ZVUCI DJETINJSTVA

Frula bila i ostala velika ljubav Lala Bojića

Ljubomir Lale Bojić, kao i sva djeca tada ispod planina Sinjajevine i Bjelasice, rastao je uz čobaniju i zvuke frule, koja ga je opčinila od malena. Naučio je da svira ovaj instrument i sa njim se druži i danas, a ima više svirala ili frula, ali mu je, kako kaže, najdraža i najvrijednija jedna napravljena od mesinga 1950. godine, koja je pripadala njegovom ujaku Dragu Rakočeviću. Dobio je na pokon, jer je Drago vjerovao da će najduže trajati i svirati u Lalovim rukama.

Lale priča da je odrastao u mnogo drugačijem vrijemenu od današnjeg, što se tiče seoskog života, mnogo ljepšem od ovog što sada živimo.

"Životinje smo kao djeca čuvali i družili se tokom cijele godine, posebno tokom ljeta. Tu je Sinjajevina ispod koje sam rođen na drugoj strani je Bjelasica, a nedaleko su i Durmitor i Kom. Između te četiri planine smo pjevali naše pjesme i melose. Jednu pjesmu sam posvetio pomenutim planinama koju sam nazavao sestrama i braćom, pošto su dvije planine muškog, a one druge dvije ženskog roda. U Gusaru na Sinjajevini su mi ostale neke od najljepših uspomena, gdje su u kolibama, ne tako velikih kvadrata, bitisale po dvije tri familije. Međusobno poštovanje je bilo za primjer, svi su znali za svoje obaveze i sa zadovoljstvom ih završavali. Uživanje je bilo jahati konje po preriji naših planina usput čuvajući stoku. Bilo je jako zabavno, jer je bilo dosta djece i naroda uopšte, planina je bila živa i vesela. U našoj kolibi pored đeda i babe, oca i majke, bile su tetke, ujne i ujaci, a nas đece bilo je sedmoro. Ukupno nas je iz jedne kolibe izlazilo petnestak. Držali smo do stotinu ovaca, petnaestoro govedi, konje i volove. I ostala bratstva kojih nije bilo malo živjela su na sličan način" priča Lale.

Napominje da su tada imali veliko poštovanje prema starijima, a i oni prema djeci. Naveče bi se sjedjelo uz petrolejke, jer struje nije bilo, a od starijih su, pored ognjišta, dobijali korisne savjete, slušali njihove razgovore, iskustva nabrana nakon brojnih izazova kroz koje su prolazili.

"Bilo je i zabave naveče uz takozvano pasarilo i preko dana igrali smo plovke koje podsjeća na današnje boćanje. Odlazili na vašare na Sinjajevinu, na Borovu Glavu i Ružicu, gdje su se skupljali gorštaci iz okolnih opština. Čula se pjesma, đevojačka graja, cika đece, pažnju su privlačile i viteška nadmetanja jakih momaka koji su demonstrirali svoja umjeća i snagu. Zdrava hrana i čist vazduh uz patrijahalni odgoj iznjedrili su momke koji su pucali od zdravlja, bilo ih je koji su na tim vašarima podizali manje konje na leđima, što maramo priznati nije ni malo lako. Tamo gdje su se čule gusle i frula i bilo je naroda, svi su uživali u tom jedinom tadašnjem melosu na našim planinama. Tada sam poželio da i ja naučim da sviram frulu", prisjeća se tih dana naš sagovornik.

Kaže da mu je frula postala velika ljubav, nije se razdvajao od nje i svirao je kad je god mogao.

"Posebno je bilo interesantno zasvirati u ranu zoru tu ispred naših koliba na Gusaru na Sinjajevini, da bi se zvuk frule čuo na obližnjoj Bjelasici, što su nam kroz priču saopštavali naše komije. Nije lako svirati frulu, potreban je dobar osjećaj koliki vazdušni pritisak treba da bude uz, naravno, sinhronizaciji sa jezikom i prstima. Frula je bila moj vjerni pratilac i nakon mog odrastanja kada sam otišao u Švajcarsku u pečalbu, tada sam jedne prilike u drugoj polovini prošlog vijeka za katolički Božić u jednom lokalu, gdje su došli Škoti sa svojim gajdama, ponudio se da i ja zasviram na svojoj fruli. Nakon njihovog oduševljenja ponudili su mi gajde da probam i to sam zasvirao sa dosta umijeća, jer oba instrumenta funkcionišu na gotovo sličnim principima. Na njihovo pitanje da li imam snimljenu kasetu i mog odričnog odgovora, naišao sam na čuđenje, jer je njihovo mišljenje da svako treba da čuva na najbolji način svoje etno blago", objašnjava Bojić.

Vukoman Kljajević, Radio CG