[ Index.hr, objavila B.B. ]

NAUČNICI UPOZORAVAJU

Plastika na površini okeana samo vrh ledenog brijega

Svake godine osam miliona tona plastike završava u okeanima, a naučnici upozoravaju da ono što obično vidimo kako se akumulira na morskoj površini je manje od vrha ledenog brijega, možda pola posto ukupne količine.

Prizori kućnog otpada koji pluta u velikim nakupinama smeća na otvorenom moru ili je zapleten oko kitova i ptica pretvorili su zagađenje plastikom u jedno od najpopularnijih ekoloških pitanja na svijetu. Već najmanje desetak godina najveće pitanje među naučnicima koji proučavaju morsku plastiku nije zašto je plastika u okeanima tako obilna, nego zašto nije. Ono što naučnici mogu vidjeti i izmjeriti, plutajuće smeće i plastični otpad na plažama, predstavlja samo mali dio ukupne količine plastike koja završava u moru, za Gardijan piše Stefan Burni.

Erik Van Sebile, okeanograf sa Univerziteta Utreht kaže da karte okeana prestaju na površini, a nedostaju pouzdani podaci o tome koliko je plastike na kojoj lokaciji. Postaje očito da plastika u velikim količinama završava u dubljim dijelovima okeana, ukopana u sediment na morskom dnu i raspršena poput oblaka prašine u dubinama.

Možda je najstrašnije, kaže Helge Nieman, biogeohemičarka sa Holandskog kraljevskog instituta za istraživanje mora, to što se plastika može raspasti na toliko male dijelove da ih jedva možemo detektovati. U tom trenutku, kaže Nieman za Gardijan "plastika postaje više hemikalija otopljena u vodi nego što pluta u njoj".

"Oko 440 kilometara obale, koja se proteže od vrata San Francisko Beja, pored otvorenih voda Monterej Beja do slikovitih planina i šuma Big Sura, kopnena je granica najvećeg američkog morskog rezervata. Svakome ko posjećuje plaže oko Santa Kruza ili se vozi obalnom cestom ima utisak netaknute prirode. Ali to nije cijela istina" napominje Burni.

U posljednje dvije godine, naučnici s obližnjeg Monterej Bej Akvarijum istraživačkog instituta koriste prilagođene podmornice na daljinsko upravljanje kako bi uzimali uzorke gotovo nevidljive plastike koja pluta duboko ispod površine.
"Samo zato što je ne možemo vidjeti ne znači da ona nije tamo", kaže Anela Čoj, profesorica okeanografije sa Univerziteta Kalifornija u San Dijegu, te vodeća istraživačica na projektu. Ispod onoga što ona naziva površinom kože okeana podmornice pažljivo filtriraju morsku vodu i stvaraju sliku o tome što je u njoj.

Njena ekipa otkrila je da se na dubini od 200 metara u svakom litru vode nalazi se gotovo 15 komada plastike, slično količini koja se nalazi na površini u takozvanom zakrpama smeća. Plastika se nalazila i u uzorcima koje su podmornice uzimale i na maksimalnoj dubini od 1.000 metara. Ali to je tek početak potrage.

"Nakon dvije do tri godine rada, imamo samo jedan set uzoraka jednog dijela svjetskih okeana", kaže Čoj za Gardian.

Rad ove grupe naučnika među prvima je prebrojao tačnu količinu plastike ispod površine okeana, te pokazao da plastičnog otpada ima u izobilju i u većim dubinama. Naučnici su godinama spekulisali o tome.

Ričard Tomson, okeanolog koji je 2004. godine prvi skovao izraz "mikroplastika" kako bi opisao teško primjtne dijelove dužine ispod dva milimetra, sugerisao je da se velike količine mogu pronaći u dubini okeana i na morskom dnu.

U radu grupe koju predvodi Van Sebile iz 2017. godine, nastavlja Burni, na temelju količine plastike koja dolazi u okean i potencijalnih načina na koje može potonuti, predviđa se da je od 1950. ispod površine završilo 196 miliona tona plastike.

Sljedeći su koraci pokazati odakle dolazi plastika i utvrditi kako se s površine, gdje ju je relativno lako pronaći i pratiti, kreće prema dubinama. Konvencionalno je mišljenje da je vrlo teško pratiti okeansku mikroplastiku do njenog izvora. Međutim, čak i vrlo mali komadići plastike ne moraju izgledati isto. Istražujući kako se lasersko svjetlo raspršuje kad udari u različite komadiće plastike, istraživači mogu stvoriti svojevrstan otisak prsta.

Plastika pronađena u Monterej Beju, na primjer, nije sličila plastici koja se koristi u lokalnoj ribolovnoj opremi, nego se uglavnom radilo o polietilen tereftalatu (PET), polimeru koji se koristi u jednokratnoj ambalaži, što znači da vjerovatno dolazi s kopna, piše Gardian.