Žabljak
Vedro
0.5 °C
Pljevlja
Vedro
0.8 °C
Herceg Novi
Vedro
15.2 °C
Nikšić
Vedro
10.1 °C
Cetinje
Vedro
17.5 °C
Bar
Vedro
18.3 °C
Podgorica
Vedro
16.5 °C
Ulcinj
Vedro
13.6 °C
Kolašin
Vedro
6.9 °C

Izoštreno

17. NOVEMBAR 15. 10. 2018. 16:51   >>  18:41 21

17. NOVEMBAR

N. Šofranac: Treba nam "Marakanaco"

Burni dani su iza nas, konačno se i taj sudar desio, treće poluvrijeme i predugo traje, valjda će nas sada dežurni tvorci tenzija pustiti da uživamo u fudbalu, jer fudbalu smo ostali dužni.

Moramo se još jednom vratiti na susret od 11.oktobra i sve oko(lo) njega, ali želim da počnem sa onim koji dolazi jer uvijek je bitnije ono što dolazi. I tabela kaže da je ovaj još važniji, naši su sjajnom, lepršavom igrom u Viljnusu povratili drugo mjesto sa 7 bodova, samo jedan manje od Srbije, samo jedan više od Rumunije. Nije moglo dramatičnije, u Beogradu igramo za prvo mjesto, ako ne uspijemo onda s Rumunima ovdje za drugo - a to drugo sa 10 osvojenih bodova bi nam 99% vjerovatno donijelo fajnal for u martu 2020, s protivnicima našeg ranga, na putu do Eura. Dakle, moglo bi biti gotovo jednako korisno kao i prvo (opet ako se ne bi izborili za prva dva mjesta kroz redovne kvalifikacije, a rivale ćemo znati već 2. decembra na žrijebu u Dablinu). Ali, sjaj 17. novembra već se osjeća. Kako više ne postoji klub 17. nentori (sada KF Tirana), jedina jaka asocijacija na ovaj datum mi je 17. novembar 1996, pobjeda opozicije sa Đinđićem i Čovićem u Beogradu i mnogim gradovima, koja je izvela ljude na ulice mjesecima, a ubrzala i arhitektonske promjene na našoj sceni od marta 1997. Igraće se te zamišljam hladne subote, na legendarnoj Marakani, svakako ne na manjem stadionu gdje je Srbija neslavno dočekala Rumuniju, i to u 15 časova, neobično rano (ipak drugo poluvrijeme pod reflektorima). A naslov ove priče se objašnjava lako, treba nam jedna velika pobjeda koja bi svakako šokirala domaću, ali i evropsku javnost. Nema lakše paralele nego sa originalnom Marakanom u Rio de Žaneiru gdje se 1950. godine desilo najveće čudo u istoriji fudbala kad je domaćem Brazilu bio dovoljan bod za prvu titulu prvaka svijeta. Vodili su, dominirali, ali primili u finišu dva gola koja su bacila cijelu zemlju u depresiju, kao i rekordnih 205 hiljada gledalaca na mitskoj areni, bilo je i mnogo samoubistava, fudbal je tamo život. Neki su pokušali i kolaps Brazil-Njemačka 1:7, u polufinalu Mundijala 2014, nazvati drugim Marakanacom, ali to je prosto igrano na Mineirau u Belo Horizonteu i ući će u istoriju kao užasni "Mineiraco".

Ali, Marakanaco je od te davne 1950. postao sinonim za najsenzacionalnije poraze favorita u sopstvenoj kući, taj termin je oživio baskijski stručnjak Irureta kad je najavio finale kupa protiv Reala 2002. na Bernabeu i to na 100. rođendan kraljevskog kluba 6. marta kao mogući Marakanaco. Prenosio sam to finale, i zaista u velelepnoj igri La Korunja je preslišala Real i odnijela im pehar na najveći praznik, pali su "galaktikosi" na čelu sa Zidanom, Figom, Raulom.

