[ jutarnji.hr ]

"ODLUKA NA ABAZOVIĆU"

U CG bi se mogla mijenjati strateška pozicija Balkana

U ponedjeljak 31. avgusta, prvi put nakon punih 31 godinu, od 1989, Crna Gora probudila se u posve novoj situaciji, prilično neizvjesnoj kad je riječ o njenoj budućnosti.

Naime, nakon dramatičnih izbora, uz rekordnu izlaznost od 76 odsto, kako sada stvari stoje Milo Đukanović i njegov DPS moraće u opoziciju. Milo je (možda) izgubio parlamentarne izbore, ali ne i vlast. On je predsjednik Crne Gore. Doduše, razliku čini samo jedan jedini, mali, malecki poslanik - odnos snaga je, kako izgleda nakon prebrojavanja glasova, 41 za prosrpsku opoziciju u odnosu na 40 s koliko ih računa procrnogorska opcija predvođena najdugovječnijim evropskim vladarom.

Je li sve gotovo i je li baš sve tako kako se čini? Otvaraju se brojne varijante koje mogu, ne samo promijeniti vanjskopolitičke prioritete Crne Gore te dovesti u pitanje i sam njen opstanak i identitet kao samobitne nacije, nego i drastično izmijeniti strukturu i geostratešku poziciju Balkana i ovog našeg prostora koji se tiče i Hrvatske. Crna Gora, kao i ovaj prostor, možda se nakon ovih izbora nalazi na novoj prekretnici koja može uticati na odnose u regiji, te donijeti sudbonosne i dalekosežne promjene - recimo, od slavodobitnog povratka Vladimira Putina na Jadran i ruskih podmornica u Boki Kotorskoj do upitnosti same egzistencije crnogorske državnosti i nacije.

Pobjeda SPC-a

Krenimo redom. Kao prvo, suština ovih izbora je da je ovo pobjeda Srpske pravoslavne crkve, a ne pojedinačnih prosrpskih stranaka i koalicija koje su se upravo pod njenom palicom udružile kako ne bi bilo prosipanja glasova. Čak i Marko Milačić, šef prosrpske Prave Crne Gore i član koalicije "Za budućnost Crne Gore", kaže kako ovo nije pobjeda niti jedne stranke ni politike, "ovo je pobjeda svetog Vasilija Ostroškog" (misli na najznačajniji manastir SPC-a u Crnoj Gori). Naime, upravo je SPC, uz svesrdnu logističku pomoć Srbije odnosno Aleksandra Vučića (kojem je ovo melem i svojevrsna kompenzacija za ono što ga čeka s Kosovom) i propagandnu mašineriju njegovih medija koji su otvoreno prijetili Milu Đukanoviću - konačno, u Beogradu se nakon objave rezultata više slavilo i veselilo nego na ulicama crnogorskih gradova, kao da se radi o pobjedi Srbije, a nije daleko od toga - mobilizovao i ujedinio sve prosrpsko-proruske snage i upro da dobije izbore kako bi u prvom redu onemogućio primjenu Zakona o slobodi vjeroispovijesti kojim je Crna Gora definitivno trebala potvrditi i utvrditi svoju državnu i nacionalnu suverenost.

SPC je pokrenuo protesne litije, koje su poprimile politički karakter i u kojima je isplivalo sve ono što tišti SPC i sadašnju Vučićevu Srbiju - nemirenje s osnaživanjem crnogorske samostojnosti i državnosti, nego negiranje posebnosti i insistiranje na Crnoj Gori kao "srpskoj državi". Sve je to prolazilo i uz potihu podršku i input Rusije koja se još nije smirila zbog ulaska Crne Gore u NATO, čime joj je definitivno blokiran izlazak na toplo Jadransko more. Jedno od glavnih pitanja ove pobjede SPC-a na crnogorskim izborima upravo je promjena vanjskopolitičkih prioriteta Crne Gore, te njen opstanak kao zasebnog državnog i nacionalnog entiteta. Naime, SPC je na ovim izborima spašavao svoju kožu i imovinu jer se radilo o njenom ne toliko vjerskom koliko političko-nacionalnom uticaju na Crnu Goru i destabilizaciju jačanja crnogorskog (nesrpskog) identiteta, te sprečavanju jačanja Crnogorske pravoslavne crkve. To nijesu lake promjene.

