Objavio: F.R.

VOŽNJA MOTOCIKLA

Obuka i disciplina sprečavaju nesreće

Motocikl je najljepša igračka na svijetu za čovjeka koji ga pravilno i disciplinovano koristi, a skuteri su u gradskoj vožnji znatno racionalniji, ekološki opravdaniji i jeftiniji od automobila, kazao je za Pobjedu dugogodišnji auto-moto radnik iz Podgorice i jedini licencirani trener za motosport u Crnoj Gori (FIM Europa) Rajko Ivanovič.

Podaci Uprave policije kažu daje u prvih šest mjeseci ove godine u Crnoj Gori poginulo sedam motociklista, a u istom periodu prošle godine četiri. Ako se zna da godišnje prosječno (period 2012-2016) pogine 5-6 vozača mopeda, motocikla, tricikla i četvorocikla – jasno je da će ova godina, nažalost, umnogome premašiti te brojke.

I podaci o povrijeđenima su alarmantni govore da je u prvoj polovini ove godine povrede zadobio 101 vozač mopeda, motocikla, tricikla i četvorocikla (65 lakše, a 36 teže), dok su za prvih šest mjeseci 2016.  povrijeđene 73 osobe (49 lakše, a 24 teže).

“Statistika ne znači ništa običnom motociklisti, niti se zbog nje smanjuje brzina. Decenijama slušam i čitam o brojevima i imenima, svaka nesreća me potrese jer mislim da smo mogli i morali nešto da uradimo, da spriječimo, da spasimo glave. Ne pomažu ni kratkoročne akcije za bezbjednost vozače bez kacige i zbog ostalih kršenja propisa treba kažnjavati 365 dana godišnje u svako doba dana i noći. NVO organizacije, sociolozi i psiholozi se utrkuju u savjetima, a statistika je sve gora, bez dobre obuke i discipline u vožnji nema sreće. Kad se desi nesreća često čujemo opise „sudbina” i „slučajnost”, ali smo mi obavezni da ozbiljno uradimo sve što možemo da spriječimo udese”, kaže Ivanović, naglašavajući da je on više za preventivno nego za represivno djelovanje.

I Snežana Zekić, jedna od osnivačica NVO Moto klub Bezbjednost iz Herceg Novog i zamjenica predsjednika Internacionalne policijske asocijacije (sekcija Crna Gora) je više za prevenciju.

“Podizanjem nivoa saobraćajne kulture se može postići znatno više nego represivnim zakonskim mjerama, jer moramo doći do podizanja samosvijesti o potencijalnim opasnostima i tako zakon ulazi samo u funkciju nadzora, a ne represija. Potrebno je svakom motociklisti propisima nametnuti da se zaštiti opremom, ali je još bolje da sam shvati koliko može da učini za sebe i za svoju porodicu, jer u slučaju nezgode ne trpi samo vinovnik nego cijela porodica, a često i radno okruženje. Taj nivo svijesti se postiže kroz obuke, programe i treninge bezbjedne vožnje”, smatra Zekić.

Polože,a ne nauče da voze

Ivanović naglašava da je prvi problem obrazovni momenat jer većina kandidata (odnosi se na obuku za automobile i za motocikle), dođe da položi, a ne da nauči da vozi.

“Nije suština u napadanju auto-škola i instruktora, njima je te i takve programe neko pisao, ali se nešto mora temeljno mijenjati. To znam i kroz svoje dijete bez greške je položio testove, poligon, gradsku vožnju i kad je sjeo pored mene nazvao sam instruktora da mu kažem da sin pojma nema, on mi je odgovorio da to što je položio ne znači i da je naučio da vozi. Onda sam sina tri mjeseca učio osnovnim stvarima kako bi mogao da bude učesnik u saobraćaju”, kaže Ivanović.

Naš sagovornik kaže da mladima koje obučava prvo pokazuje kako da pravilno sjednu na motor, podvlači da ne smiju da ga uključe, a da ne stave kvalitetnu kacigu, rukavice, protektore za ramena, zglobove i koljena i ostalo, pokazuje mu položaj ruku, pa kako se koči, đe može i đe ne smije da pretiče.

“Uči se od malih nogu strpljivo, kvalitetno, detaljno i postepeno. Ne može mladić od 17 ili 18 godina da sjedne odmah na 1.000 kubika, odnosno 200 konjskih snaga i da bezbjedno upravlja. Nije vješt, premlad je, roditelj mu kupi auto od 100.000 eura ili motor od 30.000, društvo malo poferma momka da stisne gas i ˙`digne ga na zadnji` i gotovo je nema đeteta. Kad nauči da vozi i stekne iskustvo, to je druga priča znaće i kako da izbjegne nesreću ili da smanji posljedice kaže”, Ivanović .