Основна тема
Црно/бијела тема
Инверзна тема

Подешавaња

Умањи / Увећај

Изаберите тему

Основна тема
Црно/бијела тема
Инверзна тема

Društvo

Objavila M.L.B. [ Pobjeda ]

19. 08. 2018. 10:35   >>  10:32 6

KLASIĆ ZA POBJEDU

Na Balkanu istorija kao samoposluga, uzimaju što im treba

Ako bi iko mogao biti uzor iz prošlosti, kada je riječ o borbi protiv puno jačeg neprijatelja, o borbi protiv fašizma i fašizacije društva, o entuzijazmu odbrane zemlje, onda su to partizani, ne ustaše. Ustaše su izdajnici, baš kao i četnici, kazao je u intervjuu Pobjedi profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu istoričar Hrvoje Klasić.

"Na žalost, živimo u vremenu u kojem činjenice nijesu presudne, u vremenu u kojem mišljenje naučnika, bilo da je riječ o vakcinaciji ili o povijesti, nije najrelevantnije. I u Hrvatskoj i u Srbiji imamo povjesničare koji su primjer revizionizma i koji su main stream, za razliku od ostalih evropskih društava gdje su takvi ljudi na margini", kazao je Klasić. 

Način na koji je ove godine u Hrvatskoj i u Srbiji obilježena dvadeset i treća godišnjica vojne akcije Oluja ali i “otvaranje kišobrana” u Podgorici tim povodom ponovo je aktuelizovao pitanje interpretacija pojedinih događaja iz nedavne prošlosti jugoslovenskih naroda.

Odgovarajući na pitanje ima li u tim tumačenjima uzročno-posljedičnih veza, ili, pak, događaji počinju onog momenta kada predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, svojoj ratnohuškačkoj prošlosti uprkos, odluči da su oni počeli Klasić je rekao da Vučić povijest tumači kako njemu odgovara.

“Obaveza Hrvatske je voditi računa o onome što se događalo nakon Oluje: tisuće ubijenih srpskih civila i spaljenih kuća, granatiranje gradova koji su bili u sastavu tzv. Republike Srpske Krajine… Međutim, rat nije počeo u kolovozu 1995! U ljeto 1991. protjerani su deseci tisuća Hrvata iz Banije, Like, Korduna; ubijene su stotine civila hrvatske nacionalnosti, granatirani su brojni hrvatski gradovi… Ako se već poziva na suosjećanje sa žrtvom, bilo bi fer da se Vučić, kao i cijelo srpsko društvo, konačno suoči sa tim činjenicama”, istakao je Klasić.

S obzirom na to da se ni predsjednik Srbije, ni srpsko društvo kao ni veliki dio crnogorskog društva ne suočavaju sa činjenicom da, na primjer, devedesetih nijesu granatirani ni Herceg Novi, ni Novi Sad, nego Dubrovnik i Vukovar, da su Beograđani 1991. masovno bacali cvijeće na tenkove JNA koji su išli da “oslobađaju” Vukovar, što nam preostaje? Ko nam tumači istoriju: političari, sudovi ili istoričari?

Klasić: Živimo u vremenu u kojem činjenice nisu presudne; u vremenu u kojem mišljenje naučnika, bilo da je riječ o cijepljenju ili o povijesti, nije najrelevantnije. I u Hrvatskoj i u Srbiji imamo povjesničare koji su primjer revizionizma i koji su, za razliku od ostalih europskih društava gdje su takvi ljudi na margini, main stream. Lako ćemo se složiti da je neophodna kritička analiza povijesti; tim prije što je od 1945. do 1990. pristup historijskim činjenicama bio tendenciozan, selektivan, ideologiziran. Međutim, umjesto da se danas svi fakti stave na stol, tj. da se i dobre i loše stvari koje su se u tom razdoblju događale objektivno analiziraju, nastavilo se sa narativom koji je također tendenciozan, ideologiziran i selektivan, ali u suprotnom smjeru.

U kojem smjeru?

Klasić: Nacionalističkom. U prvi plan je stavljana ne više suradnja Hrvata, Srba, Crnogoraca, Bosanaca nego upravo ono što je te narode razdvajalo. Očito je bilo potrebno navesti dokaze o historijskim sukobima, o međusobnim razlikama.

Kome je to bilo potrebno?

