Mimo glavnog toka

Povećaj veličinu slova Vrati na prvobitnu veličinu slova Samnji veličinu slova štampaj štampaj
 

Pošalji prijatelju

PROROK U NAMA 17. 02. 2014. 08:00   >>  07:58 10

K.Mišak: Budućnost vidimo srcem

Da li ste znali da naša fiziologija reagira tri sekunde ranije na događaj koji tek treba da se desi? I da u toj reakciji srce i mozak tijesno surađuju. Te da srce reagira prije mozga. Zbog čega je prirodno zaključiti da je ljudsko "ja" čista iluzija. A naša svijest nelokalna i netemporalna. Nemoguće? Nemoguće je stav, a ne činjenica.

Ako pokušate igdje pronaći definiciju vremena, nećete je naći. Ili ćete ih naći stotine. Što zapravo opet znači – da je nećete naći.

Nitko ne zna što je vrijeme, pa niti zašto je strijela vremena usmjerena od 'prošlosti' prema 'budućnosti'. Štoviše, kad bi se sudilo samo prema fizikalnim jednadžbama, vrijeme bi jednako ispravno moglo teći i unatrag. Mnogi su stoga – razmatrajući i prirodu percepcije – utemeljeno zaključili da bi dojam prolaska vremena mogao biti tek prikaz u svijesti. Jedini „čvrsti“ dokaz o prolasku vremena koji imamo jest propadanje stvari, starenje, entropija…Vrijeme je mjera propadanja. Dosta pesimistični prikaz, ali ne nužno i točan.(Vidi prve tri rečenice teksta) .

Ostanimo još malo kod svijesti. Mnogi fenomeni - poput snova s predskazanjima, slutnji koje se pokažu istinitima, ljudi koji imaju dar prekognicije – pokazuju da je moguće na neki egzotičan način ponekad pribaviti informacije iz prošlosti ili budućnosti, kao da te dvije kategorije postoje simultano s onime što percipiramo kao sadašnjost.

No, manje je poznata, ali puno dramatičnija spoznaja da svi mi neprekidno „virimo“ u budućnost nekoliko sekundi. Uglavnom toga nismo svjesni, ali fiziološki mehanizmi našeg tijela itekako jesu. O tome zorno svjedoče stotine eksperimenata o čijim će rezultatima biti riječi. Ti rezultati se nama laicima mogu činiti tek kao zanimljivi kuriozitet, ali u biti riječ je o podacima koji bi iz temelja mogli promijeniti sliku svijeta kakvu nosimo ugrađenu u sebe. U svijetlu tih podataka svijet svakako više nije rigidno i zadano mjesto na kakvo smo naučeni.

Ne zaboravimo reći i ovo – kao što nitko ne zna što je to vrijeme, jednako tako nitko ne zna niti što je to svijest, kakva je njezina priroda, otkuda izvire…. Ali ipak imamo iskustvo i jednog i drugog. Zanimljive se stvari zbivaju kad se te dvije velike nepoznanice spoje.

Osam desetljeća eksperimenata pokazuje da svijest može puno više nego bi joj to dopuštale sposobnosti koje joj inače pripisujemo, a možda i puno više no što je pristojno pomisliti. Treba li nas to čuditi? Pa ona predstavlja naš cjelokupni doživljaj svijeta, nas samih, pa i samog vremena.

SEKUNDE IZ BUDUĆNOSTI

Rezultati pokusa koje je prije nekoliko godina proveo profesor Dick Bierman, psiholog na Sveučilištu u Amsterdamu, ukazuju da ljudi doista posjeduju ‘šesto čulo’ pomoću kojeg mogu vidjeti budućnost, kao i to da je moguće pribaviti mjerljivi znanstveni dokaz za postojanje stvarnosti iza do tada anegdotalnih fenomena kao što su moć predviđanja budućnosti kod medijâ, izvanosjetilna percepcija, déja vu ili vidovitost, ali i pojave iz svakodnevnog života, poput intuicije ili instinkta. Bierman je pokazao da naš mozak stalno vidi tri sekunde u budućnost.

A nije čak bio ni prvi u tome.

Kako su fiziološke studije pokazale da tijelo često registrira anomalnu informaciju, ali ona ne prelazi prag svjesnosti, Bierman je eksperimente izveo pomoću bolničkog skenera za mozak.

Izvana gledano nisu se razlikovali od običnog medicinskog pregleda u kojem pacijent legne na stol koji ga potom uvuče u skener. No, u ovim situacijama skener je bio dio jednog od najtemeljitijih paranormalnih eksperimenata svih vremena, onoga kojim se namjeravalo dokazati je li moguće predviđati budućnost. Rezultati Biermanova pokusa nisu bili usamljeni, već u skladu s podacima mnogih drugih znanstvenika i istraživača paranormalnih pojava, a profesor Brian Josephson, profesor na Cambridgeu i dobitnik Nobelove nagrade za fiziku, nazvao je sve te dokaze »vrlo intrigantnima«, dodavši da se »čini kako nam te informacije dolaze iz budućnosti«, da »fizika ne objašnjava zašto ne možemo vidjeti budućnost« te da se »vidovitost u fizici jednostavno ne može posve isključiti«. Profesor Bierman postao je pak uvjeren da je vrijeme, kako ga mi vidimo, samo iluzija te da nema argumenata za neprihvaćanje postojanja predosjećaja, koji su po njemu podjednako normalni kao i prisjećanje na prošle događaje. Vjerojatno bi se s njime složio i Einstein, koji je granicu između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti opisao kao »vrlo upornu iluziju«.

