Objavila: M.M.Lj. [ B92 ]

ANĐELINA TRAMPU

Diskriminacija izbjeglica ne čini SAD bezbjednijim

Anđelina Džoli, glumica, rediteljka i veliki borac za prava ljudi, objavila je kolumnu u "The New York Times"-u u kojoj ukazuje na probleme koje Trampova promjena politike prema izbjeglicama može da napravi u cijelom svijetu.

"Izbjeglice su muškarci, žene i djeca uhvaćeni u vrtlogu rata ili na pragu pogubljenja. Oni nisu teroristi, naprotiv, često su i sami žrtve terorizma.

Ponosna sam na činjenicu što moja zemlja ima tradiciju pružanja okrilja za najranjivije ljude. Amerikanci su prolivali krv da odbrane ideju da ljudska prava prevazilaze granice kulture, geografije, etniciteta i religije. Odluka da se ukine doseljavanje izbjeglica u SAD i odbije ulazak građanima sedam većinski muslimanskih država šokirala je naše prijatelje širom svijeta, upravo zbog naše reputacije.

Svjetska izbjeglička kriza i prijetnja terorizma čini opravdanim naše razmatranje o obezbjeđivanju granica. Svaka vlada mora da izbalansira potrebe njenih građana sa međunarodnom odgovornošću. Međutim, naš odgovor treba da bude srazmjeran i zasnovan na činjenicama, a ne na strahu.

Kao majka šestoro djece koja su sva rođena u stranim zemljama, a koja su ponosni državljani Amerike, želim da naša zemlja bude bezbjedna za njih i svu djecu našeg naroda. Ali, ja želim i da djeca izbeglica koja imaju pravo na azil uvijek mogu da računaju na saosjećajnost Amerike. I da možemo obezbijediti našu zemlju, a da pritom ne otpišemo građane drugih zemalja, čak i bebe, kao prijetnju našoj državi zbog geografskog porijekla ili religijske pripadnosti.

Nije tačno da su naše granice preplavljene izbjeglicama i da se primaju u SAD bez detaljne provjere. Štaviše, izbjeglice su predmet najviših provjera u odnosu na bilo koju drugu kategoriju putnika koji dolaze u SAD. To uključuje višemjesečne intervjue i bezbjednosne provjere koje sprovode FBI, Nacionalni protivteroristički centar, Ministarstvo unutrašnje bezbjednosti i Stejt Department. Takođe, među njima se kao prioritet stavljaju samo najranjivije grupacije - oni koji su preživjeli mučenja, djeca i žene koji su u rizičnoj grupi i koji ne bi preživjeli bez hitne specijalizovane medicinske pomoći.

Posjetila sam bezbroj kampova i mjesta na kojima na stotine hiljada izbjeglica jedva preživljavaju i svaka porodica pati. Kada Agencija za izbjeglice Ujedinjenih nacija prepozna one kojima je zaštita najpotrebnija, možemo biti sigurni da zaslužuju bezbjednost, zaštitu i novi početak kakav im zemlje poput naših nude.

Zapravo, samo zanemarljiv dio – manje od jednog procenta – svih izbjeglica na svijetu se raseli u SAD ili bilo koju drugu zemlju. U svijetu ima 65 miliona izbjeglica i raseljenih ljudi. Devet od deset izbeglica živi u siromašnim i srednje bogatim zemljama, a ne u bogatim državama na Zapadu. Samo u Turskoj ima oko 2,8 miliona sirijskih izbjeglica, a u SAD se od 2011. preselilo svega oko 18.000 Sirijaca.

Ovaj disparitet ukazuje na drugu, otrežnjujuću realnost. Ako pošaljemo poruku svijetu da je prihvatljivo zatvoriti vrata izbjeglicama ili ih diskriminisati na osnovu religije, igramo se s vatrom. Palimo fitilj koji će goreti širom kontinenata i pozivati baš onu nestabilnost od koje želimo da se zaštitimo.

Već živimo u najgoroj izbegličkoj krizi još od Drugog svetskog rata. Ima zemalja u Africi i na Bliskom istoku koje zbog problema sa izbelicama pucaju po šavovima. Generacijama su američke diplomate zajedno sa Ujedinjenim nacijama pokušavale da ubede te zemlje da otvore granice i da slede međunarodne standarde u postupanju prema izbeglicama. Mnogi to i čine sa velikodušnošću koja je za primjer.

Šta će biti naš odgovor ako druge zemlje koriste nacionalnu bezbjednost kao izgovor da odbiju ljude i uskrate im prava na osnovu religijske pripadnosti? Šta će to značiti za Rohindža narod iz Mjanmara ili izbjeglice iz Somalije ili milione drugih raseljenih ljudi koji su igrom slučaja muslimani? I kako se to uklapa sa zabranom diskriminacije na osnovu vjere i religije koja je zagarantovana međunarodnim zakonima?

Istina je da je čak i u slučaju da je broj izbjeglica koje primamo mali i ako činimo najmanje što možemo, to činimo u skladu sa konvencijama Ujedinjenih nacija i standardima za koje smo se toliko borili poslije Drugog svjetskog rata, radi bezbjednosti naše zemlje.

Ako mi Amerikanci kažemo da te obaveze više nisu važne, rizikujemo da se na nas ugledaju i drugi i da se još većem broju izbjeglica uskrati dom, što garantuje još nestabilnosti, mržnje i nasilja.

Ako stvorimo sloj izbjeglica druge klase i ukažemo da su muslimani manje vrijedni zaštite, podstičemo ekstremizam u inostranstvu, a kod kuće podrivamo ideal o diverzitetu koji cijene i Demokrate i Republikanci: 'Amerika je posvećena svijetu, jer veliki dio sveta živi u Americi', riječima Ronalda Regana. Ako podijelimo ljude izvan granica, dijelimo sebe.

Lekcija koju smo naučili nakon što smo se godinama borili protiv terorizma još od 11. septembra je da svaki put kad odstupimo od svojih vrijednosti pogoršavamo baš onaj problem koji pokušavamo da riješimo. Nikad ne smijemo dozvoliti da naše vrijednosti postanu kolateralna šteta u potrazi za većom bezbjednošću. Zatvaranje vrata i diskriminisanje izbjeglica nije u našem stilu i ne čini nas bezbjednijim. Reakcije iz straha nisu u našem stilu. Napadanje najslabijih ne pokazuje snagu.

Svi želimo da naša zemlja bude bezbjedna i zato moramo tražiti izvore terorističkih prijetnji – konflikte koji daju prostor i kiseonik grupama poput Islamske države i očajničkog bezakonja koje hrane.

Moramo to učiniti opštim ciljem za ljude svih vjera i kultura koji se bore sa istom prijetnjom i traže istu bezbjednost. Nadam se da bi baš na tom polju djelovao bilo koji predsjednik naše divne nacije u ime svih Amerikanaca. "