Klasić: Onima kojima je odnos prema povijesti postao najjači mobilizacijski faktor i sredstvo izgradnje nacionalnog identiteta, sredstvo jačanja patriotizma. Ako govorimo o Hrvatskoj, u njoj se devedesetih godina prošlog stoljeća dogodio specifičan fenomen: jedan od razloga veoma glasnog koketiranja sa anti-antifašizmom, često i sa fašizmom, upravo je situacija u kojoj se Hrvatska našla početkom devedesetih. Po mom sudu, dva su važna faktora utjecala na rehabilitiranje i na relativiziranje ustaštva u Hrvatskoj.

Koja dva faktora?

Klasić: Prvi je povratak u zemlju onih koji su 1945. napustili Hrvatsku zbog toga što su bili ustaše, njihovi suradnici ili simpatizeri. Devedesetih, ti su ljudi, donoseći sa sobom i jasno definiran narativ, postali faktor u političkom, vojnom, gospodarskom i kulturnom životu Hrvatske, što se nije dogodilo nigdje u Europi. Moj prijatelj koji je 1991. sa mnom upisao fakultet, te je godine prvi put došao u Zagreb iz Australije, zemlje u kojoj je rođen.

“Čujem da ste svi tamo bili za Antu Pavelića?”, pitao sam ga jednom.

“Nismo, nemoj tome vjerovati”, rekao mi je. “Moji su bili za Luburića”.

Za Maksa Luburića?!

Klasić: Tako je. Slični narativi vjerojatno danas postoje u Paragvaju, recimo, u nekakvim nacističkim enklavama; međutim, on nikada neće moći biti službeni narativ u Njemačkoj. Kada je riječ o Hrvatskoj, paradoks je tim veći što je devedesetih na čelu zemlje bio bivši partizan Franjo Tuđman, što je Hrvatska u svom Ustavu imala antifašizam i što je Dan antifašističke borbe bio državni praznik. Tako je bilo u teoriji. U praksi, svi antifašisti, ili barem većina njih, izgubili su ulice; uništavani su partizanski spomenici; ulice i trgovi dobivali su imena po potpisnicima rasnih zakona; osnivale su se vojne formacije koje su nazivane po ustaškim zapovjednicima i sl.

Što je drugi faktor?

Klasić: Drugi faktor je kontekst u kojem se Hrvatska našla 1991. Ratovalo se za neovisnu Hrvatsku, a protiv Jugoslavije, protiv komunizma; najveća prijetnja nama Hrvatima danas su Srbi, govorila je vlast. Kada je u povijesti bilo slično? Pa, 1941. tada se gradila neovisna Hrvatska, a protiv Jugoslavije, protiv komunizma. Najveća prijetnja toj državi također su bili Srbi.

U tom kontekstu, ustaše su na mala vrata počinjali dobivati oreol romantičnih patriota, romantičnih “boraca za hrvatsku stvar”, koji, istina, jesu griješili, ali, čujte-o tome ćemo kasnije raspravljati, sad nije vrijeme. Kad bi tim ljudima netko rekao čekajte, ustaše su činile strašne zločine, oni bi odgovarali: je, točno, ali činili su ih i partizani. I, što ste na kraju dobili? Dvije vojske koje su činile zločine, od kojih se jedna borila za samostalnu Hrvatsku, a druga za Jugoslaviju. U tom je duelu pobjedu odnijela prva struja.

Kako je danas?

Klasić: Situaciju u Hrvatskoj često uspoređujem sa Srbijom, i to u korist Hrvatske. Zašto? Zato što povjesničari poput Tvrtka Jakovine i mene, čiji su stavovi o hrvatskom nacionalizmu, o antifašističkom pokretu, o Titu veoma jasni, imamo pristup svim medijima od HRT-a do brojnih portala. Istodobno, moje kolege u Srbiji koji nisu revizionisti nemaju taj status, niti pristup medijima. Možda zato što Hrvatska, makar službeno, ipak počiva na antifašizmu i što su opet službeno partizanski pokret, ZAVNOH i NOB vrijednosti koje stoje nasuprot ustaškoj NDH. Sa druge strane, fakat je da se u Hrvatskoj, potpuno nepotrebno, konfrontiraju partizani sa braniteljima Domovinskog rata.

Mislite da ta konfrontacija nije na mjestu?

