[ Pobjeda ]

ĐURANOVIĆ PIŠE

"Pobjeda" je opet tu

Pobjeda je tu. Tako je, prije više od sedamdeset godina, glasio naslov komentara prvog glavnog urednika „Pobjede" Puniše Perovića u prvom broju lista koji će postati svojevrsni svjedok istorije Crne Gore.

Uz komentar, na prvoj strani objavljen je raport general-lajtanta Peka Dapčevića i političkog komesara Mijalka Todorovića maršalu Titu povodom oslobođenja Beograda: „Vašu istorijsku naredbu mi smo izvršili. Oslobođen je grad federativne demokratske Jugoslavije..."

Pobjeda je tu: tri riječi iz naslova lista tadašnjeg Narodnooslobodilačkog fronta Crne Gore i Boke simbolično su najavile u vremenu dok su još grmjeli topovi i ginuli ljudi da je Crna Gora još od onog veličanstvenog 13. jula trajno upisala vlastito ime u vječnu listu velike antifašističke koalicije. Tog 24. oktobra 1944. godine „Pobjeda" je, dvadesetak dana prije nego što će biti oslobođeno Cetinje, najavila slobodu i pobjedu Crne Gore.

Je li, kako to pjesnik reče, sloboda umjela da pjeva kao što su sužnji pjevali o njoj? I jeste i nije. O tim vremenima, o posljednjih sedam decenija, kao pouzdan iskaz duha vremena, svjedoče sadržaji brojeva državne „Pobjede". Kao ogledala države i državne politike. Od onog junačkog vremena obnove i izgradnje, razvoja i nade, ali i vremena jednopartizma i „permanentnog Informbiroa"; onih Titovih „pisama radnicima"; dana, mjeseci i godina razarajuće AB revolucije, ponižavajućeg „rata za mir" i sluganstva voždu u Beogradu; ali i onog kasnijeg pokajanja, uzdizanja, te herojskog prihvatanja nevoljnika svih vjera i nacija ratnih mjeseci 1999. godine. I najzad: brojevi „Pobjede" svjedoče i o mukotrpnom ali časnom uzdizanju ideje nezavisne države do konačnog Dana D, 21. maja 2006.

„Pobjeda" je bila tu, i dobra i loša, baš kao i država i njena vlast. Ali, ako je država prebrodila mnoge izazove i preživjela, „Pobjedi", državnom listu, prijetilo je odumiranje. Stečaj je bio posljednji signal da dnevni list, koji je nadživio „revoluciju koja teče", ne može preživjeti „tranziciju koja teče", bez krupnih promjena.

Uprkos svemu, „Pobjeda" je opet tu. Od danas, 9. decembra 2014 drugačija. Prvi put u istoriji nedržavna, u privatnom vlasništvu stranog investitora. Crnogorska država ipak nije dozvolila ono što svojevremeno jeste hrvatska vlast gašenjem „Vjesnika".

„Pobjeda" nastavlja da bude dio crnogorske realnosti. U nekom normalnijem društvu to bi bila dobra vijest. Ovdje, u Crnoj Gori, ta je vijest sneveselila one halapljive medijske tajkune, medijske robovlasnike nadute od pohlepe, koji su nestrpljivo čekali da zaigraju završni ples na već viđenom odru „Pobjede".

E, ne ide to tako. Ostaje „Pobjeda" i opstaće. Ali samo ako bude drugačija i otvorena za sve. „Pobjeda" nije više vlasništvo crnogorske države, ali ona jeste dio Crne Gore. Novinari „Pobjede" moraju da znaju i prepoznaju interes građana, kao i društveni i državni. Svrha novinarstva jeste da ljudima pruži informaciju koja im je potrebna da bi bili slobodni i sposobni da odlučuju. Naša nova „Pobjeda" neće više voditi tuđe bitke; lične, klanovske, partijske ili medijske ratove. Jedina borba koju „Pobjeda" hoće i mora da vodi jeste borba za opstanak društvenih vrijednosti i principa da moramo čuvati druge od sebe.

To znači: prva i najvažnija obaveza novinara je obaveza prema istini; prva i najvažnija lojalnost novinara je ona prema građanima..

U Crnoj Gori su mnogi, odavno već, slobodu izražavanja shvatili kao slobodu nekažnjenog optuživanja ili vrijeđanja. Ovdje medijska kleveta, dugo već, služi kao sredstvo za pravljenje profita na domaćem tržištu ili, na žalost, kao ulaznica za dobijanje međunarodnih grantova. Kad nesojluk postane profitabilan u medijima, onda više nema medija. Ako „Pobjeda" bude takva bolje da je nema.

Ali, „Pobjeda" će biti nešto sasvim drugo: bićemo dio one male grupe crnogorskih medija i crnogorskih novinara koji, iako sastavljaju kraj s krajem, i dalje znaju što jeste vijest, što jeste komentar i, prije svega, što jeste moral.

To je i naša obaveza, jer tako se zovemo: Pobjeda ime govori