama članicama u kojima je stalna erozija demokratskih insitucija i zakona. Unija, kako kažu njeni poštovaoci, već ima dovoljno problema - od Bregzita do Makronovih ambicioznih planova o reformama Unije. Ipak, ne može se sakriti sramna realnost. Evropa je izgubila moralni kompas. Evropski trenutni entuzijazam za interese i "stabilnost" jednog dana će je proganjati, zaključuje ona.

Zašto se Tramp plaši Rusije?

Strah od Rusije ne vlada samo u Briselu, sudeći prema tekstu urednika New York Timesa. U autorskom članku urednici lista podsjećaju da bivši direktor C.I.A. Džon Brenan (John Brennan) nije odgovorio na napade novinara kada su ga pitali zašto je predsjednik Donald Tramp čestitao svom ruskom kolegi pobjedu na izborima.

"Mislim da se plaši predsjednika Rusije", rekao je gospodin Brenan, u programu MSNBC-a "Morning Joe", nakon telefonskog razgovora dvojice predsjednika. "Rusi, mislim, imaju dugogodišnje iskustvo sa gospodinom Trampom i možda imaju neke stvari koje bi mogle ugledati svjetlost dana."

New York Times podsjeća i da pristalice Trampa ističu da je i predsjednik Barak Obama (Barack Obama) pozvao Putina kada je izabran za predsjednika 2012. godine.

Ali okolnosti su sada veoma različite. U proteklim godinama, Putin je postao veoma autoritaran lider, koji je urušio političku opoziciju i napravio plan da bude ponovo izabran. Američki predstavnici obavještajnih službi kažu da su sigurni da je on umiješan u američke izbore 2016. godine i to na strani Trampa. Rusija je anektirala Krim 2014. godine, a trenutno je umiješana u rat u nekim dijelovima Ukrajine i daje podršku predsjedniku Bašaru al Asadu u Siriji.

Urednici Timeas navode i da je disparitet između Trampa i njegovih savjetnika oko prijetnji koje dolaze iz Rusije sve izraženiji. Prema njihovom mišljenju, za razliku od odnosa sa Putinom, odnos Trampa i specijalnog istražitelja Roberta Malera (Mueller) sve problematičniji.

Maler je, naime, tražio da se iz kampanje Trampa sudu dostavi svaki dokument povezan sa Rusijom. On je, takođe, optužio 13 Rusa za zavjeru na izborima 2016. godine.

U zaključku se dodaje da Brenan zna više od većine o mogućim pretnjama Americi, ali i da on nije jedini koji govori.

Senator Džon Mekejn, republikanac iz Arizone, napao je Trampa riječima "američki predsjednik ne vodi slobodni svijet tako što čestita diktatorima na pobjedi na izborima". Čak i lider većine u Senatu Mič Mekkonel (Mitch McConnell), koji se rijetko suprotstavlja Trampu, kaže da čestitka Putina "ne bi bila njegov prioritet."

Shodno tome urednici New York Timesa zaključuju: "Ako Tramp nije Putinov lakej, isteklo mu je vrijeme da to i dokaže."

Nije Putin jedina briga

Odnos američkog predsjednika prema Putinu nije jedino što zabrinjava analitičare i kolumniste u Americi.Oni su zabrinuti i zbog govora Trampa u javnosti i ta obraćanja kolumnistu New York Timesa Nikolasa Kristofa (Nicholas Kristof) podsjećaju na one koji su se mogli čuti prije rata u Iraku.

Ove sedmice navršilo se 15 godina od kada su Sjedinjene Američke Države napravile jednu od katastrofalnih grešaka posljednjih pola vijeka, kaže Kristof: "Napali smo Irak."

Tadašnji predsjednik Džordž Buš (George W. Bush) izjavio je da "nema sumnje" da je Irak imao oružje za masovno uništenje. Sekretar za odbranu Donald Ramsfeld (Donald Rumsfeld) rekao je da će se invazija u velikoj mjeri samofinansirati i da će trajati "pet dana, pet sedmica ili pet mjeseci, ali sigurno neće trajati više", podsjetio je autor.

Prema procjenama ekonomista Džozefa Štiglica (Josepha Stiglitza) i Linde Bilmes(Linda Bilmes), samo finansijski troškovi Sjedinjenih Država vezani za ovaj rat će premašiti tri triliona dolara ili oko 24 hiljade dolara po američkom domaćinstvu. A prema studijama i istraživanjima, tokom rata u Iraku umrlo je oko 4.400 američkih vojnika, zajedno sa oko 500.000 Iračana, piše list.

Taj rat je pomogao pokretanje sirijskog rata, genocid nad Jazidima i hrišćanima na Bliskom istoku, formiranju Islamske države, jačanju Irana i sukobu sunita i šiita na Bliskom istoku koji će odnijeti živote u godinama koje dolaze, smatra kolumnista i dodaje:

Trebalo bi da pokušamo da naučimo nešto iz ovih katastrofalno pogrešnih procjena, ali imam čudan osjećaj u stomaku, slično kao što sam imao kada je počeo rat u Iraku, da imamo predsednika koji nas vodi ka nepromišljenom, katastrofalnom sukobu.

Zapravo, prema tri nepromišljena sukoba.

Prvi nije krvavi: to je trgovinski rat. Tarife predsjednika Trampa i drugi trgovinski potezi znače napuštanje 70-godišnjeg napora Amerike da vodi svijet otvorenom trgovinskom sistemu. "Trgovinski ratovi su dobri i lakši za pobjedu", napisao je Tramp nedavno na Twitteru.

Drugi sukob kojem Tramp teži jeste onaj s Iranom. Ako ne odabere neki kompromis kojim bi sačuvao obraz, izgleda kao da će se povući iz iranskog nuklearnog sporazuma do 12. maja.

Rizik je da Iran odgovori ponovnim pokretanjem nuklearnog programa. To bi dovelo do porasta tenzija, mogućnosti izraelskog udara na Iran, rizika od saudijsko-iranskog sukoba i opasnosti od rata između Sjedinjenih Država i Irana. Kolumnista istovremeno podsjeća da je Majk Pompeo (Mike Pompeo), šef CIA-e, koga je Tramp imenovao za državnog sekretara, vrlo pametan ali i vrlo ratoboran prema Iranu.

Posljednji rizik sigurno je i rat sa Sjevernom Korejom. Možda možemo osjećati olakšanje tokom nekoliko mjeseci ako Trampov odnos licem u lice s Kim Jong-unom krene naprijed, ali smatram da su Amerikanci previše ohrabreni ishodom samita, dodaje na kraju kolumnista NYT.

(tekst objavljujemo u okviru saradnje s RSE)