Žabljak
Pretežno vedro
20.9 °C
Pljevlja
Vedro
23.4 °C
Herceg Novi
Vedro
27.8 °C
Nikšić
Pretežno vedro
25.9 °C
Cetinje
Vedro
27.8 °C
Bar
Vedro
26.7 °C
Podgorica
Vedro
30.7 °C
Ulcinj
Vedro
28.2 °C
Kolašin
Vedro
22.6 °C

Zanimljivosti

TAJNI DOKUMENTI 20. 05. 2013. 19:33   >>  19:45 2

TAJNI DOKUMENTI

Zbog čega Karter nije došao na Titovu sahranu

U martu 1978. Josip Broz Tito je uz velike počasti primljen u Bijeloj kući. Dočekali su ga lično predsjednik Džimi Karter i njegova supruga.

Oni koji su pratili predizbornu kampanju u Sjedinjenim Državama 1976., posebno televizijske debate predsjednika Džeralda Forda i njegovog izazivača iz Demokratske stranke, guvernera Džordžije, Džimija Kartera, mogli su zaključiti da je Jugoslavija obojici neobično važna. Spominjana je u dvije od tri televizijske rasprave, govorilo se o Titovom zdravlju i opasnosti za zemlju kada ostarjelog vođe više ne bude. Prvo je predsjednik Ford rekao kako Poljska, Rumunija i Jugoslavija, države koje je malo ranije posjetio, nijesu pod sovjetskom dominacijom, što je izazvalo talase kritika. Karter je dobio neočekivanu priliku da politički profitira, ali je sam između dviju rasprava rekao kako nema namjeru slati vojsku u pomoć Jugoslaviji, budu li je napali Sovjeti. Sada je Ford kritikovao svoga izazivača, optužujući ga da je praktično pozvao Moskvu da napadne Beograd, piše zagrebački „Jutarnji list“.

Podrška Jugoslaviji

Iako je cijela ta rasprava vlasti u Beogradu mogla pomalo i plašiti, još više im je tako velika pažnja laskala. Želju da se odnosi sa Beogradom urede na opšte zadovoljstvo pokazala je i inicijativa njujorškog Savjeta za spoljne odnose, koji je savjetniku za nacionalnu sigurnost Zbignjevu Bžežinskom predlagao da se u Beograd pošalje „neko sa jakom ličnošću“, neko ko će „stajati na svojim vlastitim nogama …i sa stavom i strašću artikulisati načela iz Treće korpe“ Helsinške povelje. U Beograd je otputovao Lorens Iglberger, kasniji državni sekretar SAD-a, koji nije bio preporučeni izbor Njujorčana, ali svakako jeste bio čovjek sa stavom, zanimanjem za Jugoslaviju, težinom. Povećana je prodaja oružja Jugoslaviji, sve sa ciljem kako bi se poslala poruka onim Jugoslovenima koji bi nakon Titove smrti mogli biti obeshrabreni u slučaju sovjetskog udara. Kako je pisalo u analizi nastaloj u kancelariji savjetnika za nacionalnu sigurnost Bžežinskog, vjerojatno druge ili treće najmoćnije osobe u Americi tokom septembra 1977., u situaciji kada je Titova smrt mogla pojačati nestabilnost, Sovjeti nijesu mogli biti sigurni kakva će biti reakcija Zapada, ali su znali da će Jugosloveni pružiti otpor. Zbog toga je i dalje trebalo slati poruke Jugoslovenima koje bi bile u saglasju s američkim interesima: „Čuvanje nezavisnosti i teritorijalne cjeline kako bi Jugoslavija mogla djelovati kao nesvrstana nacija“.

