ISPOVJEST LGBT OSOBE

Roditelji našli popa da me liječi

"Od ponosa porodice postao sam sramota, bruka. Kada su mi roditelji rekli da su našli popa koji može da riješi moju "bolest i sramotu", kako je nazivaju, shvatio sam da to ne mogu više trpjeti", otkriva za Portal RTCG životnu priču pripadnik LGBT populacije koji je želio da ostane anoniman.

Kaže da nije imao hrabrosti da prizna roditeljima svoju seksualnu orjentaciju i čitav život je to krio.

Sve do dana kada je njegova majka vidjela na kompjuteru otvorenu stranicu gay chat sajta na kojem se često dopisivao.

„Majka je ušla u sobu, vidjela i rekla mom ocu. Nijesu razgovarali sa mnom dva dana. Nijesu me pustili da izađem iz sobe, oduzeli su mi telefon i kompjuter, tako da nijesam mogao komunicirati ni sa kim. Nakon dva dana su me pozvali da razgovaramo. Razgovor je bio jednosmjeran, jer mi nije bilo dozvoljeno da pričam. Svaki pokušaj odbrane je pogrešno shvaćen. Pitali su me ko je kriv za to, ko me je nagovorio na to, od koga mi je prešla ta "bolest“, priča naš sagovornik.

On kaže da nije uspio roditeljima da objasni da je i dalje sin, koji nikada nije pravio probleme, na koga su bili ponosni.

„I dalje je bila važnija činjenica što sam ja gej, i šta će drugi ljudi reći. Od ponosa porodice postao sam sramota, bruka. Majka je stalno plakala, tata ćutao, brat i sestra su se trudili da provode što manje vremena u kući. Kada su mi roditelji rekli da su našli popa koji može da riješi moju "bolest i sramotu", kako je nazivaju, shvatio sam da to ne mogu više trpjeti. Postalo je nepodnošljivo. Nijesam znao šta da radim i odlučio sam da uveče kasno uđem na internet i potražim nekoga ko može da mi pomogne“, priča za naš portal pripadnik LGBT populacije.

Na sajtu LGBT Foruma Progres, otkrio je da postoji skloništa za osobe u situaciji kao što je njegova. Kaže da nije oklijevao ni momenta.

„Ujutro sam razgovarao sa svojima i rekao da ne želim da pričam ni sa kim, jer sam gej otkad znam za sebe i otkad sam postao svjestan svoje seksualnosti. Oni su me pogledali i jednostavno rekli da ukoliko ne budem krio svoju homoseksualnost i pokušavao da se izliječim, za mene nema mjesta pod njihovim krovom. U tom trenutku sam istinski, do jezgra mog bića postao razočaran svojim roditeljima, koji bi trebalo da me vole i da mi pružaju podršku bez obzira na sve. To sam im i rekao. Odgovor mog tate je bio jednostavan - šamar. Nije me boljelo, u tom trenutku ni jedan fizički bol nije mogao nadjačati prazninu koju sam osjećao u sebi. Otišao sam u svoju sobu, spakovao neophodne stvari, i izašao. Po mene su došli aktivisti koji rade u skloništu i primljen sam na mjesto koje mi sada predstavlja zamjenu za dom“, kaže naš sagovornik.

Od tada on živi u skloništu za LGBT osobe koje se nalazi u Podgorici. Kaže da je veoma zadovoljan novim domom.

„Zaposleni u skloništu mi pomažu da nađem posao kako bih se mogao osamostaliti i i voditi svoj život bez stega i uplitanja drugih. Takođe se nadam se da će se mišljenje mojih roditelja promjeniti i da će me nekada u životu prihvatiti. O budućosti često razmišljam ali je i dalje jako neizvjesna. Srećan sam što imam sigurnost, prijatelje i ljude koji čine da se osjećam sigurno, koji me podržavaju i pomažu, i koji mi omogućavaju da imam dom koji sam izgubio“, završava svoji ispovjest naš sagovornik.

Pored našeg sagovornika u skloništu za LGBT osobe trenutno živi još jedna osoba, a od osnivanja u decembru 2011., u skloništu je smještaj našlo ukupno 36 osoba, kaže za Portal RTCG izvršni direktor LGBT Foruma Progres Zdravko Cimbaljević.

„Iskustvo svakodnevnog angažmana u skloništu pokazuje da osobe čiji su roditelji, porodica ili bliže okruženje saznali za njihovu seksualnu orijentaciju ili rodni identitet često bivaju izbačeni iz kuće. Nažalost, izvacivanje iz kuće je često finalni i najmanje bolan čin, obzirom da u većini slučajeva, činu izbacivanja iz kuće predstoji period maltretiranja, kako verbalnog tako i fizičkog, omalovažavanja, pokušaja da se osoba u pitanju izliječi kroz alternativnu medicinu i slično“, kaže Cimbaljević.

On kaže da upravo zbog toga postoji sklonište koje je dostupno osobama koje su ostale bez krova nad glavom, iz svih krajeva  Crne Gore.

„Osobe koje pristupe skloništu dobijaju smještaj, hranu i odjeću ukoliko je ona potrebna. Kada se osoba smjesti u samo sklonište  ponudi joj se psihološko savjetovanje sa dežurnim psihologom skloništa. Pored usluge psihosocijalne podrške LGBT Forum Progres štićenicima skloništa nudi i ostale programe ove organizacije kao što je besplatna pravna pomoć i pravno zastupanje i omogućava joj se diskretan i siguran kontakt sa policijom ukoliko je potrebno“, kaže Cimbaljević.

 On objašnjava da štićenici imaju pravo da borave u skloništu najviše tri mjeseca.

„Srećom, praksa je pokazala da osobe ostaju u skloništu manje od dozvoljenog vremena, zahvaljujući činjenici da se kroz medijaciju aktivista zaposlenih u skloništu pomire sa svojim porodicama ili nađu posao. Tokom njihovog boravka u skoništu, zaposleni se trude da pomognu štićenicima u jačanju njihovih profesionalnih kapaciteta, društvenih i poslovnih vještina, kako bi, ukoliko do pomirenja sa porodicom ne dođe, mogli lakše naći posao i biti samostalni“, zaključio je Cimbaljević.

 Kaže da se za sada sklonište finansira isključivo od donacija osoba iz LGBT zajednice.

„Zamisao skloništa se pokazala kao odlična ideja, a i potreba, koja pomaže jačanju samopouzdanja crnogorske LGBT zajednice, pomaže njihovom boljem prihvatanju u društvu i omogućava im alternativu u slučaju diskriminacije. Očekujemo da Vlada Crne Gore podrži ovaj projekat, kao što je to i obećano još prije dvje godine, i nadamo se da ce u narednom periodu održivost skloništa biti izvjesnija, obzirom na njegovu važnost“, poručio je Cimbaljević.