Žabljak
Pretežno vedro
20.8 °C
Pljevlja
Vedro
14.0 °C
Herceg Novi
Vedro
20.1 °C
Nikšić
Pretežno vedro
19.7 °C
Cetinje
Vedro
20.6 °C
Bar
Pretežno vedro
21.5 °C
Podgorica
Vedro
20.9 °C
Ulcinj
Vedro
18.8 °C
Kolašin
Vedro
23.0 °C

Izoštreno

25. 09. 2020. 15:41   >>  16:14 2

ROLAN GAROS

N. Šofranac: Titani šljake

Nijedan trofej na svijetu nije tako teško osvojiti kao ovaj u Parizu.

Dobiti vrhunskog igrača na šljaci je Sizifov posao govorio je Giljermo Viljas, a dobiti ih sedam u 3-5 setova je golgota. Znaju to dobro velikani koji nijesu osvojili zivotni gren slem baš zbog Rolan Garosa, poput Samprasa, Edberga, Bekera, Mekinroa, Konorsa, ili oni koji su to konačno uspjeli nakon besomućnih pokušaja poput Agasija, Federera, Đokovića.

Uzmite Agasija. Njegova karijera je dobila kvadraturu kruga tog dana kad je preokrenuo teških 2:6, 1:6 protiv Medvedeva 1999. godine. Imao je uveliko Vimbldon (1992), US open (1994), Australian open (1995), imao je i Olimpijsko zlato (1996), više Dejvis kupova, toliko titula, bio br. 1, ikona, ali njegov smisao je bio osvojiti Rolan Garos. A baš tamo igrao je svoja prva velika finala 1990. i 1991, i to kao favorit, ali ih je bolno gubio. Zato je pad od radosti na tu parišku šljaku 6. juna 1999 vrhunac njegove karijere. Njegov veliki rival Sampras, osvajač čak 14 gren slemova nikad nije uspio, čak ni polufinale u Parizu!

Znate svi zašto je i koliko trajala potjera Federera i Đokovicća koji zajedno imaju 37 gren slemova, a samo po jedan Rolan Garos. Taj veliki problem zvao se Nadal, obojica su dogurali do skora 0:6 sa njim u Parizu, u jednom trenutku. Federer je zgrabio poklon sa neba 2009, i sad znamo da je to zaista bilo tad i nikad više. Đokovic je bio puno ozbiljniji rival za Nadala na šljaci, bar od 2011, i zaslužio je da osvoji i puno prije 2016. Ali kad je već prokockao zlatnu priliku protiv Vavrinke 2015, pitanje da li bi i danas imao životni slem da se zahuktali Nadal nije povukao nakon dva kola 2016, zbog upale zgloba i pored koje je prva dva meča dobio sa 6:1, 6:1, 6:1. Koliko li se puta Džon Mekinro vraćao mislima u finale 1984 u kojem je vodio 2:0 protiv Lendla. I nikad više. Prokletstvo Pariza. Mentalna barijera tenisa.

