Mimo glavnog toka

Povećaj veličinu slova Vrati na prvobitnu veličinu slova Samnji veličinu slova štampaj štampaj
 

Pošalji prijatelju

DUŠA U ČIPU 21. 01. 2015. 09:41   >>  10:12 12

S.Đurđić: Trgovački putnik

Gore od činjenice da je čovjek smrtan, bilo bi samo kada bi on, sazdan od praha zemnoga, posjedovao život vječni. Zato ne otvarajte vrata trgovačkom putniku.

General je smrznutim pogledom nekoliko trenutaka posmatrao ljekarski izvještaj, koji mu je ordonans, bez riječi, stavio na sto i udaljio se dva koraka, čekajući naređenje. Koristeći samo palac i kažiprst desne ruke, kao kad se dohvaća prljav rubac, ostarjeli je diktator podigao hartiju, lijevim okom praveći grimasu kojom je učvrstio položaj monokla.

Papir je drhturio među koščatim prstima, tako da starac nije razaznavao ni boldovana slova svih dijagnoza koje mu je konzilijum uspostavio. Opustio je oko i monokl je skliznuo na prsa u zlatno prostranstvo odlikovanja.

„Molim te, pročitaj mi“, obrati se neuobičajenim, kao somot mekim glasom, posilnom, s čijeg je lica, kad već nije mogao s papira, pokušavao da pročita smrtnu presudu koju je slutio. „Zanima me samo stanje vitalnih organa“, dodade, pošto osjeti namjeru čitača da krene od manje bitnih stvari. Ordonans uzdahnu i dok su mu plamovi kretali uz obraze, jer je znao sadržaj, procijedi: „Bubrezi- insuficijencija renal, hidronefrosis sinistra...“ dok je ispod oka mjerkao sjenku diktatorove glave koja je klimala na podu s lijeve strane stola na svaku izgovorenu riječ. 

„Jetra- cirrhosis, pluća - malignoma pulmonum...“ tu zastade i podiže glavu, pošto je generalova sjenka zaustavila kretnju.

Na uznemirenom reljefu diktatorovog lica, jasnije nego s papira, čitao je kako gasne posljednja nada onoga koji je mnogima ugasio upravo posljednju nadu.

“Dosta s tim strašnim opisom moje utrobe, latinski me  nazivi  izluđuju i čine ga  još strašnijim....Zanima me prognoza, naški mi i iskreno reci, koliko mi je ostalo?“

„Tri mjeseca...Ako ćemo pravo, ovdje, gospodine, to ne piše, ali sam čuo kako se konzilijum domunđava“- spusti pogled posilni na vrhove sopstvenih cipela.

Neprijatnu tišinu remetio je samo zidni sat koji je svakim „tik-tak“ pritezao uže oko diktatorovog vrata dugačko tri mjeseca.

Zlokobnu ritmiku klatna prekinuo je reski zvuk telefona, čiju je slušalicu žurno podigao posilni, spreman da izgrdi nesmotrenu službenicu koja je baš sad našla da, vjerovatno, izvijesti o beznačajnoj pobuni naroda u nekoj zabiti. Preduhitrila ga je službenica: “Pored mene je gospodin koji traži da vidi generala, glasom koji se ne odbija. Ja ću ga svakako pustiti gore kod vas“, odreza, a na upitan pogled posilnog, general samo sklopi kapke u znak odobravanja.

Na teškim se vratima, bez kucanja, za neki trenutak, pojavi uparađeni gospodin, ufitiljenih brkova, s cilindrom, štapom i aktn-tašnom.Uz širok osmjeh, samouvjereno je kročio u dvoranu, i prije nego što je dobio dopuštenje da sjedne, udobno se zavalio u fotelju ispred generala, predajući štap i šešir posilnom, koji se žurno udaljio. Aktovku je stavio pored sebe.

Nedostatak etikecije zbunio je generala, jer je neznanac u trenu preskočio nevidljivi bedem što ga je silnik oko sebe godinama gradio. Začudo, generalu to nije smetalo, jer mu se činilo da  čovjeka odnekud poznaje. Štaviše, u dnu duše zatitrao mu je osjećaj dubokog razumijevanja svakog oblika neverbalne komunikacije. Gotovo da se general mislima mogao sporazumjeti s neznancem.

„Ja sam Luj i zastupam firmu s veoma dugom tradicijom. Neka sam vrsta trgovačkog putnika“, prekide tišinu pridošlica. „Imam upravo ono što Vama treba“.

Dok je general prebirao po sjećanju da li je ikad sreo nekog Luja, začuo se „klik“ aktn-tašne u kojoj se ukazalo mnoštvo crnih kvadratića razvrstanih u kolone po bijeloj podlozi.  Nije bio siguran od kakve bi mu pomoći bili kvadratići.

„Ovako... protrlja ruke trgovački putnik, koji je pročitao nedoumicu - vi se nalazite u terminalnoj fazi bolesti i nije Vam još mnogo ostalo. Nećete vjerovati, nudim Vam, ne samo izlječenje, nego i život vječni“.