Uz sve to dobili su - samo jedan mandat viška. No, to može biti veliki, sudbonosni, kobni i ključni mandat viška. Podsjetimo, baš kad spominjemo NATO, da su prosrpske koalicije "Za budućnost Crne Gore" i "Mir je naša nacija", koje u zajedničkom zbroju imaju većinu uz još neke partnere, govorile o pokretanju postupka izlaska iz sjevernoatlantske alijanse, te promjeni vanjskopolitičkog smjera Crne Gore u odnosu na Kosovo (Crna Gora je priznala nezavisnost, a sad iz pobjedničkih koalicija najavljuju povlačenje tog priznanja) te njeno okretanje u smjeru Vučićeve Srbije i Putinove Rusije, odnosno kao dijela, kako je to definisao srpski radikalni istoričar Aleksandar Raković, "srpskog svijeta".

Svi scenariji

No, pogledajmo sve moguće varijante koje od gotovog mogu napraviti "veresiju", odnosno nije gotovo dok nije gotovo! Milo Đukanović neće se predati bez borbe i Crnu Goru iščekuju teški koalicioni pregovori uz vrlo moguća pretrčavanja - zapravo, potreban je samo jedan prebjeg ili žeton i stvari se mijenjaju za 180 stepeni.

Sljedeći dani donijeće tešku partiju šaha između Mila Đukanovića, SPC-a i Rusije. Đukanović je premazan svim mastima 30-godišnje vladavine, od Miloševićeva i SANU-ovskog pouzdanika, do proevropskog nacionalnog političara i, konačno, čovjeka koji je već dobio čak deset "istorijskih" izbora i referendum o nezavisnosti na kojem je morao osvojiti ne 50, nego 55 odsto glasova. No, tu su i SPC s hiljadugodišnjom tradicijom opstanka i borbe te Rusija sa svojim moćnim finansijsko-obavještajnim aparatom. Naime, kako smo konstatovali, spomenute koalicije tek su marionete Crnogorsko-primorske mitropolije na čijem je čelu moćni Amfilohije Radović, te naputaka iz Beograda i Moskve. No, niti jedni neće ispustiti ni šansu, ni mogućnost.

Prvo, treba imati u vidu da je aktuelni predsjednik države - još četiri godine - upravo harizmatični Milo Đukanović koji ima poluge vlasti i dovoljno ovlašćenja i komotnih poteza kojima kohabitaciju može učiniti paklenom i za sebe i za moguću prosrpsku vladu. Puno je toga na stolu, pa i njegova vlastita koža i poprilična imovina. Dakle, ovim porazom na izborima možda je označen početak kraja Mila Đukanovića, ali ovo zasad još nije njegov kraj. Poluge vlasti još su u njegovim rukama.

Važno je znati kako će se ponijeti pet manjinskih poslanika, tri Bošnjaka i dva Albanca, koji su dosad uvijek bili neupitni partneri Mila Đukanovića. Doduše, već u izbornoj noći iz prosrpskih koalicija ponuđena im je saradnja. Ako mu oni okrenu leđa, Đukanović doista može pakirati kofere, ali - uvijek to ali... - s obzirom na najavljivane prioritete i promjene koje zagovaraju prosrpske opcije, vjerovatno će mu oni ostati pouzdani saveznici.