Mi smo se već specijalizovali za "Arenaco", jer kako drukčije nazvati osvajanje Arene 18. avgusta 2012, onom trojkom Nikole Ivanovića preko Teodosića koja je putovala cijelu vječnost, ne samo kroz najveću dvoranu u Evropi već i kroz vrijeme, kroz godine naše borbe, puno više od dužine jednog basket terena. Samo 4 mjeseca kasnije desio se i "Arenaco 2" kad su već proslavljene rukometašice zaustavile jednu silno motivisanu i poguranu Srbiju u polufinalu EP, a sjutradan osvojile i zlato, uz najblaže rečeno slabu naklonost domaćih navijača. Umalo se desio i nestvarni "Arenaco 3" tog 23. januara 2016, kad je u Arenu ušla i voda, a pogotovo u uši svemoćnih vaterpolista Srbije, naši su vodili cijelo vrijeme u velikom finalu, pred za vaterpolo istorijski rekordnih 18 hiljada gledalaca, ali su sudije teatralno spriječile novo osvajanje tog borilišta. Sada konačno Marakana, a iako je u igri prvo mjesto i treba nam pobjeda, naši mogu da odigraju rasterećeno i kvalitetno.

Iz više razloga. Prvo, pritisak će biti sav na strani Srbije, kao i u baš opisanim duelima u drugim sportovima, osim toga i njima treba pobjeda jer rizikuju da remijem prepuste prvo mjesto Rumunima na osnovu međusobnog skora, a takođe atmosfera je daleko od prave i što se tiče podrške navijača, javnosti, ali i samih odnosa. Ono što je puno važnije, ako sve bude kako treba, naša selekcija će biti mnogo jača i opasnija nego u ovom ciklusu, garantovano. Vidjelo se i sinoć, kad se uđe s pravom agresijom, trčanjem i idejom, mi imamo i bez 6 prvotimaca više nego dovoljno kvalitata da deklasiramo jednu selekciju C klase poput Litvanije, gdje su se mnogi mučili pa i super Španija. Uvijek je balans bio ključan da bi igrali fudbal koji nam odgovara, trčanje, zatvaranje, disciplina i lopta na zemlji, sve suprotno od onog što smo igrali famoznog četvrtka. Sinoć se opet vidjela širina, upisali se i Kopitović i Zorić, ali se potvrdio i kvalitet Mugoše, veliki kapaciteti Vešovića, koji je uvijek osim u četvrtak bio jedan od najboljih, takođe tehnika Kosovića.. Kad se tome pridoda suvi kvalitet oporavljenih Savića, Jovetića, Jankovića i Marušića, realno naših najboljih igrača, onda to postaje opasna ekipa čak i za selekcije iz A klase, a kamoli C. Nijesu slučajno dva puta u Podgorici zaustavljeni Englezi, i to oba puta bačeni u konopce u drugim poluvremenima, nije slučajno pala Gana sa velikim zvijezdama svjetskog fudbala (dvojica Asamoa, Esjen, Boateng, Muntari, Aju), dugo smo mi gradili ovo da bi ga srušili u jednoj noći.

A baš ta noć je bila naopaka, moram upotrijebiti taj izraz, jer tačno je takav moj doživljaj. Tu mislim na sve, počev od toga što je prekrasni ljetnji dan i potencijalno karnevalska atmosfera na koju smo navikli u centru grada kad igraju naši, kad se sve crveni, pjeva, pumpa pozitivnom energijom, pretvoreno u blindirani grad i gotovo ratno stanje. Radi jedne fudbalske utakmice, za koju su još svi govorili da je bratska. Jasno da je to bila bezbjednosna procjena, ali sam ubijeđen da nije moralo tako, ionako se sve svelo na taj jedan momenat oko 20.20 sati, kad je trebalo izbjeći bliski kontakt naših navijača sa Baranima i Podgoričanima obučenim u druge dresove, a on se umalo i desio na kraju Njegoševe ulice i pored svih blokada, zabrana i zatvaranja. Do tada je mogla slobodno da ide pjesma i emocija, jer fudbal tome služi. Sve to kao da je donijelo nervozu i smanjenu pozitivnu energiju na tribinama, dešavale su se loše stvari, a podrška nije bila ni dijelom onakva kakvu dobijaju košarkaši Budućnosti ovih dana. Imali smo zato priliku da čujemo žalosni repertoar pjesama sa "juga", vrijeđanje svih nacija iz regiona, Muslimana, Albanaca, Turaka, Hrvata, ali i Crnogoraca puno puta, čista diskriminacija, mržnja i frustracija koja je izbijala 90 minuta, pa čak i nakon meča dok su držani tamo.

