s.đ. [ RSE ]

PUTIN I RUSIJA

Zapad ne razumije ruski mentalitet

Uprkos, ili bolje rečeno, upravo zbog očekivano ubjedljive pobjede Vladimira Putina na predsjedničkim izborima, Rusija i dalje ostaje "zagonetka umotana u misteriju unutar enigme" – kako ju je opisao Vinston Čerčil, piše Dragan Štavljanin u podkastu Post Scriptum Radija Slobodna Evropa.​

Zapravo, ključno na ovom plebiscitu masovne podrške Putinu nije bio rezultat, već šta će se desiti kada mu istekne četvrti mandat 2024. godine. Da li će nastojati da još jednom promjenom ustava ostane na vlasti, možda pokušati da vuče konce iz sjenke poput Deng Sijaopniga u Kini koji je do kraja života bio neosporni lider kao predsjednik moćne Vojne komisije, ili će odrediti nasljednika, kao što je njega odabrao Boris Jeljcin. No, i krunisanje novog lidera koga će rukopoložiti Putin ne garantuje tranziciju bez trzavica, jer čitav sistem vladavine već godinama počiva na jednom čovjeku - čime se slabe institucije, vladavina zakona, civilno društvo - tako da kada jednoga dana ode stvoriće se vakuum koji neće moći lako da popuni ni nasljednik iz njegovog bliskog okruženja.

Doduše, ima i onih koji smatraju da Putinova moć nije tako neupitna kako izgleda u javnosti. Odnosno, da je on samo na vrhu piramide nastojeći da balansira između sukobljenih interesa moćne elite, koju oličavaju "siloviki", bivši pripadnici bezbjednosnih službi sa kojima je u mladosti radio, i oligarsi, tačnije ekonomska elita koja je sklonija mekšoj politici prema Zapadu s obzirom na svoje lične interese i poslove, prije svega sa evropskim zemljama.

Tako je Igor Sutjagin, nekadašnji načelnik odjeljenja za vojno-tehnička pitanja na Institutu za američke i kanadske studije pri Akademiji nauka Rusije, rekao prije tri godine za RSE da Vladimir Putin ne vlada sam Rusijom već "kolektivni Putin", koga čine najmoćniji ljudi u Kremlju.

Kao primjer je naveo smjenu tadašnjeg ministra odbrane Serdjukova, iako ga je Putin podržavao.

Takođe, prošle godine naftni oligarh Igor Sečin, čelnik moćnog državnog preduzeća Rosnjeft, obrušio se na ministra ekonomije Alekseja Uljukajeva jer nije htio da odobri pripajanje jedne kompanije tom gigantu, što je bio i Putinov stav. U međuvremenu, Uljukajev je osuđen na zatvorsku kaznu za primanje mita po optužbi Sečina, a Rosnjeft je pripojio spornu kompaniju Bashneft PJSC.

Istovremeno, sada kada se sužavaju lukrativne mogućnosti zbog ekonomije koja stagnira i zapadnih sankcija, jačaju surevnjivosti među elitom, tako da se oligarsi u metalskoj industriji bore za prevlast. Poseban je slučaj Ramzana Kadirova, koji vlada Čečenijom kao svojim feudom, bez prevelikog miješanja Moskve. To je očito cijena za mir u toj republici, nakon dva rata, koju je Kremlj spreman da plati.

Zašto Putin uvek pobjeđuje

Postavlja se pitanje zašto građani Rusije glasaju za Putina iako nije ispunio obećanja kao što su rješavanje problema 20 miliona siromašnih, zastarjele infrastukture, zdravstva, masovne korupcije.

Uz strogu kontrolu medija te eliminiaciju pojedinih protivnika, Putin je ojačao svoju poziciju i stvaranjem imidža kao branioca Rusije. Faktičkom okupacijom dijela Gruzije, aneksijom Krima i vazdušnom kampanjom u Siriji je zatekao Zapad. To svakako nailazi na odobravanje u ruskoj političkoj kulturi koja cijeni snagu i silu.

“Putin je povratio ljudima osjećaj veličine koju su imali do raspada Sovjetskog Saveza. Oni su uvijek gajili to osjećanje da je Rusija velika država koja ima misiju. U tom smislu su slični Amerikancima koji takođe smatraju da imaju misiju”, objašnjava Vladimir Pozner, poznati TV novinar iz Moskve.

Skoro tri četvrtine stanovništva Rusije rođeno je i odraslo za vrijeme Sovjetskog Saveza. Dvadeset sedam godina nakon njegovog raspada mnogi su zadržali hladnoratovski mentalitet, odnosno da su izloženi prijetnji sa Zapada.

"Većina Rusa smatra da oni nikome ne prijete već da su oni izloženi prijetnji", dodaje Pozner.

Stoga je Putinovo predstavljanje novog ruskog strateškog oružja 1. marta bilo više namijenjeno domaćoj javnosti nego ostatku svijeta, šaljući poruku da je zemlja ostvarila velike rezultate, da je snažna i nezavisna, te da je u stanju da se zaštiti.