Ovakav priliv dobrih vijesti izvukao je generalu onaj nevidljivi ekser što mu ga je u pleksus zakucao posilni kad mu je saopštio mišljenje konzilijuma. Nastavak Lujeve priče je bio još nevjerovatniji.

„Život vječni u raju, s ljudima i u predjelima koje vi odaberete. Jednostavno, kreiraćete sopstveni život, odavde do vječnosti.“

Diktatoru je glava, u nevjerici krenula lijevo, pa desno.

„Razumijem, razumijem, nastavi Luj, djeluje nevjerovatno. Ali, kao što znate, najnevjerovatnije stvari su najjednostavnije. Naime, u osnovi svakog našeg mišljenja i osjećaja je bioelektrični impuls. Ono što zovemo dušom ima svoj elektronski trag na hardveru našeg mozga.“ Sad je i generalova vilica krenula nadolje.

Luj, koji je postigao radnu temperaturu ubjeđivanja, nastavi:“Taj elektronski trag moja kompanija može preseliti na silicijumski mikročip. Prethodno ćemo na njemu kreirati virtuelnu stvarnost po Vašoj želji. Naravno, kad Vašu dušu transferišemo, za Vaše „Ja“ ta će stvarnost biti realna, koliko i ova u kojoj razgovaramo.“

„Cijena, zanima me cijena Vaše usluge“, zavapi diktator.

„Za ono što dobijate, cijena je prava sitnica. Prenijećete sve vaše ovlasti i svu imovinu našoj kompaniji. Znate, našeg direktora  zanima realan i opipljiv, ovaj vidljivi svijet, koji Vi ionako napuštate. Vaš hardver, mislim tijelo, dostojanstveno ćemo ispratiti.“

General nije dalje razmišljao. Potpisao je ugovor koji mu je Luj tutnuo pod nos.

Sve odredbe ugovora kompanija je ispoštovala; diktatorova duša lege artis je preseljena u  okruženje koje je sama zaiskala; general se obreo u toliko željenom svijetu: pipao je svoje tijelo, pedeset godina mlađe, epolete i odlikovanja bili su na svome mjestu; gle, i sve voljene žene bile su tu, društvo za golf, netaknuta priroda i vječno ljeto i, iznad svega, više nego pokoran narod....Diktator u raju...

I prošlo mjesec dana...Tek tada otkrio je „bag“ u softveru koji je sam izabrao. Naime, život koji je silnik živio u svom Edenu bio je potpuno predvidiv. Prijatelji ga nijesu mogli iznevjeriti, žena prevariti, čak ni partiju golfa nije mogao izgubiti. Sve što je radio nije moglo imati po njega nikakvu negativnu posljedicu. Mogao je do mile volje maltretirati i unižavati podanike, koji su mu, uprkos tome, svako jutro s oduševljenjem klicali ispred rezidencije. Svaka promjena u životu bila mu je unaprijed poznata i kao takva neinteresantna. Shvatio je da u stvari živi u paklu raja koji je sam osmislio. Međutim, silicijumsko nebo nad njim je bilo zatvoreno, što je, za takvog zlodjeja i bilo pravedno. Luj Sajfer i dalje obija pragove...

p.s. Priča je inspirisana najavama naučnika da bi ljudsku dušu, u ne tako dalekoj budućnosti, bilo moguće izmjestiti na mikročip.

Povezane vijesti

S.Đurđić: TIKA - TAKA

15. 09. 2017.  | 41

S.Đurđić: TIKA - TAKA

Krst nije postavljen u novijem zemanu, poput crkve

S.Đurđić: 2037 - Odiseja u staračkom

03. 05. 2017.  | 12

S.Đurđić: 2037 - Odiseja u staračkom

Neđe na sjeveru države, na dvadesetu obljetnicu učlanjenja

S. Đurđić: Kako postati Pinkova zvezda

24. 10. 2016.  | 29

S. Đurđić: Kako postati Pinkova zvezda

Lako, ali ne pokušavajte to kod kuće

S.Đurđić: Izvinjenje i duh palanke

13. 06. 2015.  | 55

S.Đurđić: Izvinjenje i duh palanke

Političari koji su preuzeli tapiju na bol za nevino

Komentari 12

ostavi komentar

Ostavi komentar

Pravila komentarisanja sadržaja Portala RTCG
Poštujući načelo demokratičnosti, kao i pravo građana da slobodno i kritički iznose mišljenje o pojavama, procesima, događajima i ličnostima, u cilju razvijanja kulture javnog dijaloga, na Portalu nijesu dozvoljeni komentari koji vrijeđaju dostojanstvo ličnosti ili sadrže prijetnje, govor mržnje, neprovjerene optužbe, kao i rasističke poruke. Nijesu dozvoljeni ni komentari kojima se narušava nacionalna, vjerska i rodna ravnopravnost ili podstiče mržnja prema LGBT populaciji. Neće biti objavljeni ni komentari pisani velikim slovima i obimni "copy/paste" sadrzaji knjiga i publikacija.Zadržavamo pravo kraćenja komentara.

Da biste komentarisali vijesti pod vašim imenom

Ulogujte se