Žabljak
Pretežno oblačno
-3.9 °C
Pljevlja
Pretežno oblačno
2.0 °C
Herceg Novi
Vedro
11.4 °C
Nikšić
Pretežno vedro
4.1 °C
Cetinje
Vedro
5.9 °C
Bar
Vedro
12.3 °C
Podgorica
Pretežno vedro
10.2 °C
Ulcinj
Pretežno oblačno
9.5 °C
Kolašin
Pretežno oblačno
0.0 °C

Izoštreno

MIRIS MEDALJE 23. 01. 2020. 16:11   >>  16:12 1

MIRIS MEDALJE

N. Šofranac: Januarsko vaskrsenje

Ovo je postala sjajna tradicija. Prestupna godina, pesimizam, januar, bljesak vaterpolista. Šta se krije iza te frekventnosti? Pobjeda nad izuzetno jakom Italijom i ulazak u zonu medalja iznova su obradovali zemlju, tinja nova velika nada i u Pešti i za Tokio, ali evo kako se to ranije događalo na evropskim prvenstvima.

Januar mjesec je neobičan za vaterpolo mega događaj. Bio je jedan januar 1991, okupan svjetskim zlatom u Pertu, ali to se desilo zbog australijskog ljeta, na izdisaju SFRJ, i ponovljeno na istom mjestu u isto doba 1998.godine. Onda smo imali evropsko i svjetsko prvenstvo u mjesec dana razmaka 2001 i 2003, zbog sudaranja FINA i LEN-a, pa kad se evropsko preselilo na 2006 onda je ubrzo došlo do sudaranja sa Olimpijadom u 20 dana 2008.godine. Pamtićemo vječno taj sudar zbog zlata u Malagi koje smo osvojili u prvom pokušaju kao nova sila, i četvrtom mjestu uz mnogo žala u Pekingu idućeg mjeseca. I konačno, u olimpijskim godinama LEN seli EP u mjesec januar i trajno rješava problem.

Ovo je treći Euro januar, a toliko sličnosti ima. Potonemo pa vaskrsnemo. Tog jula 2011.godine u Šangaju naši su bili sedmi na svjetskom prvenstvu, niko nije bio zadovoljan, to je bio već niz rezultata ispod standarda iz 2008, mada daleko od toga da je ekipa bila kompletna. Ali, osjećala se u savezu želja za promjenom, pa je odmah po povratku smijenjen sjajni stručnjak Petar Porobić koji je bio pionir ovog projekta ajkula, još kroz selekciju SCG i klub Jadran, i puno prije 2006. Tačnije, on je podnio ostavku, kako je rekao, kad je vidio da će ga smijeniti. Tada je postavljen Ranko Perović, šampion Evrope sa Primorcem 2009, vratio se Gojković, kao i Zloković, osjetila se nova varnica. Sjećam se kraja ljeta 2011, kraj sezone na moru, i Denis Šefik koji mi kaže da je Ajndhoven presudan za naš vaterpolo, ili bljesak ili nikad više. I pogodio je- i pored poraza od Hrvatske koja je potom potonula na 9.mjesto, i remija sa Španijom koji je iščupao Nikola Janović, pobjeda nad Srbijom je otvorila vrata, potom pada Grčka, pa Mađarska sa zlatnom generacijom u meču gdje smo preživjeli 23 isključenja, a u ponovljenom meču sa Srbijom zlato za dlaku izmiče, 9:8. Ali vratili smo se, vratila se vjera, snaga, entuzijazam. Nakon toga još jedna jaka Olimpijada sa 4.mjestom i sjajno svjetsko srebro u Barseloni 2013, kada je našu pobjedu jedva preživio Savić, a potom osvojio sve što je osvojio.

