[ Objavila: M.M.Lj. ]

ISPOVJEST

"Nakon 19 godina zavisnosti, krčim novi put"

Prema podacima nevladinih organizacija u Crnoj Gori ima 15 hiljada zavisnika od droge. U svijet narkomanije najčešće se ulazi rano, u tinejdžerskom dobu, a kranji ishodi su često tragični. Ipak, ima i onih koji su svjesni stanja u kome se nalaze i zato traže stručnu pomoć.

“Svi ljudi su grešni, svi ćemo griješiti, ali ja se molim da svaka moja greška koju ubuduće napravim bude nova. Imam 34 godine, iz Podgorice sam. Ovdje sam zbog života koji sam nekada vodio i koji se nadam da više neću voditi, jer sam punih 19 godina bio narkoman", kaže Marko, koji se liječi na Kakarickoj gori.

Herion je probao već sa 15 godina. Priznaje da mu se svidjelo ono što mu je droga pružala.

"Sa četrnaest godina sam počeo. U to sam ušao jer sam htio da budem drugačiji, ne zbog znatiželje, kako kaže većina narkomana. Htio sam da se istaknem u nečemu, a zapravo sam želio da budem prihvaćen u društvu. Imao sam taj problem sa prihvatanjem još dok sam bio dijete, iako sam rastao u savršenoj porodici. Htio sam ja da budem prvi koji je propušio, prvi koji će da popije pivo, da se opije i onda je sve krenulo tim paklenim putem", navodi Marko.

Marko se sa smrću igrao nekoliko puta, ali je tek prije godinu shvatio da ta igra mora da stane. 

“Ja to nisam shvatao kao problem. Čak kad su počele prve krize, nisam obraćao pažnju na to. Mislio sam da ja tako mogu cijelog života", naveo je Marko.

Sagovornik TVCG je već devet mjeseci na tretmanu u ustanovi na Kakarickoj gori. Ostala su još tri mjeseca boravka u toj ustanovi.

“Prilično navučen na heroin, kad sam uvidio da sa četiri, pet grama heroina ja samo mogu da izguram dan, tada sam shvatio da sam na kraju puta. Bio sam pored tog zida i udarao sam glavom u njega 19 godina. Tek kad sam shvatio da je taj zid neprobojani da ja moram nekim drugim putem", ističe Marko.

Marku trenutno najteže pada to što je razdvojen od djeteta. Vjeruje ipak da svakim danom postaje bolja osoba i da taj put sam mora da krči. 

"Nema nazad, stigao sam do zida i mogu samo istim putem da se vratim, znači vratio bih se tamo gdje sam bio, a to ne želim. Postoji put koji je teži, ali koji je jedini ispravan. Što bi se reklo, uzeo sam kosijer u ruke i krenuo sebi da krčim put. To je jedino ispravno, ne samo da ostavim drogu, već da promijenimo sebe, svoj život, shvatanja, ponašanje, predrasude, prema kojima smo se upravljali cijelog života. Put je da mislimo na sebe, da volimo sebe, da cijenimo i poštujemo sebe, jer ćemo samo na taj način cijenitii poštovati druge i cijeniti sve što su drugi radili za nas”, zaključuje Marko.

Nemanja Živaljević, TVCG