[ Maša Mališić Ljumović ]

NOVA NADA

Vojta terapija u pravim rukama stvara čuda

Vojta terapija pomogla je velikom broju djece koja su rođena sa nekom povredom centralnog nervnog sistema da stanu na noge i prohodaju. U Crnoj Gori imamo pet terapeuta koji primjenjuju Vojtu, od kojih su dvoje učenici tvorca ove metode, što je blago jedne male zemlje kao što je naša.

Specijalista fizikalne medicine i rehabilitacije, doktorka Sonja Vasić i fizioterapeut Mladen Jančić bave se Vojtom preko 30 godina u Institutu "Simo Milošević" u Igalu. Imali su sreću da prije 30 godina uče od češkog neurologa koji je radio u Minhenu, doktora Vaclava Vojte. Veliki je broj djece koja su u Igalu, pored ustanovljene cerebralne paralize ili nekog drugog problema, uspjela da stanu na noge zahvaljujući ovoj metodi, o kojoj se malo zna i govori u Crnoj Gori.

Vojta je terapija kod koje u tačno određenim položajima (položaj na leđima, boku i trbušni položaj), pritiscima na određena mjesta (ta mjesta se zovu zone podraživanja i ima ih ukupno 10 na tijelu) izazivamo aktivaciju mišića u cijelom tijelu. Dijete tokom vježbanja treba da bude nago kako bi se pratilo kako mišiči reaguju.

Širok je dijapazon oboljenja posebno vezanih za cetralni nervni sistem koja se liječe tom metodom. Obično se koristi kod poremećaja centralne koordinacije koji ako se ne liječi prelazi u cerebralnu paralizu. Dakle pomaže mozgu da kontroliše trup i ekstremitete do kojih usljed nekog poremećaja ne stižu signali.

"Vojta je najbolja kod sasvim male djece koja imaju neku povredu mozga, povredu nerava ruke i koje i imaju asimetriju, krivo držanje trupa vrata", objašnjava doktorka Vasić.

Fizioterapeut Mladen Jančić koji se bavi Vojtom od 1986. godine kada je završio obuku u Minhenu, za Portal RTCG prisjeća se svog najuspješnijeg slučaja liječenja tom terapijom.

"Djevojčica Tamara čiji su roditelji iz Beograda, rođena je u Frankufurtu. Neki virus je, koliko se sjećam, napao i oštetio dvije trećine centralnog nervnog sistema. Tamo su im rekli da ne postoje nikakve šanse da prohoda i da napreduje, već da može samo u azil. To je značilo da ima svu medicinsku njegu, sve što joj je potrebno, osim tretmana. Baba tog djeteta je uzela i dovela ovdje u Igalo. Bila je jako uporna, a ja sam se predomišljao jer je bio baš težak oblik cerebralne paralize. Međutim, pošto nisam mogao da je odbijem, radili smo malo, po malo i počeli su da se javljaju mišići. Odmah se javila i volja i želja, moja i njihova. Ona je ovdje bila sedam godina i još tri godine sam ja išao u Beograd. Mala Tamara je došla do tog stadijuma da može da hoda. Njena baba je bila izuzetno srećna i govorila je: "Ja sad mogu da je uzmem za ruku, da fino idemo u šetnju, prodavnicu. Da ne moram da je nosim kad postane teža i od mene". Djevojčica nije mogla da govori jer je imala epileptične napade koji su joj pogodili centar za govor, ali barem je mogla rukom da pokaže šta želi",  kaže Jančić.

"To je, eto, najteži slučaj koji sam mogao da ispratim od početka do kraja. Deset godina nije bilo lako izdržati, ni njima, ni meni,ali je osjećaj nevjerovatan kada posignete takav uspjeh."

Sve je počelo 1985. Doktorka Sonja Vasić bila je u Minhenu na usavršavanju.

"Doktor Vojta je radio u Centru za djecu koji je bio rehabilitacionog tipa. Imao je tim sa kojim je radio na razvoju svog koncepta do momenta kada je taj koncept dobio svoj okvir i postao metod. On je mene jako lijepo primio jer sam "Slavenka". Htio je da pomogne da osnujem ekipu sa kojom bih radila. Njegova podrška mi je puno značila, jer sam imala sa kim da podijelim te rezultate. Tada se desilo i da je došao sa svojom ekipom iz Minhena i organizovao A kurs u Beogradu. Kada sam se vratila u Igalo sa određenim timom sam vježbala godinu i svi smo se trudili i radili. On nam je svakog ljeta dolazio. Volio je jako Dobrotu. Dolazio je da vidi kako napredujemo, prosto smo krenuli sa Vojtom kao sa uhodanom metodom tada", prisjeća se doktorka Vasić.

