[ Igor Pejović ]

CRNOGORCI LEŽERNI

Bez straha, jer su dojave lažne

Čak sedam lažnih dojava u samo 12 dana dovelo je do odsustva straha kod građana na potencijalnu opasnost od postavljenog eksploziva na javnom mjestu. To pokazuju i rezultati ankete Portala RTCG prema kojima je čak 83 odsto naših posjetilaca odgovorilo da ih ne plaše dojave o bombama.

"Poštovani posjetioci, molimo vas da napustite objekat", poruka je koja je, nakon dojave o postavljenoj bombi označavala početak evakuacije Tržnog centra Delta siti u Podgorici. I dok bi Evropljani ozbiljnije shvatili upozorenje, Podgoričani su bez mnogo panike i uglavnom ležerno napuštali najveći gradski šoping centar.

Iako su dojave o postavljenoj bombi bile rijetkost u Crnoj Gori, u Podgorici ih je za svega 12 dana bilo ukupno sedam. Srećom, svaka od njih bila je lažna.

Sudeći po reakcijama građana sa lica mjesta, ali i posjetilaca Portala RTCG koji su učestvovali u našoj anketi, strah gotovo da i ne postoji.

Tako je, na naše pitanje Plaše li vas lažne dojave o postavljenim bombama u Podgorici, gotovo 83 odsto posjetilaca odgovorilo odrično, dok kod svega 17 odsto učesnika ankete, od njih 1.344, postoji strah.

"Vjerujem da su posjetioci vašeg portala ljudi koje se inače ne kreću po mjestima na kojima su bile lazno postavljene bombe. Izuzimajući Delta siti, sve dojave su se odnosile na mjesta gdje ili izlaze malo imućniji građani ili odsjedaju neki stranci. Vjerujem da velika vecina građana nikad nije iskusila osjećaj da im uniformisana lica prilaze i mirno ih zamole da napuste objekat, jer postoji informacija o opanosti koju moraju provjeriti. Osjećaju odsustva straha doprinosi činjenica da su prethodne uzbune bile lažne", smatra psiholog Radmila Stupar Đurišić.

Sličnog mišljenja je i komunikolog Radoje Cerović. Građani se, kaže Cerović u izjavi za Portal RTCG, ne plaše upravo zato što je do sada bilo sedam lažnih dojava o postavljenoj bombi.

"Dakle strategija stvaranja straha i unošenja nemira zahtijeva element neočekivanosti i nemoći. Upravo taj efekat je ono što čini terorizam širom Evrope zastrašujućim, izostanak mogućnosti predviđanja, izostanak upozorenja, neočekivani način izvedbe. Kad bismo imali po jedan udar dnevno ili više njih, to bi bio rat, ali bi njegove posljedice u emocionalnom i u komunikacionom smislu bile drugačije, usudio bih se reći podnošljivije", rekao je Cerović.

Budući da je, kako kaže, vjerovatnoća da poginete u terorističkom napadu u nekoj od zemalja Zapada i dalje neuporedivo manja od vjerovatnoće da poginete od nekog od kućanskih aparata, jasno je da postoje nesrazmjeran odnos između efekta, kao što su panika, strah i konstantni osjećaj nesigurnosti, i sredstava, odnosno povremenih napada.

“Više elemenata je zaslužno za takvu komunikacijsku efikasnost terorizma: element neočekivanog i nepredvidivog, element lokacije (u srcu velikih turističkih gradova, tamo gdje se ljudi opuštaju ili šetaju), i element sredstva (torba kakvih ima na hiljade u svakom metrou, stanici ili aerodromu, kamion kakvih su pune ulice svih gradova). Očigledno je da se u Crnoj Gori radi o drugačijoj matrici, sa drugačijim komunikacijskim ciljevima - ne mislim da smo mi nešto hrabriji ili da smo više ‘navikli’, to jednostavno ne bi bilo psihološki moguće”, smatra Cerović.

Ekipa Portala RTCG bila je Delta sitiju prilikom posljednje dojave o bombi. Prva reakcija posjetilaca, nakon opomene sa razglasa, bila je fotografisanje i snimanje mobilnim telefonima. 

"Sveukupna apatija društva uslovila je život u trenutku. Kada živite u trenutku, onda želite da ga zabilježite, jer on brzo prolazi. Kada su vam životi neispunjeni ili ispunjeni momentima koje ne vrednujete visoko, potencijalno zanimljiva situacija koja vas može staviti u centar nekog intrigantnog zbivanja svakako se ne propušta", pojašnjava Stupar Đurišić.  

Cerović, sa druge strane, vjeruje da bi reakcija bila drugačija, da je dojava bila realna.

“Vjerujem da to ne bi bilo tako da postoji pretpostavka po kojoj bi dojava mogla biti realna. Takođe, ne smije da nas zavaraju takve reakcije po kojim postoji navodno odsustvo panike. To je, takođe, jedan efekat prilagođavanja većinskom ponašanaju. Dovoljan bi bio jedan krik ili iznenadni zvuk, nalik eksploziji, pa da se sav taj privid ‘prezira prema opasnosti’ sruši u djeliću sekunde. Da pokrene mehanizam kakav postoji u svim čoporima, stotinama hiljada unazad kroz istoriju evolucije. Zahvaljujući tim brzim mehanizmima prenošenja straha i njima sličnim komunikacijskim efektima smo i  preživjeli kao vrsta”, pojašnjava Cerović. 

On, međutim, ne smatra da smo postali imuni na “alarmantne” situacije, jer smo narod koji je, u odnosu na Evropljane, preživjeli ratove, inflaciju, bombardovanje, raspad države…

“Apsolutno ne. Ratna istorija bi mogla samo da nas ucini više senzibilnim na takve stvari, nikako da nas ucini ‘ležernijim’. Naravno da postoje izuzeci, osobe koje iz nedaća i stresnih situacija izlaze ojačane i ‘čvršće’, otpornije na strah i prijetnje, ali se radi o mogućim reakcijama individualnog tipa i one ne mogu predstavljati statističku većinu”, kaže Cerović.

To bi, sa druge strane, po mišljenju Stupar Đurišić, moglo biti jedno od objašnjenja zašto smo opušteniji u alarmantnim situacijama.

"S tim da ja ne vjerujem da smo preživeli. Ono što je ostalo poslije svega teško da se može nazvati život koji je velika većina građana željela i o kome je maštala. U Crnoj Gori posljednjih godina stepen i broj depresivnih osoba je zabrinjavajući. Takođe, povećanje upotrebe antidepresiva je nešto o ćemu često pričamo. Znate li da bi depresivna osoba bila obradovana informacijom da je neko voljan da mu muke prekrati. Da li vam je i dalje čudno što se neko koga ste vi vidjeli smijao na informaciju da je postavljena bomba", ističe Stupar Đurišić.

Igor PEJOVIĆ