Vremeplov ove posljednje 4 decenije moram početi prvim finalem koje sam gledao. Početak juna 1981, znak TV Zagreb na ekranu, okršaj Borg-Lendl. Tako rijetko je tada tenis bio na televiziji, Borga sam zapamtio iz epskog finala Vimbldona prethodnog ljeta 1980, kad je uspio dobiti nadolazećeg Mekinroa i osvojiti peti put uzastopno. Mislilo se da je na šljaci nedodirljiv, ali Ivan Lendl iz Čehoslovačke ga stavlja na muke. Tada je nemoguće znati da ce baš on, iz komunističke zemlje, postati dugovječni br. 1, evo i dan danas po tome četvrti svih vremena, iza Federera, Đokovica i Samprasa. Igralo se pet setova, izgledalo beskrajno, ali u petom Borg je bio kao zid, neprobojan, slavio 6:1. Bio je to njegov šesti Rolan Garos, osvojen za 25. rođendan. Osvajao ga je kao tinejdžer 1974. i 1975, a nakon pauze opet 1978, 1979, 1980, 1981. Sa samo 25 godina u riznici 6 pehara Rolan Garosa i pet Vimbldona, čak 11 gren slem titula, samo jedna manje od Roja Emersona koji je bio rekorder sa 12. I to bez US opena koji mu je nesrećno izmicao godinama, dok u Australiji nije uopšte igrao, bilo je u decembru, tada se spremao za završni Masters koji se igrao za Novu godinu u Njujorku i redovno ga je osvajao. Koliko je on mogao osvojiti gren slemova da je išao u Melburn i pogotovo da je nastavio ovako do 1990. godine što se oćekivalo. Ali nije se tada mnogo brojalo i mjerilo po slemovima. A još manje se moglo očekivati što će Borg uraditi nakon neočekivanog poraza 3:1 od Mekinroa u finalu Vimbldona te 1981, i od istog rivala u finalu US opena iste godine. Čovjek projektovan za preko 20 gren slemova se povukao zauvijek. Ja barem neću brojati kratki pokušaj povratka u 35. godini 1991, i krah od Arezea u Monte Karlu. Povukao se početkom 1982. i šokirao svijet, nije se kapiralo zašto. Rolan Garos 1982. je trebao biti glatko njegov, uostalom ispali su rano i Lendl i Viljas, pa i drugi argentinac Klerk, osvojiće ga novi švedski tinejdžer Vilander. Ali Borg je već bio daleko od tog svijeta. Ostavio je svoju ženu iz Rumunije i otkrio nove granice, diskoteke, Klub 54, Ameriku, rok, drogu.. Zato se uvijek sjetim anegdote velikog italijanskog asa Panate, koji je svrgnuo na kratko Borga na Rolan Garosu 1976. Ali priča je iz 1973. U Parizu njihov prvi susret, Borg potpuno novo lice sa nepunih 17 godina, poređen sa Bitlsima zbog frizure i urlikanja žena za njim, a ne sa vrhunskim teniserima. Sa Panatom je u Parizu bila mlada pjevacica Loredana Berte, njegova djevojka. U trećem kolu je igrao sa Borgom i rekao joj je "dušo, samo da smlatim ovog švedskog manekena, treba mi sat i po vremena, pa idemo u grad". Tada je tako i bilo, ali švedski maneken će već iduće godine osvojiti Pariz, pa tako 6 puta. Ali za razliku od Panate ili Konorsa, Nastasea, on je živio asketskim životom, tenis i ništa drugo. Tako je novi život otkrio odjednom i skroz ga je poklopio. A puno kasnije, 1987. godine, Loredana je postala upravo njegova djevojka, zbog raskida s njom popio je pilule u hotelu u Milanu 1989. godine, pokušao samoubistvo. Bjorn Borg, do pojave Nadala apsolutni rekorder i simbol Rolan Garosa. Fenomen koji je uspio igrom sa osnovne linije i da osvoji pet uzastopnih Vimbldona.

Nakon njegovog odlaska osvojio je dakle Vilander 1982, a onda kad je bio na pragu odbrane titule srušio ga je u finalu 1983 domaći igrač Janik Noa, i dan danas posljednji Francuz koji je osvojio. Taj trijumf mu je dao toliko slave da nije mogao da izdrži, pogubio se i bio takođe na ivici samoubistva, a pronašao se poslije u muzici i kao selektor Dejvis kup tima koji je Francuskoj vratio slavu 1991.

Konačno 1984. počinje vrijeme Lendla, pomenutim preokretom protiv Mekinroa, osvaja tri puta, još 1986. i 1987, ali tri puta i Vilander 1982, 1985, 1988. Njihovi dueli obilježili su te godine na šljaci. Ali kad je šveđanin Svenson šokirao Lendla u četvrtfinalu 1988, otvorio je za njega niz nesrećnih okolnosti, čak je zbog opsesije Vimbldonom preskakao Pariz. A te 1988. godine, Vilander je uništio u finalu domaćeg vragolana Lekonta, međutim dva meča prethodno umalo su ga bacila s puta.

Prvo meč sa Živojinovićem u trećem kolu, gubio je 2:1 i 5:4 u trećem setu, kad je Živojinović servirao za meč, nasmijao se i pogledao Brenu na tribinama, očito prerano. Mrak, i poraz sjutradan preokretom. Potom u polufinalu Vilander nailazi na prvog produkta te Boletijerijeve mašinerije koja je tada zbunjivala teniski svijet, Andrea Agasija. Opet se isčupao iz poraza u četvrtom setu, a peti je dobio 6:0. Ali vidjelo se da Agasi dolazi krupnim koracima, kao i mnogi asovi sa skole na Floridi, njihova bum godina biće 1989.

