[ Izvor: Dnevne novine ]

POPOVIĆ SMATRA

"Procrnogorska opcija bez saveznika, slijedi borba"

Crnogorski književnik Milorad Popović u intervjuu za zagrebački Večernji list kaže da su rezultati izbora 30. avgusta treći veliki udar na Crnu Goru u posljednjih sto godina, a da je prvi bio 1918, a drugi 1989. i da prozapadna, procrnogorska opcija u ovom trenutku nema saveznika i da predstoji grčevita borba za opstanak.

“Crna Gora je 1918. potpuno nestala čak i kao regionalni entitet, a 1989. se bila utopila u Miloševićevu SRJ u kojoj je bila zanemariv faktor. Danas, uprkos svemu, ona ostaje suverena država, ostaje dio NATO-a, ostaje kandidat za Evropsku uniju, a vidjećemo kako će se nastaviti taj proces. Ova velikosprska struktura koja je prevladala odmah će, siguran sam, pokazati svoje lice. Nacionalizam te vrste se ne želi i ne može prikrivati. Oni uvijek hoće sve i hoće odmah. Pa makar i na najbrutalniji način”, kaže Popović.

Govoreći o litijama i predizbornoj kampanji, Popović se posebno osvrnuo na ikonografiju.

“Bilo je tu svakakvih zastava, i srpskih, i kralja Nikole, i crnih četničkih, samo nije bilo službene crnogorske. To je bila klerofašistička revolucija kojoj je Srpska pravoslavna crkva dala dodatnu energiju emotivnoiracionalnog naboja, ali je bila u tome samo jedan segment. Presudni segment je bila grupacija URA koja je uzela glasove prozapadnih birača koji su bili protiv DPS-a i Đukanovića, a ključni akter je bio medijski koncern Vijesti koji je već od 2010, otkad se odvojio od Đukanovića, ušao u koaliciju prvo s Andrijom Mandićem, s prvobitnom namjerom da operu njegovu četničku ideologiju. Osnovavši na kraju pokret URA s Albancem Dritanom Abazovićem uspjeli su postati taj uteg koji je prevagnuo i preokrenuo stvari u Crnoj Gori, jer ta prosprska i velikosrpska struktura, bez nominalnih independista, uz svu podršku iz Beograda ne bi sama mogla dovesti do preokreta”, tvrdi Popović.

Ovaj crnogorski književnik kaže da je popis u svakoj zemlji državni birokratski, administrativni posao oko kojeg se ne vode kampanje i u kojem je nacionalno izjašnjavanje samo jedan segment.

“U Crnoj Gori to je najvažnije egzistencijalno pitanje upravo zbog toga što velikosrpski nacionalisti, koji dugoročno planiraju nestanak i odvajanje Crne Gore od NATO-a, kao prvu tačku tog plana imaju da Srbi postanu nacionalna većina. I bez obzira što crnogorska nacija nije završila proces konstituisanja, oni to ne mogu postići bez falsifikata i pritisaka. U ovom trenutku je 45 odsto nacionalnih Crnogoraca i 28 odsto Srba, s tim što su mlade generacije ipak, po nekim projekcijama sociologa, bile prijemčivije za crnogorsku nacionalnost, ali ta diferencijacija neprestano traje”, kaže on.

Popović smatra da je zato pitanje popisa neobično važno za nastavak borbe za očuvanje crnogorske nacije i Crne Gore kao građanskog društva.

“Niko u Crnoj Gori, barem od relevantnih zvaničnika, Srbima ne spori pravo ni na jezik, ni na crkvu, ni na ostala građanska prava. Ali, oni su moćnom propagandom borbu za opstanak crnogorske nacije prikazali kao namjeru da se asimiluju Srbi u Crnoj Gori. Ta je ideja sama po sebi apsurdna jer su crnogorski Srbi dio osmomilionske nacionalne zajednice na Balkanu, a Crnogoraca je prema posljednjem popisu bilo 278.000. U isto vrijeme, broj Crnogoraca u Srbiji pao je sa 156 na 38.000”, kaže Popović.

On ističe da prozapadna, procrnogorska opcija u ovom trenutku nema saveznika, kao što ih nije bilo ni 1918. godine, i predstoji grčevita borba za opstanak.

“Ja sam ipak siguran da ćemo na kraju pobijediti jer su i položaj Crne Gore i čitav međunarodni kontekst danas ipak daleko povoljniji nego 1918. ili 1989. godine”, naglašava Popović i dodaje da današnji političari, pogotovo mračni ideolozi, nijesu povukli nikakve pouke iz tragedija koje se neprestano u zadnjih 150-200 godina događaju na Balkanu.

“U tom kontekstu se može gledati i preokret koji se nedavno dogodio u Crnoj Gori. Gledajući iz prizme liberalne demokratije i demokratskih kanona bilo je nužno očekivati da se nakon trideset godina promijeni vlast kojoj se pripisuju razne anomalije, manje-više karakteristične za većinu post-komunističkih država kao što su korupcija i kriminal. Ali, s druge strane se ne shvata da je ta mala zemlja u mnogo čemu posebna i da je u njoj ključna politička i ideološka podjela između prozapadnog, građanskog i sekularnog s jedne strane, sa svim spomenutim manama, a da je na drugoj strani stari panslavistički velikosrpski koncept koji Crnu Goru vidi kao privezak Beograda i Moskve i želja da Beograd i Moskva tu imaju dio svog prostora na Mediteranu, kao jedinu enklavu između Sirije i Portugala koja ne bi pripadala evro-atlantskoj zajednici”, zaključuje on.

Popović smatra da sada u građanskoj opciji traje period konfuzije i nesnalaženja, a DPS kao stožerna snaga, što god ko o njoj mislio, zakazala je kongres u decembru na kojem najavljuju pomlađivanje i reformu stranke.

“Mislim da bi se Đukanović lično želio povući, ali nijesam siguran da u ovom trenutku, kada je ta stranka poslije decenijske vladavine u previranju, postoji iko drugi s dovoljno autoriteta i sposobnosti da održi tu strukturu, da ne završe kao SPS nakon odlaska Miloševića. Postoji i ideja o jednom novom građanskom antivelikosrpskom bloku, ali što će se desiti, ostaje da vidimo. U svakom slučaju, neminovan je period nestabilnosti Crne Gore”, ističe Popović.