STAV VLAHOVIĆA

Tovariš Tramp? (2)

Prva dva mjeseca predsjedničkog mandata Donalda Džona Trampa donijela su gotovo nevjerovatne situacije, obrte i iznenadjenja. Nepoznanice ostaju, ali je jedna uklonjena: Amerika neće voditi (pro)rusku politiku, ocijenio je bivši šef crnogorske diplomatije, Miodrag Vlahović u autorskom tekstu za Pobjedu.

Prikaz vanjsko-političke dimenzije Trampovog predsjednikovanja, karakterističnog i po bujici tviter-poruka koje Predsjednik nemilice šalje urbi et orbi, mogao bi se, za potrebe ovog teksta, sažeti u pet najvažnijih tačaka, uz želju da ne ponavljamo ono što vaskolika javnost već ima priliku da čita u bezbrojnim analizama novih prilika u Distriktu Kolumbija.

Prvo, postoji sve jasnija razlika izmedju retorike koju predsjednik Tramp, očigledno je, nema namjeru da mijenja u odnosu na dane kada je bio predsjednički kandidat, s jedne, i njegovog izbora za prve ljude Stejt Departmenta i Sekretarijata za odbranu, s druge strane. Iako to može izgledati nelogično, odabir industrijalca Tilersona i generala Matisa je potez koji je u bitnoj mjeri spasio samog Trampa od posljedica nepotrebnih ispada i, za taj nivo politike, neuobičajenih  konfrontacija sa tradicionalnim američkim prijateljima, ali i sa "strateškim partnerima", da upotrijebimo izraz Zbignjeva Bžežinskog, kada je riječ o Kini i, u posljednjih desetak godina, o osnaženoj Rusiji. Nastupi državnog i sekretara za odbranu su, u značajnoj mjeri, smirili zabrinute duhove u mnogim evropskim metropolama i NATO saveznicama, ali i na drugim značajnim adresama.

Drugo, kako pokazuje susret sa kancelarkom Merkel, baš kao i, na samom početku mandata, sa britanskom premijerkom Mej, uprkos neortodoksnom nastupu g. Trampa, odrednice američke politike prema saveznicima i strateškim interesima, uključujući, opet, Sjevernoatlantski savez, ostaju u davno definisanim parametrima. Uz to, niko ne spori predsjedniku Trumpu da je njegov zahtjev da sve NATO saveznice treba da učestvuju u popuni budžeta Alijanse u predvidjenih 2% bruto nacionalnog proizvoda opravdan. To je bila jedna od najvažnijih stavki u razgovoru sa gospodjom Merkel. (Uzgred, uprkos raznim tumačenjima: takav zahtjev je, zapravo, pokazatelj pro-NATO logike, a ne obrnuto.)

Treće, "rusko pitanje" ostaje najbolnija kontroverzna dimenzija Trampove administracije i njega samog. General Flin je, zbog konekcija sa Rusijom, bio primoran da obori rekord u kratkoći mandata na mjestu Savjetnika za nacionalnu bezbjednost. Ni samom Predsjedniku ne može biti svejedno da se "ruskom vezom" - u potpunoj tajnosti - bavi specijano formirani tim u FBI. Politička posljedica je pomalo neobična, ali neizbježna: svi činioci koji učestvuju u koncipiranju, realizaciji i kontroli američke vanjske politike imaju naglašeni interes i pojačanu potrebu da ne popuštaju Kremlju ni za zeru. To se, na žaljenje naših ljubitelja "ruskog Trampa", pokazuje i kada je o crnogorskom članstvu u Alijansi riječ. Liše Randa Pola iz Kentakija, nema senatora koji bi želio da drži svijeću ruskoj interpretaciji našeg članstva u NATO.

Četvrto, odnos Trampove administracije prema Evropskoj uniji ostaje najkompleksnije pitanje, zbog višeslojnosti američko-evropskih odnosa, ali i zbog procesa u Briselu i u zemljama-članicama. Poslije ohrabrujućeg izbornog rezultata u Holandiji, francuski izbori će biti najvažniji test stabilnosti evropske gradjevine i njene dugoročne perspektive. Jednačina je, bez obzira na pomenutu kompleksnost, u osnovi jednostavna: jaka EU će značiti i bolje i stabilnije odnose sa Vašingtonom, u svim aspektima te veze. Oslabljena i fragmentisana Unija bi mogla usloviti dodatnu marginalizaciju briselske administracije i usmjeravanje američke politike prema Evropi na bilateralne kolosjeke - prema pojedinačnim članicama EU.

Na kraju, i ne slučajno, problem(i) Zapadnog Balkana je knjiga koja je još uvijek otvorena, daleko pd toga da se to istorijsko "iščitavanje" okonča u sagledivoj budućnosti. Poruke iz Stejt Departmenta su, koliko shvatamo, ne samo kada se radi o Bosni i Makedoniji, "i vi morate da uradite što treba, ukoliko očekujete našu pomoć i podršku".  Tom rezonu je teško naći prigovor. Koliko je naš dio Evrope naredan za to, pitanje je koje visi u vazduhu - uključujući i druge,  nepomenute zapadno-balkanske adrese. U tom smislu, crnogorsko članstvo u NATO je najbolji (medju)potez - i za nas, i za Balkan, i za Evropu - pa, samim tim, i za Sjedinjene Države. 

Kada Pristupni protokol za Crnu Goru dodje na red za raspravu u Senatu, najavljeni duel Džon Mekejn - Rand Pol biće vrlo interesantan i daće indikacije o kretanju stvari po svim pomenutim tačkama.

Senatori su već skinuli rukavice i razmijenili "komplimente". Čućemo i argumente, a rezultat senatskog glasanja će otkloniti isfabrikovanu i lažnu dilemu da li su SAD - sa Trampom kao predsjednikom - za ili protiv NATO.