Neko je pokušao reći da je publika bila za desetku, taj niti je bio na stadionu, niti razumije išta. Krstaški ratovi, osuđeni ratni zločinci i izgubljene bitke već imaju svoje neslavno mjesto u istoriji, dalekoj. Jedan od apsurda, toliko prozivano Kosovo je istovremeno te noći deklasiralo Maltu u grotlu Prištine i grabilo ka završnom turniru za Euro. To je stvarnost. Ali, puno gore od toga je puštanje s predumišljajem tih pjesama u direktnom prenosu, ozvučavanjem te tribine i često potkrijepljeno kadrovima iste. Ko ne zna televiziju može da pomisli da je to slučajnost, ali u ovoj smješi tv emitera koja je nastala došlo je dotle da prenos realizuju ljudi iz Beograda i Novog Sada, znaju ih naše iskusnije kolege još iz SFRJ pa su mi rekli sve precizno. Ti isti su iz reportažnih kola komandovali prenosom, tonski majstor je podizao reglere za ozvučeni jug, dok su se vrijeđali "Šiptari" i naš Fatos, dok se pjevalo Ratku Mladiću, kadar je išao na njih ponosno, a nije se mogla ni čuti masa naših navijača. Tu potrebu srpskih medija da predstave Crnu Goru kao svoju teritoriju dobro smo vidjeli na svim tim mečevima u Areni, prvi kadar je uvijek njihova zastava sa natpisom Herceg Novi, to je već rutina, pa tako redom, ali u našoj kući prenos ovakvog meča morala je raditi crnogorska ekipa, ako makar malo mislimo na nacionalni ponos i dostojanstvo, osim kad je šteta već napravljena. To je mnogo veća bruka te noći, nego taj famozni komentator-glumac kojem je nametnuto nešto neprirodno i koji se trudio, a ispao žrtveno jagnje u svemu. Mnogo je gore što nova nacionalna televizija nije omogućila prenos dostojan tog događaja koji smo čekali toliko i dozvolila da se skrnavi hram našeg fudbala, u kojem su svi bili dočekani ljudski, ali su se tresle noge i Džerardu, Runiju, Kanavaru, Ibrahimoviću.. Ako oni ne znaju, onda se i to može razumjeti, pa kad  je već došlo dotle moraju da zovu za komentatora kod nas, ali minimum minimuma za ovakav meč se morao zadovoljiti, da ode bar prava slika sa stadiona pod Goricom. Po mom mišljenju podbacili su mnogi, jer gostovanje Srbije treba zaista da bude fešta, a ne bauk, panika, alarm..

Igrači su bili zajedno u gradu noć prije utakmice, povezane su njihove karijere, takođe i one selektora, pomoćnika poput Jankovića i našeg Fileta, menadžeri, novinari, sve se prepliće. I kad je sve tako pozitivno i blisko zašto ne bi i protiv Srbije iskoristili u potpunosti domaći teren kao što smo to uradili u košarci 2012, zašto ne bi pokazali svoje najbolje lice i na tribinama i na terenu, ono koje je viđeno protiv velesila Italije, ili Engleske, nego baš najgore? Odrazilo se i to na igru, i igrači i selektor su nam maltene priznali da je zbog tih vještačkih tenzija van terena od početka vladao neki grč, da ništa nije bilo spontano niti po dogovoru, da se jednostavno tok igre oteo kontroli. E, to je šteta najveća, a rezultat je uvijek prevrtljiv, čak i kad najbolje igraš. O igri mi pričamo, pokazali smo verziju kako ne treba, a imali smo puno da ponudimo.

