EKSPANZIJA

Kako su u NK “procvjetale” divlje deponije

Kuća pored rijeke, mnogi će reći idilična slika života, ali šta ako vremenom korito počnu ispunjavati gomile smeća, a rijeka skoro nestane.

E upravo tome svjedoče braća Željko i Milić Zejak, koji su kažu odrasli uz jednu drugačiju Gračanicu, a već decenijama gledaju njenu devastaciju i zagađivanje.

“Ti ne pamtiš komunizam, ali tada nije bilo ođe otpada. Znao se red, sad nema reda. Koja god da je vlast u Nikšiću, kad su dvilje deponije u pitanju, ništa se ne mijenja. Ko god da naiđe, da li sa malom prikolicom, da li sa kamionom, ođe iskipa smeće. Svi bacaju smeće”, priča Željko dok pokazuje na “svježe” istovarenu gomilu tabli od iverice, s druge strane rijeke.

Milić dodaje da je predio pored obližnjeg mosta “najpogođeniji”. Komunalci čiste, ali gomila smeća uvijek  “raste”.

“Kada ljudi ujutru krenu na posao, oko šest sati, dešava se nerijetko da jednostavno kroz prozor auta bace kesu sa otpadom pored puta, ili u korito rijeke. To se stalno ponavlja”.

Prijavljivali  su problem nadležnima, ali to više ne rade. Kažu nema svrhe.

“Ne znam kako riješti ovo, ali mislim da prije građana treba vlast da potraži neku stručnu pomoć da riješe ovo. Da se ovo okonča, sankcioniše. Očigledno nijesmo svi isti i odavno nemamo svijesti ni za šta, nemamo ni za porodicu, a ne za ove stavri”, zaključuje on.

Na pitanje zašto to rade ljudi, Željko nemoćno sliježe ramenima.

“Ja ne znam šta je ljudima u glavama. Treba da plate kantu, da im stoji kod kuće, kamion komunalni priolazi utorkom i kupe smeće, dva eura je to, i sve gotovo. Neobjašnjivo je ovo što ljudi rade, možda im je lakše da ne plaćaju ta dva eura, eto”, odgovara Željko.  

Zasjedama protiv nesavjesnih građana

Od 2019.  godine komunlana policija napisala je deset kazni građanima koji su uhvaćeni da nelegalno odlažu otpad. Kazne se kreću od 500 eura za fizička, do 2.000 eura za pravna lica.

Organizuju se zajsede, sa patrolnim, ali i civilnim vozilima. To je zasad jedini način borbe.

“Nikšićka teritorija je velika. Mi pokrivamo lokalitete i u prvoj i u drugoj i noćnoj smjeni, ali ne možemo stići do svakog mjesta u svakom momentu”, ističe načelnik komunalne policije, Novica Milović”.

Susret sa počiniocima koje uhvate u prekršaju ne okonča se uvijek represivno.

“Uglavnom prihvate odgvornost, ali i pokušaju da se odbrane i kažu da će pokupiti otpad, pa traže da im oprostimo. Imali smo situacija i da građane, prije nego izabci otpad, ispratimo do kontejnera da tamo odlože otpad, pa tako djelujemo i preventivno”, objašnjava on.

Komunalna policija je za minule dvije godine sačinila oko 100 zapsinika o dviljim deponijama, što kroz samostalne kontrole, što po prijavi građana.

“Zovu građani svakodnevno i šalju prijave mailom. Mi nakon obilaska terena pravimo zapsinik i prosleđujemo nadležnom organima, nakon čega Komunlano preduzeće izlazi na teren i uklanja deponiju. Iako je stanje i dalje zabrinjavajuće, uspjeli smo mnoge divlje deponije da eliminišemo”, dodaje Milović.

Ukloniš jednu, “nikne” druga deponija

U Društvu mladih ekeologa Nikšić monitoring  divljih deponija traje praktičnio koliko i njihova sama organizacija. Punih 28 godina eko aktivisti ovog udruženja pokušavaju edukacijom i apelima podizati svijest građana po pitanju ekološke svijesti, ali stanje je kažu tek posljednjih godina donekle bolje.

“To je nekultura življenja. Ja ne znam neko drugo objašnjenje. Postoje možda i neki drugi problemi, poput nedovoljno razvijene komunalne infrastrukture, zbog odvoza otpada, ali osnovni razlog je nekultura življenja”, smatra Miodrag Karadžić, izvršni direktor DMEN-a.

“Divlje deponije s jedne strane nestaju, da li djelovanjem profesionalnih službi koje ih uklanjaju, ili od strane volontera, dok se na drugoj strani ponovo pojavljuju zbog nebrige pojedinca ili manje grupe ljudi”, objašnjava on.

Smatra da se problem može riješti jačanjem komunalne infratstrkture, kontrolno-nadzorne funkcije na terenu,  jačanjem kaznene politike i naravno jačanjem svijesti javnosti.

“Zapadne zemlje su kaznenu politike sprovodile 50 – tih i 60-tih godina prošlog vijeka i to je dalo rezultate. Mi sad imao situaciju da prijavljujemo čitave deponije koje se ne mogu povesti jednim kamionom, dok smo imali neke specifične situacije, na primjer u Njemačkoj,  prijava se odnosi na kesu otpada ili otpad koji može jednim kolicima da se poveze”, zaključuje Karadžić.

Darko Bulatović, TVCG