Scenario se ponavlja pred kraj novog olimpijskog ciklusa. Jedno loše svjetsko prvenstvo u Kazanju 2015, doduše buđenje na kraju sa dvije fine pobjede i petim mjesto, ali daleko daleko od medalja. Mjesec kasnije smjena Ranka Perovića i postavljanje mladog Gojkovića, povratak Nikole Janovića, velika želja za novim buđenjem osjetila se već te jeseni protiv Španije i Srbije u svjetskoj ligi, iako u Budvi nije dobro završilo. Ali Beograd je privlačio sve, osjećao se novi januar. A tamo su igre bile vrhunske, išlo se opet dužim putem, ali četvrtfinale protiv Italije je bilo pjesma, vrlo slično kao juče, protiv mora isključenja ali glatko i briljantno, 10:7. A kako je samo nadigrana Mađarska 8:5, u ambijentu kao u Kotoru, dobijena viza za Rio, a onda odigrano i junačko finale, protiv moćne Srbije i sudija, u svjetskom rekordu publike, kontrolisano pune tri četvrtine. Osjećaj nepravde bio je velik, ali stiglo je novo zimsko srebro, euforija zavladala opet taman pred Olimpijadu. Nikola Janović imao je svoju labudovu pjesmu, igrao kao u usponu karijere a po dolasku iznenadio sve instant povlačenjem.

E sad, imamo treći takav januar u nizu. Kao što smo na Olimpijadi bili tri puta četvrti, gotovo po istoj režiji, gubeći bizarno mečeve za medalju. Nakon poraza od Italije za bronzu u Riju, Mlađan i Leka su mi u dahu rekli da su dali sve ali nijesu Bogom dani za medalju. Izgledalo je da je to kraj, Rio je odavno bio obilježen kao kraj sjajne generacije. Tuga nije bila onako velika i bolna kao u Londonu nakon prokockanih 11:8 protiv Srbije, ali jeste mirenje sa sudbinom i vremenom koje prolazi.

I bio je težak ovaj novi ciklus. Ali neki od starijih igrača su ipak nastavili, a 2018.godina donijela je puno nade, povratkom Ivovića osvojena je svjetska liga baš u Budimpešti, a u četvrtfinalu EP odličan otpor silnoj Hrvatskoj. Gvangžu 2019 je označen kao najveći krah. Tako je definisala kompletna javnost, to su rekli i igrači i sam Gojković, očito spreman i za smjenu, a i svi ljudi iz vaterpola s kojima sam pričao. Nije mi to bilo do kraja jasno, nismo imali poraz tamo, protiv Srbije, Grčke i Australije bio je remi pri čemu smo u finišu ispuštali dobijeno. Ta Australija koja nas je prošla na peterce dva dana kasnije je imala Mađare u šaci, pokradena za čist peterac samo 7 sekundi prije kraja. Nismo bili daleko od vrha kao što se pričalo, iako je nešto falilo, aura nije bila pozitivna. Savez nije i treći put promjenio selektora godinu prije Olimpijade, dali su podršku i jasan zadatak Gojkoviću- stići do Tokija. I zaista je smjenu generacija izveo dobro, mnoge od tih igrača i stvarao u Novom, nesporazumi su vremenom dovodili do istupanja Darka Brguljana, Nikole Vukčevića i sad Murišića, zatim gubitak Ukropine koji je sad već trebao biti među nosiocima, oproštaj Mlađana Janovića, ali čudo se ponavlja. Opet iz najveće apatije rađa se jedno sjajno prvenstvo i opet januar donosi sreću, a ekipa zrači, daje sigurnost, djeluje čvrsto i opasno, a neki novi igrači imaju velike uloge. Samo su Ivović i Brguljan tu iz ekipe s početka priče a mi smo opet u vrhu, s igračima koje smo stvorili u nezavisnoj Crnoj Gori.