Kaže da u u početku testirali metodu.

"Kroz praksu morate da vidite gdje je neprikosnovena. Imali smo priliku da poredimo Bobat, Vojtu i neku našu koji smo sami stvorili tokom 50 godina. Koristimo i Bobat i Vojtu prema djetetu. Nije odlučujuća metoda, već znanje kineziologije i timski rad", kaže doktorka Vasić.

Jančić na Dječijem odjeljenju radi od 1979. godine. Želio je da proširi svoje znanje o vezi između centralnog nervnog sistema i periferije. 1986. godine mu se ukazala prilika da uči Vojtu na kursu u Beogradu.

" To mi je u mnogome promijenilo odnos prema terapiji sa djecom. Naravno, od doktora Vojte se učilo vanserijski. Drugi dio obuke bio je u Minhenu i tamo sam razmjenjivao iskustva sa učenicima iz Kine,Indije...Doktor Vojta nas usmjeravao da analiziramo koje grupe mišića negativno reaguju na stimulacije iz centralnog nervnog sistema da bismo mogli da nađemo  način da navedemo centralni nervni sistem da refleksnim aktivnostima da kontrolise te grupe mišića i da to funkcioniše bez ikakvih problema."

Fizioterapeutu Jančiću su se za pomoć obraćali i iz Londona.

"Majka tog dječaka je iz Meljina, ali je tamo udata za Engleza. Imao je težak oblik hemipareze, odnosno jedna strana je lošija od druge strane. U Londonu je bio smješten u neku ustanovu gdje je imao terapije samo dva puta sedmično uz to da njegovi roditelji redovno doniraju određeni novac. Njegova majka ga je dovela ovamo i vježbali smo nekoliko godina i lijepo je napredovao."

Za djecu koja vježbaju po Vojti karakterističan je plač, koji obično uznemiri roditelje. Jančić kaže da Vojta nije i ne smije biti bolna.

"Vojta nije bolna i ne smije da bude jer onda ne reaguju djeca refleksno već odbrambeno, što nije cilj. Kada je riječ o plaču, toga ima i u drugim metodama, možda i u većoj mjeri nego kod Vojte."

Ono što se na prvi pogled može primijetiti je da je terapeutu koji radi Vojtu potrebna velika upornost i snaga.

"Zavisi od uzrasta. Imao sam jednu bebicu od tri dana koja je imala povredu pleksus brahijalisa, tu baš i ne treba neka snaga, a rezultat je stoprocentan. Sve se može postići kad se dođe na vrijeme. Što se kasnije dođe, šanse su manje. To su takva oštećenja da dolazi do totalne oduzetosti ruke", kaže terapeut.

Ističe da se za 30 godina nije imao negativno iskustvo u radu Vojta terapijom.

"Imalo je vremena, da je trebalo, nešto loše da se desi. Doktor Vojta je govorio da se ovom metodom stabilizuje centralni nervni sistem i smanjuje se mogućnost da se dogode epi napadi. U početnom periodu, zbog slabosti trbušnih mišića, može da se dogodi da se izazove bruh ili te invinalne kile. Prvih sedam dana se pazi da ne bude jak intenzitet vježbi i to je sve. Nikada nikakav problem nisam imao. Čak i neka djeca koja su imala taj prolaks, kasnije se suzio taj prostor i prošla su bez operacije", objašnjava Jančić.

Vojta se radi dok se ne postigne željeni cilj, a to je stojeći stav i hod.

"Ako neko dođe kasnije, tada se pravi procjena, postavljaju se ciljevi, pa se polako ide ka tome. To već radi tim ljekara koji prave procjenu", kaže terapeut.

Smatra da roditelji koji imaju djecu sa problemom treba da pomažu jedni druge i pozitivno usmjeravaju one koji imaju slične probleme.

"Mislim da treba da dođu u Igalo i pitaju za savjet i kada nemaju uput, a kasnije mogu završiti potrebnu administrativnu proceduru. Sigurno je da će ovdje biti obučeni da pomognu svom djetetu."

Vojtu moraju naučiti i roditelji koji to primjenjuju kući sa djetetom.

"Roditelji moraju da se obuče. Neki to prihvate, neki ne, pa odu kući. Kada prođe duži period, malo dođu sebi, shvate da se stvari ne rješavaju same i vrate se. Kad "prođe voz" traže slamku spasa, a tada je već kasno. Sreća pa veći dio roditelja prihvati i radi na tome. Oni koji izdrže do kraja moraju pobijediti. Oni koji ne, izgubili su u startu", zaključuje Jančić.