[ Izvor: Košarka.me, Objavio: I. P. ]

DAŠIĆ NE ŽALI

I danas bih otišao u Real

Košarkaš Vladimir Dašić primjer je da je hvatanje visina u košarkaškom svijetu mnogo lagodniji put od bolnog prizemljenja u momentu kada se to najmanje očekuje. Sa Zabjela do Madrida, Rima, Istanbula, a onda u Valjevo. Čudna maršruta jedne košarkaške ekskurzije.

Iz Reala u Metalac. Pa opet u Podgoricu. Zabjelo, SC "Morača", Sity Kvart... I opet borba, najviše sa povredama, ali i željom da sebe i druge ubijedi da nije kraj, već da se i u tridesetoj može više, jače i bolje!

Daške je dakle, na novom početku, drugačijem, težem od prvog.

"Volim da se sjetim perioda djetinjstva. Asocira me na bezbrižnost, odlazak u školu bez teških misli, igranje lopte sa drugovima, iskreno druženje bez interesa, tračeva i podvala'' - sa nostalgijom u glasu se prisjeća Vlado, a potom sa osmjehom, u svom stilu, dodaje: ''U ranim tinejdžerskim danima sam zaradio svoj prvi honorar. Mom zadovoljstvu nije bilo kraja, to je i dan danas stvar koje se sjetim sa ogromnim ponosom".

Kasnije je Dašić zarađivao mnogo veće honorare. Vrlo mlad je zaslužio značajan prostor u prvom timu Budućnosti, sa 21 godinom postao član evropskog giganta Real Madrida...

Tada niko nije mogao ni da sanja da će kroz koju godinu igrati u Metalcu, uz dužno poštovanje prema srpskom klubu. Stoga se pitanje nameće samo: Da li je odlazak u Real bio greška?

"Moj talenat je rano prepoznat i kao veoma mlad sam otišao u jedan od najvećih klubova u Evropi - Real iz Madrida. Da li je to tada bio pravi izbor za mene? Tvrdim da bih i danas uradio isto! Možda se sve prebrzo odigralo, ali bio je to put kojim sam morao poći, nisam mogao odoljeti najvećem izazovu u svojoj karijeri", na kaje se Dašić zbog odluke da se preseli u Španiju, gdje njegov kristalni talenat nije valorizovan.

"Nijesam uspio da se pokažem i dokažem, da sebe, svoje znanje i vještine promovišem, predstavim se u pravom svjetlu na terenu. Taj najveći san ostao je nedosanjan, a ubrzo postao i koban za mene. Bio sam sputavan, osuđivan, nisam znao da plivam u vodama u kojima me nijesu cijenili, u kojima se ne poštuju prave vrijednosti, ljudski kvaliteti. Tada sam bio buntovan, revoltiran nekim odlukama, komentarima i kritikama i odlučio sam da odem. Profesionalizam je surova rabota, zna da veliko srce pretvori u hladan greben", sa sjetom i dozom misterije konstatuje 208 cm visoki momak, i nastavlja: "Sve je postalo drugačije. Padao sam, ustajao, padao, ali sam uvijek nastavljao dalje. Nijesam se osvrtao. Prestao sam i da slušam. Griješio sam, ali i to je za ljude. Ljudski je i praštati, ali Dašketu se greške ne praštaju", kroz smijeh nam je rekao bivši igrač rimske Lotomatike, Olimpije, Aek-a iz Larnake...

"Možda je to zato što se od mene očekivao više", naglo se uozbiljio.

"Malo ljudi je znalo sa mnom. Oni koji su prepoznali kvalitet, koji su znali kako funkcionišem i nisu imali predrasude, pružili su mi šansu da se iskažem i pokažem, a ja sam opravdao očekivanja. Volio bih da je toga bilo više".

Vladimir Dašić, skroman momak sa Zabjela, čiji je talenat zasijenio krem evropske košarke, ubrzo je postao meta, jer zna se, konstruisanje priča o situacijama o kojima se ništa ne zna i kreiranje teorija zavjere, česte su narodne zanimacije u našim krajevima. 'Luda glava, buran život van terena, drugi prioriteti' - samo su neke od fraza kojima su mediji i javnost 'objašnjavali' zašto ovaj momak ne igra u NBA ligi.

"Ljudi su stvorili pogrešnu sliku o meni. Gledali su me kroz neke druge stvari, a meni su koš, lopta i teren uvijek bili na prvom mjestu! Ja sam, ljudi, samo običan momak koji voli loptu. Kada sa njom plešem ispod obruča, ja sam ja, a i ona me očigledno najbolje razumije", opet je osmjeh ozario Vladovo lice.