Klasić: Ako bi itko mogao biti uzor iz prošlosti kada je riječ o borbi protiv puno jačeg neprijatelja, o borbi protiv fašizma i fašizacije društva, o entuzijazmu obrane zemlje, onda su to partizani, ne ustaše. Ustaše su izdajnici, baš kao i četnici. U tom smislu je doista nevjerojatno da su devedesetih snage koje su se, kolaboracijom sa nacistima ili u međusobnoj kolaboraciji, lako odricale dijela teritorija svoje zemlje i koje su izdale najviše nacionalne interese, postale nacionalni heroji u Hrvatskoj i u Srbiji. Doduše, problem Hrvatske sa partizanima opet je vezan za 1991. Kako? Nakon napada JNA na Vukovar, u Hrvatskoj se krenulo sa pitanjem koju uniformu je nosio Tito. Pa, istu kakvu je imao major Šljivančanin kada je došao rušiti Vukovar. Tako smo u Hrvatskoj dobili tu inverziju: umjesto da proučavamo XX stoljeće da bismo shvatili što nam se dogodilo devedesetih, mi smo kroz devedesete počeli ocjenjivati i procjenjivati čitav XX vijek.

Viktor Ivančić mi je nedavno rekao da je “fenomen postkomunističkoga antikomunizma u Hrvatskoj poprimio naročite dimenzije kao kontinuirana bitka protiv nečega nepostojećeg, kao rat protiv sablasti u kojem, međutim, padaju stvarne žrtve”.

Klasić: I ja mislim da revizioniste u Hrvatskoj najviše muči uloga KPJ. Istina je da svi partizani nisu bili komunisti, ali je isto tako istina da bez KPJ ne bi bilo partizanskog pokreta. Pritom, svi su imali šansu: Vladko Mačekje bio na čelu najjače stranke koja nije bila u ilegali kao KPJ i koja je pred rat imala naoružane odrede, pa opet nije napravio ništa; umjesto što je slavila rođendane Adolfa Hitlera, Katolička crkva u Hrvatskoj mogla je više grmiti o nekršćanskom ponašanju novih hrvatskih vlasti, ali nije… Mora se, kažu danas, ukinuti zvijezda petokraka. Dobro, velim, ali Franjo Tuđman je tu istu zvijezdu nosio na čelu dvadeset godina najprije od 1941. do 1945, a onda i do 1961; napredovao je do generaImajora u trenutku kada se sudilo Andriji Hebrangu, Alojziju Stepincu, kada je bio Goli otok… Ako zvijezdu petokraku proglasimo za zločinački simbol, što je onda čovjek koji je tu zvijezdu nosio na čelu dva desetljeća? Je li i on zločinac?

I, što Vam odgovaraju?

Klasić: Vele Tuđman je to shvatio kasnije. Što je također dokaz da se na Balkanu u povijest ulazi kao u samoposlugu: po potrebi uzimate ono što vam treba. U takvim interpretacijama biografija Franje Tuđmana počinje sredinom šezdesetih, kada on postaje disident: prije toga Tuđman kao da nije postojao. Ipak, to nije najveći paradoks.

Nego?

Klasić: Najparadoksalnije je to što su najveći jugonostalgičari u Hrvatskoj hrvatski desničari. Upravo oni najviše govore o Jugoslaviji: trideset godina nakon raspada te zemlje, oni se i dalje bore protiv Jugoslavije, protiv komunizma, protivUDB-eisl.

A upravo Vas optužuju da ste jugonostalgičar.

Klasić: Nisam, niti sam ikada bio. Te 1991. sam otišao u rat…

Sa koliko godina?

Klasić: Sa 18 godina. Bio sam dobrovoljac. Sa mnom su u hrvatsku vojsku otišli moj brat, moj najbolji prijatelj, sisački Srbin, naš najbolji prijatelj Hrvat… Naš prijatelj Hrvat kasnije je otišao u Njemačku i postao “super Hrvat”: moj prijatelj Srbin ostao je-Srbin, lako sam nosio uniformu hrvatske vojske, tih sam godina slušao Bajagu, dopisivao se sa svojim prijateljima Srbima… U moj stan je 1991. pala granata JNA, poginuli su mi dobri prijatelji… Zgrada u kojoj smo stanovali bila je osam kilometara udaljena od linije fronta. Vidio sam kada su iz Petrinje ispaljivali granate… Brojali smo ih i pokušavali da izračunamo koliko je sekundi potrebno da granata padne blizu naše zgrade. Vidio sam sve to i osjetio potrebu da branim svoju kuću, svoju obitelj, svoj grad Sisak, svoju zemlju… Je I’ to radi jugonostalgičar?!

Naravno, kao i mnogi, nostalgičan sam za prošlošću, ne za političkim sustavom: nostalgičan sam za svojim djetinjstvom, za načinom odrastanja, za okruženjem u kojem sam gledao najbolje filmove, najbolje sportaše, slušao najbolju glazbu… Ti aspekti izazivaju nostalgiju, njih se prisjećam sa poštovanjem.