I upravo je ta godina bila prekretnica za svijet u globalnom smislu, epohalne promjene istorije i geografije, a taj Wind of change zahvatio je strahovito i tenis. Nije sada bio samo Agasi, nego i njegov drug Kurijer, pa Ivanišević, Perez, 17-godišnji Brugera koji u Rimu dobija Konorsa bez kompleksa, pa Argentinac Mancini koji osvaja Monte Karlo protiv Bekera, i takođe Rim 3:2 protiv Agasija! Pored Mancinija preporucuje se za šljaku i austrijanac Muster sve do saobraćajne nesreće u Majamiju, pa će on svoje sačekati. Ali kakve korake od sedam milja prave i 15-godišnje čudo iz Novog Sada Monika Seleš, te 17-godišnja Aranca Sančez koja i osvaja Rolan Garos. U toj novoj klimi izlazi u prvi plan jos jedan 17-godišnjak, Majkl Cang, za sve novi kineski robot.

Taj revolucionarni Rolan Garos 1989. bio je u njegovom znaku, a vrhunac je pobjeda nad svjetskim br. 1 Lendlom u osmini 3:2. Potpuno iscrpljeni Cang je servirao kao na stonom tenisu, vraćao iz publike, izdržao nemoguće, dao novu dimenziju tenisu, i gigant je pao. U finalu je takođe u pet setova preokretom srušio Stefana Edberga, i (p)ostao najmlađi šampion ikada. Tačno u danima kad je Deng Ksjao Ping tenkovima gušio revoluciju u Pekingu. To je slatka i luda 1989. Cang nikad više u životu neće osvojiti slem, iako je igrao finale Pariza i 1995, ali i Australije i Amerike 1996, bio dugo u vrhu.

Nakon što je 1990. godine osvojio Ekvadorac Gomez, pobjedivsi u polufinalu Mustera a u finalu Agasija, potom se izgubivši u depresiji, dolazi vrijeme specijalista. Džim Kurijer dva puta, 1991. i 1992, ali kad je već osjećao tris oborio ga je u emotivnom finalu 1993. Španac Serđi Brugera. Već se u polufinalu protiv Ukrajinca Medvedeva koje je dobio za samo 80 minuta vidjelo da puca od forme, ali opet su svi tipovali na Kurijera. Brugera je vratio Španiji slavu tim trijumfom nakon puno puno godina, a ponovio je nadmoćno 1994, tada je Kurijera razbio u polufinalu, a na kraju zemljaka Berasategija. Kad se očekivao njegov tris 1995. ispriječio mu se upravo Cang u polufinalu, ali u finalu je slavio taj Tomas Muster koji je slavu dugo čekao, a te godine osvojio bukvalno sve turnire na šljaci.

Najteži meč mu je bio u četvrtfinalu protiv novog Španca Alberta Koste koji ce osvojiti sedam godina kasnije, 2002.

Nakon Mustera osvojio je Kafeljnikov 1996, a 1997. se radja nova zvijezda Satrijea, Brazilac Kuerten. Za mnoge anoniman zavladao je Parizom, čistio rivale, sumnjalo se javno u doping. U finalu je razbio preporođenog ali više ne tako mladog Brugeru. Kuerten je trostruki šampion, osvojiće jos 2000. i 2001, a tokom 2000. bio je i svjetski br. 1. Veliki ljubimac Satrijea, nešto kasnije kao ne više igrač iz vrha srušiće san Rodžera Federera, novog br. 1, da osvoji ovaj turnir 2004, u posljednjoj godini prije pojave Nadala. Kuerten ga je izbacio već u trećem kolu, Guga je jedan od simbola pariške šljake.

Bilo je jos španskih trijumfa, Moja 1998. protiv zemljaka Korece u finalu, pa pomenuti Kosta, ali i sjajni "komarac" Ferero 2003, nakon sto je već u polufinalu 2000. oduševio i doveo na ivicu Kuertena. Tada se čak mislilo da ce Ferero dugo vladati na šljaci, Federer na travi, a Rodik na betonu, to je bila priča 2003.

Već 2004. trebao se pojaviti 17-godišnji čudesni Nadal, koji je već skinuo nekoliko skupih skalpova uključujući br. 1 Federera u Majamiju marta te godine, ali zbog povrede nije došao. Sve je bilo u znaku Argentinaca, a favorit Koria je u finalu prokockao 2:0 i niz meč lopti protiv slabije rangiranog zemljaka Gaudija s kojim nije pričao godinama. Kolaps i poraz 8:6, nikad se nije vratio Koria, vrlo mlad se i povukao zbog psihičkih problema.

