FUDBALSKA BAJKA

Bila jednom jedna utakmica...

U eri modernog fudbala godišnje se odigra nekoliko „El klasika“, i ostalih vječitih derbija, a i onih koji su i dalje tako nazivaju zbog vrhunskih fudbalera koji su nekada znali šta da urade sa loptom. Ipak od brojnih mečeva malo ostaje onih za pamćenje. Akteri jedne takve utakmice nijesu bili ni Mesi ni Ronaldo, već timovi koji su najviše puta za svoju zemlju osvojili Kup ili Ligu šampiona. Liverpul protiv Milana, zvuči poznato?

Na današnji dan prije deset godina odigralo se finale LŠ za koje će mnogi reći da je najbolji meč koji se igrao za trofej svih vremena. Utakmica koja je počela najbržim golom u istoriji finala LŠ – Maldini poluvolej iz prekida. Možda niko od nas nije očekivao tako rano pogodak, ali većina jeste bolji Milan.

Tako je bilo i na terenu i na papiru.  Vezni red “roso-nera” je jedan od najboljih u istoriji fudbala-  Pirlo, Gatuzo, Sedorf, Kaka, napad – Ševčenko, Krespo, a odbrana klasični italijanski neprobojni bedem- Kafu, Stam, Nesta, Maldini i u to vrijeme najbolji golman svijeta- Dida. O snazi tog Ančelotijevog Milana, najbolje govori klupa za rezerve, puna igrača koji bi sada sigurno bili starteri u posrnulom gigantu sa Apenina. Rezervni špic: Jon Dal Tomason, veznjaci: Seržinjo, Rui Košta i Vikaš Doraso, odbrana: Kaladze i Kostakurta, a golman, Abijati.  Berluskoni kad se sjeti ko je sve igrao za njegov miljeni klub, sigurno se prvo uhvati za ostarjelu glavu, pa se tek onda sjeti „bunga-bunga“ žurki.

Dovoljan je još jedan primjer sa terena koji će ilustrovati odnos snaga – za Milan lijevog beka je igrao Maldini, a  za Liverpul Đimi Traore, koga se više skoro niko ne sjeća. Upravo je Francuz bio krivac za drugi gol jer je po njegovoj strani prošla lopta za Ševčenka koji je milimetarski precizno spojio sa golom Krespa na petercu. Treći gol je jedan od najljepših u finalima LŠ, Kakin pas sa centra iza leđa čitave Liverpulove odbrane za Krespa koji šmekerski lobuje Dudeka. Liverpul je u prvom poluvremenu bio očajan – Milan je kidao napade tima iz grada Bitlsa visokim presingom na sredini terena, a preskakanje igre dugačkim loptama nije davalo nikakvog rezultata.

A onda od poluvremena počinje čudo. Navijači „roso-nera“ počinju već da slave, prisjećajući se ubjedljivih trijumfa iz 1989. nad Steauom 4:0, i Barselonom 1994. istim rezultatom. Mislili su da će Istanbulska noć biti i trijumfalnija, ali snove Italijana prvo je prekinula herojska himna „You'll never walk alone“.

Benitez će prisjećajući se tužne atmosfere iz svlačionice reći:

„Poluvrijeme mi je dalo samo 15 minuta da ubijedim igrače da ima nade ma koliko to izgledalo nemoguće. U stručnom štabu smo uradili sve da pokažemo igračima da postoji način da se vratimo i meč i da ne treba da odustajemo.  Poslije toga, uprkos obeshrabrujućem prvom poluvremenu, oni su vjerovali. Bilo bi previše da kažem da smo vjerovali u tako brz povratak u meč, ali smo znali da imamo šanse ako damo prvi gol u drugom poluvremenu. Znali smo da ih možemo zaustaviti i kako možemo popraviti sve loše iz prvog dijela igre. Znali smo kako da se vratimo iz mrtvih!“.

Ma koliko poznato i dosadno zvučala fraza- „nikad ne odustaj“, te večeri je dobila drugu dimenziju.