Hrvatska je, baš kao i ostale nekadašnje jugoslavenske republike, u toj državi doživjela svoj procvat, pa mi je neshvatljivo zašto je danas Jugoslavija tako veliki crimen u Hrvatskoj.

Tim prije što Hrvate niko silom nije utjerivao ni u prvu, ni u drugu Jugoslaviju.

Klasić: Imate pravo. Uostalom, pogledajte malo u povijest, pa ćete vidjeti da su Jugoslaviju stvarali ne samo Hrvati, nego hrvatski katolički svećenici. Pojedinci iz Katoličke crkve stoljećima su govorili o jedinstvu Južnih Slavena. Najzad, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti nije osnovana u Beogradu, nego u Zagrebu, i to zalaganjem Josipa Juraja Štrosmajera. Za Hrvatsku je 1918. svaki scenarij osim jugoslavenskog-iako, pokazao se, ni on nije bio idealan neusporedivo lošiji. Pitanje je, dakle, kako bi Hrvatska danas izgledala, gdje bi joj bile granice, o kojoj bi teritoriji mi danas uopće govorili, što bi bilo s Hrvatima da nije bilo Jugoslavije. Zato i kažem da je danas besmisleno boriti se protiv Jugoslavije kada nitko u Hrvatskoj odavno ne spominje ni povratak jugoslavenske zajednice, niti povratak komunizma. Najzad, tko je ikada nakon devedesetih izrazio želju da sa nama Hrvatima pravi zajedničku državu? Nitko! Pa, protiv čega se vi onda borite?!

Da je SSSR 1968. napao Titovu Jugoslaviju intervenisao bi NATO!

U svojoj knjizi “Jugoslavija i svijet 1968. godine” pišete o Praškom proljeću i o upadu trupa Varšavskog pakta u Čehoslovačku 21. avgusta 1968. Kakav stav je Jugoslavija imala prema tom događaju od prije ravno pola vijeka? Je li naučila “lekciju” iz Mađarske 1956?

Klasić: Prvo, Jugoslavija je u to vrijeme bila veoma važan faktor u međunarodnoj politici. Početkom 1968, kao prvi predsjednik Vlade iz jedne socjalističke zemlje, Mika Špiljak došao je u posjet rimskom papi, i to kako bi, pored ostalog, najavio Titov dolazak u Vatikan. Što je poanta tog susreta? Papa Pavao VI želio je riješiti rat u Vijetnamu i predložio Titu da utječe na vijetnamsku stranu; on će na predsjednika Džonsona.

U lipnju 1967, u vrijeme početka izraelskoarapskog rata, Leonid Brežnjev sazvao je sastanak svih komunističkih zemalja, na koji je pozivao i Jugoslaviju.

“Hoćeš li, molim te, doći u Moskvu da se malo posavjetujemo?”, pitao je Brežnjev Tita. “Stvari su se dramatično zakompicirale.”

Imam transkripte tog razgovora…

Što hoćete da kažete?

Klasić: Hoću reći da je razgovor Tito-Brežnjev razgovor dva ravnopravna političara, gdje Brežnjev Tita pita za savjet što da radi. Nastranu kako će se sve to razviti, ali je činjenica daje Jugoslavija percipirana kao subjekt. U sječnju 1969, nekoliko dana pred inauguraciju, predsjednik Nikson napisao je pismo Titu u kojem kaže da bi volio upoznati Tita, te da bi želio doći u Jugoslaviju.

Predsjednik Nikson je došao u Jugoslaviju godinu dana kasnije, 1970.

Klasić: Točno! Možete li zamisliti da nekog našeg političara bilo tko iz Moskve, Vatikana i Vašingtona danas pozove jer mu treba savjet?! Kada je riječ o Praškom proljeću, Jugoslavija je od samog starta davala snažnu potporu Čehoslovačkoj. Tito je posjetio Prag početkom kolovoza 1968, desetak dana prije ulaska trupa Varšavskog pakta u tu zemlju, gdje je jugoslavenskom predsjedniku bio priređen jedan od najvećih dočeka ikada. Od aerodroma do Hradčana stajao je špalir Čeha koji su bacali cvijeće na Tita, vjerujući da je on faktor koji će odlučiti njihovu sudbinu. Nažalost, nije ju odlučio.

Ipak, kada su tenkovi i vojnici Varšavskog pakta 21. kolovoza ujutro ušli u Prag, u Jugoslaviji se odmaralo oko 50 tisuća čehoslovačkih turista. Jugoslavija im je dala gostoprimstvo, smjestila ih po kućama, po školama. U Jugoslaviji, u Rijeci, tog su se trenutka našli supruga i sin Aleksandera Dupčeka, sekretara CK KP Čehoslovačke.