Pravi naziv za takve fenomene jest ‘predosjećaj', jer nam iz budućnosti ne dolaze čvrste činjenice, nego naslućivanja.

Da bismo saznali kako se Bierman zainteresirao za ova istraživanja, moramo se vratiti koje desetljeće unatrag.

BUDUĆNOST MOŽE DOPLUTATI KROZ VRIJEME

Niz je godina američka vojska bila fascinirana tim fenomenom pa je utemeljila tajni program »Stargate«, koji je, u sklopu istraživanja gledanja na daljinu, istraživao slutnje i sposobnosti medija da predvide budućnost. Jedan od znanstvenika na programu »Stargate« bio je dr. Dean Radin, kojega je fascinirala  sposobnost »sretnih« vojnika da predvide budućnost. To su bili oni vojnici koji su preživjeli bitke unatoč naizgled nemogućim izgledima za to. Postao je uvjeren da misli, predosjećaji i – povremeno – pravi bljeskovi budućnosti mogu doplutati kroz vrijeme kako bi vodili vojnike i pomogli im da donesu odluke koju su im spasile život, i to tek na temelju tih anticipacija. Stoga je dr. Radin odlučio napraviti eksperiment kako bi provjerio svoje ideje.

Skupio je dobrovoljce za pokus s modificiranim detektorom laži, uređajem koji mjeri električne struje na površini kože. Ta se struja mijenja kada osoba reagira na događaj – u ovom slučaju radilo se o gledanju nasilnih slika ili snimki – i predstavlja električni ekvivalent straha. Radin je dobrovoljcima, nasumičnim redoslijedom kojeg je odredilo računalo, pokazivao slike s eksplicitnim seksom, nasiljem ili pak one umirujućeg sadržaja. Uskoro je otkrio da ljudi počinju reagirati na slike prije nego li ih vide. U tome nije bilo iznimke. Detektor laži je otkrivao da njihova fiziologija počinje davati signale straha unaprijed, da su subjekti počinjali ‘strahovati’ nekoliko sekundi prije no što bi zaista vidjeli sliku. I ovo se ponavljalo stalno iznova, iznad svake statističke mogućnosti koja bi to dopuštala. Radinov eksperiment odvijao se na sljedeći način:

Subjekti su sjedili ispred računalnog zaslona. Pet sekundi nakon klika mišem, na zaslonu se pojavila slika u boji, a nakon toga bi zaslon deset sekundi ostao zatamnjen. Drugim klikom miša postupak se mogao ponoviti. Računalni je program nasumice birao iz zbirke od 150 slika. Programski postupak izbora trajao je 0.1 sekundu. Svaki subjekt je kliknuo miš četrdeset puta i tijekom pojavljivanja tih četrdeset slika snimani su fiziološki parametri ispitanika. Neke slike imale su miran sadržaj lišen emocija, kao što su krajobrazi, portreti, voće, drveće ili životinje, dok su druge imale emocionalno nabijen sadržaj pornografske ili agresivne prirode. Radin je odlučio da u jednom kompletu bude svega pedeset slika emocionalnog sadržaja nasuprot stotinu neutralnih slika, kako bi se izbjegao efekt navikavanja koji bi nastao nakon prečeste pojave uzbuđujućih prizora.

ISTE REAKCIJE PRIJE I POSLIJE PREDSTAVLJANJA SLIKE

S obzirom na širok raspon mogućih reakcija na potresne slike, efekt slabog anomalnog predosjećaja mogao bi nestati ako bi se samo zbrojili rezultati svih subjekata. Radin je stoga odlučio u svoju studiju uključiti oblike pojedinačnih reakcija. Bilo je za očekivati da će se refleks na sliku pojaviti nakon njezine pojave na ekranu, ali da će to izrazito varirati od subjekta do subjekta. Osoba koja – fiziološki govoreći – na agresivne sadržaje reagira relativno mirno, pokazat će slične, relativno mirne reakcije i u svojim predosjećajima. Važnija od razlike u podsvjesnim reakcijama na neutralne ili uzbuđujuće slike je stalnost same reakcije pojedinca. Radin je postulirao da će fiziološki efekti, mjereni nakon predstavljanja slike, biti jednaki kao fiziološki efekti neposredno prije predstavljanja. Da bi postigao jednoobrazni kriterij, složenim je postupkom uveo tri fiziološka parametra.

