Mimo glavnog toka

Povećaj veličinu slova Vrati na prvobitnu veličinu slova Samnji veličinu slova štampaj štampaj
 

Pošalji prijatelju

HRVATSKA I EU 14. 04. 2014. 08:00   >>  08:10 10

K.Mišak: Sitna riba u europskom moru

Na referendumu o članstvu u EU, upitne demokratičnosti, samo je 29 posto (od ukupnog biračkog tijela) zaokružilo 'za', dok je oko 15 posto zaokružilo 'protiv'. I to uprkos zapomaganju političke vrhuške ("O glavu nam je, ljudi") i prijetnjama da neće biti mirovina ukoliko referendum propadne. Kao da su i građani nazreli totalitarističko lice koje im svakog dana, u svakom pogledu, sve više otkriva Unija koja, po karakteru, više liči na sovjetsku, nego na europsku i demokratsku.

Propaganda vam djeluje nekako ovako – uskuhaju se emocije, mediji se napune svakojakim tvrdnjama o možda do nedavno irelevantnim temama, a ljudi, uvučeni u te rasprave, izaberu neku ciljanu opciju. I onda kad budućnost pokaže da se obećanja nisu ispunila…pa, ne sjećam se da je netko rekao, „dečki, ovo nije upalilo, idemo se vratit na početne pozicije“. Uvijek se nađe neko objašnjenje da je ideja stvarno dobra, ali neki treći ili četvrti faktor je spriječio da se ostvare sve obećavane dobrobiti

U rijetkim trenucima kad mi novine padu u ruke radim u mislima skokove kroz vrijeme po pitanju propagande vladajućih o pripojenju Hrvatske EU i onoga što se danas zbiva oko mene. Recimo, upravo je u tijeku devastirajuća „politika smanjivanja prekomjernog deficita“, poznata europska politika štednje koja je već upropastila nekoliko država. Naše vladajuće strukture se sad „bore“ za nas unutar suženog prostora koji im europska diktatura nameće. No, to su oni isti koji su se najviše potrudili da nam je i uvedu.

Konkrentno, trenutno je Europska komisija tražila od Hrvatske da smanji svoj deficit za 2,3 posto BDP-a, a Hrvatska ga je uz teške napore i rezanja na svim mogućim krajevima uspjela smanjiti za 1,8 posto. Neki optimisti su očekivali da će pravi šefovi Hrvatske (sad je to Europska komisija) možda pokazati razumijevanje, ali to se, naravno, nikad nije dogodlilo, pa ni sad. Pa, evo, nekoliko rečenica i citata iz aktualnog hrvatskog dnevnog tiska koje sam prepisao u svoj džepni blok. Recimo, pisalo je u naslovu, „Europska komisija nije zadovoljna fiskalnom prilagodbom i ostaje kod 2,3 posto.“

Nije zadovoljna? Bodež u moje srce, jer želim da svi budu sretni. I tako, svi moramo brinuti za duševno zadovoljstvo neke bezlične divovske institucije. Tjah.

A naš premijer je rekao: „Idemo prema tom iznosu, ali ne tako da napravimo scenarij kao u Grčkoj, da se ubije svaki rast, mogućnost investicija i ulaganja“. Bit će zanimljivo vidjeti kako će naša vlada odgovoriti na iste zahtjeve kao i grčka vlada, a da pritom ne stvori iste učinke.

AUTONOMIJA KOJA TO NIJE

Uglavnom, treba negdje odrezati još 1,3 milijarde kuna troškova, u uvjetima kad su poduzetnicima zdravstveni doprinosi već povećani za 15 posto, a povećane su i sve moguće trošarine. Potpredsjednik vlade je rekao: „Mislim da je bolje napraviti taj dodatni napor i smanjiti deficit za 1,3 miijarde kuna nego ući u nepotrebnu svađu s Europskom komisijom koja bi mogla rezultirati nametanjem mjera iz Bruxellesa. Ovako ćemo barem i dalje zadržati autonomiju i  sami voditi politiku vlade“.

Ako se ovo što se zbiva uopće može zvati „autonomijom“. Doista, teško je zadržati nešto što očigledno nemaš. Što bi s onim tvrdnjama od prije referendum da nikad nećemo više odlučivati sami o sebi nego kad uđemo u EU?

U tekstu je pisalo da 80 posto proračuna čine mirovine i socijalna prava, a već su po ministarstvima zaustavljena i minimalna financiranja. Jedan ekonomist upitan da komentira situaciju rekao je: „Rigoroznom štednjom nitko se nije izvukao iz krize. Grčka je daleko dužnija nego prije i zato se nadam da će pobijediti druga opcija koja će se znati suprotstaviti Bruxellesu“.

Kao da uopće postoji takva opcija. U jednoumlju kojim sam okružen ja je doista nigdje ne vidim. Vrijeme za „suprotstavljanje“ je, bojim se, prošlo. Bilo je to ono vrijeme referenduma kad su ljudi dopustili da ih se zaplaši posljedicama neulaska u EU pa su glasali „za“ (malo preko polovice one polovice koja je uopće izašla na refrendum) , a sad su na red došle posljedice ove tako slavljene odluke. Molim vas, rečeno je da nikad nećemo odlučivati sami o sebi više nego kad uđemo u EU. S obzirom da se tvrdnja pokazala lažnom, možemo li poništiti referendumske rezultate, izaći iz EU pa ponovno birati,ovoga puta na temelju stvarnih iskustava?

Sinko, pretjeruješ, ne fantaziraj, znaš da to ne ide tako.

U jednom od prošlih postova spomenuo sam neku akciju jedne nevladine organizacije koja je zagovarala ulazak u EU, a pri tom kao organizirala nekakve debate, ali s naglaskom da se u debatama ne iznose nikakvi „iracionalni“ stavovi.  A u jednoj od brošura namijenjenih školama napisali su : „Nažalost, u velikom broju rasprava najglasniji su upravo oni koji o određenom pitanju najmanje znaju, pa na taj način, često agresivnošću i bez argumenata, pokušavaju nametnuti svoje stavove. Oni u tome i uspijevaju od osoba kojima nedostaje osnovno znanje i informacije o dotičnom pitanju.“

Ok, informirajmo se onda  malo, makar i iracionalno. No, pretpostavljam da se slikoviti podaci koje ću izvaditi iz knjige Davida Ickea Vodič kroz zavjeru nikad neće naći ni u jednoj brošuri (ali tamo se nije našao ni podatak da Lisabonski sporazum  hrvatska vlada ni Sabor nisu preveli, niti pročitali, a ipak su ga potpisali).

