PRIJE 30 GODINA

Godišnjica smrti Aleksandra Rankovića

Prošlo je trideset godina od smrti Aleksandra Rankovića jedne od naistaknutijih ličnosti socijalističke Jugoslavije.

Ranković je bio drugi ili treći čovjek socijalističke Jugoslavije (poslije Tita i Kardelja) ministar unutrašnjih poslova, potpredsjednik savezne vlade, čelnik službi bezbjednosti i član najužeg rukovodstva vladajućeg Saveza komunista Jugoslavije do smjenjivanja sa svih funkcija 1966.

Iako se nakon smjenjivanja sa svih funkcija ljeta 1966. nikada nije oglašavao niti pojavljivao u javnosti, masovno prisustvo na njegovoj sahrani, avgusta 1983. (prema pojedinim tumačima čak i 100.000 poštovalaca), nesumnjivo je pokazalo da su njegovo ime i njegova sudbina postali neka vrsta simbola nezadovoljstva pravcem kojim se kretala Jugoslavija.

Rođen je novembra 1909. u Draževcu nedaleko od Obrenovca i od 1922. u Beogradu je učio abadžiski zanat.

Tako je već polovinom dvadesetih postao aktivan kao sindikalni aktivista, a 1927. postao je član Saveza komunističke omladine Jugoslavije (SKOJ), potom relativno ubrzo i sekretar Mjesnog komiteta SKOJ-a Beograda. Naredne 1928. postao je član KPJ.

Sud za zaštitu države osudio ga je 1929. na šest godina robije zbog ilegalne komunističke aktivnosti. Godine 1936. postao je član Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju, a 1937. član Politbiroa Komunističke partije Jugoslavije.

U Drugom svjetskom ratu rukovodio je pripremama za ustanak protiv okupatorske njemačke vojske i nacistička policija uhapsila ga je u Beogradu jula 1941.

Poslije hapšenja u bolnici je držan pod stražom, ali je oslobođen smjelom akcijom beogradskih skojevaca.

Kao organizacioni sekretar KPJ i član Vrhovnog štaba partizanskih jedinica, osnivač je 1944. službe bezbjednosti pod nazivom Odjeljenje za zaštitu naroda (OZNA). Poslije rata bio je ministar unutrašnjih poslova i potpredsjednik savezne vlade.

U političkom obračunu s njim na Četvrtom plenumu Centralnog komiteta SKJ 1966. na Brionima, optužen je za zloupotrebe Službe državne bezbjednosti, lišen svih funkcija i potpuno isključen iz javnog života.

Pozadina njegovog smjenjivanja nije potpuno jasna ali su posljedice bile očigledne, postupno je došlo do rastakanja jedinstvenog sistema bezbjednosti jugoslovenske države.

Uočljivo je da se Ranković u savremenim tumačenjima optužuje za potpuno kontradiktorne stvari. S jedne strane kao čelnik službi bezbjednosti, za brutalan obračun sa takozvanim informbirovcima, s druge strane nerijetko ga pominju kao prosovjetski orijentisanog.

Optuživan je za centralizam (koji je u Titovoj Jugoslaviji uvijek tumačen kao neka vrsta naglašeno srpskog stava) a upravo oni koji su ga za to optuživali na kraju su razorili jugoslovensku državu.

Zvanična optužba ljeta 1966. kada je smijenjen na takozvanom Brionskom plenumu bila je da je prisluškivao Josipa Broza Tita.

Osim toga, pominjane su i razne zloupotrebe službe kojom je rukovodio.

Istoriografija je, medjutim, nesumnjivo utvrdila da su prislušni uređaji, uz Titovu saglasnost, postavljeni u vrijeme održavanja prve konferencije Pokreta nesvrstanih u Beogradu 1961. na svim mjestima gdje su boravili državnici tog Pokreta, kao i da sa djelovanjem tog segmenta službe Ranković nije imao konkretnog dodira.

Naknadna tumačenja njegove smjene različita su i suprotstavljena. Nesumnjivo je da je on doživljavan kao protivnik pretjerane decentralizacije i konfederalizacije Jugoslavije, koja je već uoči njegove smjene bila vidna.

Pojedini publicisti, uglavnom hrvatski, pisali su da je Ranković uklonjen poslije jednog izvještaja njegove službe o nesrazmjernom uticaju pojedinih predstavnika starih građanskih tajnih društava.

Iako je nesumnjivo da taj izveštaj postoji on je samo jedna u mnoštvu sličnih analiza i nevjerovatno je da je imao bitan uticaj na njegovu sudbinu.

Hrvatska istoriografija i publicistika u više navrata operisala je špekulacijom da je uklonjen zbog prosovjetske orjentacije.

Navodno je Ranković „na kongresu Komunističke partije Ukrajine izjavio da će se Jugoslavija pridružiti Varšavskom paktu“. U tačnost te optužbe niko ozbiljan ne vjeruje, ali je indikativo da je iz okrilja propagandnog aparata tadašnje sovjetske države tako nešto pušteno u opticaj.

Kao što se nesumnjivo zna da su Rankovića izvjesne sovjetske diplomate teatralno i bučno, pred svjedocima, pozdravljale kao "budućeg predsjednika Jugoslavije", što je izvjesno činjeno s nedobronamjernim motivima.

Rankovićeva služba, na kraju treba uvijek imati u vidu, efikasno je poslije 1948. neutralisala prosovjetske pristalice.

Postoje ozbiljne indicije da je centralna ličnost Rankovićeve smjene bio Stevo Krajačić, hrvatski partijski lider, poznat po velikohrvatskim nacionalističkim stavovima, koji je sa jedne strane imao stare neprekinute veze (blago rečeno) s Moskvom, a sa druge je uspostavio tijesne relacije sa ekstremnom hrvatskom političkom emigracijom.

U svakom slučaju uklanjanje Aleksandra Rankovića iz političkog života, čiji je završni čin bio Brionski plenum ljeta 1966., bio je prelomni momenat u istoriji socijalističke Jugoslavije. Nije poznato da je sam Ranković ikada dovodio u pitanje vjernost idealima za koje se borio, odnosno Titu i partiji.

(B92)