Već na grafičkom prikazu rezultata bili su vidljivi oni nastali kao reakcije na emocionalne ili na neutralne slike, ne samo tijekom i nakon promatranja slika nego i ranije, prije no što ih je osoba vidjela. Efekt je bio osobito jasan u razlikama fiziološke reakcije na neutralne ili na emocionalne prizore – volumen krvi u prstima pokazao je najveći efekt – a bio je vidljiv tri sekunde prije pojavljivanja slike. Brzina srca preduhitrila bi sliku za dvije sekunde, a elektrodermalna aktivnost prethodila bi otprilike za jednu sekundu pojavljivanju emocionalno uzbuđujuće slike. Dakle, promjena u volumenu krvi očitovala je najjaču reakciju predosjećaja.

Radinovi rezultati bili su tako impresivni da se za njih zainteresirao dr. Kary Mullis, kemičar i dobitnik Nobelove nagrade, koji se odlučio i sam podvrgnuti eksperimentu. Prikopčan je na Radinove strojeve i pokazivane su mu emocionalno uzbuđujuće slike, a rezultati su bili nedvosmisleni.

»Bilo je sablasno«, rekao je Mullis, »mogao sam vidjeti oko tri sekunde u budućnost. Mi ne bismo trebali biti u stanju činiti tako nešto.«

I drugi istraživači diljem svijeta, od sveučilištâ u Edinburghu pa do Cornella u SAD-u, požurili su ponoviti Radinove eksperimente, još su ih poboljšali i potom dobili slične rezultate. Uskoro je otkriveno da kockari podsvjesno počnu reagirati malo prije nego što izgube ili dobiju. Američke su novine 15. travnja 1997. objavile priču žene koja je jednim žetonom osvojila bogatstvo na automatu za kockanje u Las Vegasu. Izjavila je da je slutila kako će jedan osobit aparat izbaciti jackpot. Nije igrala ni na jednom drugom aparatu nego je stajala čekajući svoj red baš na njega. Nakon sat vremena došla je na red, odigrala i aparat joj je isplatio jackpot od 12 milijuna dolara.

Isti efekt viđen je kod ljudi koje su zastrašivali životinjama – uređaji su zabilježili strah trenutak prije nego što su im te životinje pokazane. Šanse da bi se takve stvari dogodile slučajno iznose jedan prema nekoliko milijuna.

Gotovo sve važne znanstvene formule koje objašnjavaju kako svijet funkcionira dopuštaju dvosmjerni tok informacija iz budućnosti u prošlost i obratno, a čini se da se u našem svakodnevnom životu ta mogućnost, koju nazivamo prekognicijom ili predosjećajem, najizrazitije ‘pali’ onda kada je to najpotrebnije, dakle u opasnim situacijama. U ostalo vrijeme, tu osobinu držimo negdje u zapećku, odnosno zaključanu u podrumu našeg uma, a najčešće smo toliko malo uvjereni da tako nešto može postojati, da se ne obaziremo čak niti kada nam ti signali iz budućnosti donose važne informacije o opasnostima u kojima ćemo se naći. Istini za volju, što može poslužiti i kao malo opravdanje za nas same, treba reći da naše misli i naš mozak neprekidno stvaraju toliku ‘buku’ da se slab signal prekognicije teško probija kroz sav taj kaos.

A kada se probije – znači da je zaista zagustilo.

PREDOSJEĆAJI TRAGEDIJA

Mnogobrojne studije pokazuju da se prekognitivne vizije često odnose na tragedije. Slutnje nesretnih događaja četiri su puta učestalije od slutnji sretnih događaja. Najbrojniji su predosjećaji smrti, dok su nesreće na drugom, a bolesti na trećem mjestu. Razlog za to čini se očiglednim – tako smo duboko uvjereni kako percipiranje budućnosti nije moguće da naše prirodne prekognitivne sposobnosti ostaju uspavane. Poput nadljudske snage koju pojedinci iskazuju u po život opasnim situacijama, one se u našu svijest preliju tijekom kriznih trenutaka.

Dokumentiranih primjera prekognicije ne manjka. Jedinstveno vrelo egzaktno promatranih i preispitanih primjera fenomena očite prekognicije nudi časopis „Proceedings“, kojega je izdavalo „Društvo za psihička istraživanja“ (Society for Psychical Research), koje je 20. veljače 1882. u Londonu osnovao sir William Fletcher Barret, poznati profesor fizike iz Dublina. Društvo za psihička istraživanja uvijek se držalo zahtjeva da postupa u duhu ‘uzorne nepristranosti’, i nikada nije, u pogledu parapsiholoških fenomena čije se postojanje moglo dokazati, zauzelo stav u korist neke druge hipoteze, ili se pak izjasnilo za ili protiv nekog spiritističkog tumačenja. Činili su ga ugledni znanstvenici poput sir Olivera Lodgea, profesora fizike sa Sveučilišta u Liverpoolu, Henryja Sidgwicka, profesora psihologije na Cambridgeu, te sir Williama Crookesa, poznatog fizičara i kemičara.