SJEDINJENE EUROPSKE DRŽAVE – NA SOVJETSKI NAČIN

Prvi korak u stvaranju Europske zajednice bilo je uvođenje „Europske zajednice za ugljen i čelik" koja je startala u srpnju 1952, a objedinjavala je industrije ugljena i čelika Zapadne Njemačke, Francuske, Italije, Belgije, Nizozemske i Luksemburga pod jednom središnjom upravom. Imala je ovlasti da određuje cijene, investicije, podiže novac i donosi odluke većinskim glasanjem. Bila je to nadnacionalna udruga, uvedena s isprikom da će tako spriječiti buduće ratove, jer se rat ne može voditi bez čelika i ugljena. Uvedena je u razdoblju Schumanova plana, ali je iza svega stajao Jean Monnet, predsjednik francuske Komisije za opće planiranje. Zamisao je pobrala salve pohvala gorljivih zagovornika iz redova zloglasnog Vijeća za vanjske odnose, kao što su američki ministar vanjskih poslova John Foster Dulles i Dean Acheson. Merry i Serge Bromberger, dvoje Monnetovih obožavatelja, iznijeli su taj plan u svojoj knjizi Jean Monnet i Sjedinjene Europske Države:

Postupno, kako se predviđa, nadnacionalne vlasti, pod nadzorom Europskog vijeća ministara u Bruxellesu i Skupštine u Strasbourgu, preuzet će upravu nad svim aktivnostima na europskom kontinentu. Doći će dan kada će vlade biti prisiljene priznati da je objedinjena Europa gotova činjenica, a da same neće imati nikakvog utjecaja pri uspostavi njenih temeljnih načela. Jedino će morati spojiti sve te nezavisne ustanove u jednu jedinu federalnu upravu, a zatim proglasiti Sjedinjene Europske Države.

David Icke piše ovo:

Godine 1984. prebjeg iz sovjetskog KGB-a Anatolij Golicin upozoravao je da će u Sovjetskom Savezu i Istočnoj Europi doći do „lažnog oslobađanja". Rekao je da će to Zapad objeručke dočekati te da će to dovesti do spajanja Europske zajednice i zemalja bivšeg Sovjetskog Saveza. Sve je ispalo točno onako kako je i planirano. Tijekom jednog posjeta Europskom parlamentu 2006. godine, još jedan sovjetski disident, Vladimir Bukovski, spomenuo je tajne dokumente Politbiroa i Centralnog komiteta o Europskoj uniji koje je imao priliku pročitati 1992. godine.

Izjavio je da spisi potvrđuju postojanje 'zavjere' kojom se Europa želi pretvoriti u „totalitarističku državu". EU je nazvao 'čudovištem', a Bukovski je potvrdio ono što je rekao Anatolij Golicin. Dokumenti otkrivaju da su članovi Trilateralne komisije otišli na sastanak sa sovjetskim predsjednikom Mihaelom Gorbačovim u siječnju 1989. Komisiju je predvodio David Rockefeller (Bilderberška skupina) i Henry Kissinger (Bilderberška skupina), a uključivala je i nekadašnjeg francuskog predsjednika Valeryja Giscarda d'Estainga (Bilderberška skupina).

Razgovarali su o tome kako Gorbačov treba integrirali Sovjetski Savez u GATT, sporazum o „slobodnoj trgovini", u MMF, te u Svjetsku banku, a raspravi je odlučio pridonijeti i Giscard d'Estaing koji je rekao: “Gospodine predsjedniče, ne mogu Vam reći kada će se to točno dogodili, vjerojatno u roku od petnaest godina, ali Europa će postati federalna država i za to se morate pripremiti. S nama, i s europskim vođama, morate razraditi načine na koje ćete reagirati, te kakvu ćete interakciju omogućiti drugim istočnoeuropskim zemljama ili kako da postanu dio toga. Morate se na to pripremiti.”

Govorio je tri godine prije potpisivanja Maastrichtskog sporazuma kojim je Europska zajednica pretvorena u Europsku uniju, a pogodite tko je sastavio nacrt planiranog europskog Ustava... Giscard d'Estaing. Da nije bilo izglasanog protivljenja Francuske i Nizozemske tim bi ustavom Europa postala „federalnom državom" otprilike sedamnaest godina nakon što je iznio svoje predviđanje o „vjerojatnom roku od petnaest godina".

I kažete da nema zavjere?

DA SE NI ORWELL NE POSTIDI

Anatolij Golicin kaže da ga Europski parlament, koji nema nikakve ovlasti vrijedne toga naziva, podsjeća na Vrhovni Sovjet koji je osmišljen da izgleda ‚vrhovno' premda je kontrola u stvari bila u rukama birokrata iz Politbiroa, za kojeg Golitsin kaže da je bio upravo onakav kakva je danas Europska komisija. „Kada pogledate vrstu korupcije u EU potpuno je istovjetna sovjetskoj vrsti korupcije, a polazi od vrha nadolje, umjesto od dna prema gore", kaže Golicin:

„Proanalizirate li sve te strukture i značajke ovog nastajućeg europskog čudovišta opazit ćete da ono sve više nalikuje Sovjetskom Savezu ... u njemu nema KGB-a - barem zasad - ali vrlo pomno pratim strukture tipa Europola, na primjer. Prilično sam zabrinut jer će ta organizacija imali ovlasti veće od onih KGB-a. Njeni će predstavnici imati diplomatski imunitet. Možete li zamisliti KGB s diplomatskim imunitetom? Nadgledat će nas u vezi trideset i dvije vrste kaznenih djela, od kojih dva izazivaju osobitu zabrinutost, jedno se naziva rasizmom, a drugo ksenofobijom ... To je, dakle, novo kazneno djelo i na nj smo već upozoreni. Netko iz britanske vlade rekao nam je da će oni koji se protive nekontroliranom useljavanju iz Trećeg svijeta biti smatrani rasistima, a oni koji se opiru daljnjim europskim integracijama bit će smatrani ksenofobima.”