Ključni glas Hrvata

Ovdje treba reći da je taj jedan ključni glas, koji je prevagnuo na stranu "teokratskih" antievropskih opcija, i čudno ponašanje Hrvata u Crnoj Gori. Naime, oni su se uoči izbora raskolili na dvije stranke, te nijedna nije mogla dobiti potrebnih 0,35 odsto glasova kako bi dobili svog zastupnika u Skupštini, pa je baš taj jedan mandat koji je nedostajao taj "hrvatski". Zašto je to tako, tek treba vidjeti, ali najmalobrojnija manjinska zajednica učinila je sudbinski pogrešan korak i ne samo što je isključila sebe iz političkog života Crne Gore (nemaju svog zastupnika), nego je dovela u pitanje i evroatlantsku budućnost Crne Gore, kao i svoj dosadašnji vrlo komotan položaj. Dakle, ako ipak uzmemo da će manjinci ostati uz Đukanovića, jer znaju koliko gube podrškom SPC-ovim stranačkim podružnicama, onda se taj jedan ključni glas traži negdje drugdje.

Mnogi misle da bi ta jedna potrebna ruka mogla doći od najmanje jednog od četvorice zastupnika koalicije "Crno na bijelo", koju predvodi URA procrnogorski orijentisanog kontroverznog Dritana Abazovića za kojeg mnogi tvrde da su mu, iako je veliki Đukanovićev neprijatelj, programi prosrpskih opcija ipak nešto dalje. Ipak, na Balkanu ništa nije vječno, a pogotovo uvjerenja. No, svakako da Abazović trenutno drži ključeve nove vlade u svojim rukama i da je on najpoželjnija udavača za obje opcije u Crnoj Gori. Kako će on ili njegovi zastupnici odlučiti, tek treba vidjeti. Abazović traži vladu stručnjaka, ali iz prosrpskih koalicija već dolaze najave da bi mandatar trebao biti vođa koalicije "Mir je naša nacija" Aleksa Bečić.

'Pošteni Albanac'

SPC se toliko iscrpio da dobije izbore da je teško vjerovati kako će pristati da vladu preuzme neko koga oni ne mogu kontrolisati. Iako vučićevski mediji Abazovića nazivaju "poštenim Albancem" treba vidjeti kako on sebe zamišlja u eventualnoj prosrpskoj vladi i vlasti. Osim toga, Abazović sebe deklariše kao proevropskog političara pa je pitanje hoće li on podržati sve te drastične najave (recimo, izlazak iz NATO-a) kojima mašu Mir i Za budućnost. S druge strane, njegova odbojnost prema Milu Đukanoviću tolika je da se za dobru poziciju u vlasti može i odreći nekih svojih postulata. No, ni Milo vjerovatno neće štedjeti s ponudama. Abazović se nije previše izjašnjavao o spornom Zakonu o slobodi vjeroispovijesti, ali će sigurno tražiti dosta, ako ne i puno. U svakom slučaju, ima priliku biti odlučujući faktor promijenjene crnogorske scene.

Milo Đukanović je mačak s devet života i ne zovu ga uzalud Britva, ali ni SPC nije lak protivnik. Puno je toga uloženo. Zanimljivo je da Brisel prilično mlako prati događaje u Crnoj Gori kao da ne shvata da bi u Podgorici moglo doći do krucijalnih promjena koje bi poremetile zadane odnose na ovim prostorima. Podsjetimo da je Crna Gora jedina otvorila sva pregovaračka poglavlja te da je baš ona, kao članica NATO-a, najbliža ulasku u briselski klub, ali je pitanje s kojim bi referencama, prozapadnim ili proruskim, ušla u završnicu pristupanja.

No, Crna Gora može ući i u dublje razdoblje destabilizacije i turbulentne kohabitacije između predsjednika i vlade koji gotovo u svemu imaju dijametralno suprotna stajališta i prioritete. U pitanju je samo jedan mandat, ali i velika, gotovo nepremostiva provalija između dvije sukobljene strane. Vidjećemo šta donosi jesen, ali vjerovatno vrlo teške javne i tajne pregovore i pritiske s obje strane. Ko će izdržati i kakva će Crna Gora ući u pandemijsku jesen? Opet nas čekaju istorijski trenuci i odluke u toj maloj epskoj državi.