Darko Bulatović, TVCG

SIN ŽRTVE U ŠTRPCIMA

Nada da će opet vidjeti oca trajala 17 godina

Kada se pomene Međunarodni dan nestalih jedna od prvih asocijacija vezanih i za Crnu Goru su Štrpci i sudbine 20 porodica koje su u vihoru građanskog rata nestale iz voza krajem februara 1993. Za većinom se još traga, a nalogodavce zločina nad većinski bošnjačkim stanovištvom pravda još uvijek nije stigla.

Bjelopoljcu Demiru Ličini bilo je tek tri godine kada je posljednji put vidio svog oca Iljaza.

Njegov povratak sa voza 671, tog 27. februara 1993. godine nije dočekao.

“Svake godine se očekivao njegov dolazak, sve do onog momenta kad smo saznali da su pronađeni njegovi posmrtni ostaci. Čak i sada u ovom momentu čovjek vjeruje da će on odnekud doći”, priča Ličina za TVCG.

Iljaz i još 19 osoba nestali su u Štrpcima u Bosni i Hercegovni, na pruzi Beogard - Bar.

Umjesto da uz oca korača ka nekoj ljepšoj budućnosti, Demir je čitav život proveo vraćajujući se prošlosti i tragajući za istinom o Štrpcima i sudbinama 20 osoba koje su tog dana pripadnici vojske Republike Srpske odveli u nepoznatom pravcu.

“To je kao neka praznina, ne mogu vam to riječima opisati, taj osjećaj koji može da nosi osoba koja traga za nekim”, naveo je Ličina.

Osjećaj praznine, ali i nade porodice Ličina da će nekad ipak vidjeti Iljaza trajao je punih sedamnaest godina, a onda je 2010. stigla vijest. U jezeru Perućac pronađeni su njegovi posmrtni ostaci.

“Znate za onu narodnu izreku kad se kaže 'ne znalo mu se groba', teško se nositi sa tim. Sama činjenica da možete da pođete na mezar, na grob svog roditelja, obezbijedi vam neki mir u duši, neki spokoj. Ali isto vam predstavlja teret to što znate da mnogo osoba čiji su bližnji oteti u tom vozu nijesu pronašli posmrtne ostatke svojih najmilijih”, navodi Ličina.

28 godina kasnije istraga tapka u mjestu. Jedna pravosnažna presuda u Crnoj Gori i jedna u Bosni i Hercegovni epilog su dosadašnjih sudskih procesa. Voz 671 i dalje čuva tajnu o nestalima u stanici Štrpci.

“Nalogodavce tog zločina ukoliko ne osudimo, kao da nijesmo donijeli osuđujuću presudu. Apelujem na sve organe da kroz neku međudržavnu saradnju da se ide i dalje u potragu za tim posmrtnim ostacima. Ne trebaju tu neka sredstva, samo malo više volje”, poručuje Ličina.

Bezumni ratovi na ovim prostorima odnijeli su mnogo žrtava. Netrpeljivost međutim ponovo raste i vidljiva je na nažalost i u Crnoj Gori. Pitanje je da li smo izvukli pouke iz godina kada su u sukobima stradali nedužni.

“Možda su i sve ove podjele smišljene da bi se lakše upravljalo ljudima, to ja mislim, ništa drugo. Treba biti čovjek i ostale posmatrati na takav način i čovjek može da gura. Ako ja i moja porodica možemo osobe da posmatramo isključivo tako, onda mislim da ne postoji osoba na ovom svijetu koja bi trebalo da posmatra drugačije bilo koga”, zaključio je Ličina.