Europska unija želi nadzirati sve sudove u svakoj zemlji svog stalno širećeg carstva, a posredstvom zakona vrši nečuvene napade na osnovne slobode kao što je sloboda izražavanja i mišljenja. Prednacrt jedne EU direktive koju predlaže Njemačka sadrži planove da se poricanje holokausta proglasi nezakonitim te da se stvori delikt kakav unutar britanskog prava ne postoji. Spomenuti planovi predviđaju da se poricanje službene verzije sukoba u Africi i na Balkanu proglasi kaznenim djelom. Takve zločinačke primisli (misaoni zločini) i preispitivanje službene povijesti povlačili bi za sobom kaznu zatvora do tri godine zbog „poricanja genocida". Neizabrani službenici Europske komisije uporno su zahtijevali donošenje takvih zakona jer se „rasizam i ksenofobija mogu očitovati u obliku poricanja genocida, tako da je iznimno važno poduzeti odlučne mjere." Koje li orvelovske fraze - „poricanje genocida".

Kad se čovjek dublje informira, više mu se ne mogu prodavati argumenti poput ovog koji sam pročitao u dnevnim novinama, u intervjuu s Peterom Gyorkosom, veleposlanikom u EU „koji je iza scene progurao zaključenje (hrvatskih) pregovora“. Tako je bar pisalo, hvala ti puno na tome, Peteru. Evo odgovora na ta aktualno pitanje što mogu očekivati hrvatski građani od članstva i što bi on rekao onima koji se boje da više neće jesti sir i vrhnje ili da će Hrvatska izgubiti identitet. Gyorkos je odgovorio klasičnom demagogijom: „Nećete izgubiti suverenitet, nego ćete zajedno s drugima dijeliti odgovornost, čime postižete višu razinu suvereniteta.“

Spin kakvog se ni Bernays ne bi posramio. Ali najbolje tek dolazi: „Zar mislite“, rekao je Gyorkos, „da bi Francuska i Velika Britanija bile u EU kad bi to značilo gubitak suvereniteta?“

Mislim da bi, ako su ušli na isti način kao i mi,  jer njihovi građani nikad to nisu niti željeli, već je sve proizvod manipulacije njihovih premijera i drugih političara (pod nevidljivim usmjeravanjem operativnih skupina), koji su javnosti govorili jedno, a radili drugo.

Bilo je po novinama još briljantnih rečenica u to vrijeme: „Sklapanjem Ugovora o pristupanju, sada, u zadnjim tjednima 2011. demokracija u Hrvatskoj više ne ovisi o samovolji lokalne političke elite nego svoju sudbinu počinje dijeliti sa sudbinom europske demokracije.“

Što svakako zvuči više kao nekrolog, nego kao povod za slavlje. Naravno, čovjek je bio i malo kritičan, pa je napisao da je „EU nesavršena kao i svaka politička tvorevina. Katkad je i vrlo glupa: sjetimo se samo propisa o pušenju i ribarstvu.“ Ali ne, druže, ti i mnogi drugi potezi nisu proizvod nesavršenstva nego dio hladno proračunate dugoročne ekonomske i psihološke igre, koja je autoru citiranih redaka u potpunosti nepoznata.

Zaključak kolumne bio je kao prepisan iz propagandnog priručnika nadnacionalne (između ostalog) i financijske elite: „Kao što se pokazalo da je monetarna unija nemoguća bez fiskalne, jasno je da je i fiskalna unija nemoguća bez političke unije, dakle bez europske vlade koja će biti odgovorna europskom parlamentu izabranom na sveeuropskim demokratskim izborima.“ Zar on ne zna da europski parlament ne donosi zakone niti daje vladu, a prava vlada, Europska komisija, uglavnom ne odgovara nikome. Barem ne javno, da mi to znamo.

PITANJA BEZ ODGOVORA 

Portal Politika.hr je 16. siječnja 2012. objavio je sadržaj pisma Johna Blundella, poznatog britanskog političara i autora, hrvatskom predsjedniku, s „deset važnih pitanja na koja treba odgovoriti“ prije nego što preda svoju zemlju EU. Evo (malo skraćenih) tih poučnih pitanja:

1. Zašto biste se željeli odreći upravljanja Vašom zemljom?

Naravno, reći će Vam da pripadnost EU ni na koji način ne znači odbacivanje suvereniteta Vaše zemlje. Suverenitet je ustavna neovisnost zemlje, njezina ekskluzivna politička vlast. (…) Ali, razmislite o sljedećem! Kad jednom bude članica EU, Vaša zemlja bit će podložna višoj političkoj vlasti - u Bruxellesu. EU će nadvladati politiku Vaše vlade u vanjskoj politici, sigurnosti, poljoprivredi, ekonomskoj politici i mnogo više toga.(…) [Vlast] ne možete je istovremeno predati i zadržati. Biti suverena nacija je isto kao i biti djevica - ili jeste ili niste.  

2. Želite li više pravila i propisa?

EU ima jaku želju za "usklađivanjem" kako bi izgladila razlike između država članica. Način na koji ona to radi je izmišljanje propisa. Već ih sada ima stotine tisuća, a pokrivaju raznovrsna područja, od zagađenja, pa do toga kako zapošljavate, odnosno dajete otkaz ljudima, s tim da Vam više od 5.000 novih dolazi svake godine iz Bruxellesa. Zemljama nije uvijek lako udovoljiti tim zahtjevima, a za mala poduzeća to je ponekad nemoguće. Ako mislite da već imate dosta propisa, još niste ništa vidjeli!  

3. Bi li Vas usrećilo pridruživanje korumpiranoj organizaciji?

Nema sumnje da je EU pokvarena do srži. U svibnju 2004. britanski nacionalni revizijski ured (NAO) podnio je izvješće o 10.000 slučajeva prevare u EU u 2002. godini što je stajalo 700 milijuna funti, i više, u odnosu na 5.482 slučaja koji su stajali 386 milijuna funti u 2001. godini, a što znači da se broj slučajeva prijevare udvostručio u samo jednoj godini. No, brojke poput ovih predstavljaju tek vrh ledenjaka - one se odnose na stvari za koje nacionalne vlade znaju i koje su spremne otkriti. Puno je gora procjena da oko pet posto proračuna Komisije - ili skoro 4 milijarde funti - nestaje svake godine. To je Vaš novac, usput rečeno. Osjećate se ogorčeni? I trebate. No, ne možete učiniti ništa u vezi s tim. Ne možete čak ni glasovanjem izbaciti krivce iz državne službe.