Od mnogobrojnih primjera koje je zabilježilo i proučilo Društvo za psihička istraživanja, u svrhu ilustracije dat ću sažeti prikaz jednog slučaja koji se dogodio u siječnju 1887. u Brooklynu, tadašnjem predgrađu New Yorka.

Kapetan A. B. MacGowan dovezao se u pratnji svoja dva sina u grad i obećao im da će ih odvesti u kazalište te je već kupio tri karte. No dogodilo se nešto neobično, što je MacGowan ispričao za zapisnik časopisa Proceedings: »Istog dana kada smo nakanili poći u kazalište, učinilo mi se kao da mi neki glas neprekidno govori: ‘Nemoj ići u kazalište, odvedi dječake kući.’ Nikako nisam mogao potisnuti te misli, one su čak postajale sve upornije, tako da sam nekim prijateljima i dječacima naposljetku rekao da nećemo poći u kazalište. Prijatelji su me nagovarali tvrdeći da je okrutno dječacima uskratiti tu rijetku radost kada sam im već obećao da ćemo ići, a oni su se unaprijed radovali. Umalo da me nisu nagovorili. Međutim, one riječi su se ponovile i duboko se usadile u moju svijest. Sat vremena prije početka predstave odlučio sam: dječaci se vraćaju sa mnom u New York. Prenoćili smo u nekom hotelu u blizini željezničke stanice. Stidio sam se što me jedan tako neprovjereni osjećaj prisilio na takav postupak, ali nisam se mogao oteti njegovomu utjecaju.« Kasnije te večeri, vjerujem, MacGowanu više nije bilo žao. U kazališnoj dvorani izbio je požar. Izgorjelo je do temelja, a s njim i 305 posjetitelja.

PONEKO PREDOSJETIO 11.RUJAN 

Neki od suvremenih primjera u vezi su s tragedijom rušenja njujorških »blizanaca«. Ubrzo nakon 11. rujna počele su kružiti čudne priče o nekolicini sretnika koji su izbjegli napad. Zbog neobjašnjivog osjećaja nelagode, mnogi od njih su u zadnji tren promijenili svoje planove. Radilo se o suptilnom, upornom osjećaju da nešto nije u redu. Nitko nije govorio o tome, ali neposredno prije napada, ljudi su počeli mijenjati svoje planove radi nekog prešućenog instinkta. Jedna je žena osjećale jake bolove u trbuhu dok je čekala ukrcavanje na jedan od zlosretnih zrakoplova koji se zaletio u WTC. Otišla je u zahod gdje joj se stanje, samo od sebe, popravilo. Propustila je let, ali je ostala živa.

Uslijed kolektivne tuge i užasa, takve je priče bilo lako otpisati kao slučajnosti. Ipak, one ukazuju na zanimljivu i duboku istinu. Ako se, primjerice, manji broj ljudi nego inače odluči ukrcati na zrakoplov koji se kasnije sruši, to može ukazivati na podsvjesnu moć predviđanja budućnosti. Upravo se to i zbilo – zrakoplovi koji su se 11. rujna zaletjeli u tornjeve Svjetskoga trgovinskog centra bili su neobično prazni. Broj putnika bio je upola manji nego inače. Možda je jedan poluprazan zrakoplov moguće otpisati kao slučajnost, ali ne i sva četiri koja su bila dio te terorističke akcije.

Može li se očekivati da oni koji su najviše uključeni, to jest piloti, imaju bolje podešene instinkte od drugih? Da – i to se događa. Kad se 2000. godine srušio Concorde Air Francea, nije prošlo puno vremena prije no što su kolege poginulih u nesreći počeli govoriti o osjećaju slutnje i nagovještaja koji je zahvatio posadu i inženjere leta prije nesreće. Za francuske novine »Le Parisien« jedan od njih je anonimno ispričao o ‘morbidnom očekivanju nesreće’: »Imao sam osjećaj da ćemo tresnuti u tom predjelu«. Još je rekao: »Atmosfera u timu Concordea zadnjih nekoliko mjeseci, ako se ima hrabrosti priznati, bila je morbidno očekivanje nesreće. Bilo je to kao da čekamo da se nešto dogodi.« To nije slučaj samo sa zrakoplovima.

LJUDI PREDOSJEĆALI I ŽELJEZNIČKE NESREĆE

Parapsiholog William Cox je, u statističkoj studiji provedenoj nad dvadeset osam teških željezničkih nesreća koje su se dogodile u Americi, otkrio da se u dane nesreća na vlakove ukrcalo značajno manje ljudi nego u iste dane prijašnjih tjedana. Coxova otkrića navode nas na zaključak da svi mi možda neprestano nesvjesno pretkazujemo budućnost. Iako predviđanja nisu u tehnikoloru, očito su često dovoljno emocionalno snažna i uvjerljiva da ih ljudi poslušaju.

