ZEJAK

Uslovi za voćarstvo odlični, ali plana nema

Resursi sjevera Crne Gore, zemljište, klima, hidropotencijal, šume mogu biti osnova daljeg razvoja. Posebno je poljoprivreda, odnosno voćarstvo, uz turizam šansa za ovaj region. U Polimlju, i pored bogate tradicije i odličnih uslova, nema planskog voćarstva, smatra agronom Dejan Zejak koji je autor i član grupe za pripremu pregovora o pristupanju Crne Gore i EU za oblast poljoprivreda i ruralni razvoj - Poglavlje br.11.

U dolini rijeke Lim, kako objašnjava Zejak, voćarstvo je kao dio agrara počelo da se planski razvija između dva rata, tačnije tridesetih godina prošlog vijeka. Tako je ovaj region i u prošlosti i danas imao važno mjesto u voćarskoj proizvodnji, smatra Dejan Zejak, inženjer agronomije,

Kako ističe Zejak, činjenice ukazuju da se i u periodu nakon Prvog i prije početka Drugog svjetskog rata planski i stručno pristupalo razvoju voćarstva, kada je Crna Gora bila u sastavu Zetske banovine i gotovo 95% stanovništva su bili "težaci".

"Nakon Drugog svjetskog rata nastavilo se sa planskim razvojem, a posebnu ulogu je imala Stanica za voćarstvo u Bijelom Polju, koja je danas prerasla u primijenjeni studij kontinetalnog voćarstva Biotehnničkog fakulteta Univerziteta Crne Gore. Prva reorganizacija voćarske proizvodnje u ovoj regiji je urađena između 1930. i 1935. godine, kada je Polimlje bilo u sklopu podrejona Zapadne Morave i Drine tačnije gornjeg Podrinja. Tada su postojala tri voćna rasadnika i to u Bijelom Polju, Pljevljima i Morači. Četvrti rasadnik u začetku, lociran je u Andrijevici pred sami Drugi svjetski rat. Tadašnja Kraljevina Jugoslavija je preko njih sprovodila unaprjeđenje voćarstva”, ističe Zejak.

Prema njegovim riječima u pomenutim rasadnicima se po prvi put introdukuju nove i kvalitetne sorte: jabuka, krušaka, šljiva i trešanja. Tada počinje da se u njima kalemi i šljiva "požegača", što je omogućilo brže širenje ove voćne vrste, koja se do tada isključivo putem izdanka širila. Šljiva je i danas od svih kontinentalnih vrsta voća najzastupljenija u Polimlju.

Zejak tvrdi da ove vrste i sorte kontinentalnog voća su dolazile iz rasadnika koji su locirani u Goraždu, Priboju i Sarajevu za tadašnji Pljevljski srez, dok za Beranski srez one su iz Peći, Prijepolja i Novog Pazara. Trgovačka komora sa sjedištem u Beogradu 1936. godine unijela je i dvije američke sorte jabuka i to jonatan i vajnsep.

“Rejonizacija Polimskog kraja, po tvrdnjama doajena naše pomologije dr Radosava Jovančevića, prvog crnogorskog selekcionara sorte jabuke naziva 'rani delišeš', je urađena 1950.godine. Tada je šljiva bila prisutna u 86% voćnjaka, jabuka u 7%, kruška oko 4%, orah 1,8%, trešnja oko 1%, a ostalo voće ispod 1% voćnjaka", ističe Zejak.

Posljednja rejonizacija, od stručnjaka Stanice za voćarstvo iz Bijelog Polja i Uprave za poljoprivredu Narodne Republike Crne Gore je urađena 1956.godine. Tada se vodilo računa o ekonomskoj vrijednosti pojedinih vrsta za privredu uzimajući pored ekoloških i eknomske uslove.

“Rejon Polimlja je definisan sa tri podrejona i to ona u dolini rijeka Lima, Tare i Ćehotine, gdje je u podjeli nadmorska visina igrala najveću ulogu, pa su dolinski rejoni bili do 900 metara, predplaninski od 900 do 1.200 metara i preko 1.200 m planinski. Pored ishrane stanovništva, imala se u vidu i činjenica da je fabrici za preradu voća u Bijelom Polju potrebna sirovina. Prihvaćena je struktura u kojoj bi šljiva činila 63%, jabuka 25%, kruška 6%, orah 4% i ostalo voće 2%”, saopštava Zejak.

Interesantno je, podsjeća sagovornik, da su sađene i maline, jagode, ogrozd, ribizle. Skoro sve jagodasto voće je uzeto iz plana reonizacije voćarske proizvodnje Srbije.

“Danas u Polimlju, i pored bogate tradicije i odličnih uslova, možemo slobodno reći da nema planskog voćarstva. Nekadašnji rasadnik Stanice za voćarstvo površine od oko 30 hektara već tri decenije ne proizvodi sadni materijal. Zadnjih godina u Polimlju je bilo pokušaja da se pokrene proizvodnja sadnog materijala jabuke, šljive, kruške, ali nažalost, ona danas gotovo da ne postoji osim jednog rasadnika u Bijelom Polju koji proizvodi sadnice jagodastog voća. Podizanje plantaža voća bazira se isključivo na uvezenom sadnom materijalu. Šljiva i dalje dominira u voćnjacima, a velike količine plodova kontinetalnog voća se i nažalost uvoze, pa slobodno možemo reći da je naše voćarstvo u mnogo lošijoj poziciji od onog nekadašnjeg predratnog i posleratnog. Istraživanjem monstata o strukturi poljoprivrednih gazdinstava, 2016. godine, učešće livada i pašnjaka u ukupno korišćenom poljoprivrednom zemljištu u 2016. godini iznosi 94,3%, dok sve ostale kategorije iznose skupa 5,7%, od čega su voćnjaci svega 1% a rasadnici 0,03%. Livade i pašnjaci primjenom agrotehnike mogu lagano postati voćnjaci. Naša proizvodnja za 2019.godinu čini oko 9.600 tona ploda šljive, jabuke preko 6300 tona, kruška je oko 1.800 tona, nedovoljno za naše potrebe, ako znamo da je Crna Gora 2019.godine uvezla 474 miliona eura hrane. Prema Monstatovoj klasifikaciji u jednoj grupi voća su: jabuke, kruške i dunje i njih je uvezeno u Crnu Goru za 3,86 miliona eura, uvoz je bio iz Srbije, zatim Italije, Poljske, Makedonije, BiH Argentine, pa čak i Južnoafričke Republike, a u drugoj grupi gdje su: trešnje, višnje, kajsije i breskve kojih je uvezeno ukupno za 3,5 miliona eura i to najviše iz Srbije, Grčke, Albanije i Italije. Jasno je da su ovo uglavnom zemlje našeg okruženja, i da bi odgovornijom agarnom politikom svi ovi proizvodi mogli da se proizvedu na našem podneblju u sjevernoj Crnoj Gori", napominje Zejak.

Kako ističe, da li će nova Vlada i vladina politika u agraru pomoći da se valorizuju potencijali sjevera, posebno u voćarstvu, ostaje da vidimo

Vukoman Kljajević, Radio Crne Gore