[ Pobjeda ]

MIGRANTI U PODGORICI

"Ne vraćam se u Irak, ne ostajem u CG"

Migranti iz Sirije i Iraka, koji se trenutno nalaze u dva prihvatilišta u Podgorici, prije nekoliko mjeseci zauvijek su krenuli leđa svojim ognjištima. Kažu da je Irak nesigurna država, eksplozije na svakom ćošku. Iz Crne Gore ponijeće, kažu, samo lijepo iskustvo.

Braća Mohamad i Mostaf Edanija su u Crnu Goru došli iz Iraka.

"Kada ste mjesecima prestrašeni i iznova se ježite zbog pomisli da živite u zemlji u kojoj bukti rat, a pri tome ste i izgubili člana familije, čini vam se da je jedino ispravno rješenje da se, konačno, predate želji za novim životom u nekoj od država Zapadne Evrope. Odluka je pala i napustili smo svoje domove, a onda smo gledali samo ispred sebe, jer je to bio način da savladamo tugu i bijes, koji su stezali kao obruč oko vrata…  Ja imam 25 godina, a moj brat 17. Otac nam je umro. Samo smo rekli: Ne možemo više ovdje. Ovo nije dobro mjesto za život. Napustio sam studije, studirao sam na Fakultetu za biznis, na drugoj sam godini bio, a brat je išao u školu”, priča Mohamad.

Njihova majka i jedan brat su prije tri godine iz Iraka pošli u Njemačku, a Mohamad i Mostafa krenuli su kod njih. Iako im se, kako pričaju, kilometarski putevi do tamo čine vječnim, ne sumnjaju da će uspjeti.

“Njemačka je zemlja dobra za život i sigurna je. Vidite ovo auto koje je parkirano nedaleko od nas? E, da smo sada u Iraku ono bi samo eksplodiralo. Samo čujete eksplozije i pucnjavu. To je strašno. Biti u Iraku nije nimalo lijepo i nemojte tamo nikada da idete”, upozorava Mohamad.

Braća priznaju da im uprkos svemu pomalo nedostaje zemlja. Nostalgični su jer su tamo odrastali.

Na pitanje jesu li umorni, refleksno negoduju glavom. Njihovo tijelo, međutim, odaje drugačiji utisak.

“U Irak se nikada nećemo vratiti”, kategorični su.

Na putu od Iraka do Crne Gore ljudi su, pričaju oni, prema njima uglavnom bili ljubazni.

“U Albaniji su, recimo, bili prijatni, u Grčkoj ne baš. Tamo je bilo baš dosta naroda… Samo smo čekali, čekali i čekali za bilo šta što nam je trebalo”, ističe Mohamad.

Iz Centra u Spužu, s druge strane, kako navode, ponijeće samo lijepo iskustvo.

U Centru u Spužu je o Tarik Alzemil, rođeni Sirijac, koji ima 41 godinu. Ne dopadasu što je sirijski predsjednik Bašar el Asad na silu “zauzeo gradove”. Kada je, kako ističe, “pao” i Damask, odlučio je da sa prijateljima napusti zemlju.

“U Siriji sam izgubio oca… Ubili su ga”, rekao je on.

Vratio bi se, kaže Tarik, u Siriju pod jednim uslovom: ako Asad napusti tu zemlju.

Tarik sa još dva prijatelja namjerava, takođe, da ljepši život pronađe u Njemačkoj, a na putu od Sirije do Crne Gore kažu da nijesu bili u opasnosti.

“Desilo nam se, na primjer, da smo oko pet dana pješačili iz Grčke u Albaniju i onda su nas vratili na granicu. Važno je da ideš u glavni grad neke zemlje i pronađeš kamp jer ako ne dođeš do kampa uhvatiće vas i vratiti na granicu”, naveo je Tarik.

Dodao je da nemaju vremena više za razgovor, jer žure.

Nijesu samo migranti smješteni u Centru za azilante u Spužu, već se dio nalazi i na Koniku, u jednoj privatnoj kući. Zovu je “yellow house” (žuta kuća).

“Lijep je ovaj grad, obilazio sam ga. Ljudi su dobri i ljubazni. Ovdje sam samo u prolazu, a nemam nikoga od familije ovdje i neću se zadržavati”, priča Mosab Fadiel, koji je iz Sirije došao prije sesetak dana.

Njegova željena destinacija je Njemačka ili Francuska. Kaže da u obje zemlje ima rođake kod kojih bi mogao da se smjesti.

“Neizdrživo je u Siriji. Nije nimalo dobro. Mnoge škole su zatvorene. Ljudi ne šalju djecu u škole zato što je opasno da tamo idu. Nema posla”, kaže on.

U javnosti su se ranije mogle čuti ocjene da se migranti koji žive u ovoj kući nedolično ponašaju prema mještanima, ali Fadiel, uz osmijeh, kaže da to nije tačno.

“Ne. Mi smo kao i vi. Nijesmo opasni… Samo tražimo sigurnije i bolje mjesto za život”, kaže on.

To je rekla i Timaa Altoukhi iz Sirije, koju je napustila sa ocem, sestrom i bratom. Kratko je samo navela da idu negdje u zemlje Zapadne Evrope.

"Tražimo sreću rekla je ona," odmahujući rukom.

Mnogi među njima nijesu bili raspoloženi da iznose bilo kakve detalje o svojim životima.