Prekognicija ili znanje o budućim događajima jedna je od najpotpunije dokazanih činjenica u parapsihološkim istraživanjima. Odlično dokumentirana i potvrđena spontana iskustva gomilaju se u arhivama institutâ. Osim toga, fenomen prekognicije u laboratorijima je eksperimentalno istraživan najsuvremenijim tehnikama i ona je prepoznata kao stvarno iskustvo.

Evo jednog primjera iz stotina anegdota o paranormalnome. Mnogo je izvješća o događajima u kojima je sudjelovao njemački fizičar i pisac Friedrich Wilhelm Weber (1813. – 1894.), autor epa Dreizehnlinden, koji svjedoče o njegovoj nadarenosti za prekogniciju. Jedne noći dok je čitao u sobi, začuo je buku praćenu glasovima seljaka kojeg je poznavao i koji je svojim kolima došao po Webera jer je njegova majka slomila nogu. Weber se spremio i doviknuo da će uskoro sići. Kada je izašao iz kuće, vani nije ugledao nikoga, iako se obzirao na sve strane. Jedan sat kasnije seljak se doista pojavio kako bi odvezao Webera do njegove majke koja je slomila nogu.

Međutim, u mnogim slučajevima budući se događaji ne zapažaju konkretno, nego se doživljavaju tek kao nejasan osjećaj. Takvo što nazivamo predosjećaj ili slutnja. Predosjećaji se često doživljavaju kao neobjašnjiv pritisak, unutarnji nemir, bojažljivost, a ne kao konačno prepoznata ‘spoznaja’ o nekom uznemirujućem događaju. Slutnja je emocionalna reakcija zasnovana na podsvjesnoj, prekognitivnoj impresiji koja ponekad osobu, koja je u takvom stanju, potiče da se odluči na poteze za koje ne zna zašto ih poduzima.

VRIJEME  U BOLNIČKOM SKENERU            

Profesor Dick Bierman doznao je za sva ova istraživanja i odlučio ih  odvesti korak dalje. Ponovio je eksperimente Deana Radina, ali je u mozgove volontera zavirio pomoću bolničkog skenera za magnetsku rezonanciju. Taj skener pokazuje koji je dio mozga aktivan dok se izvršavaju određene zadaće ili doživljavaju određene emocije. Iako su Biermanovi eksperimenti bili iznimno kompleksni, a njihova je analiza zahtijevala tjedne računanja, dvaput je izveo eksperiment s više od dvadeset dobrovoljaca.

U eksperimentima o predosjećaju, stanja uzbuđenosti temelje se na obično pogrešnim očekivanjima pa ih valja brižljivo isključiti. Subjekti ubrzo shvaćaju o čemu je u eksperimentu riječ. Postoje dosadne slike, a tek povremeno jedna koja izazove neku vrst emocija. Ako je pokazan niz neutralnih slika, subjekti će automatski pretpostaviti da će se uskoro pojaviti jedna koja će pobuditi emocije te će početi graditi reakciju odgovarajućeg fiziološkog očekivanja koje će postupno rasti.

Dick Bierman je svoje eksperimente pripremio nastojeći isključiti takve efekte koji bi omeli prepoznavanje prave prekognicije za kojom je tragao. Između ostalog, subjekti nisu znali svrhu eksperimenta nego su, čim se pojavila prva emocionalno nabijena slika, smatrali da je eksperiment završen. To ih je sprječavalo da grade bilo kakva očekivanja. S druge strane, Bierman je sebi stvorio problem, jer mu je bio potreban velik broj subjekata, s obzirom da je svaki pojedinačni test trajao vrlo kratko. Općenito, Biermanovi eksperimenti potvrdili su Radinove rezultate, čak i nakon što su isključene strategije očekivanja. Rezultati su jasno pokazali da obični ljudi mogu predvidjeti budućnost nekoliko sekundi unaprijed, a Bierman je naglasio da kod ljudi, s obzirom na ono što treba uslijediti, nastaju osjećaji, a ne jasno definirane ‘vizije’. No ako obični ljudi mogu slutiti što će se zbiti u budućnosti, možemo pretpostaviti da neki posebno nadareni mogu imati i vizije budućih događaja.

 SRCE NAJBOLJE VIDI BUDUĆNOST

 Eksperimenti koji mjere interakciju naše svijesti s materijom sadrže mnoga iznenađenja koja nam pokazuju da su mnogi od linearnih, uzročno-posljedičnih odnosa na kojima se zasniva naša percepcija ustvari konstrukcije nastale u našem mozgu, a ne način na koji svijet zapravo funkcionira, što je možda jedna od najvećih pouka proučavanja interakcije svijesti i onoga što doživljavamo kao vrijeme.

Znanstvenici s Instituta HeartMath proveli su niz eksperimenata kojima su ispitivali djelovanje svijesti na stanice, u skladu sa strogim protokolima i s ciljem da se ponove ranija istraživanja i proširi rad dr. Deana Radina, a također su dotaknuli i pitanje vremenskog slijeda. Pored galvanske reakcije kože koristili su i elektroencefalograf (EEG) za mjerenje promjena u cerebralnom korteksu te elektrokardiogram (EKG) za mjerenje ubrzavanja ili usporavanja srčanog ritma ispitanika.

