CRNOGORSKA PORODICA

"Kosovo je i sudbina i izbor"

Sasvim slučajno Jovan Bojić došao je u Veliku Hoču, odlučivši da, nakon raseljeništva iz Valjeva, nastavi život na Kosovu. A zatim je sasvim namjerno odlučio da tu ostane. Tu je našao ljubav, oženio se, dobio četiri sina. Danas već ima i kuću. Vratili su mu se i roditelji, sestre stalno dolaze i svi se osjećaju kao da su tu odvajkada. U Peć, gdje su imali kuću i imanje, nijesu mogli da se vrate. Jovan je, kaže, skoro zaboravio taj dio života, iako je tamo proveo lijepo djetinjstvo i mladost, stekao drugove… Ali su i drugovi sada u nekim drugim gradovima i mjestima. Velika Hoča podsjeća na Lipovo, selo u okolini Kolašina, u Crnoj Gori, odakle je na Kosovo došao Jovanov djed.

Velika Hoča prihvatila je Bojiće još krajem 1999. godine, kada su prvi put došli, pokušavajući da nađu načina kako da započnu novi život. Bila je to sudbina, kaže Jovan, a poslije i izbor.

"Nijesam mogao da zamislim život van Kosova. Živjeli smo u Valjevu neko vrijeme, ali po završetku rata poželio sam da se vratim. Ovđe se osjećam na svom terenu. Iako nijesam mogao u Peć, riješio sam da pokušam negdje drugo. Sticajem okolnosti, mojoj sestri su u manastiru Dečani, gdje je imala prijatelje među bratstvom, preporučili da dođe u Veliku Hoču. Ona je dobro znala engleski jezik, a ovđe su bili Holanđani. I tako je došla prvo ona, a zatim i ostale dvije sestre i ja krajem 1999. godine”, priča Jovan.

Onaj raniji život kao da je zaboravio ili izbrisao. Ono ružno što se desilo učinilo je da zaboravi i lijepe dane u Peći. Samo nije zaboravio dan kada je napustio kuću. Natovario je stvari na traktor koji mu je dao komšija i danima putovao do Valjeva. Tamo se našao sa roditeljima i sestrama, koji su iz Peći otišli kolima… To iskustvo ne bi poželio nikome.

Sada mu kao zamjena za Peć dođe Prizren. Tamo ima prijatelje Turke, Albance, Srbe, ima prijatelje u Hoči, familija mu je dobro, ima, kaže, sve što mu treba. Jovan je uspio da u Velikoj Hoči kupi plac i jednu staru kuću i tu se smjesti, a zatim im je u okviru programa Ministarstva za povratak izgrađena kuća prije nekoliko godina.

Jovan radi u Opštini a njegova supruga Ivana u sudu u Orahovcu. Imaju četiri sina: Danila, Miroslava, Ognjena i Veljka. Dobri su đaci, različitih interesovanja. Idu u školu u Orahovcu, a kasnije, ako se bude moglo, nastaviće neđe drugo školovanje.

Jovanov djed došao je sa porodicom na Kosovo iz Crne Gore tridesetih godina 20. vijeka. Nekoliko godina prije preseljenja dolazili bi ljeti na Kosovo da krče šumu kako bi napravili obradivu zemlju i sagradili kuću. Vraćali su se u Lipovo u vrijeme Drugog svjetskog rata, pa došli u Peć opet 1946. godine. I opet su otišli, ali zauvjek.

Prema Peći Jovan, reče, nema više nikakav osjećaj, zaboravio je, ali prema Crnoj Gori ima, doživljava je svojom. Odlazi sa porodicom tamo rado, na more, ali i na Cetinje, u Podgoricu, Kolašin, Lipovo, namjerava da na đedovini izgradi kuću.

“Velika Hoča me podsjeća na Lipovo, oba mjesta nalaze se između dva brda, samo što u Lipovu ima ovaca, a u Hoči rakije i vina. I ja ću da zasadim vinograd. Kupio sam za to 17 ari zemlje”, kaže Jovan.

Biće vina i rakije da se nazdravi domaćom kapljicom za zdravlje, ali i drugim lijepim povodima, koji treba da uslijede, u punoj kući Bojića.

(Izvor: Radio-televizija Kosova, Redakcija na crnogorskom jeziku)