Putin je pokazao veliko umijeće da prebacuje odgovornost na podređene, kao što su to ruski carevi činili vijekovima, te Staljin uspijevao da stvori utisak kod sovjetskih građana da ne zna za milione brutalno ubijenih u političkim čistkama i u gulazima.

Takođe, njegovi konzervativni stavovi, što pokazuje usvajanje rigoroznog zakona protiv homoseksualaca uprkos kritikama svijeta, nailaze na rasprostranjeno prihvatanje u zemlji u kojoj su liberalne vrijednosti oskudne.

Kompleks "branioca" i imidž "opkoljene tvrđave"

"Rusija je bila i biće velika sila", naglasio je Putin u svom manifestu 1999.

"Rusija se nalazi u jednom od najtežih perioda u svojoj istoriji. Po prvi put posljednjih 200-300 godina suočena je sa prijetnjom da sklizne u drugi, ili čak treći ešalon država". Kao odgovor na taj izazov, Putin je ponudio viziju Rusije kao države sa posebnom misijom i specifičnim identitetom.

"Poslije svih tragedija u ruskoj istoriji u 20. vijeku, a naročito poniženja posljednjih 20-tak godina, mnogi obični Rusi traže nedvosmisleni dokaz svoje nacionalne vrijednosti - zaista superiornosti - u porodici država", ističe Endrju (Andrew) Kaufman, profesor Univerziteta u Virdžiniji.

Putin po dolasku na vlast gradi legitimitet na kritici Jeljcinove prozapadne politike Rusije za koju se smatra da je izazvala haos i destrukciju. Na sličan način su "slovenofili" u 19. vijeku kritikovali prozapadne reforme Petra Velikog.

Za razliku od ostalih velikih imperija, na primjer Velike Britanije koja je na vrhuncu moći u 18. vijeku vladala skoro polovinom svijeta, da bi se na kraju svela na prvobitnu ostrvsku teritoriju - Rusija je jedina velika sila koja je uspjela da sačuva većinu osvojenih teritorija kroz istoriju. Faktički, ona se od polovine 16. veka razvija kao imperija. Žak Rupnik (Jacques), analitičar pariskog Instituta za političke studije, tvrdi da "Rusija nikada nije bila nacionalna država već imperija. Ona je gradila državu kao imperiju".

Dimitrij Trenin ističe da, za razliku od drugih pokorenih naroda, Rusija nema kompleks žrtve, već "branioca". Rusija je u srednjem vijeku bila dva i po stoljeća pod vlašću Mongola i smatra da je time apsorbovala udar Mongola i spasila Evropu. Slično tome, Rusija je doživjela ulazak Napoleonovih trupa u Moskvu 1812, posle čega je u protivofanzivi stigla do Pariza, spasavajući tadašnji reakcionarni poredak u Evropi. Sovjetski Savez takođe je podnio glavni teret Drugog svjetskog rata u borbi protiv nacizma.

Istraživanja javnog mnjenja pokazuju da su antizapadna osjećanja veoma duboko ukorijenjena u ruskom društvu. Rusija se osjeća poniženom od Zapada. Zbog toga, prema tom raspoloženju, Rusija mora da slijedi drugačiji put od Zapada. Kako je istakao Andrej Klimov, poslanik ruske Dume: "Mi smo dva puta primijenili zapadne teorije u Rusiji: marksizam i liberalizam. Sada moramo da se oslonimo na sopstvene ideje i vrijednosti".

Suverena demokratija

Uprkos insistiranju na specifičnom putu, drugačijem od zapadnog - ipak je prevashodno riječ o popunjavanju ideološkog vakuuma stvorenog raspadom Sovjetskog Saveza i komunizma nego stvaranju nove ideologije. Ideja, poput donedavno aktuelne "suverene demokratije" više je retorička sintagma namijenjena unutrašnjoj političkoj upotrebi nego zaokružen model.

Ona je, međutim, očito više "suverena" nego "demokratija". Maša Lipman iz Karnegijeve fondacije u Moskvi kaže da ova fraza odašilje dvije poruke. "Prvo, da je ruski režim demokratski i, drugo, da se ta tvrdnja mora prihvatiti. Tačka. Svaki pokušaj verifikacije tog stava bio bi smatran neprijateljskim i miješanjem u ruske unutrašnje stvari. Suverenost takođe implicira da se spoljne (tačnije zapadne) norme ne primijenjuju".

Zapravo, 21 vijek je u mnogo čemu revizionistički. Nakon kolapsa evropskih monarhija u 20 veku, oživljavanju stare imperijalne ideje u pravoslavnoj Rusiji, postotomanskoj Turskoj, šiitskom Iranu, a među sunitskim muslimanima koncept kalifata. Dakle, istorija se ne završava, nego vraća.