4. Smatrate li da su ograničenja u trgovini dobra stvar?

Pa, trebali biste, jer to je ono što ćete dobiti kad uđete u EU. Bit će tu, naravno, i prednosti kad dođe do trgovanja s drugim zemljama članicama, ali što je sa svim drugim zemljama, kao npr. SAD-om?(…).  

5. Mislite li da je zabavno imati visoku nezaposlenost?

Ako uživate u perspektivama sporog rasta, rigidnog tržišta rada, povećanju nametljivih propisa, visokim i rastućim porezima i visokoj razini strogo zaštićene trgovine u nekim sektorima, tada je EU pravo mjesto za Vas. Dokaz tome je visoka nezaposlenost koju Europa proživljava već više od desetljeća. Nije slučajno da dvije najnaprednije europske zemlje, Norveška i Švicarska, nisu u EU.  

6. Što mislite o ulasku u najneučinkovitiji sustav potpore poljoprivredi ikad osmišljen?

Zajednička agrarna politika je bila plemenita zamisao: subvencionirati poljoprivrednike da bi se održale visoke plaće na selu i zaustaviti odlazak ljudi sa sela u gradove u potrazi za bolje plaćenim poslovima. Ali, nije uspjelo, a nastradali su obični građani - kao rezultat svega plaćaju više za hranu i veće poreze. I zamislite - ruralna područja su i dalje u opadanju.
Čujem da se Vaša zemlja odriče mogućnosti uzgoja i proširenja profitabilne industrije vina odmah nakon ulaska u EU - na taj način ubijajući potencijal čitave industrije za prodaju svojih proizvoda svijetu?   

7. Smeta li vam što odustajete od izgradnje demokracije?

Vaši građani žele izraziti svoje poglede na ono što se događa u Vašoj zemlji glasovanjem.(…) Međutim, ulaskom u EU, stvari se mijenjaju. Za EU bi politička demokracija značila imati europski narod, europsko javno mišljenje i priliku da se glasuje za ono što se događa u Europi. Ali, Europa nema zajedničkog naroda, niti ima zajedničke spone savezništva i obveza, što znači da građani vjerojatno ne bi prihvatili odluke većine za koje vjeruju da ih diskriminiraju ili pak nepravedno idu u prilog drugima. Upravo zato će europske političke elite i birokracije odlučivati o vrlo važnim europskim pitanjima, što će, naravno, imati utjecaja i na ono što se događa u Vašoj zemlji. Tako je jednostavnije, čak i kad je cijena za to demokracija.  

8. Kako vam se sviđa biti sitna riba u velikom europskom moru?

Prema ustavu EU, veću moć glasovanja imat će države s većom populacijom i tamo će biti više većinskih odluka, nego onih koje se temelje na jednoglasnosti. To znači da će Vaši izabrani predstavnici imati malo utjecaja na ono što se događa u Europi. I kao što svi znamo, Francuzi i Nijemci slažu se u mnogim važnim pitanjima. Oni su velike ribe u europskom moru. Vaša zemlja, na žalost, je tek jedna od sitnih riba. I kad već govorim o ribama, odluka Hrvatske da se odrekne svog jedinstvenog gospodarskog pojasa na jadranskom moru dovest će do kraja obiteljski vođenih biznisa koji su stoljećima vodili računa o prirodnim resursima i opskrbljivali ribom naciju i izvan nje. Štoviše, gubitak milijardi eura potencijalnih izvora iz podmorja jadranskog mora će dodatno nanijeti štete hrvatskoj ekonomiji i njezinoj budućnosti.  

9. Jeste li sretni što ćete odustati od svoje valute?
          

(…) Ako vaša zemlja prihvati euro, gubi kontrolu nad svojim vlastitim gospodarstvom. Pogledajte samo kako danas stoje zemlje koje su usvojile euro. Europska središnja banka će donositi odluke o kamatnim stopama. Vaši financijski stručnjaci i političari više neće moći odlučivati što će biti s vašim novcem.(…) Vaše će gospodarstvo patiti jer je nemoguće odrediti jednu kamatnu stopu koja će odgovarati svim zemljama u Europi. Ako trebate još dokaza, imajte na umu da države koje najbolje napreduju nisu prihvatile EU.  

S poštovanjem,                                                                                                                                                    John Blundell

Istaknuti Stariji suradnik, Institute of Economic Affairs (IEA), London

BRIGE OKO REFERENDUMA

Jednog komentatora političkog tjednog novinskog priloga u ono vrijeme dosta toga je brinulo, pa je naveo je da treba pripaziti na neke stvari. Jedna je bila da se „ne treba pretjerano slaviti završetak pregovora jer bi raskošno slavlje moglo još više razjariti euroskeptike koji se najčešće regrutiraju iz pauperiziranih slojeva, sve brojnijih u Hrvatskoj.“

Dakle, euroskeptici nisu ljudi koji su u stanju jasno razmišljati već su razjareni i kao takvi, pomalo pomućenoga uma.

Što se tiče regrutiranja euroskeptika iz osiromašenih slojeva, o tome ne znam, jer oni koji je ja poznajem ne odgovaraju tom opisu, a nisu baš ni jako razjareni. Moglo bi se prije reći da razmišljaju dosta hladne glave. Meni osobno su zagovaratelji EU izgledali prilično 'napaljeni' na ulazak.

Referendum bi trebao predstavljati volju građana, pa reklamna kampanja samo za jednu stranu svakako nije bila etičan potez. Što se pak tiče prijedloga da se uključi oporba, on je spadao u kategoriju 'privid demokracije', jer tadašnja je oporba za ulazak u EU bila uključena srcem i dušom. Još je predsjednik rekao da je: "zadaća svih nas da građanima pokažemo sve prednosti ovoga puta, jer Hrvatska teško da bez Unije ima gospodarsku budućnost."