U nekim od eksperimenata, ispitanici u istraživanju Instituta HeartMath su gledali u prazni, bijeli računalni zaslon. Nakon nekoliko sekundi na zaslonu bi se pojavila neka od slika. Jedna skupina slika trebala je umiriti ispitanike (na njima su bili prizori iz prirode i nasmijani ljudi) dok je druga skupina trebala  proizvesti emocionalno uzbuđenje (među njima su bile slike obdukcija i seksualni prizori). Računalo je iz skupine od četrdeset i pet slika pohranjenih na tvrdom disku nasumično odabiralo po jednu sliku neposredno prije njezina prikazivanja na ekranu. Cilj je bio otkriti u kojem točno trenutku dolazi do emocionalnog uzbuđenja u srcu, mozgu i ostatku tijela. Nadalje, prikazivali su ispitanicima slike u dva različita eksperimentalna stanja. Jedno je bilo osnovno stanje normalne fiziološke funkcije. Drugo je bilo stanje povišene srčane koherencije u kojem su njihova srca kucala neuobičajeno ujednačenim ritmom.

Prvo je otkriće bilo da srce reagira na slike, što za te istraživače i nije bilo iznenađujuće.

Neočekivano im je bilo otkriće da je srce reagiralo prvo, prije no što bi se na EEG-u pojavila bilo kakva mentalna aktivnost. Srce je opažalo prije mozga, a ne obratno.

Zapanjujući rezultat tih eksperimenata, koji je potvrdio i mnoge ranije navedene eksperimente, bio je da i srce i mozak reagiraju prije nego što se slika pojavi na zaslonu, prije nego što je nasumični generator slika u računalu uopće proizveo sliku.

Dakle, srce i mozak reagirali su na vrstu slike koja će se pojaviti na zaslonu nekoliko trenutaka prije nego što je računalo napravilo svoj slučajni izbor i prikazalo ga ispitaniku. Tijelo ispitanika zatim je reagiralo u skladu s emocionalnim podražajem slike, premda u objektivnom, realnom svijetu ni srce ni mozak još nisu bili izloženi tom podražaju. Riječima znanstvenika koji su vršili eksperiment: »Ovo istraživanje pruža čvrste dokaze da osjetilni aparat tijela neprekidno ‘skenira’ budućnost.«

Kanadski znanstvenici su u nizu eksperimenata obavljenih još 1949. godine opazili sličan fenomen. Ispitanici su bili epileptičari podvrgnuti operaciji mozga, a elektrode su im bile postavljene izravno na cerebralni korteks. Ispitanicima se nalagalo da u intervalima pomiču prste. Snimke korteksa pokazale su da su ispitanici imali porast aktivnosti neposredno prije nego što su im istraživači dali nalog »pripremite se da pomaknete prste«. Drugi tim znanstvenika ponovio je te rezultate 2000. godine. 

KAKO SURAĐUJU SRCE I MOZAK

Drugo istraživanje znanstvenika s Instituta HeartMath bavilo se pitanjem gdje se i kada u srcu, mozgu i ostatku tijela obrađuju intuitivne informacije primljene izvan svjesnog područja svijesti (dakle, u onome šro bismo mogli nazvati podsvijest ili nadsvijest), pa tako i one iz ‘budućnosti’. Kao glavne dijelove mozga uključene u taj proces otkrili su frontalni korteks te sljepoočno, zatiljno i tjemeno područje, a na sve njih utječe srce.

Zaključili su: »Dobiveni podaci ukazuju na to da srce i mozak zajedno sudjeluju u primanju, obradi i dekodiranju intuitivnih informacija. Na temelju tih rezultata i rezultata drugih istraživanja čini se da je intuitivna percepcija proces koji obuhvaća čitav sustav te u kojem glavnu ulogu imaju srce i mozak (a možda i neki drugi tjelesni sustavi).«

»Srce ima pristup domenama kvantnih informacija koje nisu ograničene vremenom i prostorom«, rekao je voditelj instituta dr. McCraty i dodao: »Ne postoji drugo objašnjenje osim da je svijest nelokalna i netemporalna.«

McCraty sada priprema novi niz znanstvenih radova kojima će postulirati teoriju utemeljenu na holografskim načelima što objašnjavaju na koji nam način intuitivna percepcija omogućava pristup energetskom polju koje sadrži informacije o ‘budućim’ događajima. Osim toga, priprema strogi novi skup protokola za eksperimente u kojima će se koristiti žive stanice iz tijela ispitanika kako bi se utvrdilo postoji li u stanicama slična prethodna reakcija na namjere koje odašilje ispitanik udaljen od njih.

