Radio Slobodna Evropa

LATINKA PEROVIĆ

Jovanka - okrutna priča o odsustvu dostojanstva

Priča o Jovanki Broz je okrutna priča o odsustvu dostojanstva: u Partiji i partijama, u Državi i državama, u postjugoslovenskim društvima, napisala je, ekskluzivno za Radio Slobodna Evropa, istoričarka Latinka Perović. Tekst prenosimo integralno.

Najprije je, još za života Josipa Broza Tita, bila od njega nasilno odvojena, najvjerovatnije zato da borba za vlast u sjenci njegove već oslabljene moći ne bi imala neposrednog svjedoka. Nije joj bilo dozvoljeno ni da ga posjećuje u mjesecima njegovog umiranja. Pojavila se na njegovoj sahrani, po nekim izvorima, na traženje prijatelja iz inostranstva. A zatim je bukvalno iščezla iz javnosti. Umjesto bilo kakve službene informacije, kružili su glasovi da je na brutalan način izbačena iz kuće u Užičkoj, u kojoj je sa Titom živjela.

Ko bi se nje još sjećao u vrijeme raspada Jugoslavije, ratova devedesetih godina, režima Slobodana Miloševića, koji se i sam nastanio u Užičkoj ulici? U tim smutnim i tragičnim vremenima, Jovanka Broz je živjela u izolaciji: bez ličnih dokumenata, zdravstvene zaštite i penzije. Ali, ona je ostala zaboravljena i od svih vlada poslije Slobodana Miloševića, koje su se izjasnile za vladavinu prava, za neprikosnovenost ličnih prava – svojinskih i političkih. Niko se, međutim, nije pitao kako je moguće da jedna građanka, uz to supruga bivšeg predsjednika Republike, bez optužbe, sudskog procesa i presude može da bude jednostavno „izbrisana“.

Zatim je sadašnja koaliciona vlada, bez ikakvog objašnjenja odnosa svojih prethodnika, počela da najavljuje: vraćanje lične karte, zdravstvene legitimacije, penzije Jovanke Broz, na koju je ona imala pravo ne samo kao supruga Predsjednika Republike već i kao borac narodnooslobodilačkog rata. I popravku kuće koja joj je data „na uživanje“, a prokišnjavala je. Opet tišina: kao da je dirigovana.

Najzad, odsustvo profesionalnog dostojanstva i etike u medijima i medicini. Počeli su se pojavljivati razgovori sa njom, u kojima je ona govorila o svojoj „istorijskoj“ ulozi. Naglašavano je i njeno etničko porijeklo, koje je, valjda, trebalo da objasni njena stradanja. Ubrzo su mediji bili zasuti vijestima da je, u teškom stanju, prebačena u Klinički centar. Ljekari su, grubo narušavajući njenu privatnost, detaljno opisivali bolest i, ne stideći se, govorili o njenoj ličnoj zapuštenosti.

Opet tišina, koju je prekinula medijska „priprema“ njene smrti: agonija ali prije nje želja da bude sahranjena uz Tita, u Kući cvijeća, koja time, šta god to značilo, gubi status istorijskog mjesta i postaje porodična grobnica. Pošto su ih razdvojili (prema izvorima Tito nikada nije pristao na razvod), Tita i Jovanku sada mrtve spajaju.

Ova priča, izvan svakog istorijskog konteksta, sama za sebe, govori o duboko dehumanizovanom društvenom ambijentu. Ako je sve ovo moglo da se dogodi jednom građaninu, zašto ne bi moglo i svakom drugom građaninu? Ne treba se tješiti time da svaki drugi nije bio ni Predsjednik Republike ni njegova supruga. Ta misao me opsjeda odavno.

Nisam prema Jovanki Broz imala nikakav lični odnos. Za mene je ona bila dio jedne institucije i u tom smislu i sama institucija. Vjerujem da će istorijska nauka rekonstruisati sudbinu Jovanke Broz: ona to već čini kroz biografije Josipa Broza Tita.

Kakva god bila, ta će sudbina biti jedno od važnih ogledala u kojima se ogledamo mi, jučerašnji i dojučerašnji savremenici Jovanke Broz, u kojima je žudnja za političkom osvetom utulila osjećanje za složenosti života i istorije, za tragiku čovjeka. Bez tog osjećanja, mi smo u slijepoj zoni moralnog relativizma kao osnove svekolikog nasilja nad čovjekom: živim i mrtvim.