Tumba je sjajan trener, još bolji čovjek, to da smo ostali svi skupa dužni fudbalu najbolje zna, vidio sam ga i u petak kad je došao kod mene u živu emisiju, dok mnoge umišljene velike trenere ne možemo dozvati ni nakon pobjeda. Ali, isto tako sigurno je da sanja kao i svi igrači jednu veliku partiju na Marakani, znaju da to imaju u sebi, makar bilo i puno teže sprovesti na njihovom terenu. Nego, prijaće nam Marakana za igru, pravi je to hram, a ni sinoć se ne bi onako brzo podigla ekipa da nije već tri godine sjajno španovana u svakom smislu. Druga je stvar što i Srbija ima da ponudi mnogo više nego što je ovdje, kad je stabilnost novog tandema štopera Milenković-Veljković i neka iznenađenja na sredini za koja vjerujem da je zaslužan i prekaljeni Filipović, naš prijatelj koji nas poznaje u dušu, napravila razliku. Ali, Srbija može da bude puno više od toga, svih ovih godina sam se pitao kako taj igrački potencijal nije izazov nekom pravom stručnjaku da napravi lom, da zaprepasti svijet. Kako su potrošili nekoliko sjajnih generacija, pa i onu koja je mogla računati na ponajbolje defanzivce Evrope(Vidić, Subotić, Kolarov, Ivanović) i uz njih bezbroj majstora naprijed, tako su se i nedavno gasili talenti poput Krasića, ili Lazara Markovića, Đuričića, a i Živković je krenuo sličnim putem, o biseru Ljajiću i peripetijama s njim da ne pričamo.

Slušamo sada slično i sa Milivojevićem, Matićem, opet Ivanovićem, a mnoge mlade generacije uključujući one Drulovića i Paunovića ne koriste se dovoljno (Grujić, Šaponjić itd). Mnogo toga je bačeno uz put, ali i bez svih njih opet s ova dva štopera dobijaju kičmu, golman bolji nego prije, a dovoljno bi bilo pecati u Ajntrahtu gdje zajedno sa Hrvatom Rebićem blistaju Jović, Kostić i Gaćinović da se formira napad, uz asove Tadića, Mitrovića i Sergeja za kojeg sam uvjeren da je najjači od svih i da ne postoji igrač visok 1,93 koji tako vlada loptom, dominira i na zemlji i u vazduhu.

Vidjeti ga uživo u Rimu bio je čisti spektakl, sad ga možda brinu druge stvari, ali on je najbolji. Ima tu još igrača koji se mogu brzo priključiti, potencijali te ekipe su daleko iznad rezultata u cijeloj ovoj deceniji, nijesu ih iskoristili ni juče kad su poklonili bod Rumunima. Osim toga, ovdje su pokazali i potpunu korektnost i prije i poslije meča, respektujući našu ekipu u svakom smislu, tako će sigurno biti i kod njih. Vidjelo se međutim da je i njihovo samopouzdanje narušeno, da su pod lupom, priznali su da im je Rokijev penal kojem je prethodio i mali ofsajd Rodića puno pomogao. Kao što su Krstajić i File pročitali nas, sad Tumba i profesor Janković trebaju njih. Biće dugačak ovaj mjesec do tog okršaja, ali sad bi kompletna javnost trebala da stavi samo igru u fokus, nema više istorije, krstaških pohoda i tenzija, više smo s tim okončali. Ovo je sad baš za ljubitelje igre, jer osjeća se jedna sjajna utakmica, mnogo bolja i dopadljivija za sav region i Evropu i to vraćanje duga fudbalu. To treba da bude glavna misija svih nas tog 17. novembra, okruglo 30 godina nakon što su Savićević i Stojković, na stadionu JNA, srušili Platinijevu Francusku 3:2 i lišili je Mundijala, pred zamislite samo 6 hiljada gledalaca, jer su ostali bili na Ušću, počeci "dešavanja naroda". Imamo priliku da pišemo jednu puno bolju istoriju, čak nam i nije teško.

Komentari 21

ostavi komentar
Vidi još

Ostavi komentar

Pravila komentarisanja sadržaja Portala RTCG
Poštujući načelo demokratičnosti, kao i pravo građana da slobodno i kritički iznose mišljenje o pojavama, procesima, događajima i ličnostima, u cilju razvijanja kulture javnog dijaloga, na Portalu nijesu dozvoljeni komentari koji vrijeđaju dostojanstvo ličnosti ili sadrže prijetnje, govor mržnje, neprovjerene optužbe, kao i rasističke poruke. Nijesu dozvoljeni ni komentari kojima se narušava nacionalna, vjerska i rodna ravnopravnost ili podstiče mržnja prema LGBT populaciji. Neće biti objavljeni ni komentari pisani velikim slovima i obimni "copy/paste" sadrzaji knjiga i publikacija.Zadržavamo pravo kraćenja komentara.

Da biste komentarisali vijesti pod vašim imenom

Ulogujte se

Novo