NASILJE NAD DJECOM

Alarm za akciju cijelog društva

Činjenicu da je porodično i nasilje nad djecom u porastu ne potkrepljuje samo surova statistika, već i primjeri iz prakse, koji crnogorsku javnost uvijek i iznova danima drže u stanju šoka i nevjerice. Dok dobar dio društva izbjegava da prizna da se nasilje dešava možda baš u našem komšiluku, stupce crne hronike pune fatalni ishodi porodičnih drama između četiri zida.

Slučaj petnaestomjesečnog dječaka koji je početkom sedmice preminuo od posljedica brutalnog batinjanja, jedan je u nizu onih koji ukazuju na izopačenost dijela društva.

Zato se s pravom problematizuje preventivno djelovanje, a u svjetlu činjenice da svake godine raste broj djece žrtava porodičnog nasilja. Brojke su, ipak, neumoljive.

„Od 2012. do 2014. godine došlo je do povećanja od oko 100% kada se radi o broju djece koja su žrtve odraslih. Na nasilje u porodici i seksualno nasilje nad djecom otpada otprilike 40% od ukupnog broja slučajeva nasilja nad djecom“, podaci su iz Nacionalne strategije za prevenciju i zaštitu djece od nasilja.

Mnogo toga se mora mijenjati

Nakon što se nasilje desi, a još ako je i brutalno, poput ovog s početka priče, iznova se otvaraju pitanja šta je razlog, te na koji način uticati da se ono suzbije.

Na pitanje kako bi država mogla preventivno djelovati, psihološkinja Radmila Stupar Đurišić, u razgovoru za Portal RTCG, kaže da je ključ u kaznenoj politici.

„Ukratko, povećanjem kaznene politike, pojednostavnjenje dokazivanja postojanja nasilja kao i formiranje mobilnih timova za nadzor odraslih koji su u kontaktu sa djecom, i smatra da mnogo toga moramo mijenjati da bismo mogli pričati o prevenciji“.

Stupar Đurišić je mišljenja je da nije toliko češće nasilje nad djecom od strane odraslih, već je bolja spoznaje o vrstama i načinima koji se podrazumjevaju pod terminom „nasilje“ i prihvatanja činjenice da se mora prijavljivati.

„Ne prihvatam teoriju da je došlo do povećenja nasilja. Smatram da je došlo do podizanja svijesti da je neophodno živjeti drugačije od onoga kako se živjelo do sad. Sve više ljudi dolazi do spoznaje da su tolerancija, međusobno razumijevanje i prihvatanje uslovi za srećan život. Ljudi počinju da se ponašaju asertivno sa nultom tolerancijom na nasilje u svakom obliku“, kaže Stupar Đurišić.

Sa takvim konceptom življenja, smatra ona, postojanje nasilja je mnogo vidljivije nego u ranijim periodima, kad je ono bilo ili skriveno ili od strane društva socijalno prihvatljivo kroz tradicionalne vaspitne obrazce.

Bilo skriveno ili ne, podaci iz Nacionalne strategije pokazuju da je tokom 2012. godine zabilježeno 70 slučajeva djece žrtava nasilja, u kojem su počinioci odrasle osobe. Godinu kasnije, 2013, dolazi do porasta nasilja, pa je 115-oro djece žrtava odraslih osoba. Trend rasta nastavljen je i 2014. godine kada je bilo 148 djece žrtava gdje su počinioci nasilja odrasli.

Prema podacima centara za socijalni rad, koji direktno rade s djecom žrtvama nasilja, 2013. godine prijavljeno je 270 djece kao žrtve nasilja, u 2014. godini 310 djece, u 2015. godini 390 djece žrtava nasilja, a u 2016. godini 396.

Nemaština vodi u nasilje

Komentarišući ovakve brojke, sagovornica Portala kaže da „samo osoba sa psihološkim smetnjama, psihijatrijskim poremećajima ili u stanjima prouzrokovanim zloupotrebom supstanci može biti u stanju za nasilan kontakt sa djetetom.“

„Ako uzmemo u obzir da je broj psiholoških smetnji u porastu zbog lošeg ekonomskog statusa i sve više primjetnog opšteg nezadovoljstva načinom i kvalitetom života koji osjećaju odrasli, možda bih tu mogla naći razlog da bi nasilje moglo biti u porastu i da je psihološka nestabilnost uzrok tome“, ističe Stupar Đurišić.

Navodi da je zagovornik toga da majka, još dok je u drugom stanju,pohađa Školu roditeljstva, gdje bi, nevezano za predavače i ljekare, postojali ljudi koji bi pratili primjenu naučenog.

„Ja sam za zajednicu bez nasilja, koju bi smo dobili pasivno agresivnim metodama. Samo kontrola i saznanje da ste kao roditelj pod stalnim okom stručnih službi, može obezbjediti da nasilje u okviru porodice polako iščezava. Kada bismo imali svijest da je dijete nepovredivo, da je nejgov tjelesni i emotivni integritet svetinja, onda bismo mnogo lakše reagovali. Kada bismo prijavljivali ljude koji se nedolično ponašaju, sigurno bi i njih takve primorali da se mijenjaju“, kaže ona.

Na pitanje koja je uloga zdravstvenog sistema, kad je riječ o prijavljivanju slučaja žrtve nasilja nadležnima, Stupar Đurišić kaže da je mnogo puta u karijeri imala prilike da se sretne sa roditeljima koji prikrivaju svoje nasilne postupke.

„U procesu dokazivanja, njegova riječ je jača od moje, ukoliko nemam čvrste dokaze. Kao psiholog moji dokazi su u testovnim materijalima i mislim da sam zato uvijek bila jača. Ljekari i medicinsko osoblje imaju svoje znanje, intuiciju, zdrav razum i osjećaj. Nerijetko je to nedovoljno da dokažete nasilje, kada roditelj uporno tvrdi da je modrica od pada sa bicikla, recimo“, pojašnjava ona.

Dječja kuća do 2020. godine

U Alternativnom izvještaju Komitetu UN o pravima djeteta Ombudsman 2017. godine ukazuje na nedostatak profesionalnih kapaciteta da se adekvatno odgovori na slučajeve nasilja nad djecom, posebno u oblasti prepoznavanja, zaštite i podrške.

Dječja kuća za žrtve nasilja prepoznata je kao jedan od strateskih ciljeva i prema Akcionom planu njeno otvaranje je predvidjeno do 2020. godine.

„To je sjajna ideja. Ali da u njoj imamo i učionice za roditelje, jer smatram da djecu ne treba oduzimati roditeljima, nego roditelje naučiti kako sa djecom“, pojasnila je Stupar Đurišić.

Igor PEJOVIĆ - Olja BULATOVIĆ