Opet mi se nametnulo pitanje: koga to „svih njih“? Tko su to „oni“? Netko tko bi zapravo trebala predstavljati nas, ali zapravo sebe zove „nas“, a mi smo netko drugi? Drugo pitanje: ako je to njihova 'zadaća', tko je njima dao tu zadaću da nas uvjere u bilo što? Kažem vam, oko referenduma su bili samo problemi, nikako ljudi nisu htjeli shvatiti što je za njih dobro. Kad su jednog bivšeg premijera prije nekoliko godina pitali što ako referendum ne prođe, odgovorio je: „Mora proći“. Te je dodao da će se ponavljati ako ne prođe, kao što se ponavljao i u drugim zemljama.

Na web-situ http://europskaunija.yolasite.com, koji je agitirao protiv EU, autori su izvadili zanimljiv citat jednog čovjeka, Davora Božinovića (za kojeg su napisali da je „još kao veleposlanik pri NATO-u za potrebe i u korist bruxelleske elite odradio propagandnu kampanju uoči utrpavanja Hrvatske u taj zločinački savez“) koje je izjavio za Novi List. 12. veljače 2007:

„Referendum je pitanje izražavanja mišljenja građana. S jedne je strane ono sučeljeno s elementima predstavničke demokracije. Treba li nam predstavnička demokracija ako ćemo za sva važna pitanja sazivati referendum? Neke su stvari prekomplicirane da bi bile široko shvaćene. Tako je europski ustav pao na referendumu, jer tko možočekivati da ćprosječni građanin pročitati, proučiti shvatiti njegovih 1600 stranica?”. 

Imam i ja pitanje: Tko može očekivati da je prosječni parlamentarni zastupnik ikada pročitao tih 1600 stranica? A što vi mislite, je l' je ili nije? Iz raznih izvora već je poznato da parlamenti uglavnom usvajaju bez čitanja, pa bih rekao da su možda i za parlamentarce „te stvari prekomplicirane da bi bile shvaćene“.

STRAH ZAOKRUŽIVAO I "DA" I "NE"

I što je onda bilo na kraju? Kako su svi dijelovi slagalice sjeli na mjesto? Uoči referenduma osjećao sam se pomalo kao kad Dinamo igra s Manchester Unitedom. Znaš da im jedan krilni igrač košta više nego cijela Dinamova momčad, znaš da je riječ o momčadi koja je desetljećima u europskom vrhu i da nemaš šansi, ali se uoči utakmice ipak pomalo nadaš da će se dogoditi neka od onih čudnih nogometnih čarolija, da će nekom našem napadaču sijevnuti bljesak inspiracije, da će se neki njihov obrambeni igrač poskliznuti, da ćemo zabiti koji gol, pa možda čak nekim nevjerojatnim stjecajem okolnosti i pobijediti. Sve je moguće, pogotovo prije nego što utakmica počne. No na kraju, 'popušimo' tri-nula i to zato jer smo imali sreće.

Tako je bilo i s referendumom. Ali neka. Jer da bi čovjek rekao „ne“ prvo treba imati prave motive. Tome prethodi dobra informiranost o pravoj prirodi stvari, a usprkos pozitivnim  pomacima, ovog potonjeg nema, zahvaljujući dugogodišnjoj manipulaciji i propagandi kroz glavne medije. No, čak ni to nije važno jer postoji jedan neophodni uvjet koji nije bio zadovoljen da bi se „ne“ pojavio u svom punom sjaju.

Pravi „ne“ ima snagu onda kad dolazi iz pravih motiva. A u ovom, kao i u mnogim drugim slučajevima, pravi motiv trebao bi biti samo jedan: je li nešto ispravno ili pogrešno.

Kakvih sam se sve argumenata naslušao od ljudi koji su glasali „za“ i „protiv“ ulaska Hrvatske u EU! Jedna osoba je glasala za EU zato jer joj nećakinja živi u Ljubljani pa je rekla da želi biti s njom u istoj državi. Druga osoba je glasala protiv EU jer mu bračni partner radi u špediciji pa će ostati bez posla. Treća osoba, neko kolumnist, je trkeljao nešto o tome kako će glasati za EU jer se još davno, negdje tamo osamdesetih „zaljubio u staru damu“. To bi valjda trebala biti Europa, samo Europa nikako nije istoznačnica za birokratsku strukturu zvanu EU. No, dobro, svatko ima pravo na svoje zablude. Četvrta osoba je glasala protiv EU iz razloga nacionalističke naravi, a nacionalizam je samo još jedan štetni program u našim glavama, koji je tijekom povijesti već napravio dosta sranja, hvala, ne treba više. Jedan mi je čovjek rekao da ne misli ništa dobro o EU, ali da je ulazak ionako neminovan pa će glasati „za“. To mi je bilo neshvatljiv razlog. Zatvoreni krug. Jer zbog takvog razmišljanja ulazak i jest bio neminovan. Neki su glasali za EU smatrajući da će Hrvatska biti izopćena ili ucijenjena ako donose odluku suprotnu planiranoj. Drugi su glasali protiv smatrajući da će biti opljačkani. Neki su iz straha glasali za EU, drugi su iz straha glasali protiv EU.

Dokle god će se odluke, i velike i male, donositi na temelju strahova, a i vlastitih partikularnih interesa, dokle god će se gledati ima li tu nešto nešto za mene, dokle god će umjesto pravih nas odlučivati „ja“, nećemo na zelenu granu, bez obzir na to je li ishod referenduma o ulasku u EU bio ovakav ili onakav. Snagu imaju samo pravi razlozi, a njih nema puno. Među tom nekolicinom nalazi se jednostavno pitanje: je li nešto pravedno ili ne. Ako se u tome nalazi trunčica nepravde, u smeće s tim. Oko žarulje koja svijetli nećete naći ni trunčicu mraka. Tako je i u ovom slučaju.

Kako znati što je pravedno, a što ne? Naizgled teško pitanje, situacije se uvijek čine tako složene. No, na kraju niti to ne ispadne baš toliko komplicirano. Jer u trenutku kad se zapitaš što je ispravno, znat ćeš odgovor, bez obzira na silne logičke zamke koje takvo pitanje može postaviti pred um. Kao što kaže stara kineska izreka: Kad si krenuo, već si stigao.