Da se samo ne pomisli da je lako- prvo EP koje sam gledao bilo je u Splitu 1981. Velika euforija da Jugoslavija osvoji zlato nakon olimpijskog srebra 1980. Pričalo se čak da je u Moskvi bio neki dogovor između Mira Ćirkovića i Sovjeta da svako slavi kod kuće. Ali Miro je na žalost poginuo 1.avgusta 1981 u blizini svog Kotora, vozeći sina Dušana koji je potom igrao u italijanskoj ligi, pa se sve srušilo. Isključenjem Polića protiv Španije ta silna Jugoslavija ostala je daleko od medalje, a slavili su Njemci ispred SSSR. Onda Rim 1983, kakvi asovi na čelu sa Bebićem i opet ništa. Potom dva srebra 1985 i 1987 iza SSSR, a u finalu 1989 protiv domaće Njemačke vođstvo 9:6. Ali promašaj Milanovića, šok preokret i 10:9! Opet bez zlata za svjetske i olimpijske šampione! Prvo zlato ikada Jugoslavija je osvojila avgusta 1991, na izdisaju, kad je rat već bijesnio i samo sa igračima iz Srbije i Crne Gore. A mala Crna Gora iz prvog pokušaja 2008, život je nekad tako čudan.

I sada evo nas opet među 4, u samom vrhu i blizu olimpijske vize. Sad se opet sanja i vjeruje. Što god bilo ovog vikenda u Mađarskoj, Tokio je veliki cilj i kosmička pravda bi bila da ovaj naš sport upiše olimpijsko odličje. Donedavno utopija, a sad opet opipljivo. A ono što nas čeka sjutra je opet Mađarska, rekorder po mnogo čemu. Kad bi je dobili, uz pobjedu Španaca već sjutra veče bi slavili Tokio, dok Hrvati znaju da mogu samo zlatom! A moglo bi se desiti. Nije maler nego činjenica da smo doktore vaterpola puno puta dobili. Eto, prije samo godinu ipo baš u Budimpešti u finalu svjetske lige, u njihovom hramu. Odmah potom i na EP u Barseloni 7:6 u meču za plasman. Takođe u velikom četvrtfinalu u Riju 2016, i naravno u Beogradu u polufinalu. Isto i u Kazanju 2015 za peto mjesto, kao i na igrama u Londonu 2012, i prethodno u polufinalu u Ajndhovenu. Da ne pominjemo svjetsku ligu i ne vraćamo se čak na Malagu gdje su takođe pali 10:9 golom Uskokovića. Imali smo uvijek rješenja za njihov kvalitet, koji je vremenom i malo padao, priznao mi je to u Riju Benedek. Ali, posljednji duel u Zagrebu pripao je njima, u aprilu u Evropa kupu. Šuterski su uvijek jaki, nakon Vamoša dosta im je donio i Zalanki, a Deneš Varga odveo Ferencvaroš na krov Evrope. Postavljeni su kao jaki favoriti sjutra, ali ova tradicija kao i naša kompaktnost daju veliku nadu. Slično kao što ih je imala Španija u grupi pa uz sudije iščupali 11:11, i na silu direktan prolaz i lakši žrijeb. Nisu nedodirljivi, možda ih i treći put za redom dobijemo u jednom januarskom polufinalu. Duh Ajndhovena i Beograda živi, iako su tu mnogi novi momci. A do medalje se može stići i u nedjelju, mada je možda sjutra najveća šansa.Čekamo na nogama, svi kao jedan.

 

Komentari 1

ostavi komentar

Ostavi komentar

Pravila komentarisanja sadržaja Portala RTCG
Poštujući načelo demokratičnosti, kao i pravo građana da slobodno i kritički iznose mišljenje o pojavama, procesima, događajima i ličnostima, u cilju razvijanja kulture javnog dijaloga, na Portalu nijesu dozvoljeni komentari koji vrijeđaju dostojanstvo ličnosti ili sadrže prijetnje, govor mržnje, neprovjerene optužbe, kao i rasističke poruke. Nijesu dozvoljeni ni komentari kojima se narušava nacionalna, vjerska i rodna ravnopravnost ili podstiče mržnja prema LGBT populaciji. Neće biti objavljeni ni komentari pisani velikim slovima i obimni "copy/paste" sadrzaji knjiga i publikacija.Zadržavamo pravo kraćenja komentara.

Da biste komentarisali vijesti pod vašim imenom

Ulogujte se

Novo