Kao i nekoliko ministara čehoslovačke Vlade?

Klasić: Tri ministra i potpredsjednik Vlade. Svi su molili Tita za pomoć. Dao im je vilu na Dedinju… Bila je to vrsta čehoslovačke Vlade u egzilu. Naravno, Tito je bio ozbiljan državnik, veoma obazriv, oprezan. Znao je da će tako ući u konfrontaciju sa Rusima, sa Brežnjevom, pa je ubrzo izašao sa tezom da je Jugoslavija sljedeća na spisku za sovjetsku intervenciju. Ova Titova izjava izazvala je čitav niz zanimljivih razgovora na međunarodnoj razini.

Sa druge strane, čim je čehoslovačko rukovodstvo u Moskvi pristalo potpisati normalizaciju odnosa sa SSSR-om, Tito je počeo razmišljati racionalno: tko sam ja da ih branim, pita se, i čehoslovačkim ministrima saopštava da Jugoslavija više ne može podržavati njihovu Vladu.

Da, ali zna se da su Rusi praktično kidnapovali čehoslovačko partijsko i državno rukovodstvo, da su ih odveli u Moskvu i prisilili da potpišu sporazum.

Klasić: Točno, ali su Česi potpisali sporazum, nakon čega Tito više nije imao osnova podupirati četvero ministara koji su sjedjeli na Dedinju. Tito je i tada pokazao svoje vrhunsko umijeće taktiziranja, pa i manipuliranja ako hoćete.

Je li 1968. postojala mogućnost napada Varšavskog pakta na Jugoslaviju?

Klasić: Mislim da nije i mislim da je Tito toga bio svjestan. Međutim, to mu nije smetalo da iskoristi postojeću psihozu u društvu kako bi homogenizirao zemlju koja mu se dva mjeseca ranije ozbiljno zatresla.

Mislite na studentske demonstracije 1968?

Klasić: Naravno. Tito je odmah poslao Kiru Gligorova u Ameriku, gdje se ovaj sastao ne samo sa svim najvažnijim američkim bankarima koji su mu obećali kredite, nego i sa Lindonom Džonsonom. “Javite što god da trebate”, poručio je Džonson Titu.

“Ništa posebno, osim da sa nama zadržite ekonomsku suradnju”, odgovorio mu je Tito i dodao “Isto recite svojim saveznicima u Europi”.

Zanimljivo je reagiranje NATO saveza. U historijskim arhivima u Londonu i Vašingtonu čitao sam ta dokumenta, depeše. OK., pisali su Amerikanci, Rusi su upali u Čehoslovačku, ali to je sovjetska zona.

Što ćemo ako uđu u Jugoslaviju? Jugoslavija nije SSSR-a, ali nije ni naša.

U odgovoru koji je Titu poslan neposrednim putem došao sam i do tog dokumenta kaže se da bi NATO savez, u slučaju sovjetske intervencije na SFRJ, mogao reagirati kao da je napadnuta njena članica.

Iz navedene prepiske Londona i Vašingtona osobno mi je bio najzanimljiviji dio koji se tiče njihove procjene da će se, za razliku od Čeha, Jugoslaveni, budu li napadniti od Rusa, zasigurno braniti. Pobunili su se, kaže se u tim analizama, i 1941. i 1948: “ajmo mi napraviti popis pušaka i naoružanja koje ćemo im dati kad odu u šume”. Hoću reći da su Jugoslavija i Jugoslaveni s pravom bili percipirani kao prkosan, pobunjenički, hrabar i ponosan narod.

Tamara Nikćević

Пратите нас на

Коментари6

Остави коментар

Остави коментар

Правила коментарисања садржаја Портала РТЦГВише
Поштујући начело демократичности, као и право грађана да слободно и критички износе мишљење о појавама, процесима, догађајима и личностима, у циљу развијања културе јавног дијалога, на Порталу нијесу дозвољени коментари који вријеђају достојанство личности или садрже пријетње, говор мржње, непровјерене оптужбе, као и расистичке поруке. Нијесу дозвољени ни коментари којима се нарушава национална, вјерска и родна равноправност или подстиче мржња према ЛГБТ популацији. Неће бити објављени ни коментари писани великим словима и обимни "copy/paste" садрзаји књига и публикација.Задржавамо право краћења коментара. Мање

Да бисте коментарисали вијести под вашим именом

Улогујте се

Најновије

Најчитаније