Zato je jedini pravi „ne“ na referendumu mogao proizaći iz pitanja: Kriju li se iza postojanja i postupaka EU pravedni motivi ili ne? Postavite si to pitanje, bez obzira biste li glasali „za“ ili „protiv“. Iznenadio bih se kad odgovor ne bi bio skoro jednoglasan, jer istina je uvijek jednostavna i jasno vidljiva, kad joj se odluči pogledati u oči. Naravno, potom mora uslijediti 'nogiranje' svih „ali“ i „ako“, svih sitnih ili krupnih osobnih interesa ili romantičnih pričica. Jer slijedeće pitanje - nakon što osoba samu sebe informira na jedini pouzdan način, onako trenutno, intuitivno, prema osjećaju ili srcu, ako hoćete -  jest ona temeljno raskrižje: hoću li donijeti odluku bez kalkulacija, samo na temelju toga što je ispravno, a što ne. Samo takvo razmišljanje, i nikakvo drugo, može svijet istrgnuti iz matrice mračnih tipova. Kako ono glasi stara izreka: Neka bude pravda pa makar se svijet srušio.

REFERENDUMSKE PRIČE

Naslov jedne kolumne glasio je ovako: „Zašto je odaziv na hrvatski referendum za EU bio ovako jadan i zašto se nije ponovio onaj plebiscitaran izlazak kao na referendumu za hrvatsku neovisnost?“

Ipak, politička vrhuška je slavila vičući „Hrvatska je izabrala EU“, mada na referendum nije izišlo 56 posto glasača.

29 posto (od ukupnog biračkog tijela) zaokružilo je 'za', oko 15 posto zaokružilo je 'protiv'.

U novinama je ponosno pak pisalo da se sa 66 posto glasova 'za' Hrvatska dvotrećinskom većinom odlučila za EU. Čudo jedno, ta statistika. Računali su samo one koji su izašli. Usprkos slabim brojkama, hrvatski je predsjednik rekao kako je to povijesni čin i da po svojoj važnosti stoji uz bok odluci Hrvatskog sabora o neovisnosti. No, odluci Hrvatskog sabora o neovisnosti 1991. referendum je prethodio, a na njemu je sudjelovalo 83,56 posto stanovnika Hrvatske s pravom glasa, od kojih se 93,24 posto izjasnilo za samostalnu Republiku Hrvatsku, pa je saborska odluka imala pokriće, dok je potpis o pristupanju u Bruxellesu dat prije referenduma, nakon kojeg je,umjesto upoznavanja stvarne slike EU, javnosti u Hrvatskoj ponuđena tek promidžba, a poznato je da promidžbi nikada nije cilj istina ni stvarnost, nego pridobivanje simpatija, odnosno zavođenje.

Jedan kolumnist je tih dana napisao: „Također treba otvoreno reći da su vlasti koje su se odlučile za promidžbu umjesto objektivnog i vjerodostojnog informiranja o EU-u, zapravo manipulirale javnošću i hrvatskim građanima, a to otkriva da im nije bilo na pameti služenje općemu dobru, nego partikularni interesi, poglavito interesi političara koji se mahom vide u dobro plaćenim europskim foteljama“. Smatram da su razlozi manipulaciji daleko dublji. Očito je da i našu vrhušku čine s ljudi s misijom, to ne treba ni jedne sekunde smetnuti s uma.

„Glavno obilježje“ kampanje, pisalo je u jednoj kolumni, „bilo je iznuđivanje posebnog statusa pod prijetnjom da ako se to ne ispuni slijede još gore stvari, a zar proteklih tjedana nismo gledali upravo to? Čitava hrvatska politička klasa, kojoj je pritekla u pomoć Crkva, veteranska desnica, čak i haški uznik Gotovina, ujedinili su se u utjerivanju straha u kosti građanima da ostanak izvan EU priziva neku strašnu pogibelj. Nju će preživjeti, dalo se razumjeti, samo najjednostavniji hrvatski organizmi, a i to pod uvjetom da ih nesreća zatekne negdje u ličkim pećinama ili, ne znam, u slavonskim arteškim bunarima.“

Dno je dotaknuto u trenutku kad ankete uoči referenduma nisu pokazivale željenu sliku pa je ministrica vanjskih poslova zaprijetila da neće biti mirovina ako ne uđemo u EU. Neki njeni kolege opravdavali su takvo nasilništvo govoreći da je „šok-terapija nekad nužna“. Još je neki slijepi tip iz SDP-a rekao za novine da:  "ministrica uistinu radi veliki posao kako bi uvjerila građane da je EU dobra za nas. Mislim da je ova izjava možda krivo shvaćena i smatram da u njoj nije bilo nikakve zle namjere".

Ne, uopće. Samo joj je dobrobit građana na srcu i ništa drugo. 

Ministrica je izjavila: “Ne bih htjela biti preokrutna, ali ako ne uđemo u Uniju, nećete dobiti mirovinu! Mogu vam ja biti antipatična, ali nemojte da vam bude antipatičan vlastiti život. O tome se radi! O glavu nam je, ljudi! Glasajte za budućnost ove zemlje”!

Nakon te izjave od koje su pekle uši i oči, članovi pokreta „Ne u EU“ optužili su je za kršenje članka 116. Kaznenog zakona RH, koji se odnosi na povredu slobode odlučivanja birača, a glasi: "Tko silom, ozbiljnom prijetnjom, podmićivanjem ili na drugi protuzakonit način utječe na birača, da na izborima ili prigodom glasanja glasa za ili protiv određenog kandidata, odnosno glasa za ili protiv opoziva, ili glasa za ili protiv određenog prijedloga u referendumu, ili uopće ne glasa, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do jedne godine."

No, uzalud, jer je državni odvjetnik ignorirao prijavu, a na pitanje o prijavi rekao da je on „ pozitivan pristup u uvjeravanju građana o svemu što će EU donijeti njima i njihovoj djeci. Nisam za zastrašivanje i smatram da treba izbjegavati prijetnje na obje strane." Tako da ministrica nije kažnjenja za kršenje zakona.