MOZAK 'FALSIFICIRA' STVARNOST

Dr. Benjamin Libet još je jedan znanstvenik koji je proveo provokativan niz eksperimenata u kojima je bilježio točan trenutak u kojem moždana aktivnost pokazuje svjesnost osjeta na koži. Mjerio je kada koža postaje 'svjesna' osjećaja, a kada mozak. To ga je dovelo do otkrića »zakašnjenja od pola sekunde«. Libetovi eksperimenti mjerili su vremenski razmak između našeg izvođenja neke mišićne radnje, na primjer pružanja ruke kako bi dohvatili predmet, i trenutka u kojem naš svjesni um kaže »uzet ću taj predmet«.

Libet je zaključio da se naša svijest projicira unatrag u vremenu i tako povjeruje da je postala svjesna poticaja oko pola sekunde prije nego što se to zapravo dogodilo. Mozak je uvjeren da je postao svjestan neke radnje prije nego što se ona dogodila, iako ustvari postane svjestan radnje tek pola sekunde kasnije.

U svojoj knjizi „Iluzija korisnika: svođenje svijesti na pravu mjeru“ (The User Illusion: Cutting Consciousness Down to Size), danski popularno-znanstveni pisac Tor Norretranders napisao je: »Predstava počinje prije nego što mi to odlučimo! Čin započne prije nego li ga mi odlučimo poduzeti! Čovjek nije primarno svjestan. Čovjek je primarno nesvjestan. Ideja o svjesnom ‘ja’ kao gospodaru svega što ulazi i izlazi iz čovjeka je iluzija; možda korisna, no ipak iluzija.«

Spomenimo i studiju dr. Daryla J. Bema, profesora emeritusa na Sveučilištu Cornell, objavljenu u uglednom časopisu „The Journal od Personality and Social Psychology“ u siječnju 2011., koja je uvjerljivo demonstrirala sposobnost običnih ljudi da predviđaju budućnost.

Bemovo istraživanje sadrži neke od najboljih dokaza ikada iznijetih u prilog tvrdnji da čovjekova svijest ima izravan pristup događajima u budućnosti. Između ostalog, dr. Bem je htio vidjeti hoće li se ljudi ‘sjećati’ riječi koje su pobliže proučili tek nakon što su u vezi tih riječi testirani.

Eksperiment je započeo time što je Bem sudionicima dao test u kojem su morali zapamtiti određene riječi iz rječnika. Kada su to napravili, on je nasumično izabrao neke od navedenih riječi iz rječnika i naložio sudionicima da ih pažljivo prouče, da nauče njihove definicije, da ih uvježbaju koristiti i da ih usvoje. Ispostavilo se da su riječi koje su proučavali u budućnosti (nakon testa) postale riječi koje su najlakše zapamtili u prošlosti (tijekom testa).

Drugim eksperimentom je dr. Bem pokazao da emocionalni učinak viđenja neke erotske slike zapravo putuje unatrag kroz vrijeme. Zaslon računala pokazivao je dvije ‘zavjese’. Sudioniku je rečeno da se iza jedne od njih nalazi slika i on treba pogoditi iza koje. Slika je odabrana nasumce, ali tek nakon pokušaja pogađanja. Rezultat je bio sljedeći: kada je računalo odabralo neku erotsku sliku, sudionici su u većem broju slučajeva pogodili iza koje će se zavjese slika pojaviti, što bio prosjek u 53 posto pokušaja, dok neutralne ili negativne fotografije nisu imale takav učinak.

Ta vrlo kvalitetna istraživanja, uz druga ranije navedena, bacaju sasvim novo svjetlo na pitanje prirode vremena, a posljedično prirode ‘stvarnosti’ same i ulozi naše svijesti u njezinom oblikovanju.

Naš mozak može obraditi samo pedesetak informacija u sekundi, dok naš podsvjesni um obrađuje približno jedanaest milijuna informacija u sekundi. Dakle, svjesni mozak, kaže dr. Brad Blanton u svojoj knjizi „Radikalna iskrenost“ (Radical Honesty), neprestano racionalizira kako bi objasnio ono što je podsvijest već izvršila. Te priče zvuče razborito, no one su izmišljene tek nakon pojave činjenice. Fizičar Roger Penrose sugerirao je da bi »primjena uobičajenih fizikalnih pravila, koja vrijede za vrijeme, u razmatranjima svijesti zapravo bila velika pogreška.« Iako se naši bistri, svjesni umovi drže ugodne iluzije da oni vode glavnu riječ, ustvari su samo dio slike koja je tako velika da je možda nikada nećemo moći pojmiti.

KAKO ČUTI PREDOSJEĆAJ

Dr. Jessica Utts sa Sveučilišta u Kaliforniji, koja je radila za američku vojsku i CIA kao neovisni promatrač njihovih istraživanja paranormalnog, vjeruje da mi stalno preispitujemo budućnost i to znanje koristimo kako bi donijeli bolje odluke. Problem s predosjećajem je što se čini tako maglovitim i nejasnim da se ne možemo osloniti na njega u donošenju pouzdanih odluka. No postoji puno slučajeva kada su ljudi zažalili zato što nisu poslušali predosjećaj.