Ali svi ti Španci i Argentinci bili su samo priprema za pojavu mega šampiona Rafaela Nadala, koji je debitovao 2005, i odmah osvojio! Već je tog proljeća osvojio Monte Karlo, Barselonu i Rim nakon epskih okršaja sa Korijom, pa se već pričalo da bi moglo biti njihovo finale, ili Nadal-Ferero. Ali Ferero je ispao od bivšeg br. 1 Safina, Koria umalo već u drugom kolu od vrlo malo poznatog Đokovića koji je predao zbog sinusa. Ispali su i novi Španci Ferer i tada opasniji Robredo, a do finala se probio dopingovani Argentinac Puerta pobjedivši u pet setova Davidenka u jednom otrovnom meču. Nakon njih na Satrije su izašli Nadal i ubjedljivi br. 1 Federer, na njihov prvi gren slem okršaj, a treći ukupno. Osjećalo se već tada da to može biti novo rivalstvo decenije, a eto otišlo je u tri decenije. Bio je 3. jun 2005, Nadalov 19. rođendan. Španski novinari su na zagrijavanju pitali Federera što misli, a on je tada nadmeno rekao da će naravno pobjediti. Ali nikad neće pobjediti Nadala u Parizu. Biće to njegov prvi od 6 poraza. Rezultat klasika, 3:1, najčešći između njih. Taj novi gladijator sa dugom kosom i ubitacnim forhendom slavice 3:1 i u finalu protiv Puerte kojem ni doping nije dao šansu, tu počinje velika priča Rafe Nadala.

Jasno da tada ni on sam nije slutio da će ovakav turnir osvojiti 12 puta, van pameti, ali godine su išle, a on bio sve dominantniji. Refren isti, svake godine je morao pobjediti prvo Đokovica a potom Federera, 2006, 2007, 2008. Stalno ističe da je tenis koji je igrao u drugoj sedmici 2008. bio najbliži savršenstvu, da se osjećao premoćno na terenu. Almagro, Đoković i Federer su pali sa po 3:0, u finalu Federer uzeo samo 4 gema! Totalna dominacija, godina osvajanja Vimbldona, Olimpijskog zlata, dolazak na br. 1.

Da nije bio povrijeđen 2009. kad je bio najveći favorit ikad osvojio bi čak 10 u nizu, a Federer nikad. Ali treba reći da je Šveđanin Soderling tih par godina igrao strašno i stigao dva put uzastopno u finale. Ali kad je prošao Nadala glatko je izgubio od Federera, a naredne godine kad je prošao Federera izgubio je glatko 3:0 od preporođenog Nadala koji nije mogao dočekati da se vrati na tron. Onda je došla 2011. godina i misterija koja traje, što bi bilo da se desilo finale Nadal-Đoković? Rafa je bio na svom sjajnom nivou, ali svijet je od početka te godine upoznao novog Đokovica koji je rušio sve, imao 43 uzastopne pobjede uoči polufinala sa Federerom i na šljaci bio jasan favorit protiv njega. U tom meču je imao u rukama i rekord Mekinroa i prvi put poziciju br. 1, ali ga je anksioznost kao i pauza od pet dana sputala, dok je Federer odigrao meč života na ovoj podlozi, 3:1. Nije došlo do finala snova, a u 7 uzastopnih finala te godine Nadal je izgubio od Đokovića iako je igrao sjajno, tada je tenis bio vjerovatno na istorijskom vrhuncu, tek da se stvori slika. Bez Đokovića u finalu Nadal je po navici pokosio Federera 3:1, i identicno kao Borg za svoj 25. rođendan osvojio šesti put Rolan Garos, a deseti slem (Borg 11). Samo za razliku od njega Nadal se nije tada povukao već osvojio još puno, tek su uslijedili epski okršaji sa Đokovićem, puno teži od onih 2006-2008.

U finalu 2012 ga je zaustavio u 4 seta u dva dana, bilo je to prvo Novakovo finale u Parizu, a šta je samo izvukao protiv Conge, pet meč lopti. Najluđi meč Nadal i Đoković odigrali su u polufinalu 2013, jedini u pet setova na šljaci, Nadal je prokockao da završi u četvrtom, a u petom gubio 4:2 i 30:15 do bizarne situacije sa diranjem mreže. Isčupao je 9:7, u klasičnom finalu prije finala, potom se poigrao sa Fererom, ali tada su već počele priče da Đoković neće nikad osvojiti.

A tek 2014, Đoković u finalu Rima dobija Nadala i dolazi nikad odlučniji i spremniji, finale unaprijed viđeno. U njemu dobija prvi set ali opet pada kao žrtva Sunca i Nadalove snage, 3:1. Deveti pehar za Nadala i suze Đokovića na ceremoniji koje su podsjetile na one Federerove u Australiji 2009, takođe protiv Nadala, izraz tadašnje nemoći da izjednači 14 slemova Samprasa, jer mu je Španac uzimao sve. Ali nakon velikog aplauza publike Đoković je obećao "probaću opet i opet".

