KUĆA U BIJELOM POLJU

Dva vijeka bez dozvole

Ne zna se tačan datum izgradnje kuće u Bijelom Polju u ulici Voja Lješnjaka koja se u katastru vodi kao kuća bez dozvole, ali je svakako stara više od 200 godina.

Iako mnogo toga svjedoči da je stara makar dva vijeka, te da je starija od sadašnje Opštine, od katastra i od Službe za urbanizam, kuća u ulici "Voja Lješnjaka" u Pruškoj kojoj bi pristajao epitet istorijskog spomenika, nosi teret takozvane divlje gradnje i vodi se kao "objekat bez dozvole".

Navodno, u periodu uvođenja posljednjeh snimanja nikog nije bilo u toj kući, pa je tako ostala bez legalizacije.

Starost kuće nije moguće precizno odrediti, jer se očigledno radi o arhitekturi iz turskog doba, kako je uglavnom i rađeno na tom prostoru u to vrijeme.

Mirko Stanić, kaže za Radio Crne Gore da je kuća u vlasništvu njegove porodice od sredine prošlog vijeka.

"Tadašnji vlasnik Hadžimuhović odlučio se da ide za Tursku i prodao je mojima. Kasnijom diobom pripala je mom ocu i u njoj je rođeno svih petoro djece. Moja baba je u njoj doživjela 107. godinu. Negdje šezdesetih godina prošlog vijeka prodao sam u Podgorici stan i od ostalih suvlasnika otkupio ovu kuću u kojoj sada živim", kaže Mirko Stanić.

Što se tiče spoljašnosti, kako navodi, ništa nije mijenjano na kući osim krova koji je rađen od ćeramide, a koju je sada teško naći.

"Pokušavam da negdje od starih kuća nabavim takav krov i da joj vratim originalni, izvorni krovni pokrivač. Sa južne, bočne strane bila je terasa kojoj su vremenom istrunule grede, što smo takođe obnovili u originalu. Hodnik koji smo tada zvali araluk bio je niži od nivoa patosa za pola metra podigli smo i popločali keramikom, uveli vodu i izgradili kupatilo. Sve drugo je ostalo kako je i bilo. Prizemlje čiji su zidovi od kamena debeli su oko 90 cm, a sprat je urađen od drvenih direka i čatme. Malter je bio od gline pomiješane sa pljevom i taj malter još uvijek dobro stoji", navodi Mirko.

Drvene tesane grede potpuno su čvrste, tanke ljeskove letvice - čatma u zidu i sad je potpuno zdrava.

"Najviše me čudi izdržljivost prozora koji nijesu nikako mijenjani i na kojima je još uvijek originalna farba. Jedina im je manjkavost što su isuviše tanki, pa je teško zagrijati prostoriju na spratu", navodi Stanić.

Kaže i da u kući ima dosta starih stvari.

"Sat je star preko 150 godina, pretpostavljamo da ga je negdje moj đed kupio. Prije desetak godine Ijahija, ljekar iz Sirije koji je jedno vrijeme radio u Bijelom Polju, prilikom jedne kućne posjete zagledao se u sat i kazao nam da je taj tip satova rađen u Njemačkoj za tursko tržište, te da su mu kao takvi poznati.", ističe Stanić.

Navodi i da je brojčanik na starom satu, od turskih brojeva koji se razlikuju od rimskih i arapskih.

"Prema kazivanju tog ljekara takvih satova je urađeno nekoliko hiljada i jedan je eto završio ovdje. Mi ga čuvamo, povremeno mu promijenimo federe za skazaljke i zvono koje je izuzetno prijatnog zvuka, kao i ostale starine koje su se nalazile u kući - noževi, tanjiri, šerpe, tepsije od kojih jednu bakarnu, demirliju, sa prečnikom od 1,5 metara. Tu tepsiju je osim porodice koristio i čitav komšiluk za spremanje pite i baklave, pogotovo tokom praznika obje konfesije", zanimljivu priču priča Mirko Stanić.

Mirkov đed i stric bili su trgovci, dok je otac Gligo tada bio poznati poljoprivrednik.

Pruška je sada jedno od najljepših prigradskih naselja, u to vrijeme bila je selo sa velikim voćnjakom koji je rađao praktično svake godine.

U to vrijeme Bjelopoljci koji su otišli u druge sredine da rade ili studiraju ispjevali su pjesmu "Štuca mi se, pominju me šljive, čak iz Pruške iz Gligove njive".

"Ono što bi ostalo neprodato, unosili smo u veliku sobu na sprat koja je bila krcata raznim vrstama jabuka, tako da je mirisala čitava kuća. Od težine jabuka grede su se malo uvile, ali su ipak bezbjedne i sigurne, potvrdili su ljudi iz struke", priča Stanić.

Kaže da je u kući je za vrijeme Drugog svjetskog rata bio smješten i dio njemačke komande.

"Kada su odlazili minirali su most, jedan od Njemaca upozorio je Mirkovu majku da ne dozvoli djeci da puno trčkaraju jer je most je miniran, što govori da je među njima bilo i humanih, dobrih ljudi. Hitajući ispred partizana, iza njih je ostalo više pušaka koje je otac predao, kao i ćuskija, veliki sklapajući sto i više drvenih predmeta, metalne stube sklapajuće, a sve su to koristili po čitavom komšiluku, kad kome što zatreba. Ostalo je i nekoliko kugli za bacanje, jer su se oni i u ratu bavili sportom", navodi Stanić.

Livada kojuje okruživao voćnjak na imanju u Pruškoj, Italijani su koristili za projekciju filmova, u cilju propagande.

"Tamo im je bila i komanda. Moja dva starija brata izbjegavali su odlazak tamo jer su morali da pozdravljaju Italijene fašističkim pozdravom, neki su odlazili bez obzira na pozdrav i tamo dobijali bombone i druge slatkiše. Neki su uspjeli i da djelimično nauče italijanski jezik, sjeća se Stanić.

Stanići kao jedna od otmenijih i bogatijih bjelopoljskih porodica bila je sva naklonjena komunističkom pokretu.

Mirkov brat od strica Đorđije, diplomirani pravnik, bio je predratni komunista, rat ga je zatekao u vojsci u Sloveniji. Otuda je sa nekoliko svojih drugova došao snalazeći se oko prevoza. Njegovo angažovanje motivisalo je cijelu porodicu da se prikloni partizanskom pokretu.

Dva strica pravnici takođe su uz Đorđija aktivno učestvovali u pokretu, a bliži rođaci Sergej i Aco bili su među pokretačima ustanka u Podgorici.

Kada je krenula industrijalizacija imanje je oduzeto za izgradnju stanova, na šta porodica nije imala nikakvu primjdbu.

Danas Mirko pored ostalih životnih obaveza gubi vrijeme oko legalizacije kuće starije od institucija pred kojima zastupa njen legalitet.

Vukoman Kljajević, Radio Crne Gore