[ I. P. ]

KONATAR O ODRASTANJU

Ponosan što sam podgoričko dijete

Želio je da se bavi arhitekturom, a spletom okolnosti "završio" je na ekonomiji. Tinejdžerski dani bili su u znaku filmova i dens muzike, raspust i vikende je provodio u Zeti, a i dan danas u srcu nosi kvart oko nekadašnje Velike pijace. Nije nikad pomišljao da živi van Podgorice. Ponosan je što je podgoričko dijete. To je Miloš Konatar, poslanik Građanskog pokreta URA.

Govoreći o djetinjstvu i odrastanju u Jutarnjem programu TVCG, Konatar je rekao da je ponosan na to što je podgoričko dijete, posebno na period Osnovne škole "Milorad-Musa Burzan", a kasnije gimnazije.

Neizostavni dio njegovog odrastanja, rekao je, bio je grada u kojem je i živio - kvart oko nekadašnje Velike pijace, a današnjeg TC Mall of Montenegro, tereni iza Bastona, ispred škole...

Raspusti i vikendi ga asociraju na vrijeme koje je provodio u Zeti.

"1990-e godine smo krenuli u osnovnu, to je moja generacija, kasnije bioskop Kultura, treninzi u SC Morača, i taj radijus kretanja po kvartu", prisjetio se Konatar.

Govoreći o nestašlucima iz djetinjstva, kaže da je sve bilo u granicama pristojnosti: "Bilo je tu i bježanja sa časova, i neopravdanih, izbacivanja, odlaska kod direktora, ali smo svi znali naš put i to nije bila zla namjera ili nevaspitanje".

Tinejdžerski dani bili su u znaku filmova i tada veoma popularne dens muzike. 

Osnovnu školu pamti po brojnosti učenika, ali i nastavi koja se realizovala i subotom. Drugarstva i prijateljstva su, navodi, izdržala probu vremena.

"Ta baza mojih danas prijatelja i kumova vuče korijene iz osnovne i srednje škole", ispričao je Konatar.

Planirao je da upiše arhitekturu, ali je u četvrtom srednje imao tešku povredu na ekskurziji usljed čega je cijelu školsku godinu proveo na rehabilitaciji i oporavku.

"A za arhitekturu se moralo spremati cijelu školsku godinu. I kako je najveći dio moje generacije, a bili smo vezani, upisao pravo ili ekonomiju, tako sam i ja završio na ekonomiji", kazao je Konatar.

Njegova supruga Ana mu je najveća podrška, bez koje ništa ne bi imalo smisla. Stoga joj duguje veliku zahvalnost zbog njenog velikog odricanja: "Da nema njene podrške definitivno ovo što radimo ne bi imalo smisla i ne bi bilo moguće".