[ Pobjeda ]

BALKANSKA RASKRŠĆA

Perfidnost komemoracije Blajburga u Sarajevu

Pišem ovaj tekst sat vremena uoči mise za žrtve Bleiburga koju će pred dvadeset ljudi u sarajevskoj katedrali, s vodstvom oba bosanskohercegovačka HDZ-a među njima i u izravnom prenosu na HRT-u predvoditi kardinal Vinko Puljić, navodi Dragan Markovina u autorskom tekstu za "Pobjedu".

Dragan Markovina

Ono što svi koji prate situaciju u regiji sigurno već znaju, jeste činjenica da je i sama najava održavanja mise podignula skoro čitavo Sarajevo na noge, da je centar glavnog bosanskohercegovačkog grada blokiran od strane policije, da će u isto vrijeme ispred Filozofskog fakulteta na Marijin dvoru, ispred spomenika ljudima koje je pred kraj rata dao ubiti ustaški zločinac Maks Luburić biti održan prosvjedni skup u organizaciji antifašističkih društava i da su medijske i društvene tenzije na maksimumu.

Hrvatski izvoz u BiH

Oko čitavog ovog događaja stvorila se prilična kakofonija u kojoj se slabije upućenima teško snaći. Krenuću stoga od crkve. Objašnjenje koje iz Vrhbosanske nadbiskupije ovih dana javno emitiraju, o tome kako držati misu za nekoga ne povlači za sobom političku poruku, nego se crkva uvijek moli jednako za duše svih ljudi, toliko je smiješno, da je u tu tezu nemoguće uvjeriti i rijetko naivne pojedince. Načelno to naravno jeste tačno, ali u ovom konkretnom slučaju, održavanja mise u saradnji s neoustaškim "Počasnim bleiburškim vodom" i pod pokroviteljstvom hrvatskog Sabora, uz prisustvo visokih političkih dužnosnika i pred kamerama Hrvatske radio-televizije, k tome u sarajevskoj katedrali predstavlja sve drugo osim molitve za duše poginulih.

Da se ne lažemo, riječ je o političko-medijskom spektaklu kojeg je Hrvatska izvezla u Bosnu i Hercegovinu, nakon što im je Austrija zabranila održavanje masovnog revizionističkog okupljanja na svom teritoriju.

Da je to tako svjedoče govori, snimci i poruke s prethodnih okupljanja, jednako kao i govor premijera Plenkovića kojeg je održao povodom ovog dana i u kojem je uz jednu kurtoaznu rečenicu o antifašističkom pokretu zaključio kako je u Hrvatskoj 1945. uveden totalitarizam, ali i politika upravo hrvatskog Sabora koji je odbio biti pokrovitelj obilježavanja 75. godišnjice Bitke na Sutjesci, uz obrazloženje kako je riječ o nečemu na teritoriju druge države, dok mu ista stvar vidimo ne smeta ove godine.

O tom ciničnom odnosu službene Hrvatske, ponajprije HDZ-ove politike prema Drugom svjetskom ratu i nominalnom ustavno-pravnom naslanjanju na antifašističku borbu, uz uvijek jasnu sentimentalizaciju ustaškog režima i pokušaje da se fašisti i antifašisti kroz tezu o dva totalitarizma svedu na istu ravan sam pisao puno puta, između ostalog i nedavno na Peščaniku i u Oslobođenju, pa nema potrebe da se ponavljam.

Jedino što bi tome mogao nadodati su dvije stvari. Prva je što još uvijek nikome pa ni kardinalu Bozaniću nije palo na pamet da misu za bleiburške žrtve održi u zagrebačkoj katedrali, umjesto u nekoj od ostalih crkava, a tu je i taj dodatni cinizam uslijed kojeg iznova Hrvatska potpuno besramno podiže društvene i političke tenzije u Bosni i Hercegovini, dovodeći na kraju upravo sarajevske Hrvate u nezgodnu poziciju.