Došla je 2015, najgora godina u karijeri Nadala, igrao je anksiozno i brzopleto, cijelu sezonu. Kad ga je Đoković iz sedmog pokušaja napokon savladao u četvrtfinalu izgledalo je to to, ali paklenih pet setova u polufinalu s Marejom, a onda slom u finalu s pomahnitalim Vavrinkin koji je prosto eksplodirao igrački i mentalno. E, tada je izgledalo zaista ozbiljno, da li će ikad uspjeti?

I uspio je te 2016, iako se Nadal vraćao u ritam osvajanjem Monte Karla i Barselone, a u Rimu su on i Đoković odigrali jedan prekrasan meć, iako je taj turnir osvojio na šljaci sve moćniji Marej. Ali pomenuto povlačenje razigranog Nadala uoči trećeg kola otvorilo je sve Đokoviću, i pored užasne kiše i prakticno blata u kojem se igralo. U polufinalu je savladao nadolazećeg Tima, a u finalu preokretom odlicnog Mareja, koji mu je napravio uslugu eliminisavsi Vavrinku u polufinalu. Tako je stigao pravedni životni slem za Đokovića sa 29 godina, a u tom momentu sve 4 gren slem titule zajedno. Tačka vrhunca, a ujedno početak jednog misterioznog pada koji je trajao pune dvije godine, sa silnim porazima, zaključno sa Cekinatom na tom istom Satrijeu 2018.

Zato se Nadal vratio od samog početka 2017 u svoj ritam, sa novim trenerom Mojom, i neizbježno osvojio jos tri Rolan Garosa, a koliko je samo ljudi govorilo u periodu 2014-17 da neće nikad više. Te 2017 je osvojio najubjedljivije uz titulu 2008, bez izgubljenog seta takođe, sa samo 36 ostavljenih gemova, zastrašujuće, kao i samo finale sa Vavrinkom. Slično je bilo i 2018, s tim sto je izgubio set u četvrtfinalu od malenog Svarcmana i da nije bilo kiše svašta bi bilo u tom meču. U finalu protiv sve moćnijeg Tima Nadal je bio monstruozan. Prošle godine ista silina, od Rima je pronašao ritam i dominirao, u polufinalu opet deklasirao Federera u susretu nakon 8 godina na ovom turniru, a u finalu opet Tima koji je u četvrtom meću napokon uzeo jedan set Nadalu na ovom terenu. Ipak, jasan je ogroman potencijal Tima na sljaci i da je svake godine sve bliži tom vanzemaljskom nivou igre, a ove godine bi se sreli u polufinalu i mnogi već zure da tipuju na Tima. Činjenica je takoše da je savladao Đokovića dva put za redom na Satrijeu i da se ubacio u njihovu veliku priču.

Ali kad neko 12 puta osvoji, duplo vise od Borga koji je drugi sa 6, sve oči su uprte opet u njega. Skor Nadala 93/95 za 15 godina igranja u Parizu je nešto bizarno, jedno od najvećih dostignuća svjetskog sporta u 21. vijeku uz rekorde Felpsa i Bolta, bizarno. Ako osvoji i ovo jesenje izdanje s krovom i reflektorima doći će do skora 100/102, ali sto god da se desi neminovno će se pisati istorija i dodatno pomjerati granice. Istorija - to je sad, pred nama.

Komentari 2

ostavi komentar

Ostavi komentar

Pravila komentarisanja sadržaja Portala RTCG
Poštujući načelo demokratičnosti, kao i pravo građana da slobodno i kritički iznose mišljenje o pojavama, procesima, događajima i ličnostima, u cilju razvijanja kulture javnog dijaloga, na Portalu nijesu dozvoljeni komentari koji vrijeđaju dostojanstvo ličnosti ili sadrže prijetnje, govor mržnje, neprovjerene optužbe, kao i rasističke poruke. Nijesu dozvoljeni ni komentari kojima se narušava nacionalna, vjerska i rodna ravnopravnost ili podstiče mržnja prema LGBT populaciji. Neće biti objavljeni ni komentari pisani velikim slovima i obimni "copy/paste" sadrzaji knjiga i publikacija.Zadržavamo pravo kraćenja komentara.

Da biste komentarisali vijesti pod vašim imenom

Ulogujte se

Novo