Potom je u Ameriku u martu 1978. otputovao Tito. Bila je to po mnogo čemu trijumfalna posjeta koja je izazvala uobičajene reakcije, ali i divljenje, čak i među disidentima. „Karter ga pozdravlja kao jednog od velikih državnika svijeta…“, pisao je u svome dnevniku Franjo Tuđman. Kritikovao je samo odstustvo onih koji su ga morali dočekati na beogradskom aerodromu. „Na dočeku nijesu bili ni Kardelj, ni Bakarić, ni Dolanc. Bolesni, ili sebi zahtijevaju pravo da se bave visokim državnim poslovima?! Ali zato je to ne toliko protokolarno, koliko političko omalovažavanje Njega, kojemu se, eto, poklonila i Amerika“, napisao je u dnevniku Tuđman, podvlačeći sam dvije riječi, tako da dileme o divljenju Maršalu nije bilo.

Promašaj doktora

 

Krajem 1979. Titovo je zdravlje propadalo, odlazak u Klinički centar u Ljubljani označio je početak kraja jedne faze u istoriji SFRJ. Američki kardiolog Debejki, koji je pozvan pogledati pacijenta sa ruskim kolegom, nakon povratka iz Ljubljane 10. januara 1980. obavijestio je Bžežinskog i Savjet za nacionalnu bezbjednost kako postoji opasnost od komplikacije sa nogom, ali da ukupno zdravstveno stanje, opisao je poznati američki doktor, „uopšte nije loše“. Tito je fizički i mentalno fit, bez kardioloških problema, pa bi, optimističan je tada bio američki doktor, bude li cirkulacija u nozi obnovljena, sve moglo završiti dobro. U Ljubljanskom kliničkom centru, samo dan poslije, 11. januara 1980., šef Titovog kabineta, general Badurina zapisao je u svoju bilježnicu:

Rezignirani Tito

“U 8.15 sastanak Konzilijuma. U 11.15 pregled PR, pa zatim nastavak rada Konzilijuma. U toku pregleda PR djelovao na momente kao rezignirani pacijent, pospan, pomalo odsutan. (…) PR pažljivo slušao, pa rekao. „Ja na to gledam malo drukčije. Meni ostaje još dvije godine života. Ne isplati se da se toliko petljate oko mene. Ja vas zamaram“.

Istoga dana iz Stejt departmenta poslata je u Bijelu kuću analiza prilika u Jugoslaviji. „Sovjetska invazija na Afganistan pojačala je jugoslavenske strahove od moguće sovjetske akcije protiv njihove zemlje. Od nas i naših saveznika očekivaće ohrabrenje, ali neće se baciti u naše naručje“, analizirali su Amerikanci. Niko od jugoslavenskih političara nije „svjetski državnik“, kao što je bio Tito, pa se od kolektivnog rukovodstva očekivalo da nastavi sa tranzicijom. Već tada, „imajući na umu svjetsku veličinu Tita, važnost Jugoslavije za Zapad, situaciju stvorenu sovjetskom intervencijom u Afganistanu, snažno preporučujemo da predsjednik vodi američku delegaciju na sahranu”, sugerisano je iz Fogi botoma. A ako to nije moguće, neka ide potpredsjednik Volter Mondejl. Paralelno su trajali i sastanci Amerikanaca s Njemcima, Francuzima i Britancima o tome što činiti nakon Titove smrti i kako pomoći Jugoslaviji u slučaju sovjetske invazije. Strahovi su bili pojačani nakon sovjetske invazije na Afganistan. Predsjedniku Karteru 17. januara 1980. sugerisano je da u govoru o stanju nacije naglasi „važnost koju pridajemo jugoslavenskoj nesvrstanoj poziciji i Pokretu nesvrstanih uopšte“. Titu je noga amputirana 20. januara 1980. i još je jedno vrijeme bio priseban, a onda je nastupila besvjesna agonija. „Sada se čini da Tito umire“, započeo je izvještaj 12. februara 1980. savjetnik za sigurnost Bžežinski predsjedniku Karteru.