Zloupotreba Dostojevskog

Rusi su kroz istoriju uvek strahovali od haotičnih i nepredvidivih perioda u kojima su se okolnosti dramatično mijenjale (smutnoe vremя) - uglavnom kao posljedica promjena ili vakuma vlasti, u kojima su na scenu stupali razni politički demoni. To je itekako uticalo na "rusku dušu", nalazeći umjetnički izraz i u jednoj od najvećih ruskih opera "Boris Godunov", ili u romanima "Doktor Živago" i "Tihi Don".

Ovi istorijski primjeri su duboko urezani u svijesti mnogih Rusa. Stoga, kako ističe Ralf Piters (Ralph Peters), biraju Putina umjesto slobode. Dakle, vole i podržavaju lidera koji im garantuje sigurnost. "I kada je najsunčanije, Rusi očekuju kišu, a car je njihov kišobran", ističe Piters.

Rusija je kroz istoriju propala tri puta kao država. Najpre, na početku 17 vijeka kada je ustoličena dinastija Romanov, u vrijeme Oktobarske revolucije 1917. godine i 1991. sa raspadom Sovjetskog Saveza. Međutim, kako ističe Stefan Hedlund, ekspert sa švedskog univerziteta Upsala, svaki put je oživela suštinski nepromijenjena.

"Rusija je hipotetička kultura. S obzirom da su u većem dijelu naše istorije njome vladali despoti, navikli smo se da živimo u fikciji a ne u stvarnosti", napisala je Nina Hruščov, praunuka jednog od sovjetskih lidera Nikite Hruščova.

Veliki pisac Fjodor Dostojevski je vjerovao da Rusija ima posebnu, božansku misiju da predvodi panslavističko hrišćansko carstvo. No, prema utopiji Dostojevskog, kako ističe Kaufman, tim carstvom bi se vladalo sa čistim namjerama, poniznošću i ljubavlju. Uostalom, kao žrtva represije carskog režima, veliki pisac je bio protiv bilo kakve manipulacije i sile.

Međutim, Putin koji se povremeno poziva na Dostojevskog, selektivno koristi njegove misli za potpuno drugačiji koncept vladanja.

Zapad ne razumije ruski mentalitet

Tenzije sa Zapadom samo su podstakle Putinov imidž kao branioca Rusije. Stoga su najnovije američke sankcije protiv 19 ruskih državljana, zbog navoda o miješanju Moskve u predsjedničke izbore 2016, te optužbe Britanije da Kremlj stoji iza trovanja bivšeg špijuna Sergeja Skripalja - samo ojačale to osjećanje da je Rusija okružena neprijateljima.

"Moramo da zahvalimo Britaniji zbog ovoga, jer još jednom nijesu na pravi način shvatili ruski mentalitet", kazao je portparol Putinove kampanje Andrej Kondrašov.

Obični Rusi, po riječima britanskog novinara Edvarda Lukasa (Edward Lucas), postavljaju pitanje kako se zapadne obavještajne službe mogu uzeti kao kredibilni izvor za incident u Solzberiju, imajući u vidu da su lažno tvrdile da Sadam Husein posjeduje oružje za masovno uništavanje.

On smatra da je Putin dobro procijenio da je Vlada Tereze Mej (Theresa May) u izvjesnoj međunarodnoj izolaciji zbog spora sa Briselom oko Bregzita. Mada su joj saveznici iz NATO-a pružili verbalnu podršku, niko od njih nije slijedio potez Londona u protjerivanju ruskih diplomata.

Kremlj je posljednjih godina vodio veoma agresivnu spoljnu politiku: od aneksije Krima do ulaska u rat u Siriji, zatim hibridnog rata protiv susjeda, podrške populističkim partijama u EU, uplitanja na Balkanu.

Po Lukasovim riječima, cilj te politike je da se oslabi Zapad do nivoa kada neće predstavljati prijetnju po ruski režim.

"Zapadne zemlje jedva mogu da se odbrane od ruske subverzije, a kamoli da izazovu Kremlj na njegovom terenu. Kremlj je blizu pobjede u novom Hladnom ratu a da nije u pravom smislu ni počeo", ocjenjuje Lukas.

Putin se sada osjeća još obodrenijim da nastavi ofanzivnu spoljnu politiku.

Spoljnopolitičke avanture Kremlja, kako ističe Lukas, imaju dva cilja: da skrenu pažnju ruske javnosti sa domaćih problema, te da umanje sposobnost Zapada da obuzda Kremlj.

"Gospodin Putin može da ignoriše međunarodne standarde o ljudskim pravima unutar Rusije, isto kao što može da izvrgava ruglu međunarodno pravo u inostranstvu", ističe Lukas.

Međutim, Putinov problem je što, kako kaže analitičar iz Moskve Vladimir Frolov, ima plan za eskalaciju nekog problema ali ne i za pronalaženje izlaza iz takve situacije smanjenjem tenzija.