Naslova slične intonacije u to je vrijeme bilo još, pa neka ostane zapisano: „Ne"- EU, donosi godine depresije“ (U biti sad već traju godine depresije, nakon ulaska u EU); „Odluka protiv EU značila bi kolaps gospodarstva“ (U biti, on se upravo sad zbiva zbog rigoroznih mjera štednje koje nameće EU); itd, itd.

Slični su se tonovi mogli čuti od mnogih prepariranih mozgova, o čemu je svjedočio novinski naslov iz siječnja 2012: „Ako se izoliramo, zaboravite na bolji život“. A čelnik Matice hrvatskih sindikata rekao je: „Kad pitate jesmo li za EU, to je kao da pitate žele li hrvatski građani disati. Građani žele disati, žele živjeti i to živjeti bolje. To je nemoguće ostvariti u izoliranoj zemlji kojoj je u susjedstvu zajednica od 500 milijuna ljudi.“

Bezvezarija. To je tako kad floskule uđu u ljude i onda ih plasiraju kao svoje mišljenje

Ali sve strukture bile su na istoj liniji, pa se mogao vidjeti i naslov: „Iako pozivaju na savjesno glasanje, biskupi su rekli 'da' EU“

Doista , kakvih je šansi tijekom referenduma bilo za ljude kad se predsjednik države otvoreno spustio na niske grane otvorenog agitiranja? U otvorenom obraćanju, koje je posvuda objavljeno i to uoči referenduma, 20. siječnja 2012, uskliknuo je:

U nedjelju je veliki dan! Imamo referendum, svečanost demokracije u kojoj ćete Vi, građanke i građani, donijeti jednu od najvažnijih odluka u hrvatskoj povijesti. Ali punu slobodu, ljudska prava, političke, gospodarske i poduzetničke slobode, radnička prava, slobodu savjesti, govora i vjere, željeni osobni standard građana, vrijednosti čije nam je ostvarenje omogućio pobjednički Domovinski rat, moguće je, u uvjetima globalizacije, ostvariti u svoj punini samo u europskim okvirima. EU nam jamči trajan mir i stabilnost. Hrvatskom neće vladati EU! Upravo suprotno, Hrvatska će zajedno s drugim članicama ravnopravno upravljati Europskom unijom, jednom od najsloženijih i najuspješnijih državnih zajednica u povijesti čovječanstva. (…) Je li kriza razlog da Europi kažemo NE? Upravo suprotno, kriza je još jedan razlog da Europi kažemo DA. Europa nije uzrok krize, uzrok su slabosti nacionalnih ekonomija, a Europa je lijek. Možete li zamisliti kako bi kriza izgledala u najugroženijim državama da im Europa nije pružila pomoć?! (Ja, recimo, mogu zamisliti kako bi tek te zemlje izgledale da im nadnacionalne strukture koje vladaju EU kroz mrežu tajnih društava nisu na čelo stavile vlastite pripadnike koji su sustavno urušavali nacionalne države da bi jednog dana predsjednici imali što za prodavati. Op. K.M.) Članstvo u EU, slikovito, znači ulazak u veliku utakmicu, gospodarsku, znanstvenu, umjetničku; utakmicu koja će svojim građanima osigurati veće slobode i bolji životni standard. (To se , doduše, niti u jednoj članici EU do sad nije moglo vidjeti. Op K.M). Vjerujem u Hrvatsku i njene građanke i građane! (Htio je reći da vjeruje da su u dovoljnoj mjeri izmanipulirani i zastrašivani. Op. K.M.) Izaći ću na referendum i glasati za europsku Hrvatsku.(U to nisam sumnjani jedne sekunde. Op. K.M.) Pozivam i vas, iskoristite i vi svoje pravo glasa, izađite na referendumu, recite DA Hrvatskoj, recite DA Europi!“

Dok su mi oči u šoku bile prikovane za ove nevjerojatne retke u kojima predsjednik snubi građane, jednom rukom sam na slijepo pipao oko sebe tražeći vrećicu za povraćanje. 

ISTINA U TRAGOVIMA

Da ne bismo pomislili da je sve do sad navedeno (u ovom i prethodnim nastavcima) neki izuzetak, a ne pravilo, što je Unija nakon desetak godina dala, a što uzela u Sloveniji, u jednom je intervjuu ispričala sociologinja Marta Gregorčič. Rekla je da u Sloveniji „prevladava agresivna sklonost utjecajnih figura prema skupom i neefikasnom forumu birokrata, lobista i tehnokrata, koji nije uspio donijeti zajedničku gospodarsku, financijsku, socijalnu, kulturnu i ostale europske politike, nego slijedi upute megalomanskog stroja Međunarodnog monetarnog fonda, OECD-a, Svjetske banke, Europske banke i drugih međunarodnih institucija koje predvode korporativnu pljačku periferije (…) Propadaju male tvrtke, obrtnici, manufakture, dok se većina velikih tvrtki prestrukturirala za proizvodnju dijelova proizvoda velikih stranih tvrtki (…) Bolonjska reforma degradirala je visokoškolsko obrazovanje u većoj mjeri nego bilo koja prethodna politika ili reforma sveučilišta. Subvencionirana agrarna politika temeljena na nafti potiskuje autohtono sjemenje biljnih kultura i uvodi monokulturnu proizvodnju, industrijsko stočarstvo briše kulturni krajolik te radikalno umanjuje samoopskrbni potencijal države. Svi pokušaji strukturnih reformi zadiru u prava radnika, zbog čega je udio zaposlenih na neodređeno vrijeme danas manji od udjela drugih prekarnih oblika rada, a radnici migranti podvrgnuti su robovskim oblicima iskorištavanja (…) Cijela se Europa suočava s nezaposlenošću povijesnih razmjera, pa tako i Slovenija. Danas imamo najveći udio ljudi ispod ili na samom pragu siromaštva (…) Socijalne slobode bi – po Lisabonskom ugovoru – trebale biti poštivane, no nisu i propisane, pa se zato u Sloveniji i drugim državama smanjuju socijalna i ostala davanja za siromašne, nezaposlene, isključene.“