Susret sa Brežnjevim

„Morat ćete odlučiti ko će otići na sahranu. U normalnim okolnostima bila bi dobra poruka da vi to učinite sami, bolje nego da pošaljete potpredsjednika. U postojećim prilikama, odluka je ipak puno teža“. Moguće je da će u Beogradu biti sovjetski vođa Leonid Brežnjev, a susret sa njim u okolnostima kada su Sovjeti u Afganistanu, vrlo je osjetljiv. Izbjegavanje susreta bila bi poruka koju bi mnogi kritikovali kao neodgovornu prema svjetskom miru. Susresti se i insistirati na američkim gledištima, značilo je novo, još jače zaoštravanje. Ako bi ipak SAD modifikovao politiku, to bi „pojačalo optužbe za nedosljednost“. Približavali su se i izbori u Nju Hempširu pa je Bžežinski sugerisao da se razmišlja o slanju potpredsjednika Mondejla. Jugoslavenski ambasador Budimir Lončar, koji je u materijalima Savjeta za nacionalnu sigurnost opisan kao „jedan od vrhunskih diplomata… zagovornik dobrih odnosa SAD-a i Jugoslavije, osoba čiji pogledi imaju težinu“, početkom fenruara zatražio je sastanak sa Bžežinskim. Savjetnik za nacionalnu sigurnost trebao je ponoviti „naše poštovanje prema nesvrstanoj poziciji“ Beograda.

U drugoj polovini marta ekspert iz Savjeta za nacionalnu sigurnost ponovo je pokrenuo pitanje sastava delegacije za sahranu. Ambasador Iglberger snažno je lobirao da doputuje sam predsjednik. Poruka koja bi bila poslata SFRJ i Sovjetima bila bi tako snažna da je o svemu vrijedilo još jednom razmisliti. Razmišljalo se da otputuje i glumac Kirk Daglas.

Karterova posjeta

Na kraju je u Beograd otputovala majka predsjednika Mis Lilijan, Harimanovi, Bil Miler i drugi na čelu američke delegacije predvođenog potpredsjednikom Volterom Mondejlom. Na marginama ceremonije sahrane održani su brojni sastanci. Njemački kancelar Helmut Šmit bio je nervozan zbog duge izloženosti vrućini i suncu na sahrani, pisao je Mondejl.

Manje od dva mjeseca nakon sahrane Džimi Karter iz Venecije je doputovao u Beograd. Hrvatski emigrantski mediji koji su ga hvalili što nije otišao na sahranu - kao da je odluka imala veze sa stanjem ljudskih prava u Jugoslaviji - sada su ga napadali i počeli lobirati za Ronalda Regana, republikanskog izazivača za Bijelu kuću. Tim je još veće iznenađenje predstavljala Reganova politika, jer je verbalno antikomunistički daleko profiliraniji Regan, prema Beogradu ostao na istim pozicijama kao i njegov prethodnik, i predsjednik prije njega, i onaj prije … Ostao je tamo gdje je Amerika bila sve nakon 1948., dok se SFRJ nije raspala iznutra, nevezano za djelovanje dijaspore. Raspala se kako se u Kući cvijeća raspadalo Titovo tijelo.

 

Komentari 2

ostavi komentar

Ostavi komentar

Pravila komentarisanja sadržaja Portala RTCG
Poštujući načelo demokratičnosti, kao i pravo građana da slobodno i kritički iznose mišljenje o pojavama, procesima, događajima i ličnostima, u cilju razvijanja kulture javnog dijaloga, na Portalu nijesu dozvoljeni komentari koji vrijeđaju dostojanstvo ličnosti ili sadrže prijetnje, govor mržnje, neprovjerene optužbe, kao i rasističke poruke. Nijesu dozvoljeni ni komentari kojima se narušava nacionalna, vjerska i rodna ravnopravnost ili podstiče mržnja prema LGBT populaciji. Neće biti objavljeni ni komentari pisani velikim slovima i obimni "copy/paste" sadrzaji knjiga i publikacija.Zadržavamo pravo kraćenja komentara.

Da biste komentarisali vijesti pod vašim imenom

Ulogujte se

Novo