Godine 1966. urušio se vrh brda ugljena i pomeo školu u Aberfanu, ubivši 144 ljudi, uključujući 116 djece. Psihijatar dr. J. S. Barker posjedovao je vrijednu zbirku predskazanja katastrofe u Aberfanu. Na javni poziv primio je 76 pisama o predskazanjima, od kojih se za 24 moglo potvrditi da su se doista zbila prije događaja. Svi detalji iz pisama dali su jasnu sliku katastrofe, spominjalo se čak i ime sela. Oni koji su imali tu viziju osjećali su dugo vremena prije katastrofe, a neki tek neposredno prije nje, nemir različitog intenziteta.

Jedna od tih osoba bila je i djevojčica koja je poginula. Nešto ranije nego li je otišla u školu rekla je mami: »Sanjala sam da sam išla u školu i da tamo nije bilo škole. Nešto crno ju je prekrilo.« Jedan stanovnik Aberfana je tjedan dana prije nesreće sanjao o tome kako djeca viču, zatrpana pod lavinom ugljena. Drugi je sumještanin dva tjedna prije nesreće sanjao školu, zaplakanu djecu i smolastu crnu, sluzavu masu. Treći je u noći prije nesreće odjednom imao viziju škole i djece odjevene u narodnu nošnju Walesa kako lebde u nebu. Četvrti je primio poruku od »duhova«, a odnosila se na preko stotinu djece okružene crnom truleži. Velik dio takvih slutnji o katastrofi doživjeli su ljudi koji nisu stanovali u Aberfanu već u drugim, često udaljenim mjestima.

Na temelju tih zapanjujućih činjenica, dr. Barker je u suradnji s engleskim novinama „Evening Standard“ – a posebno sa znanstvenikom Peterom Fairleyem – u Londonu osnovao institut pod nazivom „Ured za predosjećaje“ (Premonition Bureau), u ono vrijeme jedini te vrste na svijetu, koji je registrirao i obrađivao unaprijed iznesene slutnje budućih događaja. Za njegovim su primjerom krenuli i drugi, pa je u lipnju 1968. u SAD-u osnovan „Središnji registar predosjećaja“ (Central Premonition Registry), a u Njemačkoj su prekognitivni snovi sabirani i arhivski sređivani već od 1954. u „Institutu za rubna područja psihologije“ u Freiburgu.

Pitanja koje se meni nameću – nakon što je ustanovljeno da cijelo vrijeme nesvjesno skeniramo budućnost – jest možemo li nekako osvijestiti ili uvježbati prepoznavanje tih suptilnih informacija koje stižu do nas? Osim u sportskoj kladionici, mogu zamisliti još desetke korisnih primjene te svima nama urođene, a potpuno zanemarene osobine.

Ali za mene puno važnije pitanje koje proizlazi iz svega navedenog jest – kakva je zapravo prava priroda svijeta, svijesti i vremena ako su ovakve pojave  sastavni i neodvojivi dio našeg svijeta? Odbacili smo ih kao nemoguće, ali ne treba zaboraviti jednu rečenicu koju sam čak napisao na dasku police iznad glave da mi stalno bude pred očima:

Nemoguće je stav, a ne činjenica.

 

            

Povezane vijesti

K.Mišak: Sitna riba u europskom moru

14. 04. 2014.  | 10

K.Mišak: Sitna riba u europskom moru

Na referendumu o članstvu u EU, upitne demokratičnosti

K.Mišak: Što bi Arhimed rekao o zelju?

31. 03. 2014.  | 10

K.Mišak: Što bi Arhimed rekao o zelju?

Dosta je etike i pravde poništeno u vrijeme kampanje

K.Mišak: Diktiranje slobode

17. 03. 2014.  | 15

K.Mišak: Diktiranje slobode

Europska unija je politički konstrukt, diktatura koja

K.Mišak: Ispravljanje krivog krastavca

03. 03. 2014.  | 14

K.Mišak: Ispravljanje krivog krastavca

Pogrešno je gledati na EU kao naddržavu kojom velike

Komentari 10

ostavi komentar

Ostavi komentar

Pravila komentarisanja sadržaja Portala RTCG
Poštujući načelo demokratičnosti, kao i pravo građana da slobodno i kritički iznose mišljenje o pojavama, procesima, događajima i ličnostima, u cilju razvijanja kulture javnog dijaloga, na Portalu nijesu dozvoljeni komentari koji vrijeđaju dostojanstvo ličnosti ili sadrže prijetnje, govor mržnje, neprovjerene optužbe, kao i rasističke poruke. Nijesu dozvoljeni ni komentari kojima se narušava nacionalna, vjerska i rodna ravnopravnost ili podstiče mržnja prema LGBT populaciji. Neće biti objavljeni ni komentari pisani velikim slovima i obimni "copy/paste" sadrzaji knjiga i publikacija.Zadržavamo pravo kraćenja komentara.

Da biste komentarisali vijesti pod vašim imenom

Ulogujte se