Sociologinja Gregorčič još je opisala i nešto što neugodno podjeća na hrvatsku sadašnjost: „Unatoč tome što ne sudjelujemo u oblikovanju europskih direktiva, pri njihovoj implementaciji smo veći katolici od pape, samo kako nas ne bi sustigla novčana ili kakva druga kazna. Tako smo uveli niz nekonzistentnih, neodrživih i pogubnih mjera, među koje bez sumnje spadaju privatizacija javnog zdravstva (koncesije), sustav javnih nabava koji isključuje domaće proizvođače (…). Pokušaji eliminacije povijesne uloge sindikata posljednjih su godina bili nepodnošljivi.“

Po pitanju uništavanja visokog školstva navela je da su „na postdiplomskom studiju 2010. bez javne rasprave, nakon već predanih prijava za upis, uveli školarinu koja iznosi 2.500 i 5.000 eura na godinu, ovisno o fakultetu“ pa se „iz godine u godinu  smanjuje udio mladih znanstvenika“, a „svi ti čimbenici pridonose elitizaciji visokog školstva u koje ulaze bogatiji studenti, a ne oni s kvalitetnim znanjem i ambicijama za stjecanjem novih znanja i istraživanjem“. Osim toga, „studij se bolonjskom reformom skratio, smanjena je zahtjevnost, cjelovitost i dubina studijskih sadržaja. Današnji magisterij doseže stupanj nekadašnje diplome, doktorat možda nivo nekadašnjeg magisterija. Studenti su nezadovoljni, s novim statusima imaju manje šanse za zapošljavanje. Nakon Bolonjske reforme sadržajem studija dominira forma. Umjesto dubljih rasprava, prednost je dobilo sudjelovanje na predavanjima, naglasak je na parcijalnom znanju i brzom, instant-učenju, što je obilježje srednjoškolskog obrazovanja, koje ne donosi temeljna znanja, sveučilišnu širinu kojom bi student mogao stvoriti stručna i stvaralačka djela. Studenti ocjenjuju profesore, docenti i asistenti mogu habilitirati samo ako im studenti daju primjerene ocjene, zbog čega se popušta kod ocjenjivanja znanja studenata, a oni sami gube autonomiju u poslu.“

Gregorčič je još rekla da su „strukturne reforme koje zahtijevaju EU i MMF prokušane su u zemljama Azije i Latinske Amerike prije tri desetljeća. „Posljedice su bile zastrašujuće“, a „u Sloveniji cijene su ulaskom u eurozonu porasle, dok rast plaća nije bio proporcionalan rastu cijena. Daleko od toga da imamo europske plaće, a imamo europske cijene.“ Dodala je da je Slovenija bila prisiljena ne samo na privatizaciju nego i na gašenje tvrtki: „Imamo primjer gašenja jedine tvornice šećera 2006. godine u Ormožu da Slovenija ne bi prekoračila kvotu šećera. Tvornica šećera je osnovana 1980. odlukom federalne vlade o uspostavi osam tvornica u Jugoslaviji kako bi se izbjegao skup uvoz šećera. Danas Slovenija nema kvote za šećer, pa u potpunosti ovisimo o stranim tržištima, dok je istovremeno u Europi – upravo zbog sustava kvota – nabava šećera već neko vrijeme otežana te stoga, naravno, cijena šećera neprestano raste. Unija je platila Sloveniji 38 milijuna eura za zatvaranje. Novac je pokupio strani vlasnik tvornice, samo tri milijuna su ostala za restrukturiranje poljoprivrednog gospodarstva. Drugi je primjer zatvaranje Tvornice duhana Ljubljana, koja je simbolički zatvorena baš u vrijeme ulaska u EU, iako je bila najveći poslodavac u povijesti prijestolnice.“

Intervju je zaključila napomenom o „alternativnoj politici, koju jednakopravne, autonomne, samoupravne i samoodređujuće zajednice, gdjegod poznaju već više od 30 ili 40 godina“ da je „velika mogućnost za stvaranje alternative u lokalnoj sredini, kao što je, naprimjer, u njemačkim mjestašcima s alternativnom energijom, novom percepcijom razumijevanja društva, odnosa, sudjelovanja i uzajamnosti“ te da je „za alternative  potrebno puno maštovitosti i intuitivnosti, skoro ništa kapitala i prisile.“

I NA KRAJU…

9. ožujka 2012. osvanula je vijest: “Nitko nije bio protiv - Sabor jednoglasno ratificirao pristupni ugovor.“

Nitko nije bio čak ni suzdržan.

I time završavam ovu priču. Od slijedećeg puta podsjetiti ćemo da ima i drugih tema na ovom svijetu. Koje su pritom i nešto kraće.

Povezane vijesti

K.Mišak: Što bi Arhimed rekao o zelju?

31. 03. 2014.  | 10

K.Mišak: Što bi Arhimed rekao o zelju?

Dosta je etike i pravde poništeno u vrijeme kampanje

K.Mišak: Diktiranje slobode

17. 03. 2014.  | 15

K.Mišak: Diktiranje slobode

Europska unija je politički konstrukt, diktatura koja

K.Mišak: Ispravljanje krivog krastavca

03. 03. 2014.  | 14

K.Mišak: Ispravljanje krivog krastavca

Pogrešno je gledati na EU kao naddržavu kojom velike

K.Mišak: Budućnost vidimo srcem

17. 02. 2014.  | 10

K.Mišak: Budućnost vidimo srcem

Da li ste znali da naša fiziologija reagira tri sekunde

Komentari 10

ostavi komentar

Ostavi komentar

Pravila komentarisanja sadržaja Portala RTCG
Poštujući načelo demokratičnosti, kao i pravo građana da slobodno i kritički iznose mišljenje o pojavama, procesima, događajima i ličnostima, u cilju razvijanja kulture javnog dijaloga, na Portalu nijesu dozvoljeni komentari koji vrijeđaju dostojanstvo ličnosti ili sadrže prijetnje, govor mržnje, neprovjerene optužbe, kao i rasističke poruke. Nijesu dozvoljeni ni komentari kojima se narušava nacionalna, vjerska i rodna ravnopravnost ili podstiče mržnja prema LGBT populaciji. Neće biti objavljeni ni komentari pisani velikim slovima i obimni "copy/paste" sadrzaji knjiga i publikacija.Zadržavamo pravo kraćenja komentara.

Da biste komentarisali vijesti pod vašim imenom

Ulogujte se