Grijeh crkve

Iako službena Hrvatska po ovom pitanju predstavlja izvorni problem, Katolička crkva ima puno problematičniju ulogu.

Ona se, naime, niti jednom od 1945. do danas nije jasno distancirala od ustaške ideologije, države i prakse, niti se suočila sa svojom ulogom u cijeloj toj priči. Niti jednom zgodom na jasenovačkoj komemoraciji nije se ukazao nijedan katolički prelat visokog ranga, a jedini put kad se kardinal Bozanić - nakon ozbiljne diplomatske akcije Slavka Goldsteina - ukazao samostalno u Jasenovcu, zagrebački nadbiskup se okrenuo na pola puta, prije nego je došao do spomenika i nije rekao ništa.

Stoga nije nimalo slučajno što se kompletna Katolička crkva na ovim prostorima, jednako ona u Hrvatskoj, kao i u Bosni i Hercegovini angažirala da se Alojzije Stepinac proglasi svetim, iako to po držanju u Drugom svjetskom ratu ničim nije zaslužio, budući da niti jednom nije izrekao nedvosmislenu kritiku zločinačke ustaške države i odbacio je u cjelini. S te strane nije nimalo začuđujuće kako se svi oni sveštenici koji su aktivno učestvovali u antifašističkoj borbi, na čelu sa Svetozarom Rittigom, sistemski i decenijama prešućuju.

Isto vrijedi i za Vrhbosansku nadbiskupiju, koja se nijednom nije suočila s nasljeđem i djelovanjem sarajevskog nadbiskupa Ivana Evanđeliste Šarića, koji je bio jedan od najvećih podržavatelja ustaške države. Sve ovo što sam naveo govori o tome da nikome ne bi bilo sporno da se crkva, hrvatsko društvo pa i Hrvati iz Bosne i Hercegovine, čijih je mnogo predaka bilo na Bleiburgu, sjećaju žrtava ubijenih na kraju rata i održe molitvu za njih, kada bismo znali da je odnos svih navedenih institucija prema nasljeđu Drugog svjetskog rata dosljedno antifašistički i da su o tome zašto je do svega toga nakon Bleiburga došlo i zašto su se svi ti ljudi uopće i uputili prema Austriji.

Kolone

U toj koloni je doista bilo i civila i mladih ljudi mobiliziranih na pragu punoljetnosti, ali i čitav niz ratnih zločinaca i vojnika svih kolaboracionističkih vojski, ustaških, četničkih i belogardejskih. Pojednostavljeno govoreći, nepristojno je pozivati se na empatiju, a ponašati se kao da je sve krenulo u maju 1945. i da se ništa prije toga nije događalo.

Ostaju nam na koncu reakcije sarajevske i bosanskohercegovačke javnosti, koje trebamo promatrati nijansirano. Opšti dojam je da je skoro čitav grad ustao protiv ove mise. Međutim, nije isto kada se protiv nje buni dosljedno antifašistička židovska zajednica i predstavnici SPC-a koji imaju identičan odnos prema ratovima iz devedesetih. Takođe nije isto kada ova misa smeta iskrenim antifašistima koji prema svim revizionističkim pojavama nastupaju jednako i kada smeta svima onima koji su podržavali odluke o preimenovanju sarajevskih ulica, na način da su ih partizanski borci i ilegalci gubili, a saradnici ustaške države, poput Mustafe Busuladžića, dobijali i postajali novi heroji vrijedni sjećanja. Na isti način, nije isto kad se nad Puljićevim potezom zgražaju iskreni antifašisti i oni koji bi mijenjali datum kad se obilježava Dan grada i potisnuli 6. april u zaborav.

Najgore od svega je što će ovo ponovno podizanje tenzija dodatno udaljiti bosanskohercegovačke zajednice i još više traumatizirati ionako previše podijeljeno i traumatizirano društvo kojem su saradnja i nekakav zajednički plan za budućnost potrebniji nego ikada.