Magični preokret je počeo poptunom izmjenom taktike. Ditmar Haman, odlični njemački veznjak, na poluvremenu mijenja desnog beka Finana. Taj potez je bio i logičan izbor Beniteza, zbog nepovezanog i lošeg veznog reda u prvih 45 minuta. Ulazak Hamana je dao i veću slobodu Džerardu za odlazak dublje u polovinu Milana. Upravo je ta zamisao Beniteza i dovela do prvog gola. Džerarda (54. minut) je na 11 metara centaršutom pronašao Jon Arne Rise, a Stivi Dži je fantastičnim trzajem glavom loptu smjestio u ugao Didinog gola.

Taj momenat je dodatno probudio navijače Liverpula, koji su petu titulu evropskog prvaka čekali 21 godinu. Samo dva minuta poslije tog gola desio se drugi. Šmicer je šutirao ne tako jako, pa ni previše precizno, ali je Baroš markirao Didu, koji je prekasno vidio u koji ugao ide lopta. Ćabi Alonso će četiri minuta nakon toga iz penala kompletirati šestominutnu paljbu. Nevjerovatan pad u igri Milana. Tri gola su primili te godine u eliminacionoj fazi za 540 minuta igre, i to sva tri od PSV-a u polufinalu, nijedan od Mančestera ili Intera. A u Istanbulu tri komada za šest minuta, i to od tima koji je na četiri meča ukupno (polufinale i četvrtfinale) dao toliko pogodaka.      

Do kraja meča Milan je bio za nijansu bolji, kada se prisjetimo i šanse koju je Ševčenko promašio u produžecima (sam ispred Dudeka, koji je odbranio kao Spajdermen), onda krajnji ishod ne treba da čudi. Penali su, kako kažu treneri kad izgube, uvijek lutrija. Ali i tu je Liverpul bio bolji. Dudek je odbranio penal najboljem izvođaču u istoriji italijanskog fudbala (uz Del Pjera) –Anderi Pirlu, Seržinju a odlučujući Ševčenku. Ukrajinac je mnogo puta boljem golmanu, Bufonu, dvije godine prije toga na Old Trafordu zabio odlučujući penal nakon produžetaka i donio Milanu titulu. Ali te istanbulske večeri je moralo biti drugačije.

Zbog desetogodišnjice legendarnog meča se prisjetio i ikona Milana, Paolo Maldini. Igrač koji sa roso-nerima ima evropskih titula kao Liverpul u istoriji (pet) o tom meču je rekao:

„Sjećam se svega do detalja. Zanimljivo da ne pamtim toliko detalja sa meča iz 2007, kada smo dobili Liverpul. Ako pogledate prvo poluvrijeme, nije bilo moguće da izgubimo. Bili smo toliko nadmoćni. Ali ljudi zaborave da nijesmo igrali dobro samo u prvom poluvremenu. To je bilo šest ludih minuta. Poslije izjednačenja smo opet počeli dobro da igramo i imali smo svoje prilike. Sjećam se da je Stiven Džerard igrao u odbrani. Liverpulovi igrači su bili fizički uništeni.  U drugom poluvremenu su se desili navijači Liverpula. Počeli su da pjevaju. Na stadionu je 75 odsto navijača bilo iz Engleske, a 25 odsto iz Italije. Naši navijači su čak navijačima Liverpula prodavali ulaznice. Drugi gol Liverpula je sve promijenio. Šmicer je dao gol i odjednom je Liverpul bio na gol od izjednačenja.Još uvijek pamtim izraz Džerardovog lica. Imao je grčeve u nogama, ali je nastavio da uklizava svuda i svakoga. Sve je dao te noći. On je u Liverpulu uvek bio primjer za sve“, kazao je Maldini koji je priznao da nakon tog poraza od tuge nije mogao da zaspi čak tri mjeseca.

Zanimljivo je da se Maldini bolje sjeća poraza nego pobjede iz 2007, možda zbog toga što čak i oni koji ne vole fudbal ili sport uopšte, kada pogledaju kako se Liverpul vratio u život, počeće da vjeruju ma koliko nekad bio negativan skor, u sportu ili životu, treba vjerovati i uraditi sve kako bi se rezultat okrenuo u vašu korist. To su i uradili kapiten Džerard i ekipa. Zato su zaslužili da se o tom meču prošle godine snimi i film „One night in Istanbul“, a svi ostali bi trebalo da, kada se prisjete tog 25. V 2005, priču počnu kao bajku: Bila jednom jedna utakmica.....

Borislav Višnjić